LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.09.2009
- Poruka
- 8.464
(Odlomak)
- Mogu li te nešto pitati? - rekla je jednostavno i na takav način, kao da je nastavljala čas ranije prekinuti razgovor između nas. Bez pozdrava, bez upoznavanja...
„Šta li ova hoće?“ - pitao sam se, „Nos joj je malo prćast i gle, još uvijek posut malim smeđim pjegicama!“ - primjećivao sam, a istovremeno glasno rekoh:
- Možeš. Šta je?
- Jeste li vi radili ove zadatke iz matematike? - govoreći to, ona gurnu prema meni neki list papira.
„Zašto li je došla da baš mene pita o tome? I gornja usna joj je malo zavrnuta naviše, ali, to nekako simpatično djeluje!“ Još uvijek nisam znao zašto, ali, bilo mi je zbog nečega drago što je došla da pita baš mene.
Uzeo sam papir i pogledao. X + Y = 9, X - Y = 3, stajalo je jedno ispod drugog na papiru.
- Ovo su jednačine sa dvije nepoznate. - rekoh.
- Znam da su jednačine sa dvije nepoznate, to smo danas učili, ali, - nasmješila se, - ne znam..., zapravo, znam kako se rješavaju prvom metodom, kako se ono zove...? Nije važno! Nisam zapamtila kako se rješavaju metodom zamjene.
- To je lako! - rekoh sav važan, - hoćeš da ti pokažem?
- Naravno. Zbog toga sam i došla.
Jedno hm djeda Marka silno mi se nametalo! "Zato je i došla! Kao u dućan da kupi šibicu. Da joj obrve nisu tako svijetle..., ali, i one su nekako simpatične, povijaju se naviše kada se nasmiješi.“
- Pazi,ovako... - počeo sam zdušno da joj objašnjavam, nastojeći da se izražavam kao da sam pred profesorom na tabli, pa sam zbog toga više pažnje obraćao onome što govorim, nego onome što radim. Rezultat toga je bio da sam jedan plus previdio pretvoriti u minus, tako da mi je vrijednost ipsilona ispala 15, umjesto 3! Osjetio sam da su mi se obrazi zažarili, kao onda kada sam ujaku Stojanu rekao da se u glasačku kutiju, punu trnja, neće moći zavući ruka! Možda još i gore, jer ne samo da sam bio bijesan na sebe, nego me je spopao i nekakav stid, što me posebno iritiralo. Sve mi se zbrkalo u glavi! Što sam više nastojao da se koncentrišem , to mi je sve manje polazilo za rukom. Počela me je hvatati panika, jer mi nije bilo jasno šta se sa mnom dešava i zbog čega sve to? „... pa i ova pjegava Milica! Kog đavola je došla mene pitati...“ - počeo sam u sebi krivicu svaljivati na nedužnu Milicu.
- Dobro je ovo sve, - čuh njen glas poslije duže pauze, za vrijeme koje sam se ja kuvao u svim vodama, a ona pokušavala da uoči grešku u mome računu, - samo ovo šest nije plus nego minus, pa je, znači, ipsilon tri..., da vidimo... - ona zamijeni u jednačini ipsilon novom vrijednošću, - da, evo, tačno je!
- Ma, da. Nisam vidio taj minus. - nastojao sam da to zvuči kao da je taj minus sasvim beznačajan. A da bih koliko toliko u njenim očima popravio utisak o sebi i svome znanju, ( još uvijek mi nije bilo jasno zbog čega mi je do toga stalo) predložih joj:
- Hajde da sve ponovimo.
- Ne treba, shvatila sam. Pih! Pa to i nije tako teško kako mi je u prvi mah izgledalo. Baš sam glupača!
- Tebi je ime Milica?
- Da. - odgovorila je. Nije pitala odakle znam njeno ime.
- A prezivaš se Jevtić. - htio sam je impresionirati.
- Da, Milica Jevtić. - rekla je, kao da je sasvim normalno što ja znam njeno ime i prezime.
Očekivao sam poslije toga da će i ona mene pitati za ime, ali, nije ništa pitala. Umjesto toga, ona ustade, prošara malo svojim plavim očima po trpezariji i reče:
- Baš si sladak!
Poslije tih riječi, njen konjski repić se izgubi ispred mojih očiju i nestade negdje u drugom kraju trpezarije, među mnoštvom drugih glava, koje su bile nagnute nad udžbenicima.
"Baš si sladak, baš si sladak..." Još dugo su mi te njene riječi odzvanjale u ušima, čak i kada sam te večeri legao da spavam, još uvjek sam ih čuo.
Nikada se ranije nisam nešto posebno družio sa djevojčicama. Kontaktirao sam sa njima, naravno, čak se i konfrontirao zbog potezanja za kosu, što rade svi dječaci na svijetu, i sve mi je to bilo normalno, nije me ni najmanje zbunjivalo niti uzbuđivalo. Međutim, ovaj susret sa Milicom nije ni najmanje ličio na te ranije, a što je mene najviše zbunjivalo, jeste to što ja tom prilikom nisam ličio na samog sebe. Zbog čega sam se onako zbunio i zastidio radi onog bezveznog plusa i minusa? Zašto me je njeno kratko prisustvo na neki poseban način uznemirilo i ostavilo trag u meni? Zašto su me njene posljednje riječi toliko impresionirale, da sam stalno mislio na njih? Ne. Toga trenutka, još uvijek nisam znao odgovore na ta pitanja. Što sam se više trudio da ih dokučim, bio sam sve zbunjeniji.
Sljedeća dva dana, ta pirgava Milica mi je prečesto okupirala misli, čak i dok sam slušao predavanja na časovima! Takvo nešto mi se ranije nikad nije dešavalo. Na časovima sam, još od početka osnovnog školovanja, uvijek bio veoma pažljiv slušalac. Kada bih se vrato iz škole u dom, uhvatio bih sebe, kako među grupama učenika, pogledom tražim konjski repić plave boje! Tu i tamo sam ga viđao, ali sam onda opet sam sebe zbunio, kada sam otkrio da bježim kao sumanut, kada bi se slučajno ukazala prilika da se nađem blizu nje!? Naravno, i tada sam donekle znao za fenomen koji se zove ljubav. Pročitao sam ponešto o tome u nekim knjigama, a i gledao u filmovima. No, najviše „znanja“ o ljubavi, napabričio sam iz priča starijih mladića, koje sam povremeno slušao. Razumjevao sam da se tu muškarac i žena vole na poseban način i da su privlačni jedno drugome. E, upravo to što sam „znao“ o ljubavi me je posebno sada zbunjivalo. Shvatio sam da mi je Milica na neki neobjašnjiv način privlačna, ali, nikako nisam shvatao zašto bježim od nje kada mi se ukaže prilika da joj se približim?
Trećeg jutra od našeg „bliskog“ susreta za trpezarijskim stolom, dok smo se u dvorištu gužvali oko postrojavanja za doručak, neko me iznenada uhvati za ruku i nešto stavi u moju šaku. Bio sam toliko iznenađen njenom naglom pojavom i blizinom, da sam zinuo kao peš! Nisam uspio reći ni A, a ona je nestala u gužvi. Ni ona, takođe, nije rekla ni jednu riječ. Posle dosta vremena, dok sam malo došao sebi, ja se sjetih da pogledam šta mi je stavila u ruku. Bile su to dvije bonbone!!!
Od tog trenutka, sa mnom se definitivno počelo dešavati nešto čudno, meni nepoznato i dotad nedoživljeno. Bio sam potpuno svjestan toga. U meni su se pojavili neki novi, dotad nepoznati osjećaji, koji su me na uzbudljiv način ispunjavali svega i činili me tako razdraganim i lepršavim, da sam na momente mislio da ću se podići sa zemlje i početi lebdjeti u vazduhu kao ptica! Bili su to, istovremeno, osjećaji puni neke tajanstvene strepnje i prijatne slutnje, donekle slične onoj slutnji koju sam nekada osjećao početkom ranog proljeća, ali, za razliku od te slutnje, koja je bila izazvana nečim izvan mene, ova je dolazila odnekud iz mene samoga, kao poplava moje sopstvene krvi. Od te poplave sam osjećao neki blagi bol u grudima i laku vrtoglavicu, ali i jedno i drugo mi je pričinjavalo neko novo, dotad nepoznato zadovoljstvo, zadovoljstvo što postojim, što osjećam, što je proljeće... Istovremeno, zbunjivale su me promjene koje su ti osjećaji izazivali u meni. Sve oko mene i u meni, odjedanput se nekako osmislilo i došlo samo po sebi u neki red, sklad i harmoniju.
Ja sam do tada u sebi nosio stalnu tihu nostalgiju za krajem iz koga sam otišao, čežnju za majkom i mojom sobicom u potkrovlju, pa čak i za Lazarom i njegovom divljom prirodom, a sada je odjednom svega toga skoro nestalo? Iznenada sam otkrio da mi je drago što sam tu a ne tamo, čak mi je i naš đački dom poprimio neki drugačiji izgled - mnogo ljepši i prijatniji, tako da sam se čudio svojoj ranijoj odurnosti prema toj zgradurini.
I moje ranije mišljenje o upravniku Todoru, kao pod uticajem neke čarolije, potpuno se promijenilo. Nije mi više uopšte izgledao strašan kao nekada. Bio mi je, na neki svoj način, čak i simpatičan! Bilo ga je interesantno gledati kako na svojm štakama skakuće između stolova u trpezariji i sa velikom pažnjom sluša Preradovićevog „Putnika“, što bi ga, na njegov zahtjev, glasno čitao neko od učenika. Često je tražio da mu se ta pjesma čita. Sjetio sam se da sam jednom negdje proćitao da čovjek koji voli životinje, ne može biti zao i sebičan, pa sam odmah napravio komparaciju sa Todorom i njegovim mačkama. Očito je bilo da ih je on volio, a i one njega.
U učionici, za vrijeme nastave, zagledao sam se u leptira koji je pao na prozorsko staklo. Sjedio sam pored tog prozora. Leptir mi je domahivao svojim šarenim krilima, kao da me doziva! „Zbog čega do sada nisam obraćao nikakvu pažnju na leptire? Pa, zar ima ljepšeg stvorenja od leptira? ...Baš si sladak! ..."
- Šta ti zijaš kroz prozor? - dreknu više moje glave profesor Ruskog.
Ispao sam smiješan kada sam poslije tog uzvika skočio i odmah počeo recitovati: - Naša Tanja gorko plač, / uronila v rječku mljač! - Čitav razred je zaurlikao od smijeha! Čak se i profesor zacenuo od smijeha! „Kreteni! Pojma nemaju...“ Istina, nisam ni ja imao pojma da je on davno prestao propitivati zadatu nam pjesmicu i da je prešao na sasvim drugo gradivo! „Bez veze! - Baš si sladak! - Naravno, zato sam i došla. - Mogu li te nešto pitati? - Baš si sladak! A, nosić joj je posut pjegicama kao golubije jaje i malo, samo malčice prćast. Baš toliko da to bude simpatično. Kada korača, konjski repić se širi i skuplja pri svakom njenom pokretu, kao lepeza od slame. Oči!? - Kao da se zagledaš u dubinu bistrog jezera, čije dno nije na zemlji, nego na nebu! Obrve? S početka malo, sasvim malo jake, a onda prema sljepoočnicama tanke, tajanstveno se gube u koloritu okolnog tena! I smiju se zajedno sa očima i usnama! - Baš si sladak! Gornja usna malo zavrnuta prema vani. Neobično. I donja je ispupčena. A na njihovim krajevima, jedva primjetne male jamice! Sve izgleda kao otvorena ruža!...“
- O čemu sam sada pričao? - jedva prepoznajem profesora Ruskog jezika, koji je opet stajao iznad moje glave. Nisam ni primjetio kada mi je prišao! „To on mene pita? Koji mu je vrag pa je baš danas navalio na mene?“
- O... ruskom jeziku. - odgovaram nasumice, ni sam ne znajući zašto, jer bi mi mnogo bolje bilo da sam ćutao.
Opet se u razredu prozori tresu od smijeha! „Baš su idioti! Pa o čemu je profesor Ruskog jezika mogao pričati, nego o Ruskom jeziku?“
- Dozvoli da te informišem, mladiću, da smo razgovarali o pripremi proslave prvoga maja. - reče profesor tonom punim ironije i sarkazma, a uz to se i malo nakloni prema meni. Nove salve smijeha propratiše ovaj njegov gest i riječi.
Bio sam i u gimnaziji odličan učenik, pa su mnogi jedva dočekali da me vide u ovakvoj čorbi. To im je bila neka vrsta satifakcije i koliko toliko relativizovanje razlike između njihovih dvojki i trojki, naspram mojih petica. Ne, djeci nisu strani ni pakost ni zavist, oni se kod njih spontano ispoljavaju, kad god postoji prilika za to.
Dok smo se vraćali iz škole, drugari su se zezali na moj račun, recitovali mi „Tanju“ i pominjali prvi maj, ali, ja sam sve to slušao samo jednim uhom. Moje misli su bile i dalje okupirane nečim mnogo interesantnijim i ljepšim. „Baš si sladak! Bonbone? Zašto mi ih je dala? Zašto baš meni? Odakle joj bonbone? Pitaću je. Da, Prići ću joj jednostavno i pitati: zašto si mi dala one bonbone? Glupost! Ne, neću tako pitati. Uostalom, neću ništa pitati. Zašto bih pitao? Daću i ja njoj bonbone! Gdje da nađem bonbone? Ne. To bi bilo smiješno da i ja njoj dajem bonbone. Moram joj dati nešto drugo. Šta? Daću joj... šta ću joj dati??? Možda..., ne, ne! Daću joj..., da, sjajno! Napisaću joj pjesmu!“
Bio sam zadovoljan sobom i oduševljen idejom o pjesmi. Već sam se i ranije okušao u tome i išlo mi je od ruke. Istina, to su bili stihovi o domovini, a sad moram smisliti nešto o njoj i meni.
„Ne o meni, samo o njoj. Da, samo o njoj! To će biti sasvim u redu. A šta ako je nekome pokaže pa se za to sazna? Bio bih gotov! Ne bih ostao živ od zezancije. Ovi oko mene su pravi vukovi! Raščerupali bi me svega, pogotovu jednim takvim povodom. Ipak ću je napisati! Ne moram joj je ni dati. Pa, da. Ona ne mora čak za to ni znati. Baš sam poblesavio! Pa kakve svrhe ima da je uopšte pišem, ako joj je neću pokazati?“
Slijedećih nekoliko dana, potrošio sam skoro cijelu svesku, pokušavajući da napišem pjesmu! Nije mi nikako uspijevalo. Pokušavao sam na razne načine i ponekad bih uspio sastviti po nekoliko stihova koji su mi u prvi mah izgledali sasvim dobri, ali nakon nekog vremena, pošto bih ih neprestano ponavljao u sebi, odjednom bih shvatio da nemaju nikakvog smisla, pa bih onda počinjao sve iznova. Od mnogobrojnih pokušaja, najviše mi se dopadao početak:
April u tvojim očima,
Obojio mi je sve u plavo...
Ovi stihovi mi nisu izgledali loše, a i izražavali su ono što me najviše dojmilo kod te djevojčice, a to su njene oči i njihovo nebesko plavetilo. Ali, nisam nikako mogao da smislim nastavak koji bi me zadovoljio. Poslije mnogih pokušaja, konačno sam odustao od te namjere, ali ne i od ideje da joj poklonim pjesmu, jer mi je ta ideja izgledala najbolja od svega. Odlučio sam da jednostavno nađem neke lijepe stihove koji bi odgovarali mome raspoloženju, da ih prepišem i da joj ih dam. Čak je i bolje što neće biti moji, - mislio sam, za slučaj da ih ona nekome pokaže.
Pažljivo sam pregledao sve pjesme u Čitanki, ali i taj trud mi je bio uzaludan. Tamo, naravno, nije bilo pjesama koje su odslikavale osjećaje zaljubljenog dečkića, nego onih u stilu: „Jedan stari patak, učinio ovo...“ ili, „Bože mili čuda velikoga / Kad se šćaše po zemlji Srbiji...“, a takvo što joj nisam mogao napisati, niti bi to imalo smisla. Posudio sam i Čitanku od Dušana, učenika drugog razreda, koji je spavao na krevetu ispod mene i brata, ali su i u njoj pjesme bile vrlo slične onima iz naše Čitanke, čak je dosta njih bilo istih.
Tada sam se sjetio onog razgovora između Jaše i ujaka Stojana, kada je Jaša pominjao nekog Jesenjina, kao najboljeg liričara i pjesnika ljubavne poezije pod kapom nebeskom. Za vrijeme velikog odmora, otišao sam u školsku biblioteku. Bibliotekar, neki sasušeni stariji čovjek, sa ogromnim naočalima, pogledao me je kao da sam pao s Marsa, ili kao da sam mu, u najmanju ruku, tražio mitraljez, kada sam rekao:
- Imate li šta od Jesenjina?
- Jesenjina? - izdreljio se on na mene, - Otkud ti znaš za Jesenjina?
- Pa..., znam. Imate li, molim vas?
- Nemam, Bubašvabo! - dreknu on na mene, - Kakvog Jesenjina? Gubi se odavde! Daću ja tebi Jesenjina!
Dok sam, malo uplašen, malo uvrijeđen, a najviše ljut, ( ta, zagazio sam bio u četrnaestu) išao prema vratima. čuo sam starog drekavca kako viče za mnom:
- Vidi ti njega! On bi Jesenjina. Daću ti ja iza ušiju!
Zatvorio sam vrata za sobom, i osjetio kako mi je lice zažareno. Nisam razumio bibliotekarevu reakciju.
Te večeri, u takozvanom neobaveznom terminu za učenje, sjedio sam na svome mjestu u trpezariji, trošeći i posljednje listove one sveske na kojoj sam ranije pokušavao napisti pjesmu. Satjeran u škripac i pritješnjen takvim okolnostima, a istovremeno uporan do fantastičnosti da ostvarim svoju namjeru, jer ta ideja ne samo što me je privlačila svojom ljepotom, svojom romantičnosti i izuzetnosti, nego je ona izražavala i neku moju unutrašnju potrebu, potrebu da se baš na taj način iskažem. Dakle, ponesen takvim osjećajima, ponovo sam se prihvatio da sam napišem ono što mije trebalo.
Do moje svijesti, koja je bila u oblacima, ipak je povremeno dopiralo brujanje prigušenih glasova u trpezariji, između kojih bi se po nekad izdvajao neki jači uzvik onih koji su bili pogođeni kuglicama hljeba. Ali, ta stvarnost oko mene, samo je povremeno i nakratko zaokupljala moju pažnju. Brzo bi ponovo utonuo u svoje sanjarenje, pokušavajući da u mislima nađem riječi i sastavim rime, koje bi potom stavljao na papir. Bio sam se izvježbao da, pošto bih stavio na papir ono što sam smislio, na minut-dva, namjerno usmjerim misli na nešto sasvim drugo, što nema veze sa smišljenim stihovima i njihovom povodu. Kada bih poslije toga pročitao ono što je bilo na papiru, obično bih otkrivao nešto što mi se nije sviđalo, ili je, čak, bilo besmisleno, čega u prvom trenutku nisam bio svjestan. Potom bih počinjao iznova. Na kraju sam uspio da nekako sastavim jednu strofu koja je prošla sve moje testove, i činila mi se smislenom i lijepim. Ona je glasila:
April u oku tvome,
Obojio mi je sve u plavo -
I moju javu i moje snove,
Sjajnim azurom obasjao!
Ohrabren ovim, po mom mišljenju uspjelim stihovima, prionuo sam još zdušnije da nađem pravi nastavak.
Zanesen tako u mislima, a pogleda prilijepljenog na stranici sveske, nisam naprosto primjetio kada je prišla i sjela. Tek u jednom trenutku, osjetio sam da neko sjedi na drugoj strani stola. Kada sam podigao pogled sa ižvrljane sveske, dočekalo me je plavetilo njenih očiju i blagi osmjeh otvorenih usana, koji je znatno povećao jamice na njenim obrazima. Sjedila je na istom onom mjestu, kao nekoliko večeri ranije.
Jezik mi se zavezao! Istovremeno, osjetio sam neko blago i prijatno strujanje sa dna stomaka, koje se penjalo prema grlu? Nikad nešto slično nisam osjetio. Mora da sam se sav zacrvenio, jer sam osjetio kako mi uši gore, ali je, srećom, prigušena svjetlost golih sijalica u trpezariji koje su bile prekrivene pljuvačkama muha, to prikrivala. U trenutnoj poplavi raznih osjećaja, jedan je, ipak, dominirao. - Bilo mi je vrlo drago što je tu! Iako sam i ranije imao taj osjećaj, sada mi je odjednom postelo posve jasno, da mi je ta plava, pirgava djevojčica, neobično draga, i to na neki poseban i do sada nedoživljen način. Istina, od prvog susreta sa njom, a naročito od kada mi je one dvije bonbone ostavila u ruci, nije mi izlazila iz glave! U početku sam time bio iznenađen, zbunjen, a onda sam postepeno počeo da naslućujem šta se samnom zbiva, što ne znači da i dalje nisam bio smućen i zblanut tim saznanjem. Bog sami zna šta je sve tih dana prolazilo mojim osjećanjima i mislima. No, nijedanput u tome nije bilo ovako jasno izražene želje za njenom blizinom, a još manje slutnje, da će mi to pričiniti ovako veliko zadovoljstvo kakvo sam trenutno osjećao.
Gledali smo se ćutke nekoliko trenutaka. Ja, zbunjen, zajapuren, pokušavao sam očajnički da nađem riječi koje bih rekao, a ona, mirna, nasmijana, obasipala me plavetilom svojih očiju, kao blaga aprilska kiša, tek poniklu travu! Tonuo sam u to plavetilo, omamljen njegovom dubinom i svjetlošću, osjećajući laganu vrtoglavicu, kao od velike visine!
- Je su li bonbone bile slatke? - oči su joj zaiskrile plavičastim sjajem, od koga nisam mogao odvojiti pogled.
- Nikad nisam pojeo slađe bonbone! - potekoše iz mene riječi same od sebe.
- Stvarno?
- Stvarno! Nisam ni znao da postoje tako slatke bonbone!
- Možda i nisi. A može biti da ih ima i slađih.
- To ne. - rekoh odlučno, - Ni jedne bonbone na svijetu ne mogu biti tako slatke kao bonbone koje si mi ti dala!
Ona obori pogled, ali se i dalje smješila.
Ja odnekud kao da dobih krila! Otkravio sam se potpuno! -Pa to uopšte nije tako teško, kako sam ja ranije zamišljao i čega sam se najviše plašio - kako ću razgovarati sa njom, a da to ne bude o školi, ili nekim drugim običnim stvarima, nego o ljubavi... ? Kako se o tome priča? Šta se priča? Kako se počinje?
Kao da sam odjednom dobio odgovore na sva ta pitanja! Ne znam zašto, ali njen oboreni pogled me je nekako ohrabrio i doveo u neko stanje, da sam se neočekivano osjetio gospodarem situacije.
- Ima nekoliko dana kako pokušavam da ti napišem pjesmu. - rekoh hrabro.
Plavetilo njenih očiju me ponovo zapljusnu!
- Meni..., pjesmu!
- Da. Tebi.
- Zašto?
- Zato što to želim. - jurišao sam i dalje hrabro.
Ona opet obotri pogled.
Meni krila još više porastoše!
- Želiš li i ti da ti je napišem?
Ona malo poćuta, a onda ustade. Istinski se uplaših da će otići ne odgovorivši mi ništa, možda, čak i uvrijeđena mojom nasrtljivošću. Ali, ona, isto kao kod prvog susreta za ovim stolom, kada je ustala i rekla „Baš si sladak“, a potom otišla, i ovoga puta učini nešto slično. Pogleda me otvoreno i reče:
- Da, želim.
Zatim se okrenu i ode.
Ona ode, ali, moja narasla krila ostadoše! Vjerujem da ona nije bila stigla ni do drugog kraja trpezarije, a ja sam već bio na devetom nebu!
Nisam više mogao sjediti na jednom mjestu. Odjednom sam osjetio neodoljivu potrebu da trčim, trčim, trčim... Izašo sam u mračno dvorište i otišao u onaj ugao gdje je raslo nekoliko kestenova i topola. Zagrlio sam jedno od tih stabala, kao nekog najdražeg!
Krošnje topola su šumjele uzbudljivu melodiju, a aprilska noć je mirisala novim mirisima, koji su mi uzburkavali krv i raspaljivali maštu. Mnoštvo dotad nedoživljenih osjećanja, preplavilo me je svega. Predamnom su se otvarali mnogobrojni novi vidici, sve jedan ljepši od drugoga, sa mnogo puteva koji su vodili prema njima, a što je najljepše, ja kao da sam išao svim tim putevima istovremeno, lišen bojazni da ću, izabravši jedan, izgubiti nešto lijepo na drugome. Ništa lijepo u tom novootkrivenom svijetu nisam mogao izgubiti. Naprotiv, bio sam siguran da me ispunjava ono najljepše što postoji u njemu!
„Pjesmu! Moram joj napisati pjesmu! Moram joj napisati najljepšu pjesmu! Moram joj napisati pjesmu iz koje će, kao sa slike, vidjeti sva osjećanja koja me u ovom trenutku ispunjavaju!“
Kako je samo ovaj život u ponečemu krivo skrojen? Do mnogih saznanja dolazimo kada vrijeme nepovratno prođe, a nije nam dato da ih shvatimo i razumijemo kad je najvažnije, - kad bi njihovim poimanjem život bio u potpunosti ispunjen. Tada, kada sam grlio topolu, te davne aprilske noći, i silno nastojao da napišem pjesmu, nisam spoznao niti razumio da smo nas dvoje..., naša mladost..., prva ljubav koju smo zajednički otkrili..., april..., - da je sve to skupa, najljepša pjesma na svijetu, pjesma kakvu nikada niko neće moći napisati! Ali, ne znam..., nisam siguran, možda se i u tome, naizgled, životnom paradoksu, krije neki smisao? Pitanje je, naime, da li bi poezija imala smisla i da li bi se uopšte pisala, da nije one koja se ne piše, niti se pjeva, nego se samo živi!?
Ime djevojčice koja je toga popodneva sjela preko puta mene, poznavao sam iz spiskova dežurnih redara, koji su svake nedjelje isticani na oglasnoj ploči u trpezariji doma. „... dežurna, Jevtić Milica...“ pisalo bi na tome spisku, a ja sam tih dana, sa crvenom trakom oko rukava, viđao ovu djevojčicu, ali, nisam znao ni u koji razred ide. Čim je sjela, sjetio sam se njenog imena. Inače, moram priznati, zapazio sam i ranije konjski repić njene plave kose koji je stalno nosila, ali, dok nije sjela preko puta mene i dok se nismo izravno pogledali, nisam znao da su joj oči tako plave.- Mogu li te nešto pitati? - rekla je jednostavno i na takav način, kao da je nastavljala čas ranije prekinuti razgovor između nas. Bez pozdrava, bez upoznavanja...
„Šta li ova hoće?“ - pitao sam se, „Nos joj je malo prćast i gle, još uvijek posut malim smeđim pjegicama!“ - primjećivao sam, a istovremeno glasno rekoh:
- Možeš. Šta je?
- Jeste li vi radili ove zadatke iz matematike? - govoreći to, ona gurnu prema meni neki list papira.
„Zašto li je došla da baš mene pita o tome? I gornja usna joj je malo zavrnuta naviše, ali, to nekako simpatično djeluje!“ Još uvijek nisam znao zašto, ali, bilo mi je zbog nečega drago što je došla da pita baš mene.
Uzeo sam papir i pogledao. X + Y = 9, X - Y = 3, stajalo je jedno ispod drugog na papiru.
- Ovo su jednačine sa dvije nepoznate. - rekoh.
- Znam da su jednačine sa dvije nepoznate, to smo danas učili, ali, - nasmješila se, - ne znam..., zapravo, znam kako se rješavaju prvom metodom, kako se ono zove...? Nije važno! Nisam zapamtila kako se rješavaju metodom zamjene.
- To je lako! - rekoh sav važan, - hoćeš da ti pokažem?
- Naravno. Zbog toga sam i došla.
Jedno hm djeda Marka silno mi se nametalo! "Zato je i došla! Kao u dućan da kupi šibicu. Da joj obrve nisu tako svijetle..., ali, i one su nekako simpatične, povijaju se naviše kada se nasmiješi.“
- Pazi,ovako... - počeo sam zdušno da joj objašnjavam, nastojeći da se izražavam kao da sam pred profesorom na tabli, pa sam zbog toga više pažnje obraćao onome što govorim, nego onome što radim. Rezultat toga je bio da sam jedan plus previdio pretvoriti u minus, tako da mi je vrijednost ipsilona ispala 15, umjesto 3! Osjetio sam da su mi se obrazi zažarili, kao onda kada sam ujaku Stojanu rekao da se u glasačku kutiju, punu trnja, neće moći zavući ruka! Možda još i gore, jer ne samo da sam bio bijesan na sebe, nego me je spopao i nekakav stid, što me posebno iritiralo. Sve mi se zbrkalo u glavi! Što sam više nastojao da se koncentrišem , to mi je sve manje polazilo za rukom. Počela me je hvatati panika, jer mi nije bilo jasno šta se sa mnom dešava i zbog čega sve to? „... pa i ova pjegava Milica! Kog đavola je došla mene pitati...“ - počeo sam u sebi krivicu svaljivati na nedužnu Milicu.
- Dobro je ovo sve, - čuh njen glas poslije duže pauze, za vrijeme koje sam se ja kuvao u svim vodama, a ona pokušavala da uoči grešku u mome računu, - samo ovo šest nije plus nego minus, pa je, znači, ipsilon tri..., da vidimo... - ona zamijeni u jednačini ipsilon novom vrijednošću, - da, evo, tačno je!
- Ma, da. Nisam vidio taj minus. - nastojao sam da to zvuči kao da je taj minus sasvim beznačajan. A da bih koliko toliko u njenim očima popravio utisak o sebi i svome znanju, ( još uvijek mi nije bilo jasno zbog čega mi je do toga stalo) predložih joj:
- Hajde da sve ponovimo.
- Ne treba, shvatila sam. Pih! Pa to i nije tako teško kako mi je u prvi mah izgledalo. Baš sam glupača!
- Tebi je ime Milica?
- Da. - odgovorila je. Nije pitala odakle znam njeno ime.
- A prezivaš se Jevtić. - htio sam je impresionirati.
- Da, Milica Jevtić. - rekla je, kao da je sasvim normalno što ja znam njeno ime i prezime.
Očekivao sam poslije toga da će i ona mene pitati za ime, ali, nije ništa pitala. Umjesto toga, ona ustade, prošara malo svojim plavim očima po trpezariji i reče:
- Baš si sladak!
Poslije tih riječi, njen konjski repić se izgubi ispred mojih očiju i nestade negdje u drugom kraju trpezarije, među mnoštvom drugih glava, koje su bile nagnute nad udžbenicima.
"Baš si sladak, baš si sladak..." Još dugo su mi te njene riječi odzvanjale u ušima, čak i kada sam te večeri legao da spavam, još uvjek sam ih čuo.
Nikada se ranije nisam nešto posebno družio sa djevojčicama. Kontaktirao sam sa njima, naravno, čak se i konfrontirao zbog potezanja za kosu, što rade svi dječaci na svijetu, i sve mi je to bilo normalno, nije me ni najmanje zbunjivalo niti uzbuđivalo. Međutim, ovaj susret sa Milicom nije ni najmanje ličio na te ranije, a što je mene najviše zbunjivalo, jeste to što ja tom prilikom nisam ličio na samog sebe. Zbog čega sam se onako zbunio i zastidio radi onog bezveznog plusa i minusa? Zašto me je njeno kratko prisustvo na neki poseban način uznemirilo i ostavilo trag u meni? Zašto su me njene posljednje riječi toliko impresionirale, da sam stalno mislio na njih? Ne. Toga trenutka, još uvijek nisam znao odgovore na ta pitanja. Što sam se više trudio da ih dokučim, bio sam sve zbunjeniji.
Sljedeća dva dana, ta pirgava Milica mi je prečesto okupirala misli, čak i dok sam slušao predavanja na časovima! Takvo nešto mi se ranije nikad nije dešavalo. Na časovima sam, još od početka osnovnog školovanja, uvijek bio veoma pažljiv slušalac. Kada bih se vrato iz škole u dom, uhvatio bih sebe, kako među grupama učenika, pogledom tražim konjski repić plave boje! Tu i tamo sam ga viđao, ali sam onda opet sam sebe zbunio, kada sam otkrio da bježim kao sumanut, kada bi se slučajno ukazala prilika da se nađem blizu nje!? Naravno, i tada sam donekle znao za fenomen koji se zove ljubav. Pročitao sam ponešto o tome u nekim knjigama, a i gledao u filmovima. No, najviše „znanja“ o ljubavi, napabričio sam iz priča starijih mladića, koje sam povremeno slušao. Razumjevao sam da se tu muškarac i žena vole na poseban način i da su privlačni jedno drugome. E, upravo to što sam „znao“ o ljubavi me je posebno sada zbunjivalo. Shvatio sam da mi je Milica na neki neobjašnjiv način privlačna, ali, nikako nisam shvatao zašto bježim od nje kada mi se ukaže prilika da joj se približim?
Trećeg jutra od našeg „bliskog“ susreta za trpezarijskim stolom, dok smo se u dvorištu gužvali oko postrojavanja za doručak, neko me iznenada uhvati za ruku i nešto stavi u moju šaku. Bio sam toliko iznenađen njenom naglom pojavom i blizinom, da sam zinuo kao peš! Nisam uspio reći ni A, a ona je nestala u gužvi. Ni ona, takođe, nije rekla ni jednu riječ. Posle dosta vremena, dok sam malo došao sebi, ja se sjetih da pogledam šta mi je stavila u ruku. Bile su to dvije bonbone!!!
Od tog trenutka, sa mnom se definitivno počelo dešavati nešto čudno, meni nepoznato i dotad nedoživljeno. Bio sam potpuno svjestan toga. U meni su se pojavili neki novi, dotad nepoznati osjećaji, koji su me na uzbudljiv način ispunjavali svega i činili me tako razdraganim i lepršavim, da sam na momente mislio da ću se podići sa zemlje i početi lebdjeti u vazduhu kao ptica! Bili su to, istovremeno, osjećaji puni neke tajanstvene strepnje i prijatne slutnje, donekle slične onoj slutnji koju sam nekada osjećao početkom ranog proljeća, ali, za razliku od te slutnje, koja je bila izazvana nečim izvan mene, ova je dolazila odnekud iz mene samoga, kao poplava moje sopstvene krvi. Od te poplave sam osjećao neki blagi bol u grudima i laku vrtoglavicu, ali i jedno i drugo mi je pričinjavalo neko novo, dotad nepoznato zadovoljstvo, zadovoljstvo što postojim, što osjećam, što je proljeće... Istovremeno, zbunjivale su me promjene koje su ti osjećaji izazivali u meni. Sve oko mene i u meni, odjedanput se nekako osmislilo i došlo samo po sebi u neki red, sklad i harmoniju.
Ja sam do tada u sebi nosio stalnu tihu nostalgiju za krajem iz koga sam otišao, čežnju za majkom i mojom sobicom u potkrovlju, pa čak i za Lazarom i njegovom divljom prirodom, a sada je odjednom svega toga skoro nestalo? Iznenada sam otkrio da mi je drago što sam tu a ne tamo, čak mi je i naš đački dom poprimio neki drugačiji izgled - mnogo ljepši i prijatniji, tako da sam se čudio svojoj ranijoj odurnosti prema toj zgradurini.
I moje ranije mišljenje o upravniku Todoru, kao pod uticajem neke čarolije, potpuno se promijenilo. Nije mi više uopšte izgledao strašan kao nekada. Bio mi je, na neki svoj način, čak i simpatičan! Bilo ga je interesantno gledati kako na svojm štakama skakuće između stolova u trpezariji i sa velikom pažnjom sluša Preradovićevog „Putnika“, što bi ga, na njegov zahtjev, glasno čitao neko od učenika. Često je tražio da mu se ta pjesma čita. Sjetio sam se da sam jednom negdje proćitao da čovjek koji voli životinje, ne može biti zao i sebičan, pa sam odmah napravio komparaciju sa Todorom i njegovim mačkama. Očito je bilo da ih je on volio, a i one njega.
U učionici, za vrijeme nastave, zagledao sam se u leptira koji je pao na prozorsko staklo. Sjedio sam pored tog prozora. Leptir mi je domahivao svojim šarenim krilima, kao da me doziva! „Zbog čega do sada nisam obraćao nikakvu pažnju na leptire? Pa, zar ima ljepšeg stvorenja od leptira? ...Baš si sladak! ..."
- Šta ti zijaš kroz prozor? - dreknu više moje glave profesor Ruskog.
Ispao sam smiješan kada sam poslije tog uzvika skočio i odmah počeo recitovati: - Naša Tanja gorko plač, / uronila v rječku mljač! - Čitav razred je zaurlikao od smijeha! Čak se i profesor zacenuo od smijeha! „Kreteni! Pojma nemaju...“ Istina, nisam ni ja imao pojma da je on davno prestao propitivati zadatu nam pjesmicu i da je prešao na sasvim drugo gradivo! „Bez veze! - Baš si sladak! - Naravno, zato sam i došla. - Mogu li te nešto pitati? - Baš si sladak! A, nosić joj je posut pjegicama kao golubije jaje i malo, samo malčice prćast. Baš toliko da to bude simpatično. Kada korača, konjski repić se širi i skuplja pri svakom njenom pokretu, kao lepeza od slame. Oči!? - Kao da se zagledaš u dubinu bistrog jezera, čije dno nije na zemlji, nego na nebu! Obrve? S početka malo, sasvim malo jake, a onda prema sljepoočnicama tanke, tajanstveno se gube u koloritu okolnog tena! I smiju se zajedno sa očima i usnama! - Baš si sladak! Gornja usna malo zavrnuta prema vani. Neobično. I donja je ispupčena. A na njihovim krajevima, jedva primjetne male jamice! Sve izgleda kao otvorena ruža!...“
- O čemu sam sada pričao? - jedva prepoznajem profesora Ruskog jezika, koji je opet stajao iznad moje glave. Nisam ni primjetio kada mi je prišao! „To on mene pita? Koji mu je vrag pa je baš danas navalio na mene?“
- O... ruskom jeziku. - odgovaram nasumice, ni sam ne znajući zašto, jer bi mi mnogo bolje bilo da sam ćutao.
Opet se u razredu prozori tresu od smijeha! „Baš su idioti! Pa o čemu je profesor Ruskog jezika mogao pričati, nego o Ruskom jeziku?“
- Dozvoli da te informišem, mladiću, da smo razgovarali o pripremi proslave prvoga maja. - reče profesor tonom punim ironije i sarkazma, a uz to se i malo nakloni prema meni. Nove salve smijeha propratiše ovaj njegov gest i riječi.
Bio sam i u gimnaziji odličan učenik, pa su mnogi jedva dočekali da me vide u ovakvoj čorbi. To im je bila neka vrsta satifakcije i koliko toliko relativizovanje razlike između njihovih dvojki i trojki, naspram mojih petica. Ne, djeci nisu strani ni pakost ni zavist, oni se kod njih spontano ispoljavaju, kad god postoji prilika za to.
Dok smo se vraćali iz škole, drugari su se zezali na moj račun, recitovali mi „Tanju“ i pominjali prvi maj, ali, ja sam sve to slušao samo jednim uhom. Moje misli su bile i dalje okupirane nečim mnogo interesantnijim i ljepšim. „Baš si sladak! Bonbone? Zašto mi ih je dala? Zašto baš meni? Odakle joj bonbone? Pitaću je. Da, Prići ću joj jednostavno i pitati: zašto si mi dala one bonbone? Glupost! Ne, neću tako pitati. Uostalom, neću ništa pitati. Zašto bih pitao? Daću i ja njoj bonbone! Gdje da nađem bonbone? Ne. To bi bilo smiješno da i ja njoj dajem bonbone. Moram joj dati nešto drugo. Šta? Daću joj... šta ću joj dati??? Možda..., ne, ne! Daću joj..., da, sjajno! Napisaću joj pjesmu!“
Bio sam zadovoljan sobom i oduševljen idejom o pjesmi. Već sam se i ranije okušao u tome i išlo mi je od ruke. Istina, to su bili stihovi o domovini, a sad moram smisliti nešto o njoj i meni.
„Ne o meni, samo o njoj. Da, samo o njoj! To će biti sasvim u redu. A šta ako je nekome pokaže pa se za to sazna? Bio bih gotov! Ne bih ostao živ od zezancije. Ovi oko mene su pravi vukovi! Raščerupali bi me svega, pogotovu jednim takvim povodom. Ipak ću je napisati! Ne moram joj je ni dati. Pa, da. Ona ne mora čak za to ni znati. Baš sam poblesavio! Pa kakve svrhe ima da je uopšte pišem, ako joj je neću pokazati?“
Slijedećih nekoliko dana, potrošio sam skoro cijelu svesku, pokušavajući da napišem pjesmu! Nije mi nikako uspijevalo. Pokušavao sam na razne načine i ponekad bih uspio sastviti po nekoliko stihova koji su mi u prvi mah izgledali sasvim dobri, ali nakon nekog vremena, pošto bih ih neprestano ponavljao u sebi, odjednom bih shvatio da nemaju nikakvog smisla, pa bih onda počinjao sve iznova. Od mnogobrojnih pokušaja, najviše mi se dopadao početak:
April u tvojim očima,
Obojio mi je sve u plavo...
Ovi stihovi mi nisu izgledali loše, a i izražavali su ono što me najviše dojmilo kod te djevojčice, a to su njene oči i njihovo nebesko plavetilo. Ali, nisam nikako mogao da smislim nastavak koji bi me zadovoljio. Poslije mnogih pokušaja, konačno sam odustao od te namjere, ali ne i od ideje da joj poklonim pjesmu, jer mi je ta ideja izgledala najbolja od svega. Odlučio sam da jednostavno nađem neke lijepe stihove koji bi odgovarali mome raspoloženju, da ih prepišem i da joj ih dam. Čak je i bolje što neće biti moji, - mislio sam, za slučaj da ih ona nekome pokaže.
Pažljivo sam pregledao sve pjesme u Čitanki, ali i taj trud mi je bio uzaludan. Tamo, naravno, nije bilo pjesama koje su odslikavale osjećaje zaljubljenog dečkića, nego onih u stilu: „Jedan stari patak, učinio ovo...“ ili, „Bože mili čuda velikoga / Kad se šćaše po zemlji Srbiji...“, a takvo što joj nisam mogao napisati, niti bi to imalo smisla. Posudio sam i Čitanku od Dušana, učenika drugog razreda, koji je spavao na krevetu ispod mene i brata, ali su i u njoj pjesme bile vrlo slične onima iz naše Čitanke, čak je dosta njih bilo istih.
Tada sam se sjetio onog razgovora između Jaše i ujaka Stojana, kada je Jaša pominjao nekog Jesenjina, kao najboljeg liričara i pjesnika ljubavne poezije pod kapom nebeskom. Za vrijeme velikog odmora, otišao sam u školsku biblioteku. Bibliotekar, neki sasušeni stariji čovjek, sa ogromnim naočalima, pogledao me je kao da sam pao s Marsa, ili kao da sam mu, u najmanju ruku, tražio mitraljez, kada sam rekao:
- Imate li šta od Jesenjina?
- Jesenjina? - izdreljio se on na mene, - Otkud ti znaš za Jesenjina?
- Pa..., znam. Imate li, molim vas?
- Nemam, Bubašvabo! - dreknu on na mene, - Kakvog Jesenjina? Gubi se odavde! Daću ja tebi Jesenjina!
Dok sam, malo uplašen, malo uvrijeđen, a najviše ljut, ( ta, zagazio sam bio u četrnaestu) išao prema vratima. čuo sam starog drekavca kako viče za mnom:
- Vidi ti njega! On bi Jesenjina. Daću ti ja iza ušiju!
Zatvorio sam vrata za sobom, i osjetio kako mi je lice zažareno. Nisam razumio bibliotekarevu reakciju.
Te večeri, u takozvanom neobaveznom terminu za učenje, sjedio sam na svome mjestu u trpezariji, trošeći i posljednje listove one sveske na kojoj sam ranije pokušavao napisti pjesmu. Satjeran u škripac i pritješnjen takvim okolnostima, a istovremeno uporan do fantastičnosti da ostvarim svoju namjeru, jer ta ideja ne samo što me je privlačila svojom ljepotom, svojom romantičnosti i izuzetnosti, nego je ona izražavala i neku moju unutrašnju potrebu, potrebu da se baš na taj način iskažem. Dakle, ponesen takvim osjećajima, ponovo sam se prihvatio da sam napišem ono što mije trebalo.
Do moje svijesti, koja je bila u oblacima, ipak je povremeno dopiralo brujanje prigušenih glasova u trpezariji, između kojih bi se po nekad izdvajao neki jači uzvik onih koji su bili pogođeni kuglicama hljeba. Ali, ta stvarnost oko mene, samo je povremeno i nakratko zaokupljala moju pažnju. Brzo bi ponovo utonuo u svoje sanjarenje, pokušavajući da u mislima nađem riječi i sastavim rime, koje bi potom stavljao na papir. Bio sam se izvježbao da, pošto bih stavio na papir ono što sam smislio, na minut-dva, namjerno usmjerim misli na nešto sasvim drugo, što nema veze sa smišljenim stihovima i njihovom povodu. Kada bih poslije toga pročitao ono što je bilo na papiru, obično bih otkrivao nešto što mi se nije sviđalo, ili je, čak, bilo besmisleno, čega u prvom trenutku nisam bio svjestan. Potom bih počinjao iznova. Na kraju sam uspio da nekako sastavim jednu strofu koja je prošla sve moje testove, i činila mi se smislenom i lijepim. Ona je glasila:
April u oku tvome,
Obojio mi je sve u plavo -
I moju javu i moje snove,
Sjajnim azurom obasjao!
Ohrabren ovim, po mom mišljenju uspjelim stihovima, prionuo sam još zdušnije da nađem pravi nastavak.
Zanesen tako u mislima, a pogleda prilijepljenog na stranici sveske, nisam naprosto primjetio kada je prišla i sjela. Tek u jednom trenutku, osjetio sam da neko sjedi na drugoj strani stola. Kada sam podigao pogled sa ižvrljane sveske, dočekalo me je plavetilo njenih očiju i blagi osmjeh otvorenih usana, koji je znatno povećao jamice na njenim obrazima. Sjedila je na istom onom mjestu, kao nekoliko večeri ranije.
Jezik mi se zavezao! Istovremeno, osjetio sam neko blago i prijatno strujanje sa dna stomaka, koje se penjalo prema grlu? Nikad nešto slično nisam osjetio. Mora da sam se sav zacrvenio, jer sam osjetio kako mi uši gore, ali je, srećom, prigušena svjetlost golih sijalica u trpezariji koje su bile prekrivene pljuvačkama muha, to prikrivala. U trenutnoj poplavi raznih osjećaja, jedan je, ipak, dominirao. - Bilo mi je vrlo drago što je tu! Iako sam i ranije imao taj osjećaj, sada mi je odjednom postelo posve jasno, da mi je ta plava, pirgava djevojčica, neobično draga, i to na neki poseban i do sada nedoživljen način. Istina, od prvog susreta sa njom, a naročito od kada mi je one dvije bonbone ostavila u ruci, nije mi izlazila iz glave! U početku sam time bio iznenađen, zbunjen, a onda sam postepeno počeo da naslućujem šta se samnom zbiva, što ne znači da i dalje nisam bio smućen i zblanut tim saznanjem. Bog sami zna šta je sve tih dana prolazilo mojim osjećanjima i mislima. No, nijedanput u tome nije bilo ovako jasno izražene želje za njenom blizinom, a još manje slutnje, da će mi to pričiniti ovako veliko zadovoljstvo kakvo sam trenutno osjećao.
Gledali smo se ćutke nekoliko trenutaka. Ja, zbunjen, zajapuren, pokušavao sam očajnički da nađem riječi koje bih rekao, a ona, mirna, nasmijana, obasipala me plavetilom svojih očiju, kao blaga aprilska kiša, tek poniklu travu! Tonuo sam u to plavetilo, omamljen njegovom dubinom i svjetlošću, osjećajući laganu vrtoglavicu, kao od velike visine!
- Je su li bonbone bile slatke? - oči su joj zaiskrile plavičastim sjajem, od koga nisam mogao odvojiti pogled.
- Nikad nisam pojeo slađe bonbone! - potekoše iz mene riječi same od sebe.
- Stvarno?
- Stvarno! Nisam ni znao da postoje tako slatke bonbone!
- Možda i nisi. A može biti da ih ima i slađih.
- To ne. - rekoh odlučno, - Ni jedne bonbone na svijetu ne mogu biti tako slatke kao bonbone koje si mi ti dala!
Ona obori pogled, ali se i dalje smješila.
Ja odnekud kao da dobih krila! Otkravio sam se potpuno! -Pa to uopšte nije tako teško, kako sam ja ranije zamišljao i čega sam se najviše plašio - kako ću razgovarati sa njom, a da to ne bude o školi, ili nekim drugim običnim stvarima, nego o ljubavi... ? Kako se o tome priča? Šta se priča? Kako se počinje?
Kao da sam odjednom dobio odgovore na sva ta pitanja! Ne znam zašto, ali njen oboreni pogled me je nekako ohrabrio i doveo u neko stanje, da sam se neočekivano osjetio gospodarem situacije.
- Ima nekoliko dana kako pokušavam da ti napišem pjesmu. - rekoh hrabro.
Plavetilo njenih očiju me ponovo zapljusnu!
- Meni..., pjesmu!
- Da. Tebi.
- Zašto?
- Zato što to želim. - jurišao sam i dalje hrabro.
Ona opet obotri pogled.
Meni krila još više porastoše!
- Želiš li i ti da ti je napišem?
Ona malo poćuta, a onda ustade. Istinski se uplaših da će otići ne odgovorivši mi ništa, možda, čak i uvrijeđena mojom nasrtljivošću. Ali, ona, isto kao kod prvog susreta za ovim stolom, kada je ustala i rekla „Baš si sladak“, a potom otišla, i ovoga puta učini nešto slično. Pogleda me otvoreno i reče:
- Da, želim.
Zatim se okrenu i ode.
Ona ode, ali, moja narasla krila ostadoše! Vjerujem da ona nije bila stigla ni do drugog kraja trpezarije, a ja sam već bio na devetom nebu!
Nisam više mogao sjediti na jednom mjestu. Odjednom sam osjetio neodoljivu potrebu da trčim, trčim, trčim... Izašo sam u mračno dvorište i otišao u onaj ugao gdje je raslo nekoliko kestenova i topola. Zagrlio sam jedno od tih stabala, kao nekog najdražeg!
Krošnje topola su šumjele uzbudljivu melodiju, a aprilska noć je mirisala novim mirisima, koji su mi uzburkavali krv i raspaljivali maštu. Mnoštvo dotad nedoživljenih osjećanja, preplavilo me je svega. Predamnom su se otvarali mnogobrojni novi vidici, sve jedan ljepši od drugoga, sa mnogo puteva koji su vodili prema njima, a što je najljepše, ja kao da sam išao svim tim putevima istovremeno, lišen bojazni da ću, izabravši jedan, izgubiti nešto lijepo na drugome. Ništa lijepo u tom novootkrivenom svijetu nisam mogao izgubiti. Naprotiv, bio sam siguran da me ispunjava ono najljepše što postoji u njemu!
„Pjesmu! Moram joj napisati pjesmu! Moram joj napisati najljepšu pjesmu! Moram joj napisati pjesmu iz koje će, kao sa slike, vidjeti sva osjećanja koja me u ovom trenutku ispunjavaju!“
Kako je samo ovaj život u ponečemu krivo skrojen? Do mnogih saznanja dolazimo kada vrijeme nepovratno prođe, a nije nam dato da ih shvatimo i razumijemo kad je najvažnije, - kad bi njihovim poimanjem život bio u potpunosti ispunjen. Tada, kada sam grlio topolu, te davne aprilske noći, i silno nastojao da napišem pjesmu, nisam spoznao niti razumio da smo nas dvoje..., naša mladost..., prva ljubav koju smo zajednički otkrili..., april..., - da je sve to skupa, najljepša pjesma na svijetu, pjesma kakvu nikada niko neće moći napisati! Ali, ne znam..., nisam siguran, možda se i u tome, naizgled, životnom paradoksu, krije neki smisao? Pitanje je, naime, da li bi poezija imala smisla i da li bi se uopšte pisala, da nije one koja se ne piše, niti se pjeva, nego se samo živi!?
Poslednja izmena:
