Član
- Učlanjen(a)
- 06.09.2010
- Poruka
- 136
Krčmarska Moskva
I.
Nema više nade, svršeno je,
daleko su sad rodna polja.
Neće više sivim lišćem svojim
iznad mene zvoniti topola.
Nestat će i niske moje kuće,
neće više biti ni psa mog.
Na moskovskom trgu, u svanuće,
izdahnut ću, sudio mi Bog.
Volim ovo šarenilo grada,
podbuo je, snage više nema.
Zlatna, snena Azija i sada
na njegovim kupolama drijema.
Kada sine mjesečina bijela,
kako svijetli, tko li će je znati?
Idem pravo, oborena čela
u poznatu krčmu navratim.
U jazbinu takvu kad doskitam,
svu noć strašnu, u dimu i buci,
ja ******ma svoje pjesme čitam,
kraj lopova sa čašom u ruci.
Bije srce i ja blijeda lica
Govorim i pijano se klatim:
ja sam, kao i vi, propalica,
ni ja nemam kamo da se vratim.
Nestat će i niske moje kuće,
neće više biti ni psa mog.
Na moskovskom trgu, u svanuće,
izdahnut ću, sudio mi Bog.
II.
Opet plaču, urliču i piju,
harmonika žutu tugu lije,
proklinjući nevolje što biju,
sjećajuć se moskovske Rusije.
I meni je otežala glava,
zalio sam oči vinom sada,
od toglica da me prođe strava,
da pobjegnem od svojega jada.
Zauvijek je nešto izgubljeno!
Maju sinji! I junu moj plavi!
Zar se zato vonj lešine lijeno
nad propalom terevenkom javi?
Rusi danas ko da nešto slave!
Svuda teče špirit kao rijeka.
Harmonikaš polupane glave
pjeva im o Volgi i o Če-ka.
Svaki pogled nešto zloga priča,
nepokorne preglasne su riječi.
Žao im je tih glupih mladića
što ubiše sebe ne misleći.
Žao im je što Oktobru ovom
dopustiše da ih sve obmane
i oštri se već sa snagom novom
nož u čizmi skriven cijele dane.
Gdje ste vi što odoste iz vida?
Da l' vam svjetla naše kobi?
I špiritom svirač triper skida
u kirgijskoj stepi što ga dobi.
Takve nećeš zgnječiti bez traga.
Besposlicu kao trulež znaju.
O Rusijo...ti Ru...sijo draga...
azijatski zavičaju!
III.
Harmoniko sviraj, nevolja je prava...
Pod rukom svirača nek se tuga lije.
Pjevaj sa mnom, pjevaj ti, kučko šugava,
pjevaj ko i prije.
Istrošili su te, kome sada žuriš?
Dosta mi je svega.
Što očima modrim u me tako zuriš?
Po njušci te treba.
Ko strašilo stani posred vinograda,
da se plaši vrana.
Do jetara si me mučila do sada
i sa sviju strana.
Harmoniko sviraj, zvuk mi je tvoj mio!
Poj rugobo jedna!
Rađe bih, no s tobom, s tom sisatom bio -
gluplja je i bijedna.
Nisi bila prva, s mnogima se desi,
mnoge sam kraj puta...
No s mrcinom takvom kao ti što jesi
bješe prvi puta.
Ma gdje tražio sam sreću
sve vrišti od bola.
Ubiti se neću,
idi dođavola!
Od tih psina jače,
srce nek ne strada.
Najdraža... ja plačem...
oprosti mi sada...
S. Jesenjin
I.
Nema više nade, svršeno je,
daleko su sad rodna polja.
Neće više sivim lišćem svojim
iznad mene zvoniti topola.
Nestat će i niske moje kuće,
neće više biti ni psa mog.
Na moskovskom trgu, u svanuće,
izdahnut ću, sudio mi Bog.
Volim ovo šarenilo grada,
podbuo je, snage više nema.
Zlatna, snena Azija i sada
na njegovim kupolama drijema.
Kada sine mjesečina bijela,
kako svijetli, tko li će je znati?
Idem pravo, oborena čela
u poznatu krčmu navratim.
U jazbinu takvu kad doskitam,
svu noć strašnu, u dimu i buci,
ja ******ma svoje pjesme čitam,
kraj lopova sa čašom u ruci.
Bije srce i ja blijeda lica
Govorim i pijano se klatim:
ja sam, kao i vi, propalica,
ni ja nemam kamo da se vratim.
Nestat će i niske moje kuće,
neće više biti ni psa mog.
Na moskovskom trgu, u svanuće,
izdahnut ću, sudio mi Bog.
II.
Opet plaču, urliču i piju,
harmonika žutu tugu lije,
proklinjući nevolje što biju,
sjećajuć se moskovske Rusije.
I meni je otežala glava,
zalio sam oči vinom sada,
od toglica da me prođe strava,
da pobjegnem od svojega jada.
Zauvijek je nešto izgubljeno!
Maju sinji! I junu moj plavi!
Zar se zato vonj lešine lijeno
nad propalom terevenkom javi?
Rusi danas ko da nešto slave!
Svuda teče špirit kao rijeka.
Harmonikaš polupane glave
pjeva im o Volgi i o Če-ka.
Svaki pogled nešto zloga priča,
nepokorne preglasne su riječi.
Žao im je tih glupih mladića
što ubiše sebe ne misleći.
Žao im je što Oktobru ovom
dopustiše da ih sve obmane
i oštri se već sa snagom novom
nož u čizmi skriven cijele dane.
Gdje ste vi što odoste iz vida?
Da l' vam svjetla naše kobi?
I špiritom svirač triper skida
u kirgijskoj stepi što ga dobi.
Takve nećeš zgnječiti bez traga.
Besposlicu kao trulež znaju.
O Rusijo...ti Ru...sijo draga...
azijatski zavičaju!
III.
Harmoniko sviraj, nevolja je prava...
Pod rukom svirača nek se tuga lije.
Pjevaj sa mnom, pjevaj ti, kučko šugava,
pjevaj ko i prije.
Istrošili su te, kome sada žuriš?
Dosta mi je svega.
Što očima modrim u me tako zuriš?
Po njušci te treba.
Ko strašilo stani posred vinograda,
da se plaši vrana.
Do jetara si me mučila do sada
i sa sviju strana.
Harmoniko sviraj, zvuk mi je tvoj mio!
Poj rugobo jedna!
Rađe bih, no s tobom, s tom sisatom bio -
gluplja je i bijedna.
Nisi bila prva, s mnogima se desi,
mnoge sam kraj puta...
No s mrcinom takvom kao ti što jesi
bješe prvi puta.
Ma gdje tražio sam sreću
sve vrišti od bola.
Ubiti se neću,
idi dođavola!
Od tih psina jače,
srce nek ne strada.
Najdraža... ja plačem...
oprosti mi sada...
S. Jesenjin
