Korijeni ateizma
Zbog očajnog stanja našeg svijeta mnogi dovode u pitanje postojanje Boga.
Neki, koji tvrde da su ateisti, čak i niječu njegovo postojanje.
Vjerovanje ili nevjerovanje u Boga može duboko utjecati na naše gledište o budućnosti.
Bez Boga je preživljavanje ljudske vrste potpuno u rukama čovjeka — a to je žalosna misao ako se uzme u obzir čovjekov razorni potencijal.
Ako vjeruješ da Bog postoji, tada se vjerojatno slažeš da život na ovom planetu ima svrhu — svrhu koja ipak može biti ostvarena.
Iako se negiranje Božjeg postojanja s vremena na vrijeme pojavljivalo u povijesti, tek se u zadnjih nekoliko stoljeća proširila popularnost ateizma.
Znaš li zašto?
Drvo koje se uzdiže visoko uvis predstavlja impresivan prizor. Pa ipak, oko zapaža samo lišće, grane i deblo. Korijenje — koje je izvor života — leži skriveno duboko u zemlji.
Slično je i s ateizmom.
Negiranje Božjeg postojanja je u 19. stoljeću, poput visokog drveta, naraslo do impresivne veličine.
Mogu li život i svemir postojati bez nadnaravnog Prauzročnika? Je li obožavanje takvog Stvoritelja samo gubljenje vremena?
Odgovori vodećih filozofa tog vremena bili su jasni i glasni.
”Baš kao što više ne trebamo moralni kodeks, ne trebamo niti religiju“, izjavio je Friedrich Nietzsche.
”Religija je san ljudskog uma“, tvrdio je Ludwig Feuerbach.
A Karl Marx, čija će djela imati dubok utjecaj u dolazećim desetljećima, odvažno je izjavio: ”Želim još više osloboditi um od okova religije.“
Mnoštvo ljudi bilo je impresionirano. Međutim, ono što su zapazili bilo je samo lišće, grane i deblo ateizma.
Korijeni su već postojali i niknuli su davno prije početka 19. stoljeća.
Iznenađuje da su suvremeni rast ateizma poticale religije nazovikršćanstva!
Kako to?
Zbog svoje iskvarenosti, te su religiozne institucije izazvale veliko razočaranje i protest.
Sjeme je posijano
Tijekom srednjeg vijeka Katolička crkva gušila je tu ideju.
”Svećenstvo se činilo slabo opremljenim za izlaženje na kraj s duhovnim potrebama ljudi“, zapaža The Encyclopedia Americana.
”Viša svećenička klasa, a naročito biskupi, dolazila je iz plemstva i na svoju je službu gledala uglavnom kao na izvor ugleda i moći.“
Neki su, poput Jeana Calvina i Martina Luthera, pokušali reformirati crkvu. Međutim, njihove metode nisu uvijek bile slične Kristovim; reformaciju je karakterizirala netrpeljivost i krvoproliće. (Usporedi Matej 26:52.)
Neki su napadi bili toliko zli da je tri stoljeća kasnije Thomas Jefferson, treći predsjednik Sjedinjenih Država, napisao: ”Bilo bi oprostivije uopće ne vjerovati u boga nego huliti na njega užasnim Calvinovim atributima.“
Reformacija očito nije obnovila čisto obožavanje. No ipak je oslabila moć Katoličke crkve. Vatikan više nije imao monopol nad vjerom. Mnogi su se pridružili novoosnovanim protestantskim sektama.
Drugi su, razočarani religijom, učinili ljudski um svojim predmetom obožavanja.
Liberalan stav koji je uslijedio dopuštao je različita mišljenja o Bogu.
Niče skepticizam
Do 18. stoljeća bilo je uobičajeno veličati racionalno mišljenje kao lijek za sve svjetske probleme.
Njemački je filozof Immanuel Kant tvrdio da je čovjekov napredak bio sputavan njegovom ovisnošću o vodstvu politike i religije. ”Usudi se spoznati!“, poticao je. ”Imaj srčanosti da se služiš vlastitim razumom!“
Ovaj je stav obilježio prosvjetiteljstvo, koje je također poznato i kao doba razuma. Ovo razdoblje, koje je trajalo kroz 18. stoljeće, bilo je obilježeno opsesivnim traganjem za spoznajom.
”Skepticizam je zamijenio slijepo vjerovanje“, kaže se u knjizi Milestones of History. ”Sva stara ortodoksna mišljenja bila su dovedena u pitanje.“
Jedno od ’starih ortodoksnih mišljenja‘ koje je pomno ispitivano bila je religija.
”Ljudi su promijenili svoje gledište o religiji“, kaže se u knjizi The Universal History of the World.
”Više nisu bili zadovoljni s obećanom nagradom na nebu; zahtijevali su bolji život na Zemlji. Počeli su gubiti vjeru u nadnaravno.
“ Većina prosvjetiteljskih filozofa prezirala je religiju. Naročito su krivili vođe Katoličke crkve što su, gladni moći, držali ljude u neznanju.
Nezadovoljni religijom, mnogi od tih filozofa postali su deisti; vjerovali su u Boga, ali su smatrali da on nije zainteresiran za čovjeka.
Neki od njih postali su otvoreni ateisti, kao što je filozof Paul Henri Thiry Holbach, koji je tvrdio da je religija ”izvor razdorâ, ludostî i zločinâ“.
Kako su prolazile godine, mnogima je dosadilo nazovikršćanstvo i počeli su dijeliti Holbachove nazore.
Kako je samo ironično što je nazovikršćanstvo poticalo rast ateizma!
”Crkve su bile plodno tlo za ateizam“, piše profesor teologije Michael J. Buckley. ”Zapadnjačka se savjest našla duboko zgranuta nad religijama i osjećala je gađenje prema njima. Crkve i sekte opustošile su Evropu, izvršile masakre, zahtijevale religiozni otpor ili revoluciju, pokušavale izopćiti ili svrgnuti vladare.“
Ateizam dostiže svoj vrhunac
Do 19. stoljeća je negiranje Boga već bilo javno izražavano i raslo je.
Filozofi i znanstvenici nisu oklijevali slobodno objavljivati svoja gledišta.
”Bog je naš neprijatelj“, izjavio je jedan uvjereni ateist. ”Početak je mudrosti mržnja prema Bogu. Ako čovječanstvo želi istinski napredovati, to mora biti na temelju ateizma.“
Međutim, tijekom 20. stoljeća došlo je do stanovite promjene.
Negiranje Boga postalo je manje ratoborno; počela se širiti drugačija vrsta ateizma, koja je utjecala čak i na one koji se izjašnjavaju kao oni koji vjeruju u Boga.