Mikane,Ladokejac! procitajte ovo pa uporedite s jelenom vajtovom:
SRPSKO NASLEĐE
ISTORIJSKE SVESKE
BROJ 7
JULI 1998.
Duboki su srpski tragovi u Svetoj zemlji. Manastir Svetog Jovana Bogoslova, manastir Časnog krsta u Jerusalimu, i crkvu Svetog Đorđa u Akru, podigao je Sveti Sava. Kralj Milutin, u Jerusalimu, podigao je manastir posvećen Svetim arhangelima. Prvi srpski patrijarh, Joanikije, na Tavoru, dići će crkvu Svetog Ilije. Srbi će upravljati manastirom Save osvećenog 130 godina, iguman sinajskog manastira u 14. veku, bio je Srbin, Joanikije... Tamo gde su Srbi, vekovima, ostavljali širok trag, danas je samo jedan Srbin - monah Grigorije u manastiru Save osvećenog, i jedna Srpkinja - monahinja Mihaila, u ruskom manastiru Svete Magdalene. Danas, Srbi kad dođu na hodočašće, spavaju u prljavim arapskim hotelima, u sobama bez prozoraSveti Sava dva puta je hodočastio na Hristov grob: prvi put imao je i državne razloge, a drugi put, odlazeći, kao da je znao - u otadžbinu, u telu, neće se više vratiti
Moj petrogradski prijatelj Jevgenij Borisovič Ivaškin krajem 1994. godine bio je na hodočašću u Jerusalimu. Kada se vratio, za izvanredni časopis "Sloven", kojeg je u Petrogradu izdavala grupa Kozaka, napisao je poduži zapis sa putovanja. Tu kaže da su mu, tek posle obilaska svetih mjesta u Jerusalimu i okolini, postala bliska osjećanja čuvenog ruskog hodočasnika iz XII vijeka, igumana Danila, opisana u čuvenom "Idenju u Svetu zemlju".
I mi Srbi imamo svog znamenitog hodočasnika - svetog Savu. On je dva puta išao u Svetu zemlju, 1229. i 1234. godine. Ova putovanja opisali su hilandarski monasi Domentijan i Teodosije.
Ići u Svetu zemlju kao turista znači od vreće blaga dobijene na dar uzeti samo novčić. Tamo se ide srcem i vjerom, kao što je i sveti Sava išao.
Iz Budve, sa tovarom blaga
Fidrih drugi Hoenštaufen, njemački kralj i rimski car, koji je živio uglavnom na Siciliji, kao veliki neprijatelj papstva bio je isključen iz crkve, ali vodio je VI krstaški rat i 1229. godine uspio je da na neobičan način, diplomatskim putem, od egipastkog sultana Al-Kamila dobije, na deset godina, nadzor nad Jerusalimom, vitlejemom i Nazaretom, najsvetijim hrišćanskim mjestima, i pristup luci Akr. To je bila prilika koju je naš sveti Sava dugo čekao. Prethodno, hrišćanima tamo nije bilo puta, jer Svetom zemljom su vladali muslimani. U tih deset godina vidjeli smo, sveti Sava je dva puta boravio u Svetoj zemlji.
"Poslije prestavljanja blagočestivog Stefana i prvoga kralja, sveti arhiepiskop vjenča kraljevstvom najstarijeg sina njegovog Radoslava u velikoj crkvi, u pomenutoj Žiči, utvrdivši ga molitvama i blagoslovom, predade mu da samodržavno upravlja otačaskim i srpskim skiptrom", piše monah Teodosije u "Žitiju svetog Save".
Srpski episkopi i kralj Radoslav molili su Svetoga da ostane kod njih, ali njegovo srce je gorjelo čežnjom "da se pokloni spasnom životvornom svetom grobu Hrista Boga našega".
Kada nijesu uspjeli da ga zadrže, kralj Radoslav ga ispratio tovarom zlata i srebra.
Sveti Sava je, sa učenicima, isplovio najvjerovatnije iz Budve. Vrijeme ga je poslužilo i bez problema je stigao u drevnu luku akr, danas grad Ako na sjeveru Izraela, a odatle u jerusalim. Odmah je otišao u crkvu Vaskresenja gdje "prolivši mnoge suze, dotičući se očima i tijelom životvornoga groba Vladike svojega Hrista, i rukama ga grleći, s ljubavlju celiva".
Na prvom putovanju u Jerusalim, sveti Sava kupio je kuću Jovana Bogoslova. U ovoj kući je Soba tajne večere - odaja u kojoj je Gospod apostolima oprao noge, a zatim, na poslednjoj večeri, ustanovio Euharistiju Svetu tajnu pričešća. U ovoj kući Gospod se posle Vaskrsenja, javio apostolima... Ispod ove sobe, u istoj kući je i Davidov grob. Kuću je sveti Sava kupio od Saracena. Tu je sazidao crkvu svetog Jovana, odlažući povratak kući sve dok crkva nije bila završena. Crkva i kuća su, u potonjim krstaškim ratovima -porušeni.
