Mudre i poucne price
ZAGUBLJEN DAN
  
Bila u jednom gradu jedna ulica u  kojoj su se nalazili samo dućani. Vlasnici dućana su živjeli i radili u  dobrim odnosima. Svakog dana su u isto vrijeme svi zajedno otvarali i  zatvarali svoje dućane a zatim odlazili svojim kućama.
Jedan od vlasnika je svake večeri, dok je zatvarao dućan, govorio:
- Zagubih još jedan dan.
 
Kako se ponavljalo iz večeri u veče, njegove kolege su zaključile da  mu trgovina slabo ide, i sa namjerom da pomognu svom kolegi, dogovore se  da sutradan svi šalju mušterije u njegov dućan, ne bi li i njemu malo  krenulo.
Tako je i bilo. Sutradan, kako bi ko naišao da kupi nešto, svi vlasnici  su ga slali u taj dućan.
Kad je došlo vrijeme da se dućani zatvaraju, taj isti vlasnik je ponovo  zatvarajući vrata svog dućana izgovorio:
 – Zagubih još jedan dan.
 
- Pa, sad si pretjerao, povikaše u isti glas ostali vlasnici.
 
- Cijelog dana smo sve mušterije slali da pazare samo kod tebe, a  tebi opet malo iako si zaradio koliko svi mi zaradimo nekim drugim danom  zajedno!
 
-  E, prijatelji moji odgovori im stari prodavac, imam ja novaca da  kupim i vas i vaše dućane, nije stvar u parama. Para je bilo i biće ih,  ali ovaj, ovakav današnji dan koji se završio, nikad se neće ponovo  vratiti.
          MOĆ DOBRIH DJELA
  
Jednog dana, kad sam bio prva godina  srednje škole, vidio sam jednog dječaka iz mog razreda kako ide kući.  Zvao se Kajl. Izgledalo je, kao da nosi kući sve knjige. Pomislio sam:
 
“Zašto bi neko nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovaj zaista mora  biti da je štreber.”
Sam sam imao lijepo isplaniran vikend (slavlja i fudbalska utakmica s  prijateljima sutra popodne), zato sam samo slegnuo ramenima i produžio  dalje.
Hodajući, vidio sam da prema onom dječaku ide grupa djece. Potrčali su k  njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u  blato. Njegove naočare su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju  desetak koraka od njega. U očima mu se vidjela tuga.
U srcu sam saosećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći  tražio svoje naočare, vidio sam da plače. Dodajući mu naočare, rekao  sam:
 
“Oni dječaci su budale. Zaista bi već morali da odrastu.”
Pogledao me i rekao:
 
“Hej, hvala!” – na njegovom je licu bio  velik osmijeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. Pomogao  sam mu da pokupi knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi  blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam ranije viđao. Rekao  je, da je prije išao u privatne škole. Prije toga se ne bih nikada  družio s nekim ko je pohađao privatnu školu. Cijelim putem do kuće išli  smo pješke i pomogao sam mu da nosi dio knjiga.
Pokazalo se da je zanimljiv dječak. Upitao sam ga bi li htio s mojim  prijateljima da igra fudbal. Pristao je. Družili smo se cijeli vikend, i  što sam bolje upoznavao Kajla, sve više mi se sviđao. Moji
prijatelji bili su istog mišljenja.
Došao je ponedeljak jutro i tamo je opet bio Kajl s ogromnom hrpom  knjiga. Zaustavio sam ga i rekao:
 
“Ti ćeš zaista da nabildaš mišiće s tom hrpom knjiga, koje nosiš  svaki dan!”
Samo se nasmijao i dao mi polovinu knjiga.
Kroz sljedeće četiri godine Kajl i ja postali smo najbolji prijatelji.  Na zadnjoj godini počeli smo da razmišljamo o faksu. Kajl se odlučio za  Džordžtaun a ja za Djuk. Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da  kilometri nikad neće biti problem.On je htio da postane ljekar, a ja sam  ciljao u poslovne vode uz pomoć fudbalske stipendije.
Kajl je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Sve vrijeme  zezao sam ga da je štreber.
Radovao sam se što ja nisam morao da idem na binu i govorim. Na dan  mature vidio sam Kajla. Izgledao je fantastično. On je bio jedan od onih  koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima  popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao sa naočarima. Imao je više  sudara od mene i djevojke su ga obožavale, tako da sam ponekad bio  ljubomoran.
Danas je bio jedan od tih dana. Vidio sam kako je nervozan zbog svog  govora.
Zato sam ga lupio po leđima i rekao:
“Hej, veliki čoveče, bićeš odličan!”
Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmejao se.
 
“Hvala”, rekao je.
Nakašljao se i počeo govor.
 
“Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali  tokom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći,  sestrama, možda treneru … ali najviše svojim prijateljima. Ovdje sam, da  vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi može  da se pokloni. Ispričaću vam priču.”
Gledao sam ga u nevjerici, dok je on pričao priču o danu našeg prvog  susreta. Preko vikenda je namjeravao da se ubije. Ispričao je kako je  ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala da dođe i nosi  kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi smiješak.
 
“Hvala bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj me je spasao od smrti.”
Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni  dječak pričao o svom najgorem trenutku. Video sam njegovu majku i oca  kako me gledaju i smiješe mi se onim istim zahvalnim osmijehom. Tek sam  tada shvatio pravu dubinu svega toga.
 
Nikad ne potcenjuj moć svojih djela. Jednim malim gestom možeš nekome  da promijeniš život. Na bolje ili na gore. Bog nas “pušta” u naše  živote, da na neki način utičemo jedni na druge.
Tražite Boga u drugima.
ISTINSKI PROŽIVLJENO VRIJEME
  
Ovo je priča o jednom čovjeku koga bih nazvao Tragačem.
Tragač je neko ko traga, ko traži, ali ko ne mora i da nađe ono za čim  traga. To je neko, ko ne mora ni da zna šta traži. To je prosto čovjek  čiji život predstavlja traganje.
 
Tako jednog dana jedan Tragač osjeti  snažnu potrebu da krene za grad Kamir. Naučivši se da ozbiljno obraća  pažnju na takva osjećanja, koja dopirahu iz nepoznatih mjesta do njega  samog, ostavi sve i krenu na put.
 
Hodajući dva dana po prašnjavim  putevima, najzad spazi u daljini obrise grada Kamira. I malo prije nego  da stigne do samih kapija grada, pažnju mu privuče jedan  brežuljak desno od puta, prekriven čudnim zelenilom i mnoštvom  raznoraznog proljećnog cvijeća. Sa svih strana brežuljak bješe ograđen  lakiranom ogradom. Bronzana vratašca na ulazu namamiše ga da uđe.
 
Iznenada osjeti da je čak i zaboravio na  grad i da treba da se malo zadrži na tom mjestu. Tragač uđe kroz  bronzana vratašca i lagano pođe da se kreće između bijelog kamenja koja  su ležala nasumično razbacana po zemlji.
 
Pusti da mu pogled kao leptir prelijeće  preko svakog detalja u tom šarenom raju. Imao je oči tragača i možda je  zato i otkrio natpis na jednom bijelom kamenu:
Abdul Tareg, živio 8 godina, 6 mjeseci, 2 sedmice i 3 dana.
 
Malo se uznemirio kad je shvatio da taj  kamen nije uopšte bio kamen, već nadgrobna ploča. Rastuži se pri pomisli  da je tu bilo sahranjeno tako malo dijete. Osvrnuvši se oko sebe,  spazi, da je na susjednom kamenu takođe stajao neki natpis. Približi se  kamenu i pročita:
Jamir Khalib, živio 5 godina, 8 mjeseci i 3 sedmice.
 
Tad se Tragač osjeti jako uznemireno. To  predivno mjesto bilo je ustvari groblje, a svaki kamen nadgrobna ploča.  Jednu po jednu on poče da čita ploče. Na svakoj je stajao određen  natpis: ime i životni vijek. Obuze ga užas kada je ustanovio da je  najstarije dijete koje je tu bilo sahranjeno jedva imalo nešto više od  11 godina. Pritisnut neizmjernom tugom, sjede na travu i zaplaka.
 
Stari upravnik groblja koji je slučajno  tuda prolazio, vidjevši nepoznatog čovjeka krenu prema njemu. Neko  vrijeme ga je posmatrao kako plače, pa ga upita da li oplakuje nekog  bliskog.
 
- Ne, ne plačem za nekim svojim – odgovori Tragač. Šta je sa ovim  gradom? Kakav užas se ovdje dešava? Zašto ima toliko mrtve djece  zakopane na ovom mjestu? Kakvo se to strašno prokletstvo nadvilo nad  ovim ljudima i natjeralo ga da napravi dječije groblje?!
 
Starac mu odgovori:
- Smirite se, nema nikakvog prokletstva. Radi se o tome, da kod nas  postoji jedan drevni običaj. Dozvolite da vam pojasnim: kada neko dijete  navrši petnaest godina, roditelji mu poklone jednu sasvim malu svesku,  kao ova koju ja nosim oko svog vrata. I kad god ga nešto mnogo obraduje,  on treba da otvori tu svesku i da zapiše: lijevo, to što ga je  obradovalo i desno, vrijeme trajanja te radosti.
Upoznao se sa djevojkom i zaljubio se u nju: koliko je trajala ta  neizmjerna strast i radost? Jednu sedmicu? Dvije? Tri i po?… Zapiši.
…
Uzbuđenje prvog poljupca? Koliko je trajalo? Minut i po, koliko i  poljubac? Dva dana? Jednu sedmicu?…
Trudnoća i rađanje prvog djeteta?
Ženidbe prijateljá?
Putovanje iz snova?
Susret sa bratom koji dolazi iz daleke zemlje?
Koliko je trajala radost svih tih događaja? Satima? Danima?… Tako mi u  naše male sveske zapisujemo svaki trenutak naše radosti…Svaki trenutak.
 
Kada neko umre, običaj je da mu otvorimo svesku i da mu saberemo svo  vrijeme njegove životne radosti i da ga zapišemo na grobu. Zato što  vjerujemo da je to jedino istinski proživljeno vrijeme.
 
 
  
Nekada davno živio jedan afrički kralj koji je imao jako bliskog  prijatelja, prijatelja sa kojim je odrastao. Taj njegov prijatelj imao  je naviku da, šta god da se desi u životu, kaže:“To je dobro.“
Jednog dana kralj pođe u lov sa svojim prijateljem. Prijatelj je  prethodnno pripremio puške, ali ispostavilo se da jednu pušku nije dobro  podmazao. Kad je kralj spazio lovinu i nanišanio, puška se jako trznu,  ispade mu iz ruku i opali. Na njegovu žalost, metak mu je otkinuo palac  na lijevoj ruci. Prijatelj mirno gledajući šta se dešava i vjeran svojoj  navici reče:“To je dobro!“ Na to pobješnjeli kralj urliknu:“Neee!!! To  NIJE dobro. To NIJE dobro.“ I naredio da se njegov prijatelj baci u  najdublju tamnicu.
 
Prošla je godina dana, kralj opet krenu u lov. No igrom slučaja,  uhvatiše ga ljudožderi, svezaše ga i odnesoše u svoje selo. Skupiše  drva, zapališe vatru i prinesoše kolac. I kada dovukoše kralja do vatre,  vidješe da mu fali palac. I kako su bili mnogo sujevjerni i nisu jeli  nikada čovjeka kome nešto fali, odvezaše kralja i pustiše ga na slobodu.
 
Kada je došao sebi, poslije susreta sa smrću, kralj se duboko zamisli  nad sudbinom i sjeti se svoga prijatelja, koji je već cijelu godinu  trunuo u zatvoru. Kralj naredi da se njegov prijatelj istog trenutka  pusti na slobodu: „Bio si u pravu. – reče mu-  Zaista je bilo dobro što  mi je metak otkinuo palac.“
I nakon što mu ispriča za svoju  dogodovštinu sa ljudožderima, rasplaka se govoreći:“Osjećam se užasno  zbog toga što sam ti napravio, bacajući te u tamnicu.“
„Ne!“ – odgovori prijatelj – „To je dobro!“
„Kako dobro?! Šta tu ima dobro što si proveo godinu dana u zatvoru?!
„Pa da nisam bio u zatvoru, sada bi me jeli ljudožderi.“ – bio je  odgovor.
               MONAH I CAR
  
Jedan istočni car je imao veliko  bogatstvo.
 
Bio je veliki srebroljubac.
 
Svake godine o svom rođendanu stao bi na vagu, na jedan njen kraj, a  na drugi kraj su njegovi podanici stavljali zlato i drago kamenje dok ne  prevagne.
 
Jednom ovaj car sretne u pustinji jednog vrlo produhovljenog  asketu-monaha, koga upita:
 
„Zašto podnosiš tako veliku žrtvu?“
 
Monah mu na to odgovori:
 
„Tvoja žrtva je mnogo veća. Ja se odričem svega što je prolazno, a ti  se odričeš svega što je vječno.“