Mudre i poucne price
ZAGUBLJEN DAN
Bila u jednom gradu jedna ulica u kojoj su se nalazili samo dućani. Vlasnici dućana su živjeli i radili u dobrim odnosima. Svakog dana su u isto vrijeme svi zajedno otvarali i zatvarali svoje dućane a zatim odlazili svojim kućama.
Jedan od vlasnika je svake večeri, dok je zatvarao dućan, govorio:
- Zagubih još jedan dan.
Kako se ponavljalo iz večeri u veče, njegove kolege su zaključile da mu trgovina slabo ide, i sa namjerom da pomognu svom kolegi, dogovore se da sutradan svi šalju mušterije u njegov dućan, ne bi li i njemu malo krenulo.
Tako je i bilo. Sutradan, kako bi ko naišao da kupi nešto, svi vlasnici su ga slali u taj dućan.
Kad je došlo vrijeme da se dućani zatvaraju, taj isti vlasnik je ponovo zatvarajući vrata svog dućana izgovorio:
– Zagubih još jedan dan.
- Pa, sad si pretjerao, povikaše u isti glas ostali vlasnici.
- Cijelog dana smo sve mušterije slali da pazare samo kod tebe, a tebi opet malo iako si zaradio koliko svi mi zaradimo nekim drugim danom zajedno!
- E, prijatelji moji odgovori im stari prodavac, imam ja novaca da kupim i vas i vaše dućane, nije stvar u parama. Para je bilo i biće ih, ali ovaj, ovakav današnji dan koji se završio, nikad se neće ponovo vratiti.
MOĆ DOBRIH DJELA
Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednog dječaka iz mog razreda kako ide kući. Zvao se Kajl. Izgledalo je, kao da nosi kući sve knjige. Pomislio sam:
“Zašto bi neko nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovaj zaista mora biti da je štreber.”
Sam sam imao lijepo isplaniran vikend (slavlja i fudbalska utakmica s prijateljima sutra popodne), zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje.
Hodajući, vidio sam da prema onom dječaku ide grupa djece. Potrčali su k njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato. Njegove naočare su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak koraka od njega. U očima mu se vidjela tuga.
U srcu sam saosećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočare, vidio sam da plače. Dodajući mu naočare, rekao sam:
“Oni dječaci su budale. Zaista bi već morali da odrastu.”
Pogledao me i rekao:
“Hej, hvala!” – na njegovom je licu bio velik osmijeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. Pomogao sam mu da pokupi knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam ranije viđao. Rekao je, da je prije išao u privatne škole. Prije toga se ne bih nikada družio s nekim ko je pohađao privatnu školu. Cijelim putem do kuće išli smo pješke i pomogao sam mu da nosi dio knjiga.
Pokazalo se da je zanimljiv dječak. Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima da igra fudbal. Pristao je. Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje upoznavao Kajla, sve više mi se sviđao. Moji
prijatelji bili su istog mišljenja.
Došao je ponedeljak jutro i tamo je opet bio Kajl s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao:
“Ti ćeš zaista da nabildaš mišiće s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!”
Samo se nasmijao i dao mi polovinu knjiga.
Kroz sljedeće četiri godine Kajl i ja postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo da razmišljamo o faksu. Kajl se odlučio za Džordžtaun a ja za Djuk. Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem.On je htio da postane ljekar, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć fudbalske stipendije.
Kajl je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Sve vrijeme zezao sam ga da je štreber.
Radovao sam se što ja nisam morao da idem na binu i govorim. Na dan mature vidio sam Kajla. Izgledao je fantastično. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao sa naočarima. Imao je više sudara od mene i djevojke su ga obožavale, tako da sam ponekad bio ljubomoran.
Danas je bio jedan od tih dana. Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora.
Zato sam ga lupio po leđima i rekao:
“Hej, veliki čoveče, bićeš odličan!”
Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmejao se.
“Hvala”, rekao je.
Nakašljao se i počeo govor.
“Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tokom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru … ali najviše svojim prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi može da se pokloni. Ispričaću vam priču.”
Gledao sam ga u nevjerici, dok je on pričao priču o danu našeg prvog susreta. Preko vikenda je namjeravao da se ubije. Ispričao je kako je ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala da dođe i nosi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi smiješak.
“Hvala bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj me je spasao od smrti.”
Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dječak pričao o svom najgorem trenutku. Video sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smiješe mi se onim istim zahvalnim osmijehom. Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.
Nikad ne potcenjuj moć svojih djela. Jednim malim gestom možeš nekome da promijeniš život. Na bolje ili na gore. Bog nas “pušta” u naše živote, da na neki način utičemo jedni na druge.
Tražite Boga u drugima.
ISTINSKI PROŽIVLJENO VRIJEME
Ovo je priča o jednom čovjeku koga bih nazvao Tragačem.
Tragač je neko ko traga, ko traži, ali ko ne mora i da nađe ono za čim traga. To je neko, ko ne mora ni da zna šta traži. To je prosto čovjek čiji život predstavlja traganje.
Tako jednog dana jedan Tragač osjeti snažnu potrebu da krene za grad Kamir. Naučivši se da ozbiljno obraća pažnju na takva osjećanja, koja dopirahu iz nepoznatih mjesta do njega samog, ostavi sve i krenu na put.
Hodajući dva dana po prašnjavim putevima, najzad spazi u daljini obrise grada Kamira. I malo prije nego da stigne do samih kapija grada, pažnju mu privuče jedan brežuljak desno od puta, prekriven čudnim zelenilom i mnoštvom raznoraznog proljećnog cvijeća. Sa svih strana brežuljak bješe ograđen lakiranom ogradom. Bronzana vratašca na ulazu namamiše ga da uđe.
Iznenada osjeti da je čak i zaboravio na grad i da treba da se malo zadrži na tom mjestu. Tragač uđe kroz bronzana vratašca i lagano pođe da se kreće između bijelog kamenja koja su ležala nasumično razbacana po zemlji.
Pusti da mu pogled kao leptir prelijeće preko svakog detalja u tom šarenom raju. Imao je oči tragača i možda je zato i otkrio natpis na jednom bijelom kamenu:
Abdul Tareg, živio 8 godina, 6 mjeseci, 2 sedmice i 3 dana.
Malo se uznemirio kad je shvatio da taj kamen nije uopšte bio kamen, već nadgrobna ploča. Rastuži se pri pomisli da je tu bilo sahranjeno tako malo dijete. Osvrnuvši se oko sebe, spazi, da je na susjednom kamenu takođe stajao neki natpis. Približi se kamenu i pročita:
Jamir Khalib, živio 5 godina, 8 mjeseci i 3 sedmice.
Tad se Tragač osjeti jako uznemireno. To predivno mjesto bilo je ustvari groblje, a svaki kamen nadgrobna ploča. Jednu po jednu on poče da čita ploče. Na svakoj je stajao određen natpis: ime i životni vijek. Obuze ga užas kada je ustanovio da je najstarije dijete koje je tu bilo sahranjeno jedva imalo nešto više od 11 godina. Pritisnut neizmjernom tugom, sjede na travu i zaplaka.
Stari upravnik groblja koji je slučajno tuda prolazio, vidjevši nepoznatog čovjeka krenu prema njemu. Neko vrijeme ga je posmatrao kako plače, pa ga upita da li oplakuje nekog bliskog.
- Ne, ne plačem za nekim svojim – odgovori Tragač. Šta je sa ovim gradom? Kakav užas se ovdje dešava? Zašto ima toliko mrtve djece zakopane na ovom mjestu? Kakvo se to strašno prokletstvo nadvilo nad ovim ljudima i natjeralo ga da napravi dječije groblje?!
Starac mu odgovori:
- Smirite se, nema nikakvog prokletstva. Radi se o tome, da kod nas postoji jedan drevni običaj. Dozvolite da vam pojasnim: kada neko dijete navrši petnaest godina, roditelji mu poklone jednu sasvim malu svesku, kao ova koju ja nosim oko svog vrata. I kad god ga nešto mnogo obraduje, on treba da otvori tu svesku i da zapiše: lijevo, to što ga je obradovalo i desno, vrijeme trajanja te radosti.
Upoznao se sa djevojkom i zaljubio se u nju: koliko je trajala ta neizmjerna strast i radost? Jednu sedmicu? Dvije? Tri i po?… Zapiši.
…
Uzbuđenje prvog poljupca? Koliko je trajalo? Minut i po, koliko i poljubac? Dva dana? Jednu sedmicu?…
Trudnoća i rađanje prvog djeteta?
Ženidbe prijateljá?
Putovanje iz snova?
Susret sa bratom koji dolazi iz daleke zemlje?
Koliko je trajala radost svih tih događaja? Satima? Danima?… Tako mi u naše male sveske zapisujemo svaki trenutak naše radosti…Svaki trenutak.
Kada neko umre, običaj je da mu otvorimo svesku i da mu saberemo svo vrijeme njegove životne radosti i da ga zapišemo na grobu. Zato što vjerujemo da je to jedino istinski proživljeno vrijeme.
Nekada davno živio jedan afrički kralj koji je imao jako bliskog prijatelja, prijatelja sa kojim je odrastao. Taj njegov prijatelj imao je naviku da, šta god da se desi u životu, kaže:“To je dobro.“
Jednog dana kralj pođe u lov sa svojim prijateljem. Prijatelj je prethodnno pripremio puške, ali ispostavilo se da jednu pušku nije dobro podmazao. Kad je kralj spazio lovinu i nanišanio, puška se jako trznu, ispade mu iz ruku i opali. Na njegovu žalost, metak mu je otkinuo palac na lijevoj ruci. Prijatelj mirno gledajući šta se dešava i vjeran svojoj navici reče:“To je dobro!“ Na to pobješnjeli kralj urliknu:“Neee!!! To NIJE dobro. To NIJE dobro.“ I naredio da se njegov prijatelj baci u najdublju tamnicu.
Prošla je godina dana, kralj opet krenu u lov. No igrom slučaja, uhvatiše ga ljudožderi, svezaše ga i odnesoše u svoje selo. Skupiše drva, zapališe vatru i prinesoše kolac. I kada dovukoše kralja do vatre, vidješe da mu fali palac. I kako su bili mnogo sujevjerni i nisu jeli nikada čovjeka kome nešto fali, odvezaše kralja i pustiše ga na slobodu.
Kada je došao sebi, poslije susreta sa smrću, kralj se duboko zamisli nad sudbinom i sjeti se svoga prijatelja, koji je već cijelu godinu trunuo u zatvoru. Kralj naredi da se njegov prijatelj istog trenutka pusti na slobodu: „Bio si u pravu. – reče mu- Zaista je bilo dobro što mi je metak otkinuo palac.“
I nakon što mu ispriča za svoju dogodovštinu sa ljudožderima, rasplaka se govoreći:“Osjećam se užasno zbog toga što sam ti napravio, bacajući te u tamnicu.“
„Ne!“ – odgovori prijatelj – „To je dobro!“
„Kako dobro?! Šta tu ima dobro što si proveo godinu dana u zatvoru?!
„Pa da nisam bio u zatvoru, sada bi me jeli ljudožderi.“ – bio je odgovor.
MONAH I CAR
Jedan istočni car je imao veliko bogatstvo.
Bio je veliki srebroljubac.
Svake godine o svom rođendanu stao bi na vagu, na jedan njen kraj, a na drugi kraj su njegovi podanici stavljali zlato i drago kamenje dok ne prevagne.
Jednom ovaj car sretne u pustinji jednog vrlo produhovljenog asketu-monaha, koga upita:
„Zašto podnosiš tako veliku žrtvu?“
Monah mu na to odgovori:
„Tvoja žrtva je mnogo veća. Ja se odričem svega što je prolazno, a ti se odričeš svega što je vječno.“
