Stihovi koje volim
- Začetnik teme djenadija
- Datum pokretanja
Indija u zraku,incens mirise u zraku,
slusam vjetar kako stize, mazi me po vratu,
htio bih ti reci da cu tvoje snove hranit'
kao vojnik hrabro vjecno cu te branit'
sa usana cu tvojih citat pricu svog zivota,
i nece biti boli.tuge ni sramota,
budi za me tu, budi za me cista,
i kad budes stara meni bices ista.....
Massimo Savic - Indija
slusam vjetar kako stize, mazi me po vratu,
htio bih ti reci da cu tvoje snove hranit'
kao vojnik hrabro vjecno cu te branit'
sa usana cu tvojih citat pricu svog zivota,
i nece biti boli.tuge ni sramota,
budi za me tu, budi za me cista,
i kad budes stara meni bices ista.....
Massimo Savic - Indija
Član
- Učlanjen(a)
- 29.08.2009
- Poruka
- 133
Modra tresnja
Modra tresnja
Pored mog prozora, svaku vecer, mjesec zastane
i sto zatekne tada na ulici, ponudi mom pogledu,
zatim dovede vjetar, a s njim i plavetnilo primakne
i u toj slici, kakvu samo srebro napraviti moze,
neprestano titra moja zelja da te ugledam u noci.
Gledamo se, mjesecinom optoceni, moja ljubav i ja,
cekamo i ne slutimo buru sto dolazi s vjetrovima,
ne cutimo u toj nagomilanoj tisini, pozar samoce,
vec uz jecaje i ritam srca, prislanjamo najdrazu bol,
da u klecanju koljena ne bi otkrila slomljenu dusu.
Onda odjednom, ispod misli, modra tresnja zadrhti,
sjaj vise nije trom i vrhovi se neba poloze na cigle,
tamne sjene nestanu i tracak ceznje uplovi u sobu,
tijelo postane mjesto dogadjaja, snaga dahom uzleti
i s planina ravnicom procvjetaju tvoje prozirne latice.
Voda sto tece mojim venama poput plamena zaigra,
izvori njenih tokova isprepletu tanke niti njeznosti,
mreza radosti razapne se dolinom kojom kapi rastu,
a ti, prostrujis zrakom i vatrom, zemljom i vodom
i svakom kutku moga tijela, dodas osmjeh zvijezda.
Nitko me, kad si u meni, ne dira svojim osjecajima,
nicije me ruke, dok se rastapas mojom dusom, ne traze,
ali nemir se ipak porama javlja, jer zedj u raju postoji,
kao kad, natopljeni suncem, nizinom zasjednu oblaci
i umjesto kisom, prstom tuge dotaknu njihovo sjecanje.
Kamo, kamo s otisla nocas, moja draga prepelice,
kad si nestala u jednom trenu i utekla u krilo mraka?
Zar se bojis mirisa modre tresnje i obrisa njenog zrelog,
pa u meni ostavljas uzaludna cekanja kao melem placu?
Kamo, kamo si se sakrila, po ovom suhom vremenu?
Htio bih se, prstenom, oko tebe zauvijek okruziti,
posjetiti, mila moja, jutra u kojima tvoja njedra disu,
zalaskom dana, protrcati radosnim proplancima srece
i s tobom usred tople postelje docekati mjesecinu,
da umore smirimo zagrljajima nasih vrelih usana.
Nemoj nestati uz obalu mora, niti vrhovima planina otici,
vec sa zlatnom skoljkom danas podji i moju ljubav potrazi,
a u okusu modre tresnje, sve ce tvoje strepnje nestati
i ti ces opet kao nekada, pitomim horizontom poletjeti,
umjesto rumene magle, tvojim ce se ocima spokoj siriti.
Zal Kopp
Modra tresnja
Pored mog prozora, svaku vecer, mjesec zastane
i sto zatekne tada na ulici, ponudi mom pogledu,
zatim dovede vjetar, a s njim i plavetnilo primakne
i u toj slici, kakvu samo srebro napraviti moze,
neprestano titra moja zelja da te ugledam u noci.
Gledamo se, mjesecinom optoceni, moja ljubav i ja,
cekamo i ne slutimo buru sto dolazi s vjetrovima,
ne cutimo u toj nagomilanoj tisini, pozar samoce,
vec uz jecaje i ritam srca, prislanjamo najdrazu bol,
da u klecanju koljena ne bi otkrila slomljenu dusu.
Onda odjednom, ispod misli, modra tresnja zadrhti,
sjaj vise nije trom i vrhovi se neba poloze na cigle,
tamne sjene nestanu i tracak ceznje uplovi u sobu,
tijelo postane mjesto dogadjaja, snaga dahom uzleti
i s planina ravnicom procvjetaju tvoje prozirne latice.
