Raskol i jedna, sveta, saborna i apostolska Crkva

Učlanjen(a)
08.02.2009
Poruka
3.957
Raskol ili utopija o raskolu?
"Una Sancta, u spomen Jovanu XXIII, papi ljubavi.", Pod ovim naslovom protoprezviter Nikolaj Afanasjev objavio je Studiju o doktrini Crkve. Pisac se najpre osvrce na vaznost Prvog i Drugog vatikanskog koncila, uzdize i velica papu Jovana XXIII, a zatim prelazi na ozbiljno izlaganje:
,Formulisanjem dogmata o primatu rimskog prvosvestenika i proglasenjem dogmata o njegovoj nepogresivosti prekinute su sve niti koje su do tada spajale Rimokatolicku crkvu sa ostalim hriscanskim svetom., (Studija, str 1) Afanasjev priznaje da su sruseni svi mostovi koji su spajali dve crkve, Pravoslavnu i Katolicku.
O tom drasticnom razdvajanju izmedju dveju Crkava ne svedoci samo istorija, to nije samo dogadjaj iz proslosti, vec i buducnost ne obecava nista bolje prilike. ,Izjave odgovornih predstavnika Rimokatolicke crkve,, tvrdi Afanasjev, ,ne daju nade da ce se u oblasti dogmatike dogoditi bilo kakve promene., (Isto, str. 1) Znaci da sve dogme koje je Katolicka crkva uvela posle podele, posle odvajanja, ostaju zauvek netaknute i o njima nema nikakvog razgovora, niti ima ikakvog nastojanja da se bilo sta promeni ili poboljsa.
Da bi utesio vernike ovih Crkava, Afanasjev naglasava pozitivan znak koji je potekao iz Vatikana sto, ipak, daje nekakvu nadu za ostvarenje nekakvog jedinstva. Znaci, promena u praksi i verovanju nece biti, ali, ipak, preostaje nekakva oskudna, siromasna nada.
Da je podela medju dvema Crkvama konacna i trajna, nedvosmisleno svedoci i sledeca izjava: ,Prvoslavna bogoslovska literatura stavila je na dnevni red pitanja pod kojim uslovima je moguce jedinstvo... Razdvajanje Crkava izazvano je dogmatskim razdvajanjem., (Isto, str. 2) Potrebno je da zapazimo da autor ovde govori o dvema odvojenim Crkvama medju kojima postoje dogmatske razlike, koje je nemoguce promeniti ili prevazici.
Pisac priznaje ,da bi otklanjanjem razlika jedinstvo postalo moguce,. Medjutim, problem je u tome sto nijedna Crkva nece ni da razgovara o razlikama, a kamoli da ukloni dogme koje razdvajaju i koje druga strana smatra zabludama.
,U oblasti dogmatike iskljucena je mogucnost kompromisa,, dodaje Afanasjev. ,Nema dogovaranja oko dogmatskih istina - one se moraju ili prihvatiti ili odbaciti, zato sto su dogmatske istine apsolutne i nepromenljive., (Isto, str, 2) Malopre je rekao da se radi o dogmama u kojima postoje zablude, a naveo je i koje, a sada tvrdi da se u dogmama nalaze ,istine, koje ne smeju biti ni taknute. Znaci da je podela trajna zato sto nijedna Crkva ne zeli da se odrekne svojih dogmi i da je u vezi njih izlisna svaka mogucnost kompromisa, prema tome nema ni mogucnosti za postizanje jedinstva.


Drugo, Afanasjev tvrdi da ,su dogmatske istine apsolutne i nepromenljive,. Ako je rec o nekim nepromenljivim ,istinama,, onda ih svakako treba prihvatiti. Zasto bi to onda bila prepreka za jedinstvo? Medjutim, problem nije u tome sto su dogme nepromenljiva istina, vec suprotne od nje. Ako su u pitanju zablude, zasto ih onda Afanasjev naziva ,istinama,? Nazivanjem zabluda ,istinama, on svakako ne resava problem razdvajanja dveju Crkava.
Sledeca izjava jos je odredjenija: ,Pozicija katolickog bogoslovlja je da Rimokatolicka crkva treba da se prisjedini Pravoslavnoj, posto se prethodno odrekne onih ucenja koja Pravoslavna crkva smatra za dogmatske zablude., (Isto, str. 2) Ovim, ipak, priznaje da dogmatske razlike nisu neke cvrste utemeljene istine, vec zablude. Prema tome zablude kojih se ne mogu odreci stoje kao glavna prepreka jedinstvu dveju Crkava.
Poruseni mostovi

U svom ocajanju i beznadju, sto je izgubio svaku nadu u jedinstvo dveju odvojenih crkava, Afanasjev ulaze ogromne napore da pronadje bilo kakav most da bi, ipak, mogao da ukaze na mogucnost jedinstva izmedju dveju Crkava. U svom beznadju odbacuje svaku mogucnost dogmatskog jedinstva i zbog toga trazi druge alternative.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
14.10.2009
Poruka
434
Ne postoji mogunost spajanja ove dve crkve, pogotovu onaj ko zna sta je to papin primat i za koga papu katolici smatraju, on zna koliko se razlikuju ove dve crkve. Samo su dve stvari iste kod Pravoslavnih i papinih, a to je i jedni i drugi veruju da je Gospod Isus Hristos bogocovek i ista nam je sveta knjiga, odnosno Biblija sve ostalo se razlikuje. Od nacina Krstenja, verovanja u Boga, Evharistije, zaceca Bogorodice, kalendara, svestenstva, monastva, svih Svetih tajni ne samo Evharistije i Krstenja...
 
Član
Učlanjen(a)
24.01.2010
Poruka
667
@ cobi63

Nemoj da nam provociraš urednika :)
Potpiši se ispod tako da znamo da je tekst tvoj :)

http://serbianforum.org/religija/126741-upozorenje.html


@ simi

Slažem se sa tobom od prvog do poslednjeg slova,ali šta misliš da te je neko pitao recimo 1979 da li veruješ da može da dođe do raspada Jugoslavije.
Neću da se upuštam u diskusiju nego samo da ti skrenem pažnju na to da se vremena stalno menjaju i da nešto što nam je pre hiljadu godina izgledalo nezamislivo je danas ostvarljivo (ne aludiram na ovaj tekst pritom).
 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
08.02.2009
Poruka
3.957
sta spada u dogmatiku?

Dogmatika je celina ili sistem ucenja jedne religije; narocito sistematsko izlaganje hriscanskih ucenja o Bogu ili veri. Prema tome dogmatika nije sporedan predmet da bismo ga mogli zanemariti, vec se odnosi na srz hriscanskog ucenja, koje se ni po koju cenu ne bi smelo ostaviti po strani.
Da bi zaobisao ovaj toliko vazan predmet, Afanasjev pokusava da svoj cilj postigne ekliziologijom, odnosno naukom o crkvi. Iako su dve Crkve skoro hiljadu godina razdvojene, on pokusava da dokaze da je Crkva, i pored rascepa, ipak ostala jedna i nerazdvojena. Ovo cini samo iz razloga sto niko ne zeli da napusti zablude, jer su one uzrok postojanja prepreka koje onemogucavaju jedinstvo, a ne istine. Afanasjev je do sada stalno isticao postojanje dveju Crkava, kao sto to i istorijske cinjenice potvrdjuju, a sada, kada je shvatio da nijedna Crkva ne zeli da se odrekne zabluda i stane na stranu istine; odjednom, kao da zaboravlja mnozinu i pokusava da tu istinu zanemari ili umanji tvrdnjom da Crkva nikada i nije bila rzdvojena ili podeljena.
Kao da je posle tolikih napora u trazenju mogucnosti za jedinstvom, najzad pronasao resenje ovom izjavom: ,Ako smatramo da je podela Crkve pri kojoj je i jedan i drugi DEO ostao potpuna Crkva, onda ce se pitanje o ujedinjenju Rimokatolicke i Pravoslavne crkve drugacije postaviti, nego ako smatramo da je prilikom podele Crkve samo jedan DEO Crkve ostao Crkva, dok je drugi to prestao da bude., (Isto, str. 3)


Afanasjev je do sada uporno govorio o dvema odvojenim Crkvama koje traze mogucnost ujedinjenje, koje zbog suprotnih dogmi ne mogu da se ujedine, ali zato sada ne spominje dve crkve, vec DELOVE jedne iste Crkve. Medjutim, nikad u istoriji Crkve nije se govorilo o odvojenim delovima jedne Crkve, vec o dvema razdvojenim Crkvama. Ako postoji ,jedna, Crkva u dva dela, onda jedinstvo nije ni potrebno. Nije dovoljno, da u beznadju zato sto zbog zabluda ne moze da se ostvariti dogmatsko jedinstvo, kao noj za vreme opasnosti glavu stavimo u pesak, jer se na taj nacin ne oslobadjamo opasnosti, vec sebe varamo. Pokusavamo da zanemarimo stubove istine, a trazimo neka tajna, sporedna vrata.
Nema nikakve koristi da menjamo definiciju podele, i definiciju Crkve. Medjutim, neophodno bi bilo ono sto se u ovom slucaju izbegava: da uocimo zablude, priznamo da je ucinjena greska, ostavimo ih i potrazimo ujedinjenje na istini, a posto niko ne zeli da se ponizi, prizna greh i ostavi ga, zvog toga trazi druge alternative koje nicemu ne vode.
,Iako u nasem svakodnevnom govoru i svakodnevnoj praksi,, nastavlja Afanasjev, ,govorimo o Pravoslavnoj i Rimokatolickoj crkvi, ti pojmovi, ipak, zahtevaju ekliziolosko objasnjenje. Kako je eklizioloski moguce govoriti o podeli Crkve? Nije li to negiranje nase istorijske vere ’u jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu’., (Isto, str. 3)
Autor ove studije, pronasao je srz problema. Kako Crkva moze biti jedna kada je skoro hiljadu godina podeljena? Iz toga proizilazi odgovor da ako je podeljena onda nije Crkva. On naglasava da se u svakodnevnoj praksi govori o dvema Crkvama, ali to, ipak, nije tako, ona je jedna. Nije bitno ono o cemu se govori, vec je vazna cinjenica da postoje dve odvojene Crkve. Crkva je razdvojena na dve potpuno odvojene institucije.
Istina je da je Crkva Gospodnja nedeljiva, medjutim to nije slucaj sa Rimokatolickom i Pravoslavnom, jer su one razdvojene. Praksa obeju Crkava postavlja ozbiljno pitanje, prema delovanju Vatikana i Konstantinopolja, da li je ijedna od njih ostala u Crkvi ili su se obe svojim postupcima i ponasanjem, rascepom, odvojile od nje. Ako je danas potrebno odrediti definiciju da postoji ,jedna, Crkva, zar to vodje Katolicke i Pravoslavne crkve, u trenutku razdvajanja nisu znale?
,S druge strane,, nastavlja Afanasjev, ,ako priznajemo da su neophodno potrebni elementi Crkve, svojstveni i jednom i drugom delu podeljene Crkve, onda se vaznost dogmatskih razlika svodi na minimum, te one zato mogu da ostanu nerazresene... Priznati da je Crkva i jedan i drugi deo Crkve u velikoj meri umanjuje znacaj dogmatskih razlika., (Isto, str. 3) Iz ovoga se jasno vidi, zasto Afanasjev pokusava da nametne novu definiciju Crkve i da istorijske cinjenice, koje se ni na koji nacin ne mogu izmeniti, pokusa da stavi za ledja. Nije vazno sta cemo mi priznati, nego je vazno sta Bog priznaje. Hriscani danas nisu spremni da ustanu u odbranu istine, vec cine sve da opravdaju zablude.
Afanasjev ponovo naglasava delove Crkve, samo zbig toga da bi zanemario cinjenicu da su to ipak dve Crkve, potpuno odvojene, a ne jedna podeljena u dva dela. Dakle, nisu to nekakvi delovi, vec dve odvojene, i cesto suprotstavljene Crkve.


