Član
- Učlanjen(a)
- 11.01.2010
- Poruka
- 603
U zelji da pokazu svoju pripadnost odredjenoj veri, svoju opredeljenost ka putu koji smatraju istinitim, mnogi vernici pokazuju revnost. Medjutim, u toj silnoj zelji da svet oko sebe, (umesto sebe) ucine boljim, lako mogu da zapadnu u ozbiljnu opasnost i njome naude, najvise, bas svojoj dusi. Te lazne slike o sebi i drugima, nisu bili postedjeni ni monasi, pa su veliki ucitelji Crkve na nju ukazivali svima koji su sebe smatrali Bogotraziteljima.
Evo interesantnog teksta koji moze biti od koristi onima koji su dovoljno smerni i krotki da "o sebi ne misle mnogo visoko", tj.koji ce umeti da se sacuvaju i naprave razliku izmedju revnovanja i umovanja.
Tekst je poduži i unapred se izvinjavam čitateljima, jednostavno, nisam mogla da ga skraćujem jer mi se čini da je vrlo poučan.
"...Monahu se valja veoma čuvati od tjelesne i duševne revnosti, koja se po vanjštini prikazuje kao blagočastiva, a u biti je nepromišljena i dušegubna. Svjetovni ljudi i mnogi monahujući, po neznanju svome, veoma hvale takvu revnost, ne shvaćajući da su njena izvorišta samomnjenje (preuznošenje) i gordost(ponositost).
Tu revnost oni veličaju kao revnovanje za vjeru, za blagočašće, za crkvu, za Boga. Ona se sastoji u više ili manje surovom osuđivanju i izobličavanju bližnjih zbog njihovih naravstvenih pogrešaka i pogrešaka protiv crkvenog poretka i pravila služenja ili vršenja obreda. Obmanuti lažnom predstavom o revnosti, ne blagorazumni revnitelji misle da, odajući se njoj, podražavaju Svete Oce i Mučenike, zaboravivši za sebe da oni sami, ti revnitelji, dakle, nisu sveci nego
grješnici.
Ako su Sveti izobličavali grešne i bezčasne, to su činili po zapovijesti Božjoj, po nadahnuću Duha Svetoga, a ne pod utjecajem svojih strasti i demona. Ko se pak riješi da po svojoj volji izobliči brata ili ga prekori, taj jasno pokazuje i dokazuje da sebe drži za blagorazumnijeg i vrlinom ispunjenijeg od onoga koga obličuje, da djeluje pod pritiskom strasti i pod utjecajem prelašćenosti(obmane) pomislima demonskim. Valja se opominjati zapovijesti Spasiteljeve: "Zašto vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne osjećaš? Ili, kako ćeš reći bratu svojemu: stani da ti izvadim trun iz oka tvojega; a eto brvno u oku tvome? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega, pa ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svojega" (Mt. 7, 3-5). Šta je brvno?
To je tjelesno mudrovanje, glomazno poput brvna, koje oduzima čitavu sposobnost i ispravnost sili vidovnoj, što ju je Stvoritelj podario umu i srcu. Čovjek koji je vođen tjelesnim mudrovanjem nikako nije kadar ispravno suditi ni o svome unutrašnjem stanju, niti o stanju bližnjih svojih. On o sebi i o drugima sudi na način na koji on sam sebe zamišlja, i na koji druge zamišlja po vanjštini, po tjelesnom svome mudrovanju, pogrešno: i zato ga je Riječ Božja veoma točno nazvala licemjerom.
Hrišćanin, po iscjeljenju svome Riječju Božjom i Duhom Božjim, zadobiva ispravno gledanje na svoje duševno ustrojenje i na duševno ustrojenje bližnjih. Tjelesno mudrovanje, koje brvnom udara bližnjeg sklonog sagrješenjima, uvijek ga smućuje, nerijetko i upropašćuje, nikada ne donosi niti može donijeti koristi, i ni ukoliko ne djeluje na grijeh. Nasuprot tome, duhovno mudrovanje djeluje isključivo na
duševnu slabost bližnjeg, milujući ga, iscjeljujući i spašavajući. Valja primijetiti da, pošto se stekne razum duhovni, nedostaci i greške bližnjega počinju se činiti potpuno nevažni, kao iskupljeni Spasiteljem i lako izlječivi pokajanjem - i to iste one greške i nedostaci koji su tjelesnom razumu izgledali nemjerljivo veliki i važni. Očito je da im je tjelesno mudrovanje, budući poput brvna, pridavalo tako ogroman značaj.
Tjelesno mudrovanje vidi u bližnjem i onakve grijehe kakvih u njemu uopšte nema: iz toga razloga oni koji su se zanosili nerazumnom revnošću često su padali u klevetanje bližnjeg i postajali oruđe i igračka palih duhova.
Prepodobni Pimen Veliki pripovijeda kako je neki monah, pošto se zanio revnošću, pao u ovakvo iskušenje: ugledao je drugog monaha kako leži na ženi. Dugo se borio taj monah sa pomišlju koja ga je podsticala da zaustavi grešnike, da bi ih na kraju, pobijeđen od nje, gurnuo nogom, uzviknuvši: Ta prestanite! Tada se ispostavilo da su to bila dva snopa (Alfabetni paterik). Prepodobni ava Dorotej kazuje kako je, dok se on nalazio u obitelji ave Serida, neki brat oklevetao drugog brata, zanijet nerazumnom revnošću, koja je uvijek povezana sa podozrivošću i sumnjičenjem i veoma sklona izmišljanju: okrivio ga je, naime, da je rano izjutra iz voćnjaka ukrao smokve i jeo ih. Pošto je iguman proveo istragu, ispostavilo se da se oklevetani toga jutra nije nalazio u manastiru, nego u jednom obližnjem naselju, kuda ga je poslao ekonom, i da se u manastir vratio tek u vrijeme kada se Sveta Liturgija bližila kraju (Pouka deveta
Prepodobnog ave Doroteja).
Ako želiš da budeš vjerni, revnosni sin Crkve pravoslavne, postiži to ispunjavanjem zapovijesti Evanđeoskih o postupanju prema bližnjem. Nemoj se usuđivati da ga izlažeš obličenju! Ne usuđuj se da ga poučavaš! Ne usudi se da ga osuđuješ i prekorijevaš! To nije djelo vjere, nego nerazumne revnosti, samomnjenja(preuznošenja), gordosti(ponositosti).
Zapitali su Pimena Velikog: šta je to vjera? A Veliki odgovori: "Vjera se sastoji u prebivanju u smirenju i činjenju milosti" (Alfabetni Paterik), odnosno u smirivanju pred bližnjima i praštanju svega čime su nas ožalostili i uvrijedili, svih sagrješenja njihovih. A budući da nerazumni revnitelji kao početni uzrok svoje revnosti navode vjeru, neka znaju da se istinita vjera (ovdje se ima u
vidu djelatna, a ne dogmatska vjera; o razlikovanju njihovom v. Dobrotoljublje, dio II. Inoka Kalista i Ignjatija gl. 16), a shodno tome i istinita revnost, moraju izražavati u smirenju pred bližnjima i milosti prema njima.
Prepustimo suđenje ljudima i razobličenje ljudi onima na koje je naložena obaveza da sude braći svojoj i da upravljaju njima. "Onaj ko ima lažnu revnost", kazuje Sveti Isak Sirijski, "pati od velike slabosti.
O, čovječe, ti koji misliš da revnost svoju okrećeš protiv tuđih slabosti, znaj da si se odrekao zdravlja duše tvoje! Potrudi se sa svakim staranjem oko zdravlja duše tvoje. Želiš li da nemoćne iscijeliš, znaj da je bolesnicima potrebnije staranje za njih nego surovo obličenje. Ti, međutim, ne pomažući drugima, samog sebe guraš u tešku i mučnu bolest. Ta revnost u ljudima ne smatra se za jedan od oblika premudrosti, nego se ubraja u slabosti duše, kao obilježje skudosti (duhovnog) razuma, obilježje krajnjeg neznanja. Početak premudrosti Božje jesu blagost i krotost, koje su svojstvene širokoj i krepkoj duši, veoma temeljnom načinu mišljenja, i koje nose nemoći ljudske. "Vi jaki slabosti slabih nosite", kazuje Pismo (Rim. 15, 1), i: "Onoga koji upadne u kakvo sagrješenje ispravljajte duhom krotosti" (Gal. 6, 1). Mir i trpljenje Apostol ubraja među plodove Duha Svetoga (Besjeda 89.).