Voda sto tece mojim venama poput plamena zaigra,
izvori njenih tokova isprepletu tanke niti njeznosti,
mreza radosti razapne se dolinom kojom kapi rastu,
a ti, prostrujis zrakom i vatrom, zemljom i vodom
i svakom kutku moga tijela, dodas osmjeh zvijezda.
Nitko me, kad si u meni, ne dira svojim osjecajima,
nicije me ruke, dok se rastapas mojom dusom, ne traze,
ali nemir se ipak porama javlja, jer zedj u raju postoji,
kao kad, natopljeni suncem, nizinom zasjednu oblaci
i umjesto kisom, prstom tuge dotaknu njihovo sjecanje.
Kamo, kamo s otisla nocas, moja draga prepelice,
kad si nestala u jednom trenu i utekla u krilo mraka?
Zar se bojis mirisa modre tresnje i obrisa njenog zrelog,
pa u meni ostavljas uzaludna cekanja kao melem placu?
Kamo, kamo si se sakrila, po ovom suhom vremenu?
Htio bih se, prstenom, oko tebe zauvijek okruziti,
posjetiti, mila moja, jutra u kojima tvoja njedra disu,
zalaskom dana, protrcati radosnim proplancima srece
i s tobom usred tople postelje docekati mjesecinu,
da umore smirimo zagrljajima nasih vrelih usana.
Nemoj nestati uz obalu mora, niti vrhovima planina otici,
vec sa zlatnom skoljkom danas podji i moju ljubav potrazi,
a u okusu modre tresnje, sve ce tvoje strepnje nestati
i ti ces opet kao nekada, pitomim horizontom poletjeti,
umjesto rumene magle, tvojim ce se ocima spokoj siriti.
Zal Kopp
Član
- Učlanjen(a)
- 29.08.2009
- Poruka
- 133
Dah duge
Dah duge
Kistom svoga srca na platno moje duse nanosis paletu
i plavom bojom oslikavas beskrajni oblik dubina ,
sanjaris i u sebi me smirenjem svoga bica stapas ,
neustrasiva plava ptico u beskonacnost sna dolazis .
Ljudskom zelenom bojom umirujes nemir mojih voda ,
s njom , obnavljas i cistis uzdrhtale prozirne valove ,
kao rajske biljke donosis proplanku rascvjetali mir ,
uspinjes u slavlje moj zivot osvjezavajucom snagom nade .
Zacet u tvojoj bjelini , otkrivam milost svih osjecaja ,
iznosis me preobrazenim smislom horizontima dana ,
istokom moje duse budis sjaj sunca vrhom razuma ,
auerolom ponovnog radjanja kusas krilom prepelice .
Zemlja ti je dom , smedja i topla , cvrsta poput majke ,
imas savrsenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva ,
izvoristem zivota iz njih izlazis i nudis odricanjem tuge ,
pa me zoves i prihvacas u njedra predivnih uzvisina .
Tu me zenstvenoscu crvene vatre osvajas i primas u sebe ,
strascu vjetrova prislanjas uz besmrtnost iskrene srece ,
kao suncevu zraku izdvajas medju svoja rumena bedra ,
da tvojim toplim rumenilom uzivam i plovim zauvijek .
Ti si dah duge , pocetak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja ,
ti si vitki most izmedju zemlje moga srca i neba moje duse ,
tvoje se jake boje okvirom mog bica njezno i toplo razljevaju
i ja se vjecno prepustam njihovom velicanstvenom skladu .
Zal Kopp
Dah duge
Kistom svoga srca na platno moje duse nanosis paletu
i plavom bojom oslikavas beskrajni oblik dubina ,
sanjaris i u sebi me smirenjem svoga bica stapas ,
neustrasiva plava ptico u beskonacnost sna dolazis .
Ljudskom zelenom bojom umirujes nemir mojih voda ,
s njom , obnavljas i cistis uzdrhtale prozirne valove ,
kao rajske biljke donosis proplanku rascvjetali mir ,
uspinjes u slavlje moj zivot osvjezavajucom snagom nade .
Zacet u tvojoj bjelini , otkrivam milost svih osjecaja ,
iznosis me preobrazenim smislom horizontima dana ,
istokom moje duse budis sjaj sunca vrhom razuma ,
auerolom ponovnog radjanja kusas krilom prepelice .
Zemlja ti je dom , smedja i topla , cvrsta poput majke ,
imas savrsenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva ,
izvoristem zivota iz njih izlazis i nudis odricanjem tuge ,
pa me zoves i prihvacas u njedra predivnih uzvisina .
Tu me zenstvenoscu crvene vatre osvajas i primas u sebe ,
strascu vjetrova prislanjas uz besmrtnost iskrene srece ,
kao suncevu zraku izdvajas medju svoja rumena bedra ,
da tvojim toplim rumenilom uzivam i plovim zauvijek .