Crkva nije poljoprivredna masina, koju mozemo rasklopiti i preko zime neke delove staviti u podrum, duge u supu, a neke na tavan, a kada dodje prolece, sakupimo delove, sklopimo masinu, nalijemo gorivo, i ponovo krenemo u polje da obavljamo svoje poslove. Crkva je zivi organizam, koji je nemoguce razdvojiti, ako do toga dodje, oba razdvojena dela istoga tela umiru. Ova teza, da je i posle podele Crkva ostala jedna i ujedinjena Crkva je neodrziva. Nemoguce je da je u razdoblju od 1054. godine pa do danas, glava Crkve bila u Vatikanu, a noge u Konstantinopolju ili obratno. Da li zaista moze da postoji jedinstvo tela koje je vekovima razdvojeno i nema nikakve organizacione ili bilo koje druge medjusobne veze?
Afanasjev priznaje da ovo iznosi kao alternativu, zato sto nema hrabrosti da zagrize deo dogmaskih podela. To je lutanje po pustinji i u beznadju trazenja zelenog drveta da bismo se pod njegovim granama zastitili od neopisive sunceve zege koja pali, medjutim, takvo drvo ne raste u pustinji. Zar ne bi bilo mudrije sto pre i brze bezati iz pustinje, dok nismo izgubili i ovo malo snage koja nam je preostala.
Mozda bi bilo bolje da ovde malo predahnemo i da u Svetome pismu potrazimo obelezje Hristove Crkve, pa tek onda nastavimo sa Afanasjevim razmisljanjem.
 
Član
Učlanjen(a)
14.10.2009
Poruka
434
Ja na ovo gledam kao propagandu SSC ili ekumenista. Ocekivao sam bas od cobi63-a, jer su Pravoslavni pre neki dan postavili teme zasto je los ekumenizam i zasto ga se treba kloniti istog momenta sam znao da ce doticni poceti sa ovakvim temama...

Crkva ne moze biti zivi organizam nikako, nju mozemo nazvati zajednicom ljudi koji su ostali verni ucenju Gospoda Isusa Hrista i ukolko se odredjena grupa izdvoji oni odmah postaju otpad, od odpada moze biti gori samo otpad od prvog otpada, dok su oni koji su ostali u pravom ucenju i pravom slavljenju Boga JEDINA SVETA SABORNA I APOSTOLSKA CRKVA.

@ simi
Slažem se sa tobom od prvog do poslednjeg slova,ali šta misliš da te je neko pitao recimo 1979 da li veruješ da može da dođe do raspada Jugoslavije.
Neću da se upuštam u diskusiju nego samo da ti skrenem pažnju na to da se vremena stalno menjaju i da nešto što nam je pre hiljadu godina izgledalo nezamislivo je danas ostvarljivo (ne aludiram na ovaj tekst pritom).

Bile su jedne EX YU novine koje su objavljivale clanke o stanju u tadasnjoj YU mislim da se zovu START, 198? pravljena je anketa o mogucnosti raspada i rata u YU i manje od 5% je reklo da postoji mogucnost. Novine imaju da se pogledaju u Narodnoj bib. u Bg, uvek na sredini su pisali o ovakvim temama. No to nije tema. Istinu si rekao u danasnje vreme je sve moguce, ali da li bi to onda bila CRKVA?! Ja bi pre rekao da je to tvorevina sotone. U Simbolu vere jasno stoji VERUJEM U JEDNU SVETU SABORNU I APOSTOLSKU CRKVU, znaci ne postoji vise Crkvi vec samo 1. A ako bi se doslo do ujedinjnja Crkve i ovih drugih (nepostoji prikladan izraz za njih) to bi bilo suprotno recima Gospoda Isusa, jer nam je receno da verni sa neverujucim nemaju sta da traze.
 
Učlanjen(a)
08.02.2009
Poruka
3.957
simi,polako ne zuri,ne zakljucuj pre vremena,ono sto nisi joj procitao
Biblijski opis Hristove crkve

Apostol Pavle Crkvu uporedjuje sa telom: ,I on je dao jedne apostole, a jedne proroke, a jedne pastire i ucitelje, da se sveti priprave za delo sluzbe, na sazidanje tela Hristova; dokle ne dostignemo svi u jedinstvo vere i poznanje sina Bozjega, u coveka savrsena, u meru rasta visine Hristove... Iz kojega je sve telo sastavljeno i sklopljeno svakojakim zglavkom da jedno drugome pomaze dobro po meri svakoga uda, i cini da raste telo na popravljanje samoga sebe u ljubavi., (Efescima 4,11-16)
Kao sto vidimo, apostol Pavle ne predvidja mogucnost nikakve podele Crkve na delove. Svi zajedno treba da rade na zidanju Hristovog tela. Za pravilno i uspesno delovanje Crkva mora da ima ,jedinstvo vere,, a ne da istinsko jedinstvo zameni nekakvim ljudskim, vestackim. Ovaj opis Crkve ne dozvoljava nikakvo nezavisno delovanje. Svaki ud u telu mora biti usko povezan sa telom, jer ako se odvoji, umire. Samo tako povezani udovi Tela, pomoci ce Crkvi da raste i popravlja se. U razdoblju podele dveju Crkava do danas nicega od gore navedenoga nije bilo, a ni danas ne postoji, sto pokrece pitanje, da li je to zaista Hristova crkva?
Apostol Petar Crkvu uporedjuje sa gradjevinom Hrama kome je temelj sam Isus Hristos. ,Kad dodjete k njemu, kao kamenu zivu, koji je, istina, od ljudi odbacen, ali od Boga izabran i pribran; i vi kao zivo kamenje zidajte se u kucu duhovnu i svestenstvo sveto, da se prinose prinosi duhovni, koji su Bogu po volji, kroz Isusa Hrista. Jer u pismu stoji napisano: evo mecem, u Sionu kamen krajeugalan izabrani i skupoceni; i ko njega veruje nece se postideti., (1. Petrova 2,4-6)


Ni apostol Petar ne predvidja dva temelja, niti dve nezavisne organizacije, vec poziva sve vernike da kao zivo kamenje budu uzidani u jednu Gradjevinu kojoja je utemeljena na Hristu. Prema tome podela se nicim ne moze odobriti, a jos manje opravdati. Svako zidanje izvan temelja je besmisleno. Medjutim, cinjenice pokazuju da, ipak, postoje dve odvojene organizacije, a ne jedna nedeljiva Crkva.
Hristos je Glava telu Crkve, a nije nijedan covek: ,I sve pokori pod noge njegove, i njega dade za glavu crkvi, nad svima, koja je telo njegovo, punina onoga koji se ispunjava u svemu., (Efescima 1, 22.23)
,Crkva je kroz istoriju, otako ju je Hristos osnovao,, nastavlja Afanasjev, ,uvek bila ista. U njoj nije bilo niti moze biti promena. Medjutim, nase shvatanja Crkve nije bilo uvek isto. Ucenja o Crkvi su se menjala., (Isto, str. 3) Bila bi velika sreca, ne samo za hriscanstvo, vec i za ceo svet, da se Crkva zaista nije promenila. Kad bi bilo tako, ondam bi mnoga prorocanstva, posebno iz Otkrivenja apostola Jovana, bila neistinita.
Kada uzmemo u obzir sta se sve u Crkvi desavalo od vremena cara Konstantina pa do danas - promene su mnogobrojne i ogromne. Setimo se progonstava bogumila, valdenzana, hugenota, albinzana, pokoljau Vartolomejskoj noci, inkvizicije, prodavanja oprostajnica u crkvi, krstaskih ratova, podvala i fizickih obracuna medju episkopima, patrijarsima i papama zbog prestiza i neslaganja, uvodjenja mnogih novotarija i zabluda, spaljivanja zivih hriscana na lomacama, samo zato sto malo drugacije veruju. Zar i posle svega ovoga jos uvek mozemo reci, da se Crkva od samog osnivanja do danas nije izmenila, ili svi oni koji su cinili nasilja i zlodela nikada i nisu pripadali Crkvi? Ako je tako, ko je onda u tom vremenskom razdoblju bio Crkva ili ko ju je predstavljao?
Izgleda da nas ovim putem, Afanasjev, mozda i nesvesno, vodi do jedne vazne istine izrazene u Otkrivenju apostola Jovana. Govoreci upravo o tom razdoblju, apostol Jovan istice da je Bozja crkva onoga vremena bila progonjena i da je morala da bezi u pustinju. ,I kad vide azdaja da zbacena bi na zemlju, gonjase zenu... I zeni dana bise dva krila orla velikoga da leti u pustinju na svoje mesto, gde ce se hraniti vreme i vremena i po vremena, sakrivena od lica zmijina. I razgnevi se zmija na zenu i otide da se pobije sa ostalim semenom njezinim, koje drzi zapovesti Bozje i ima svedocanstvo Isusa Hrista., (Otkrivnje 12,13.14.17) U ovom opisu azdaja je sotona, zena je Crkva. Azdaja sa svojim pristalicama progoni Crkvu, onu koja drzi sve Bozje zapovesti i veruje onako kako je Hristos ucio. ,Vreme vremena i po vremena,, predstavlja razdoblje od 538-1798 godine. To je vreme u kome su oni koji su mislili da su Crkva, vrsili su progonstva verujuci da progone jeretike.