U drugoj besjedi Prepodobni Isak kazuje: "Nemoj omrznuti grešnika, jer smo svi mi grešni. Ako ti Boga radi ustaješ protiv grešnika, prolij suze za njim. I zašto bi ga uopće mrzio? Omrzni grijehe njegove, a za njega se pomoli, i tako ćeš se upodobiti Kristu, Koji nije negodovao protiv grješnika, nego se molio za njih. Nisi li vidio kako je On plakao nad Jerusalimom? I mi u mnogim slučajevima služimo đavolu za porugu. Zašto mrzimo onoga kome se izruguje đavo, kada smo i mi sami predmet izrugivanja njegovog? Zašto, o čovječe, grješnika nenavidiš? Da li zato što on nije onako pravedan kao ti što si? Gdje je pravda tvoja, kada u tebi ljubavi nema? Zbog čega nisi za njim zaplakao, nego ga tjeraš? Neki, koji za sebe misle da zdravo sude o djelima grešnika, i (tim povodom)
gnjeve se na njih, čine tako po neznanju svome" (Slovo 90).
Velika je nevolja preuznošenje! Velika je nevolja odbacivanje smirenja! Velika je nevolja onakvo duševno ustrojenje i stanje kod koga monah, ne budući pozvan ili upitan, po vlastitoj svijesti o svojoj dostojnosti počinje da poučava, da uobličava, da ukorieva bližnje! Budući upitan, ili se ukloni da dadeš savjet i izrekneš svoje mišljenje, kao onaj koji ništa ne zna, ili, u krajnjoj neophodnosti, kaži to sa najvećim oprezom i skromnošću, kako ne bi sebe ranio sujetom i gordošću, a bližnjega svoga riječju surovom i nepromišljenom. Kada te za trud tvoj u gradini zapovijesti Svojih Bog udostoji da u duši osjetiš revnost Božju, tada ćeš jasno vidjeti da će te ta revnost podsticati na šutnju i smirivanje pred bližnjima, na ljubav prema njima, milost i sastradanje, kao što je kazao Sveti Isak Sirijski (Slovo 38). Božanska revnost je oganj, ali oganj koji ne raspaljuje krv! On u njoj gasi raspaljenost i dovodi u stanje spokojstva (Dobrotoljublje, dio I. Razgovor Prepodobnog Maksima Kapsokalivita sa Prepodobnim Grigorijem Sinaitom). Revnost tjelesnog mudrovanja svagda je povezana sa raspaljivanjem krvi, sa najezdom mnogobrojnih pomisli i maštarija.
Posljedice slijepe i neuke revnosti, ukoliko joj se bližnji usprotivi, obično su negodovanje, zlopamtivost, osvetoljubivost u različitim oblicima, a ukoliko se pokori - sujetno zadovoljstvo sobom, podsticanje i umnoženje našeg visokoumlja i preuznošenja."
(O prelasti - Sveti Ignjatije Brjančaninov)
Evo interesantnog teksta koji moze biti od koristi onima koji su dovoljno smerni i krotki da "o sebi ne misle mnogo visoko", tj.koji ce umeti da se sacuvaju i naprave razliku izmedju revnovanja i umovanja.
Tekst je poduži i unapred se izvinjavam čitateljima, jednostavno, nisam mogla da ga skraćujem jer mi se čini da je vrlo poučan.
"...Monahu se valja veoma čuvati od tjelesne i duševne revnosti, koja se po vanjštini prikazuje kao blagočastiva, a u biti je nepromišljena i dušegubna. Svjetovni ljudi i mnogi monahujući, po neznanju svome, veoma hvale takvu revnost, ne shvaćajući da su njena izvorišta samomnjenje (preuznošenje) i gordost(ponositost).
Tu revnost oni veličaju kao revnovanje za vjeru, za blagočašće, za crkvu, za Boga. Ona se sastoji u više ili manje surovom osuđivanju i izobličavanju bližnjih zbog njihovih naravstvenih pogrešaka i pogrešaka protiv crkvenog poretka i pravila služenja ili vršenja obreda. Obmanuti lažnom predstavom o revnosti, ne blagorazumni revnitelji misle da, odajući se njoj, podražavaju Svete Oce i Mučenike, zaboravivši za sebe da oni sami, ti revnitelji, dakle, nisu sveci nego
grješnici.
Ako su Sveti izobličavali grešne i bezčasne, to su činili po zapovijesti Božjoj, po nadahnuću Duha Svetoga, a ne pod utjecajem svojih strasti i demona. Ko se pak riješi da po svojoj volji izobliči brata ili ga prekori, taj jasno pokazuje i dokazuje da sebe drži za blagorazumnijeg i vrlinom ispunjenijeg od onoga koga obličuje, da djeluje pod pritiskom strasti i pod utjecajem prelašćenosti(obmane) pomislima demonskim. Valja se opominjati zapovijesti Spasiteljeve: "Zašto vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne osjećaš? Ili, kako ćeš reći bratu svojemu: stani da ti izvadim trun iz oka tvojega; a eto brvno u oku tvome? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega, pa ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svojega" (Mt. 7, 3-5). Šta je brvno?