Ti si dah duge , pocetak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja ,
ti si vitki most izmedju zemlje moga srca i neba moje duse ,
tvoje se jake boje okvirom mog bica njezno i toplo razljevaju
i ja se vjecno prepustam njihovom velicanstvenom skladu .
Zal Kopp
Član
- Učlanjen(a)
- 05.09.2009
- Poruka
- 7.315
Nekoliko primeraka bolivijske savremene poezije
Smrt traje
Mračan vazduh ne nastanjuju mrtvi, niti zemlja
njihovu nepristupačnost prlja.
Gordi iskrsavaju na ulicama
zaklonjeni samoćom i tamom,
nevidljivom rukom
raspršuju pepeo, s pogledom
vlažnim od tajne.
Zastanu u tremovima, uz patinu vremena,
između časti i plača, stisnu se uz kamen
sa injem na usnama.
Ili se klate nagi sa stubova
pomerani vetrovima krivde.
Ne, oni se ne odmaraju: je rsmrt je obaveza
muči ih i vraća
ponovo u agoniju,
na defile u bataljonima
razbijenih čela,
potpali barut mržnje u glavama im,
i na prepad ih izbaci kroz požarna vrata.
-Oskar Seruto-
Smrt traje
Mračan vazduh ne nastanjuju mrtvi, niti zemlja
njihovu nepristupačnost prlja.
Gordi iskrsavaju na ulicama
zaklonjeni samoćom i tamom,
nevidljivom rukom
raspršuju pepeo, s pogledom
vlažnim od tajne.
Zastanu u tremovima, uz patinu vremena,
između časti i plača, stisnu se uz kamen
sa injem na usnama.
Ili se klate nagi sa stubova
pomerani vetrovima krivde.
Ne, oni se ne odmaraju: je rsmrt je obaveza
muči ih i vraća
ponovo u agoniju,
na defile u bataljonima
razbijenih čela,
potpali barut mržnje u glavama im,
i na prepad ih izbaci kroz požarna vrata.
-Oskar Seruto-
Član
- Učlanjen(a)
- 05.09.2009
- Poruka
- 7.315
Napuštam sopstveni predeo
Napuštam sopstveni predeo,
ostavljam kontinent mojih vena
zatvor kože
i njegove unutrašnje simbole.
Odlazim daleko od samog sebe
gde se rastavlja moj glas,
i razdeljuje moja žetva,
da upoznam izvor ovog tajnog čuda
da se bude sve.
Dalek od skrovišta mojih tajni
sa ovim darom
ćutljivih anđela
sletelih na male ulice
u cvatu prolazne beline.
Napuštam
ovo uporno zurenje put sna
i ovo boln otonjenje u krv,
koja postaje dubok bunar
neumerena pesma radovanja
Oslobođen iz tamnice grla
moj naglasak nalazi
usprabvno postojanje čoveka
i dodiruje njegove žile,
remeti mu tišinu kostiju.
Udaljujem se prozirnim korakom,
drešim se od vremena
koje zatvaraše moje oči u svoje duplje,
i nametaše mom jeziku
bezrečnost seciranog leša.
Izlazim iz sopstvenog predela
daleko od pećine
gde je sunce pripremalo semenke
-Gonzalo Vaskez Mendes-
Napuštam sopstveni predeo,
ostavljam kontinent mojih vena
zatvor kože
i njegove unutrašnje simbole.
Odlazim daleko od samog sebe
gde se rastavlja moj glas,
i razdeljuje moja žetva,
da upoznam izvor ovog tajnog čuda
da se bude sve.
Dalek od skrovišta mojih tajni
sa ovim darom
ćutljivih anđela
sletelih na male ulice
u cvatu prolazne beline.
Napuštam
ovo uporno zurenje put sna
i ovo boln otonjenje u krv,
koja postaje dubok bunar
neumerena pesma radovanja
Oslobođen iz tamnice grla
moj naglasak nalazi
usprabvno postojanje čoveka
i dodiruje njegove žile,
remeti mu tišinu kostiju.
Udaljujem se prozirnim korakom,
drešim se od vremena
koje zatvaraše moje oči u svoje duplje,
i nametaše mom jeziku
bezrečnost seciranog leša.
Izlazim iz sopstvenog predela
daleko od pećine
gde je sunce pripremalo semenke
-Gonzalo Vaskez Mendes-
Član
- Učlanjen(a)
- 05.09.2009
- Poruka
- 7.315
Ovi udarci
Ovi udarci iznenadni
između nesanice i sna.
Ovo skretanje
čigre sa slikama
plavim, zelenim, crvenim, žutim,
i svakidašnje izgaranje
za dnevnicu teskobe,
za delić uspomene
zariven u dno duše
ranjavajući srce
i mračni koren poljubaca....