,sta je bio uzrok velikog otpada? Kako se Crkva u pocetku udaljila od jednostavnosti Jevandjelja? - crkva se prilagodila obicaju mnogobozaca da bi im olaksala prihvatanje hriscanstva... Dok su apostoli bili zivi, Crkva je bila cista. Ali prema svrsetku drugog veka, vecina crkve dobilo je novi oblik. Nestalo je ranije jednostavnosti. Neprimetno, kada su stari ucenici pomrli, dosla su njihova deca i novoobraceni... i nastalo je novo stanje. Da bi pridobili vise pristalica, snizili su uzvisena nacela hriscanske vere i kao rezultat toga dosla je ’neznabozacka poplava koja je prodrla u Crkvu i sa sobom donela svoje obicaje, ceremonije i idole’., (Kosmicki konflikt, str. 315.316)
,Tajna bezakonja razvijala se malo - pomalo, najpre kradom i tiho, a kad je ojacala i zadobila vlast nad ljudskim umovima, pokazivala je sve otvorenije svoje lazno i bogohulno delo. Neznabozacki obicaji su se skoro neosetno uvukli u Crkvu., (Isto, str. 41)
,Isti uzroci imaju uvek iste posledice. Onaj koji namerno ugusuje osecaj svoje duznosti zato sto ona smeta njegovim naklonostima, konacno ce izgubiti moc da razlikuje istinu od zablude. Razum oslabi, savest otupi, srce odrveni, dusa se odvoji od Boga. Gde se omalovazava i prezire vest bozanske istine, onde ce Crkva biti zavijena u tamu; vera i ljubav hladne, nastaje otudjenost i razdor., (Isto, str. 311) Prema tome, ne mozemo reci da je Crkva uvek bila ista. U njoj su se desavale ogromne i sudbonosne promene i te promene predstavljaju uzrok raskola.
Afanasjev za Crkvu upotrebljava i neke metafore: ,Ako je nevesta Hristova zatvoren vrt, onda on ne moze biti otvoren za one koji su napolju., (Isto, str. 5) Crkva kao Hristova nevesta ne moze biti zatvoren vrt i izolovana od sveta, jer ju je Hristos poslao u svet. ,Idite dakle i naucite sve narode krsteci ih va ime Oca i Sina i Svetoga Duha., (Matej 28,19) Ako je tako, u kome smislu Crkva moze biti zatvoren vrt?
Bilo bi idealno i pozeljno da je Crkva u svom zivljenju i ucenju odvojena od sveta, da obavljajuci svoju misiju u svetu, utice na svet, ali da svet ne utice na nj. Medjutim, cinjenice govore suprotno ovome. Kada kroz prizmu istorije posmatramo Crkvu, zapazicemo da to nije bilo tako, svet je sa svojim verovanjima i obicajima usao u Crkvu i potisnuo apostolsko ucenje. Uvedene su dogme koje se suprote Hristovom ucenju, a koje su i danas najveca prepreka na stazi pravog jedinstva Crkava.

Raskol 1054. godine

Ako se Crkva od apostola nikad nije menjala zbog cega je onda doslo do raskola ili sizme? Crkveni istoricar Jevsevije Popovic ovako pise o promenama u Crkvi: ,Odmah posle sredine IX stoleca doslo je do mnogosilnog sudara izmedju Istoka i Zapada., Zbog uprave nad pravoslavnim crkvama u Siciliji doslo je do sukoba izmedju pape i carigradskog patrijarha. ,Mihajlo Kiluralije (patrijarh) veoma netolerantno je postupio prema latinima, da je latinske crkve u Carigradu zatvorio, a latinske monahe, koji su imali manastire u Carigradu i oko Carigrada, isterao iz njihovih manastira., (Jevsevije Popovic, Opca crkvena istorija, sveska I str. 793)


Papa Lav IX poslao je delegaciju na celu sa kardinalom Humbertom da u Carigradu uspostavi red. Patrijarh Kiluralije odbio je da sa papinom delegacijom raspravlja o spornim pitanjima, izjavivsi da ce s njima raspravljati samo na saboru.
,Na to se Humberto tako razgnevio da je sastavio dekret na latinskom jeziku u kome je zestok prekor bacio na patrijarha Mihajla Kirularija i na sve njegove jednomisljenike. S tim dekretom dodjose papini legati 16. jula 1054. godine u crkvu Svete Sofije, gde bese na okupu kler i narod, te ga metnuse na svetu trpezu, otresose na vratima prah sa svojih nogu i napustise hram vicuci: ’Neka vidi Bog i sudi!’ Ali kad kler i narod doznade da je to ekskomunikacija puna pogrda, obuze ih grozno osecanje... Ali Kiluralije odmah sazove sabor, i ovaj resi da se anatema, koja se nalazi u ostavljenom ekskomunikativnom dekretu, baci na glavu onih koji je izrekose., (Isto, str. 794)
Prema istorijskim podacima, vatikanska delegacija iskljucila je carigradskog patrijarha i sve one koji su ga potpomagali, a tu su ubrojani svi episkopi i cela istocna Crkva. Ovo iskljucenje su sa papinim pristankom nad istocnom Crkvom izrekli hirotonisani lideri, episkopi, kardinali. Da li je ovo iskljucenje istocne Crkve punovazno? Sa pravne strane izgleda da jeste. Kad god su hirotonisana lica izrekla presudu bila je punovazna.
Medjutim, patrijarh Kiluralije sazvao je sabor i iskljucio zapadnu Crkvu. Da li je to iskljucenje punovazno? Ako je prvo punovazno onda je drugo jos vise.
Antiohijski patrijarh Petar je izjavio: ,Dok god se latini drze dodatka Simbolu Vere, Filioljue, o nikakvoj zajednici s njima ne moze biti rec., (Isto, str. 795) Medjutim, u ono vreme bilo je samo filioljue, a od tada do danas nagomilalo se mnogo kojesta sto zaista predstavlja nepremostiv ponor izmedju dveju Crkava.
,Na celom Istoku smatrani su Latini dostojnim da se iskljuce iz crkvene zajednice... i do danas se na Zapadu Fotije iznosi kao jedini krivac, lukavi i prevarljivi osnivac sizme, a Mihajlo Kirularije kao jedino odgovorni, netolerantni, ograniceni i gordi dovrsitelj raskola., (Isto, str. 795) Sve u svemu, obe Crkve iskljucile su jedna drugu i sta sada ostaje?

Kako Afanasjev gleda na iskljucene?

,Svi oni koji su izvan Crkve ne pripadaju Crkvi, niti joj mogu pristupiti. Ona (Crkva) je u potpunosti unutar sebe. ZATO SU JERETICI I sIZMATICI IZVAN CRKVE, jer bi se inace moralo priznati da su oni jedina Crkva. Medjutim, tada pravoslavni nemaju Crkvu, jer ne mogu postojati dve Crkve. Prema tome, ili su pravoslavni Crkva ili su to jeretici, ali ne mogu biti i jedni i drugi. Jeretici i sizmatici nisu u Crkvi, nego su izvan nje., (Studija, str. 5)


Ovo predstavljae veliku i ozbiljnu izjavu u kojoj je istaknuto da jeretici i sizmatici nisu Crkva i da su izvan Crkve. Prema izjavi koju daje Afanasjev izgleda da smatra da su katolici sizmatici i jeretici koji su stvorili postojecu podelu. Problem je u tome veci, sto i katolici misle o Carigradu i pravoslavlju kao i pravoslavni o njima. Ko je u pravu? Posto su obe strane svestrano ucestvovale u raskolu, obe su krive. I jedni i drugi, u medjusobnim optuzbama imaju izvesnog prava. To znaci da su pravoslavni i katolici ucestvovali u raskolu, i jedni i drugi krivi, jer su prihvatili sizmu i tako su svi postali sizmatici i jeretici kojima nema mesta u Crkvi, jer ih Afanasjev naziva iskljucenim, onima koji su izvani Crkve. U ovom slucaju, prema tome niko od njih nije ostao u Crkvi.
Ovde se ne radi samo o tadasnjem papi, njegovom kardinalu Humbertu i delegaciji koja je posetila Konstantinopolj, vec o celoj Katolickoj crkvi, jer je cela pristala na odluku koju je urucio Humbert. Isto tako, ova primena se ne odnosi samo na carigradskog patrijarha Kirularija, vec na sve episkope koji su izglasali ekskomunikaciju zapadne Crkve, a prema tome i na celu pravoslavnu Crkvu.

sizmatici i prenos hirotonije

Hirotonija je posvecenje ili rukopolozenje crkvenih sluzbenika i odvajanje istih za posebnu sluzbu. Neki pravoslavni i katolicki teolozi smatraju da su samo te dve Crkve primile vlast od apostola da postavljaju i posvecuju nove vodje u Crkvi, a da druge Crkve, koje su kasnije osnovane nemaju to pravo koje potice od apostola. Zapravo, katolici smatraju da je samo njihova Crkva preko apostola Petra primila to apostolsko nasledje, a Pravoslavna, tvrdi da je Katolicka crkva otpala i da je pravo apostolske hirotonije ostalo samo u njihovoj Crkvi. Da li je to ispravan zakljucak? Svakako da nije. Obe Crkve su jedna drugu iskljucile i obe su izgubile horotoniju. Iskljuceni episkop ne moze na druge preneti hirotoniju, jer ju je i sam izgubio.
Jos u Starom zavetu Bog je posredno ili neposredno birao svoje vesnike proroke, careve i svestenike. Bog se neposredno javio Mojsiju u pustinji iz grma koji je neprekidno goreo. Tada je Bog pozvao Mojsija: ,Sada hajde da te posljem faraonu, da izvedes narod moj., (2. Mojsijeva 3,4.10) Dok se Mojsije izgovarao da nije recit, Bog mu je izabrao pomocnika, Arona (2. Mojsijeva 4,14). Mojsije ni od koga nije primio hirotoniju; niko ga nije pomazao uljem i tako mu dao odredjenu punomoc. Medjutim, u skladu sa Bozjom naredbom Mojsije saziva narodni zbor, odvaja Arona da bude prvosvestenika, a njegove sinove da budu svestenici. Ovde onaj koji nije hirotonisan, prenosi hirotoniju na svestenstvo. Mojsije ,izli ulja pomazanja na glavu Aronu i pomaza ga da se osveti,. (3. Mojsijeva 8,12) Prema tome, u svakom slucaju vazno je koga je Bog izabrao za sluzbu, a ne ljudi.
Mojsije je cinio ono sto mu je Bog rekao. Ako je zaista hirotonija toliko vazna ona onda potice od Arona. Medjutim, videcemo da Bog ne gleda ni na kakav akt hirotonie

