Jesenjinov dom je u selu Konstantinovu, na rijeci Oki, dvadesetak kilometara od Rjazanja. U njegovom djetinjstvu i mladosti, predio je bio drevni ruski: sve kuće gotovo iste, niske, drvene, pokrivene slamom, a visoko iznad crkve bijeli toranj vidljiv iz daleka. Okolo sela beskraj njiva, livada, lugova s brezama, stepe, rijeka izlivena u rukavce i jezera, s ribljom sitneži i patkama u ševarima.Odrastao je u prirodi zavičaja, nosio je nju u duši cijelog života i o njoj pjevao kao o ljepoti neodvojivoj od osjećanja.
Sudbina Sergeja Jesenjina, i ljudska i pjesnička, teško da ima premca u ruskoj, pa i u svjetskoj književnosti. Zlatokosi seosku ljepotan iz šuma breze i sa sjenokosa pored Oke, brzo je svojim lirskim strofama, blistavim kao proljeće, pridobio otmeni pjesnički Petrograd, đe ga je i zatekao oktobarski udar 1917. To novo doba i novi ljudi tražili su drugačije pjesme od Jesenjinovog nježnog „svijeta mog drevnog“, a on sam je primao revoluciju „na svoj način, seljački“. Nesporazumi, obostrani, bili su neizbježni. Nijesu mu opraštali što je želio da ostane svoj, pa zato i ne priznavali vrijednost čak ni njegovim pjesničkim vrhuncima. Rekli su da njegove pjesme melanholije i klonulosti ruše vjeru mladom naraštaju u budućnost revolucionarnog pohoda. Pjesnikovo ime i knjige izbjegavani su i zabranivani u SSSR-u tri decenije, sve do sredine pedesetih, ali je njegova popularnost u ruskom narodu samo povećavana. Kada nijesu štampane, njegove pjesme su prepisivane i davane iz ruke u ruku.
Jesenjinov život bio je često težak, dramatičan, a stalno proleterski: uvijek je živio jedino od honorara za svoje pjesme i ostao vječiti beskućnik – nikada nije imao ni svoj sobičak. „Prijatelji su ga napijali vinom, žene mu pile krv“, zapisao je Maksim Gorki, njegov odani prijatelj. „Crni ljudi“ ga nijesu ostavljali na miru nikada. Tek ovih posljednjih godina je otkriveno da u tajnim i specijalnim arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije ima mnogo povjerljivih dokumenata o Jesenjinu: prijave doušnika, zapisnici policije, pozivi na suđenja... U strahu od mračnjaka, na samom kraju života (umro je veoma mlad, u tridesetoj), spalio je svoje rukopise, a ne zna se ni koje ni koliko. Izbjegao je posljednje hapšenje i suđenje spasavši se bjekstvom u psihijatrijsku bolnicu. Nijesu uspjeli da ga osude: sahranjan je ranije. A ni do danas nema konačnog odgovora: da li se objesio ili je ubijen?
Žene su pratile Jesenjina stalno, još od njegove rane mladosti. Obožavale su ga kao čovjeka rijetke ljepote i pjesnika čiji su stihovi osvajali njihova srca. Zanesen njihovim duhom i ljepotom, napisao im je svoje najljepše ljubavne pjesme, a strašne sudbine pojedinih žena tragične su stranice i njegove biografije (ženio se tri puta-jednu ženu mu je mučila i ubila ruska tajna policija, a jedna je izvršila samoubistvo na njegovom grobu).
Jesenjinov život je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. Živio je skitački, a gotovo uvijek siromaški. Nikada nije imao nikakav imetak, sem ličnog prtljaga: kofere i šta u njih stane. I onih dana kada je i sam Lenjin aplaudirao njegovim stihovima na fascinantnoj sceni pod zidinama Kremlja, u čast prve godine Oktobra, stanovao je kod prijatelja. U tuđim stanovima proveo je sve godine u Moskvi. Živio je od sporo isplaćivanih honorara za svoje pjesme, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kaću i Šuru, koje je doveo iz Konstantinova da uče gimnaziju u Moskvi.
Jesenjinova mladost opora je sudbina seljačkog momka, došljaka u grad, koji je od imetka donio samo svoje pjesme i ogromnu volju da uspije. Ali, njega je, više od nemaštine, pogađala sudbina njegove pjesme. Nije doživio priznanja sa svu onu ljepotu koju je njegova lirika dala ruskoj poeziji XX vijeka, ali jeste ćutanje i napade dogmatičara. Boljelo ga je njihovo pisanje da je pjesnik mračnog pijanstva i skandala, dekadent čiji stihovi truju... Nijesu mu davali mira ni čekisti (ruska tajna policija) i njihovi doušnici i od njih je bježao u bolnice u Moskvi i na Kavkaz.
A prava istina o njegovim danima u haosu Oktobarske revoluvije i poslije nje, otkriva osjećajnog usamljenika koji živi u nemaštini. Sve to snažno je potresalo i rastrzavalo ne samo njegov život nego i život žena uz njega.
Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o keruši, Krava i Lisica. Kerušino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o keruši prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali. Maksim Gorki je zapisao:
„Zamolio sam ga da mi recituje pjesmu o keruši, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku.
- Ako se nijeste umorili...
- Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada pjesma o keruši?
Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.
- Da, ja veoma volim životinje – reče Jesenjin zamišljeno i tiho, a na moje pitanje da li je čitao Klodelov ’Raj životinja’ ne odgovori, nego se uhvati za glavu objema rukama i poče recitovati ’Pjesmu o keruši’. Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvezda u sneg – i u njegovim očima takođe zablistaše suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek“.
Prva objavljena pjesma Sergeja Jesenjina je "Breza". Objavljena je pod pseudonimom Ariston.
Jesenjin se nalazio pod stalnom prismotrom tajne policije, a nekoliko puta je i krivično gonjen. Smatran je klasnim neprijateljem (nazivao je sebe posljednjim pjesnikom sela, obožavao je selo, borio se protiv njegove industrijalizacije, betona i čelika), a doušnici, koji su ga pratili kroz čitav život, dostavljali su „dokaze“ o njegovim besjedama protiv sovjetske vlasti. Sudeći po dokumentima iz tajnih i specijalnih arhiva policije, za koje se saznalo tek sedamdeset godina poslije njegove smrti, iz knjiga istraživača pjesnikove pogibije – I. Liscova, E. Hlistalova, S. Kunjajeva, V. Kuznjecova, N. Sidorine i drugih, prijave doušnika i čekista protiv pjesnika nijesu prestajele do kraja njegovog života. Istraživači vjeruju da se u još uvijek nepristupačnoj policijskoj arhivi krije prava istina o zagonetnoj smrti Sergeja Jesenjina.
Pjesnik nije ni razumio ni prihvatio ono što se događalo u vrijeme komunizma, niti je bio zadovoljan onim što je revolucija donijela. Uvijek je bio na strani sela, a Rusija je poslije revolucije postala zemlja gladi, oštre vlasti, a pogotovo čekista, i propadanja sela i seljaka. Jesenjin je uvijek srcem bio u onoj Rusiji čiju je dušu opjevao još od rane mladosti i sa sjetom je pamtio: „Tih godina smo svi mi voljeli, ali su, bogme, voljeli i nas“.
Pjesnik je sahranjen u četvrtak 31. decembra 1925. godine. „Jesenjin, Jesenjin, Jesenjin“ – pod hipnozom toga imena živi se već nekoliko dana, pisao je u svom dnevniku pjesnikov prijatelj Ivan Jevdokimov. „Pišu u novinama (malo pišu, svi su zanijeti kongresom partije). Pokušavaju da objasne, a ne mogu, zašto je taj zemaljski srećnik, prvi pjesnik naše gigantske zemlje, lijepi, divni, mažen ljubavlju ljudi i žena, sve više i više uzdizan slavom, iznenada, tako neočekivano, završio svoj život? Jer, bilo je naoko puno zemaljske sreće!... Hiljade prijatelja, a zapravo se pokazuje – ni jedan čovjek nije ga poznavao... Žalosno, žalosno, nesnosno žalosno, sa suzama“.
Sahranjen je na Vaganjkovskom groblju – o državnom trošku, o čemu je Savjet narodnih komesara donio odluku, kako je isticano. Humka s običnom krstačom blizu ulaza u groblje – nekoliko desetina metara glavnom alejom, pa lijevo, postala je od toga novogodišnjeg predvečerja kultno mjesto ruskih pjesnika. To je i danas.
Na večeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana poslije pjesnikove sahrane, Sergej Gorodecki ispričao je o kriku neke žene u trenutku kad su kovčeg spuštali u grob. U tužnoj tišini, razlegle su se njene riječi:
- Zbogom, moja bajko!...
„...Jesenjin je lagano prišao kraju scene, zahvalno je pogledao publiku, duboko uzdahnuo i zatvorio svoje jasne oči. I svima se učinilo da je pao mrak! Da su se Sunčevi zraci, koji su prodirali u salu kroz prašnjave prozore, ugasili. Svima je u duši postalo hladno i vlažno. I u tom, za trenutak zaustavljenom životu, začuli su se stradalnički stihovi "Crnog čoveka".
Jesenjinove prve ljubavi su iz Konstantinova. Nadahnule su njegove mladićke pjesme, slavio ih je i u pismima, pričao o njima do kraja života…
Jednog ljeta, zaljubio se u Anu Sardanovsku. Ta priča završila se tužno. Ona nije voljela njega, udala se za drugog, rodila sina Borisa i umrla rano, u 26. godini. Njena smrt je potresla Sergeja. Jadao se pjesniku Ivanu Gruzinovu, pričao mu o velikoj ljubavi: „Odavno je volim. Teško mi je. Žalosno. Ona je umrla. Nikoga tako nijesam volio...“
Anjuta je čuvala Jesenjinova pisma, a porodica nastavila da ih čuva i poslije smrti sina Borisa na frontu 1941. godine. Ne zna se koliko ih je bilo, koliko ih je sačuvano, šta u njima piše – nikada nijesu objavljena. Nije se saznalo ni za Sergejevu pjesmu Zašto zoveš, posvećenu svojoj prvoj ljubavi u zavičaju, Ani Sardanovskoj.Mnogi smatraju da je, mnogo kasnije, 1924.godine,Jesenjin Anjutu pomenuo i u pjesmi Pasji sin.
Kažu da je Jesenjinu najviše značila majka Tatjana Fjodorovna: kad mu je bilo najteže, vraćao se njoj – i mislima, i stihom, a uvijek srcem. Sestra Šura je pisala u svojim uspomenama: njihova majka je bila nepismena, čitav život je provela u selu, ali je divno razumjela i duboko osjećala pjesme svoga sina. Kad je dolazio u selo, Sergej joj je rado čitao nove pjesme, a s njegovim zbirkama u ruci sestre Kaća i Šura provodile su večeri. Zagledana u sina i kcerke široko otvorenih očiju, smireno je slušala nove stihove i tako ih pamtila, učila napamet. Njih tri su i pjevale njegove pjesme, „komponujući“ kako su umjele, najčešće prema melodijama na stihove Puškina i Ljermontova.
Dvije godine poslije Sergejeve smrti pojavio se u Rusiji „Roman bez laži“, knjiga koju je napisao Marijengof, pjesnik kojeg je Jesenjin smatrao najboljim prijateljem. Okosnicu knjige su činile uspomene na boemski život pisaca i umjetnika. Pojavu ove knjige, koja je Jesenjina prikazivala u vrlo ružnom svijetlu, između ostalog i kao veoma grubog prema svojoj porodici, među prvima je osudio Maksim Gorki, uvijek privrženi prijatelj Sergejev. „Autor je javni nihilist. Jesenjinova ličnost prikazana je zlonamjerno, drama nečuvena“, revoltirano je pisao Gorki. Knjiga je nepovoljno ocijenjena i u ruskoj emigraciji u Parizu. Pjesnik Vladislav Hodasevič, u recenziji s karakterističnim nazivom „Ciganska vlast“, tvrdio je da se imažinistička škola (kojoj je jedno vrijeme pripadao i Jesenjin) održavala tako što se prilijepila za Jesenjina. Dovukla je sebi Jesenjina, kao što dovedu bogatog momka u kafanu, da se na njegov račun ponapijaju. „Pravi heroj knjige nije Jesenjin, nego ta banda kojom je bio okružen, i taj fon, taj opšti poredak pri kome je ta banda mogla da živi i radi“, pisao je ogorčeni Hodasevič. Pjesnik Vitalij Vdovin podsjeća na mučan utisak koji su ti zapisi izazvali: „Svi Jesenjinovi prijatelji primili su te uspomene kao paskvil na pokojnika“.
Profesor Miodrag Sibinović smatra da u Marijengofovoj knjizi ima zavisti nalik na onu, poznatu, Salijerijevu prema Mocartu – „zavisti prosečnog književnog poslenika prema talentu jednog velikog pesnika“.
Pjesnik Slobodan Marković, prevodilac i odličan poznavalac Jesenjinovog djela i života, kaže: „Taj roman je bio i ostao zauvijek samo jednostrana ogovaračka tvorevina iskompleksiranog Marijengofa, koga je Sergej Jesenjin smatrao najboljim drugom“.
