Subotari sve znaju, zato pitajte njih

[DarthShone]

Vi ste davno izgubili svoju borbu s antikristom. Bijaše to onog časa kada postadoste klanjatelji plagijatorice i bogohulnice Ellen White. Nemoj mene za to kriviti, eno ti učitelja Miroljuba i "cetinjske Institucije" pa njima ispostavi odštetni zahtjev.

Zahtev koji mu oni i neće ispuniti, jer kako bi i mogli? Priznali bi time da je čitav kult jedna obična, ljudskm umom (uz pomoć sotone) stvorena prevara.

Uostalom, oni svojim žrtvama i ne nude Boga, nego ljudske, iskrivljene slike...

Pogledajmo:



Vera svakog čoveka zavisi od slike Boga koju svako u sebi nosi. Prave slike Boga pomažu osobi da zauzme pravi odnos prema Bogu, da u Bogu pronađe sigurnost i mir, dok pogrešne slike Boga uzrokuju bežanje od Boga ili pobunu protiv njega, a samim tim mogu izazvati duševne poremećaje.



1. Nemoćni bog

Nemoćni bog, to jest bog koji ne može promeniti ovaj svet i ne može ostvariti sve ono što zamisli i zaželi. On može biti dobar i dobronameran, ali pred ljudskom i demonskom zlobom on ostaje nemoćan. Ima ljudi koji veruju u Boga, ali mu se ne mole jer ne veruju da on može promeniti njihovu sudbinu.

2. Nemilosrdni i okrutni bog

Osoba koja u svojoj psihi nosi sliku okrutnog boga koji kažnjava bez milosti ne može u sebi razviti istinsku ljubav prema takvom Bogu. Istina je da Bog kažnjava zlo, ali je istovremeno i pun milosrđa prema čoveku čak i tada kad on čini zlo. Nekima je to teško da shvate pa onda doživljavaju Boga kao onoga koji je okrutan ne samo prema zlu nego i prema čoveku koji čini zlo.

3. Deistički ili nezainteresovani bog

Deistički je bog nezainteresovani bog koji nema vremena ni volje za brigu o ovome svetu. On je, doduše, stvorio ovaj svet, ali se više ne brine za njega nego ga je prepustio samome sebi i prirodnim silama da ga dalje vode i upravljaju njime. Danas se sve više širi slika Boga kao neke depersonalizovane svemirske sile i kosmičke energije sa kojom se ne može uspostaviti lični prijateljski odnos.

4. Trgovački bog

Trgovački bog, to jest bog sa kojim se može pogađati, trgovati kao na pijaci. To je bog koji je, doduše, moćan, ali sve njegove usluge se moraju skupo platiti. Takav bog ništa ne poklanja. Sve treba zaslužiti, odnosno kupiti.

5. Magijski bog

Sliku magijskog boga imaju u sebi one osobe koje misle da na Boga mogu uticati nekim svojim magijskim formulama, strogo određenim ritualima i tome slično. U našu ličnu pobožnost mogu se vrlo lako uvući elementi magijskog mišljenja i doživljavanja Boga. Magijski bog je bog koji bi trebao meni da služi. U ovom slučaju nije primarna vera u Božju dobrotu, nego vera u čudesnu magijsku moć raznih molitvenih formula i verskih obreda kojima se može uticati na Boga.

6. Demonizovani bog

Demonizovani je bog najdestruktivnija slika Boga. To je potpuna suprotnost pravoj slici Boga. Demonizovani je bog onaj koji mrzi, laže i ubija. Takav bog progoni čoveka. Takvog boga čovek ne može voleti. Od takvog se boga beži i njega se mrzi. Iako retko, ipak je moguće da pojedinci u svojoj psihi nose i takvu sliku Boga.

7. Sekularizovani bog

U jezgri sekularizovane slike Boga nije pravi Bog, nego neka stvarnost ovog sveta koja poprima božanske atribute i daje varljivu nadu tamo gde bismo u stvari trebali biti razočarani. Tako država ili vođa mogu poprimiti atribute svemoćnosti. I neograničeno poverenje u nauku da će ona rešiti sve probleme čovečanstva dovodi do idolatrije stvarnosti ovog sveta koja na kraju razočara čoveka jer ne može ispuniti njegova očekivanja.

8. Nepouzdani i ćudljivi bog

Nepouzdani ili ćudljivi bog biće je koje nije uvek dobro raspoloženo. Apsolutni vladar koji neke bez zasluge predodređuje za ljubimce, a druge za propast. To je bog na koga se čovek ne može osloniti. Takav bog može čoveka i razočarati pa se, prema tome, na njega ne može uvek računati.

