Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem
kako nekog volim, na cesti, neku blagu zenu po
hodu prepoznajem, i trpim, kao, zbog nje. Pa
kada legne noc u moju sobu, na sto i postelju -
zamisljam: ona ce ujutru stici, mehko kljuc u
tuznoj bravi okrenuti, nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka - cist oprez u briznom kretu, cednost
u zivoj ruci, pod kojom oci otvaram, i dodirujem
je, govoreci: "Potrebno mi je,duso, s vremena na
vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutima ovim, punim strave, a pustim…"
Abdulah Sidran
Hocu srce univerzuma
u njemu se nalaze
rijeci moje drage
poezija moje duse
u njemu se smije ceznja
dugo lomljena
i misao dugo kaljena.
Da li ti je danas
vec neko rekao
da mirises istinom
i zracis stvarnoscu
i da nabubrjele
podocnjake lazi
skrivas pod svjetle
pramenove slobode
iz cijih se pupoljaka
izleze zelja za
dodirom moga bica
Da li ti je danas
vec neko rekao
da smisljena poznanstva
polomljenih sujeta
poticu jos
iz antickog doba
Vavilonskog razjedinjenja
A ti i dalje kopnis
zelenkastim idejama
sopstvenih listova zrelosti
razlikujuci se od zvijezda
po velicini moje potrebe
za tobom - a ja te zelim
Zelim te mnogo
ne zato sto si ti - Ti
vec zato sto si Ti - Ja
I ja vidim svoj pravi lik
samo kada gledajuci tvoje suze
zaronim u dubinu tvoga bola
koji slatkim jaukom
prozima svu atmosferu
obojenog svijeta spoznaje
Rumenis od saznanja
da se u tvome Ja
prostire ogromno
polje procvalih mudrosti
cije plodove
sebicno cuvas
i po potrebi darivas
samo onima koji
po tvome misljenju
to zasluzuju
Da li ti je danas
vec neko rekao
da rijeci svoje izgovaras
jezikom mojim
i da svakom slovu
zidas grobnicu
od ljudske ljubavi
A zarobljenu
podivljalu misao
ukrocujes
tisinom moje duse
Hoces da me posjedujes
ali ne kao covjeka
vec kao svetinju
da ispijas i da
se hranis mojom
beskonacnoscu
kao svemirska noc
sto se hrani
svjetloscu moje strasti
Da li ti je danas
vec neko rekao
da Te zeli
i da Te treba
a ako nije
neka moja rijec bude
prva cigla u kuli ovoga dana
i prva zelja
u gradnji ovoga trena
da zelim te
i to je sve sto ti mogu reci
a ostali dio price
ces naci
u poluotvorenoj fijoci
svojih snova
(autor nepoznat)
Zelim,
da nikada ne zalutas u predjele gdje te ne ocekuju i da ti na
ispruzenu ruku uvijek, uvijek netko pozdravom odvrati
da ti uvijek stignu dobra pisma, vijesti i sjecanja,
da sudbina trajno stiti svakog koga volis,
da ne bude rata, da se ne zaboravis smijati,
da vjerujes u mogucnost istine koja nije sebicna, i da svima
koji te za to mole, oprostis,
da te nikada ne bole uspomene na tvoje mrtve,
da budes osjetljiv preko mjere,
da spasis nekog tko ne zna plivati, i da ti ne treba necija zahvalnost,
da te uvijek voli svecanost rijeci.
Irena Vrkljan
DE PROFUNDIS
Ti utehu cekas. Ne, utehe nema:
Sto utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.
Rastrzana tako medju snom i javom,
Gledajuci kako nepomicno bdije
Taj Andjeo Stradanja nad tuznom ti glavom.
Ti zelis i cekas. I ne znas da nije
Ni sad ispijena ta cemerna casa,
I svirepi otrov jedne ironije;
I da ce nas vecno strasna proslost nasa
U nemirne noci da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijasa.
Surovi ce dani doci i uzeti
Svaki po svoj deo od srca sto bunca,
Sto zeli, sto moli; a ti ces se peti;
Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pruzajuci ruke i vapijuc: Sunca
I tako ti dani bez srece i mete,
Odnosec svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani ce kraj nas da prolete,
I ne pokidavsi ni jednu od uza
Sto nas vezu i sad za proslost, sto stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.
Hajdmo, o Muzo amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.
Katarke stoje gordo na toj vodi
Sto znaci zivot... Mi hitamo zurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.
I zaman hita nase slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da lezi duboko -
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
Pitanja nasa sum nejasni sreta,
I zudnom duhu odgovara nije;
Gde je pocetak? Gde li cudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.
Brod mnogi ovud’ minu s mnogo muke,
Istine blago trazec u dubini;
I ne spazise svetiljke iz luke -
A gle po vodi razvalina njini...
Ne s teskom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukcije nam zbori
Niti u pustos pustaj zudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.
Spokojan pogled po povrsju baci,
Sladosnog mira tu ces samo steci.
- O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko zuboreci.
I snivaj samo, bice manje suza
I vise svjetlih i spokojnih noci...
Svikni na odmor pod teretom uza
Istina jedna i sama ce doci
Zovi se ljubav i nas samo pjevaj,
I nasu mladost bezbrizno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima zivot cio
Ne pitaj nikad: zvuke nasih dana
Hoce li vjetri da raznesu sumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il’ cvjece nekad nad nasijem humom;
Il’ ce da zive... Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I dal’ ga nase gluho doba sada
Vjencima svojim il’ kamenjem zasu, -
Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Sto pjeva zudno izmedj’ lednih gora,
Ne pitajuci dal’ je kogod gleda,
I dal’ je slusa; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
Sto joj pjesmu nikad niko cuo nije
Jovan Ducic