Marijengof je pred kraj života, 1962.godine, napisao novu knjigu uspomena, gdje je nastojao da pojedine stvari prikaže u drugačijem svijetlu, ali ona nije ublažila već ustaljeni sud o pojedinim poglavljima „Romana bez laži“. Treba samo napomenuti da su mnogi smatrali da bi ovu knjigu trebalo označiti parafrazom: Laži bez romana!
Poema Ana Snjegina je autobiografska, više od drugih Jesenjinovih pjesama. Govori o mladalačkoj ljubavi i burnim danima u Konstantinovu. Jesenjin je tamo boravio u ljeto 1917. i 1918. i vidio je i doživio kako "pogibe naša matuška stara". Pjesnikova starija sestra Kaća, tada djevojčica od nepunih četrnaest godina, pamtila je dramatične scene na ulicama sela.Sa svih strana čuli su se poklici Oktobarske revolucije: "Dolje buržoazija! Dolje veleposjednici!" Jesenjin je posmatrao takve demonstracije, odlazio na burne skupove seljaka, naslušao se nadanja i zahtjeva, mnogih bukača i lovaca u mutnom. Pisao je: "O, surovi, grozni dani ovi!"
U stihovima ove poeme prepliću se dvije pjesničke priče. Dramska - to je Oktobar u selu, slika stihije podstaknuta revolucijom, koja je u duše seljaka unijela nemir i nadu. Lirska - nježno sjećanje na voljenu ženu i saosjećanje što strada u tim grubim zbivanjima.
Lirska junakinja poeme je Lidija Kašina. Njeno ime spominje se uz Jesenjinovo još od njegovih mladalačkih godina, a u poemi - njoj su posvećeni najljepši ljubavni stihovi. Lidija je imala veliko, bogato imanje nu Konstantinovu, koje je naslijedila od svog pokojnog oca. Lidija je bila majka dvoje djece, starija od Jesenjina devet godina. Tatjani Fjodorovnoj, Sergejevoj majci, nije bilo pravo što joj sin ljubavi sa Lidijom, što boravi u njenoj kući. Prekori Jesenjinove majke pogađali su Kašinu i ona se u poemi sa sjetom sjeća te ljubavi: "do jeseni, da sa mnom bi bili, i znala bih ja za sreću našu..."
Lenjinovi prvoborci su rasturili ljubavno gnijezdo spahinice i pjesnika, opisano autentično u poemi: "kuća na sprat- divota..." Kašina je morala, "plakala-ne-plakala", da im preda vilu i imanje 1917.godine i odselila se iz Konstantinova na imanje svoga brata, na salašu u Belom Jaru..
Uspomene na svoje mladalačke zanose u selu oživjele su kad je Jesenjin ponovo tamo boravio 1924. To nijesu sjećanja samo na Kašinu već i na pjesnikovu prvu ljubav - Anu Sardanovsku. Heroini svoje poeme dao je ime te đevojke u koju je, kako je sam priznavao, bio silno zaljubljen - ukazuje Ala Marčenko na to simbolično značenje njenog naslova. Sjetio se nje - "devojke u belom" - kad je stigao u selo, kroz široku baštu s jorgovanima i starom ogradom: "Nekad sam kraj tih vratnica dvojni'/ima šesnaest godina, pre.../ i devojka je - drug nerazdvojni,/ rekla mi tiho i nežno: "Ne!."
Ali, lirsku okosnicu poeme i njene najljepše stranice čine zamišljeni susreti s Kašinom - u liku Snjegine. Ponovo su zajedno tu u selu, na tragu starih zanosa, i to dira njihove duše...Te Jesenjinove stihove, najljepše u njegovoj nevelikoj ljubavnoj lirici, prožima strepnja pred novo viđenje voljene žene, radost njihovih sjećanja, bolne ispovijesti o neveselim životnim putevima, njeni prekori što on propada tako rano ("za vaše pijane skandale, cela zemlja to gotovo zna"), njegovo saosjećanje što joj je revolucija uzela gotovo sve što je imala. I njihov rastanak je u zanosu ljubavi kad je "dodirivao i rukavice i šal njen..."
Jesenjinova životna želja je bila da posjeti Persiju. Žudio je da ode u postojbinu drevnih persijskih pjesnika Hajama, Sadija, Hafiza, ali do nje nije nikada stigao. U zbirci „Persijski motivi“ opjevao je čežnju za tom čarobnom zemljom, zanose ljubavi, svjetlosti duše poslije „davne rane“ od ljudi, filozofska razmišljanja o sudbini pjesnika i prolaznosti života.
Nije uspio da ode u Persiju. U pismu Galji, poraz svoje nade označio je riječima: “Persija je izgorela“.
Pjesma o psu Džimiju ima veselu istoriju. Pred dolazak na Kavkaz, u martu 1925, Jesenjin je zajedno sa piscem Borisom Piljnjakom posjetio Vasilija Kačalova, čuvenog glumca Hudožestvenog teatra. Glumac je pamtio scenu: psić, star svega četiri mjeseca, radosno je lajao na pjesnika. On mu je rukom milovao glavu, a drugom držao šape i promuklim glasom govorio: "Vidi kakva šapa, nisam vidio takvu!" Živahni Džimi se otimao, zvonko lajao, a kad bi ugrabio - liznuo bi Jesenjinu nos i on bi se branio: "Džimi je kao pijanac, stalno hoće da se ljubi".
Veče je proteklo u prijateljskom ćaskanju. Glumcu se neobično sviđelo kako Jesenjin govori stihove: majstorski i iskreno, bez grimasa, naprezanja, a na spokojnom licu viđela su se osjećanja. Nekoliko dana kasnije, Kačalovu su njegovi ukućani rekli da su dolazili Jesenjin i Piljnjak. Pjesnik je nosio cilindar, a rekao je da ga je stavio zbog svečanosti: donio je pjesmu posvećenu Džimiju. Ali, pošto predaji pjesme treba da prisustvuje i domaćin, obećao je da će doći drugi put. Nije došao, a pjesmom se oglasio mjesec dana kasnije, u Bakuu.
Fantastični život Jesenjinovih pjesama otkrio je u svojim „Pričama sa Kolime“ pisac i robijaš Varlam Šalamov, koji je živio preko dvadeset godina u progonstvu. U to vrijeme progonstva, piše on, Jesenjinove knjige su bile najomiljenije u logorima u Sibiru. Kad su, ubrzo poslije Jesenjinove sahrane, bile zvanično zabranjene, njegove pjesme su vaskrsle u usmenim izdanjima osuđenika. On je bio jedini pjesnik koga su osuđenici prihvatili i blagoslovili, a zna se da oni uopšte ne mare za stihove, piše Šalamov. Duši besprizornih najviše je bio prisan prizvuk prkosa i protesta, a naročito tuge u Jesenjinovim pjesmama. Našli su to u stihovima „Kafanske Moskve“ i o životinjama – keruši, kravi i lisici, koje su logoraši posebno voljeli. Kriminalcima nije do duboke čovječnosti , do uzvišene lirike u Jesenjinovim pjesmama, već u njima traže drugo – „ton čovjeka koji se uvrijedio na svijet, koga je svijet ojadio“. Kriminalac prezire ženu, ali gaji kult majke – ona mu je svetica, i zato Jesenjinovo „Pismo majci“ zna svaki.
U mračnom stradanju logora, Jesenjinovo stradanje nije uticalo na popularnost njegovih stihova, jer „profesionalni kriminalci ne znaju za samoubistvo“. Jesenjinovi tragičnu smrt, pisao je Šalamov, „najpismeniji lopovi objašnjavali su činjenicom da pjesnik ipak nije bio pravi lopov, da je bio nešto kao ’diletant’, ’polufrajer’, od koga se, što kažu, svašta može očekivati. Ali će vam svaki kriminalac, pismen ili nepismen, reći da je Jesenjin imao kap ’lupeške krvi’“
Zbirka pjesama „Kafanska Moskva“ u Rusiji je dočekana na nož. Ni jedna Jesenjinova zbirka nije praćena sa toliko buke dogmatskih pera. Zastrašujuće ocjene pojedinaca nanosile su Jesenjinu mnogo bola. Optužen je da piše zlokobne, pijane pjesme, trule. Optuživan je da je ovom zbirkom atakovao na vjeru u revoluciju, u njen smisao, u njenu pobjedu, životnost, stvaralaštvo.
Hor hajke toliko je zaslijepio kritičare, a većinu su činili oni koji su od poezije tražili optimistički stih u korist revolucije, da nije mogla da ih dirne lirika pjesama „Ljubav huligana“. Ljepotu tih pjesama nije vidio ni jedan kritičar – ističe Aleksandar Kozlovski. Usamljeni su bili oni koji su uočili da to nije samo knjiga krize i bolesti, nego i preloma u pjesniku, a on se vidi u tih sedam ljubavnih pjesama. Iza onih o kafanskoj Moskvi, kriju se lirske pjesme pune ljubavne sreće i sjete ljubavi. „Jesenjin se kaje prije nego što zgriješi“, pisao je A. Ležnov o niski „Ljubav huligana“. Kafanski dim se razišao i u tim ispovijestima, i pored elegičnosti, sve snažnije zvuči radost i ljubav prema životu. I u samim „kafanskim“ stihovima, Jesenjin je nježni liričar, a u „Ljubavi huligana“ – njegova ljubav je divno nježna.
Jesenjin nije htio, ni kad je najviše napadan, da ustukne. Branio je svoju pjesničku samostalnost, pravo na svoje lirsko Ja, i na javnim pozornicama u Moskvi. Odgovarao je pred mnogim posjetiocima: pjesme ’Kafanske Moskve’ preživljavao je u sebi i ne može da se njih odrekne, a na to ga obavezuju i zvanje i čast pjesnika.
„Vječna sudbina nepotkupivog, nepokornog pjesnika u Rusiji. Vlasti takvog ne vole“ – ovako bi se mogla, prema ocjeni pisca Ivana Žukova, označiti Jesenjinovo stradanje zbog ’Kafanske Moskve’. A pokazalo se da je u tim pjesmama bilo mnogo proročkog o novom životu poslije revolucije, životu bez obećavane pravde i s mnogo licemjerja.
U julu 1925. godine, Jesenjin bježi iz grada u svoje Konstantinovo. U porodici su s radošću pamtili te dane kada su ponovo bili zajedno. Jutrom je Sergej odlazio od kuće: do oca Sašenjke na sjenokos, do seoske zadruge da s njihovim ribarima okuša sreću. I baš to ribarenje močvarom s pticama, pamti sestra Šura, inspirisalo je njegovu pjesmu: „U svakom radu nek bude sreća“.
A pjesma „Idem kroz dolinu“, sva u radosnoj zanesenosti na sjenokosu, jedna je od posljednjih koje je napisao o selu i zavičaju:
Šura je znala, u tim danaima sjenokosa napisao je pjesmu i o ženidbi sa Sonjom Tolstoj. Zgoda s papagajem, pomenutim u strofi, istinita je: ptica je zaista odnijela Jesenjinu prsten koji je dobio od Ciganke vračare. Taj veliki prsten, gvozdeni, bez vrijednosti, u šali je poklonio Sonji i ona ga je, između svoja dva, godinama nosila na ruci. Ali, ta pjesma - potresna je, crna slutnja, proročka:
ŽENE JESENJINOVE
Sergej Jesenjin je, 1914. godine, kao devetnaestogodišnjak, dok je radio u štampariji „Sitina“ u Moskvi, u „građanskom braku“ sa Anom Izrjadnovom, koja je radila u istoj štampariji i đe su se i upoznali, dobio sina Georgija, ili Jurija kako su ga svi zvali. Jurij je odrastao uz majku Anu, plemenitu i skromnu ženu, koja je živjela povučeno dostojanstvena u svome ponosu, ali s jarkim sjećanjem na dane ljubavi sa Sergejom. Rukopis njenih „Uspomena“ sačuvala je Jesenjinova sestra Kaća, a prvi put su objavljeni tek 1965. godine, gotovo dvije decenije poslije Anine smrti.
Anin i Jesenjinov sin Jurij je, u namještenom procesu, kao „narodni izdajnik i terorista“, strijeljan 1937. godine za vrijeme Staljinovih čistki. Imao je tada samo 22.godine.
Svjedok tragičnog kraja Jurija Jesenjina bio je i jugoslovenski komunista Karlo Štajner, tada zatvorenik u Lefortovu, kao žrtva Staljinovih čistki.