9. Moralizirajuća slika Boga

To je bog koji sitničavo i osvetoljubivo bdi nad izvršivanjem zapovesti. Jao onome koga zatekne u kakvoj grešci. Pedantni bog koji pažljivo proračunava bilans nad knjigom života svakog čoveka.

10. Preozbiljni i mrzovoljni bog

Ima osoba koje sve shvaćaju preozbiljno, koje ne znaju da se šale, koje najčešće izgledaju mrzovoljno sa mnogo elemenata depresivne ličnosti. Takve osobe i Boga doživljavaju kao strašno dalekog, kao nekog ko ne zna i ne želi da se šali, nokoga ko je nezadovoljan i mrzovoljan jer ljudi ne žive kako bi on to želieo.

Sledbenici onoga što sebe naziva "adventizmom sedmog dana" ispunjavaju svih deset tačaka.

Ponoviću svih deset tačaka.

 

[tripo 41]

Zahtev koji mu oni i neće ispuniti,

JESI SE ispraznio ment.

 

[Laodikeja]

Ovo sve sto je naveo DarthShone, to su obelezja njegovog i Stvarnoslapovog boga, jer mracnm ljudima poput njih, ni jedan drugi bog ne moze da im bude uzor i ideal osim takvog.

U suprotnom, njihove reci i ponasanje bi to moralo da pokaze.

 

[stvarnoslap]

Be ever vigilant and watchful of the interests and honour of your country! and may the Grand Architect of the Universe give you that strength and wisdom which shall enable you well and faithfully to perform these high duties! (Albert Pike, Morals and Dogma)

God is the great Architect. Without his cooperation, without the aid of the higher intelligences, how worthless would be the plans of men. God must aid, else every device is worthless.” (Ellen White, The Review and Herald, May 28, 1908)

 

[Laodikeja]

Totalno lud i umno bolestan covek.

Jer kada mu ti postavis desetinu odgovora a on te ignorise, onda je to prvoklasni ludak.
Zao covek, namcor, mracna osoba, mozda i sizofrenik.

Ima nas svakakvih.

 

[stvarnoslap]

Kabalistima, masonima i subotarima Albert i EGW šalju blagoslove
boga Velikog Arhitekta - The great Architect.

 

[Laodikeja]

Tripo.

Samo napred, podrzavam te.
Sto vise postavljaj proti bezboznika.

Jadni samo iskreni Katolici zbog ovakvog lazljivca i izvrtaca Stvarnoslapaa.

 

[tripo 41]

Naravno ima i finih katolika, pravih vernika.

Stvarno slupani u mozak je to zasluzio.

 

[Laodikeja]

Fenomen seksualnog zlostavljanja u Rimokatoličkoj vrkvi

Krajem 20. i početkom 21. vijeka su na vidjelo izašla silovanja i druge vrste seksualnog nasilja koje su rimokatolički sveštenici vršili nad djecom širom svijeta.
O ovoj vrsti kriminala se počelo prvo govoriti i pisati u SAD nakon čega su državna tužilaštva i pojedinci-žrtve pokrenuli brojne sudske procese protiv sveštenika-prestupnika i same Crkve. Kasnije su na svjetlo dana izašli slučajevi ovog kriminala i u drugim državama svijeta. Najviše publiciteta ovaj kriminal je dobio u Irskoj, Italiji, Austriji i Njemačkoj u Evropi, zatim u Čileu, Argentini i Brazilu u Latinskoj Americi i u Australiji.

Istorijski izvori pokazuju da pedofilija nije skorašnji problem Rimokatoličke crkve 20. i 21. vijeka već da je pedofilija postojala u Crkvi mnogo ranije.[1][2] Smatra se da su i homoseksualnost i pedofilija među sveštenstvom Crkve uzrokovani obaveznim celibatom sveštenstva. Prijedloge da se celibat učini dobrovoljnim te da se saznanja o silovanju dobijena kroz ispovijesti dostave policiji i sudu ova je crkva nedavno odbila.[3]

Razmjere i vremenski raspon skandala Uredi
Iako je već u 1950-tim bilo vidljivih slučajeva i optužbi, tek u 80-tim i 90-tim godinama 20. vijeka se je počelo govoriti i pisati u SAD i Kanadi o pedofiliji rimokatoličkih sveštenika. Reakcija same Crkve i Vatikana je bilo odbijanje bilo kakve javne rasprave o ovom problemu, zastrašivanje žrtava, angažovanje advokata preko kojih se je kupovala šutnja žrtava. U 1990-tim se o istom problemu počelo raspravljati u Argentini, Australiji, Austriji i drugim zemljama. U istoj dekadi otkrivena je masovna pedofilija u redovima irskog sveštenstva a u 2000-tim pedofilija rimokatoličkih sveštenika je postala glavna tema u svijetu. Led je probio američki dnevnik Boston Gloub (engl. Boston Globe) koji je razotkrio masovnost pedofilije u bostonskoj dijecezi i pokazao da je Crkva prikrivala ovaj kriminal premiještajući sveštenike-kriminalce u druge crkve i geografska područja ne prijavljujući njihov kriminal državnim vlastima.

Masovna i negativna reakcija žrtava i građanstva u SAD je primorala Rimokatoličku crkvu da opublikuje izvještaj o pedofiliji njenih sveštenika 2004. godine. Iz ovog izvještaja se vidi da je više od 4000 sveštenika silovalo više od 10 000 djece u SAD - uglavnom dječaka a u poslednjih 50 godina. U Irskoj je jedan izvještaj pokazao da je seksualno i psihološko nasilje u industrijskim školama i sirotištima bilo endemsko u drugoj polovini 20. vijeka.

Stav i ponašanje Rimokatoličke crkve Uredi
Rimokatolička crkva je širom svijeta imala jednak pristup ovom skandalu: odricanje postojanja problema, ignorisanje prijava nasilja i zastrašivanje žrtava nasilja, premiještanje sveštenika-prestupnika u druge crkve, traženje načina da se izbjegne plaćanje odštete žrtvama. Pritisnuta brojnim optužbama iznesenim protiv sveštenika, te pokretanjem sudskih postupaka protiv sveštenika-prestupnika, Rimokatolička crkva je počela da osniva svoje komisije za ispitivanje prijavljenih slučajeva seksualnog zlostavljanja čiji je rad kontrolisala i usmjeravala. Komisijama nisu nikad predočene sve optužbe niti predan kompletan materijal vezan za optužbe. Sami izvještaji su na taj način bili nekompletni i pisani tako da bi se relativizirali zločini kroz statistike kojima se željelo pokazati kako procent prestupnika ove vrste u Rimokatoličkoj crkvi nije veći od onoga koji se može vidjeti kod drugih crkava, škola i drugih društvenih organizacija. Istovremeno se je Rimokatolička crkva žalila na, po crkvi, neopravdano visok publicitet posvećen ovom kriminalu u redovima same Crkve.

Reakcije javnosti i žrtava nasilja Uredi
Reakcije na ponašanje same Crkve su bile organizovanje Mreže preživelih žrtava svešteničkog nasilja (engl. Survivors Network of those Abused by Priests (SNAP) - neprofitna organizacija u SAD). Ovu mrežu je osnovala Barbara Blein (engl. Barbara Blaine) u Čikagu 1988 godine i danas ova grupa koja štiti prava žrtava pedofilije broji 12000 članova u 56 zemalja.[4]

U SAD se je pojavila i druga organizacija BishopAccountability.org kao reakcija na ustaljenu praksu biskupa Rimokatoličke crkve - premiještanja hiljada sveštenika-prestupnika na javno nepoznate lokacije - stavljajući svoj strah od javnog skandala ispred dječije zaštite i sigurnosti. Biskupi su se javno izvinili zbog ove prakse koju su oni okarakterisali kao "grešku" pri tom ne prihvatajući ni jednog momenta odgovornost za posljedice ovih "grešaka". Stav ove organizacije je da istinska odgovornost katoličkih biskupa mora ležati na dva principa: 1) mora postojati puna odgovornost biskupa za pedofiliju u Crkvi, pojedinačna i kolektivna i 2) biskupi-pedofili i oni koji siluju ranljive odrasle osobe moraju za svoja djela odgovarati pred sudom.

Da bi se utvrdila odgovornost biskupa za uvođenje prestupnika u sveštenstvo kao i za selenje prestupnika u parohije u kojima prestupnik nije poznat, ova organizacija je preduzela na sebe zadatak da napravi jednu Internet kolekciju svih javno dostupnih dokumenata i izvještaja relevantnih za ovaj skandal. [5]

Formirane su takođe komisije, potpuno nezavisne od Crkve, i velike porote čiji bi posao bio da se da potpunija i pravednija slika razmjera ovog skandala. Isto tako se zahtijeva, posebno u SAD, uklanjanje instituta zastarijevanja slučajeva pedofilije kako bi preživjele žrtve ovog nasilja imale mogućnost da, za života, traže pravdu pred sudovima. U samoj Crkvi su se pojavili glasovi osude zataškavanja i skrivanja slučajeva seksualnog nasilja od strane Crkvene hijerarhije. Pored toga, u zemljama u kojima je broj slučajeva ovog nasilja bio veliki došlo je osipanja broja vjernika i smanjenja broja vjernika koji redovno idu na bogosluženje.

Vatikan i pape Uredi
Prvi rimski papa u čije je pontifikatsko vrijeme ovaj skandal uzeo maha je bio Jovan Pavle II. Bio je optužen da je znao o ovome skandalu ali da za vrijeme njegovog 27-godišnjeg pontifikata nije preduzeo ništa da bi zaštitio djecu. Hiljade djece je bilo silovano samo za to što je ovaj papa odbijao da čita izvještaje koji su mu slani i da preduzme bili kakve mjere protiv sveštenika-krivaca[6].

Slijedeći rimski papa, Benedikt XVI je u svom pastoralnom pismu 2006. godine pokušao da skine svaku odgovornost papa i Vatikana za pedofiliju sveštenika Rimokatoličke crkve, a oslanjajući se na kanonsko pravo, dao sveštenstvu direktive kako prikrivati i držati tajnim ovu vrstu kriminala[7]. Papa Benedikt XVI je bio prvi papa koji je rasčinio stotine sveštenika pedofila u poslednjim godinama svoga pontifikata 2011 i 2012[8]. Ali što se tiče same zaštite djece, žrtava i potencijalnih žrtava sveštenika pedofila, ovaj papa je učinio vrlo malo što je bio glavni razlog za javno nezadovoljsto njegovim papinstvom i što ga je prisililo da se penzioniše[9].

Sadašnji rimski papa Franjo je okvalifikovan kao čovjek koji nastoji da sakrije istinu o ovom skandalu i da se ne obaveže ni na kakvu akciju bilo kažnjavanja prestupnika, bilo efikasne zaštite djece. Činjenica je da je rasčinio čileanskog sveštenika-pedofila Karadimu i dvojicu čileanskih biskupa koji su skrivali istinu o pedofiliji u Čileu i štitili sveštenike-pedofile. Ali, s druge strane, je prihvatio ostavku kardinala Donalda Vurla (engl. Donald Wuerl) koga papa Franjo uzdiže kao plemenitog čovjeka i ostavlja ga na dužnosti kardinala do izbora novog kardinala koji će zauzeti Vurlovo mjesto. Pensilvanijska velika porota, koja je istraživala pedoofilijske slučajeve u Pensilvaniji je okrivila Vurla da je aktivno štitio sveštenike-pedofile dok je bio biskup Pitsburga. Nadbiskup Karlo Maria Vigano (ital. Carlo Maria Viganò) je u pismu poslanom papi Franji optužio ovog papu da je anulirao kaznu kojom je prethodni papa Benedikt XVI kaznio kardinala Teodora Makkarika (engl. Theodore McCarrick) za koga je utvrđeno da je bio pedofil. Vigano tvrdi da je papa Franjo znao ko je Mekkarik i pozvao je papu da podnese ostavku. U jednom svom govoru papa Franjo je indirektno nazvao Vigana, bivšeg ambasadora Vatikana u Vašingtonu, đavolom koji hoće da sruši Crkvu. Laik Marija Kolins (engl. Marie Collins) koju je neki sveštenik silovao dok je bila dijete, istupila je iz papinske komisije za zaštitu djece (engl. Pontifical Commission for the Protection of Minors) gdje je bila član, i optužila Vatikan da guši i sprečava rad ove komisije ne dajući joj sredstva niti posvećujući pažnju radu komisije i odbijajući da sprovede preporuke koje komisija predlaže Vatikanu.

 

[tripo 41]

Zašto Adventisti smatraju da je ucenje o besmrtnosti duše direktno đavolsko učenje??
Ima li to temelj u Pismu? Ili vjeruju svojoj proročici E.W.

Jer to je odjek, one sotonine prevare rečene Evi u raju: nećete vi umrijeti. Bog govori Adamu da će umrijeti u onaj čas kad okusi plod sa zabranjenog drveta, dakle Božja je tvrdnja da je čovjek smrtan, a đavao priča Evi o besmrtnosti:"nećete vi umrijeti". "To je prva održana propoved o besmrtnosti duše"-kaze H.G.Vajt. Prema njoj vjerovanje u zagrobni život ili besmrtnost duše nije ništa drugo nego đavolska prevara (1.Mojs.2,17, 3,1-4)