Jovan Krstitelj i hirotonija



Ako je samo vazno rukopolozenje ovlascenih svestenika, kao sto je bio Aron ili svaki prvosvestenik, i ako se hirotonija samo onda prenosi, a rukopolozeni samo tada po Bozjoj volji prima hirotoniju, onda Jovan Krstitelj nije u toj grupi ovlascenih Bzjih poslanika.
Medjutim, jos kao detetu njemu je receno: ,A ti, dete, nazvaces se prorok najvisega, jer ces ici pred licem Gospodnjim da mu pripravis put., (Luka 1,76) Moze li covek primiti visu duznost ili pocast od ove? Mozda ce neko reci, ali Jovan Krstitelj nije bio svestenik, vec prorok. Mozda ste u pravu, bio je i jedno i drugo, jer je vrsio sluzbu i svestenika i proroka. On je bez hirotonije propovedao, pozivao na pokajanje i krstavao.
,I dodje u svu okolinu Jordansku propovedajuci krstenje pokajanja za oprostenje greha. Tada izlazase k njemu Jerusalim i sva Judeja, i sva okolina Jordanska. I on ih krstavase u Jordanu., (Luka 3,3; Matej 3,5.6) Ako bi Bog uvazavao potrebu hirotonije, onda bi Jovana Krstitelja poslao poglavaru svestenickom da ga rukopolozi i pomaze uljem, medjutim, Bog to nije savetovao Jovanu zato sto hirotonija nema presudni znacaj. Neposredan Bozji poziv veci je od hirotonije.
,O uspehu Hristovog dela koje je Krstitelj primio sa takvom redoscu, bile su obavestene i vlasti u Jerusalimu. Svestenici i rabini ljubomorno su pratili Jovanov uticaj, kada su videli narod kako napusta sinagoge i okuplja se u pustinji, ali ovde je bio Jovan koji je imao vecu silu da privuce mnostvo. Ove vodje u Izrailju nisu bile voljne da sa Jovanom kazu: ’Onaj treba da raste, a ja da se umanjujem.’ Podigli su se sa novim odlukama da ucine kraj delu koje je odvlacilo ljude od njih., (ceznja vekova, str. 139.140) Tako i danas cine oni koji se bore za hirotoniju koju su ipak sami izgubili.
,U pripremanju puta za Prvi Hristov dolazak, on je bio predstavnik onih koji ce pripremiti narod za Drugi Hristov dolazak., (Isto, str. 68)
,Po prirodnom redosledu, Zarijin sin bi bio vaspitan za svesetenicku sluzbu. Medjutim, vaspitanje u rabinskim skolama ucinilo bi ga nesposobnim za njegovo delo. Bog ga nije poslao uciteljima teologije da ga nauce da tumaci Pisma. Pozvao ga je u pustinju da bi mogao da uci o prirodi i Bogu te prirode., (Isto, str. 69) Prema tome, Jovan Krstitelj nije bio hirotonisan, a obavljao je najuzvisenu sluzbu, krstio je i Gospoda Isusa Hrista.

Isus Hristos i hirotinija


Gospod Isus radja se, raste i pocinje svoju sluzbu potpuno odvojeno od postojece hijerarhije, koja je bila odredjena Bozjom voljom. Hristos ni u cemu nije saradjivao sa postojecim svestenickim sistemom, niti je od prvosvestenika trazio da odobri NJegov rad i na NJega prenese svestenicku hirotoniju, koja je poticala od Arona. Zbog toga su svestenici i fariseji osudili Gospoda Isusa Hrista da svoja cuda cini uz pomodj demona. ,Ovaj drugacije ne izgoni djavole do pomocu Veelzevula kneza djavolskoga., (Matej 12,24) ,A kad dodje u crkvu i stade uciti, pristupise k njemu glavari svestenicki i staresine narodne govoreci: kakvom vlasti to cinis? i ko ti date vlast tu?, (Matej 21,23) Bili su gnevni sto od njih nije zatrazio hirotoniju. Isti duh postoji i danas u ponasanju i delovanju nekih crkvenih vodja, koji teze da ucenjem o bezuslovnoj hirotoniji odbrane svoj autoritet isto kao sto su pokusavali i cinili svestenici iz Hristovog vremena.
Umesto da se obrati poglavaru svestenickom, Hristos se obratio samostalnom vesniku, koga niko nije rukopolozio ni pomazao uljem i od njega zatrazio da Ga krsti, da ucini upravo ono sto je bila prvosvestenicka duznost. ,Tada dodje Isus iz Galileje na Jordan k Jovanu da se krsti. I Jovan branjase mu govoreci: ti treba mene da krstis, a ti li dolazis k meni? I krstivsi se Isus izadje odmah iz vode; i gle, otvorise mu se nebesa, i vide duha Bozjega gde silazi kao golub i dodje na njega., (Matej 3,13-16) Da li je krstenje Jovana Krstitelja, koji nije bio hirotonisan bilo punovazno? Jeste. To potvrdjuje silazak Svetoga Duha na Hrista, a kao uzviseni zakljucak izjava kojom je sam Bog Otac potvrdio vaznost ovog obreda: ,Ovo je sin moj ljubazni koji je po mojoj volji., (stih 17) Da li jos uvek mislite da je u svim slucajevima hirotonija neophodna?

Isus odvaja ucenike za sluzbu

,I dozvavsi svojih dvanaest ucenika dade im vlast nad duhovima necistim da ih izgone, i da isceljuju od svake bolesti i svake nemoci., (Matej 10,1.8) Ni svoje ucenike Hristos nije poslao da od prvosvestenika dobiju hirotoniju.
,Sada je treblo da preduzme prvi korak u organizaciji Crkve, koja ce nakon Hristovog odlaska biti NJegov predstavnik na Zemlji., (^eznja vekova, str. 238)

Isus bira i sedamdesetoricu

,A potom izabra Gospod i drugih sedamdesetoricu, i posla ih dva i dva., I njima je dao istu vlast kao i dvanaestorici da propovedaju, lece i izgone djavole. (Luka 10,1.9) U ovim izvestajima nema izvestaja ni o kakvom rukopolozenju (prenosenju hirotonije). Medjutim, kada su se vratili pricali su o istim iskustvima kao i dvanaestorica: ,Vrativsi se pak sedamdesetorica s radoscu govoreci: Gospode! i djavoli nam se pokoravaju., (Luka 10,17)
Da li se ovo ovlascenje odnosi samo na Hristove ucenike ili i na sve koji iz cistoga srca sluze Bogu? Mogu li svi da obavljaju uzvisenu sluzbu, koju je Hristos poverio svojim ucenicima? Mogu. Evo dokaza: ,Odgovori mu Jovan govoreci: ucitelju! videsmo jednoga gde imenom tvojim izgoni djavole koji ne ide za nama; (nije hirotonisan) i zabranismo mu, jer ne ide za nama., (Marko 9,38) Dobro je da zapazimo da sve sto je nehirotonisani cudotvorac cinio je isto ono sto je Hristos dao dvanaestorici i sedamdesetorici ucenika, da propovedaju, lece i izgone djavole. I ovaj samostalni propovednik u Hristovo ime cinio je cuda, izgonio djavole.


Da li je onda apostol Jovan bio u pravu sto je nehirotonisanom cudotvorcu zabranio da cini cuda i izgoni djavole, samo zbog toga sto nije primio hirotoniju? Spasitelj odgovara: ,Ne brani mu... jer ko nije protiv nas s nama je., (Luka 9,39.40) Isus je tako izrekao osudu onih koji bi sablaznili jednog od najmanjih NJegovih slugu.
,Niko nije smeo biti odgurnut ko je na bilo koji nacin pokazao prijateljstvo prema Hristu...cinjenica da se neko ne uskladjuje sa nasim licnim zamislima i shvatanjima nece opravdati sto mu zabranjujemo da radi za Boga., (Isto, str. 375.376)

Ovlascenje u Novozavetnoj Crkvi

Posle Hristovog raspeca, vaskrenja i vaznesenja, apostoli su se sa vernim zenama i Marijom majkom Isusovom kao i ostalim vernicima Crkve sastali u Gornjoj sobi u Jerusalimu. ,I kad udjose, popese se u sobu... svi jednodusno bejahu jednako na molitvi i moljenju sa zenama, s Marijom materom Isusovom i bracom njegovom., (Dela 1,13.14) Apostol Petar predlozio je prisutnima da umesto Jude izaberu drugog ucenika. Svi su se molili Bogu, bacili kocku i za novog apostola izabrali su Mateja (Dela 1,15-26). Ne postoji nikakav izvestaj o Matejevom rukopolozenju (hirotoniji). Izvestaj jednostavno glasi: ,I primise ga medju jedanaest apostola., (Matej 1,26) Matej je izabran na zboru apostola i vernika Crkve, jer su pre toga raspravljali o potrebama Crkve.

Izbor crkvenih sluzbenika

Posle izlivanja Svetog Duha, Crkva je brzo napredovala i ubrzo se ukazala potreba za novim sluzbenicima. Ko je birao sluzbenike Crkve? Neki ucitelji misle da su to cinili apostoli, medjutim, obratimo paznju na izvestaj koji postoji u Bibliji: ,Onda dvanaestorica dozvase mnostvo ucenika, rekose: nije prilicno nama da ostavimo rec Bozju pa da sluzimo oko trpeze. Nadjite dakle, braco, medju sobom sedam postenih ljudi, punih Duha Svetoga i premudrosti, koje cemo postaviti nad ovim poslom. A mi cemo u molitvi i sluzbi reci ostati., (Dela 6,2-4)
Svakako ste primetili izraze: ,Dozvavsi mnostvo ucenika, nadjite medju sobom, (a ne mi cemo naci) i ova rec bi ugodna svemu narodu i izabrase...,
,Ove postavise pred apostole i oni pomolivsi se Bogu metnuse ruke na njih., (Stih 6) U Crkvi nisu potrebni samo djakoni, vec i ucitelji, proroci i apostoli. Proroke je uvek birao Bog, Hristos je izabrao ucenike (jedanaestoricu), a Mateja su izabrala jedanaestorica zajedno sa sakupljenim vernicima. Medjutim, staresine, episkope i djakone, birao je zbor Crkve.
,Ispod ili pokraj apostola, proroka i ucitelja, koji su svoj poziv primali direktno od Boga i koji su uglavnom bili putujuci sluzbenici, svaka mesna crkva je morala iz svoje sredine izabrati lokalne sluzbenike, staresine (prezbyteroi), episkope (episkopoi, nadglednike) i djakone (diaconoi, sluge)., (Golubic, Istorija crkve, str. 31)