Potom je, nedaleko, u sklopu iste bazilike (u stvari, ispravno je: "vasilike"), izašao na Golgotu, gdje je takođe prolio suze. Sveti Sava Srpski imao je rijetki, ali za duhovni život veoma značajni dar od Boga - izlivanja obilja suza. Potom je obišao i ostala sveta mjesta u velikoj vasiliki. Zatim je bio gost jerusalimskog patrijarha Atanasija Drugog. Sjutradan su u crkvi Vaskresenja, služili službu Bogu. Sveti je od patrijarha dobio blagoslov da može svetu službu obaviti u Palestini, u oblasti koja je pod njegovom jurisdikcijom.
Čudo u crkvi Svetog Save Osvećenog
Narednih dana sveti Sava se poklonio u Vitlejemu, svetom Sionu, Svetinji nad svetinjama, Getsimaniji, na Gori Jeleonskoj, u Galileji, vitaniji, Postnici Gospodnjoj. Odmorivši nekoliko dana, nastavio je: spustio se na Jordan, u Vitavaru, gdje je sveti Jovan Krstitelj krstio isusa Hrista, pa je prešao Jordan i otišao do crkve Svetog Jovana Krstitelja. U povratku, posjetio je manastir Svetog Gerasim a otišao i u manastir Svetog Save osvećenog, Mar Sab, u Judejskoj pustinji, jedan od najstarijih hrišćanskih manastira, koji je neprekidno živ.
Kada je sveti Sava Srpski zakoračio u manastirsku crkvu, dogodilo se čudo - žezlo svetog Save osvećenog, koje je na jednom tronu stajalo do njegovog upokojenja 532. godine, dakle skoro 700 godina, iz čista mira je palo. To je zbunilo monahe koji su se zatekli u crkvi. Međutim, sljedećeg jutra dogodilo se isto: kada je sveti Sava ušao u crkvu, žezlo je palo... Onda se neko sjetio amaneta svetog Save Osvećenog da njegovo žezlo - patericu ("pastirsku palicu") predaju arhijereju carskog roda i istog imena kada jednog dana dođe sa Zapada. Iguman je postavio nekoliko pitanja Svetome i vidio je da se zavještanje (i proročanstvo) svetog Save Osvećenog ostvaruje na svetom Savi Srpskom.
Crkvu i kuću Svetog Jovana Bogoslova, sveti Sava daće kao metoh lavri Svetog Save Osvećenog, po kome je dobio monaško ime. Pored crkve Svetog Jovana, sagradio je i manastir Časnog krsta, i to na mestu gde je raslo drvo od koga je načinjen krst na kome je Gospod raspet. Sveti Sava osnovaće i srpsku monašku koloniju u manastiru Svetog Save Osvećenog (Mir Sab), i ovim manastirom Srbi će upravljati 130 godina. PolazećI na brod za povratak kući, sveti Sava kupiće u luci Akr crkvu Svetog Đorđa, i pokloniti i nju da bude metoh Savi Osvećenom.
Odlazeći iz Mar Saba, sveti Sava je ponio žezlo svog velikog imenjaka (po kome je, vjerovatno, dobio monaško ime) i ono se sada nalazi u hilandarskoj keliji Paterica, u administrativnom centru Svete Gore, kareji. Bratija ovog manastira dala mu je i dvije ikone: "Mljekopitateljnicu", koja je sada u ikonostasu kapele isposnice svetog Save u Kareji, i danas najčuveniju srpsku ikonu, nekada domaću ikonu velikog pravoslavnog teologa i branitelja ikonopoštovanja svetog Jovana Damaskina, Trojeručicu, koja je dugo bila igumanija manastira Hilandara, a sada je na tronu pored igumanskog, u glavnoj manastirskoj crkvi.
Soba tajne večere u kući Jovana Bogoslova
Iz Mar Saba sveti Sava je obišao manastire Svetog Evtimija, Svetog Nikona, Svetog Teodosija Opštežitelja i druga sveta mjesta u okolini Jerusalima. Onda je otišao u Nazaret, u crkvu Blagovještenja u kojoj je izvor na kojem se Presvetoj Bogorodici javio arhangel Gavrilo i blagovijestio joj da će bezmužno, osjenjena silom Višnjega "od prečiste svoje krvi djevičanske roditi tijelom Hrista Boga našega". Iz Nazareta je otišao na svetu goru Preobraženja Gospodnjeg - Tavor, odakle se vratio u Jerusalim.
Manastir Svetog Gerasima Jordanskog: U Svetu zemlju Sava je poneo zemaljsko blago, trošeći ga da bi stekao božansko
"Mnoge svete mošti u manastirima i u Jerusalimu i od patrijarha zatraživši i kupivši, i svete službene odežde i časne sasude, i po cijeloj Palestini ako bi nalazio što sveto i časno sveti arhiepiskop kupovaše, hoteći donijeti u svoje otačestvo".
Ono silno blago koje je dobio od kralja Radoslava, sveti Sava je utrošio u kupovinu crkvenih utvari i relikvija. Takođe, svuda je obilno darivao manastire, kao i samog patrijarha, i "nište" (siromašne).
Osim toga, on je na svom prvom putovanju u Jerusalim kupio - kuću svetog Jovana Bogoslova. U toj kući je soba Tajne večere, jevanđeljska "gornja soba", "gornjica", u kojoj je Gospod apostolima oprao noge i u kojoj je na poslednjoj večeri ustanovio Evharistiju, Svetu tajnu pričešća. Tu se, kasnije, po Vaskresenju, Gospod javio svojim učenicima. Obećao im je silazak Duha Svetoga na njih i rekao da se ne udaljavaju iz Jerusalima dok se to ne zbude. Bilo je to na dan Vaznesenja Gospodnjeg, na Spasovdan. Ispod "gornjice" je Davidov grob. Tu je sveti Sava podigao crkvu Svetog Jovana Bogoslova. Nije se vraćao kući dok gradnja nije bila gotova.