„Neočekivano otvorila su se vrata naše ćelije“, svjedoči Štajner u knjizi Povratak iz Gulaga, u kojoj daje sliku užasa u logorima u kojima je uništeno na stotine hiljada ljudi. „Dežurni nadglednik je naprosto bacio jednog mladića između nas... Došljak je, ne pogledavši po ćeliji, počeo šakama udarati po vratima. Okance na vratima se otvorilo i čuvar mu je, provirivši, naredio da ućuti. Mladić je odvratio najvulgarnijim psovkama među kojima je ’job tvoju mat’ bila još najblaža. Tada se vrata otvore, a tri nadglednika zgrabiše mladića za ruke i noge. Uhvativši ga za kosu, počeli su ga vući na hodnik. Do nas su dopirali samo tupi udarci i galama mladića koji se očigledno odupirao. Padale su riječi koje još do tada nismo čuli, kao; ’Se.em ja na vašeg hozjajina! (time je mislio na Staljina).’ Desetak minuta kasnije, mladića su ponovo ugurali nazad u ćeliju. Rukavom svog kaputa brisao je krv sa lica. U ruci je držao nekoliko zuba. Digao je poklopac od kante i bacio ih tamo. Tad se osvrnuo i vičući upitao; ’Šta, svi 58-8? (Bio je to u kaznenom zakonu paragraf za teroriste)’. Okrutno prebijanje mladića uznemirilo je zatvorenike u ćeliji, pogotovo kada su saznali da je to sin pjesnika Jesenjina. A veoma je ličio na oca. Onako pretučen, kad se malo pribrao, bacio se na ležaj i zaplakao. Vikao je: ’Koliko dugo će ruski narod trpjeti ovu bandu? Zašto dozvoljavate da vas jedan Gruzijac istrebljuje?’ Na tako opasne riječi protiv Staljina, zatvorenici su zaćutali, a jedan je upozorio: mladić je provokator! I ćutali su sve do jutra, kada su čuli pojedinosti: mladić je uhapšen u kasarni – vojnici su znali da je on Jesenjinov sin, da i sam piše pjesme i rado su ga slušali kad im je recitovao svoje stihove, zavoljeli su ga i uvažavali“.
Poslije mučnih saslušanja u Lefertovu (’nije ga bilo 36 sati’), u ćeliji su saznali i zašto je uhapšen. Jurij Jesenjin je imao djevojku, studentkinju prava, čiji otac je bio državni tužilac u sudu. Jednog jutra, uzbuđena i uplašena, javila je Juriju da joj je oca te noći odveo NKVD. Mladić i djevojka su otišli u stan prijatelja i tu se ubrzo okupila grupa poznanika. Uz čaj i votku, bili su bučni, a Jurijeva đevojka je povikala:“ Dokle će Rusi trpjeti ovu sramotu?“ „Nije teško sve to završiti“, uzvratio je neko od prisutnih. „Dovoljno je baciti bombu na Kremlj i ono čudovište staviti u lisice“.
Sve što je rečeno na toj sjedeljci, neko od prisutnih je dojavio NKVD-u. Svi su pohapšeni. Njih četrnaestoro sa sjedeljke, tvrdi Štajner, osuđeno je na smrt i strijeljano.
Juriju Jesenjinu je suđeno 13.avgusta 1937. Na tajnom suđenju je bilo prisutno samo njih pet: trojica sudija, zapisničar i Jurij. Presuda: strijeljanje i konfiskacija imovine! Presuda je konačna i izvršiće se odmah! Suđenje je počelo u 10 časova i završeno u 10,20. Tada je Jurij Jesenjin strijeljan u zatvoru, a ne zna se đe je sahranjen.
Njegova majka Ana Izrjadnova uzalud je čitavih deset godina, sve do svoje smrti 1946, pokušala da sazna šta se dogodilo njenom i Jesenjinovom sinu. Tek dvadeset godina poslije Jurijevog nestanka, javno je saopštena istina o njemu kao žrtvi staljinizma: mladić je uhapšen, osuđen i strijeljan na osnovu falsifikovanih optužbi doušnika, policije i suda. Vojni kolegijum Vrhovnog suda SSSR, svojom odlukom iz 1956, rehabilitovao je Jurija Jesenjina – tada je i najšira javnost saznala za taj zločin. Nikada se nije saznalo đe je sahranjen.
Ime Zinaide Rajh veoma rijetko se sreće u Jesenjinovim rukopisima i u knjigama o njemu, i pored toga što je s njom bio najduže u braku i imao dvoje djece, a sve govori da mu je Zinaida značila mnogo više od drugih žena u njegovom burnom i rastrzanom životu. Vjenčali su se iznenada, a nisu se ni upoznali, a rastali su se kada im je ćerka Tatjana imala tri, a sin Konstantin tek godinu dana. Najbliži prijatelji svjedoče da je i u Jesenjinu i u Zinaidi do kraja života ostala tuga zbog rastanka. Zinaidina tragična smrt za vrijeme najvećih Staljinovih čistki, kada je mučena i ubijena, najviše su uticali na to da njeno ime bude prećutkivano.
Zinaidina ljepota bila je očaravajuća, podsjećaju njeni biografi. „Apsolutna ženstvenost“, govorila je o njoj slikarka Sofija Višnjevska. Biografi pominju fotografiju iz 1918: preobražena ljubavlju i materinstvom, Zinaida na rukama drži tek rođenu ćerku Tanju i blista od sreće, a u njenoj produhovljenoj ljepoti ima nešto što podjeća na madone na platnima italijanskih majstora.
Ljubavna priča Jesenjina i Isidore Dankan, čiji je život bio ispunjen brojnim ljubavnim avanturama, kao uostalom i Jesenjinov, prepričava se već decenijama. Isidora je od Sergeja bila starija 18 godina.
Dva moćna duha poezije, igre i muzike, koliko slična toliko i različita, dali su jedno drugom mnogo, ali su mnogo i oduzeli. Već postoji čitava biblioteka o njima: knjige sjećanja, bezbroj zapisa u štampi i časopisima pisali su njihovi savremenici i prijatelji – pjesnici, istoričari umjetnosti, znalci baleta, a ovjekovječeni su i na filmu.
Maksim Gorki je bio među onim Jesenjinovim prijateljima koji nisu blagonaklono gledali na Isidorinu umiješanost u pjesnikov život. U svojim „Sjećanjima“ Gorki piše: „Postarija, otežala, s crvenim nelijepim licem, utegnuta u haljinu boje cigle, ona se okretala, izvijala u tijesnoj sobi, pritiskajući na grudi buket sparušenog uvelog cvijeća, a na njenom gojaznom licu sledio se osmijeh koji ništa nije kazivao. Ta čuvena žena, koju su proslavile hiljadu evropskih esteta, prefinjenih poznavalaca baleta, pored ovog kao dječko malog, čudesnog rjazanskog pjesnika, bila je savršeno oličenje svega onoga što njemu nije potrebno. U mojim riječima nema predubjeđenja, ničeg što je izmišljeno ovog časa, ne, govorim o utisku onog mučnog dana kada sam, posmatrajući tu ženu, mislio: kako ona može osjetiti smisao lirskih uzdaha pjesnikovih...“.
I M.M.Pešić, sa prostora ex-Jugoslavije najpoznatiji i najbolji poznavalac Jesenjinovog života i djela, osuđivao je Isidoru: „Ova perverzna glumica, koja na poziv sovjetske vlade dolazi u Rusiju kao balet-majstor, somnabulistički se sreće sa pjesnikom, i bez znanja ruskog jezika, svira na violini njegovih najsuptilnijih osjećanja. Starija od njega 18 godina, Evropljanka, puna duha, ali na izmaku ljepote i draži, ona mađijski vezuje za sebe popularnog pjesnika. Jesenjin joj se opire, čak je i mrzi, ali neka nepojmljiva, možda i sadistička snaga gura ga k njoj, i on se ženi... Po nekima, ova perverzna strankinja bila je kobna za ruskog pjesnika, kao i ubica Dantes za Puškina“.
Galina Benislavska... Od tolikih žena koje se pominju uz Jesenjina, njeno je najčešće u danima pjesnikove usamljenosti i umora, „od muka bez cilja“, od kraja 1923. do 1925. godine. U Galjinoj ljubavi našao je oslonac: povjeravao joj je svoje književne poslove od kojih je živio, izdržavao sestre Kaću i Šuru i pomagao roditeljima, a u mnogim pismima upućenim Galji ispovijedao se o svom životu, pjesništvu, radostima, rezignaciji. Bila mu je melem poslije burnih dana sa Isidorom po svijetu. Gotovo svako pismo je počinjalo: „Mila Galja“, „Galja rođena...“.
Dani sa Galjom – bio je to početak novog razdroblja u Jesenjinovom životu. Obožavala ga je, činila sve da mu obezbijedi mir.
Pjesnik Jevgenij Numov je pisao nadahnuto o Galji – čestita, strasna i beskompromisna. On podjeća da je i glumica Avgusta Miklaševska imala za Galju, iako su bile suparnice, najljepše riiječi: „Bila je lijepa, pametna. Pri svakom susretu s Galjom bila sam ushićena njenom unutrašnjom snagom, duševnom ljepotom“.
Galja je bila jedina koja je imala Jesenjinovu neograničenu punomoć za sve njegove književne poslove u Moskvi dok je boravio na Kavkazu gotovo devet mjeseci 1924-1925. Odlično je poznavala svjetsku književnost i ovladala finim poetskim ukusom, što joj je i Jesenjin priznavao. Rastanak sa Jesenjinom je teško preboljela, doživjela je nervni slom poslije njegovog odlaska.
Galja je završila život na Jesenjinovom grobu. Godinu dana poslije njegove sahrane, izvršila je samoubistvo na grobu čovjeka čiju smrt nije mogla da preboli. Ostavila je i oproštajnu poruku: „’Ubila’ sam se ovdje, iako i znam da će poslije toga još više pasa nasrtati na Jesenjina. Ali i njemu i meni to će biti svejedno. U tom grobu je sve moje najdrže“.
Sahranjena je pored Jesenjina.
Ime Sofije Tolstoj, unuke slavnog Lava Tolstoja, pojavilo se u danima Jesenjinove usamljenosti i skitačkog života poslije povratka iz Bakua. Njihov brak trajao je svega sedam mjeseci. Koliko su jedno drugom donijeli sreću? Sestra Šura nije krila ono što se govorilo u porodici: "Sergej je ubrzo uvidio da su oni potpuno različiti ljudi, s različitim interesovanjima i različitim pogledima na život".
Sonja je ostala u lijepoj uspomeni Jesenjinovim prijateljima kao "ozbiljna, pametna, obrazovana - žena širokog ruskog srca". Za Sergejev skitački život, od jednog do drugog tuđeg stana, gdje su mu bili i rukopisi i prtljag, mogla je da bude spasenje: da ga udomi, smiri, odvoji od lošeg kafanskog društva, da najzad počne to svoje drugo, kako je govorio i želio. Ali, to nije moglo bez njegove odlučne volje i upornosti, a one su već bile izranjavane.
Nervozni i nestrpljivi Jesenjin nije dugo izdržao: postalo mu je tijesno u tome braku. U jednom pismu iz tih dana kaže: "Sve ono o čemu sam maštao, čemu sam se nadao, odlazi u prah. Očigledno, u Moskvi nisam našao sebe. Od porodičnog života nemam ništa. Hoću da bježim. Kuda? Na Kavkaz".
Jesenjinu nije bilo ništa važnije od poezije, živio je za nju i od nje, rado je i neumorno govorio svoje stihove. Umio je to veličanstveno, na najvećim pjesničkim pozornicama Rusije. Savremenici su pisali u svojim uspomenama o divljenju koje je izazivao nezaboravnim moćnim glasom i gestom, emocijom i ritmom pjesme.
Ilja Šnajder je bio oduševljen Jesenjinovim recitovanjem monologa Hlopuše, iz poeme Pugačov. "Toliko često je govorio te stihove da ga i sad vidim i čujem", pisao je Ilja Šnajder, četrdeset godina kasnije. "Obrve mu se sastave, lice postane blijedo, a malo uvučene oči zasvijetle".
I Maksim Gorki je bio ushićen Jesenjinovim recitovanjem monologa Hlopuše. Gorki piše da ga je Jesenjinov glas toliko potresao da su mu potekle suze, ali ne zbog toga što je to bilo umjetničko kazivanje: "Glas pjesnikov zvučao je malo promuklo, kreštavo, potmulo, a to je, ne može biti oštrije, podvlačilo Hlopušine teške riječi. Recitujući, on je toliko poblijedio, da su mu čak uši postale pepeljave. Mahao je rukama, ali ne po ritmu stihova, a tako je i trebalo. Njihov ritam nije bilo moguće uhvatiti, težina kamenih riječi bila je ćudljivo različita. Izgledalo je da ih baca, jedne pod noge, druge - daleko, treće - u nečije lice koje mu je mrsko.I, uopšte, sve: promukli, isprekidani glas, netačni pokreti, tijelo koje se ljuljalo, oči u kojima je gorela tuga - sve je to bilo kako je i trebalo da bude, kako je odgovaralo trenutnoj okolini pjesnika". Gorki priznaje: bio je tako uzbuđen da mu se grlo steglo, oči ovlažile i umalo nije zaridao.I nije mogao da progovori, nije mogao da kaže Jesenjinu ni riječ pohvale - a nije mu ni bila potrebna.
