Stihovi koje volim

[Jurivaka]

Zdravo, stihoklepci, veliki i mali!
Ovde vaše talente pokazati smete -
A vidim da ste jedva dočekali,
Da se na ovoj temi razmahnete.

Dajte samo, raspalite iz sve snage,
Skidajte sjajne zvezde sa neba
I pletite ih u kose vaše drage -
Neće vas šutnuti, tako mi hleba!

 

[sendi]

Zadrhtaću bez sumnje... ako se ikad budemo sreli
u drugome životu,
u svetlosti udaljenog sveta...
Zaustavljajući se, prepoznaću tvoje oči,
tamne kao jutarnje zvjezde,
i značu da su pripadale
zaboravljenom sumraku pređašnjeg života...
Reći ću:
car tvog lica nije samo u njemu,
u nju se utkala žarka svetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila...

Uvećala si me svojom ljubavlju,
mene koji sam samo...
jedan čovjek između drugih,
koji plovi običnim tokom,
pokretan voljom promenljive milosti sveta...
Dala si mi mjesto
tamo gde pjesnici svih vremena
donose svoje darove,
gdje ljubavnici u ime vječnog
pozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeća...

U tvome smijehu je muzika izvora moga zivota..

Tagore

 

[marko88 bl]

Svi me vole samo tata ne

Cekala te mama dugo
sad su mrtve njene oci
ugasle su od cekanja
da ces ipak jednom doci .

Sam kroz zivot idem sada
tata , vole me svi
zasto ti ode tata moj
zasto me ne volis ti ?

U ulici gdje stanujes
sretnem te cesto
zasto me ne gledas tata ?
tesko je biti sam
bez tebe , bez sestre , bez brata .

Premlad za tugu s njom se bratim
bole me misli te
vole me ,vole svi
samo ne tata ti .

Ako vise neces doci
necu kvarit tvoju srecu
tom ulicom gdje stanujes
vise , tata , proci necu .

Zaplaka;ce oci tvoje
nek "ne bude tata kasno
zar vole , vole me svi
samo ti cekas tata
samo me ne volis ti !

 

[erinija]

Rekvijem

Ovoga puta
umro je neko blizu

Rekvijem
u sivom parku
pod zatvorenim nebom

Žene su pošle za mrtvim telom
smrt je ostala u praznoj sobi
i spustila zavesu

Osetite
svet je postao lakši
za jedan ljudski mozak

Prijatna tišina posle ručka
bosonog dečak sedi na kapiji
i jede grožđe

Zar iko ostane veran
onome što izgubi
Ne žurite se sa smrću
niko na nikog ne liči
sinovi misle na igračke

I ne opraštajte se pri odlasku
to je smešno
i pogrdno.

Miodrag Pavlović

 

[Jurivaka]

Nisi htjela da te volim,
Nisi htjela.
Da li zato što se plašiš
Da bi i ti zavoljela?

A znala si šta ti dajem,
Sve si znala...
Al' zbog nečeg srcu svome
Nisi sama vjerovala.

 

[sendi]

Pijanstvo

Ne marim da pijem, al` sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.

Ne marim da pijem. Al` kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: "Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće."

I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.

I želeci da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.

 

[erinija]

Tajanstva

I

Bukom te vreve i sredine tijesne
ja uhom pružam za glasove tajne
i donose mi utjehe beskrajne,
ponavljaju mi pjesme urnebesne.

Uhodim kako moje misli bijesne
teku u gorke suze živodajne,
i slutim uru gdje će strašne tajne
gromadom crnom zgnječit noći nesne.

-Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam?-
Uzalud nebo za odgovorim molim,

uplašen sobom svoje suze gutam;
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznam ništa, a najmanje sebe.


II

I tako, neke noći, usred druma
preteku jezik neke riječi kobne,
strah me je od njih, i strah me je zlobne
pomisli da sam, možda, siš`o s uma.

Čemu sva borba, čemu bolna gluma?
Znam da su moje sanje sitne, drobne,
da neće smijenit sudbine zlokobne,
i da ću ići, ići do svog huma.

-Ljubljena ženo, ko si ti da jesi,
luđačku ljubav suvišno je kriti,
al` ja sam sitan za sjaj što te resi,

pa makar jesam ono što ću biti.-
Ljubljena ženo, silna ljubav mrvi,
i ja sam zadnji, makar bio prvi.

Tin Ujević

 

[dumspirospero]

U prolazu​

Prošla je kraj mene nečujno ko miris,
Bleda kap ljiljan, ponosna ko iris;
A kad dalje tiho i svetački minu,
I trag joj pod korakom zlatnim bleskom sinu ​

...O, ko si ti, ženo sa neznanih strana,
Obasjana čudnim, nadzemaljskim sjajem?
Imena ti ne znam, ali te poznajem,
- Ti uskrsla pesmo rumenih mi dana. ​

Ti si ko uvelak iz kog tajno struji
Prva moja ljubav, ona sreća tija -
Ah, u srcu mome probuđena bruji,
Ona slatka, slatka stara melodija...​

Veljko Petrović​

 

[Jurivaka]

Novembarko je veče crnom rukom
Dodirnulo okna na mome prozoru.
Večeras ću opet, sa svojom mukom,
Čekati daleku hladnu zoru.

I misli će opet, bez ikakvog reda,
U kovitlacu maglovitom teći
I muka će vruća dušu da izjeda
I stare rane opet će me peći.

Kakav li to usud pjesnika prati?
Kakve li se to kobi na njega ruše?
Pa svako venjenje lišća otpati,
Kao venjenje vlastite duše!

Ne nalazim mira. A neću moći
Prekoračiti trenutak i ovo vrijeme,
Sve dok se u tamu novembarske noći
Ne izliju riječi moje poeme.

 

[sendi]

Dobrota sjecanja

Kad na onog pomislim koji je posao livadom
i nije se vise osvrnuo,
srce mi se nespokojno zatvori
kao cvijet vecernji.

Kad na onog mislim koji luta
kroz maslinke,pijan od zvona smrti
i od gorcine mladosti,preplasim se
i prignem oci k zemlji postidjeno.

A kad mislim na onog koji me zove k sebi,
nasmijesim se i gledam laste u visini.
Tada zazelim biti sama
kao nebo, i umrijeti u travi
na podnozju planine.

Al ne rekoh sve o svom nemirnom srcu.

Ima netko na koga ne smijem misliti
nikada.Koga ne smijem spomenuti
ni pred svojom sjenkom,ni pred sjenkom
nekog stabla,ni pred sjenkom cvijeta
koji se zatvara u predvecerje.

Kada mjeseci i godine
izreknu njegovo izblijedelo ime
moje se tijelo tiho skameni
u skoljku,i bolno iscezne
u nepomicnoj tuzi.

Tada niz moje lice teku suze
koje vrijeme ne ispire.I po ustreniku
svojih suza ja se vracam
na njihov davni izvor,i pijem
najbistriju kap zivota
radosno kao sto piju kosute.

Tada u mojem korijenu pocinje da raste
jedan novi svijet,jos zacudjen
necujnom prisutnoscu dobrote.