,Matej je medju apostole primljen izborom... jer apostoli pozvase celu opcinu (zbor crkve)... Kasnije je opcina i sedam djakona po naredbi apostola izabrala... nikad bez preporuke i bez predpostavljene privole opcine. I apostolski ucenik Kliment kaze u svojoj poslanici Korincanima, da su apostoli crkvene nadstojitelje postavljali privolom cele crkve, sto ovde svakako znaci cele opcine, i da tako cine i njihovi naslednici., (Jevsevije Popovic, Opca crkvena istorija sv. I, str. 281)
Apostol Pavle ovako je opisao karakteristike episkopa, odnosno sluzbenika Crkve: ,Istinita je ova rec: ko zeli episkopstvo, lepu sluzbu zeli. Episkop, dakle, treba da je neporocan, jedne zene muz, trezan, razborit, pristojan, gostoljubiv, kadar pouciti, ne pijanica, nego blag, ne naklonjen svadji, ni srebroljubac, koji dobro upravlja svojim domom i ima poslusnu decu sa svakom cestitoscu; jer ko ne zna upravljati svojim domom kako ce se starati za Crkvu Bozju?, (1. Timotiju 3,1-5; ^arnic) Uzoran hriscanski zivot i stabilna porodica preduslov su za uspesno delovanje pravog episkopa. Prema tome, crkve koje za episkope biraju ljude bez porodicnog iskustva, cine veliku gresku i njihov izbor suprotstavlja se bibliskom ucenju, jer episkop, koji ne zna sta je porodica i briga o deci, ne moze se uspesno starati o crkvi u kojoj se pojavljuju mnogobrojni i porodicni problemi.
Zakljucak:

Uzrok za raskol bila je gordost i oholost poglavara pravoslavne i katolicke Crkve. Raskol je pojacan dogmatskim razlikama koje nijedna Crkva ne zeli da promeni iako priznaju da u njima ima zabluda. Crkva nije podeljena na delove, a ostala ujedinjena, vec je podeljena na dve odvojene organizacije. Pravoslavni nemaju nicega sa papom niti katolici sa patrijarhom.
Posto su dve Crkve podeljene i odvojene, time svedoce da ne veruju u ,jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu,, koje ispovedaju u Sibolu vere, niti ijedna od njih njoj pripadaju. Govoriti o jedinstvu Crkve, a nehteti ni diskutovati o dogmama, koje sadrze zablude i koje su uzrok podele, ne svedoci da Crkve zaista zele da se pokaju i vrate Hristovoj Crkvi od koje su se odvojile, vec zanemaruju cinjenice i mastaju o kulama u oblacima.
Biblija Hristovu Crkvu opisjuje kao telo koje ima jednu Gglavu kojoj pripadaju svi udovi. Odvojeni udovi od Glave, umiru. Crkva je utemeljena na jednom temelju na kome je cela Gradjevina, a nijedan deo nije na pesku. Tvrdnja da se ,Crkva nikada nije menjala, svakako ne odnosi se na pravoslavnu Crkvu niti na katolicku, koje su dozivele mnoge promene.
Raskol 1054. godine nije bio samo masta ili zelja pojedinih prelata, nego definitivna cinjenica - Crkva je podeljena u dve nezavisne organizacije koje nemaju nicega zajednickoga. Zapadni hirotonisani episkopi iskljucili su pravoslavnu Crkvu, a pravoslavni katoluicku. Tako su obe Crkve iskljucene i iskljucenjem izgubile su hirotoniju. Iskljuceni episkop ne moze preneti hitrotoniju na novu generaciju, a ako moze onda je imaju i iskljuceni.
Ako su svi sizmatici i jeretici izasli iz Crkve, kao sto tvrdi Afanasjev, onda su obe Crkve odvojile se od Hristove Crkve, i obe su izgubile hirotoniju.
 
Poslednja izmena od urednika:
Učlanjen(a)
08.02.2009
Poruka
3.957
2. Kome pripadaju sizmatici?

Afanasjev ovako odgovara na ovo pitanje: ,Jeretici i sizmatici nisu u Crkvi, nego su izvan nje. Oni su izvan zatvorenog vrta i nemaju pristup zatvorenom izvoru. Zbog toga katolicka (saborna) Crkva nema nista zajednicko sa jereticima i sizmaticima., (Studija, str. 5) Ako je ova misao uzeta od Kiprijana, ona je u njegovo vreme imala potpuno drugacije znacenje nego posle velikog raskola, jer zajednica, koju je Kiprijan, smatrao istinitom Crkvom, sama se odvojila prilikom raskola i prema tome postala jereticka. To svakako pravoslavni bogoslovi danas ne vole da cuju niti da priznaju.
Izgleda da Afanasjev smatra da samo pravoslavni cine Crkvu, dok katolici i ostali to ne mogu da budu. On cak ide toliko daleko da oni koji nisu pravoslavni, ne veruju u istog Boga, istog Isusa Hrista i istog Svetog Duha. Medjutim, kao sto smo u prethodnom poglavlju videli, nisu samo katolici sizmatici, vec su to i pravoslavni, jer su isto kao i oni, obostrano izrekli anatemu i ekskomunikaciju. Prema tome, nemoguce je da su samo katolici raskolnici, a da pravoslavni to nisu.
Uporedjenje Crkve sa zatvorenim izvorom nije ispravno. Ako je izvor zatvoren, on i nije izvor, vec bunar ili bara. Nikome ne sme biti osporen pristup Hristovoj crkvi. NJena vrata uvek su otvorena i za najveceg gresnika. Gospod Isus upucuje ovakav poziv: ,Ko je zedan neka dedje k meni i pije., (Jovan 7,37) Ako je Crkva zatvoreni izvor kome pristupaju samo privilegovani, onda to nije Hristova crkva.
Afanasjev navodi Hristove reci: ,I bice jedno stado i jedan pastir., (Jovan 10,16) Medjutim, praksa pokazuje da postoje dva odvojena stada, pravoslavno i katolicko, kao i vise pastira. Kome onda pripadaju ta dva stada i njihovi pastiri? Isus je rekao: ,Ovce moje slusaju glas moj, i ja poznajem njih i za mnom idu., (Jovan 10,27) Za kim onda idu ova dva odvojena stada, medju kojima vekovima nema saglasnosti?
,Samo je jedna Nevesta Hristova,, nastavlja Afanasjev, ,i oni koji nisu sa njom, oni su protiv Hrista. Samo Hristos je vavek utvrdio jedinstvo Crkve., (Isto,str. 5) Ovo je tacno, ali kako to mozemo da uskladimo sa postojanjem dve Crkve, ili je jedna zaista prava Crkva, a druga jeres ili su obe raskolnicke?
Afanasjev i Kiprijan

Svoju tezu o jedinstvu Crkve, Afanasjev ne zasniva na Svetom pismu ni Hristovim recima, vec na Kiprijanovom tumacenju doktrine o Crkvi. Ko je bio Kiprijan? Kiprijan (200-258) rodjen je u Kartagi. Obratio se u hriscanstvo i krstio 246. godine. Dve godine posle svoga krstenja, to jest 248. godine, izabran je za biskupa u Kartagi. Umro je mucenickom smrcu 258.


Kiprijan je bez sumnje bio dobar i odani hriscanin. Medjutim, 48 godina ziveo je u neznabostvu, a dve godine posle krstenja izabran je za biskupa. I pored najboljih namera i zelje da ucini najbolje sto je znao, ipak ne mozemo biti sigurni u ispravnost njegovog ucenja o Crkvi. Nije imao dovoljno vremena da sagleda sve njene vidove i odlike. Biblija je mnogo pouzdaniji izvor, jer su je pisali ocevici, oni koji su bili ucvrsceni u istini.
,Crkva ne moze biti podeljena,, nastavlja Afanasjev. ,Iz ovog Kiprijan izvlaci zakljucak: u delovima koji su otpali od Crkve, odnosno u jeretickim, sizmatickim zajednicama, ne mogu se vrsiti nikakve svete tajne., (str. 5) Afanasjev se u prethodnom izlaganju o jedinstvu Crkve zalagao za misao da su pravoslavni i katolici delovi jedne Crkve ili kako je to jedan vaseljenski patrijarha izjavio u Vatikanu ,to su dva krila pluca istog tela,,
Medjutim, kad bismo jedno krilo pluca stavili u Carigrad, a drugo u Vatikan, koliko dugo bi svako krilo moglo tako da opstane i sta bi se dogodilo sa telom? Ono bi moralo da umre. Autor, zatim ponovo govori o delovima koji su otpali od Crkve, jereticima i sizmaticima, grupe u kojima se ne mogu drzati nikakve tajne. Ako je tako, posto je ranije izjavio da katolici i pravoslavni nisu dve crkve, vec delovi iste, onda ni oni kao odvojeni delovi nemaju pravo da vrse svete tajne, sve dok su u delovima, odnosno razdvojeni. To znaci da su obe Crkve izgubile hirotoniju, jer deluju odvojeno, a ako je hirotonija jednom prekinuta, izgubljena ekskominikacijom, onda je vise ne mogu povratiti.
Afanasjev priznaje da ni Pravoslavna crkva, kada su u pitanju odvojeni delovi i svete tajne nije uvek bila dosledna. ,Vremenom je bogoslovska misao i skrivena praksa pocela da priznaje pojedine svete tajne koje su izvrsene u jeretickim i sizmatickim zajednicama., (Isto, str. 5) Da li to znaci da kad su i sami postali deo jereticke crkve i sizmatickih grupa da su bili primorani da priznaju da tajne mogu vrsiti i sizmatici? Uvek je rdjavo i pogubno kad Crkva pocne da pravi kompromis sa onim sto je nekad smatrala grehom.
,On (Kiprijan) nije mogao da predvidi da ce kasnije bogoslovlje odvojiti svete tajne od Crkve... Ako sizmatici i jeretici mogu da vrse istinsko krstenje, onda znaci da oni sadrze istu veru i poseduju istu istinu kao i pravoslavlje i imaju istog Duha., (Isto, str. 5) Znaci da se ni bogoslovi ne slazu sa Kiprijanovim ucenjem o Crkvi. Da li je Kiprijan pogresio, savremeni bogoslovi ili i Kiprijan i bogoslovi.
Hristos svojim krstenjem pobija verodostojnost ove izjave, jer se za vreme svog krstenja nije obratio postojecoj hijerarhiji niti je od bilo koga ovlascenog svestenika zatrazio da Ga krsti, vec nehirotonisanom, samostalnom i odvojenom Jovanu Krstitelju. Mozemo biti sigurni da je Hristos prepoznao pravo krstenje.
Sledeca Afanasjeva izjava je jos nedoslednija: ,Ako jeretici i sizmatici mogu da krstavaju, onda oni poseduju Crkvu, a pravoslavni postaju jeretici., (Isto, str. 6) Bilo kako, ali odvojeni sizmatici po Hristovom primeru imaju pravo da krstavaju. Medjutim, da li to znaci da su pravoslavni posto su ucestvovali u sizmi i jeretici, ili oni koji su na strani sizme i nisu pravoslavci.


