Protestantizam i njegovi plodovi

[Laodikeja]

Tako je.
Isus kaže ja jesam Jahwe spasitelj zajedno sa Ocem.

On jeste i moj pasitelj ili pastir, i spasitelj.

 

[stvarnoslap]

Tako je.
Isus kaže ja jesam Jahwe spasitelj zajedno sa Ocem.

On jeste i moj pasitelj ili pastir, i spasitelj.

Dakle, nije Isus za tebe Bog. Jer, da je Isus za tebe Bog, onda On bio i tvoj Spasitelj. Za tebe je on samo spasitelj, a to može biti svatko, spasi te od utapanja i sapasio te je, tvoj je spasitelj.

Iv 8,24: Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam (Jahve - kako se Bog objavio Mojsiju), umrijet ćete u grijesima svojim."

 

[Laodikeja]

U tvom umu je totalno ludilo.

Evo ponoviću i dodaću.

Isus je Bog i spasitelj zajedno sa Ocem i Svetim Duhom.

Bog Otac je stvorio plan spasenja zajedno sa Sinom.

Sin ga je praktično ostvario na krstu.

Sveti Duh ga u novozavetnom periodu ostvaruje u nama.

"ISUS" je zemaljsko ime Božjeg Sina, i znači "JAHVE JE SPASITELJ"

Sin je zajedno sa Ocem i Svetim Duhom Jahve spasitelj.

 

[stvarnoslap]

U tvom umu je totalno ludilo.

Evo ponoviću i dodaću.

Isus je Bog i spasitelj zajedno sa Ocem i Svetim Duhom.

Bog Otac je stvorio plan spasenja zajedno sa Sinom.

Sin ga je praktično ostvario na krstu.

Sveti Duh ga u novozavetnom periodu ostvaruje u nama.

"ISUS" je zemaljsko ime Božjeg Sina, i znači "JAHVE JE SPASITELJ"

Sin je zajedno sa Ocem i Svetim Duhom Jahve spasitelj.

Je li Isus Bog Spasitelj?

 

[Laodikeja]

Ne može se odvajati Sin od Oca u planu spasenja.
Oni čine jednog Boga, ali obavljaju različite uloge u planu spasenja.

Bitna je uloga a ne sama priroda Sina.

Isus je umro da bi pomirio svet sa Ocem.

On je posrednik koji prilaže zasluge svoje žrtve i prolivene krvi pred Ocem.

Ne možeš isključiti ni jednu ličnost.

 

[stvarnoslap]

Ne može se odvajati Sin od Oca u planu spasenja.
Oni čine jednog Boga, ali obavljaju različite uloge u planu spasenja.

Bitna je uloga a ne sama priroda Sina.

Isus je umro da bi pomirio svet sa Ocem.

On je posrednik koji prilaže zasluge svoje žrtve i prolivene krvi pred Ocem.

Ne možeš isključiti ni jednu ličnost.

A je li Dug Sveti Bog Svemogući i vječni?

 

[Laodikeja]

Večni i svemogući jeste.
Ali nikada dok smo ovde nećemo spoznati njegovu prirodu.
Biblija kaže da on proishodi iz Oca.

I to je dovoljno.

 

[stvarnoslap]

Zle posljedice protestantskog podržavljenja crkava, prisilna pobožnost i fanatizam

Ranije je Luther podupirao vjersku slobodu, pišući da svjetovna vlast mora 'dopustiti ljudima da vjeruju u ono što oni...' . . žele, i ne smiju koristiti nikakvu prisilu u ovoj stvari protiv bilo koga'. Nažalost, Luther se tako osjećao samo dok je bio izopćeni autsajder. Nakon što su luteranske crkve bile sigurne, Luther je, kao i većina drugih vođa reformacije, vjerovao u slobodu savjesti samo za one koji su se s njim slagali. Brutalna, represivna netrpeljivost bila je obilježje raznih reformacija, a relativna šutnja o tim pitanjima po generacijama povjesničara je sramotno.

Sve tri reformacije dovele su do državnih crkava – monopolskih institucija kojima su vladali šefovi država i koje su održavale zakone koje su provodile civilne vlasti. Nasuprot tome, budući da se nije htjela podrediti kontroli države, Rimokatolička crkva nikada nije bila u poziciji da pokuša legalno prisiliti pojedinačna djela pobožnosti. Ali to je upravo ono što su državne crkve utemeljene na reformaciji činile. Mase će biti pobožne, sviđalo se to njima ili ne!

Nastavlja se

 

[stvarnoslap]

Lupaš gluposti.

Reformacija je donela slobodu vere, i propovedanja i slobodnog čitanja i štampanja reči Božje, koje je Vatikan zabranjivao pod pretnjom smrću.

Rodney Stark: Zle posljedice protestantskog podržavljenja crkava, prisilna pobožnost i fanatizam (Nastavak)

Luteranske državne crkve

Od samog početka, njemački prinčevi koji su podržavali Luthera nisu htjeli dopustiti da ih vjerski vođe ponovno iskorištavaju ili da im zapovijedaju. Odsada bi vladali i Crkvom i državom. U tome ih je energično podržavao Martin Luther, čiji je 'savjet njemačkim prinčevima koji su prihvatili protestantizam bio da prisile svoje podanike da se podvrgnu vjerskoj pouci i da im dopuste da slušaju samo ovlaštene propovjednike'. Godine 1541. Luther je napisao - “ne mogu zamisliti nikakav razlog kojim bi vjerska tolerancija mogla biti opravdana pred Bogom'. I ne samo Luther, nego Calvin i njegovi suradnici poput Martina Bucera, a vjerojatno čak ni Henry VIII, nisu mogli zamisliti toleriranje druge i drugačije vjere.

Stoga stvaranje luteranskih državnih crkava nije donijelo nikakvu vjersku slobodu. Štoviše, budući da su bili u poziciji ne samo da vladaju svojim crkvama, nego i da nameću zakone, njemački su prinčevi ubrzo počeli pokušavati diktirati religioznost svakog pojedinca.

Zakonsko propisivanje pobožnosti pojedincima ubrzo su se proširili i na Skandinaviju. Nekoliko godina nakon što je Gustav I. stvorio Švedsku crkvu, donešen je zakon da svaki stanovnik mora pripadati državnoj Luteranskoj crkvi.
Ovim zakonom propisana je i kazna za one koji bi se odmetnuli od luteranske vjere, a to je bilo progonstvo i gubitak prava na nasljedstvo. Jedina skupina koja je bila izuzeta od ovog zakona bili su strani veleposlanici. 1624. u Stockholmu su ubijena dva švedska obraćenika na katoličanstvo.

Međutim, sama pripadnost Evangeličkoj luteranskoj crkvi nije bila dovoljna. Svi su po zakonu morali redovito ići u crkvu. Omogućeno je da oni koji žive u udaljenim područjima, posebno na sjeveru i tijekom zime, rjeđe dolaze. Naknadno je kralj Karlo XI (1655–97) 'izveo vojnike na ulicu nedjeljom, u vrijeme božje službe, kako bi osigurao da su svi u crkvi'.

Godine 1726. Švedska je usvojila Zakon koji je zabranjivao okupljanje više od troje ljudi na molitvu ili proučavanje Biblije bez nazočnosti člana luteranskog klera – cilj je bio spriječiti formiranje bilo kakvih skupina vjerskih disidenata.

U Norveškoj i Danskoj (koje su tada bile jedno kraljevstvo), stvari su bile uglavnom iste. Bilo je nemoguće biti građanin, a ne biti luteran. Godine 1735. kralj je uveo zakon o nedjelji. ‘Nedjeljom nisu bile dopuštene zabave, a ljudi koji nisu išli u crkvu bili su novčano kažnjavani. Ubrzo, 1741. Danska se pridružila Švedskoj u usvajanju Konvencijskog zakona

Lupaš gluposti.

Reformacija je donela slobodu vere, i propovedanja i slobodnog čitanja i štampanja reči Božje, koje je Vatikan zabranjivao pod pretnjom smrću.

Auuuuuuuuuu, Auuuuuuuuu, ... Koje slobode!

Auuuuuuuu, još jednom. Vidi Laodikeja, neće nikakav papa uvesti ‘nedjeljni zakon’, po kojemu će se kažnjavati ‘kršitelji nedjelje’, to su još 1735. Uveli tvoji protestanti, otpadnici od Kristove Katoličke Crkve.

 

[stvarnoslap]

Lupaš gluposti.

Reformacija je donela slobodu vere, i propovedanja i slobodnog čitanja i štampanja reči Božje, koje je Vatikan zabranjivao pod pretnjom smrću.

Crkva u Ženevi

Pokušaji korištenja zakona za prisiljavanje pojedinaca na ‘vjeroprakticiranje’ od strane luteranskih državnih crkava izgledaju jadno u usporedbi s Calvinovom Ženevom.

Prisustvovanje nedjeljnim jutarnjim službama bilo je obavezno. Osim toga, ako su se tijekom tjedna držale propovijedi (a obično ih je bilo nekoliko), prisustvovanje i njima također je bilo propisano zakonom. Kašnjenje u crkvu podlijegalo je novčanoj kazni.

Negativni govor o Calvinu ili svećenstvu bio je zločin koji je mogao dovesti do zatvaranja ili protjerivanja.

Djeca su mogla dobiti imena samo po likovima iz Starog zavjeta.

‘Neskromnost‘ u odijevanju bila je zabranjena. Ili, jedna žena je zatvorena zbog ’nemoralno uređene frizure’.

Bogohuljenje i idolopoklonstvo kažnjavali su se smrću.

U jednom slučaju dijete je pogubljeno jer je udarilo roditelja.

Unatoč ovom svirepom pristupu prisiljavanja ljudi na ‘pobožnost’, čini se da je imao vrlo ograničen uspjeh, što svjedoči i potvrđuje stalna potreba za kažnjavanjem ljudi.

Engleska crkva

Godine 1536. ‘Zakonom o supremaciji‘ Henry VIII i kasniji monarsi postali su vrhovni poglavari Engleske crkve. Kao što se dogodilo na cijelom luteranskom sjeveru, tako je i u ovom slučaju stvaranje ‘Engleske državne crkve’ ubrzo je dovelo do kraljevske zapljene golemih količina bogatstva i zemlje Katoličke crkve, posebno raspuštanjem samostana. A kao poglavar Crkve, Henry VIII je pogubio neke katolike, luterane, anabaptiste i razne druge vjerske disidente. Međutim, Henry nije ozakonio vjerske obveze za svakog pojedinca, kako su to učinili Luterani i Calvinisti. Ali njegova kći jest.

Dana 8. svibnja 1559. Elizabeta I. dala je svoje odobrenje na ‘Akt o jednoobraznosti’ koji je parlament usvojio 29. travnja. Primarna svrha Zakona bila je učiniti Knjigu zajedničkih molitava i sakramenata obveznom za korištenje od strane svih engleskih svećenika. Štoviše, Zakon je sadržavao klauzulu kojom su propisane novčane i zatvorske kazne za sve koji bi na bilo koji način ocrnili ili samo kritizirali knjigu. Također, ovaj Zakon je od svih zahtijevao redovito posjećivanje crkve.

Ovaj zakon je bio dvostruko represivan jer nije trebao samo poboljšati vrlo niske stope pohađanja crkve, već i razotkriti prikrivene katolike, budući da se od njih moglo očekivati da izbjegavaju nekatoličke službe.

Vjerojatno nije iznenađujuće da se ovaj pravni pothvat Engleske crkve zanemaruje u glavnim povijesnim djelima o reformacijama. Uostalom, oni također ignoriraju daleko opsežnije pokušaje prisiljavanja na pobožnost u luteranskim nacijama. Ali čini se čudnim da se ovaj napor također zanemaruje u novijim djelima o povijesti Crkve Engleske. Srećom, uspio sam otkriti dobar nedavni znanstveni rad na tu temu Clivea D. Fielda. Fieldov rad otkriva koji bi mogao biti glavni razlog zašto su znanstvenici odlučili ignorirati zakonske napore da Engleze prisile da posjećuju crkvu. Bilo je to zbog toga što je njegov učinak bio ‘tužno loš’.

Nepoštivanje zakona bilo je toliko masovno i rašireno da se teško uopće moglo nešto učiniti za njegovu provedbu. Na primjer, jedan se vodeći pastor požalio da 'ni jedan od dvadeset u mnogim gradovima ne ide ni na jedno bogoslužje na Dan Gospodnji'.

Konačno, 4. travnja 1687., James II izdao je Deklaraciju oprosta:
Svi kazneni zakoni o crkvenim stvarima, za nedolazak u crkvu ili neprimanje sakramenta ili za bilo koju drugu nesukladnost s utvrđenom vjerom ili iz razloga ispovijedanja vjere na bilo koji drugi način, odmah se suspendiraju.

Otada je bilo legalno, nekažnjivo, provoditi nedjelje 'između kreveta i kuta uz dimnjak ili šetati se ulicama i poljima.

Međutim, nije smjelo biti 'popuštanja' katoličanstvu. Između 1559. i 1610. Parlament je donio niz oštrih kaznenih zakona. Tako se protuzakonitim, doslovno izdajničkim, smatralo sudjelovanje u katoličkim obredima. Katolici nisu mogli slušati misu, obnašati neku dužnost, posjedovati oružje ili se približiti Londonu na 10 milja. Katoličkim svećenicima je zabranjen ulazak u zemlju, a svatko tko bi im pružio utočište mogao je biti osuđen na smrt.

Lupaš gluposti.

Reformacija je donela slobodu vere, i propovedanja i slobodnog čitanja i štampanja reči Božje, koje je Vatikan zabranjivao pod pretnjom smrću.

Auuuuuuuuuu, Auuuuuuuuu, ... Koje slobode!