Kako je nastalo i kome napisano "Pismo ženi", pouzdano se saznalo tek četrdeset godina poslije objavljivanja te pjesme. Tada se otkrilo: jedini svjedok scene iz prve strofe bio je Jesenjinov sin Konstantin, dječak sa nepunih pet godina. U svojim uspomenama "O ocu", on je "iz maglovitih sjećanja" izdvojio prepirku roditelja, Jesenjina i Zinaide Rajh, u domu njenog drugog muža, poznatog glumca i reditelja Vsevoloda Mejerholjda, gdje su živjeli i on i sestra Tatjana: "U mislima mi je jasno ostala scena kada su se u našoj trpezariji otac i majka energično prepirali. Sadržaj ne pamtim, ali je stav bio karakterističan: Sergej stoji u sobi, u kaputu, sa šeširom u ruci. Stizao je malo da govori. Kad bi ga mati za nešto prekorijevala, on se branio. Mejerholjda nije bilo. Mislim, majka je tako željela. Nekoliko godina kasnije, pročitao sam redove:
Vi pamtite,
vi sve dobro pamtite, znamo,
kako sam stajao…
Ja sam naivno pitao majku: 'Šta je u tom slučaju napisano?' Mati se nasmiješila. Najvjerovatnije, karakter razgovora, njegov ton, već su bili tradicionalni pri sukobu dva tako reska temperamenta, kakvi su bili moj otac i majka".
Ove uspomene Konstantina Jesenjina prvi put su oobjavljene u Lenjingradu 1967. Od tada više nije bilo zagonetno kome je posvećeno "Pismo ženi": u toj ispovijesti krije se Zinaida Rajh.
Jesenjinov izlet na Kavkaz 1920.godine obogatio je njegovu liriku jednom od poznatih pjesama. Ona je uzbudljiv dokaz o tome kako su pjesnikove zagledanosti u svijet oko sebe izazivale neočekivane, za njega šokantne senzacije.
Kroz prozor vagona-salona, dok je voz huktao stepama Kubana, vidio je dramu: "Putovali smo od Tihorecke prema Pjatigorsku; odjednom čujemo povike, provirimo kroz prozor i šta vidimo? Za lokomotivom juri iz sve snage maleno ždrebe. Tako juri da nam je namah postalo jasno da je zbog nečeg naumilo da je prestigne. Jurilo je tako veoma dugo, ali je pred kraj počelo da posustaje, i na nekoj stanici su ga uhvatili. Epizoda za nekog beznačajna, ali meni govori veoma mnogo. Čelični konj pobijedio je konja živog. I to maleno ždrebe bilo je za mene očigledna slika umirućeg dragoga sela..."
Ipak, ždrebence iz stepe je, barem u poeziji, pobijedilo. Odmah pošto je pjesma objavljena, mnogi mladi pjesnici i ljubitelji poezije recitovali su stihove o konjiću koji je, ispred seljačke Rusije, galopirao protiv likomotive, simbola nove ere. I u novinama su počeli da ih citiraju, a Jesenjinu su pripisali da je "pjesnik sela koje odlazi". A on je među prvima "dušom osjetio" znakove preloma u životu seljačke Rusije poslije Oktobra, kada je selo trpjelo ogromne promjene: seoski tradicionalni način života, kultura, običaji, neminovno su morali da ustuknu pred nezadrživim "čeličnim gostom". Jesenjin je postao posljednji pjesnik sela i prvi pjesnik borbe protiv agresivnog nastupa "gvozdenobetonske" industrijske kulture i nemilosrdnog uništavanja prirode.
Moskovsko ljeto 1925.
Ponovo dani i noći Jesenjinovih klonuća i stramputica. Pije, brzo plane, sukobljava se... Spava đe stigne. Luta po kafanskoj Moskvi. Sve je kao u njegovim stihovima: "Da se pomirim sa sobom - ne mogu - / sebi, voljenome/ tuđinac sam ja". Od njegove nesreće pate i svi u Konstantinovu - otac, majka, sestre... I, tada, neočekivano za sve u porodici, napisao je Kaći 16. juna 1925: "Draga Jekatarina! Dogodilo se mnogo štošta što je izmijenilo i mijenja moj život. Ženim se Sonjom Tolstoj i odlazim s njom na Krim".
Kada su se vratili u Moskvu, Jesenjina i Sonju dočekala je - milicija! Kao da se pojavila iz njegove poeme "Stance". Jesenjin je u vozu na prilazu Moskvi izazvao incident: iz nekog kupea je nekakav diplomatski kurir Alfred Roga i nešto prigovorio Jesenjinu, koji se prepirao sa kondukterom oko ulaza u bife voza, a Jesenjin mu je grubo odgovorio. Pojavio se i neki Jurij Levit, komesar za zaštitu zdravlja, pa je pjesnik i njemu uputio ni malo lijepe riječi. Prepirka iz voza dobila je čudesne razmjere: postala je krivična optužnica protiv pjesnika i raspisana je poćernica za njim.
Pokušao je da zlo spriječi lično narodni komesar prosvjete Lunačarski: pisao je sudiji Lipkinu da obustavi proces protiv Jesenjina. Nije pomoglo, što je upućivalo na zaključak da iza sudije stoji neko moćniji od Lunačarskog.
Jesenjin je doživio slom. Bio je to peti sudski proces koji ga je čekao. Već oronulog zdravlja, uplašen od života, ponovo je počeo da pije, danima. "Više od svega, Jesenjin se bojao...milicije i suda" - svjedočio je njegov zet, Kaćin muž, pjesnik Nasjednik. "Nije mala stvar policijska stanica! Tu se ja sastajem s državom", kao da je za Jesenjina pisao njegov pjesnički sabrat i prijatelj, slavni Velimir Hlebnjikov, i sam stradalnik u životu. Ali, opet, pri piću, Jesenjin bi se jarosno unosio milicionarima u lice, s najtežim psovkama, i udarao ih po nosu, tako najčešće, kako piše u zapisnicima. Ne piše kako su mu oni uzvraćali, a jesu, mnogo puta.
Sonja je činila sve da mu pomogne, uredila je i da ga prime u psihijatrijsku kliniku, ali on to nije htio. I sa Sonjom je u nesporazumu. osoran, netrpeljiv, svadljiv... Tih dana govorio je pjesniku Ivanu Gruzonovu: "Napiši mi nekrolog".
Izgleda da je tih dana u septembru 1925. postojao neki drugi snažan motiv, a ne samo duhovno klonuće, kad je odlučio da uništi svoje rukopise. Učinio je to u tajnosti, pred svjedokom koji mu je bio bezgranično odan.
Jednog jutra, bez najave, posjetio je Anu Izrjadnovu - u "građanskom braku" s njom, rođen je njihov sin Georgij - Jurij, tada jedanaestogodišnjak. U svojim "Uspomenama", Ana je ovako opisala to dramatično jutro nakon njegovog neočekivanog dolaska:
"U septembru 1925. došao je s veliki bijelim paketom u 8 časova ujutru. Bez pozdrava, obratio se pitanjem:
- Imaš li peć?
- Peć, da nešto pečeš, šta hoćeš?
- Ne, treba mi da spalim.
Počela sam da ga odvraćam, da ne spaljuje, poslije će zažaliti, zato što je i ranije bilo slučajeva: dođe, iscijepa svoje rukopise, a kasnije me grdi - zašto sam to dozvolila. I toga puta nikakva odvraćanja nijesu vrijeđela, uzbuđeno je govorio: 'Zar čak i ti nećeš da uradiš za mene to što hoću?'
Povela sam ga u kuhinju, potpalila šporet. I on je u svom sivom odijelu, sa šeširom, stajao pored šporeta sa žaračem u ruci i brižljivo pazio da ništa ne ostane nespaljeno. Kada je sve spalio, smirio se, počo je da pije čaj i da mirno razgovara".
I to je sve o Jesenjinovom spaljivanju rukopisa! Ana Izrjadnova ne piše, ako je to i uopšte znala, zašto je uništio rukopise, koliko ih je bilo, šta su oni bili - poeme, pjesme, članci? Može samo da se nagađa. Ali je logično da je te rukopise spalio da nekome ne padnu u ruke, što upućuje na to da su bili takvi da je neko mogao da ih upotrijebi protiv njega. To su dani kada ga je policija tražila i kada je bio pod krivičnom istragom. Spaliti u tajnosti - bila je najkraća, najbrža i najbolja zaštita od svakog rizika.
Nikada se nije saznalo šta je Jesenjin spalio toga jutra i zašto je to učinio.
U danima pribranosti i smirenja, u septembru i oktobru 1925, Jesenjin je žurio da sredi rukopis tri toma svojih sabranih djela. Pomagala mu je Sonja, dragocjeno. Sonja je, iz tih danonoćnih bdijenja nad rukopisima, s posebnom radošću pamtila 18. septembar: tog dana je registrovan njen brak sa Jesenjinom. Tek tada!
Jesenjin je tih dana, kao što je uvijek, volio da s njim budu Kaća i Šura. Sa Kaćom je mogao da podijeli svoje radosti i nedaće, imala je dvadeset godina, a prema četrnaestogodišnjoj Šuri, kako je pisala u svojim uspomenama, „odnosio se kao prema djevojčici, umiljato i nježno“. Ona je do kraja života pamtila ushićenje kad je slavni brat i nju, kao ranije Kaću, doveo iz sela u Moskvu, da nastavi školovanje, oktobra 1924. Volio ih je bezgranično, tepao im: Šurenok i Kaćka, a one su ga obožavale.
I kakva sreća za Šuru, đevojčicu sa sela, kad je Jesenjin pozvao nju i Sonju da se fijakerom provozaju po Moskvi. Šura je bila ushićena. U svojim uspomenama kaže: „Kad smo stigli do Pozorišnog trga, Sergej je predložio da svratimo na ručak. I evo, ja sam prvi put u restoranu. Portiri, ogledala, blještavi lusteri – sve to, mene je zapanjilo i zaprepastilo. Viđela sam sebe u ogromnom ogledalu i bila zabezeknuta: bila sam tako mala, nespretna, obučena seljački i ogrnuta lijepom, ali seljačkom maramom. No, sa mnom su bili Sonja i Sergej. Oni se ponašaju jednostavno i slobodno. I držeći se njih, koračala sam prema stočiću u dvorani sa stubovima. Vidjevši moju smušenost, Sergej se sve vrijeme osmjehivao i, da bi me konačno zbunio, progovorio je. ’Pogledaj, kako si lijepa, kako svi gledaju u tebe’. Pogledala sam po dvorani i uvjerila se da je u pravu. Svi su gledali prema našem stolu. Tada nijesam razumjela da gledaju njega a ne mene i tako sam se zbunila da i ne znam kako sam izašla iz restorana“.
A već sljedećeg jutra, Jesenjin je napisao četiri pjesme i izdiktirao ih Sonji. U tim stihovima je lik njegove sestre Šure, lijepe i muzikalne djevojke, koja je veći dio vremena provodila s bratom i pjevala mu omiljene pjesme iz zavičaja – svjedoči Sonja. Jesenjin se prema Šuri odnosio naročito blago i o njoj rado pričao prijateljima.
Jedan od najradosnijih dana u Šurinom životu bio je 11. oktobar 1925: te četiri Jesenjinove pjesme, a svaka sa posvetom „Sestri Šuri“, čitala je u listu „Krasnaja niva“. Pjesme su raznježena sjećanja na djetinjstvo, čežnja za dobrim i ljudskim u gruboj svakodnevici. Dirljivo nježno pjevao je Šuri – ličila mu je na brezu pred porodičnom kolibom. U ispovjednoj sjeti, moli je da mu pjeva „ što je negda pevala nam mati“
Jesenjin je bio pred hapšenjem. Sudija Lipkin je zahtijevao da ga milicija privede na suđenje zbog incidenta u vozu na povratku s Kavkaza. Agenti su dolazili u Sonjin stan, ali ga nisu zaticali – stalno je bježao od potjere.
Jedne večeri posjetio je sestre Kaću i Šuru u Zamoskvorečju, đe su se nastanile. Izgledao im je tužno: omršavio, klonuo, čemeran. Hrabrila ga je Kaća: izbjeći će suđenje jedino ako se skloni u bolnicu, jer „bolesnima ne sude“. Neveseo, pristao je. I kao da ga je ta nagla odluka ohrabrila, ponovio je: ići če u bolnicu, tamo će nastaviti da sređuje rukopise za „Sabrane pjesme“.
26. novembra 1925. Jesenjin je primljen na Psihijatrijsku kliniku Moskovskog univerziteta. Dva mjeseca liječenja odredio mu je profesor Petar Ganuškin. Doktor je dobro poznavao pjesnika: liječio ga je i ranije, spasavao od milicije.
Ipak, potjera za njim nije prestajala. Iako su samo njegovi najbliži znali da je u bolnici, milicija se pojavila i od profesora Ganuškina zahtijevala da Jesenjina otpušti da bi ga vodili na suđenje. Profesor se usprotivio, napisao je: građanin Jesenjin se liječi na Psihijatrijskoj klinici i zbog stanja svog zdravlja ne može ići na sud.
Smiren energičnom zaštitom ljekara, živjeći pod strogim režimom i uz danonoćnu brigu osoblja klinike – dopala im se pjesnikova bezazlenost, srdačnost sa svakim – nastavio je da sređuje „Sabrane pjesme“. Oporavio se, osvježio (ili, kako sam kaže: „sam sebi izgledam kao taj klen maleni, al ne ogoleo, naprotiv – zeleni“). Napisao je šest novih, izvanrednih pjesama (jedna od njih je i čuvena „ko je ljubio taj ne ljubi više...“) prožetih bolnom žalošću za mladošću i sjećanjem na ljubav i nježnost. Tada je napisao i „Klenu moj“:
21. decembar. Presudni dan... Jesenjin je napuštio kliniku, svojevoljno. Ranijih dana, dozvoljavali su mu da nekim poslom ode u grad, ali uvijek je išao sa ljekarom i sa njim se vraćao. Ipak on nije bio bilo koji pacijent. A trebalo ga je čuvati i od milicije. Toga dana je otišao sam i nije se vratio. Odmah je javljeno Sonji, sestrama Kaći i Šuri. Svi zabrinuti, tražili su ga po mjestima na koja su vjerovali da bi mogao biti, očekivali da će se javiti. Ljekar se rastrčao do pjesnikovih prijatelja, molio da ga nađu i nagovore da se vrati na kliniku.
Jesenjin se pojavio u izdavačkoj kući „Gosizdat“, pijan, ljutit.
22. decembar. Posjetio je Anu Izrjadnovu i sina Jurija, jedanaestogodišnjaka. U svojim „Uspomenama“ Ana piše: „Rekao je da je došao da se oprosti. Na moje pitanje: Zašto? – govorio je: ’Bježim, odlazim. Osjećam se loše, vjerovatno ću umrijeti’. Molio me je da čuvam našeg sina Jurija, da ga ne razmazim“.
23. decembar. U sumrak, Jesenjin dolazi kod Sonje. Spakovao je svoje stvari i odmah napuštio stan. Šura, koja je bila sa Sonjom, zapisala je o tom svom poslednjem viđenju sa njim: „Ja i Sonja Andrejevna smo odmah izašle na balkon. U velikim pahuljicama, lijeno kružeći, padao je paperjast snijeg. Viđelo se kako su kod glavnog ulaza Ilja i dva kočijaša ređali kofere na sanke. Pošto su koferi namješteni, Sergej je sjeo u druge sanke. Ne znam kako sada da objasnim tadašnje moje osjećanje, ali ja sam kriknula: Serjoža, zbogom! Podigavši glavu, on se u isti mah osmjehnuo svojim radosnim, milim osmijehom, mahnuo rukom i sanke su zašle za ugao kuće. Bilo mi je nesnosno i tijesno u pustom stanu. Toga dana počeo je moj raspust i ja sam sa Kaćom otputovala kući u selo“.
Veče, stan Zinaide Rajh. Zapis njene i Jesenjinove šćerke Tatjane o neočekivanoj očevoj posjeti, tužno je sjećanje djevojčice od nepunih osam godina. Bila je u sobi s bratom Kostom kada je Jesenjin došao. Tatjana pamti: bilo je veče, soba u tami - prepoznala je oca po nasmijanim očima i sama se nasmijala. Bolest je jako izmijenila njegovo lice. Kazao je da ide u Lenjingrad i da je došao da se oprosti od njih. „Bilo mi je teško i ne pamtim šta je govorio. Tada me je pitao:’Znaš li ko sam ja tebi?’ Mislila sam samo o jednom: on odlazi, došao je da se oprosti i – ja sam pobjegla iza tamnih vrata kabineta“. Zbunjenu i uzbuđenu djevojčicu, svoju miljenicu, vratio je u sobu i obazrivo joj poljubio ruku. Okrenuo se Kosti da se i s njim oprosti.
Nisu ga vidjeli nikad više.
CVIJET KOJI SE NE PONAVLJA
Tih posljednjih dana decembra pojavila se i njegova, ispostavilo se za života posljednja objavljena pjesma "Cveće mi veli - zbogom ostaj". Pjesma je napisana poslije jednog od mnogih razočarenja, a kasnije se saznalo i koja je to bila žena koja je probudila bolnu rezignaciju u ovim stihovima. "Od djetinjstva sam znala da je majci upućena pjesma 'Cvjeće mi veli - zbogom ostaj'", pisala je Zinaidina i Jesenjinova šćerka Tatjana u svojim uspomenama na roditelje. Napisana malo prije njegove pogibije, pjesma je naslućivala "nikad više videti neću njeno lice i rodni kraj", kako kaže jedan stih. "Šta ja mogu reći o njoj? Samo to da je majka, pričajući mi o ocu, uvijek pominjala tu pjesmu, a kad je o njoj govorio neko dugi u našoj kući, obično bi to činio tako da se znalo da se odnosi na Zinaidu Nikolajevnu".
Zinaida je tada bila u drugom braku, a ko je poznavao nju i Jesenjina znao je i da se na nju odnose stihovi "ostavljenoj dragoj u tihoj noći, drugi će lepše pružiti pesme", kao i da su njoj upućeni stihovi "draga uz drugogo dragog, sred slavlja, setiće se možda i mene".
ČETIRI POSLEDNJA DANA
I danas traju kao najveća zagonetka četiri poslednja Jesenjinova dana. Ni sada nema jasnog i pouzdanog odgovora kako je protekla njegova posljednja noć i zašto je bila tako strašna? I zašto papiri o istrazi policije i ljekara o Jesenjinovoj pogibiji, više pobuđuju sumnje nego što otkrivaju istine o pjesnikovoj tragediji u Lenjingradu.
Malo je svjedočanstava, poznatih javnosti, o ta četiri dana. Zašto je Jesenjin otišao iz Moskve, kako je zamišljao život u Lenjingradu, šta je govorio o svojom nedaćama, o svojoj poeziji, šta mu je bilo na duši..? I toliko drugog, veoma važnog, pominje se samo fragmentarno ili se tek naslućuje u zapisima dvoje posljednjih i jedinih poznatih svjedoka - Jelisavete Ustinove i Volfa Erliha. Njihovi rukopisi su nepotpuni, pojednostavljeni, bez duše.
Prema svjedočenju Ustinove i Erliha, hronika četiri posljednja dana izgleda ovako:
Četvrtak, 24. decembar 1925.
Jesenjin je jutarnjim vozom stigao u Lenjingrad. Smjestio se u Hotelu "Angleter", u sobi broj 5, na drugom spratu. Poslije 10h posjetio je Jelisavetu i Georgija Ustinova u sobi 130, đe su stanovali, i pozvao ih na šampanjac. Pričao je: počinje novi život, želi da pokrene književni časopis, odlučio je da više ne pije, neće se vraćati supruzi Sonji Tolstoj, niti se više ženiti...
Poslije podne, sa Ustinovima je otišao u grad, kupovali su novogodišnje poklone, a uveče su se okupili u njegovoj sobi i razgovarali do 21h. Do ponoći, pričao je sa Erlihom - on je tu i prenoćio.
Petak, 25. decembar.
Jesenjin i Erlih, ujutro, otišli u grad da potraže pjesnika Nikolaja Kljujeva - "on je moj učitelj", govorio je za poznatog seljačkog poetu. Uveče su Jesenjina posjetili Ušakov i stari književnik Aleksandar Izmajlov. Čitao im je poemu "Crni čovjek" - "u konačnoj verziji, znatno skraćenoj", zapazila je Ustinova. Kad ga je zapitala zašto pije više nego ranije, požalio se: kad bi ona znala kako je preživio te tri godine. Sad mu je veoma tijesno, neveselo, takva mu je i poezija: "Život je jeftina šega, ali je potrebna", govorio je, a za sebe je rekao da je "božja svirala". Objasnio je: to je kad čovjek troši iz svoje riznice, a ne dopunjava - nije mu interesantno. I on je takav, rekao je s gorkim osmjehom.
Subota, 26. decembar.
Dan je prošao u pričanju s Erlihom, koji je ponovo prenoćio kod njega. "Razgovori su bili jedni isti: stan, časopis, smrt" - piše Erlih. Sve trgovine zatvorene i nema se kud, a nema ni rubalja. "Znaš li da ću ostati jednoruk" - govorio je i pokazivao ožiljke na lijevoj ruci od posjekotine staklom pri padu ispred zgrade u kojoj je Galja stanovala, prvih dana februara 1923., pa je liječen u Kremaljskoj bolčnici. Ljekari su mu govorili da će ruka poslužiti pet-šest godina, možda i više, ali će venuti zbog povrede tetive. "I propade moja bijela ručica".
Neđelja, 27. decembar. Jesenjinov posljednji dan.
Zapisi Erlihova i Ustinove uočljivo se ne podudaraju iako opisuju iste, dramatične, trenutke. Pada u oči da Erlih ne pominje Jesenjinove riječi o pjesmi pisanoj krvlju, a zabilježila ih je Ustinova. Ne razaznaje se ni to ko je od njih dvoje prvi bio s pjesnikom u njegovoj sobi kad im je to govorio. Zapis Erliha:
"Od samog jutra digla se graja. Jesenjin je, smijući se i psujući, pričao svima da su šćeli da ga raznesu eksplozijom. Ovako se to dogodilo.
Poslužitelj je ušao da zagrije kupatilo. Vratio se za pola sata i rekao: 'Izvolite'. Jesenjin je otišao da se kupa, ali se vratio s krikom da su šćeli da ga dignu u vazduh! Ispostavilo se da su peć zapalili, ali u kazanu nije bilo vode - vodovod je bio zatvoren. Došla je Ustinova:
- Sergunjka! Poludio si! Zašto si pomislio da je peć mogla eksplodirati?
- Teta Lizo, moraš me razumjeti! Zapalili peć, a vode nema. Očigledno, kazan je morao eksplodirati!"
Jesenjin i Ustinova izmijenjali su još nekoliko sličnih rečenica. Ubrzo je došla i voda i dok se ona zagrijavala, Jesenjin i Erlih brijali su jedan drugoga, na smjenu: "Stojimo kod pisaćeg stola: Jesenjin, Ustinova i ja. Ja brišem brijač. Jesenjin pere četku za brijanje. On kaže:
- Da! Teta Lizo, čuj! To je bezobrazlik! U sobi nema mastila! Da li razumiješ? Hoću da napišem pjesmu, a nema mastila. Tražio sam, tražio, ne nađoh. Vidi šta sam uradio.
On je zasukao rukav i pokazao: posjekotina.
Diže se vika. Ustinova se ozbiljno naljutila.
Završiše ovako:
- Sergunjka! Posljednji put ti kažem: ako se još jednom to dogodi, nećemo se više poznavati!
- Teta Lizo, a ja ti kažem, ako ne budem imao mastila, ponovo ću sjeći ruku! Jesam li ja knjigovođa, šta li, da odlažem za sjutra?
- Biće mastila. A ako ti padne na um da pišeš noću, a mastilo se već osušilo, možeš sačekati do sjutra. Neće ti se ništa desiti.
Tako su se sporazumjeli.
Jesenjin se naginje prema stolu, cijepa iz notesa list i pokazuje iz daljine: pjesma.
Kaže, dok list savija na četiri dijela i dok ga stavlja u džep moga kaputa: Tebi!
Ustinova hoće da pročita.
- Ne, ti pričekaj. Kad ostane sam, pročitaće".
Zapis Ustinove je kraći, zgusnutiji, sa Jesenjinovim riječima koje Erlih ne pominje, niti osporava, kao da ih prećutkuje.
„Srela sam Jesenjina na stepeništu, bez kragne i bez kravate, sa sunđerom i sa sapunom u rukama. Pričao mi je rasijano i rekao da kupatilo može da eksplodira: u ložištu ima mnogo vatre, a u kazanu nema vode.
Rekla sam, pozvaće ga čim sve bude gotovo.
Ušla sam kod njega. Tu mi je pokazao lijevu ruku. Na šaci su bile tri plitke posjekotine. Sergej Aleksandrovič je počeo da se žali da u ovom ’prašnjavom’ hotelu nama čak ni mastila, pa je jutros bio prinuđen da piše svojom krvlju.
Uskoro je došao pjesnik Erlih. Sergej Aleksandrovič je prišao stolu, iscijepao iz bloka pjesmu jutros napisanu krvlju i gurnuo je Erlihu u unutrašnji džep kaputa.
Erlih je potegao ruku da izvadi papir, ali ga je Jesenjin zadržao: ’Pročitaćeš kasnije, ne sada!’“
Što se toga dana još događalo u sobi broj 5? Ustinova u nastavku zapisa kaže da su se ponovo svi sastali nešto kasnije, a da je Jesenjin uveče zaspao na otomanu. Zajedno su večearali, a onda su Ustinovi otišli, Jesenjin je poslije 20h ostao sam.
Sjutradan je portir, dajući izjavu, saopštio da je oko 22h Jesenjin sišao do njega s molbom: nikoga ne puštati u sobu!.
28. decembar – poneđeljakPoslednji zapis Ustinove: „Ja sam pošla da zovem Jesenjina na doručak, dugo sam lupala, došao je Erlih – i zajedno smo lupali. Na kraju, zamolila sam upravnika da kalauzom otključa sobu. Upravnik je otključao i otišao. Ušla sam u sobu: krevet je bio nedirnut, na otomanu – prazno, na divanu – nikog; dignem oči i vidim ga u omči pored prozora. Ja sam žurno izašla“.
JESENJIN JE UBIJEN?
Prošlo je već osamdeset godina od Jesenjinove posljednje noći, između neđelje i ponedeljka 27. i 28. decembra 1925, a još uvijek je tajna: šta se zapravo dogodilo u sobi 5. na drugom spratu hotela „Angleter“ u Lenjingradu? U susret obilježavanju 100. godina od pjesnikovog rođenja i sedam decenija od njegove tragične smrti, u Moskvi su se devedesetih godina pojavili mnogobrojni članci, studije i knjige u kojima je izražena sumnja u istinitost policijske i medicinske istrage o Jesenjinovoj smrti. Objavljen je čitav niz nepoznatih dokumenata i na njihovoj uvjerljivosti zasnivaju se javna tvrđenja: Jesenjin je ubijen, pa obješen.
Posebnu pažnju izazvala su istraživanja pukovnika policije Eduarda Hlistalova. Kao dugogodišnji isljednik MUP-a, on je u tajnim i specijalnim arhivima policije otkrio veliki broj dokumenata, dotad nepoznatih javnosti, o Jesenjinovim danima tokom posljednjih godina života. Najveće podozrenje ovog iskusnog policajca izazvali su zvanični izvještaji o istrazi: bila je nestručna i površna, i očigledno pod diktatom nevidljivih mračnjaka – kategoričan je Hlistalov. Iznio je o tome mnoštvo dokumenata u svojoj knjizi „Trinaest krivičnih djela Sergeja Jesenjina“.
Akt o samoubistvu Jesenjina sastavio je Nikolaj Gorbov, čovjek koji je tek šest mjeseci bio običan pozornik. Njegova nepismenost i nestručnost su porazni. Akt vrvi od nepreciznosti, gramatičkih grešaka i nedosljednosti. Na osnovu njegovog izvještaja je utvrđeno da je Jesenjin izvršio samoubistvo. Zašto u sobu broj 5. nije došao iskusni kriminalistički inspektor i ljekar sudske medicine, kako je to uobičajeno, nego je sve prepuštenu nepismenom pozorniku-pripravniku, pita se Hlistalov? Očigledno da je to urađeno namjerno, kaže Hlistalov. Ne zna se ni zašto za posmrtne fotografije pjesnika i sobe nije doveden fotograf policije nego portretist Mojsej Nepeljbaum, za koga se znalo da je bio „kremaljski fotograf“.
Zapisnik o obdukciji potpisao je ekspert sudske medicine dr Aleksandar Giljarevski. Prije nego što detaljno analizira taj neobičan spis, sačuvan zahvaljujući Jesenjinovoj supruzi Sonji, Hlistalov pominje zagonetnu šifru na dokumentu koji su Ggiljarovskom uputili načelnik 2. odjeljenja Lenjingradske gubernijske milicije Aleksandar Hohlov i šef istražne službe Ivan Vergej. Kratkim dopisom, pisanim mašinom, obavijestili su ljekara da mu šalju telefonogram o „samoubistvu gr.(ađanina) Jesenjina Sergeja“, da se priključi predmetu. A na tom dopisu je dodato i ovo: „4p5stUPK“. To je značilo: član 4, tačka 5, Krivično procesnog kodeksa Rusije, a odredba je nalagala da se proces obustavlja zbog nedostatka dokaza. Očigledno, milicija je u zavijenoj formi – zaključuje Hlistalov – obavijestila ljekare da za Jesenjinovu smrt nema osumnjičenih i da to ima na umu u ekspertizi.
Zapisnik dr Giljarevskog o obdukciji izaziva nedoumice već i svojim izgledom, a još više sadržajem. Napisan je rukom i mastilo se na više mjesta razlilo po papiru, a trebalo je mašinom, i to u najmanje dva primjerka – za miliciju i arhivu bolnice. Neobično je: na njemu nema nikakvih ustaljenih službenih oznaka – naziv bolnice, broj, pečat. Ekspert sudske medicine nije opisao, a morao je, sve tjelesne povrede i njihov karakter, od čega su nastale i kakve su posljedice mogle da izazovu, što je izuzetno važno. Nema potpunog i argumentovanog objašnjenja o nastanku rane na čelu: „brazda dugačka oko 4 santimetra i široka ½ santimetra“.
Skreće pažnju i to što su, kako izgleda, postojale dvije medicinske ekspertize. Hlistalov je u arhivi našao potvrdu o Jesenjinovoj smrti, izdatu u Matičarskom zvanju Lenjingrada 29. decembra 1925. Kao uzrok smrti navodi se „samoubistvo vješanjem“, a ekspertizu, zavedenu pod brojem 1017, uradio je Giljarevski. To upućuje da je tog dana u Matičarskom zvanju postojala ekspertiza dr Giljarevskog pod brojem 1017, a ne ona pisana rukom. Ne zna se ko je ekspertizu 1017 uputio matičaru, niti je ona nađena, pošto se takav dokument nije prilagao uz matičarsku knjigu. Vjeruje se da bi njen pronalazak razjasnio mnogo zagonetnog o Jesenjinovoj smrti.
„Samoubistvo Jesenjina je falsifikat vijeka“, tvrdi u svojoj knjizi „Zlatoglavi“ pjesnikinja Natalija Sidorina. Ona je za svoju tvrdnju oslonac uzela u dokumentarnim zapisima pjesnikovog života i pogibije, kao i zapisnik dr Giljarevskog o obdukciji. Ona kaže da je ovaj spis, bez zvaničnih dokaza da je autentičan, nizom nedorečenosti u suprotnosti s drugim dokumentima nastalim 28. i 29. decembra 1925.
Takve su fotografije snimljene u sobi 5 i u Obuhovskoj bolnici, čiji se negativi čuvaju u zatvorenim arhivima, kako se otkrilo tek 1992. Pored dugačke rane na čelu, iznad desne obrve, na fotografijama je odmah uočljiva i velika okrugla rupa ispod te brazde, a ona se ne pominje u zapisniku ljekara. Nalik na ožiljak od udarca ili od metka, ta „crna rupa“ markatna je naročito na fotografijama izmučenog pjesnikovog lica snimljenog u krupnom planu. Bez uvjerljivog objašnjenja kako su mogle nastati u posljednjoj pjesnikovoj noći, te povrede osnažuju vjerovanje istraživača da su posljedica nasilja nad pjesnikom. Na posmrtnoj masci Jesenjina, čiji je otisak vajar I. Zolotarevski uzeo u Domu pisaca, đe je kovčeg odnijet iz Obuhovske bolnice, ostao je trag tih povreda, a na njih patofiziolozi gledaju kao na potvrdu da je Jesenjin bio fizički napadnut.
Pjesnikinja Sidorina ukida mogući utisak o očajniku koji, u „raspadu ličnosti“, piše svojom krvlju. Spominje malo poznato: Jesenjin je tako pisao i ranije, i to stihove prožete radošću – želeći da naglasi značenje pjesme ili prosto zbog toga što nije imao mastilo, kao što ga nije bilo ni u hotelu „Angleter“. Učinio je to čak dva puta krajem 1924, za vrijeme boravka na Kavkazu, kako se to znalo u porodici njegovog prijatelja, gruzijskog pjesnika Ticijana Tabidzea. Njegova supruga Nina svjedoči u svojim Uspomenama: Jesenjin joj je poklonio, upravo štampanu, svoju knjigu „Sovjetska Rusija“, s posvetom napisanom krvlju „Voli mene i Plave rogove“ (Plavi rogovi je naziv društva gruzijskih pjesnika). Jedne večeri, kasno, donio je Ticijanu pjesmu „Pjesnicima Gruzije“, rekavši: nije imao mastilo i stihove je morao pisati krvlju. Rukopis Nine Tabidze, poslije njene smrti 1965, redigovan je tako da su svjedočenja o posveti i pjesmi napisanoj krvlju izostavljena, što je zaista čudno.
Pjesnikinja Sidorina pominje i niz memoarskih zapisa savremenika i dokumenata iz zatvorenih arhiva o Jesenjinu, koje novim činjenicama osvjetljavaju ličnosti, osumnjičene i od drugih istraživača da su podmuklo uticali na pjesnikovu sudbinu. Za Erliha se kaže, bez ograde, da je bio tajni agent policije – pominje se i njegova fotografija u uniformi kapetana Čeke (Čeka, tajna policija, nekoliko puta je mijenjala ime: kasnije je bila NKVD, a zatim KGB).
U najnovijim istraživanjima, sve tamnija sjenka pada na pojedince za koje se zna, ili je to kasnije utvrđeno, da su stanovali ili dolazili u hotel u danima kada je pjesnik u njemu boravio. Za neke pisce javno se tvrdi: bili su agenti policije. A ona je danonoćno nadzirala sve što se događalo u hotelu. Do danas je ostalo zagonetno: ko je i zašto uzeo bez traga Jesenjinove rukopise koje je on donio iz Moskve; nestao je i njegov kaput, a nije nađen ni kaiš od pjesnikovog kožnog kofera – na njemu je zatečen obješen. Tako nešto se ne događa u ozbiljnoj istrazi i govori o tome kakva je ona bila.
Sada se zna: gotovo svi svjedoci dramatičnog dana u hotelu i bolnici, završili su život nasilnom smrću ili nestali bez traga za vrijeme staljinizma. Za ljekara Giljarevskog kaže se da mu je sudbina nepoznata, a kao godina smrti pominje se 1931. Njegova supruga je nastradala u nekom logoru. Erlih je strijeljan 1937. I Jelisaveta Ustinova je strijeljana te godine, a njen muž Georgij se objesio pod neobjašnjenim okolnostima 1932 – ni do danas nije objavljena njegova oproštajna poruka, pisana krvlju. Milicionar Nikolaj Gorbov, uhapšen tridesetih, nestao je bez traga. I upravnik hotela Nazarov našao je smrt u logoru.
„Samoubistvo pjesnika Sergeja Jesenjina“ – tu senzacionalnu vijest objavio je lenjingradski „Novi večernji list“ u utorak, 29.decembra 1925. I ta riječ – samoubistvo, razglašena je po Rusiji, ogromnim tiražom štampe, prije policijske i medicinske istrage, koja je od samog početka izazivala podozrenje pjesnikove porodice i prijatelja. Ponavljana je decenijama kao jedina, nesumnjiva istina o Jesenjinovoj smrti. A pjesma „Do viđenja“ uzimana je kao krunski dokaz da je otišao iz života svojom voljom i oproštajnu poruku iskazao stihovima „nije novo mreti prije svoga časa / al’ ni živet, bogme, nije najnovije“.
Novo tumačenje nastanka pjesme „Do viđenja“ nudi rukopis Stanislava i Sergeja Kunjejeva „Božija svirala“. U tom Jesenjinovom životopisu, otac i sin Kunjejevi sabrali su svoja otkrića o pjesniku, tokom osam godina istraživanja, u arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije, instituta književnosti, privatnim zbirkama, neobjavljenim rukopisima i pismima većeg broja njegovih savremenika. Kunjajevi tvrde: „Do viđenja“ nije Jesenjinova predsmrtna pjesma, nego njegova poetska improvizacija, spontana, nastala ranije. A to što je papirić s te dvije strofe strpao prijatelju u kaput kao svojevrsni poklon – „iz toga se ni u kom slučaju ne smije stvarati zaključak da su ti stihovi posvećeni nekom određenom čovjeku“.
U Jesenjinovoj poeziji može lako da se zapazi: sintagme „do viđenja“ i „prijatelju moj“ nijesu usamljene samo u njegovoj posljednjoj pjesmi – ponavljaju se u stihovima iz posljednje godine života, a inspirisani su osjećanjima ljubavi ili usamljenosti. Pjesma „Do viđenja“ je samo posljednja u nizu njegovih poetskih improvizacija u kojima je razmišljao o čovjekovoj prolaznosti i neizbježnosti smrti. Ta misao se ponavlja u Jesenjinovim stihovima još od njegove rane mladosti. Kaćin suprug, pjesnik Vasilij Nasjedkin, svjedoči u svojim uspomenama „Jesenjinova posljednja godina“ da je on trezveno razmišljao o smrti, kao pratiocu čovjekovog života. Zašto pjeva o smrti? – pitao ga je zet dok mu je govorio elegične stihove „Lišće opada“. Pjesniku je neophodno da često govori o smrti – pričao je Jesenjin. Jedino razmišljajući o njoj, pjesnik može izuzetno oštro da posmatra život.
Na rukopisu pjesme „Do viđenja“, potpisanoj inicijalom „S. J.“, Jesenjin nije naveo kad je nastala. Ali, kad je prvi put objavljena, ispod stihova je pisalo: „27. decembar“. Neko je to samovoljno dopisao u hotelu ili redakciji. Otac i sin Kunjejev uvjeravaju da se može pouzdano govoriti da pjesma „Do viđenja“ nije napisana tada, nego znatno ranije. I Jesenjinov otac Aleksej je o tome svjedočio u pariskom časopisu „Čisli“ 1934. godine: pjesma je nastala za vrijeme Jesenjinovog boravka u Bakuu 1924, imala je pet strofa, a ne dvije, kako je objavljeno i posvećena je književniku i novinaru Viktoru Manujlovu. A te godine u Bakuu je dvije pjesme prije toga pisao krvlju. Jesenjinova impulsivna priroda i burni temperament nijesu mogli ni minut da čekaju da zapiše nove stihove i time se može tumačiti što je tri puta u životu, kad nije imao ni olovku ni mastilo, rasjekao ruku i pisao krvlju.
Dokazano je: pjesma je ispravljana. Objavljena pjesma se razlikuje od originala. Taj papirić sa niskom stihova napisanih krvlju, jedinstven u istoriji ruske i svjetske poezije, uvijek je pod najstrožijom zaštitom: za sedamdeset godina, viđelo ga je svega petnaest istraživača. Oni svjedoče da se original razlikuje od objavljenih stihova.
Nedočitano „Do viđenja“ podstiče nova čitanja, ekspertize, tumačenja. Sve što su najnovija istraživanja otkrila o Jesenjinovom životu, stvaralaštvu i smrti, čita se kao roman o nezaštićenom usamljeniku koji je jedino želio da pjeva samo svojim glasom, svojom dragom lirom, u strašnim ruskim godinama.
Poslije njegove smrti, kada je objavljena poema Crni čovjek, oglasili su se mnogi kritičari i napadi na Jesenjina su bili nemilosrdni. Optužnica se zvala „jesenjština“. U njoj je sabrano sve što je u to vrijeme, sa stanovišta politike i ideologije, označavano kao dekadencija i tuđe sovjetskom društvu. Smatrano je naročito opasnim za mladi naraštaj. Dogmatičari su u Jesenjinovoj poeziji našli „dokaze“: dekadenciju, individualizam (a tada se slavio kolektivizam), pijanstvo, besposlica, nevjerica u svakodnevicu i njeno javno nipodaštavanje, klonuće duše... „U ovom životu nije novo mreti“... Jedinka, slaba da sve to izbjegne, brzo se prikloni skitnji, alkoholu, izgredu, rezignaciji, pa život nije ništa...
Kolebljive i povodljive komsomolce, a moglo je biti mnogo pristalica i saputnika tog poroka – jesenjštine, trebalo je energično udaljiti od tih „niščih duhom“, „sumanutih proroka“ i tih „genija trenutka“. Vratiti ih masama, životnom optimizmu, vjeri u budućnost komunizma. Tada su mnogi izbačeni iz komsomola zato što su čitali Jesenjinove pjesme.
„Pjesnik je bolestan, on je u grobu!“, pisao je A. Voronski o Jesenjinovim poslednjim pjesmama, označivši ih kao materijal za psihijatra i kliniku. Kritičar G. Lelevič je tvrdio da se u toj „košmarnoj poemi“ našli kraj motivi „smrtnog mamurluka, bolesti, buncanja, polubezumlja“.
Zlokobnost u stihovima „Crnog čoveka“ vidio je i P. Medvedev: poema je toliko subjektivna i javno patologenična da je „iz toga materijala“ bilo teško dobiti neko značajnije umjetničko djelo. „To je agonija ne samo pjesnika nego i čovjeka“, tvrdio je Medvedev.
Oglasili su se i mnogi svojim „istinama“ o Jesenjinu, ružnim i lažnim o tek sahranjenom pjesniku. Odjekivali su naslovi: „Kako je Jesenjin došao do samoubistva, „Crna tajna Jesenjina“, „O patologiji u Jesenjinovom stvaralaštvu“, „Od heruvima do huligana“... Pojavio se i mučni „Roman bez laži“ Anatolija Marijengofa, koga je Jesenjin smatrao najboljim prijateljem. U romanu je iznio niz neistina o pjesniku, prikazavši ga kao veoma grubog čovjeka, a takvim čak i prema svojoj porodici, što je bilo najobičnije opanjkavanje – to su znali svi oni koji su poznavali Jesenjina. Iako je Maksim Gorki javno osudio tu knjigu i neistine u njoj, ostavila je posljedice: stvarala je ružnu sliku o pjesniku, a to se dobro uklapalo u hajku protiv njega.
„Na ’jesenjštinu’ treba ispaliti propisan plotun“, zagrmio je ideolog partije Nikolaj Buharin. I danas jezovito zvuče pogromaške riječi Buharina. „Zahvaljujući Sergeju Jesenjinu, ’tom posljednjem kriku mode’, u čitavoj našoj književnosti, uključujući i proletersku, razmiljela se masna mrlja tih ’pravih ruskih’ palačinki. Međutim, jesenjština je najštetnija pojava našeg književnog trenutka, koja zaslužuje da bude žigosana“. Priznajući Jesenjinu talenat – njegov „stih često zvuči kao srebrn potok“, Buharin je mrtvom pjesniku i njegovoj lirici uputio riječi prezira: „Jesenjština je u cjelini odvratno napuderisano i bestidno nacifrano rusko psovanje, izdašno natopljeno suzama pijanstva i zato još odvratnije. Neobična mješavina ’kerova’, ikona, ’sisatih ženetina’, breza, mjesečine, kučki, gospoda boga, nekrofilije, izdašnih suza pijanstva i ’tragičnog’ štucanja od pijanstva,’ljubavi’ prema životinjama i varvarskog odnosa prema čovjeku, uzaludnih napora da se čovjek ’razmahne’ (između tijesnih zidova ordinarne krčme), raspojasanosti uzdignute na visini ’principijelnosi’ i tako dalje: sve to pod maskom lakrdijaškog kvazi-nacionalizma – to je jesenjština“.
Buharin nije prezao ni od riječi koje su duboko vrijeđale uspomenu na Jesenjina: „Kažu nam: u pitanju je seljački pjesnik prelazne epohe, koji je tragično stradao zbog svoje neprilagođenosti... On čak može i da se objesi na tavanu zbog duševne praznine“.
Trebalo je zaista imati debeo obraz pa za Jesenjina reći da je bio duševno prazan!
Pažnju javnosti privukli su i pojedini profesori psihijatrije svojim člancima o Jesenjinovom zdravlju i liječenju, koje današnji naučnici – među njima i njihovi učenici, ocjenjuju kao mišljenja bez široke medicinske analize, a najviše senzacionalističkim. Tako je, na primjer, profesor Ivan Galant smatrao da je Jesenjin – slabouman!
Kad je uz „Crnog čovjeka“ počela da se pominje i riječ ludilo, Jesenjinovi prijatelji nastojali su da šire objasne pojam dvojnika u umjetničkom stvaranju. Dokazivali su da „Crni čovek“ nije ni Jesenjinovo buncanje ni halucinacija, kako su pojedinci pisali, nego prototip crnog čovjeka koji postoji u djelima velikih pisaca, i prije i poslije Puškinovog „Mocarta i Salijera“. Pominju se Šekspir, Servantes, Lope de Vega, Edgar Alan Po, Čehov, Gogolj...
U zaštitu Jesenjina ustao je i Maksim Gorki. Gorki piše belgijskom književniku Francu Elensu 1926.godine: „Kad biste vi znali, dragi moj, kakve je čudesne, iskrene i dirljive pjesme napisao pred smrt, kako je veličanstvena njegova poema ’Crni čovek’ koja se upravo pojavila iz štampe. Mi smo izgubili velikog ruskog pjesnika“. Gorki je pronicljivom analizom „Crnog čoveka“ uočio među prvima visoke umjetničke i filozofske odlike poeme, što i današnja ruska književna kritika uzima kao najveće vrijednosti ovog Jesenjinovog remek-djela. U Jesenjinovoj drami Gorki je vidio duboko poučnu socijalnu dramu.
I Vladimir Majakovski je stao u odbranu Jesenjina. On piše: “Pojavile su se pjesme, članci i uspomene, čak i drame. Po mom mišljenju, 99% onoga što je napisano o Jesenjinu prosto je besmislica, ili štetna besmislica“.
Poema „Crni čovek“ prvi put je objavljena u časopisu „Novi mir“, u januaru 1926. godine, ubrzo poslije Jesenjinove smrti.
Postojalo je nekoliko verzija ove poeme, Jesenjin je dugo radio na njoj, a kažu da je ona koju je pjesnik recitovao svojim prijateljima bila mnogo ’teža’, tragičnija, od konačne koja je objavljena. Maksim Gorki, koji kaže da je jedva suzdržavao suze kada je slušao Jesenjina kako recituje monolog Hlopuše, piše da je duboko potresen plakao kada mu je ovaj recitovao jednu od prvih verzija „Crnog čoveka“.
Jesenjinova supruga Sonja jedini je svjedok nastanka konačne verzije „Crnog čoveka“. On joj je pričao da je poemu pisao u inostranstvu, a tokom dvije posljednje godine života čitao je „veoma rijetko, nije volio da o njoj govori i odnosio se prema njoj veoma mučno i bolesno“.
Ona je sačuvala originalni rukopis završnih stihova ove poeme, napisanih pred njenim očima u njihovom stanu, ali je o njima čitala neistine koje su grubo vrijeđale uspomenu na pjesnika. Bila je užanuta kad je štampa tvrdila da je Jesenjin stihove poeme moćnog pjesničkog zvuka i filozofskog značenja – pisao pijan. Sonja je pričala: pisanje „Crnog čoveka“ oduzimalo mu je mnogo duhovne snage, zato što je nekoliko varijanti poeme nosio u mislima, sve dok posljednje nije ovjekovječio perom na papiru, za stolom pred njom. „Sergej gotovo i nije spavao. Kad je rukopis završio, odmah mi je pročitao. Bilo je strašno. Činilo se srce se kida...“.
Fascinantna scena s lirskim junakom pred ogledalom, ponavljala se u varijantama poeme, pisanim tokom dvije posljednje godine pjesnikovog života. Tako je ljudsko i pjesničko „ja“ stalno vodilo dijalog sa tim epilogom poeme – napadom na crnog čovjeka. Pjesnik Nasjedkin, čest gost Jesenjina, svjedoči da je poema zahtijevala kolosalni napor: stalno suočavanje sa dvojnikom.
Čovjek suočen sa zlom u dramatičnom trenutku pred ogledalom i u njemu, vrhunac je Jesenjinove pjesničke umjetnosti, široko tumačen i poznat svuda u svijetu. Poema „Crni čovek“ je strašna kao izraz Jesenjinove lične drame i još strašnija kao simbolično ovoploćenje čovjekove titanske borbe protiv sebe kao svog sopstvenog neprijatelja – upečatljivo o njoj piše profesor Miodrag Sibinović, pa lucidno uočava: „Za Jesenjinovo je stanje, međutim, karakteristično da se poema završava time što lirski junak razbija ogledalo iz koga mu se javlja crni čovjek (sam crni čovjek, dakle, još nije uništen)“.
Jesenjin je postao zabranjen pjesnik! Njegov sin je pamtio dane kada je trpjela cijela porodica: njegovi drugovi bojali su da se sa njim viđaju, a mnogi su mu čak predlagali da promijeni prezime. Tek od sredine pedesetih, pojavila su se nova izdanja Jesenjinovih pjesama i nova sjećanja na njega. S najvećim interesovanjem čitani su „Susreti s pjesnikom“ glumice Avguste Mikloševske, prvi put objavljeni tek 1960. Ti zapisi izdvajaju se ljepotom i iskrenošću kazivanja i otkrivaju mnogo nepoznatog. Takvo je i sjećanje Miklaševske na jedno od posljednjih Jesenjinovih čitanja poeme „Crni čovek“, koja je decenijama čekala pravu riječ o sebi, kakva se sada o njoj piše u Moskvi: ono nipošto nije ni „poema krize“, ni „poema kraja“, ni „poema sudbine“, niti je „rekvijem pjesnika“, kako se govorilo za vrijeme osude „jesenjštine“ i kasnije, nego je pjesničko remek djelo o vječnoj borbi Dobra i Zla, borbi koja ja vladala pjesnikom tokom cijelog njegovog života. Miklaševska je s tugom pamtila izlet u okolinu Moskve:
„Kao da sada gledam: na sredini sobe sto, samovar. Sedeli smo za stolom. Jesenjin je stajao i čitao svoju poslednju poemu – ’Crni čovek’. Uvek je divno čitao svoje pesme, ali je toga puta bilo strašno. Čitao je tako kao da nikoga od nas nije bilo i kao da se crni čovek nalazi ovde, u sobi. Videla sam da mu je teško, loše, da je usamljen. Shvatila sam da sam kriva i ja i mnogi cenjeni i voljeni njegovi. Niko od nas nije mu pomnogao u pravom trenutku“.
Izuzetno mlad, 1915 godine Jesenjin dolazi u Petrograd sa preporukom Sergeja Gorodeckog Miroljubovu: „Dragi Viktore Sergejeviću, prihvatite mladi talenat – Sergeja Aleksandroviča Jesenjina. U džepu ima rublju, a u duši bogatstvo“. I to je tako bilo cijeli njegov život, s tim što čestu u džepu nije imao ni tu jednu rublju.
Zahvaljujući svome izuzetnom talentu i svestranom poznavanju folklora, Jesenjin je već u mladosti stekao glas prvog pjesnika sela. Prosjaci, bogomoljci i putnici sa kojima je često dolazio u dodir u rodnom kraju, takođe su opsjedali njegovu maštu pojanjem i pripovijedanjem žitija svetaca i apokrifnih priča. Otuda su u ranijoj fazi njegovog stvaralaštva obavezni atributi seoskog kolorita ikone, sveci, bog i drevni običaji, a posebno omiljene mitološke personifikacije iz domaće tradicije. Sergej Gorodecki, književnik koji je Jesenjina izuzetno cijenio, pisao je: „Svu ubogu ljepotu koja je živjela u selu, u njegovim crkvicama, u beskrajnim povorkama sirotinje, donio je Jesenjin...kao sintezu drevne seoske ljepote“. Pjesnik je sve upijao i prenosio u svoje stihove – predanja, priče, sjetne stepske pjesme.
Kao stvaralac, Jesenjin je bio sav u letećem trenutku, u hvatanju nestatičnog, u nervu. Živo se bavio svojim epitetima, tražio neobične rime i jak izraz. Tipični su jesenjinski prizori: breza nad jezerom, jasike sa golim nogama u jarku, pomamna trojka u kojoj leti mladost, tuga polja i smijeh djevojački kao zvonjava naušnica. Novi i izvorni, oni su svojom autentičnošću snažno djelovali na salonsku sredinu savramenih literarnih krugova.
Poseban pečat utisnula je u Jesenjinovoj lirici poezija godišnjih doba. U proljeće – u polju su breze djevojčice, ljeto nosi stogove sjaja, jesen je riđa kobila, a zima dolazi kao krdo demona, sa pahuljama u vidu petparaca što se stavljaju na oči umrlom. Zajedno sa mijenama prirode pjesnik se rađa i umire: plaši se zime i raduje proljeću, mrzi mećavu što zavija u odžaku i voli bujice kad poteku; u jesen tuguje, sluša kako sova huče i čeka smrt u zimu, pustu i samotnu; kad grane sunce, ponovo traži izgubljene staze. Njegovi stihovi svjedoče o nemiru, strahu, bježanju i, na kraju, o rezignaciji.
Jesenjin je odrastao u tipično ruskoj patrijahalnoj sredini. Samouk, neobično darovit i kao predodređen da pati, živio je za ljubav i poeziju, u teškim ruskim vremenima poslije revolucije, a uvijek vezan za rodni kraj.
Život je prihvatao sanjarski. Priželjkivao je pobjedu sela u revoluciji i njegovo izbavljenje od revolucije. Po prilici onako, kako je Blok odgovorio Majakovskom na pitanje kako mu se sviđa revolucija: „Dobra stvar, ali meni spališe biblioteku“. U duši nikako nije mogao da se pomiri sa nestankom njegovog svijeta iz snova, sa kojim su odlazile u nepovrat seljačke kuće s pijetlovima na krovovima, tihi sjaj kandila, priče iza peći i dremljivi mačak, zvonjava praporaca, prostodušni starovremenski ljudi i sav patrijahalni svijet drevne Rusije.
Jesenjinu je svojstveno lutanje. Lutajući tražio je sebe, tražio ženu, tražio novu zemlju, Inoniju, tražio zametene miljokaze na putu. Ništa od svega nije našao. Njegov pesimizam nije obično razočarenje, to je eruptivna ali pritajena unutrašnja borba suprotnosti. Otuda je on čas razdragan, čas skeptičan, nikad zadovoljan.
Nije naročito volio grad. Nije bio ni revolucijom naročito oduševljen.U patrijahalnom svijetu on je vidio sebe, svoje djetinjstvo, čitav život, i koliko god je cijenio ljude Oktobra, koliko god to pokušavao, nije mogao da ih prihvati – za njega je poraz seljačke Rusije bio veći od pobjede revolucije. Kada je shvatio da ta revolucija uništava baš onaj svijet o kojem on pjeva, svijet koji je on iz dubine duše volio – matušku njegovu seljačku Rusiju, okrenuo se protiv nje, revolucije. Bori se protiv gvozdenobetonske Rusije, protih mehanicizma, u srcu su mu breze, jasike, stepska polja...
Nisam od novih.
Zašto da se krije?
Jednom nogom još sam gde sam bio juče.
Hitajući tragom čelične bratije
Posrćem i s mukom ovu drugu vučem.
Intimno, u jednom pismu svojoj prijateljici Jevgeniji Livšic on je to izrazio na sljedeći način: „Postoje skokovi za živo biće, kao što je prijelaz od konja na voz... Uzbuđuje me u tome samo tuga za onim što odlazi, dragim, rodnim, životinjskim, i nepokolebljiva sila mrtvog, mehaničkog... U ovom času meni je veoma teško što istorija preživljava epohu umrtvljavanja ličnosti kao nečeg živog, jer uopšte ne dolazi onaj socijalizam na koji sam ja mislio, već određeni i naročiti, kao nekakvo ostrvo Svete Jelene, bez slave i bez snova. Tijesno je u njemu živom biću, teško je graditelju koji gradi most prema nevidljivom svijetu, jer te mostove sijeku i dižu u vazduh ispod nogu budućih pokoljenja“. Ova osjećanja oblikovana su u „Podušju“, izvanrednoj Jesenjinovoj poemi.
Korjeni pjesnikovog razočarenja mnogo su dublji, ali ovaj je presudan. Pobijedila je Sovjetska Rusija, kojoj on nije potreban.
Ispostavilo se da su mu neki od najboljih prijatelja agenti zloglasne Če-ke (kasnije KGB), da su tajnoj policiji dostavljali podatke o njegovom kretanju, govorima... Erlih, prijatelj kome je poklonio krvlju napisanu pjesmu „Do viđenja, druže, do viđenja“, bio je oficir tajne policije, a u svojim „Sjećanjima“ piše da mu je žao što pruža ruku najmanje dvojici njegovih i Jesenjinovih prijatelja i time kalja uspomenu na časno ime pjesnikovo, i moli mrtvog Jesenjina da mu oprosti za ono što su njih dvojica znali. Kada i kako je Jesenjin saznao da mu je jedan od najboljih prijatelja agent tajne policije?
U pismu svom prijatelju pjesniku Kusakovu Jesenjin se žali kako ne pripada ni jednoj revoluciji, a da je, po njemu, od Oktobarske revolucije „ostao samo k...c“. Kusakov je pismo odmah proslijedio tajnoj policiji, a Jesenjin, saznavši šta je uradio čovjek koga je smatrao sabratom i prijateljem, piše: „"Gospode! Čovjek bi se mogao objesiti u ovoj samoći. Ah, kakvo pogano vrijeme, kad je čak i Kusikov počeo da mi prijeti kako me neće puštiti u Rusiju".
Ah, otadžbino! Koliko sam pao.
Ruj upalo lice peče, kao žalac.
Jezik sugrađana tuđ mi je postao,
U svojoj zemlji ja sam kao stranac.
Dvije godine poslije Sergejeve smrti pojavio se u Rusiji „Roman bez laži“, knjiga koju je napisao Marijengof, pjesnik kojeg je Jesenjin smatrao najboljim prijateljem. Okosnicu knjige su činile uspomene na boemski život pisaca i umjetnika. Pojavu ove knjige, koja je Jesenjina prikazivala u vrlo ružnom svijetlu, između ostalog i kao veoma grubog prema svojoj porodici, među prvima je osudio Maksim Gorki, uvijek privrženi prijatelj Sergejev. „Autor je javni nihilist. Jesenjinova ličnost prikazana je zlonamjerno, drama nečuvena“, revoltirano je pisao Gorki. A svi oni koji su poznavali Jesenjina tvrde da je bio jedan od najnesebičnijih ljudi koje su upoznali, čak “oličenje dobrote”, kako je tvrdio jedan njegov poznanik.
Razočaran u sve, povrijeđen, Jesenjin se odao pijančenju, lutanju po kafanskoj Moskvi. Preostalo mu je samo da zatvori oči i pokuša da uguši bol. „S tugom, sa strahom, ali već počinjem da se učim da govorim sebi: sakrij, Jesenjine, svoju dušu, to je isto tako neprijatno kao i otkopčane pantalone“. Ali, on to ne može, to više ne bi bio on. Guši se u jazu suprotnosti. Sam priznaje da vino ne liječi, sam se trudi da živi drugačije, a njegov takozvani banditizam je umnogome poza. Jesenjin ne mrzi i nije bandit u vulgarnom smilu te riječi. Buntovnik je, ne podnosi ljude nove vlasti, ne „zarezuje“ mnogo autoritete i to ne krije, kivan je na pjesnike i umjetnike koji im se dodvoravaju, u pijanstvu psuje ljude Oktobra, tuče se sa milicijom...
Pun ideala, a „u duši bogatstva“, iz svog sela dolazi u Moskvu spreman da zagrli cijeli svijet, da „svojom bogatom dušom i ljubavlju“ oplemeni sve što dotakne, ali slijede razočarenja u ljude, revoluciju i postaje bandit, huligan, kako često sebe naziva.
Taj svoj banditizam pjesnik je neprimjetno obrazložio povjeravajući se kroz Nomahov monolog u dramskoj poemi „Zemlja lupeža“ (Nomah je u stvari Mahno, poznati odmetnik protiv sovjetske vlasti, a kada je poema objavljena bilo je svima sasvim jasno da kroz njegove riječi govori sam Jesenjin).
Na svojoj knjizi „Ispovijest huligana“, Jesenjin je 1921. godine napisao sljedeću posvetu pjesniku A. V. Širjajevcu, koji mu je bio blizak po negaciji gradskog života i idealizaciji sela, po ljubavi za starinu i narodnu poeziju: „Živ je samo ruski um, njega ja volim, njega gajim u sebi: i zato se ne plašim, neće grad pojesti mene, već ću ja njega progutati (povodom nekih glasina o mojoj propasti)“.
Ali, grad je progutao njega. Razočarenja, kafana, alkohol, izdaja prijatelja... Usamljen u svom bolu, neprilagođen životu poslije revolucije, njegov život se polako gasio... Nema više s kime da zbori, romori...
Vaj, sve prođe. Sve su ređe vlasi.
Konj je crko. Opusteli dvori.
Harmonika više se ne glasi,
Nema s kime da zbori, romori.
Očigledno, Jesenjin je usamljen, klonuo je, ali pokušava da se trgne, oporavi...
Ni Meseca, ni laveža pasa.
Od samoće skoro ja bih plako.
Stani malo, živote bez glasa,
Ja još nisam ostareo tako.
A bilo mu je jedva trideset godina. Optimizma više nema, deklerativan je, ne stvaran. I dolazi ta tragična, strašna noć u lenjingradskom hotelu... Šta se tamo dogodilo? Od koga je Jesenjin te za njega užasne noći bježao i zašto je lupao na vrata svih soba u hotelu? Zašto niko nije htio da mu otvori? Zašto niko nije htio da mu pomogne? I pitanje svih pitanja: Da li je njegov život mogao da bude spašen da mu je bar neko otvorio vrata? Naime, vjeruje se da bi sve bilo drukčije mu je te kritične noći, kada je bio izbezumljen od nekog unutrašnjeg straha, bar neko otvorio hotelska vrata, kada je to tražio redom. Da mu je malo pružene nježnosti i topline u tom trenutku, možda, moglo da nadoknadi izgubljeno i da mu vrati vjeru u ljude. I u samog sebe.
Te noći, kada je, uzalud, lupao u zatvorena hotelska vrata – on je tražio ljude, možda izgubljenog sebe, i to navodi na pomisao da je u dnu duše čeznuo za pruženom rukom. To je, ovim činom, u noći smrtnog straha nedvosmisleno priznao. Konačno mu je bilo jasno da više ne može sam. Ali, nije bilo nikog, niđe pružene ruke, pomoći... Crni čovjek (ili ljudi u crnom) su pobijedili. Posljednji veliki sanjar je poražen...
Jesenjin je sahranjen je na Vaganjkovskom groblju – Humka s običnom krstačom blizu ulaza u groblje – nekoliko desetina metara glavnom alejom, pa lijevo, postala je od toga novogodišnjeg predvečerja kultno mjesto ruskih pjesnika.
Na večeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana poslije pjesnikove sahrane, Sergej Gorodecki ispričao je o kriku neke žene u trenutku kad su kovčeg spuštali u grob. U tužnoj tišini, razlegle su se njene riječi:
- Zbogom, moja bajko!...
Ostala je lirika. Neodoljiva, ona pronalazi put pravo do srca kao pritajena tuga, ali ona je i velika pobuna. Čovjek nosi u sebi klicu slabosti prema svemu što je lijepo i bajkovito, ranjiv na ono što je odsanjano i nepovratno. Sve će proći, kao bijelih jabuka pad. Zato svako pronađe sebe jednom u Jesenjinovoj poeziji i nije čudo što se raznježi i prihvati je kao svoje pravo na snove.
"Tragom Jesenjina",autor Ljuba Vukadinovic
