Stihovi koje volim

[sondria]

Zaista, zrak sam samo? I to je sjaj u meni,
što se sad, nestajući, rasipa u prazninu,
osvetlivši mi put i bezdan u isti mah?
Sve su to bile, dakle, prolazne samo seni,
na koje sam, kroz blagost i žalost i tišinu,
stresao, ustreptao, svoj zvezdan, zračni, čisti

prah?​

​

Odlazim, dakle, sa tela toplih i mladih srna,
ledu, na vrhu nekom, u bolnom svom hitanju?
A plač mi samo vraća se, porfiru jednog zrna,
što visi, o drhćućem, žarkom koncu, u

svitanju?​

​

Tu, tu bih, u ovom životu, da me oblije slap
svih divota čulnih, kao pad mirisnog mleka,
A, čini mi se, jedna jedina takva blista kap,
nad peskom pustinja i tla, nad zemljom, daleka.


Zaista, zrak sam samo? I to je sjaj u meni,
što se sad, nestajući, rasipa u prazninu,
osvetlivši mi put i bezdan u isti mah?
Sve su to bile, dakle, prolazne samo seni,
na koje sam, kroz blagost i žalost i tišinu,
stresao, ustreptao, svoj zvezdan, zračni, čisti

prah?​

Miloš Crnjanski- Prividjenja

"Jugoslovenska lirika izmedju dva rata", Rad, 1980 - Beograd

 

[edinos]

Noć pa noć

Lep je zore osmejak,
lep je dana ogrejak,
večeri je lepša šarna,
al' je lepša nojca čarna.

Onda idem reci taki,
pa odrešim čamac laki,
pa se vesla mladjan latim,
pa polegnem, na zavatim.

Šikće voda oko čuna,
matica je veće tuna,
strašne stene i vrtlozi -
Blagi Bože, de pomozi!

Šikće voda, a čun reže,
beži vrtlog, stene beže -
živo ruke, ne sustale!
Eto mene do obale.

Čun tu vežem, lakim skokom
na obalu pa izletim,
pa laganim onda krokom
dvoru mile ja poletim.

Blizu dvora gle meneka,
a na vrati ono ko je?
Mila moja mene čeka -
čekas i sad, zlato moje?

Brže dole sunce blago,
brže amo noćne tame,
amo brže, moje drago
da ne čeka više na me.

Branko Radičević

 

[sondria]

SLUTNjA

Polja.
Krovinjare pri cesti.
Tama.
Tišina bolesti.

U daljini
osvetljen prozor.
Ko?
Na njemu senka.

Neko gleda
za mnom,
sa mnom
nespokoj
i slutnja
smrti.


- Srečko Kosovel
​

 

[sondria]

Pjesma o smrti

Doći će jesen bez uvelih grana,
bez kiše, bez tuge, bez vina ce doć.
Gle, ona neće imati dana:
Imat će samo jednu noć!

Crnu će zimu vrijeme nam dovuć,
al snijeg te zime neće past;
Zemlju će sunce u proljeće povuć,
al ono neće sjat i cvast.

Sasvim ko zima i ljeto će minut;
i godine prazne tako će teć,
i sunce ti neće nikada sinut -
ni riječi nećes na to reć.




- Dobriša Cesarić
​

 

[sondria]

Skrivena bol

Netko sa svojim bolom ide
Ko sa otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I neda mu prijeći u suze i riječi.

Radje ga skriva i tvrdo zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadrće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.

Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.


- Dobriša Cesarić

​

 

[sondria]

Susret​

O Bezimena, mi ćemo se sresti
jedanput negdje na dalekoj cesti,
bjegunci bijedni, beskućnici, raja,
bez praga rodnog i bez zavičaja.
I naše oči, nekad žive vatre,
kružit će tuđim krajem ko da snatre.
Naš susret bit će samo ruku stisak.
Trenutak šutnje. Pozdrav. Ili vrisak?
Krvavi vrisak, što su prošli dani
i što smo na tom strašnom putu strani.


Gustav Krklec

​

 

[edinos]

I opet mi duša sve o tebi sanja

I opet mi duša sve o tebi sanja,
i kida se srce i za tobom gine,
a nevjera tvoja daleko se sklanja,
kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
pa bih opet tebi panuo na njedra
i gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
još u nebo gleda i života čeka,
i ne misli: nebo da oblake vodi
iz kojih će nova zagrmiti jeka...

Aleksa Šantić

 

[sondria]

Robovima

Ne ubijajte pseto ni vuka.
Nećete skinuti jaram s vrata -
nema slobode,
dok vam ruka
miluje decu, i sestru i brata.

Ne tražite po ulicama mračnim,
ritu i blud, što crveni.
Eno vam rita na posteljama bračnim,
a sram u ljubljenoj ženi.

Kad ubijete sina svog
prsnuće lanci i pasti Bog.

Jer laže vas najmilije,
jer sram je, što pesme slave,
za čim vam suze lije
i bono klonu glave!

U noći za čim tugujete,
što kujete u zvezde,
što male crkve svete,
i hoće vojske, što jezde.

Jer čast veziva ruke,
i ponos rađa jauke,
i srce tera preko mora
u šumu, gde glođe kora.

Slava će doći,
kad vas povedu ubice.
Kad reč vam bude krv, i

plamen.​

Sunce će vam obasjati lice,
kad vidi, da vas se zmije ne plaše,
no majke vaše, majke vaše.

Robovi ste dok imate suze,
čast vaša beše što slobodu uze,
a vratit će je mržnja, greh i

kamen

​

​

Miloš Crnjanski

*Miloš Crnjanski, Izabrana dela - Pesme
Nolit, Beograd, 1983
​

 

[edinos]

Tjelo i proleće

Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.
Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine.
Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata,
razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.

Oživi šaptom ploda, tiha družice moja,
promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče!
Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja,
mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče.

Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom.
Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.
Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom.
Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni!

Vesna Parun

 

[sondria]

Odjekivanje


Prazna soba stane da reži
Uvučem se u svoju kožu

Tavanica stane da skiči
Hitnem joj jednu kost
Uglovi stanu da kevću
I njima hitnem po jednu kost
Pod stane da zavija
hitnem i njemu jednu kost

Jedan zid stane da laje
I njemu hitnem jednu kost
I drugi i treći i četvrti zid
Stane da laje
Hitnem svakom po jednu kost

Prazna soba stane da urla
I sam prazan
Bez ijedne kosti
U stostruki se odjek
Urlika pretvaram

I odjekujem odjekujem
Odjekujem


- Vasko Popa

​