Kada je sveti Sava stupio u crkvu manastira Svetog Save Osvećenog dogodilo se čudo: žezlo Osvećenog, koje je na jednom tronu stajalo punih 700 godina (od upokojenja Osvećenog, 532. godine), odjednom je palo. Monasi se setiše zaveštanja Save Osvećenog, da će stići monah kraljevskog roda i istog imena - te mu poklone žezlo. Žezlo se danas čuva u Kareji. Bratija istog manastira pokloni mu dve ikone: "Mlekopitateljicu" koja je u Savinoj isposnici u Kareji, i najčuveniju hilandarsku ikonu, "Trojeručicu", koja je dugo bila "igumanija" manastira, a sada stoji na tronu pored igumanskog, u glavnoj manastirskoj crkvi. Odlazeći iz Jerusalima, od patrijarha je dobio srebrno žezlo, pri vrhu ukrašeno dijamantima, koje je bilo u manastiru Mileševa, da bi, zbog sigurnosti, sredinom 16. veka bilo, preneto u riznicu manastira Svete Trojice, kod Pljevalja gde se i sad nalazi. A iz Nikeje, sveti Sava doneće i najveću relikviju - delić krsta na kome je Gospod raspet.
Kuću svetog Jovana Bogoslova sveti Sava je kupio od Saracena. Zapalili su je, po svoj prilici, templari u poslednjem krstaškom ratu. I crkva koju je podigao sveti Sava je porušena. Kasnije su tu franjevci podigli vasiliku. Od 1524, kada su ih istjerali muslimani, do 1948. godine hrišćanima je bilo zabranjeno da se tu mole Bogu. Danas su tu muslimani i Jevreji, i hrišđanima je dozvoljeno samo da se mole u sebi, bez bogosluženja.
Trojedno drvo: kiparis, kedar, bor
Manastir Svetog Jovana Bogoslova (kuća - konak i crkva) sveti Sava je dao kao metoh Lavri svetog Save Osvećenog, gdje je, kao i u manastiru Časnog Krsta (Podnožja Božijeg) - koji je sagrađen na mjestu gdje je raslo trojedno drvo (iz jednog korijena izrasle su grane tri različita drveta: kiparisa, kedra i bora) od kojeg je napravljen Krst na kojem je raspet Gospod - osnovao monašku koloniju.
Jakovljev zdenac: Manastir Svetog Jovana bogoslova, koji je izgradio sveti Sava, spaljen u jednom od krstaških ratova, bio je podignut na mestu Tajne večere
Kada je bog sumporom sagoreo Sodom i Gomor, čiji ostaci su sada ispod Mrtvog mora, čija je površina 394 metra ispod nivoa svjetskog mora, poštedio je jedino pravednog Lota i njegovu porodicu. Ali, udaljavajući se od svoje kuće, Lotova žena prekršila je Božiju zabranu da se ne smiju okretati i istog trenutka se pretvorila u stub soli. Tako je Lot ostao bez žene. Nije imao sina, već samo dvije kćerke. Da im otac ne bi ostao bez muškog potomstva, da bi mu sačuvale "lozu" njih dvije se dogovore da ga opiju i da sa njim spavaju. Tako je od Lota nastalo veliko pleme. Ali pravedni Lot je bio svjestan strašnog grijeha koji ga je razjedao. Otišao je kod svog strica Avrama, patrijarha. Ovaj mu je dao tri suve grančice i rekao da ih posadi, pa ako ozelene to znači da mu je Bog oprostio grijeh. Od te tri grančice izraslo je jedno drvo sa tri grane.
Manastir na tom mjestu podignut, sveti Sava je dozidavao i, po svoj prilici, u njemu je boravio za vrijeme svog prvog putovanja u Svetu Goru. Tu je doskora, u biblioteci (vivlioteci) bilo srpskih rukopisa.
Sveti Sava je osnovao srpsku monašku koloniju i u manastiru Svetog Save osvećenog, kojom su, kasnije, 130 godina upravljali Srbi. Treba reći da je ovaj manastir važio, a važi i danas, kao mjesto najstrožeg monaškog podviga.
Ali, ne treba zaboraviti da je sveti Sava Srpski bio od Boga prizvani monah. On je to bio u mladosti, kada je napustio raskoš svog oca vladaoca i otišao u manastir, tako je živio, takav je bio i kada se upokojio. Kao usrdni monah, revnitelj, strog prema sebi, on je boravak u Svetoj zemlji iskoristio da porazgovara sa pustinjacima, anonimnim podvižnicima, tim od ljudi neznanim svetiteljima, i da kao na Izvoru živonosnom napoji svoju, Boga stalno žednu dušu. Boravak i Svetoj zemlji iskoristio je da nabavi utvari i relikvije za mladu Srpsku pravoslavnu crkvu kojoj je bio glava, da je utvrdi podrškom jerusalimskog (a kasnije i aleksandrijskog i antiohijskog) patrijarha i monaškim kolonijama tamo gdje sve podsjeća na Isusa Hrista, ali i da - poradi na sebi, da što je moguće više izbistri svoju dušu. Sveti Sava je znao da duhovna iskustva pustinižitelja nemaju cijenu.
Gdje god je stigao, na ovim svetim mjestima sveti Sava je obavljao službu Božiju. Odlazeći iz Jerusalima, Sveti je (vjerovatno od patrijarha) dobio na poklon lijepo srebrno žezlo, ukrašeno pri ovalnom vrhu dijamantima. Ovo žezlo bilo je u manastiru Mileševi do 1545. godine, kada je, radi sigurnosti, prenijeto u rzinicu manastira Svete Trojice kod Pljevalja, gdje se i sada nalazi. Za ovo čudotvorno žezlo vezana su mnoga isceljenja.
Prije nego se ukrcao na brod, u povratku iz Svete zemlje, sveti Sava je u luci Akr kupio od Latina crkvu Svetog Đorđa i ustupio je Lavri Svetog Save Osvećenog, čiji je ona metoh bila ranije.
Iz Akra, sveti Sava je otplovio u Malu Aziju, u Nikeju. Tu je vladar bio Jovan (Kalojovan) Vatac, koji je svetog Savu dočekao najvećim počastima. Darivao mu je odežde, crkvene sasude, mošti svetih, zlato i - djelić Časnog krsta, na kojem je Gospod raspet. Sada se ovaj djelić trojednog drveta čuva u manastiru Hilandaru. (Takođe, jedna čestica Časnog krsta, ali drugim putem, stigla je na Cetinje, i sada je na kivotu svetog Petra Cetinjskog.)
"U otadžbinu se, u tijelu, vratiti neću"
Na drugo pokloničko putovanje u Svetu zemlju, sveti Sava Srpski pošao je 1234. godine. Prethodno je našao sebi nasljednika, jeromonaha Arsenija, "koga tačno poznavaše da je više od drugih ukrašen bezlobnošću i pravdom", i "dade mu svu vlast koju je sam od Duha Svetoga primio" (hirotonijom). Arsenije (Sremac) je tako postao drugi arhiepiskop srpski. Mošti su mu danas u manastiru Ždrebaonica, kod Danilovgrada.
Sveti je, možda i znajući da se u otadžbinu neće vratiti u tijelu, sve poradio na organizaciji Crkve koja je Božijom blagodaću njemu bila data na upravu, tako da i bez njega može da funkcioniše. Potom je opet uzeo veliko zlato od kralja Vladislava, ali sada i od Arhiepiskopije, i krenuo na put. Opet se na lađu ukrcao u Budvi (Starom gradu).
Sinajski manastir, na kome je sveti Sava, drugi put odlazeći na hodočašće, proveo Časni post, dugo je bio u brzi i staranju kraljeva Dragutina i Milutina. A krajem 14. veka, iguman Sinajskog manastira bio je Srbin, Joanikije. Kralj Milutin, podigao je, nedaleko od groba Gospodnjeg, manastir posvećen Svetim Arhangelima. Ovaj manastir bio je pod pokroviteljstvom Dušana Silnog, a Dubrovnikje imao obavezu da mu svake godine plaća porez. Metosi jerusalimskih arhangela, bili su jedan manastir na Bojani, i manastir Svetog Nikole, na Vranjini, ostrvu Skadarskog jezera. Manastirom Svetih arhangela, Srbi će upravljati punih 300 godina. Patrijarh, Joanikije, u vreme cara Dušana, podigao je na Tavoru crkvu Svetom Iliji. Na hodočašće, u Jerusalim, išao je car Lazar, zapamćen kao veliki darodavac.
Ali, "mnogi su čuli za putovanje Svetoga u Jerusalim, i znajući da nosi sa sobom mnogo bogatstvo, krvnici zvani gusari, ukrcavši se u brze galije i u morskim zalivima u zasjedi čekajući, vrebahu na njega, tražeći da ga opljačkaju. Ali Bog koji je Veliki u milosti i neizmjenljiv u dobroti, koji poznaje i čuva one koji ga uvijek ljube, i kao što svojim učenicima povika 'Ja sam sa vama i niko protiv vas!' - bio je i ovome pomoćnik na spasenje i pokrovitelj od onih ubica. Jer gustom maglom zavi morske zalive, u kojima bjehu u zasjedi protiv Svetoga, i učini ga nevidljivim, i nepovrijeđena proveda ga", napisao je Teodosije.
Kada se magla podigla, lađa svetog Save već je bila u Brendidžu, današnjem Brindiziju u Italiji. Gusari su se, u bijesu, živi jeli što im je izmakao toliki plijen. A onda su shvatili sa kim imaju posla, jer čak i mnogi razbojnici onog vremena znali su za Boga, i pošli su pred Svetoga. Sve su mu ispričali, kajući se, kako su htjeli da ga opljačkaju i kako im je izmakao, i poklonili mu se, poput dobrog razbojnika Dismasa koji je i sam raspet na krstu priznao raspetog Isusa za Hristosa. Zahvalivši Bogu što ga je sačuvao, Sveti oprosti gusarima, koji se gorko kajahu i blagoslovi ih.
Manastir na Gori kušanja: na hodočašću Sava je služio sa patrijarsima i arhijerejima, ali ga je srce vuklo pustinožiteljima
A onda, "najedanput se podigoše bura s nebesa i protivni vjetrovi, nastade sumrak i veliki metež na moru. Vali se okolo gibahu, tako da su pokrivali lađu, i jedrila su se savijala, i od siline vjetra zamalo se nijesu slomila. Krmar je zbog mnogih vjetrova upotrijebio svu vještinu upravljanja, i nešto bolje da učini nije mogao smisliti. A lađarima, koji izgubiše nadu da će preživjeti, ruke sasvim oslabiše. I svi našašvi se u nevolji od straha umirahu."
Svi putnici potpadoše Svetome, moleći ga da umilostivi Gospoda da ih spase. A sveti Sava, budući grješan, jer je čovjek, svaki svoj grijeh, pa i najmanji, viđaše kao planinu veliki i umišljaše da ih je ova nevolja snašla baš zbog njega.
"Smiluj se, oče, na život očajnika!" - vapili su ljudi sa lađe, pripavši njegovim nogama.
Sveti se neprekidno moljaše: "Nemoj da zbog mojih grjehova potopiš i one koji su sa mnom..."
Na kraju, sa velikom vjerom prizvaši Boga, sveti Sava učini sliku krsta na vjetrove i talase, "i odmah imenom Gospoda Isusa Hrista i njegovim ustima vjetrovi i more ulegoše, a vali se u sebi složiše, i sunce presvijetlo obasja, i nastade tišina velika", kao kada Gospod na putu preko Genisaretskog jezera za Gadarinsku oblast stiša buru i umiri svoje učenike koje nazva malovjernim.
Nije štedeo blaga zemaljska, da stekne ono što cene nema
Kada su stigli u Akr, sveti Sava je otišao u crkvu Svetog Đorđa, koju je kupio u povratku sa prvog putovanja u Svetu zemlju, da se odmori. Čuvši to, mnogi pohitaše ka crkvi Svetog Đorđa da se poklone Svetome. Kao uistinu Božijem čovjeku, ukazali su mu najviše počasti i ugošćenje.
Manastir Vranjina, na Skadarskom jezeru, bio je metoh manastira Svetih Arhangela, zadužbine kralja Milutina, u Jerusalimu
Sveti Sava se u Akru ukrcao u drugu lađu i otplovio je u Veliku Kesariju (Kesariju Primorsku), a odatle u Jopu, današnju Jafu, koja je dobila ime po Nojevom sinu Jafetu, gdje je, po legendi, Noje sagradio barku, koja je od pedesetih godina ovog vijeka sa Tel Avivom srasla u jedan grad. Od Jafe do Jerusalima je šezdesetak kilometara kopnenog puta.
U Jerusalimu je svratio prvo u "svoj" manastir, Svetog Jovana Bogoslova, a onda je, sa bratijom i igumanom manastira Svetog Save osvećenog koji ga je dočekao u Jerusalimu, otišao na grob Gospodnji.
Dok je Sveti obilazio već mu znana sveta mjesta u crkvi Hristovog groba, čuvši da je stigao, u crkvu je došao i patrijarh jerusalimski Atanasije II. Nije bilo druge, Sveti Sava je na ručku bio kod patrijarha.
A i svi ništi Svetog grada, čuvši da je opet došao onaj koji im je pet godina ranije učinio veliku milost, pohitaše da ga vide. Sveti Sava nije štedio blago koje je donio, ni ništima ni svetim mjestima.
Uzevši blagoslov patrijarha jerusalimskog, sveti Sava je sa pratnjom, otišao u Aleksandriju, koja je bila u rukama Arapa, pod vlašću egipatskog sultana Maleka el Ćamila. U Aleksandriji, prvo se poklonio u crkvi Svetog Marka, jevanđelista i apostola. Aleksandrijski patrijarh Nikola primio ga je sa velikim počastima, jer već je bio čuo kakav mu čovjek dolazi. Patrijarh se posebno oduševio svetim Savom sjutradan, kada je iz razgovora saznao nešto više o njemu.
Svetoga je opet srce vuklo pustinožiteljima. Od njih, znao je, uvijek, može da čuje nešto dušekorisno. Sa vodičima koje mu je dao Aleksandrijski patrijarh obišao je crkve svetih mučenika i čudotvoraca Kira i Jovana i svetog Mine, koje su bile u Aleksandriji, pa je otišao u Tivaidu, na srednjem Nilu, u gornjem Egiptu, i u Skit (Egipatski Skit), pustinjski predio između Nila i Libijske pustinje. Tako je sveti Sava rođen u Crnoj Gori, u Ribnici, današnjoj Podgorici, pred kraj života otišao u Crnu Goru, kako Kopti zovu Egipat (a znači: plodna zemlja, crnica).
Gdje je iz "Crne Gore" pošao sveti Sava, istoričari nijesu uspjeli da raščivijaju, a žitija, i Teodosijevo i Domentijanovo, tu su nejasna. Mi tim problemom nećemo lomiti glavu, jer za ovu priču to nije nužno.
Posle puta u Veliki Vavilon, koji zbunjuje istoričare (da li Kairo? da li Bagdad?), sveti Sava je u Egiptu. Sultan Malek el Ćamil primio ga je usrdno i smjestio u mitropoliji, u manastiru koji je danas posvećen svetom Sergiju, a koji je bio sjedište koptske patrijaršije, u vrijeme svetog Save upražnjen. Tu je prebivala Presveta Bogorodica sa malim Isusom i obručnikom Josifom, kada je Sveta porodica pobjegla od Iroda u Egipat. Na tom mjestu podignuta je manastirska crkva.
U pratnji inoka, kojeg mu je dao mitropolit, sveti Sava je otišao u pustinju, u prebivalište svetog antonija Velikog i svetog Arsenija Velikog. kada se vratio, spremio se za put na sinajsku goru. Sultan, inače naklonjen učenim ljudima, mnogo je zavolio svetog Savu, i činio mu je počasti kakve nikada nije jednom hrišćaninu. Ispraćajući ga, darivao ga je bogato i dao mu je pratnju. Arapski plemići su se tiskali oko njega samo da bi mu se dotakli ruke ili barem mantije.
Sinajska gora je visoka, krševita planina na sinajskom poluostrvu, između Egipta i Arabije. Na putu za obećanu zemlju Hanan, izvodeći Jevreje iz Egipta, u DžIII vijeku prije Hrista, tu Mojsije je primio od Boga Tablice deset zapovijesti (Dekalog). U podnožju jednog od najviših sinajskih vrhova Džabel Muse (Mojsijeve planine) car Justinijan je u VI vijeku sagradio veliki utvrđeni manastir Svete Katarine. U manastiru je velika crkva posvećena Preobraženju Gospodnjem, ali ima više crkava od kojih je jedna posvećena Uspenju Presvete Bogorodice. Oltar ove crkve je na mjestu gdje se Bog (Jahve) javio Mojsiju u obliku "kupine neopalime", kupine koja gori a ne sagorijeva, kazavši mu:
"Ja sam Bog Avramov i Bog Isakov i Bog Jakovljev. Izuj obuću sa nogu svojih, jer mjesto na kome stojiš zemlja je sveta."
U tom oltaru sveštenici služe bosi. Došavši na sinaj, sveti Sava se poklonio prvo u ovoj crkvi.
Lazarev grob u Vitaniji: vreme je izbrisalo mnoge srpske tragove u Svetoj zemlji
Čitav sinajski kompleks vremenom je postao jedan od najvažnijih centara pravoslavne duhovnosti. U široj okolini manastira Sveta Katarina vjekovima su živjeli pustinjaci, a žive i danas. U stalnoj duhovnoj vezi sa Palestinom i njenim duhovnim centrima, kao i sa duhovnim centrima u egipatskoj pustinji, sinajski pustinjaci su vremenom stekli poseban ugled u pravoslavlju. Nosioci sinajskih duhovnih iskustava, prenošenih kroz vjekove ili lično ili preko spisa, nazvani su Sinaiti. Zbirka starih slovenskih rukopisa, među kojima su najznačajniji glagoljski kodeksi iz DžI vijeka i neki najstariji srpski rukopisi prve polovine DžIII vijeka, svjedoči o ranom prisustvu i duhovnom životu južnoslovenskih i srpskih monaha na Sinaju. Dolaskom svetog Save, odnos Srbije i Sinaja postaje življi. Ova veza je izuzetno značajna zbog duhovnog uticaja Sinaita na pravoslavne Srbe kroz cijeli nemanjićki period, pa i kasnije. O Sinajskom manastiru brinula je kraljica Jelena i njeni sinovi Dragutin i Milutin. Njegov iguman je, krajem DžIV vijeka bio Srbin Joanikije. Jelena, žena cara Uroša I, imala je "duhovne oce u Svetom Božijem gradu Jerusalimu, zatim na sinaju, u Raifi i u svetoj gori atonskoj", njima se ispovijedala i slala im je bogate darove. Ovakve veze postojale su i u vrijeme cara Dušana, pa i posle njega.
Na Sinaju, u manastiru, sveti Sava je proveo čitav Časni post. "Svake subote ushođaše na sveti vrh i ispunjavaše tamo svenoćno stojanje u nedjelju u pjesmama i molitvama, i svršivši Svetu božanstvenu Službu opet u manastir ka bratiji dolazeći ostajaše, zavoljevši veoma njihov dobar život u Bogu."
Do vrha Sinaja, naime, vode čuvene kamenite stepenice.
"I okusivši od one ribe, sveti Sava ozdravi"
Poslije Vaskrsa, Sveti se vratio u Jerusalim. Odmorivši se izvjesno vrijeme, obišao je još jednom, poslednji put u životu, sveta mjesta u crkvi Hristovog groba, sa mnogo suza ih je celivao, izvršio je službu Bogu i uputio se nazad, ka otadžbini, u koju nije stigao u tijelu.
Iz Jerusalima Sveti Sava je otišao prvo u Veliku Antiohiju, u Siriji i u obližnji manastir Svetog Simeona Divnogorca, a odatle u Jermensku Malu Armeniju, bivšu Kilikiju, u jugoistočnom dijelu Male Azije, u pribrežju Sredozemnog mora. Iz Jermenske lađom je otišao u Konstantinov Grad, u Carigrad, koji je bio pod Latinima.
Na putu za Carigrad, "od mnogih napora obuze Svetoga jaka bolest u lađi". Bili su na pučini, daleko od obale, i njegovi učenici nijesu znali što da čine. Nutkali su ga svime što su imali, ali Svetome nije bilo do jela. Jedino, "kada bi se mogla naći svježa, sada ulovljena riba, od nje bih, mislim, okusio", rekao im je.
Na uzbrukanom moru bilo je nemoguće uloviti ribu. Ali što je u ljudi nemoguće, u Boga je moguće. Kada su učenici, tužni što ne mogu da mu ispune, mislili su, možda i poslednju želju, došli da mu kažu da ribe nema, nad lađom se uzvis val "držeći kao rukama preveliku ribu, i u ruke Svetoga, gdje ležaše u lađi, na prsa je njegova položi" i ne okvasivši ga. Udivljeni, svi sa lađe pripadoše mu nogama. A on, okusivši ove ribe, ozdravi.
U povratku za otadžbinu, sveti Sava se upokojio u Trnovu, u Bugarskoj. Bilo je to 27. januara, na (kasnije ustanovljeni) Savindan, 1236. ili 1237. godine, što istoričari takođe nijesu raščistili. Ali, "želja njegova u Bogu ispuni se, i nada njegova nije bila prazna. Jer došavši do svetih i do svetih mjesta, pokloni se, i vidje stroge i izvanredne monahe u tijelu kao anđele, i njihovim svetim riječima nasladi se, blagoslovom i molitvama njihovim veoma se okoristi. Obogati se mnogo svima dobrim duši korisnim stvarima i moštima svetih, i časnim sasudama, i crkvenim potrebama, hoteći sve ovo donijeti u svoje otačestvo."
Napojivši dušu na Izvoru živonosnom, zauzeo je već mu pripremljeno mjesto s desne strane Isusa Hrista, Gospoda svoga.
Jerusalimski manastir kralja Milutina
Vidjeli smo da je i prije svetog Save bilo srpskih monaha u Svetoj zemlji, posebno na Sinaju. Međutim, riječ je o sporadičnim slučajevima. Tek je sveti Sava zaorao duboku srpsku brazdu od Damaska do Aleksandrije.
U Jerusalimu, nedaleko od Patrijaršije i groba Gospodnjeg, i danas se nalazi manastir Svetih arhangela Mihaila i Gavrila. Njega je, proslavljajući zajedno sa Grcima 1315. godine pobjedu nad Persijancima pod vođstvom srpskog vojvode Novaka Grebostreka, te godine, na temlju ruševina starog vizantijskog manastira koji je tu bio od IV do IX vijeka i koje je kupio, a za potrebe srpskih kaluđera u Jerusalimu, podigao kralj Milutin. Kralj Milutin se zarekao bogu da će za svaku godinu svoje vladavine podići po jedan Božiji hram. Manastir u Jerusalimu je jedan od 40 hramova koje je podigao u svojoj četrdesetogodišnjoj vladavini.
Car Dušan je 1348. godine odredio pomoć ovom manastiru: Dubrovnik je izdvajao 500 perpera godišnje na ime carine za prodaju soli Srbiji, manastir Svetog Spasa na bojani 100 perpera, a manastir Svetog Nikole na Vranjini, ostrvu na Skadarskom jezeru, dao je jerusalimskom manastiru kao metoh i on je bio dužan da za njegove potrebe izdvaja pola svojeg godišnjeg prihoda.
Vranjinski manstir osnovao je početkom XIII vijeka prvi zetski episkop, kojeg je u manastiru Svetih arhangela na Svetomiholjskoj prevlaci postavio sveti Sava, Ilarion. kada je sveti Sava hodio Crnom Gorom, sreo je, za ovcama momčića koji mu se svojom bistrinom veoma dopao. Pitao ga je da li bi pošao sa njim. Ovaj mu je odgovorio da bi, ali da mora prvo da vrati ovce kući i pita majku. Ali Sveti, vidjeći što taj mali nosi u sebi, kao što je nekada Gospod jednom od svojih učenika koji je htio prvo da sahrani oca koji je upravo umro pa da pođe za Njim rekao: "Neka mrtvi sahranjuju mrtve", kazao mu je da ostavi ovce ostalim čobančićima da ih oni vrate njegovoj majci. Tako, od ovaca, odveo ga je pravo na Svetu Goru gdje je postao jedan od njegovih najboljih učenika. Manastir Svetog Nikole na Vranjini bio je jedan od najznačajnijih srpskih manastira. Pomagali su ga i Nemanjići, i Balšići i Crnojevići, a kasnije i Petrovići. Kralj Vladislav mu je, poveljom iz 1242. godine, darivao crmnička sela Orahovo, Godinje i Brčeli. Tako su i ova sela, zajedno sa Vranjinskim manastirom, postala metoh manastira Svetih arhangela Mihaila i Gavrila u Jerusalimu.
Za vrijeme cara Uroša ovaj manastir primao je 100 perpera godinjše od Stona. Tu su počeli da se okupljaju i ruski kaluđeri, koji nijesu imali svojeg manastira u Palestini.
Manastir Marije Magdalene na Maslinskoj gori: jedna Srpkinja je monahinja u ovom ruskom manastiru - monahinja Mihaila
Posle propasti srpske države, srpski manastir u Jerusalimu pomagali su ruski vladari i boljari. Iz hrisovulje carice Mare, supruge cara Murata II, a kćerke Đurđa Brankovića, vidi se da je ovaj manastir u drugoj polovini XV vijeka jedno vrijeme bio opustio, vjerovatno od čume (kolere). Za vrijeme jerusalimskog patrijarha Teofana, u XVII vijeku, koji je isplatio neki dug srpskih kaluđera iz njihovog manastira u Jerusalimu, arhangelski manastir potpao je pod patrijaršijsku, odnosno grčku, vlast. Time su presječeni i sporovi unutar manastira proistekli iz još i tada poslovične srpske nesloge.
Srpskim manastirom Svetih arhangela Mihaila i Gavrila srpski monasi upravljali su oko 300 godina. Sada je on grčki manastir. I, vjerovatno, još je važnije: srpski monasi 130 godina su upravljali lavrom Svetog Save osvećenog u Judejskoj pustinji. Bilo je to vrijeme procvata srpske državnosti i, nadasve, duhovnosti. Bilo je to vrijeme Nemanjića, kada su Srbi bili neko i nešto.
U manastiru Svetih arhangela Mihaila i Gavrila bio je srpski patrijarh Arsenije III Čarnojević (Crnojević), koji je manastiru podario jevanđelje na staroslovenskom jeziku. Bilo je to 1683. godine.
Godine 1959. tu je tropar otpjevao srpski patrijarh German.
U današnje vrijeme izuzetno je značajna komunikcija, puna ljubavi u Gospodu, između mitropolita crnogorsko-primorskog, zetsko-brdskog i skenderijskog Amfilohija i jerusalimskog patrijarha Diodora, iz koje je proistekao zahtjev Svetog Sinoda Srpske pravoslavne crkve Jerusalimskoj patrijaršiji da joj vrati nekada njen manastir u Jerusalimu, koji, uz Božiji blagoslov, ima puno šansi na po srpski narod blagodatno rješenje.
Zadužbina patrijarha srpskog Joanikija
Srpskih tragova u Svetoj zemlji bilo je još. Za neke od njih se zna. Tako se zna da je prvi srpski patrijarh Joanikije, dakle u vrijeme cara Dušana, na Gori preobraženja Tavoru podigao crkvu u grčkom stilu, posvećenu svetom Iliji. Patrijarh Joanikije je i na brdu Karmil, kod Sredozemnog mora, podigao manastir Svetog Nikole. Oba ova srpska hrama porušili su muslimani, ali tako krvnički da im se danas ni tragovi ne poznaju.
U Jerusalim, na pokloničko putovanje, išao je car Lazar. I on je bio darodavac široke ruke, i to ne samo u Svetoj zemlji, nego i u Vlaškoj, Svetoj gori, pa i u Egiptu. Nije bez neke ptica soko doletjela "od svetinje, od Jerusalima" da ga uoči Kosovske bitke podstakne na izbor Carstva nebeskog.
Kćerki cara Lazara, Jeleni, kojoj je grob na ostrvu Beška na Skadarskom jezeru, duhovnik je bio Nikon Jerusalimac, koji je došao u bratstvo manastira na Vranjini. Na njenu molbu, on je 1442. godine sastavio čuveni "Gorički zbornik", biser sinaitskog isihizma.
Kćeri kneza Lazara, Jeleni, sahranjenoj na ostrvu Beška, na Skadarskom jezeru, duhovnik je bio Nikon Jerusalimac, koji je iz Svete zemlje došao ubratstvo na Vranjini.
Veza Srbije sa Palestinom nije prekidana sve do XVIII vijeka. Danas Srbi u Svetu zemlju idu avionom: Beograd - Tel Aviv (Gurion) - dva sata. Nema protivnih vjetrova, nema valova koji bacakaju lađu. Nema podviga, oslabila vjera, nema ni čuda.
Ohrabreni lanjskim podvigom sestre Tamare Šijan i njene tri drugarice, koje su raspalim "jugom" otišle iz Beograda do Atine, pa odatle, iz Pireja, tri noći i dva dana brodom do Haife, u Izraelu, slično svetom Savi, ove godine je za Vaskrs pošlo na isti način nas osam Srba, tri iz Srbije i pet iz Crne Gore. U potpunosti smo razumjeli Ženju Ivaškina. On je razumio igumana Danila, a mi smo razumjeli svetog Savu.
Nažalost, od tog silnog sjemena koje je u Svetoj zemlji posijao sveti Sava, koje je, vidjeli smo, vjekovima bilo tako plodonosno, Srbima u Svetoj zemlji danas su ostali monah Grigorije u manstiru Svetog Save Osvećenog, koji je prije 30 godina, po profesiji milicioner, otišao u Svetu goru, i tamo ostao, da bi poslije otišao u Svetu zemlju, i monahinja Mihaila u ruskom manastiru Svete Magdalene na Maslinskoj gori. Danas Srbi u Jerusalimu spavaju u prljavim arapskim hotelima bez prozora.
rotestanti su izasli od njih! potom,baptisti,adventisti,JS-ci,crkva Hristova itd da ne nabrajam.A 1054 je rimokatolicka crkva izasla iz pravoslavlja,mozes pogledati film istorija vizantije.Ko je izaso,izdao pravoslavlje.Do 1054 sto znaci deset ipo vekova od Hrista je bila jedina crkva,jer su slozno odbacivali i unistavali sve jeresi,od lutera je sve pocelo,i danas vidimo rezultat imamo preko 2000 hriscanskih denominacija u svetu.'