-Gonzalo Vaskez Mendes-
Ovi udarci iznenadni
između nesanice i sna.
Ovo skretanje
čigre sa slikama
plavim, zelenim, crvenim, žutim,
i svakidašnje izgaranje
za dnevnicu teskobe,
za delić uspomene
zariven u dno duše
ranjavajući srce
i mračni koren poljubaca....
-Gonzalo Vaskez Mendes-
- Učlanjen(a)
- 19.09.2009
- Poruka
- 27.630
Daj mi snage
Da volim i kad je teško
Da praštam i kad nemam snage
Da želim i kad nastupe suše
Daj mi snage
Da verujem i kad ne čujem zvona
Da nađem put i kad se izgubim
Da se molim i kad nas nema
Daj mi snage
Da izdržim i kad stanem
Da plivam i kad tonem
Da se dignem i kad padnem
Daj mi snage
Da prepoznam boje boli
Da vidim koliko me ko voli
Da ćutim i kad bi nešto rekla
Daj mi snage.
Piroska Budisin
Da volim i kad je teško
Da praštam i kad nemam snage
Da želim i kad nastupe suše
Daj mi snage
Da verujem i kad ne čujem zvona
Da nađem put i kad se izgubim
Da se molim i kad nas nema
Daj mi snage
Da izdržim i kad stanem
Da plivam i kad tonem
Da se dignem i kad padnem
Daj mi snage
Da prepoznam boje boli
Da vidim koliko me ko voli
Da ćutim i kad bi nešto rekla
Daj mi snage.
Piroska Budisin
- Učlanjen(a)
- 19.09.2009
- Poruka
- 27.630
Da si blizu
Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Vesna Parun
Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Vesna Parun
Član
- Učlanjen(a)
- 24.10.2009
- Poruka
- 1
znati da negdje postojis
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekaju zoru.
Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tudji.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.
A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budeš bodež
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
što jos uviek negdje postojiš.
Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi
zaspalo Ciganče modrozelenih očiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjećaš se... bio sam kočijaš
zaljubljen u svoju kočiju
i u svjetlost naše zvezde koja polako gasne.
Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijeće
našem nerodjenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu.
Sad... nemam ništa sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvezdi sa koje sam sišao ranjiv.
Necu ti reći hvala, a necu ni da ti platim
jer si najveci krivac što sam nežan i ranjiv.
Te jeseni mi je ostao osmjeh,
a i njega sam ubrzo izgubio.
A kada ostavim zvezde
hoću da budes kraj mene
jer mogle bi i one
začas da odu vragu.
duboko ispod vode.
mutno ogledalo.
Bar zbog najlepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
ostani
samo
jos
malo.
Jer kada odes iz rime
u noc jezivo strašnu
ja cu manirom klovna
staviti šešir od slame,
poderan kaput
i trošnu krvavu leptir mašnu
i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame.
Kiša i nebo mutno do plača.
San je posljednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me
U očima pijanog svirača
jutros je previše vode
nemir,i jedna jesen daleka.
Ni slavuji ne zvižduću pesmu
koju znaju sve ptice.
Pusti.
u praskozorje izmedju smreka
naći ce uplašene zvezde
i upaljene sveće.
veče, i jedan komadic bola.
Reči će uvek reći
manje
nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola
al više nikog nema
da ih natoči.
M.Berić
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekaju zoru.
Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tudji.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.
A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budeš bodež
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
što jos uviek negdje postojiš.
Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi
zaspalo Ciganče modrozelenih očiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjećaš se... bio sam kočijaš
zaljubljen u svoju kočiju
i u svjetlost naše zvezde koja polako gasne.
Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijeće
našem nerodjenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu.
Sad... nemam ništa sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvezdi sa koje sam sišao ranjiv.
Necu ti reći hvala, a necu ni da ti platim
jer si najveci krivac što sam nežan i ranjiv.
Te jeseni mi je ostao osmjeh,
a i njega sam ubrzo izgubio.
A kada ostavim zvezde
hoću da budes kraj mene
jer mogle bi i one
začas da odu vragu.
duboko ispod vode.
mutno ogledalo.
Bar zbog najlepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
ostani
samo
jos
malo.
Jer kada odes iz rime
u noc jezivo strašnu
ja cu manirom klovna
staviti šešir od slame,
poderan kaput
i trošnu krvavu leptir mašnu
i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame.
Kiša i nebo mutno do plača.
San je posljednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me
U očima pijanog svirača
jutros je previše vode
nemir,i jedna jesen daleka.
Ni slavuji ne zvižduću pesmu
koju znaju sve ptice.
Pusti.
u praskozorje izmedju smreka
naći ce uplašene zvezde
i upaljene sveće.
veče, i jedan komadic bola.
Reči će uvek reći
manje
nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola
al više nikog nema
da ih natoči.
M.Berić