To je tjelesno mudrovanje, glomazno poput brvna, koje oduzima čitavu sposobnost i ispravnost sili vidovnoj, što ju je Stvoritelj podario umu i srcu. Čovjek koji je vođen tjelesnim mudrovanjem nikako nije kadar ispravno suditi ni o svome unutrašnjem stanju, niti o stanju bližnjih svojih. On o sebi i o drugima sudi na način na koji on sam sebe zamišlja, i na koji druge zamišlja po vanjštini, po tjelesnom svome mudrovanju, pogrešno: i zato ga je Riječ Božja veoma točno nazvala licemjerom.
Hrišćanin, po iscjeljenju svome Riječju Božjom i Duhom Božjim, zadobiva ispravno gledanje na svoje duševno ustrojenje i na duševno ustrojenje bližnjih. Tjelesno mudrovanje, koje brvnom udara bližnjeg sklonog sagrješenjima, uvijek ga smućuje, nerijetko i upropašćuje, nikada ne donosi niti može donijeti koristi, i ni ukoliko ne djeluje na grijeh. Nasuprot tome, duhovno mudrovanje djeluje isključivo na
duševnu slabost bližnjeg, milujući ga, iscjeljujući i spašavajući. Valja primijetiti da, pošto se stekne razum duhovni, nedostaci i greške bližnjega počinju se činiti potpuno nevažni, kao iskupljeni Spasiteljem i lako izlječivi pokajanjem - i to iste one greške i nedostaci koji su tjelesnom razumu izgledali nemjerljivo veliki i važni. Očito je da im je tjelesno mudrovanje, budući poput brvna, pridavalo tako ogroman značaj.
Tjelesno mudrovanje vidi u bližnjem i onakve grijehe kakvih u njemu uopšte nema: iz toga razloga oni koji su se zanosili nerazumnom revnošću često su padali u klevetanje bližnjeg i postajali oruđe i igračka palih duhova.
Prepodobni Pimen Veliki pripovijeda kako je neki monah, pošto se zanio revnošću, pao u ovakvo iskušenje: ugledao je drugog monaha kako leži na ženi. Dugo se borio taj monah sa pomišlju koja ga je podsticala da zaustavi grešnike, da bi ih na kraju, pobijeđen od nje, gurnuo nogom, uzviknuvši: Ta prestanite! Tada se ispostavilo da su to bila dva snopa (Alfabetni paterik). Prepodobni ava Dorotej kazuje kako je, dok se on nalazio u obitelji ave Serida, neki brat oklevetao drugog brata, zanijet nerazumnom revnošću, koja je uvijek povezana sa podozrivošću i sumnjičenjem i veoma sklona izmišljanju: okrivio ga je, naime, da je rano izjutra iz voćnjaka ukrao smokve i jeo ih. Pošto je iguman proveo istragu, ispostavilo se da se oklevetani toga jutra nije nalazio u manastiru, nego u jednom obližnjem naselju, kuda ga je poslao ekonom, i da se u manastir vratio tek u vrijeme kada se Sveta Liturgija bližila kraju (Pouka deveta
Prepodobnog ave Doroteja).
Ako želiš da budeš vjerni, revnosni sin Crkve pravoslavne, postiži to ispunjavanjem zapovijesti Evanđeoskih o postupanju prema bližnjem. Nemoj se usuđivati da ga izlažeš obličenju! Ne usuđuj se da ga poučavaš! Ne usudi se da ga osuđuješ i prekorijevaš! To nije djelo vjere, nego nerazumne revnosti, samomnjenja(preuznošenja), gordosti(ponositosti).
Zapitali su Pimena Velikog: šta je to vjera? A Veliki odgovori: "Vjera se sastoji u prebivanju u smirenju i činjenju milosti" (Alfabetni Paterik), odnosno u smirivanju pred bližnjima i praštanju svega čime su nas ožalostili i uvrijedili, svih sagrješenja njihovih. A budući da nerazumni revnitelji kao početni uzrok svoje revnosti navode vjeru, neka znaju da se istinita vjera (ovdje se ima u
vidu djelatna, a ne dogmatska vjera; o razlikovanju njihovom v. Dobrotoljublje, dio II. Inoka Kalista i Ignjatija gl. 16), a shodno tome i istinita revnost, moraju izražavati u smirenju pred bližnjima i milosti prema njima.
