Šta je novo?
Član
Učlanjen(a)
13.05.2013
Poruka
20
Za početak jedan vic.

Čovek: Bože? Bog: Šta hoćeš? Čovek: Je l’ mogu nešto da te pitam? Bog: Naravno! Čovek: Šta predstavlja milion godina za tebe? Bog: Jednu sekundu! Čovek: A milion eura? Bog: Jedan cent! Čovek: Je l’ možeš da mi daš jedan cent? Bog: Sačekaj sekundu..
 
Učlanjen(a)
07.05.2014
Poruka
1
Da li sanjam ili sam već mrtav?!? Ne, još nisam mrtav, jer vidim svetlost – svetlost narednog dana...

A taj dan je Sudnji dan: teror, plač, strah, očaj – gospođa Smrt uzima sve i svakoga, pa tako najzad, kuca i na moja vrata... Otvaram ih...
’’Bojiš li me se, jer ću ti sada oduzeti život?’’, pita me gospođa Smrt gledajući me pravo u oči.
Ne skretajući pogled, odgovaram joj kontra pitanjem: ’’A gde je sada moja porodica i drugi moji voljeni prijatelji?’’.
’’Sigurno nisu živi, jer sam ih već uzela’’, odgovara kratko g-đa Smrt.
’’E onda je odgovor na Vaše postavljeno pitanje – Ne, ne bojim Vas se, jer ako ste već uzeli voljene moje, ja sam već uveliko mrtav čovek’’, prozboravam nekakako, osećajući da se već gušim od tuge... Ruke i noge ne osećam, samo žmarce koji pulsiraju čitavim mojim bićem… Suze mi same naviru na oči – da plačem, ali i pored toga mi se vidi osmeh na licu...
Iznenađena odgovorom, a potom i mojim osmehom uz suze, gospođa Smrt postavlja poslednje pitanje pre sudnjeg časa: ’’A otkud taj osmeh kada znaš da si na kraju svog životnog puta?’’.
’’Pa, sećam se trenutka kada sam bio jako srećan sa mojim voljenima. Možete me usmrtiti, ali ovo poslednje sećanje, s kojim nestajem, mi ne možete oduzeti.., jer kroz koji momenat ću ponovo biti srećan sa ljudima koje volim i koji su činili moj život…’’.

Da li sanjam ili sam već mrtav?!? Ne, još nisam mrtav, jer vidim svetlost – svetlost narednog dana...

J. E.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
37.731
Prsten na malom prstu lijeve ruke

prsten_zps81ccfd29.jpeg


Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:


“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”


Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”


“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.


“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”


Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.


Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.


Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.


“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”


“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”


Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:


“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”


“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.


“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”


Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.


“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…

Izvor: Atma.hr
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
37.731
Priča za 10 sekundi: kako prepoznati istinski važnog čoveka

Žan je izašao sa dedom da prošetaju po Parizu.


Na jednom mestu, čuli su kako nekog obućara vređa mušterija: ovaj je tvrdio da nešto nije u redu sa njegovim cipelama. Obućar je mirno saslušao primedbe, izvinio i obećao da će ispraviti grešku.


Onda su Žan i njegov deda stali da popiju kafu.


Čoveka za susednim stolom konobar je upitao da li bi mogao da malo pomeri stolicu kako bi moglo da se prođe. Čovek je odreagovao burno i odbio da se pomeri.


"Nikada ne zaboravi ono što si video," rekao je Žanu deda. "Onaj obućar je prihvatio žalbu kupca, a ovaj čovek pored nas nije hteo ni da se makne. Ljudima koji obavljaju neke korisne zadatke ne smeta kad čuju kritike na račun svog rada, ali ljudi koji ne rade nikakav koristan posao uvek misle da su veoma važni i kriju svoju nesposobnost iza autoriteta."


Prevod: Katarina Vasiljević
Izvor: Sensa
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
37.731
Ako ti za mene imaš samo uvredu, a ja je ne prihvatam, kome ona i dalje pripada?

1tswfp.jpg


Ovo je priča o jednom duhovnom učitelju, za koga se verovalo da je potpuno neuvredljiv.

Neki bezobrazni zapadnjak je čuo za tog gurua i odlučio da ga izazove. Po dolasku u njegov hram, počeo je da ga vređa i ponižava na sve moguće načine…

Međutim, tokom celog događaja, guru je ostao u potpunosti pribran, nijedan mišić mu se nije pomerio. Zapadnjak nije mogao da veruje. Posle pola sata, više nije mogao ni da psuje, izgubio je svu energiju i na kraju je odlučio da pita učitelja:

„Razumem ja te vaše duhovne stvari i kao, nije vas briga šta drugi ljudi misle, ali, ja sam te ponizio i uvredio, treba da naučiš da moraš da se boriš za sebe.“

Po prvi put, guru je progovorio: „Sinko, mogu li da postavim samo 2 pitanja?“

„Naravno“, reče čovek.

Tada učitelj reče: „Ako ti meni doneseš poklon, a ja ga ne prihvatim, kome taj poklon i dalje pripada?“

Čovek reče: „Pa, ako ne prihvatiš poklon, onda i dalje pripada meni.“

Potom guru nastavi: „A sada, sine moj, ako ti za mene imaš samo uvredu, a ja je ne prihvatam, kome ona i dalje pripada?“

(Dnevne.rs)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
37.731
Mudra sufijska priča: Ne govori ono što nisi sam iskusio!

lvZGb0P.jpg


Postoji jedna sufi priča o starom učitelju kojem je došla žena sa svojim malim djetetom i rekla mu:
~ Već sam umorna od ovog dječaka, jede previše slatkiša i bojim se da će se razboljeti, da će mu propasti zubi. Uz to, stalno ga nešto boli – želudac, ovo i ono – a jede samo slatko i ništa drugo. Učinite nešto. Znam da će poslušati ono što vi kažete.
Učitelj je pogledao dječaka i rekao ženi:
– Dođite za nedelju dana.

Žena se jako iznenadila, jer kad god bi došla da ga pita nešto teško o životu, smrti, Bogu, nebu i paklu, on bi bio spreman odmah odgovoriti. Sada se radilo o tako bezazlenoj sitnici, samo je trebalo da naredi dječaku, a za to mu je potrebno sedam dana!
Kad je došla posle sedam dana, učitelj je rekao:
~ Žao mi je. Vratite se za dvije nedjelje, još nisam spreman ništa reći.

Na to se čak i dječak iznenadio. Kada su se vratili poslije dvije nedjelje, učitelj je pogledao dječaka i rekao:
– Možeš to postići.
– Zašto su vam bile potrebne tri nedjelje samo da biste mi to rekli?, pitao je dječak.
– Zato jer i ja volim slatkiše. Morao sam pokušati i vidjeti mogu li ili ne mogu bez njih, jer kako bih ti inače mogao objasniti? To bi bila laž, a teško je, znam.

Dječaka je učitelj počeo veoma zanimati, a žena je rekla:
– Mogli ste mu samo naredite i nije trebalo da dokazujete.
– Ne mogu govoriti o nečemu što nisam sam iskusio. Nikada nisam izgovorio nešto što nisam iskusio, jer kada to učiniš, izgovoreno izgubi nešto, u tome uopće nema istine.
Kada čovjek govori iz vlastitog iskustva to prodire duboko. Ja sam to znao. Pogledao sam te u oči i osjetio da bi ti to mogao učinit. Ja sam star čovek – ja sam slab – meni su trebale tri nedjelje. Ti si mlad, možeš to postići za jedan dan!
Takav je moj način.

Nikada ne tvrdite nešto što niste sami iskusili, jer bez osobnog iskustva nema istine!

Izvor: Alternativainformacije.com
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
37.731
Mudra priča: Kad mislimo da znamo najbolje…

fq3FubQ.jpg


Bio jedan farmer koji se požali nakon siromašne žetve: “Kad bi Bog dozvolio da ja upravljam vremenskim prilikama, sve bi bilo bolje. Izgleda da ne zna puno o zemljoradnji.”

Bog mu je odgovorio: “Sljedeće godine ćeš ti odlučivati o vremenu, što god zatražiš – dat ću ti!”

Seljak se jako obradovao i odmah rekao: “Sad hoću sunce!”
Sunce je izašlo. Kasnije je dodao: “Neka pada kiša!”
I počne kiša. Cijele godine je prvo sijalo sunce, a zatim bi uslijedila kiša. Sjeme je klijalo, usjevi su napredovali – bila je divota gledati ih.
“Sad je Bog naučio kako da upravlja vremenom,” ponosno reče seljak. “Stabljike nikad nisu bile tako visoke, tako zelene, tako sočne.”

Došlo je i vrieme žetve. Seljak je uzeo srp, počeo da žanje, ali mu je srce stalo. Klasje je bilo prazno. Bog je došao i upitao ga: “Kakva ti je žetva?”

“Veoma loša, Gospodine, veoma loša!,,

“Zar nisi ti upravljao vremenskim prilikama? Zar nije sve ispalo onako kako si htio?”

“Naravno da jest, zato se i čudim. Dobio sam sunce i kišu – sve što sam tražio, ali nema zrna u klasju!”

Gospodin mu onda reče: “Nikad nisi tražio vjetar, oluju, snijeg, ništa što pročišćava zrak i pomaže da korijen očvrsne. Tražio si samo sunce i kišu, ali ne i loše vrijeme. Zato je klasje prazno.”

Izvor: Centarprozor.com
 
MODERATOR
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.466
San i java



Kada se, negdje pred zoru, teturajući i pridržavajući se za stubišnu ogradu, nekako popeo na drugi sprat i stao pred vrata svoga stana, Dušanove nevolje ne da nisu bile završene, nego su tek počinjale. Trebalo je još ući u stan, a to je u situaciji u kojoj se on nalazio, kao što će se pokazati, predstavljalo ne malu teškoću. Prvo, trebalo mu je dosta vremena da nađe ključeve?! Pretraživao je džepove po nekoliko puta, klateći se pri tome na nesigurnim nogama i mrmljajući nešto nerazumljivo sebi u bradu. Kada ih je najzad našao, tek je tad nastao problem – kako staviti ključ u bravu? U stubištu je, istina, bilo skoro mračno, jer je slabo ulično svjetlo jedva malo prodiralo kroz debelo armirano staklo na stubišnom prozoru. Međutim, mrak nije bio jedini razlog zbog koga Dušan nije mogao naći pravo mjesto na bravi. Poslije nekoliko uzaludnih pokušaja da pogodi ključem gdje treba, njemu sinu kroz svijest da bi trebao upaliti stubišno svjetlo. Pokuša, ali prekidač je bio nekud nestao?! Nije ga bilo tamo gdje ga je tražio i gdje je uvijek bio! Vrati se ponovo vratima i kleče na koljena, te pipajući jednom, a držeći ključ u drugoj ruci, pokuša da ga stavi u bravu. Ovako je išlo bolje, te se ključ najzad nađe tamo gdje treba, ali se tada ispostavi da to nije pravi ključ! Na privjesku za ključeve imao je tri ključa - od stana, kancelarijskog stola i poštanskog sandučića. Ova dva poslednja ključa bila su znatno manja od prvog i u normalnim okolnostima mogao ih je zatvorenih očiju razlikovati, ali, kao što pogađate, Dušan je sada bio pijan kao metla, što se kaže, pa je jedan takav misaoni ili čulni napor, kao što je razlikovanje većeg ključa od manjeg, za njega bio isuviše velik a i uzaludan. Pošto je još jednom stavljao pogrešan ključ u bravu i pošto mu je dva puta ispadao iz ruke privjesak sa ključevima, koji je sa velikim teškoćama nalazio u mraku, najzad su se u jednom trenutku stekle sve sretne okolnosti – pravi ključ se našao na pravom mjestu i vrata su konačno bila otključana.

Za divno čudo, prekidač u predsoblju je bio na pravom mjestu. Jaka svjetlost ga za trnutak zaslijepi, ali njemu oči i onako nisu bile od, Bog zna, kakve koristi, jer je sve vidio dvostruko i nekako iskrivljeno i pomjereno. Na silu skide cipele sa nogu i ne pokušavajući da ih rašnjira. Mantil i sako skinu zajedno i pusti ih da padnu na pod, a onda otvori vrata na spavaćoj sobi i utetura unutra. Jako svjetlo iz predsoblja, dovoljno je dobro osvjetljavalo unutrašnjost spavaće sobe, tako da Dušan, i pored svih problema sa svojim vidom, odmah primijeti nekoga na svome krevetu!? U prvi mah, valjda zbog stanja u kome se nalazio, nije bio ni iznenađen koliko bi trebalo. Priđe bliže i zagleda se u neku nepoznatu ženu koja je mirno spavala na njegovom krevetu! Ležala je na leđima, sa obnaženim rukama izbačenim preko pokrivača. Duga crna kosa bila joj je razasuta po bijelom jastuku, kao na kakvoj renesansnoj slici.

Dušan protrlja oči!

Ne, nije bila nikakva halucinacija. Neka žena je stvarno spavala u njegovom krevetu!?

Ma koliko da je bio pijan i paralizovan prevelikom količinom alkohola u sebi, do njegove svijesti, ipak, doprije spoznaja o apsurdnosti sistuacije i fantastičnosti slike koja mu je bila pred očima. Učini veliki napor da nekako sredi misli i dođe do nekog suvislog zaključka. Na trenutak mu to i pođe za rukom. Kao da ga je šok, izazvan prizorom koji je gledao, na trenutak otrijeznio. Prvo što pomisli, bilo je da je nekako ušao u pogrešan stan. Izađe iz sobe i pođe da pogleda ostali dio stana, da se uvjeri da li je u svom stanu? U pretsoblju mu se, međutim, mantil i sako zapetljaše oko nogu, tako da se svom dužinom tijela prostrije po podu. Sjede i rukama protrlja lice i čelo. Pošto se sa velikim naporom podiže na noge, otvori vrata koja su vodila u dnevnu sobu. Nije bilo nikakve sumnje. Nalazio se u svome stanu.

Vrati se u spavaću sobu i stade pored kreveta. Počeo je pozorno posmatrati ženu koja je spavala. Koliko je mogao da vidi, bila je to mlada žena, čak veoma mlada, ali i pored mnogostruko umanjene moći njegovog rasuđivanja, bio je posve siguran, da je ranije nikada nije vidio.

Dođe mu razumna misao da je probudi. S tom namjerom čak i ispruži ruku prema ženinom obnaženom ramenu, ali ga tada razumno rezonovanje napusti. Stajao je još neko vrijeme iznad kreveta i usnule žene, klateći se na nesigurnim nogama, kao trska na povjetarcu. Zatvarao je oči na nekoliko trenutaka, očekujući da će slika koju je gledao nestati kada ih ponovo otvori. No, to se nije dešavalo. Uistinu je to krasno stvorenje spavalo u njegovom krevetu!

Tada mu pijani osmjeh razvuče lice. Počeo je lagano svlačiti odjeću sa sebe, ne skidajući pogled sa prekrasne slike pred sobom.

Kada je ostao potpuno nag, svali se na usnulu ženu kao vreća, ne zaboravivši, ipak, da pri tom, svojim rukama pritisne njene, tako da se nije mogla ni izvući niti ga odgurnuti. Tijelo pod njim se poče trzati, a široko otvorene crne oči, pune straha, nađoše se tako blizu Dušanovih, da ovaj svoje zatvori, pokušavajući istovremeno da svojim usnama pronađe usne žene koju je napastvovao.

- Jeste li vi Dušan? – bilo je jedino što je uspjela da kaže, jer je u tom trenutku Dušan svojim usnama poklopio njene, tako da više nije mogla doći do daha, a kamo li riječi.

Još neko vrijeme tijelo pod njim se trzalo i grčilo, a žena je glavu pokušavala da okrene na stranu i tako izbjegne njegov poljubac, ali joj to nije polazilo za rukom, - nešto zbog neenergičnosti tih pokušaja, a nešto i zbog sve snažnijeg Dušanovog pritiska. Iznenada Dušan osjeti kako se tijelo pod njim opusti i klonu. Žena se prestade opirati. Istovremeno osjeti kako mu nepoznata uzvraća poljubac! Pusti joj ruke i nekako izvuče porivač koji ih je razdvajao. Dočeka ga vruće, ustreptalo tijelo, što ga do kraja ošamuti. Kao u nekom magnovenju, nađe se između njenih toplih nogu i utonu u blaženstvo zadovoljstva, pijanstva, sna...




- - -



Probudio se kasno. Kada je otvorio oči, dočekala ga je bolna bjelina već uveliko odmaklog dana. Usta su mu bila posve suva. Osjećao je muku u želucu i bolnu težinu vlastite glave koju nije smio da pomjeri na jastuku. – Kako li će tek biti kad se podignem? – pomisli, a onda, ne pomjerajući glavu pokuša da pogleda kroz prozor i ocijeni, na osnovu krajička neba koji je iz tog položaja vidio, kakav je dan? Tanka zavjesa na prozoru, međutim, čas je titrala, čas lelujala pred njegovim zamućenim pogledom, tako da osjeti još veću mučninu, te brzo skrenu pogledom prema suprotnom zidu, gdje ugleda otvorena vrata...?

Naglo se podiže i sjede na krevetu! U glavi mu zatutnja kao u kovačkoj radionici, a želudac mu se istovremeno podiže do samog grla. No, Dušan nije obraćo pažnju na te poznate simptome svoga mamurluka. Kao kakva snažna ruka, iz kreveta ga je podiglo iznenadno sjećanje na minulu noć, koje ga zapljusnu kao hladna voda!

Slika nepoznate žene u njegovom krevetu i onoga što se potom zbilo, nije, doduše, u njegovom sjećanju bilo posve čisto i jasno. Kao da je bilo zastrto nekom izmaglicom koja mu nije dozvoljavala da cijeli doživljaj sagleda u svoj njegovoj realnosti i na način koji ljudima omogućava da razlikuju san od jave. Sve je nekako bilo zbrkano, nestvarno iskidano, kao san koji se dobro ne zapamti. Ipak, na trenutke, ali samo na trenutke, negdje u njegovoj svijesti, kao da se podizao taj magleni veo, i slika bi tada postajala jasna i stvarna kao što je stvaran i on sam.

Dok je tako sjedio na krevetu, pokušavao je da nekako sredi tu zbrku misli i osjećanja i da na neki način u svojoj glavi napravi kakav takav red, koji bi mu omogućio da razluči irealno od realnog. Ali, taman kada bi došao do zaključka da je sve, čega je mislio da se sjeća, bio samo san pijanog čovjeka, stvarnost lika nepoznate žene, njenog toplog tijla, a naročito njenih širom otvorenih očiju, bljesnuli bi u njegovom sjećanju sa takvom uvjerljivošću, da je istog trenutka odbacivao pomisao na san, uvjeren da je, ipak, sve bila stvarnost. – Ali, kako? Ne. Nije moguće! – uvjeravao ga je razum i on smućen ustade i poče skupljati svoju razbacanu odjeću oko kreveta.

Obuče se i ode u kupatilo. Prao je zube duže nego obično, što je uvijek činio kada bi ustajao mamuran. Potom se vrati u spavaću sobu i pomno razgleda krevet. Nikakvih tragova na njemu nije bilo. – Šta si očekivao da nađeš, budalo? – reče glasno sam sebi, a potom se naglo okrenu i izađe u pretsoblje, gdje na podu nađe svoj mantil i sako. Provjeri ulazna vrata i nađe ih otključanim. Njegovi ključevi stajali su u bravi sa vanjeske strane vrata! –Gospode, ala sam se sinoć napio! – reče opet glasno, kao da mu je bilo stalo da u ovim trenucima čuje nečiji glas, pa makar i svoj. Otvori vrata od dnevne sobe i zastade. Svjetlo u sobi je bilo upaljeno. Dušan huknu i sjeda na dvosjed. Obujmi glavu objema rukama i steže je što je jače mogao.

Dok je pio jaku crnu kafu, pokušavao je, po ko zna koji put, da u mislima rekonstruiše ono što se u toku noći dešavalo sa njim, odnosno, čega se on sjećao. Ali, što je intenzivnije razmišljao, dilema je postaja sve veća. Da li je tako stvaran san moguć? Da li je to uopšte bio san? – San, naravno, - razmišljao je, - ili, bolje rečeno, halucinacije pijanog čovjeka koga je alkohol već počeo da razara! Pa, on je već slušao i čitao o tome: bijeli miševi koji izlaze iz zida! Zar je dospio u takvo stanje? Ne, nije moguće! A zašto ne? I o tome je čitao... Sve zavisi od individualnog metabolizma. Neki ljudi piju čitavog života, a da nikad ne postanu ovisni, a nekima je dovoljno da u sebe unesu manje količine alkohola, pa da više ne mogu bez njega. Postanu ovisni. Čekaj, to nema veze jedno sa drugim! Ovisnost ili neovisnost je jedno, a sjećanje i doživljaj je nešto sasvim drugo. Doživljaj...? A bijeli miševi? Zar i to nije doživljaj? Ne, - reče opet glasno. – to jednostavno nije mogla biti halucinacija! Njen miris! Sjeća se čak i toga. A i pitala ga je da li je on Dušan? Gluposti! Šta je sve u onom stanju mogao vidjeti i čuti!? I ulazna vrata si ostavio otvorena. Zaista, ali zaista, moraš konačno pretati sa takvim načinom života. –

Misli mu potom odlutaše nekim svojim tokovima i on poče razmišljati o sebi. U poslednje vrijeme, a naročito od kako mu je brak definitivno propao, njegov život nije ličio ni na šta. Bio je to pravi nered i zbrka. Sve je nekako samo od sebe krenulo krivim tokom, ili, u najmanju ruku, smjerom koji on nikako nije želio. Poslije razvoda, i druge stare veze i prijateljstva počeli su se na neki neobjašnjiv način kidati i slabiti, mimo njegove volje i htjenja, a istovremeno su se nametala nova poznanstva i veze, koja mu se uopšte nisu dopadala, no, on im se bez otpora predavao i prihvatao ih kao neka privremena rješenja, kojih će se jednostavno rastosiljati kada za to dođe vrijeme. Međutim, to vrijeme nije nikako dolazilo a on je sve više osjećao da se postepeno privikava na nove okolnosti i novi način života. I ne samo da se privikava, nego da i sam poprima navike i poglede koji su mu do juče izgledali strani i neprihvatljivi. Najgore od svega mu je padalo i zbog toga se najviše žderao, što je sve češće završavao u kafanama, gdje se, uz besmislene priče i mnogo pilo. On ni u takvom druženju ni u piću nije nalazio nikakvo posebno zadovoljstvo. Naročito mu nisu prijale prve čaše pića, ali on ih je ispijao sa nekom gorčinom u sebi, kao da se sa time svjesno kažnjava. Poslije nekoliko popijenih čaša i sam bi se energično uključivao u nesuvisle razgovore, kakvi se obično vode za kafanskim stolom, koji ne oskudijeva sa alkoholom. U takvim trenucima on kao da se razdvajao i postajao dvostruka ličnost. Jedan Dušan je sjedio tu, za kafanskim stolom, i trabunjao o svemu i svačemu, nalazeći da je filozofija i temeljni pogled na život onog drugog Dušana, koji je ostao negdje pred kafanskim vratima, puka koještarija koja nema nikakve veze sa stvarnošću. – Za trenutak se živi, ljudi! – vikao bi on društvu oko sebe, a zapravo se obraćao onom drugom, trijeznom Dušanu, nastojeći da ga što više ponizi i izvrgne ruglu njegove životne nazore. – Za trenutak, kažem vam, a taj trenutak je ovaj, sadašnji! Šta ako će nam on otkinuti, eventualno otkinuti, podvlačim to, koju godinu života? Ništa! Šta su godine u poređenju sa vječnošću? Dragi moji, ništa drugo do obični trenutak kao i ovaj sadašnji. Prema tome, odricati se ovog trenutka koji nam čini zadovoljstvo, zarad nekog praznog i ničim ispunjenog, jer kakvi drugi trenuci mogu postojati u tamo nekim metuzalemskim godinama, nije ništa drugo do besmisao i koještarija. –

Sad, dok je sjedio iznad prazne kafene šoljice, očekujući kada će ga mučnina natjerati na povraćanje, on je opet bio onaj drugi Dušan, koji nije ni ulazio u kafanu. Njemu se sada gadio kafanski cinik što mu je zagrčavao život i činio od njega nezadovoljnog čovjeka. Da, bio je posve nezadovoljan sobom. Posebno mu je jučerašnji dan krenuo naopako. Bio se dogovori sa bratom, koji je živio u Beogradu, da će ga posjetiti i provesti vikend kod njega. Umjesto da se juče nađe na putu za Beograd, on je završio u kafani! Opet je brata slagao. Koji li je to put? A sad i ovo. Misli mu se ponovo vratiše na proteklu noć. – Da li sam..., da li sam s njom...? -Njegovo sjećanje kao da se malo razbistri. Dosta jasno se prisjeti svega što se dešavalo do trenutka kada je izvukao pokrivač ispod sebe i osjetio toplinu njenog tijela. Tu se sjećanje prekidalo i nastupala je tama... Ma koliko se trudio, nije mu polazilo za rukom da se još nečega prisjeti. Šta se dalje dešavalo? Da li je vodio ljubav sas neznankom? Ako jeste, zar je to mogao zaboraviti? Možda je jednostavno odmah zaspao? Zar je vjerovatno da je u takvoj situaciji zaspao? Ta i bezbroj drugih pitanja motala su mu se po glavi. – Sve je ovo nevjerovatno i ludo! – zaključi na kraju i zakle se u sebi, po ko zna koji put, da više neće okusiti alkohola.

Sledećih dana, Dušan je bio veoma mračan i neraspoložen. Svi koji su ga poznavali, a naročito kolega sa posla, primjetili su vidnu promjenu na njemu. Vrlo malo je razgovarao, stalno je bio zamišljen i nekako odsutan i što je najviše čudilo njegove prijatelje, glatko je odbijao njihove pozive da poslije posla svrate na kafu. A to svraćanje na kafu, uvijek je završavalo čašama konjaka. Znao je to dobro i zato je odbijao takve pozive, jer je ovoga puta čvrsto odlučio da prestane sa pićem. Međutim, to nije bilo dovoljno ni dostatno za njegov mir. Dilema da li je doživljaj sa nepoznatom ženom u njegovoj spavaćoj sobi bio san ili java, pretvorila se u pravu moru. Na poslu, van posla, uveče dok ne bi zaspao, ujutro čim bi se probudio, - to mu je stalno bilo na pameti i posve je okupiralo njegove misli. Kako je koji dan prolazio, Dušan je sve više osjećao potrebu da sa nekim razgovara o tome, jer je sve više postajao uvjeren da sam sa time neće moći izaći na kraj. No, uzdržavao se da sa nekim počne priču o tome. Nije mogao očekivati da neko povjeruje u tako fantastičnu sagu, za koju ni on sam nije bio siguran da li se desila ili nije. – Mogu samo u očima drugih ispasti lažov, ludak ili bolesnik, - razmišljao je. Pade mu na pamt misao da se obrati ljekaru. Bio je potpuno zdrav i nikada do sada nije imao posla sa ljekarima, pa se u početku malo kolebao, no na kraju je ipak odlučio da to učini.

Ljekar, neki veseli starčić, sa okruglom proćelavom glavom i rumenim, veoma prijatnim licem, koje su krasili posve bijeli potkresani brčići, sasluša sa osmjehom Dušanovu priču, pa kad ovaj završi, on veselo reče:

- Dragi moj, ako je san krasan je, a ako nije, još bolje, a? I ti si se zbog toga zabrinuo? Znaš šta ja mislim? Ako si bio dobar, javiće ti se ona sigurno i sve će se razjasniti, a ako se ne javi, znači da si zabrljao. He, he, he!

I Dušan se kiselo osmjehnu. Njemu se od prvog trenutka dopao ovaj simpatični ljekar, čija je glava bila okrugla poput lubenice, a veseli pogled mu je zračio nekom dobrotom i povjerljivošću. Bio je unaprijed smislio šta će reći, izostavljajući neke detalje, ali kada je sjeo nasuprot ovom dobroćudnom čovjeku koji mu se povjerljivo osmjehivao kao kakvom starom znancu, ispričao je sve čega se sjećao, ne izostavljajući ni jedan detalj.

- No, dobro, - nastavi veselo ljekar, - daću ti uputnicu za psihijatra, da vidimo šta će on reći, a što se mene tiče, evo šta je: he, he, he! Ja bih bio sretan da mi se takvo što desi i možeš mi vjerovati da ne bih uopšte razbijao glavu time da li je bio san ili java. He, he, he! Izvoli, - pruži Dušanu uputnicu, - dođi mi sa nalazom pa ćemo vidjeti, a dotle se odmori i dobro ispavaj. To je najbolji lijek za one koji pretjeraju sa sobom, a ti si, brate, izgleda, pretjerao i sa pićem i sa..., he, he, he, he! Ćuj, našao je u krevetu! Koji si ti srećković?! He, he, he! A, kažeš ne piješ dugo, a?

- Pa..., mislim da ne. Znao sam ponekad i ranije popiti sa društvom, znate kako to ide, a tek poslednjih nekoliko mjeseci pio sam češće i više, ali, stvarno se ne sjećam da sam ikada bio pijan kao te večeri.

- Nema razloga za neku posebnu zabrinutost, ali, ipak, da vidimo šta će reći psihijatar, a ja sam ti rekao svoje – odmori se i naspavaj.

Dok je izlazio iz ordinacije, Dušana isprati poluglasno mrmljanje simpatičnog doktora: - Mladost, mladost. He, he, he!



- - -




Otišao je pravo u stan. Sa nekim časopisom u rukama, leže na kauč u trpezariji i poče ga prelistavati. No, očni kapci mu ubzo otežaše i on utonu u san. Kada se oglasilo zvono na vratima, Dušan sjede na kauč ne shvatajući šta ga je probudilo. Tek na drugo oglašavanje zvona, ustao je i otvorio vrata. Gospođa Marica, penzionerka iz susjednog ulaza, smješila se na Dušana svojim poznatim snishodljivim osmjehom.

Gospođa Marica je živjela sama u maloj garsonjeri. Zbog male penzije, čistila je i uređivala stanove nekolicini stanara u njihovoj zgradi, među kojima i Dušanov. Dolazila je povremeno, jednom ili dva puta sedmično, obično u vrijeme kada je Dušan bio na poslu. Sada je bila malo iznenađena što ga je zatekla u stanu.

- A..., vi ste tu, gospodine Dušane! A ja vidim, ne mogu da otključam vrata, pa velim, šta je sad?

- Danas se ne osjećam baš najbolje, pa sam bio kod ljekara, - reče Dušan i odmah se u sebi pokaja, jer je znao dobro Maričinu neutoljivu žeđ za pričom, kojoj, kad jednom počne, nije bilo kraja. A on, pogotovu danas, nije bio raspoložen ni za kakve priče, posebno sa gospođom Maricom.

- Zar ste bolesni, gospodine, Dušane? Šta vam je, zaboga? Da se niste prehladili? Hoćete li da vam napravim čaj?

- Ma, ne, ne, ne treba, hvala. Samo sam malo umoran, ništa više.

- To ste se vi sigurno prehladili na putu. Na putu se čovjek najlakše prehladi. Ja ni na jednom putovanju nisam prošla bez prehlade. Čisto se više ne usuđujem da putujem. A i kud bih ja sada putovala? Nikud, boga mi. Samo tako kažem. Ali, istina je da bih dobro razmislila prije nego bih krenula na neko putovanje. – pričala je gospođa Marica, dok je iz plastične torbe vadila krpe za brisanje prašine i oblačila radni mantil.

- A, kako je bilo u Beogradu? – upita potom.

- Gdje? Ah, da, ovaj..., dobro – ušeprtlja se Dušan, odlučivši u sebi da gospođi Marici ne objašnjava razloge svoga neodlaska u Beograd.

- Znate, gospodine, Dušane, ja vam dugujem jedno izvinjenje i nadam se da se nećete ljutiti na mene.

- Zbog čega? – iskreno se začudi Dušan.

- Baš dobro što sam vas zatekla u stanu da vam to kažem. Znate kada ste vi putovali u Beograd, meni je baš toga vikenda dolazila u posjetu sestra. Ne znam da li sam vam kada pričala o njoj? Ona, znate, živi u Osijeku. Udovica je kao i ja, ali nije sama kao ja. Ima dvije kćeri kao dva anđela. Nismo se vidjele preko dvije godine. Javila mi Ivka da će doći, ali nije bila sigurna hoće li i kćerke poći sa njom. Škola je velika obaveza, znate i sami. Šta sve ova današnja djeca uče? – Marica pri tim riječima prevrnu očima kao da će se onesvijestiti. – Kad, anđeli tetkini dođoše obadvije. Nismo se kod mene, Boga mi, mogli svi smjestiti da prespavamo. Znate i sami kako je ona moja garsonjerica skučena, pa sam Maju dovela ovdje da prespava. Donijela sam, Boga mi, svoju posteljinu i namjestila je ovdje na kauču, anđelku tetkinom. Računala sam, što da se dijete prebija kod mene na podu, kada je kod vas prazan stan. Jel da se nećete ljutiti zbog toga, gospodine, Dušane?

- A....

- Molim?

Ma, ne, ne, zašto bih se ljutio? – dođe Dušan najzad sebi. Za svo vrijeme dok je neumorna Marica pričala, on je slušao otvorenih usta. Sada odjednom osjeti ogromno olakšanje. Dođe mu da se glasno nasmije i zagrli Maricu kao najrođeniju, ali se uzdrža i umjesto toga upita:

- A..., Maja, koliko ima godina?

- Eh, djevojka, Boga mi! Čekaj, šesnaestu će..., ne, u maju joj je rođendan, znači sedamnaet puni u maju. Bože, što te godine prolaze? Kada sam je zadnji put vidjela bila je dijete. A sad, prava djevojka. A što je lijepa, gospodine, Dušane! I Gordana je lijepa, sestra joj, ali Maja, Maja je prava ljepotica...

Dok je gospođa Marica pričala o ljepoti svojih sestričina, brišući usput namještaj, Dušan je obukao mantil.

- Idem malo prošetati. Doviđenja! – reče i izađe na vrata.

Silazeći niz stube, sa nekim nedefinisanim osmjehom na licu, koji je najviše ličio na grimasu, odjednom poželje da zapjeva neku veselu pjesmicu... Na ulici ga dočeka prohladni vjetar. Stavi ruke u džepove mantila i osjeti u desnom džepu uputnicu za psihijatra. Sjeti se veselog ljekara i osmjehnu se. Izvadi uputnicu iz džepa i pocijepa je na sitne komadiće, koje dograbi vjetar i odnese nekud niz ulicu.
 
Poslednja izmena:
Top