,Kiprijanovo ucenje o jednoj Crkvi,, tvrdi Afanasjev, ,kao univerzalnom organizmu, prihvatilo je i rimokatolicko i pravoslavno bogoslovlje., (Isto, str. 6) Zar ne bi bilo bolje, da su umesto Kiprijanovog ucenja o jednoj Crkvi, prihvatili Hristovo, onako kako je iznetu u Svetom pismu.
,I pravoslavno i katolicko bogoslovlje priznaje da postoji jedna istinita Crkva i da ne mogu postojati dve Crkve., (Isto, str. 6) U pravu su. Medjutim, ipak, postoje dve odvojene organizacije.
,Dve univerzalne Crkve ne mogu postojati, inace morali bismo priznati da postoje dva tela Hristova., (Isto, str. 6) Medjutim, cinjenice svedoce da skoro hiljadu godina, ipak, postoje dve odvojene Crkve. Znamo da ne postoje dva Hristova tela, ali tesko je zakljuciti sta je onda ono sto postoji odvojeno jedno od drugoga.
,Za Kiprijana nije postojala ideja podele Crkve. Ona po svojoj prirodi ne moze biti podeljena. Ne postoji podela, nego otpadanje od Crkve razlicitih jeretickih i sizmatickih grupa, koje se samim cinom svoga odvajanja od Crkve nalaze izvan Crkve., (Isto, str. 6) Kirpijanovo objasnjenje svakako se odnosi na grupe koje su se u njegovo vreme odvajale. Medjutim, ako usvojimo Kiprijanovo objasnjenje i primenimo ga na sizmu 1054. godine, onda su obe Crkve jereticke, jer su se otcepile i obe su izvan Hristove crkve.
,Ako se u istoriji i dogodilo ono sto mi zovemo podela jedne Crkve na Pravoslavnu i Rimokatolicku,, nastavlja Afanasjev, ,nije li nasa duznost da ujedinimo dve odvojene Crkve ili delove jedne Crkve u jednu Crkvu?, (str. 6) Ako je posle sizme, kao sto je do sada tvrdio, ostala jedna nepodeljena Crkva, onda nemamo sta da ujedinjavamo, izuzev da je prikljucimo nekoj jeretickoj grupi. Ovim autor, ipak, priznaje da je podela stvarna i zato poziva odvojene Crkve da je najzad doslo vreme za ujedinjenje.
,Mi smo spremni da priznamo da ova podela nije samo rezultat ogrehovljene ljudske volje, nego predstavlja greh Crkve, te samim tim priznajemo da je Crkva pogresila., (str. 6) Ovo je zaista tako. Vodje Crkve i vernici koji su ih sledili pogresili su, i to je autor tacno ocenio. Pitanje je, da li ce ikada i Katolicka crkva priznati da je pogresila? sta u ovakvim prilikama treba uciniti? Zasto ne bismo poslusali savet apostola Petra koji je izgovorio na Dan Duhova: ,Pokajte se... za oprostenje greha i primicete dar Svetoga Duha., (Dela 2, 38) Nema koristi od zaobilazenja i pokusavanja da opravdamo podelu, zadrzimo zablude i na pogresan nacin pokusamo da ujedinimo Crkve.
,Samo Crkva moze da cuva istinito ucenje,, nastavlja Afanasjev, ,dok se izvan Crkve sve izvitoperi. Tu Kiprijanovu tezu savremeno bogoslovlje nije moglo da ospori., (str.7) Kako onda da objasnimo cinjenicu o kojoj smo raspravljali u predhodnom poglavlju, o postojanju dogmi koje stoje kao prepreka na putu ujedinjenja dveju Crkava? Da li je onda Crkva u koju su uvedene dogmatske zablude, koje druga ne moze da usvoji, za vreme usvajanja i sve dok ih cuva u stvari izvan Crkve? Da li to znaci da zajednica u kojoj je ucenje promenjeno vise nije Crkva?


,Za pravoslavne jedina istinita Crkva je Crkva Pravoslavna, a za katolike Rimokatolicka., ( str.7) Ako je tako, mogu li postojati dve istinite Crkve? Da li su katolici i pravoslavni spremni da se odreknu svoga pojedinacnog verovanja? Ako i dalje ostaju pri svome, znaci da ne veruju u jednu sabornu Crkvu, a time odbacuju i stav izreceni u Sibol vere. Ne samo da svaka od ovih Crkava tvrdi za sebe da je prava, vec u isto vreme svaka od njih uci da je druga u stvari jereticka Crkva. Ako jedna od njih prizna istinitost druge Crkve, ne izdvaja li tim aktom samu sebe od prave Crkve?
,Crkva se po svojoj prirodi ne moze podeliti, tvrdi Afanasjev. ,nema podele, ali postoji odvajanje od Crkve raznih jeretickih sizmatickih grupa, koje se nalaze izvan Crkve samo zato sto su otisle iz nje. Zbog toga ne moze biti ni govora o sjedinjenju Crkve sa ’ne Crkvom’. To znaci da se sjedinjenje Pravoslavne i Rimokatolicke crkve svodi na povratak u krilo istinite Crkve onoga njenoga dela koji se odvojio i prestao da bude Crkva., (str. 8)
Ovo je ozbiljna i znacajna izjava. Posto su obe Crkve ucestvovale u raskolu i podeli, Afanasjev ih naziva ,delovima koji su se odvojili i prestali da budu Crkva,. Ako te dve Crkve posle rascepa nisu bile crkve, onda sta su? Prema definiciji koju postavlja Afanasjev one su svrstne u jeretike i sizmatike. Zbog cega Afanasjev pokusava da oktrivi sizmatike i raskolnike iz Crkve, a u isto vreme nastoji da opravda Crkvu? Evo kako on odgovara na to pitanje: ,Takvim postavljanjem problema, dogmatske razlike gube svoje prvobitno znacenje., (str. 8) Znaci sve ove manipulacije i nove definicije Crkve kao i odvojenih grupa, navode se samo da umanje vaznost dogmatskih razlika, koje stoje kao prepreka na putu ujedinjenja dveju Crkava. Problem je u tome sto ih neki smatraju i zabludama.
Ovakav prilaz problemu razdvojenih Crkava dovodi u pitanje kakvo ce biti ovo sakupljanje razlicitih misljenja, verovanja, suprotnih ucenja i cuvanje zabluda? Pisac dalje navodi da o novim dogmama ne moze biti saglasnosti, kompromisa ili ustupaka, vec prihvatanje dogmatskih istina uz njihovo objasnjenje. Medjuti, da li postoji ikakvo logicno i zadovoljavajuce objasnjenje za dogme koje prema nekima predstavljaju zablude? Za njih ne postoji punovazno objasnjenje. Drugo, one nikad ne mogu postati istina, bez obzira kakvo im objasnjenje dali.
,Svaka od dve Crkve smatra sebe za istinitu Crkvu,, dodaje Afanasjev, ,pa prema tome u smislu univerzalne ekliziologije... druga nije Crkva. I jedna i druga Crkva smatraju da imaju istinito ucenje i izvorno apostolsko predanje., (str. 8) Nije toliko vazno sta svaka Crkva misli i uci o sebi i drugoj Crkvi, vec je sudbonosno sta je svaka od njih. Ovim se nedvosmisleno istice da, ipak, postoje dve, odvojene Crkbve, a ne jedna sveta, apostolska, saborna i ujedinjena.
,Ako bismo dalje sledili tu logiku,, nastavlja Afanasjev, ,onda se moraju priznati za istinite i Crkve koje su proizasle iz reformacije, jer se one zasnivaju jedino na Svetome pismu, koje ne sadrze eksplicitne dogmate formulisane na vaseljenskim saborima., (str. 8-9) Prema Afansjevu, ili su sve Hriscanske crkve Crkve ili su sve jeresi. Znaci, da svaka Crkva koja ne priznaje drugu, samu sebe svrstava u jeretike.


Da bi dokazao ispravnost prihvatanja ostalih Hriscanskih crkva, Afanasjev navodi sledece: ,Sada, na primer, znacajan broj pravoslavnih bogoslova prihvata ucenje Grigorija Palame, koje nije doneto ni na jednom vaseljenskom saboru., (str. 9) To znaci da, ipak, nije vazno da li neko veruje u ono sto je usvojeno na saborima, vec je vazno da li je istinito ono u sta veruje i kako se ono slaze sa Biblijom i Hristovim ucenjem. Tako isto uce i Crkve koje su proizasle iz reformacije, a to opravdava njihovo postojanje.
,Posto nemamo mogucnosti da objektivno odgovorimo na pitanje koja je od ove dve Crkve istinita,, tvrdi Afanasjev, ,ond samim tim, ne mozemo objektivno ni suditi koja Crkva treba da se prisjedini drugoj. Da bi to bilo moguce potrebno je da jedna od dve crkve postane svesna da se nalazi u zabludi, a to u terminima univerzalne ekliziologije znaci priznati sebe za necrkvu., (str. 9) Kao sto iz ovoga vidimo, glavni problem je u tome, sto niko ne zeli da prizna da je pogresio, da je posao pogresnim pute i da se vrati Bogu i NJegovoj crkvi, vec ljudi pokusavaju da pronadju magicnu formulu ujedinjenja, koja ce usvojiti zablude i preci preko temeljnih istina koje ostaju po strani. Ovo ce biti veca prevara od raskola. Kad bismo se vratili Bogu, razlike bi nestale i Crkva bi mogla da se ujedini. To je jedinstvo za koje se Hristos molio.
,Da li ce ona moci,, produzava Afanasjev, ,da ponovim Kiprijanove reci iz napred citiranog odlomka, odreci se svoga mnogovekovnog postojanja i celokupne istorije?.... svaka Crkva smatra sebe istinitom. Kako ona moze zaboraviti svoju proslost, uvideti da je u zabludi?, (str. 9) Mozda je problem u tome sto se autor neprestano poziva na Kiprijana, a gotovo nikad na Hrista i apostole. Kad bismo bili spremni da uzmemo Bozju rec i u skladu sa tim merilom preispitamo verovanja, odbacimo sve sto se suprotstavlja Hrisovom ucenju, problem bi bio resen, a jedinstvo ostvareno. Sve dok uz pomoc Kiprijana ili bilo koga drugoga trazimo izlaz, ostajemo u zacaranom krugu iz koga nema izlaza.
Afanasjev postavlja kljucno pitanje: ,Znaci li, onda, iz svega ovoga da problem ujedinjavanja Pravoslavne i Rimokatolicke crve, kao i drugih Crkava, predstavlja utopiju?, Ovim autor priznaje i druge Hriscanske zajednice za Crkve. Nacin kojim se prilazi jedinstvu Crkava i jeste utopija u odnosu na pravo jedinstvo za koje se Hristos molio.
,Ako je nekada postojalo jedinstvo, onda je ono i danas moguce,, tvrdi Afanasjev, ,inace prinudjeni smo da priznamo da je podela normalno stanje u hriscanskom svetu i da je drevno jedinstvo bilo neka vrsta zablude. U tom slucaju nismo gresili mi nego Hristos kada je govorio o jedinom stadu i jednom pastiru., (str. 9) Ovo je dobar zakljucak, autor priznaje da su Crkve pogresile, podela je greh kojim Hristu kao glavi Crkve i celom hriscanstvu nanosimo sramotu.


Ujedinjenje je nephodno potrebno. Za njega se Gospod Isus molio. Medjutim, po svom izgledu, ovo vestacko jednistvo koje se priprema, nema nicega zajednickog sa Hristovim. Gospod Isus se molio: ,Osveti ih istinom svojom: rec je tvoja istina. Ja posvecujem sebe za njih da i oni budu osveceni istinom., (Jovan 17,17.19) Iz ove kratke Hristove molitve lako mozemo zakljuciti: da Bozja rec sadrzi istinu i da Hrisos zeli da se ujedinimo na toj istini. Sva nasa lutanja izvan ovog kruga koji je Hristos odredio za jednistvo svoje Crkve, nece uroditi pravim plodom.
Sabrati pod jedan krov stotine razlicitih religija sa mnogobrojnim i veoma razlicitima zabludama nece oformiti jednu Hristovu crkvu, vec ce to pre postati ,Vavilon veliki koji otrovnim vinom svoga ucenja napaja sve narode., (Otkrivenje 14,8) Pred nama je izbor: Hristovo ili svetovno ujedinjenje. Ujedinjenje Hristove crkve zasnovano na istini ili ujedenjenje Vavilona velikoga na zabludi. Svaki od nas kao pojedinac odlucuje da li ce se pridruziti Hristovoj crkvi utemeljenoj na istini, ili Vavilonu.


 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
08.02.2009
Poruka
3.957
Univerzalna Crkva i jedinstvo

Afanasjev postavlja logicno pitanje: ,Na koji naci se obezbedjuje jedinstvo celog organizma?, Ponovo se i u ovom slucaju poziva na Kiprijana. ,Princip jedinstva univerzalne crkve, prema Kiprijanu, je jedinstvo episkopata. ’Crkva je jedna, zato sto je jedan Bog, jedan Hristos, jedna vera... zato sto je jedna Petrova katedra u kojoj se utvrdilo jedinstvo.’ ’Jedan je Bog i Hristos je jedan i jedna je Crkva i katedra je jedna, koju je Gospod osnovao na Petru. Drugi oltar se ne moze postaviti niti je moguce osnovati novo svestenstvo osim tog jednog oltara i jednog svestenstva.’ Tu katedru zauzima sav episkopat u celini, tako da je svaki episkop naslednik Petrov, ali samo tada kada se nalazi u episkopatu., (Studija, str. 10) Ipak raskolom su uspostavljena dva oltara koji se nadmecu oko Petrove katedre.
Afanasjev se ponovo poziva na Kiprijana. Ne bih rekao da bi Kiprijan ovo izjavio posle podele i raskola. U prakticnom smislu, u razdoblju podeljenih i odvojenih Crkava, da li jos uvek postoji jedna Petrova katedra, ako postoji onda po toj logici ona nikad nije bila u Carigradu, vec u Vatikanu. Da li postoji jedna vera ili pak postoje zablude koje razdvajaju? Da li zaista postoji jedna Petrova katedra na kojoj je utvrdjeno jedinstvo? Zar ono nije utvrdjeno na Hristu, vec na coveku? Mozda ono i jeste takvo kao sto jeste, zbog toga sto je utvrdjeno na Petru, a nije na Hristu.
Gospod Isus Hristos nikad nije osnovao Crkvu na Petru, koji se vise puta kolebao, niti je ikada podigao ikakvu ljudsku katedru u Crkvi. To je zabluda na kojoj papstvo temelji svoj autoritet i vlast nad svim Crkvama. Zato je neobicno sto i pravoslavni prihvataju tu misao. Crkva je osnovana na Hristu, a ne na coveku.
Kada Afanasjev govori o utvrdjivanju Crkve na Petru, verovatno ima u vidu Hristove reci: ,A ja tebi kazem: ti si Petar, i na ovom kamenu sazidacu crkvu svoju, i vrata paklena nece je nadvladati., (Matej 16,18) Neki prevodioci prevode ,na tom kamenu,, medjutim, nas prevod je pravilniji, jer kaze ,na ovom kamenu,.
Ako je na ,ovom kamenu,, Isus je svakako mislio na sebe, a ne na Petra. Ako bi se od tada Crkva oslanjala na Petra, svakako da ne bi bila toliko sigurna da je ni vrata paklena nece nedvladati, jer se i posle toga Petar odrekao svoga Gospoda.
,Hristos je osnovao svoju Crkvu na zivoj Steni. Ta stena je On sam - NJegovo telo za nas slomljeno i ranjeno. Crkvu koja je sazidana na ovom temelju vrata paklena nece nadvladati., (^eznja vekova, str. 534)
Avgustin je pri kraju cetvrtog veka poceo da tvrdi da je Crkva osnovana na Petru, medjutim, Hrizostom je odbio ovo tumacenje tvrdnjom da je Crkva osnovana na Hristu.


Mozda je najbolje da pitamo apostola Petra sta misli o ovom pitanju? On sigurno najbolje zna ko je ta Stena na kojoj je osnovana Hristova Crkva. Obratimo paznju kako on odgovara na ovo pitanje: ,Da je na znanje svima vama i svemu narodu Izrailjevu da u ime Isusa Hrista Nazarecanina, kojega vi raspeste, kojega Bog podize iz mrtvih, stoji ovaj pred vama zdrav. Ovo je kamen koji vi zidari odbaciste, a postade glava od ugla: i nema ni u jednome drugome spasenja; jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mi mogli spasti., (Dela 4,10-12) Ko je za apostola Petra Kamen? Gospod Isus Hristos. Buduci da je Crkva na tom Kamenu osnovana, zato je vrata paklena nece nadvladati, jer ako je na Petru, nadvladace je.
Apostol Petar nastavlja: ,Kad dodjete k njemu, kao kamenu zivu, koji je, istina, od ljudi odbacen, ali od Boga izabran i potvrdjen. I vi kao zivo kamenje zidajte se u kucu duhovnu i svestenstvo sveto., (1. Petrova 2,4.5) Dakle, apostol Petar nedvosmisleno je odgovorio na pitanje ko je Kamen na kome je Crkva utvrdjena. Ta Stena nije Petar, vec Hristos. Apostol Petar takodje ne govori ni o kakvoj svojoj katedri koju su izmislili ljudi nadahnutim duhom rivalstva, vec govori o ,svetom svestenstvu, u koje je ukljucen svaki vernik Crkve. Prema tome, sva utopija o Petrovoj katedri nikako ne moze biti prihvatljiva. LJudi se otimaju o Petrovu katedru, i zbog toga snosimo posledice sukoba, razdvajanja, sizme i raskola.
Ovu tvrdnju potvrdjuje Hristova izjava: ,Zar niste nikad citali u pismu: kamen koji odbacise zidari, onaj posta glava od ugla., (Matej 21,42) Ko je ugaoni Kamen na kome je utemeljena Hristova Crkva? Hristos, a ne Petar.
Ovi dokazi su nepobitni. Crkva nije utemeljena na Petru, koji se cesto kolebao, vec na Vecnoj Steni - Hristu. Prema tome otpada svaka teorija o zamisljenoj Petrovoj katedri na kojoj je navodno utvrdjeno jedinstvo. Ono je pre izgubljeno zbog borbe oko toga ko ce zauzeti Petrovu katedru.
Verovatno da ce pristalice Petrovog primata reci: ali zar Hristos nije kljuceve predao Petru? ,I dacu ti kljuceve od carstva nebeskoga; i sto svezete na zemlji bice svezano i na nebu., (Matej 16,19) Da li to znaci da je Pater dobio pravo da nekoga posalje u Raj, a drugoga u pakao, da po svojoj volji moze da iskljuci iz Crkve kad god hoce? Svakako da nije. Petru su predate Hristove reci, da pomocu njih poucava i priprema ljude za Bozje carstvo. Opet se moramo pozvati na Hristov primer. On je poznavanje Bozje reci uporedio sa kljucem: ,Tesko vama zakonici sto uzeste kljuc od znanja, sami ne udjoste, a koji scadijahu da udju zabraniste im., (Luka 11,52) ,Reci koje vam ja rekoh Duh su i zivot su., (Jovan 6,63)


,Kljucevi od carstva nebeskoga, su Hristove reci. Sve reci Svetoga pisma su NJegove i ovde su obuhvacene. Ove reci imaju silu da otvore i zatvore Nebo. One objavljuju uslove pod kojima se ljudi primaju ili odbacuju... Hristos nije poverio delo Jevandjelja samo Petru. Kasnije reci koje su izgovorene Petru, primenjuje ih neposredno na Crkvu. U sustini isto je bilo izgovoreno i dvanaestorici kao predstavnicima tela vernika. Da je Isus dao neki poseban autoritet jednom od ucenika nad ostalim, ne bismo ih tako cesto nalazili kako se prepiru oko toga ko je najveci. Oni bi se potcinili zelji svoga Ucitelja i postovali onoga koga je On izabrao., (^aznja vekova, str. 355)
,Crkva je sazidana na Hristu kao svom temelju i ona slusa Hrista kao svoju glavu. Ona ne sme da zavisi od coveka niti da covek njome vlada... Stena vere je zivo prisustvo Hrista u Crkvi. Na nju moze da se osloni i najslabiji., (Isto)
,Tu katedru zauzima sav episkopat u Crkvi,, tvrdi Afanasjev, ,tako da je svaki episkop naslednik Petrov, ali samo kada se nalazi u episkopatu., (str. 10) Ovo je svakako i Kiprijanovo misljenje. A sta da kazemo o cinjenicama da se 1054. godine episkopat razdvojio? Kojoj grupi episkopa tada pripada Petrova katedra? Vatikanu, Carigradu, ili nijednome, jer su obe grupe pocele da deluju samostalno potpuno odvojeno od jednog episkopata. Zapravo jedan episkopat je nestao, nije se pridruzio nijednoj odvojenoj grupi. Ovo su ljudske zamisli koje se ne temelje na Hristovom ucenju i zato i nemaju velike vrednosti. Novi zavet ne govori ni o kakvoj Petrovoj katedri. Apostoli je nisu uspostavili. To je dete koje pripada kasnijim narastajima.
Otkuda Kiprijanu ideja o Petrovoj katedri i primatu njegovog naslednika? Afanasjev navodi odgovor: ,Kiprijan je ponovio reci pape Kornilija iz njegove poslanice, koju je on uputio Kiprijanu., (str. 10) Tek sada jasnije mozemo sagledati iz koga izvora je Kiprijan primio ideju o Petrovoj katedri, njegovom nasledniku i da su episkopi ovlasceni samo dok su pod papinim autoritetom, a ako se bilo koji od njih odvoji i osamostali, gubi sva prava. To su ljudska nadmetanja i ciljevi koji ne bi trebalo da imaju mesta u Crkvi.
Afanasjev napominje razliku koja je u shvatanju i ucenju izmedju Kiprijana i pape. Za Kiprijana skup svih episkopa ima vlast, dok za papu vrhovna vlast pripada samo njemu kao Petrovom nasledniku. Ni Kiprijan, ni papa nisu u pravu. Ako je rec o najvisoj vlasti u Crkvi to pripada skupstini Crkve, a prelati svakako da se nisu ugledali na Hrista koji je, umesto da se bori za vlast, sluzio svima.
Ovo obostrano lutanje je samo ljudska masta koja postepeno, umesto Hrista na kome je osnovana Crkva, uzdize nesigurne i promenljive ljude. Kako je i posle podele episkopat ostao nedeljiv? Verovatno tako sto su oba upotrebili istu formulu u ekskomunikaciji protivnicke strane. Zar to nije pravi besmisao i posle tolikih podela i dalje se zalagati za jedan ujedinjeni episkopat kome ce pripasti odredjana vlast.


,U ontoloskom jedinstvu episkopata ne moze biti neslaganja,, tvrdi Afanasjev, ,jer svaki njegov pojedini clan zajedno sa drugima poseduje katedru koja je svima zajednicka. Zajednicki posed iskljucuje nesaglasnog clana, koji od momenta neslaganja, prestaje da ima udela u episkopatu, pa prema tome, saglasnost episkopata i njegovo jedinstvo ostaje netaknuto. Otudjenje ovog ili onog episkopa od jednodusnog mnostva episkopa povlacilo je otpadanje njegove mesne crkve od univerzalne Crkve, posto je sve uzajamno povezano., (str. 11)
 
Učlanjen(a)
08.02.2009
Poruka
3.957
Ako u episkopatu ne moze biti neslaganja, sta se dogodilo u njemu za vreme sizme, sloga, uzajamna ljubav i postovanje, ili nesloga i borba za vlast koja je pocepala, ne samo episkopat, vec i Crkvu. Ova teorija o ujedinjenom episkopatu predstavlja samo utopiju, koja u praksi skoro nikada nije ostvarena. Za vreme raskola nije pomogla katedra koja je trebalo da bude zajednicka, jer ju je samo papa koristio.
]Koja zajednica ima pravo da iskljuci nesaglasnog episkopa? Obe strane prisvojile su sebi to pravo i iskljucile jedna drugu, ali zato danas posle toliko vekova svadje, mrznje i optuzbi, jos uvek postoji misao o nekom ujedinjenom episkopatu. Takav episkopat ne postoji. Kako moze da postoji, kada je zbog ostrih neslaganja i svadja podeljen u dva dela; to nije jedinstvo, nego podela.
Ako je ispravno da otudjivanje episkopa ,povlaci otpadanje i njegove crkve,, onda su obe, Pravoslavna i Katolicka crkva otpale zajedno sa svojim episkopima, zato sto su njihovi episkopi iskljucenjem odstranjeni iz jedinstva ,ujedinjenog, episkopata. Afanasjev se ponovo poziva na Kiprijanov autoritet, a ne na Hristov. Lako se moze zapazaiti da ta Kiprijanova utopija uopste ne moze da bude primenjena na zivot i prilike u Crkvi za vreme i posle raskola, zato sto su prema toj teoriji, svi otpali, izgubili, ne samo hirotoniju, vec i pripadnost Crkvi
Kiprijan je izjavom ,episkop je u Crkvi i Crkva u episkopu, ko nije sa episkopom taj je van Crkve,, pokusao da uzdigne vlast episkopa, sto je pomoglo uzdizanju papine supremacije. Velika je steta sto se ti dobri ljudi nisu vise oslanjali na Sveto pismo, a ne iskljucivo na svoju mastu.
Afanasjev je do sada govorio o jednoj Crkvi, jednom ujedinjenom episkopatu i da se svaki episkop koji se odvoji od ovog ujedinjenog episkopata, u stvari odvaja i od ujedinjene Crkve, a sa njim se odvaja i Crkva kojoj sluzi. Iznenadjujuce je da je posle svega toga, sada presao na dva odvojena episkopata koji vise ne samo da nisu ujedinjeni, vec su potpuno razdvojeni

Ta pripadnost ima dve forme, i obe imaju svoju osnovu u Kiprijanovom ucenju: za Rimokatolicku crkvu ona je uslovljena saglasnoscu sa rimsim episkopom, koja se pretvorila u juridicku potcinjenost njemu, a za pravoslavne ona je uslovljena saglasnoscu sa poglavarem autokefalne crkve, ciji deo i jeste mesna crkva., (str. 11) Kao sto vidimo, Afanasjev se ponovo poziva na Kiprijana, a ne na Hrista i apostole. Ovom izjavom o dva odvojena episkopata, do temelja je srusio tezu o jednoj Petrovoj katedri i jednom ujedinjenom episkopatu. U skladu sa danasnjim stanjem i podelom, episkopi mogu odvojeno i nezavisno da deluju, jer im to pravo daje postojanje dva odvojena episkopata. Svaki episkopat nezavisno saziva sabore i donosi odluke bez obzira da li ce ih drugi episkopat priznati ili odbaciti. To dokazuje da su potpuno odvojeni i da nemaju nicega zajednickoga
Za Kiprijana,, produzava Afanasjev, ,kao i za savremenu univerzalnu ekliziologiju, slican rascep znacio je da je odvojena Crkva definitivno odsecena od univerzalnog tela Crkve. Kiprijanu se cinilo (i to glediste jos nije zastarelo) da je zabludelu Crkvu i njenog episkopa apsolutno moguce odstraniti od vaseljenske crkve, zato sto je po njegovom misljenju postojala vrhovna centralna vlast koja je mogla izvrsiti cin odvajanja., (str. 14) Ali posle rascepa, postojanjem odvojenih episkopata, ta centralna vlast je izgubljena, jer su svi iskljuceni.
Posto su dve Crkve iskljucile jedna drugu, kome je onda pripala ta centralna vlast? Ko je i posle ekskominikacije jos uvek imao pravo da iskljucuje? Onaj koji je i sam iskljucen? Da li to znaci da su Vatikan i Konstantinopolj obostranim iskljucenjem dveju Crkva, po Kiprijanovom misljenju, zakonski ostranjeni od tela Crkve?
Afanasjev dalje istice da iskljuceni nemaju pravo da ucestvuju u evharistiji. ,Medju cinovima koji su potpadali pod recepciju bila je hirotonija episkopa. Pri prekidu evharistijskog opstenja, hirotonije one crkve sa kojom je bilo prekinuto opstenje nisu potvrdjivane i prihvatane od strane druge crkve. Iz ovoga je prirodno proizaslo da episkopi drugih crkava nisu evharistijski mogli opstiti sa episkopima rukopolozenim u crkvi sa kojom je prekinuto opstenje., (str. 15) To znaci da se iskljucenjem gubi i hirotonija, sto ponovo potvrdjuje da su obostranim iskljucenjem 1054. godine obe Crkve izgubile hirotoniju iako se na nju toliko pozivaju.

Sledeca izjava koju daje Afanasjeva, po svoj prilici, ponistava vaznost odvajanja, jer iskljucene vernike i episkope, koje i posle iskljucenja, ipak, ukljucuje u Crkvu Bozju. ,Priroda prekida bratskog opstenja dovodi do toga da mesna crkva, lisena opstenja sa drugom crkvom, kao da za nju prestaje da postoji, jer ne postoje odnosi kroz koje se to opstenje ostvaruje, ali bez obzira na izolaciju, ona ne prestaje da i dalje bude Bozja crkva., (str. 15) Ovim autor pobija tezu o jednoj Petrovoj katedri, primatu i jedinstvu episkopata. Najzad izgleda da je i sam shvatio da ta utopija o jedinstvu u rasulu i odvajanju nema nikakve vrednosti. Autor ovde priznaje i iskljucene i odvojene episkope i vernike za Bozju crkvu. cudne su te suprotne izjave o Crkvi.
Hristos nije rekao da samo ako ste u jednom ,ujedinjenom, episkopatu, a posebnmo ako je isti podeljen u grupe koje se sukobljavaju, da samo tada pripadamo NJemu i NJegovoj crkvi, vec je nasuprot tome rekao: ,Jer gde su dva ili tri sabrani u ime moje onde sam ja medju njima., (Matej 18,19.20) Hristu nije potreban nikakav ujedinjen, a jos manje razjedinjeni episkopat. Svakako da NJegovo prisustvo i blagoslovi ne zavise od Petrove katedre ni od papinog odobrenja, On je prisutan u svakoj, i najmanjoj grupi. A tamo gde je Hristos, tamo je i Crkva, jer je ona osnovana na toj Vecnoj Steni.
 
Poslednja izmena:
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
Cobi, ti si na ovom Forumu šampion u kopiranju i lijepljenju tekstova. Šta misliš, koliko ljudi ovo pročita što ti lijepiš? Meni nije jasno, pa bi volio da objasniš, kakvo zadovoljstvo nalaziš u tome beskonačnom kopiranju i lijepljenju?
 
Natrag
Top