Prepustimo suđenje ljudima i razobličenje ljudi onima na koje je naložena obaveza da sude braći svojoj i da upravljaju njima. "Onaj ko ima lažnu revnost", kazuje Sveti Isak Sirijski, "pati od velike slabosti.
O, čovječe, ti koji misliš da revnost svoju okrećeš protiv tuđih slabosti, znaj da si se odrekao zdravlja duše tvoje! Potrudi se sa svakim staranjem oko zdravlja duše tvoje. Želiš li da nemoćne iscijeliš, znaj da je bolesnicima potrebnije staranje za njih nego surovo obličenje. Ti, međutim, ne pomažući drugima, samog sebe guraš u tešku i mučnu bolest. Ta revnost u ljudima ne smatra se za jedan od oblika premudrosti, nego se ubraja u slabosti duše, kao obilježje skudosti (duhovnog) razuma, obilježje krajnjeg neznanja. Početak premudrosti Božje jesu blagost i krotost, koje su svojstvene širokoj i krepkoj duši, veoma temeljnom načinu mišljenja, i koje nose nemoći ljudske. "Vi jaki slabosti slabih nosite", kazuje Pismo (Rim. 15, 1), i: "Onoga koji upadne u kakvo sagrješenje ispravljajte duhom krotosti" (Gal. 6, 1). Mir i trpljenje Apostol ubraja među plodove Duha Svetoga (Besjeda 89.).
U drugoj besjedi Prepodobni Isak kazuje: "Nemoj omrznuti grešnika, jer smo svi mi grešni. Ako ti Boga radi ustaješ protiv grešnika, prolij suze za njim. I zašto bi ga uopće mrzio? Omrzni grijehe njegove, a za njega se pomoli, i tako ćeš se upodobiti Kristu, Koji nije negodovao protiv grješnika, nego se molio za njih. Nisi li vidio kako je On plakao nad Jerusalimom? I mi u mnogim slučajevima služimo đavolu za porugu. Zašto mrzimo onoga kome se izruguje đavo, kada smo i mi sami predmet izrugivanja njegovog? Zašto, o čovječe, grješnika nenavidiš? Da li zato što on nije onako pravedan kao ti što si? Gdje je pravda tvoja, kada u tebi ljubavi nema? Zbog čega nisi za njim zaplakao, nego ga tjeraš? Neki, koji za sebe misle da zdravo sude o djelima grešnika, i (tim povodom)
gnjeve se na njih, čine tako po neznanju svome" (Slovo 90).
Velika je nevolja preuznošenje! Velika je nevolja odbacivanje smirenja! Velika je nevolja onakvo duševno ustrojenje i stanje kod koga monah, ne budući pozvan ili upitan, po vlastitoj svijesti o svojoj dostojnosti počinje da poučava, da uobličava, da ukorieva bližnje! Budući upitan, ili se ukloni da dadeš savjet i izrekneš svoje mišljenje, kao onaj koji ništa ne zna, ili, u krajnjoj neophodnosti, kaži to sa najvećim oprezom i skromnošću, kako ne bi sebe ranio sujetom i gordošću, a bližnjega svoga riječju surovom i nepromišljenom. Kada te za trud tvoj u gradini zapovijesti Svojih Bog udostoji da u duši osjetiš revnost Božju, tada ćeš jasno vidjeti da će te ta revnost podsticati na šutnju i smirivanje pred bližnjima, na ljubav prema njima, milost i sastradanje, kao što je kazao Sveti Isak Sirijski (Slovo 38). Božanska revnost je oganj, ali oganj koji ne raspaljuje krv! On u njoj gasi raspaljenost i dovodi u stanje spokojstva (Dobrotoljublje, dio I. Razgovor Prepodobnog Maksima Kapsokalivita sa Prepodobnim Grigorijem Sinaitom). Revnost tjelesnog mudrovanja svagda je povezana sa raspaljivanjem krvi, sa najezdom mnogobrojnih pomisli i maštarija.
Posljedice slijepe i neuke revnosti, ukoliko joj se bližnji usprotivi, obično su negodovanje, zlopamtivost, osvetoljubivost u različitim oblicima, a ukoliko se pokori - sujetno zadovoljstvo sobom, podsticanje i umnoženje našeg visokoumlja i preuznošenja."
(O prelasti - Sveti Ignjatije Brjančaninov)
Poslednja izmena:
