Član
- Učlanjen(a)
- 06.05.2012
- Poruka
- 2.380
kada čitaš ISABELITU i njene ideje crkvene oko nekih navodnih grupa koje su se javljale svaka jedna od tih grupa je daleko iznad današnje katoličke grupe u mnogo čemu. ako postoji gnoza ili jereas otpad od originala onda je to nikejska katolička grupa. katolicizam ima veze samo sa paganizmom,ne i sa učenjem apostola. pričati priču da neko je odbcio veru u jednog Boga na kontu jeresi trojstva je ravno bezumlju i totalnom slepilu.
Kako ono ide stih iz Evanđelja: :???:
Sav si se u grijesima rodio... i upleo u jeresi.., a nas da učiš?
To je bilo rečeno slijepcu, zar ne?
Jurivaka: Ako je šta netradicionalno u hrišćanstvu, onda je to samo protestantizam. Ko god upotrijebi samo malo zdravog razuma i logike, to će mu biti posve jasno. Sve ove priče o tobožnjem netradicionalnom hrišćanstvu - misleći na pravoslavlje i katoličanstvo, samo su obična sektaška trabunjanja.
Uredniče, da si ti vjernik učinio bi velike stvari za Krista! Ne zamjeri što ti to kažem, ali zadivljuje me tvoja istinoljubivost i osjećaj za realnost. Znaš razmišljati i zaključiti. (samo jedna moja opaska :dtyste
Protestanti (ne svi) ali da protestanski fundamentalisti koje ovdje susrećemo, se baziraju na osjećajima, mašti i imaginaciji. I upornom ponavljanju onoga što bi željeli: negiranjem drugih prikazati sebe kao Kristovu reformiranu Crkvu jer ona prava "tradicionalna" je kobajagi mnogobožačka.
Ali, to im nije moguće. Ne samo zbog povijesnih činjenica već i vrijednosti kršćanske objave.
U čemu bi se, prema protestantskoj kritici, sastojalo to temeljeno zastranjenje od kršćanske vjere?
Radilo bi se, u najvišem načelu, o uvođenju posrednog sustava u odnosima između Boga i čovjeka.Ono je temeljna postavka reformacijskog pokreta, proizašla iz Lutherovih nominalističkih filozofskih svjetonazora – prema kojima se opći pojmovi očituju u iskustvenom svijetu samo nominalno, a ne realno, te nema posredne veze sa metafizičkom zbiljom. Tako čovjek treba uvijek ostvarivati neposredni odnos s Bogom, a svaki eventualni posredni faktor je u najboljem slučaju samo konvencionalan i praktične, neobjektivne naravi. Drugim riječima, kada govorimo o sakramentima kao milosnim sredstvima, o svećeničkoj i pastirskoj službi po kojoj se posvećuje i upravlja Božji narod, o čovjekovoj ulozi u procesu spasenja – sve su to samo ljudski ustanovljeni elementi koji mogu ali i ne moraju služiti kršćaninu, ovisno o subjektivnoj situaciji zajednice. Tako sakramenti ne bi bili božanski ustanovljeni vidljivi znakovi koji sadrže i prenose milost, nego samo obični znakovi koji hrane vjeru, a čovjek se opravdava pred Bogom samo vjerom (sola fide) – i to ne da se opravdava i posvećuje uistinu, nego ga Bog takvim samo nominalno proglašava, dok on ispod tog plašta koji ga prekriva ostaje i dalje grešnik . Čovjeka ne opravdava krštenje, nego nominalni čin ispovijesti vjere, dok je krštenje samo znak već postignutog opravdanja. Isto tako, ni sakrament Euharistije ne sadrži stvarno Isusovo tijelo i krv, nego je običan znak koji samo nominalno upućuje na Isusa, i nema Misne žrtve u kojoj se uskrsli Krist kao Veliki Svećenik ovdje i sada uprisutnjuje, kao ni žrtvenog svećenstva, nego se mi opet samo nominalno i duhovno prinosimo, a euharistijski skup vodi konvencionalno odabrani predsjedatelj zajednice koji nema nikakve veće duhovne ovlasti od ostalih. Jednaka je situacija i kad govorimo o čovjekovom pristupu objavi – ona se svodi samo na nominalni faktor, tj. zapisanu riječ – sv. Pismo, dok stvarno uprisutnjenje te Božje riječi, ili sv. Predaja kao živi faktor, nema pravu vrijednost. Čovjeku opet ne treba nikakav posrednik nominalno promatranoj Božjoj zbilji – on je pozvan potpuno samostalno i slobodno tumačiti zapisanu Božju objavu, i ništa ga u tome ne može uvjetovati. Uklanja se ikakav stvarni objektivan ljudski učiteljski faktor – jer kao što smo rekli, crkveni službenici nemaju nikakve veće ovlasti i proizlaze iz pukog dogovora vjernika, kako u bogoslužnim pitanjima, tako i u učiteljskim, i njihovi stavovi vrijede samo ukoliko se slažu sa vlastitima.
Eto, to je to. Sve su iskrivili, da bi nas ( katolike i pravoslavce ) optužili za mnogoboštvo i otpad.
Imamo li ikakve potvrde od eminentnih crkvenih teologa, svjedoka vjere i drugih mjerodavnih izvora? Nemamo, ali oni tvrde. I mi bi trebali povjerovati na njihovu riječ?
A mi imamo apostolske oce, crkvene oce i kršćanski izvori prvih triju stoljeća koji svjedoče upravo u prilog vjerovanja koja će kasnije biti eksplicitno potvrđena na crkvenim saborima i koja su službeni nauk Crkve. Da se bio dogodio navodni otpad od vjere, imali bi smo kritičke reakcije na te sporne nauke, koje bi postojale, da je protestantski koncept kršćanstva prethodno prevladavao, ali nemamo. To znači da nikada nije ni postojao sve do 16 stoljeća kad su ga protestanti uveli.
Zablude su počele s protestantizmom, makar je i crkveni raskol prije toga uzdrmao Crkvu.
Dakle, ne samo da rana Crkva nije otpala od vjere, nego što više to se nije ni moglo dogoditi, ni teoretski. Zašto?
Mi vjerujemo li u istinitost Božje objave. Isus je poslao Duha Svetoga kojemu je povjerio vodstvo Crkve (Mt 28,20; Iv 20, 21-23), tako da će ona uvijek očuvati pravi nauk i sredstva milosti koja će kršćane voditi prema vječnom spasenju (Iv 14, 16-18. 26; 16, 12-14). Tvrditi da nije tako, da je Crkva kroz jedno čitavo tisućljeće bila u otpadu od prave vjere, značilo bi de facto reći da kroz čitavo razdoblje Crkvu nije vodio Duh Sveti, nego da je ona vodila kršćane u zabludu, krivovjerje i propast, te da su je sile paklene nadvladale (Mt 16,18). To bi značilo Isusa učinilo lašcem i potpuno uništilo vrijednost kršćanske objave, a moguće je da to upravo žele.
Poslednja izmena od urednika: