- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.400
Modeliranje klimatskih promjena
Da bi se utvrdilo u kojoj mjeri klimatski model uspješno reproducira globalnu ili regionalnu (lokalnu) klimu, numeričke se jednadžbe moraju prvo integrirati za neko prošlo vremensko razdoblje za koje postoje izmjereni klimatski podaci. Onda kažemo da klimatski model simulira stvarnu klimu. Usporedbom simulirane klime sa stvarnom klimom (proces poznat kao validacija modela) određuje se stupanj povjerenja u klimatski model. Ukoliko je razlika između simulirane i stvarne klime velika kaže se da klimatski model ima veliku sustavnu pogrešku (engl. systematic error). Naša pouzdanost u kvalitetu klimatskog modela je obrnuto proporcionalna njegovoj sustavnoj pogrešci.
Modeliranje buduće klime
Klimatski modeli nezaobilazni su u procjenjivanju budućih klimatskih promjena koje mogu nastati zbog utjecaja čovjeka jer jedino oni mogu “predvidjeti” buduće stanje klimatskog sustava. Za taj proces važna je pretpostavka o budućim emisijama stakleničkih plinova, a koje pak ovise o socioekonomskom stupnju razvoja čovječanstva: broju stanovnika na Zemlji, proizvodnji i potrošnji energije, urbanizaciji, veličini i iskorištenosti obradivog zemljišta, korištenju vodnih resursa, biljnom pokrovu, prometu, itd. S obzirom da nije moguće precizno znati budući stupanj razvoja i da se on mijenja tijekom vremena, postoji višee scenarija emisija stakleničkih plinova koji se uvažavaju u klimatskim modelima kako bi se onda mogao odrediti njihov utjecaj na komponente klimatskog sustava. Onda govorimo o projekcijama budućeg stanja klime.
Neizvjesnost u klimatskom modeliranju
Uz gore prikazane rezultate, ali i uz modeliranje klime i klimatskih promjena općenito
vezano je niz neizvjesnosti (engl. uncertainties). Ovo je vrlo važno naglasiti, kako se
ne bi stekao dojam da su prikazane klimatske promjene apsolutne i nedvojbene. Neke
od neizvjesnosti smo već spomenuli ranije, a ovdje ćemo ih detaljnije prodiskutirati.
Hawkins i Sutton (2009) dijele izvore neizvjesnosti u tri grupe: a) unutarnja (prirodna) varijabilnost klimatskog sustava, b) nesavršenost klimatskih modela i c) nepoznavanje buduće koncentracije stakleničkih plinova. Na početku 2. poglavlja spomenuli smo prirođene varijacije unutar klimatskog sustava, primjerice dvije uzastopne vrlo različite zime (ili ljeta). Ako su česte i intenzivne, varijacije (ili klimatske fluktuacije) mogu “zamaskirati” buduće klimatske promjene.
Nesavršenost klimatskih modela je višeznačna. Prije svega naše znanstvene spoznaje
i razumijevanje klimatskog sustava su ograničene; postoji mnoštvo procesa u atmosferi, oceanima i ostalim komponentama klimatskog sustava koji još nisu dobro objašnjeni ili su nepoznati. Već ranije smo spomenuli da su numerička samo aproksimacije stvarnih rješenja. Nadalje, mnogi fizikalni procesi malih skala (turbulencija, mikrofizika oblaka, konvekcija, zračenje) u modelima nisu eksplicitno razlučeni zbog neadekvatne rezolucije samih modela te ih se mora parametrizirati empirijskim jednadžbama koje su izvedene iz podataka mjerenja.
Buduće koncentracije plinova staklenika i aerosola su možda najveća nepoznanica
u klimatskom modeliranju. Nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti veličinu buduće
populacije na Zemlji, niti kakav će biti stupanj industrijskog i tehnološkog razvitka. Zbog toga su definirani različiti scenariji kako bi se mogle utvrditi, barem približno, donja i gornja granica klimatskih promjena.
Čedo Branković, viši znanstveni suradnik na Državnom hidrometeorološkom zavodu (DHMZ), Zagreb
----------------------
Pogledajte koliko je nepoznanica, pretpostavki, mogućih odstupanja i 'zamaskiranih' rezultata kada su u pitanju tzv. "modeli klimatskih promjena". A Jovan ovdje, ne samo da ih iznosi, nego u njih toliko vjeruje da ih na nivo dogme postavlja.
Da bi se utvrdilo u kojoj mjeri klimatski model uspješno reproducira globalnu ili regionalnu (lokalnu) klimu, numeričke se jednadžbe moraju prvo integrirati za neko prošlo vremensko razdoblje za koje postoje izmjereni klimatski podaci. Onda kažemo da klimatski model simulira stvarnu klimu. Usporedbom simulirane klime sa stvarnom klimom (proces poznat kao validacija modela) određuje se stupanj povjerenja u klimatski model. Ukoliko je razlika između simulirane i stvarne klime velika kaže se da klimatski model ima veliku sustavnu pogrešku (engl. systematic error). Naša pouzdanost u kvalitetu klimatskog modela je obrnuto proporcionalna njegovoj sustavnoj pogrešci.
Modeliranje buduće klime
Klimatski modeli nezaobilazni su u procjenjivanju budućih klimatskih promjena koje mogu nastati zbog utjecaja čovjeka jer jedino oni mogu “predvidjeti” buduće stanje klimatskog sustava. Za taj proces važna je pretpostavka o budućim emisijama stakleničkih plinova, a koje pak ovise o socioekonomskom stupnju razvoja čovječanstva: broju stanovnika na Zemlji, proizvodnji i potrošnji energije, urbanizaciji, veličini i iskorištenosti obradivog zemljišta, korištenju vodnih resursa, biljnom pokrovu, prometu, itd. S obzirom da nije moguće precizno znati budući stupanj razvoja i da se on mijenja tijekom vremena, postoji višee scenarija emisija stakleničkih plinova koji se uvažavaju u klimatskim modelima kako bi se onda mogao odrediti njihov utjecaj na komponente klimatskog sustava. Onda govorimo o projekcijama budućeg stanja klime.
Neizvjesnost u klimatskom modeliranju
Uz gore prikazane rezultate, ali i uz modeliranje klime i klimatskih promjena općenito
vezano je niz neizvjesnosti (engl. uncertainties). Ovo je vrlo važno naglasiti, kako se
ne bi stekao dojam da su prikazane klimatske promjene apsolutne i nedvojbene. Neke
od neizvjesnosti smo već spomenuli ranije, a ovdje ćemo ih detaljnije prodiskutirati.
Hawkins i Sutton (2009) dijele izvore neizvjesnosti u tri grupe: a) unutarnja (prirodna) varijabilnost klimatskog sustava, b) nesavršenost klimatskih modela i c) nepoznavanje buduće koncentracije stakleničkih plinova. Na početku 2. poglavlja spomenuli smo prirođene varijacije unutar klimatskog sustava, primjerice dvije uzastopne vrlo različite zime (ili ljeta). Ako su česte i intenzivne, varijacije (ili klimatske fluktuacije) mogu “zamaskirati” buduće klimatske promjene.
Nesavršenost klimatskih modela je višeznačna. Prije svega naše znanstvene spoznaje
i razumijevanje klimatskog sustava su ograničene; postoji mnoštvo procesa u atmosferi, oceanima i ostalim komponentama klimatskog sustava koji još nisu dobro objašnjeni ili su nepoznati. Već ranije smo spomenuli da su numerička samo aproksimacije stvarnih rješenja. Nadalje, mnogi fizikalni procesi malih skala (turbulencija, mikrofizika oblaka, konvekcija, zračenje) u modelima nisu eksplicitno razlučeni zbog neadekvatne rezolucije samih modela te ih se mora parametrizirati empirijskim jednadžbama koje su izvedene iz podataka mjerenja.
Buduće koncentracije plinova staklenika i aerosola su možda najveća nepoznanica
u klimatskom modeliranju. Nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti veličinu buduće
populacije na Zemlji, niti kakav će biti stupanj industrijskog i tehnološkog razvitka. Zbog toga su definirani različiti scenariji kako bi se mogle utvrditi, barem približno, donja i gornja granica klimatskih promjena.
Čedo Branković, viši znanstveni suradnik na Državnom hidrometeorološkom zavodu (DHMZ), Zagreb
----------------------
Pogledajte koliko je nepoznanica, pretpostavki, mogućih odstupanja i 'zamaskiranih' rezultata kada su u pitanju tzv. "modeli klimatskih promjena". A Jovan ovdje, ne samo da ih iznosi, nego u njih toliko vjeruje da ih na nivo dogme postavlja.