Prepricane lektire i analize dela

[crysis]

William Faulkner - BUKA I BIJES

O PISCU:

Wiljem Fokner (1897. -1962. ), američki pripovjedač I romansijer, dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1950. g. U književnosti se javio s pjesmama pod nazivom “Mramorni faun” (1924. g. ). Najbolji romani su: “Krik I bijes”, “Vojnikova plaća”, “Komarci”, “Sartoris”, “Utočište”, “Dok ležah umirući”, “Svijetlost u augustu”, “Absalome, Absalome”, “Idi, Mojsije”, “Uljez u prašinu”, “Rekvijem za redovnicu”, “Gospodske kuće”, kao I trilogija “Seoce”, “Grad” I “Palača”. Pored romana, Fokner je napisao I nekoliko novela I pripovjesti: “Svi piloti mrtvi”, te “Smrtna trka”. ​

KARAKTERISTIKE “NOVOG” ROMANA:

Karakteristike “novih” romana ili “moderne” književnosti izlaze iz klasićnih okvira književnosti 18-og stoljeća. U modernoj književnosti radnja kao I da ne postoji, što je za mnoge čitaoce bilo nerazumnoi teško za shvatiti. Mnogo više pažnje se posvećuje psihičkom stanju čovjeka, razmišljanju I osjećanjima, što se u suštini mnogo razlikuje od klasične književnosti, ali to nikako ne umanjuje književnu vrijednost modernog romana. U romanu moderne književnosti, mnogo više pažnje posvećuje se svijesti ili podsvijesti, da bi se najbolje otkrilo psihičko stanje jednog ili više karaktera.

OSOBINE FOKNEROVOG STVARALAŠTVA:

Svi Foknerovi romani sadrže, do kraja, nepovezane konce I nerazriješene ljudske odnose. Fokner je u svakoj knjizi stvarao jedan poseban imaginarni svijet, koji je nešto drukčiji od prethodnih I budućeh. On nastoji da književno izrazi tamu ljudske podsvijesti, što predstavlja pokušaj izražavanja psihičkih procesa I pojava, te titranje uspomena, slika, neostvarenih težnji, misli I osjećanja izvan racionalnog plana ljudske svijesti. Prihvatajući za književnu orijentaciju praćenje “toka svijesti” ili ljudska stanja podsvijesti, fokner pažljivo posmatra čovjeka I nastoji da otkrije najbitnije u njemu u trenutku radnje, kao I u njegovoj prošlosti. Gradić Jefferson, mjesto gdje se odigrava većina njegovih romana, odražava sve raspetosti Juga, prouzrokovane odvojenošću ljudi aparthejdom, koja upražnjavaju njeni stanovnici I bijeli I crni. Tu podjeljenost, ne treba shvatiti kruto ili doslovno. Kod foknera postoji čitav niz maglovitosti I dvosmislenosti, jer I jedna I druga rasa sadrže u sebi nizove slojeva ili potklasa, koje imaju posebne međusobne odnose. Društveni položaj ličnosti u Foknerovim romanima je krajnje iznijansiran, kakav je historijski I bio na Jugu, vrlo daleko od onog uobičajenog shematiziranog viđenja svih bijelaca kao bogatih plantažera, a crnaca kao najamnih radnika.

Roman “Krik I bijes”, nije posebno potimističan, bez obzira na dvosmislenost završnog dijela, u kome iracionalnos pobjeđuje logiku. Roman je slika intelektualno, moralno, emocionano I fizičko rasulo svijeta na prekretnici, oslobođenog ne samo većine bivših čvrstih tačaka, nego I sposobnosti za ljubav. Roman je ustvari metaforična slika cijelog svijeta na kraju treće decenije 20. Stoljeća. Roman “Krik I bijes”, prikazuje priču sa četiri različite prspektive raspadanja jedne južnjačke porodice. Američki Jug I gradić Jefferson, za Foknera nisu neke realističke slike, nego simboličko sredstvo u izražavanju sopstvenog viđenja svijeta, složenog mozaičnog portreta modernog čovjeka, njegovih otuđenja, padova, ali I istrajanog trpljenja, savladavanja naizgled nesavladivih prepreka. “Krik I bijes” jeste modernistički roman, jer nije tehnički proziran, I zato što upotrebljava stilske postupke koji slijede svoje komplicirane zakone, kojima se treba prilagoditi. “Krik I bijes” čine dvije stvari:
-poigravanje sa sviješću Benjija, Quentina I Jasona, te
-pričanje I prepričavanje jedne određene priče sa redoslijedom događaja koji vodi kroz 30. g. povijesti Compsonovih.

TOK DOGAĐAJA:

Roman “krik I bijes”, ispričan je u četiri dijela:
- Bakitina smrt
- Caddyna veza sa Daltonom Amesom
- Njezina udaja za Herberta Heada
- Rođenje vanbraćnog djeteta
- Poništenje braka
- Quentinovo samoubistvo
- Smrt oca
- Bijeg Quentin sa Jasonovim novcem
- Jasonov uzaludni pokušaj da je pronađe

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

Svi likovi u ovom romanu žive u jednom vrlo teškom vremenu. Svi oni su odrasli bez ljubavi, pažnje I razumijevanja, koje je praćeno jednim unutrašnjim rasulom. Počevši od majke, nesposobne da pruži svojoj djeci ljubav, zbogsvojih kompleksa koji proizilaze iz vremena u kojem je I ona odrasla, I koja želi biti dama, ali drži samo do forme. Zatim, neurotičan I romantičan, Quentin, koji odlazi na Hardvard da bi udovoljio želji svoje majke. On ima kodeks časti, ali ga svodi na pitanje sestrinog djevičanstva. Topla I divna Caddy, nezdrave senzualnosti, još kao tinejđer ostaje trudna, zbog čega se ubrzo udaje za za muškarca, koji je nakon saznanja da dijete nije njegovo izbacuje iz kuće. Dalje se susrećemo sa srednjim bratom Jasonom, koji je u ovoj knjizi foknerova najružnija ličnost. Opisan je kao čovjek koji voli samo sebe; čovjeka koji je predstavljen kao ženomrzac, koji takođe, čitavo vrijeme pati zbog ponašanja svoje sestre, I želi bar malo neke ljubavi od nje. Ali, ustvari on želi da se domogne položaja u banci. Međutim, neuspjevši da ostvari svoju ambiciju, on se sveti I sestri I njezinoj kćerki. Quentin je druga izgubljena žena u romanu, koja takođe ponavlja greške svoje majke, I koja je već samim svojim rođenjem bila osuđena na propast. Najmlađi sin, Benji, gluhonijemi idiot, star je 33. g. , ali sa duhovnim uzrastom trogodišnjeg djeteta. On nije svjestan vremena kao toka, nego ga doživljava kao cjelinu, u kojoj se različiti vremenski planovi miješaju I poklapaju. Tu je takođe još I Dilsey, junakinja romana I jedini vezni element obitelji Compson; predstavljena kao jedini pozitivni Foknerov lik. S obzirom na nesposobnost majke da se brine za svoju djecu, tu ulogu preuzima Dilsey. Uprkos sve njene brige, ljudske topline, vrednoće I vještine, Dilsey je svjesna da je raspad obitelji neizbježan. Ona je takođe I jedina Foknerova ličnost u ovom romanu koja nema problema sa vremenom.
Ni jedna od ovih ličnosti u romanu nema izgrađen kompletan I samostalan karakter, I svaka od njih ima svoje nedostatke.

 

[crysis]

Thomas Mann - Carobni brijeg

Biografija Thomasa Manna​

Thomas Mann je rodjen 6. jula 1875. godine u Libeku. Otac mu je bio bogat I uticajan vlasnik jedne velike trgovine zitom I senator hanzeatskog grada Libeka. Manova majka, Bruhn da Silva poticala je iz njemacko-brazilske porodice i za razliku od oca, snaznog “covjeka od akcije”, bila je umjetnicki nastrojena zbog svog mijesanog porijekla I toplog juznjackog duha. Mannov otac je umro 1891. godine I njegova trgovacka firma je propala. Porodica se preselila u Minhen.

Pohadjao je gimnaziju u Libeku I neko vrijeme je proveo na Univeriztetu u Minhenu.
Kratko je radio (1894-1895) u banci a zatim u Njemackom osiguravajucem drustvu protiv pozara. Putovao je po Evropi I za vrijeme jednog putovanja posjetio starijeg brata, Heinricha u Italiji gdje je pisao kratke price I svoju prvu novelu.

Njegova spisateljska karijera pocinje u magazinu “Simplicissimus”, a prva knjiga, “Mali gospodin Friedmann” bila je objavljena 1898. godine. Kad je procitao jednu pricu, izdavac je htio da vidi sve sto je Mann napisao. Njegov prvi roman “Budenbrokovi” postao je senzacija I izvan granica Njemacke I veoma ga obogatio vec u 25. godini. U ovo vrijeme Mann se interesovao za pisanje filozofa Artura Sopenhauera I Fridriha Nichea, kao I za muziku Riharda Wagnera, od kojeg je usvojio tehniku lajtmotiva.

Ozenio se 1905. godine Katjom Pringshajm, uprkos svojoj homoseksualnoj sklonosti. Imali su sestero djece. Zivio je burzujski zivot priznatog pisca-predavao je, primao nagrade I objavljivao kratke price. Uvijek je bio umjetnik teske savjesti zbog ljubavi prema burzujskom zivotu. Pocetak Prvog svjetskog rata natjerao je Manna da ponovo procijeni svoja uvjerenja o Evropi. On je podrzavao Kajzerovu politiku I napadao liberalizam. Ovaj 10-godisnji period preispitivanja kulminirao je romanom “Carobni brijeg”, romanom o idejama I izgubljenom humanizmu, o borbi liberalnih I konzervativnih vrijednosti, prosvijetljenog, civilizovanog svijeta I neracionalnih uvjerenja.

U periodu izmedju dva svjetska rata osvojio je Nobelovu nagradu I zapoceo kampanju protiv fasizma, sve dok ga Nacisti nisu protjerali iz Njemacke. Kratko je putovao po Evropi prije nego sto je dosao u Sjedinjene Americke Drzave 1940. prvo kao professor na Univerzitet Prinston, sve dok se nije smjestio u Kaliforniju sa jos nekoliko njemackih protjeranih umjetnika. U ovom periodu radio je na dva romana, od kojih jedan prepricava biblijsku pricu o Josefu, a drugi je legenda o Faustu. U Americi, Mann je bio razocaran progonom komunistickih simpatizera I mnogo godina kasnije vratio se u Evropu I smjestio u Cirihu. Kad je primio vijest o samoubistvu svog najstarijeg sina poslao je telegram saucesca, jer nije htio da unisti svoju reputaciju, prisustvujuci sahrani. Mann je ocigledno napravio svoj izbor u borbi izmedju duha I zivota.

Poslije objavljivanja “Budenbrokovih” koncentrisao se na kratke romane I novele. Godine 1902. objavio je novelu Tonio Kröger, spiritualnu autobiografiju koja istrazuje umjetnost I disciplinu. Poslije “Carobnog brijega”, njegovo veliko djelo bila je trilogija “Josef I njegova braca” (1933-42), smjestena u biblijskom svijetu. To je prica o sukobu licne slobode I politicke tiranije. Prvi dio prica ranu Jakobovu istoriju I uvodi Josefa, koji je glavni lik. On je prodan Egiptu, gdje odbija Potifarina udvaranja. Josef se razvija u mudrog covjeka I postaje spasilac svog naroda.

Mann se divio ruskoj knjizevnosti I napisao nekoliko eseja o Tolstoju I njegovom “besmrtnom realizmu”. Narocito je volio “Anu Karenjinu”. Kasnije je medjutim promijenio misljenje o Tolstoju, smatrajuci ga manje otmjenim od Getea. U eseju “Dostojevski-sa mjerom” (1945) raspravlja o piscevoj navodnoj ispovijesti Turgenjevu da je povrijedio maloljetnu djevojcicu. Rene Wellek je Mannova nagadjanja ocijenio potpuno neosnovanim.

Mannovo posljednje veliko djelo je “Doktor Faustus” (1947), prica o kompozitoru Adrianu Lewerkühnu I progresivnom unistenju njemacke kulture u dva svjetska rata.
Thomas Mann je umro 12. avgusta 1955. Njegov roman “Ispovijest Felixa Krulla” ostao je nedovrsen.

Na djelo Thomasa Manna uticali su Gete, Nice, Vagner, Sopenhauer, Frojd I Jung, a sam Mann je uticao na Kafku.
Teme njegovih romana su intelektualna I politicka zbivanja predratne I poslijeratne Njemacke I suprotnosti duha-umjetnickog, dekadentnog I zivota-obicnog osjecaja srece.
Stil Thomasa Manna karakterise chesta upotreba ironije, sto stvara hladnu distancu izmedju price I citalaca. Takodje cesto koristi lajtmotiv; to je povratan motiv ili fraza koja nosi simbolicno znacenje.

Carobni Brijeg, o djelu
Knjiga je inspirisana Mannovim tronedeljnim putovanjem u Svajcarsku u posjet svojoj bolesnoj zeni u sanatorijum, 1912. godine. Prvi dio knjige tacno biljezi Mannove utiske samog mjesta I njegove kulture. Kao I Hansu Kastorpu, glavnom liku, I Thomasu Mannu je bilo dijagnosticirano vlazno mjesto u plucima, pred kraj njegove posjete, ali, srecom, on nije ostao. Mann je odlucio da opise opasnost pred mjesavinom slobode I bolesti koja mlade ljude izoluje I odvraca od stvarnog I aktivnog zivota. Originalno, “Carobni brijeg” bio je zamisljen kao novela velicine “Smrt u Veneciji”. Medjutim, Mann je uskoro shvatio da prica sama uzima svoj tok. Pocetak Prvog svjetskog rata primorao je Manna da obustavi rad na romanu I ponovo procijeni svoje glediste o evropskoj kulturi. Poslije rata pregledao je sav materijal, osmisljajuci ga ovaj put kao kritiku na nezdrave I destruktivne sile koje kovitlaju Evropom I koje su u nekoliko godina dovele do rata- na sile koje je smatrao iskljucivo odgovornim za krvavu katastrofu. Bilo mu je potrebno 12 godina da zavrsi ono sto je vidio kao “ozbiljnu salu”. Knjiga je odmah primila priznanje kod izdavaca u Njemackoj I brzo postala popularna u Evropi I Americi. Mann je smatrao da “Carobni brijeg” treba da se cita dva puta da bi se potpuno uzivalo. Dobio je Nobelovu nagradu, 5 godina kasnije, 1929.


Fabula
Hans Kastorp, 23-godisnji inzenjer parobrodarstva iz Hamburga dolazi po preporuci svog ljekara I ujedno u tronedjeljnu posjetu svom rodjaku Joahimu Cimsenu, u sanatorijum u Davosu, u Svajcarkoj. Pred kraj svog boravka ljekari mu dijagnosticiraju vlazno mjesto u plucima I on ostaje u sanatorijumu na neodredjeno vrijeme. Tu upoznaje nacin zivota I obicaje, stice prva poznanstva, od kojih je najvaznije ono sa italijanskim knjizevnikom humanistom, Lodovikom Setembrinijem. Kastorp se zaljubljuje u Ruskinju, Kalvdiju Sosa, I jedne pokladne noci izjavljuje joj ljubav. Madam Sosa odbija njegovo udvaranje I odlazi u Dagestan. Setembrini ga upoznaje sa jezuitom, Leom Naftom, koji pokusava da utice na Kastorpa svojim pesimistickim I konzervativnim stavovima. Joahim odlazi u ravnicu, ali se ubrzo vraca, jos bolesniji I ubrzo umire. Sukob Nafte I Setebrinija za Kastorpovu dusu se zavrsava dvobojem u kojem Setembrini ispaljuje hitac u vis, a Nafta puca sebi u glavu. Madam Sosa se u sanatorijum vraca u pratnji Menera Peperkorna, vitalnog Holandjanina sa Jave. Mener je izuzetna I dominantna licnost, ali pod pritiskom bolesti izvrsava samoubistvo. U Evropi se rasplamsava Prvi svjestski rat I Kastorp poslije 7 godina provedenih u Davosu odlazi u ravnicu da se bori. Mann porucuje citaocu da su Kastorpovu izgledi da prezivi prilicno rdjavi, ali da to pitanje ipak treba da ostane otvoreno.


Likovi
1) Hans Kastorp
Hans Kastorp je 23-godisnji inzenjer parobrodarstva iz Hamburga. Po preporuci svog ljekara, poslije zavrsnih ispita, dolazi na tronedjeljni odmor u sanatorijum Berghof, u Davosu, Svajcarska. U ovom santorijumu smjesten je I njegov rodjak Joahim Cimsen I Kastorpov dolazak je ujedno I posjeta bolesnom rodjaku.
“Hans Kastorp je sacuvao samo blede uspomene na svoj pravi roditeljski dom; oca I majku jedva da je I znao. Oni su umrli u kratkom razmaku izmedju njegove pete I sedme godine, prvo majka, sasvim iznenada I u ocekivanju porodjaja”. Hans Herman Kastorp, otac malog Hansa “je vrlo nezno voleo svoju zenu, a ni sam nije bio od najjacih i nije mogao s tim da se pomiri. ” Dobio je zapaljenje pluca I poslije samo pet dana umro. O Hansu se brinuo djed, Hans Lorenc Kastorp I “taj razmak vremena, samo godinu I po dana, provelo je siroce, Hans Kastorp u kuci svoga dede, u jednoj kuci na Esplanadi”. Medjutim, I djed je ubrzo umro od zapaljenja pluca I brigu o Hansu preuzeo je njegov ujak, konzul Tinapel. Bas zbog ranog gubitka rodjitelja Hans je u svom nemirnom srcu osjecao potrebu za ocinskim autoritetom.
Mann za svog protagonistu kaze: “Hans Kastorp nije bio ni genije ni glupak…I tako je ipak nekako bio osrednji, iako u jednom neobicno casnom smislu. ”
Sto se tice njegove karijere u skoli, morao je cak da ponovi poneki razred. Ali, njegovo porijeklo, ugladjenost I dar za matematiku, iako lisen svake strasti pomogli su mu da napreduje. Za studije se odlucio iz prostog razloga, sto je htio sebi da da vise vremena da razmisli sta bi volio da bude. Nije volio rad, iako ga je sa dubokom religioznoscu postovao I otvoreno je priznavao da vise voli slobodno vrijeme, nicim optereceno; rad mu jednostavmo nije prijao. Izabrao je poziv “koji bi mu dopustao da nesto znaci I pred sobom I pred ljudima. ” Svoj poziv Kastorp “je visoko cenio I nalazio da je doduse vraski komplikovan I naporan, ali zato izvanredan, vazan i velicanstven poziv”
Hans Kastorp je imao plave oci, ridje brkove I ridjoplave obrve; bio je “koljenovic” i njegovi sugradjani su ga posmatrali ispitivacki, pitajuci se kakvu li ce javnu ulogu igrati. Kad je tek dosao u sanatorijum neprestano je naglasavao razliku: VI ovdje, MI dole; kao da se podsvjesno boji ostajanja. Iz istog razloga nije kupio krznenu vrecu nego cebad, jer vreca bi vec znacila ostajanje.
Kastorp u prvim danima nije napravio nikakva poznanstva. Po svojoj prirodi bio je povucen, a povrh toga osjecao se kao gost I “nezainteresovani posmatrac”. Kasnije je upoznao ljude koji su sjedili za njegovim stolom, a od svih ljudi, na njega je najveci utisak ostavio italijanski knjizevnik, Lodoviko Settembrini. Radovao se sto ga ovaj covjek poucava, opominje, I pokusava da utice na njega.
Kastrop je human covjek, sa Joahimom posjecuje teske bolesnike I moribunde. Njegova zelja da pomogne poticala je iz vise motiva; interes za medicinu I protest protiv egoizma koji je tu vladao bili su samo neki od njih. Najvaznija je bila njegova potreba da zivot I smrt shvati ozbiljno I da im oda postu. On je osudjivao ljude koji su pod izgovorom kakvog lakog oboljenja dolazili u sanatorijum samo da uzivaju, zaboravljajuci da je I on dosao iz istog razloga I da je I on jedan od “takvih”. Dok pomaze drugima Kastorp “je osecao kako mu se srce siri od srece, kako ga obuzima radost koja je pocivala na osecanju da je ovo sto cini korisno”.
Ubrzo njegovu paznju privlaci ljupka zena bademastih ociju (koje ga podsjecaju na oci njegovog poznanika iz skole, Psibislava Hipea, koji mu jednom ljubazno posudio olovku I koji je malog Hansa privlacio na neobican nacin), I macijeg hoda, koja u trpezariju ulazi uz zestoki tresak vrata, sto Kastorpa strasno ljuti. To je Ruskinja, Klavdija Sosa, navodno udata zena.
“Izvestan nedostatak samostalnosti stvorio je kod njega potrebu da cuje kako s trece strane potvrdjuju da je madam Sosa divna zena, a sem toga, ovaj mladic je zeleo da ga neko spolja ohrabri, da bi se predao osecanjima kojima se se neprijatno opirali njegov razum I njegova svest. ” Iako je Hans ocaran Klavdijom, ne preduzima nista da je upozna. Medjutim, dovoljno je bilo samo da pomisli na nju, pa da vec ima osjecanje koje se slaze sa lupanjem srca.
“U svakom casu svog razdrobljenog dana mislio je na nju, na njena usta, njene jagodice, njene oci, ciji su mu se boja, oblik I polozaj urezali u dusu, na njena opustena ledja, na drzanje njene glave, na vratni prsljen na prorezu njene bluze za potiljkom, na njene ruke preobrazene pod najtananijim tilom…s tim slikama bio je povezan strah, silno uzbudjenje, nada koja se gubila u necem neodredjenom, bezgranicnom I potpuno pustolovnom, radost I strah bez imena, ali od koga se srce mladicevo ponekad tako naglo stezalo”. Dakle, sustinu njegove ljubavi nije sacinjavala njezno sentimentalna sjeta.
“To je pre bila dosta smela I neodredjena varijanta te zaludjenosti, mesavina jeze I vatre, kao stanje coveka u groznici ili kao kakav oktobarski dan u ovim visinskim predelima; a sto mu je u stvari nedostajalo, bilo je bas neko osecajno sredstvo koje bi povezalo te ekstremne delove. ” Svi su vec znali za Kastorpovu zaljubljenost I posmatrali su ga ironicno, dok je on zanijet I smijeseci se strasno, sa onom vrelinom u obrazima gledao ukoceno u izvjesnom pravcu… I njegova ljubav prema ovoj neobicnoj zeni ostala je nijema sve do jedne pokladne noci kad je konacno skupio hrabrosti da joj pridje preko cijele sobe, I bas kao nekad Psibislavu, zatrazi olovku. To vece izjavljuje joj ljubav na francuskom, ali biva pristojno odbijen. Madam Sosa vec iduci dan odlazi u Dagestan.
Dok se Joahimu zuri u ravnicu I u vojsku, jer “ozbiljnost postoji samo dole, u zivotu”, Hans I ne razmislja o odlasku, pjevajuci “Bregovi su stanista slobode !” on uziva u svojoj bolesti bez posljedica pomijesanoj sa osjecajem bezgranicne slobode. Kad je Joahim odlucio da ode, Hans se prvi puta uplasio. “Je li moguce da ce me on ovde gore ostaviti samog? To bi bilo u tolikoj meri ludo I strashno da osecam kako mi se lice ledi I srce nepravilno kuca, jer ako ja ovde gore ostanem sam, onda je sa mnom zauvek svrseno, jer ja sam nikad, nikad vise, necu naci put u ravnicu…” Hans se zavarava I samo odgadja trenutak odlaska. Berens ga je pregledao (kad je otpustao Joahima) I saopstio mu da je potpuno zdrav (vecina ljudi bi se ovoj dijagnozi obradovala I jedva je docekala, ali Kastorp nije zelio da u nju vjeruje, odlucio je da ostane sve dok ga Berens ne otpusti izlijecenog, “a ne ovako kao danas”).
Poslije dvogogodisnjeg boravka u planini, Hans je stekao zatvorenu samouvjerenost jedne sredine sa posebnim shvatanjima I “Oni u ravnici mogli su samo da slegnu ramenima I da konacno dignu ruke od njega, a za njega je to znacilo potpunu slobodu od koje je njegovo srce malo-pomalo prestalo da strepi. ”
Iz potpune otupjelosti koja je vec prelazila u razdrazljivost, Hansa je izvukla zelja da nauci da skija. Kad je Settembriniju saopstio svoju ideju, on je bio odusevljen, jer to je bio prvi pomak njegove duse u ustajaloj atmorsferi Berghofa: ”Kakv divna ideja ! Dve godine provesti ovde I biti sposoban za takvu ideju. Ah, ne, vase srce je zdravo, nema razloga da covek ocajava radi vas. Bravo, bravo !” Kastorp je naucio da skija zbog toga sto se u dusi stidio sto visoku planinu I snijeznu mecavu posmatra iz svog ugodnog zaklona, sa svog balkona. “Skijanje mu je pruzalo zeljenu usamljenost, najdublju usamljenost koja ga je stavljala u situacije coveku potpuno strane I opasne. ” U ogromnoj planini, okruzen mrtvom tisinom gdje stalno pada snijeg, Kastorp “dete civilizacije”, osjecao se potpuno nesigurno, ali njegova cula I duh davno su se bila navikla na takva osjecanja, gore u Berghofu. On je sa nekom vrstom zadovoljenja osjecao svoju krilatu nezavisnost, svoju slobodu skitanja. Za ono sto se desavalo u dusi Hansa Kastorpa postojala je samo jedna rijec: izazivanje. Jednom prilikom nasao se usred snijezne oluje I u groznici prozivljava viziju raja, savrsenog ostrva, gdje su svi lijepi, zdravi, pametni I srecni; I krvavog rituala zrtvovanja. Ovde Mann simbolicno naglasava da su u zivotu neophodni I sreca I patnja, da su neraskidivo povezani I da ne postoje odvojeno jedno od drugog.
Jos prve veceri, Setembrini predlaze Kastorpu da spakuje kofere I napusti Berghof, jer on nije bolestan i tu ne pripada On ga nije poslusao. Kasnije ce mu reci: ”Preklinjem vas, drzite do sebe! Budite ponosni I nemojte da se utopite u ono sto vam je tudje! Klonite se ove barustine, ovog Kirkinog ostrva, vi niste dovoljno Odisej da biste na njemu mogli nekaznjeno da boravite. Ici cete najzad na sve cetiri, vi se vec naginjete na prednje udove, uskoro cete poceti da grokcete-cuvajte se!”
Jos jednom ga je Settembrini ucio: “Bogovi I smrtnici sisli su ponekad u carstvo senki I uspeli da se vrate. Ali podzemni bogovi znaju da onaj ko okusi plodove njihova carstva ostaje zauvek njihov. ”
Poslije sedam godina kod Kastorpa nastupa potpuna emocionalna otupjelost I otudjenost od porodice, njegova sentimentalna osjecanja bila su svedena na nulu.
“Hans Kastorp je gledao oko sebe… video je samo jezive I podmukle stvari, I znao je sta vidi: zivot van vremena, bezbrizan I beznadezan, zivot aktivne raskalasenosti u stagnaciji, mrtav zivot. ”
I taj je zivot ostao takav sve do pocetka Prvog svjetskog rata, kad se Kastorp naglo budi, I kao u magnovenju shvata da ne smije vise ni minuta ostati u sanatorijumu, pakuje svoje stvari I odlazi da se bori. Prosao je razlicita iskustva I od mlade I neformirane licnosti pronasao svoj put. Tragicno je sto je njegov “poziv” dimom ispunjeno ratiste I krvava borba. Na kraju, sam pisac kaze da je ova prica, ova istorija ispricana zbog nje same, ne zbog Hansa Kastorpa, bezazlenog siroceta zivota, jer on je bio jednostavan, samo je morao proci kroz duboko iskustvo bolesti I smrti, da bi dostigao zdravlje I pamet.

Carobni brijeg, teme
1) Smrt I bolest – Mann je u “Carobnom brijegu” pokazao da je evropska kultura samo naizgled zdrava. Sanatorijum je primjer predratne Evrope koji uziva u bolesti bez posljedica, pomijesanoj sa neogranicenim osjecajem slobode. Hansova fascinacija smrcu I bolescu dolazi I prije nego sto je postavljena njegova dijagnoza, koju smatra vise oslobadjajucom nego mucnom. U viziji snijezne oluje, Mann istice dvije pouke. Prvo istice neophodnu vezu izmedju zdravog I srecnog zivota, prikazanog vizijom raja, I smrti I bolesti koje ga cesto potajno cine mogucim, prikazano ritualom zrtvovanja u hramu. Druga pouka dolazi kroz snijeznu oluju u kojoj Hans shvata da covjek ne smije dopustiti da smrt prevlada njegovim mislima. Mann je smatrao da je ova preokupacija smrcu, na jednoj, I zaslijepljenost koja dolazi usred nje, na drugoj strani, korijeni bolesti predratne Evrope. Mann koristi bolest kao nacin da povisi Hansovo iskustvo koje nije bilo moguce ni na jedan drugi nacin-bolest je sredstvo uvodjenja.
2) Settembrini I Naphta – Mann koristi ove likove da suprostavi ideologije optimisticnog humanizma I pesimisticnog apsolutizma na neocekivan nacin. Kroz svoje uvijene argumente na kraju dodju do zakljucaka potpuno drugacijih od onih koji bi se ocekivali. Ali, Mann ih jasno karakterise kao sustinski povezane, kao dvije strane istog novcica. Nijedan ne moze da postoji bez onog drugog, zato Settembrini prati Naphtu kad se ovaj preseli u privatan stan, a njihovi argumenti su tako povezani, da cesto, dok suprostavljaju misljenja, pobijaju sami sebe. Sudbina svakog lika je takodje pazljivo napisana, I predstavlja komentar na pogled na zivot ovih likova. Naphtino samoubistvo za vrijeme duela naglasava destruktivnu prirodu apsolutistickog pogleda. Settembrinijevo optimisticno shvatanje jednostavno dovodi do razocaranja.
3) Vrijeme – Vrlo rano Hans je otkrio poremecaj vremena u Davosu, gdje godisnja doba prolaze kao sedmice I njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. I Naphta I Settembrini cesto raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem I bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjecaja za vrijeme dolazi I zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uzivaju. Pacijenti gube osjecaj za vrijeme djelimicno zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne moze razlikovati od drugog. Mann koristi tehniku lajtmotiva da poveze dogadjaje iz proslosti sa buducnoscu, I obrnuto, tako da su romaneskne ideje prisutne u svakom trenutku.
4) Sloboda – Sloboda je bila najvisi romaticarski ideal Evrope 19. vijeka, ali Mann pokazuje da takva apsolutna sloboda vodi samo do bolesti, haosa I smrti. Efekti slobode su sagledani sa mnogo gledista. Hans svoju dijagnozu vidi kao oslobodjenje. Vrijeme se raspada pred oslobodjenjem od svakodnevnih briga. Znak apsolutne slobode koji Naphta propagira vodi do samounistenja, a Settembrinijeva humanisticka sloboda samo do razocarenja. Mann opisuje kako dekadentna kultura u romanticarskom idealu apsolutne slobode vodi samo do bolesti I krajnje destrukcije u Prvom svjetskom ratu.
Carobni brijeg, stil
1) Realizam – Mann pazljivo opisuje svaki detalj sobe, licnosti ili razgovora da bi predstavio uvjerljivu realisticnu atmosferu. Velika detaljnost s kojom opisuje ovakve pojedinosti ide dalje od jednostavnog stvaranja preciznog portreta jednog trenutka. Da bi njegovi komentari o predratnoj Evropi bili efektni, Mann je smatrao da treba da oslika uvjerljiv portret vremena. Medjutim, njegovi opisi nisu izvjestaji vec cine komentare efektivnijim. Mann je hronicar kulture, ne istorije. Zapravo, atmosfera I ton romana nalik su snovima I nadrealizmu (bizarne debate Settembrinija I Naphte, cudan tok vremena, seanse prizivanja duhova) I cesto ukljucuju prizvuk mitologije. Sam Mann je za “Carobni brijeg” rekao: “On nadilazi realizam I znacenja simbolizma I cini realizam sredstvom intelektualnih I ideoloskih elemenata. ”
2) Modernizam – Mann je poznat kao jedan od najvecih modernista I ovaj roman je prvi primjer ovog zanra. Nejednaki tok vremena je uobicajena tehnika. Pocinje pricu opisujuci sate, a zatim se narativni periodi povecavaju na dane, sedmice, mjesece I na kraju, godine. Detalji cesto nose simbolicno znacenje, bilo da su u pitanju mitoloski, religiozni, knjizevni ili psihoanaliticki. Frojdovske ideje prozimaju veliki dio price, narocito u dijelovima koji se ticu doktora Krokovskog ili romantike, ali ideje su predstavljene kao fenomen tog perioda, a ne kao istinito stanje, kao sto su to cinili mnogi modernisti.
3) Dualizam – Mann cesto koristi dualisticku tehniku prikazivanja. Settembriniejev optimisticni humanizam protiv Naphtine pesimisticne apsolutisticke ideologije. Hansov uzdrzani i uvazeni burzujski sjeverno-njemacki stav protiv Klavdijinog slavenskog nedostatka uzdrzanosti u njenim osjecanjima I postupcima, njene volje da se izgubi, preda I da zivi zivot radi zivota samog. Zatim veza prijatne I srecne vizije tropskog ostrva I krvavog rituala zrtvovanja. Mann kritikuje pretjerivanje I u jednom I u drugom smislu dok pokazuje neophodnost I jednog I drugog u svijetu, dakle I srece, ali I patnje. Nije saglasan sa nezdravim zanimanjem za smrt, ali naglasava njenu neophodnu vezu sa srecnim I zdravim zivotom. Medjutim, ovo ne treba shvatiti kao piscevu preporuku da covjek izbjegava ekstreme I drzi sredine. Umjesto toga covjek bi trebao da pronadje nacin zivota koji prihvata oba ekstrema, naglasavajuci njihovu vezu, ali bez pretjeranog zanimanja samo za jedno. Naftina I Settembrinijeva misljenja protivrijece jedna drugom, ali su sklopljena na takav nacin da postaju sustinski povezana. Mann je jednom rekao:” Samo je iscrpljujuce istinski interesantno. ”
4) Karakterizacija – Svaki od Mannovih likova je stvarna osoba kao I simbol istaknutog vidjenja zivota za vrijeme predratnog perioda. Mann je mnoge svoje likove zasnovao na stvarnim ljudima, ali njihove portete je stvarao kao simbole kojima je istrazivao kulturalne probleme koje rjesava u romanu. Mann je nazvao svoje likove “nicim drugim do predstavnicima svijeta, principa, I domena duha”. Dio genijalnosti Mannove umjetnosti je njegova sposobnost da svoje likove intelektualizuje a da im pri tom ne oduzme covjecnost, koju imaju kao individue. Na neki nacin oni su karikature, ali pored toga uvjerljive I prijatne, to su trodimenzionalne karikature. Mann se nadao da njegov likovi nisu “ puke sjene licnosti I hodajuce parabole”. Joahim predstavlja ukocenog, duznosti posvecenog, Nijemca, a Klavdija je slobodoumna, ali plaha Ruskinja. Settembrini je senzualni I liberalni humanista, Naphta ima stroge religiozne stavove, dok Peperkorn predstavlja vitalni zivot bez komplikacija. Ono sto svaki od ovih likova cini uvjerljivim jeste povezanost koja je ostvarena u njihovim medjusobnim odnosima. Ove odnose Mann je napisao sa istom paznjom, kao I vece intelektualne I simbolicke teme. Veza Naphte I Settembrinija je vrlo pazljivo postavljena. Mann je opisao svaku nijansu razgovora Hansa I Klavdije kad joj on izjavljuje ljubav na proslavi. Oboje ih je opisao kao ljudska bica, ali I kao utjelovljenje ideja.
5) Razvojni roman – Roman je napisan kao kulturna hronika u formi razvojnog romana sa modernistickim zapletom. U razvojnom romanu, mladi neformirani lik je podlozan razlicitim uticajima, stice iskustvo, pri tom odbacuje neprihvatljive mogucnosti I na kraju pronalazi svoj poziv I odgovarajuci odnos prema zivotu. Hans je ocito iskusio sve ovo, ali buduci da on predstavlja dusu predratne Evrope, sav roman predstavlja razvoj evropske duse u ovom periodu. Mannova kulturna kritika dolazi na kraju ovog razvojnog procesa, nakon sto je Hans iskusio razlicite kulturne I inetelektualne uticaje, I kao posljedicu ovog “obrazovanja”, pronasao svoj “pravi poziv”-svoju neizbjeznu sudbinu-na ratistu u Prvom svjetskom ratu. Mann je “Carobni brijeg” odredio kao roman “uvodjenja” zajedno sa tradicionalnim “mitovima trazenja”. Mann opisuje Hansa kao tipicnog radoznalog covjeka, I to radoznalog u pravom smislu te rijeci, koji dobrovoljno, ali I previse dobrovoljno prihvata bolest I smrt, jer je prvi susret s njima obecavao neobicno prosvjetljenje I avanturisticko napredovanje, povezano, naravno, sa vecim rizicima.

Vrijeme “Carobnog brijega”

Vrijeme –Vrlo rano Hans Katorp je otkrio poremecaj vremena u Davosu, gdje godisnja doba prolaze kao sedmice I njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. U pocetku mu je bilo strasno tesko da prihvati takvo “rasipanje vremena”. Joahimu, njegovom rodjaku, ljekari su bili odredili pola godine boravka u sanatorijumu. Cuvsi to, Kastorp je zestoko odreagovao:
“Pola godine? Jesi li ti lud?” (…) Pa ti si vec pola godine ovdje! Ta nema se toliko vremena…”
“Da, vremena”, rece Joahim I klimnu glavom vise puta pravo preda se, ne obracajuci paznju na dobronamjerno negodovanje svog rodjaka. “Ovdje se naprosto igraju ljudskim vremenom, prosto da ne vjerujes. Tri nedjelje su za njih kao jedan dan. Vidjeces vec. Sve ces to vec nauciti”, rece I dodade:”Covjeku se ovdje izmijene pojmovi. ”
I zaista, vrijeme je cudna zagonetka I tesko je razjasniti ga.
“Ali vama ovdje mora da vrijeme u stvari brzo prolazi”, primijetio je Hans Kastorp.
“Brzo I lagano, kako se uzme”, odgovori Joahim. “Ono uopste ne prolazi, da ti pravo kazem, nije to nikakvo vrijeme, niti je ovo nekakav zivot. ”
Jos prvi dan Katorpu se cinilo da vec duze vrijeme boravi u Davosu, cinilo mu se da je tu postao stariji I pametniji. Razmisljanja o vremenu potpuno zaokupljaju Kastorpa:” Dakle, sta je vrijeme? Mi prostor opazamo svojim organima, svojim culom vida I culom pipanja. Lijepo. Ali kojim culom opazamo vrijeme? (…) Mi kazemo: vrijeme prolazi. Lijepo, pa neka prolazi. Ali, da bismo ga ga mjerili…Da bi moglo da se mjeri, moralo bi da prolazi ravnomjerno, a gdje pise da je tako? Za nasu svijest nije tako, mi samo reda radi pretpostavljamo da je tako, I nase mjere samo su konvencija…”
U Berghofu vrijeme se potpuno usporava, potpuno staje; kako kaze pisac “ talasi vremena valjaju se uvijek u jednolicnom ritmu”. I dok godina dana znaci toliko mnogo u zivotima ljudi u ravnici, jer donosi tako mnogo promjena, u Berghofu to je samo nesto duza jedinica vremena, jer vrijeme u Berghofu kao da je stalo, poput vode u nekoj ustajaloj bari. U sanatorijumu vrijeme tako brzo prolazi (ili ne prolazi uopste), dijelom sto nikom nije ni stalo, sto niko ne haje da li su prosle sedmice ili mjeseci. Jedino za vrijeme mjerenja temperature, cetiri puta na dan, moze se zaista uociti sta je jedan minut, ili sta je citavih sedam minuta, koliko traje mjerenje. Jer samo tih sedam minuta je zaista trajalo I imalo zilavu vrijednost; tih sedam minuta se pretvaralo u pravu malu vjecnost.
U sanatorijumu nijedan izgovor za svetkovanje I zveket casa nije ostajao neiskoriscen, tu su se cesto pridruzivale I licne I neredovne svetkovine, tako da su svi rodjendani, generalni pregledi, divlji I pravi odlasci bili proslavljani cascenjem I pucanjem zapusaca u restoranu. Medjutim, godisnjica dolaska nije obiljezavana nicim drugim sem cutanjem. Preko nje se prelazilo, zaboravljalo se da joj se ukaze paznja, I svako je mogao pretpostaviti da ni drugi ne misle na nju. Na raspored vremena svakako se mnogo polagalo; pazilo se na kalendar, na redoslijed dana I njihovo prividno vracanje. Ali mjerenje I brojanje onog vremena, koje je za svakog pojedinacno bilo vezano za ovaj prostor gore, mjerenje dakle, licnog I individualnog vremena-to je bila stvar onih kratkorocnih pacijenata I pocetnika. Stari bolesnici su voljeli u tom pogledu ono vrijeme sto se ne mjeri, sto nezapazeno protice, voljeli su dan koji ostaje uvijek isti, I svaki je od njih finim instinktom pretpostavljao da I drugi zeli ono sto I on sam. Smatralo se da je savrseno neumjesno I brutalno reci nekome da se doticnog dana navrsavaju tri godine otkako je dosao – to se nije desavalo.
Poslije 6 godina provedenih u sanatorijumu, Hans vise nije mogao da odgovori ni na jedno pitanje koje se ticalo vremena. Koliko je Joahim zivio ovdje gore s njim do svog divljeg odlaska? Koliko je vremena u svemu zivio s njim? Kad se, prema kalendaru desio taj prvi prkosni odlazak? Koliko je vremena Joahim bio odsutan? Kad se vratio? Koliko je Hans Kastorp sam proveo ovdje dok se Joahim nije vratio, a koliko kasnije kad je ovaj zauvijek rekao zbogom vremenu? Koliko je gospodja Sosa bila odsutna? Koliko je zemaljskog vremena prozivio Hans Kastorp ovdje u Berghofu? Koliko mu je godina? I na mnoga druga, slicna pitanja, Hans nije mogao da da odgovor. Medjutim, da je zaista htio, mogao je Kastorp uz malo truda sve da izracuna I tako ukloni neprijatnu neizvjesnost. Ali, sto se njega samog tice, njemu to mozda I nije bilo narocito ugodno, ali on nije ni pokusavao da ucini neki napor da se oslobodi te nejasnoce I rasplinutosti I da bude nacisto s tim koliko je vec vremena ovdje proveo; a ono sto ga je u tom sprjecavalo bio je nemir njegove savjesti, premda je ocevidno najgora nesavjesnost-ne obazirati se na vrijeme.
I Naphta I Settembrini cesto raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem I bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjecaja za vrijeme dolazi I zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uzivaju. Pacijenti gube osjecaj za vrijeme djelimicno zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne moze razlikovati od drugog-pet obroka dnevno, dva sata obaveznog odmaranja, stalno mjerenje temperature…svaki dan isti je kao I prethodni.
Poruka koju nosi “Carobni brijeg”jeste: kad ne bi bilo vremena, ne bi bilo ni napretka covjecanstva I svijet bi bio samo smrdljiva I ustajala bara.
“Vrijeme je bozji dar dat covjeku da ga koristi u svrhe covjecanstva I napretka. ”

 

[crysis]

Samuel beckett - u očekivanju godota

I.
Čekaju Godota pod stablom na cesti i razmišljaju o smrti, rješenju, razbojnicima koji su ih istukli do smrti, vješanju, Estragon traži mrkvu, razmišlja naglo dok je jede i onda dolazi Pozzo koji vodi Luckyja na konopu. S njim postupa kao sa životinjom. Kad se najede njegove su kosti koje u ovom času prepušta Estragonu. Na vratu ima ranu od konopa. Vodi Luckyja na sajam gdje će ga prodati. Pozzo im objašnjava pjesnički kako izgleda sumrak, pa im je pokazivao kako Lucky pleše, misli. Tada se oproste, Pozzo i Lucky odlaze. Tada Pozzo zaostane, jer je zaboravio stolicu, Vladimir mu je donese, pa je Pozzo baci Luckyju. Nakon toga dolazi dječak da poruči da će Godot sutra doći.

II.
Sutradan, isto vrijeme, isto mjesto. Estragon je isprebijan, a Vladimir je sretan, pjevuši. Estragon se i ne sjeća baš jučerašnjeg dana. Estragon je mrzovoljan zbog batina što je jutros dobio iz čista mira. Raspredaju o sinoćnjim događajima, zamjećuju da je netko zamijenio cipele i one sada pristaju Estragonu, tj. nisu mu tijesne kao one što je sinoć ostavio na zidiću. Lišće se pojavilo na drvetu, a noć ranije je bilo ogoljeno. Estragon zaspe pa se trgne i počne pričati što je sanjao. Vladimir ga podsjeti da ne voli kad mu priča svoje snove. Kad Vladimir nađe šešir Luckyja oni se malo poigravaju “Pozza i Luckyja”. Tada Estragonu dosadi, prošeta se i ubrzo se vrati i kaže da netko dolazi. Nastane panika među njima, a kad utvrde da nikoga nema nastave pričati međusobno. Tada dolaze Pozzo i Lucky, samo što je Pozzo oslijepio, a Lucky ima novi šešir i konop je kraći da bi Pozzo mogao lakše slijediti Luckyja. Pozzo se spleo o Luckyja i pao na pod. Traži pomoć. Estragon mu ne želi pomoći, a Vladimir želi da Pozzo ustane. Lucky je zaspao. I tako se neko vrijeme prepiru, da bi mu na kraju pomogli. Kad su se odmakli on je pao, pa su ga morali pridržavati. Estragon ode istući Luckyja, jer se on tako, naime, budi pa se oni upute dalje. Estragon je zaspao dok je Vladimir pričao s Pozzom. Uskoro naiđe dječak. Vladimir mu kaže isto što i onome dječaku koji je jučer došao - kaže da će Godot doći sutra. U to se i Estragon probudi i oni se probaju objesiti o drvo s pomoć Estragonovog pojasa za hlače. Ne uspijevaju jer je konop preslab, pa obećaju sebi da će se sutra objesiti ako Godot ne dođe.

 

[crysis]

Pierre Corneille - Cid

Sadrzaj:
Himena,kci grofa Gormaza,ludo je zaljubljena u don Rodriga,sina don Diega.U njega je zaljubljena i dona Uraka,kastiljska infantkinja.Don Diego i grof se posvadjaju,te grof don Diega udari.Posto je star don Diego se ne moze odbraniti te poziva u pomoc svoga sina Rodriga.Rodrigo je zaljubljen u Himenu, ali mu je cast vaznija i od ljubavi i zbog casti i uvrede nanesene ocu ubija grofa Gormaza. Nakon toga Himena kod
kastilskog kralja Fernanda trazi kaznu za Rodriga iako je zaljubljena u njega. Don Diego salje Rodriga u boj protiv Maura da bi ga bar na kratko udaljio s dvora.Rodrigo je postavljen za vodju u tom boju. On sa svojom vojskom unistava Maure i slavno se vraca na dvor. Kralj ga hvali te ga stavlja pod svoje okrilje. Himena i dalje uporna u svojoj zelji da
osveti oca iziskuje od kralja da pusti Rodriga u dvoboj,a ona ce pobjedniku biti zena.Kralj je primoran prihvatiti te daje Himeni pravo da izabere covjeka koji ce braniti njenu cast.Himeni se odmah ponudi don Sancho kao covjek koji ce stati pred Rodriga da obrani njenu cast i Himena prihvaca don Sanchovu ponudu,koji je zaljubljen u Himenu. Mladici se susreucu u dvoristu dvora i Rodrigo pobijedi don Sancha. Himeni kazu da je Rodrigo mrtav te ona padne u nesvijest i time dokaze da je zaljubljena u Rodriga.Kralj na kraju kaze da je sramota s Himenina imena sprana te da se ona Rodrigo mogu vjencati.

Likovi u drami su: DON FERNANDO,prvi kastilski kralj
DONA URAKA,kastilska infantkinja
DON DIEGO,don Rodrigov otac
DON GOMEZ,grof Gormaz,Himenin otac
DON RODRIGO,Himenin dragi
DON SANCHO,zaljubljen u Himenu
DON ARIJA,kastilski plemic
DON ALONSO,kastilski plemic
HIMENA,don Gomezova kci
LEONORA,infantkinjina odgojiteljica
ELVIRA,Himenina odgojiteljica
PAZ,infantkinjin
Radnja drame Cid odvija se u Sevilji.Drama ima 5 cinova.Naslov originala je Le Cid.Rijec Cid na Maurskom
,prema Corneilleu znaci gospodar.






O piscu:
Pierre Corneille rodjen je u Rouenu 1606.godine gdje ce I umrijeti docekavsi starost,
zaboravljen i jadan.Francuski dramski pisac.Odgojen kod isusovaca;kao odvjetnicki sin ucio pravo i zivio od odvjetnicke sluzbe u Rouenu.Nakon prvih kazalisnih uspjeha,kardinal
Richelieu izdvojio je njega i jos cetvoricu dramaticara s nakanom da ih materijalno i moralno podupre u stvaralackim nastojanjima. Time njegov stavralacki kazalisni rad biva jos djelotvornijim.Djela su mu:Melita;Udovica;Cid;Cinna;Polijekt;Pompejeva smrt.Od djela
najvaznije mu je Cid (1636),u kojem slavi domoljublje i
primjenjuje Decartesovu filozofiju: duznost,volja i razum odredjuju postupak likova.

 

[crysis]

vasko popa - ciklus igre

Bilješka o piscu
Vasko Popa (1922-1991) je ucinio oštar zaokret u savremenoj srpskoj poeziji ranih pedesetih godina. To se dogodilo 1953. godine kada se pojavila Popina zbirka pjesama Kora, pjesnicka knjiga neobicne sintakse, sadržine i forme. U literarnoj atmosfeni socrealistickog pjevanja i pripovijedanja koji su bili dirigovani dnevnim potrebama aktuelne politike i ideologije, pojava Kore djelovala je kao radosno pjesnicko otkrovenje, ali još više kao šok. Radovala je one koji su stremili modernom pjesnickom izrazu i njegovom oslobodenju od dogmi i recepata; porazila je one ciji horizont ocekivanja ova knjiga nije zadovoljila: za njih je ova poezija bila nerazumljiva i besmislena jer njihov lijeni duh nije bio spreman da zade dublje od prvog nivoa razumijevanja i tamo pronade prava znacenja i smislove. Tipovi poezije su se neumitno kretali ka modernom izrazu i jednom zaorana brazda nije se mogla zatrpati i poništiti. Poezija Vaska Pope, najavljena knjigom Kora stalno je išla uzlaznom linijom dalje razvijajuci pjesnicki program iz Kore.Tako je Popa postao preteca ne samo moderne srpske poezije, nego i vodeca licnost savremene srpske poezije, koja je obilježila epohu i odredila pravac daljeg razvoja poezije.
Popa ima pozitivan odnos prema tradiciji koja je mogla da bude podsticajna i plodotvorna, na prvom mjestu je poezija Momcila Nastasijevica, drugi izvor podsticaja bilo je nadrealisticko iskustvo: odbacio je bahatost izraza i forme ali je prihvatio iracionalno i humor. Treci inspirativni izvor bio je folklor,fantasticno i grosteksnog sagledavanja svijeta, predmetnosti i ljudske egzistencije.
Tjeskoban i monoton život savremenog covjeka je predocen u poeziji Vaska Pope.Svijet nije ništa nego Nepocin-polje- arena sveopštih suprotnosti i sukoba. Odatle obilje apokaliptickih, kosmoloških i metafizickih vizija, koje ce ovu poeziju uciniti filozofskom i metafizickom.
Inovativnost poezije Vaska Pope najviše je ostvarena na jezickom planu. Jezik je jednostavan, kolokvijalan, pun prozaizama i idiomatskih izraza. Izraz je eliptican, jezgrovit, aforistican i gnomican. Davno je receno da rijecima treba da bude tijesno, a mislima prostrano. Kod Pope nema obilja rijeci ali ima bogatstva i svježine rijeci. Medutim, te rijeci su stegnute sintaksickim redukcijama, a iz tog proistice bogata misaonost i asocijativnost. To je bio novi kvalitet koji je ušao u našu poeziju.
Vasko Popa je vrlo plodan pjesnik- objavio je osam knjiga pjesama: Kora (1953), Nepocin-polje (1956), Sporedno nebo (1968), Uspravna zemlja(1972), Kuca na sred druma (1975), Živo meso (1975), Vucja so (1975), Rez (1981). Objavio je tri antologije: Od zlata jabuka-antologija narodnih umotvorina, Urnebesnik- antologija poetskog humora, Ponocno sunce- antologija pjesnickih snovidenja.
Interpretacija:
Ciklus Igre, cetvrti ciklus u knjizi Nepocin-polje objevljen je prvi put 1955. godine u casopisu Delo. Otada, pa sve do konacne redakcije knjige ciklus se nije mijenjao. Igre cine trinaest pjesama i to: Pre igre, Klina, Žmure, Zavodnika, Svadbe, Ružokradice, Izmedu igara, Jurke, Semena, Trule kobile, Lovca, Pepela i Posle igre. Naslovi triju pjesama na izvjestan nacin su povezani. To su sedme pjesme, odnosno prva, sedma i trinaesta: Pre igre, Izmedu igara, Posle igre. Pjesma Izmedu igara namece i druge podjele. Prvi dio ciklusa: Klina, Žmure, Zavodnika, Svadbe i Ružokradice su igre života ili za život, igre stvaranja, drugi dio ciklusa (pjesme: Jurke, Semena, Trule kobile, Lovca i Pepela) su igre smrti, igre razaranja. Pošto se broj sedam vezuje za genezu (svijet je stvoren za sedam dana) prvi dio igaramožemo nazvati igrama postanja odnosno obrnuto, drugi dio apokaliptickim igrama (jer analogno stvaranju svijet se može i razoriti za sedam dana).
Popine Igre su izuzetno surove i tragicne. Igraci su anonimni. To su jedan, drugi- ostali ili neko, nekoga, neki. Igra se do kraja dok se ne ude u ništavilo, u apsolutno ništa. Igre su neprestane i naizmjenicne. Naravno, ne igra se bez uloga, a ulog su: dijelovi sopstvenog tijela, cijelo tijelo, svoj život, sudbina. Igraci su krajnje disciplinovani poštujuci do kraja pravila igre. To su uglavnom igre skrivanja, traganja i otkrivanja. U stvari, citav ciklus je svojevrsni opis raznih igara tako da sve to djeluje kao prikaz, kao prirucnik. Postupak u igrama je uglavnom ovakav: podjela uloga, prvi dio igre, drugi dio igre, nova podjela uloga (do istrebljenja).Cesto je podjela uloga i prvi dio igre spojen. Igre su prikaz raznih vrsta agresije nad ljudima ili nad sobom. Iako su odvojene od stvarnosti od života i svakodnevice zbog svoje nestvarnosti, one su istovremeno i jakim vezama povezane sa stvarnošcu i svakodnevni odnos ljudi. U njima je prikazan kosmicki, predmetni i ljudski svijet. U uvodnoj prološkoj pjesmi ciklusa još uvijek nismo u vrtlogu igara.Igraci se pripremaju, ispituju svoje mogucnosti, dubine, visine i svoje cvrstine, stavljaju se u strašna iskušenja.Ucestvuje onaj koji ih preživi. To je egzistencijalna igra samoprovjeravanja, igra postojanja i bivanja sa svojim bicem i u svom bicu, igra unutar svoga biološkog i egzistencijalnog prostora. Izdržati ova iskušenja visine, dubine i cvrstine znaci kvalifikovati se za igre na relacijama sa drugim bicima. U ovoj igri neki ipak ostaju.
U igri Klina jedni vrše pritisak, dok su drugi pod priiskom, a treci manipulišu i jednima i drugima. Ovo je igra nasilja, surovosti i žrtava. Milosti nema jer se uloge mijenjaju i igra tece. Nema tolerantnosti, takode sto sve podsjeca na krvave politicke obracune.
I u pjesmi Žmure prostor je uništavajuci. Ulazak u njega znaci gubitak sebe. Da bi se igrala ova igra zahtjeva ogroman prostor. To je igra traženja izraza (jezik), uma(celo), pamcenja (zaborav). Traganje se završava gubitkom svoje licnosti u ogromnom prostoru (zemlja, nebo, trava). Ali traganje je pogrešno. Ne treba tragati za drugim vec za sobom. Drugog je moguce tražiti samo kroz sebe. Što upucuje na misao: upoznaj sebe da bi poznavao druge. Ako je igra Žmure egzistencijalni arhetip traganja za svojom licnošcu, igra zavodnika je erotska igra u kojoj ucesnici gube glavu. U njoj se voli, ljubi i grli predmetni svijet. To je parodija ljubavi, ali i onih koji se cude ljubavi, ljubavnika i voajera, aktivnih i pasivnih.
U igri Žmure traga se za drugim, u igri Zavodnika vec prisustvujemo ljubavnoj igri tih drugih koji se završava igrom Svadbe. Svadbe su pojedinacna igra otkrivanja sopstvenog sazvežda, igra iskušenja, igra dolaženja do sopstvene licnosti koja se mora spoznati u nemogucim uslovima do koje se mora doci u najtežim prilikama. Svadbe su odsudne igre, igre na život i smrt: «Ko do zore ne zastane/ ko ne trepne ne tresne/ taj zaradi svoju kožu// (Ova se igra retko igra)».
Motiv krade zlatne jabuke (u grckoj mitologiji zlatnog runa) naci cemo u pjesmi Ružokradice jednoj od najljepših ali i najsurovijih igara. U ovoj igri traganja za unutrašnjom ljepotom igraci su podijeljeni u tri grupacije. Pošto se vrijednosti kriju u najdubljoj intimi, u samom srcu života i svijeta, do tog srca treba doci. Tako se traganje za ukradenom ružom-ljepotom poklapa u svakom pokušaju sa pokoljem ružokradica.
Bice-objekti, parcijalizirani, pretvoreni u jedno opredjeljenje, jednu mogucnost- prikazani su u pjesmi Izmedu igara u kojoj se igraju pojedinacne samostalne igre, gdje su igraci sami sa sobom ili sami pred sobom ili sami u sebi. Ova meduigra lici na politicke meduigre ljudi izvršilaca, ljudi oruda, oni koji su pretvoreni u oko i uho, koji mijenjaju svoja lica ali zadržavaju jedan zategnuti pogled, koji se igraju svojom glavom. Ova bica su izgubljena jer su parcijalizovana. Dominantnost jednog usmjerenja, jednog cula, iskrivljuje covjeka. Zato ove igre vode u beznade, u gubitak svoje licnosti, u gubitak svoje glave u potpunoj ravnodušnosti.
I u pjesmi Jurke ponavlja se model igre skrivanja i traganja što traje do uništenja i istrebljenja. Igra stvaranja unutrašnje praznine simbolicki je predstavljena u pjesmi Semena. Praznina se stvara opsesivnom idejom. Opsesija iscrpljuje iz covjeka ljudskost, animalizuje ga. Umjesto sjemena punoce u glavi nice sjeme ništavila, sjeme mraka i praznine. Kroz praznu lobanju duva vjetar «I koti šarene vjetrice».
U pjesmi Trule kobile ucesnici su jedan drugome «kamen na srcu». Igre tereta, strave, zle savjesti, užasa govore o odnosima medu ljudima. Radi se, dakle, o egzistencijalnom teretu, o pritisku koji na jednog covjeka vrše drugi ljudi. Efekat igre postiže se i ovdje ponavljanjem stihova i rijeci: «Nijedan da se pod kamenom makne», «I jedan i drugi se polome» i «da bar» što se ponavlja cetiri puta. Da su igre i svojevrsna tipologija odnosa medu ljudima vidi se iz pjesme Lovca. Igra uništenja i samouništenja završava ciklus izvanrednom, upecatljivom, kosmickom igrom Pepela.Finale igara cini pjesma Posle igre. U njoj ima i smijeha, i jeze, i strave i beznada, dakle, svega onoga što ima i u samom ciklusu. U njoj je prikazano nepostojanje tijela, dijelova tijela (trbuha, cela, srca, krila), sem ruku, potpuno apsolutno uništenje, ali i tracak (ironicke: «šta da ti pricam») nade.
U prividnoj bezazlenosti i naivnosti djecje igre, sa folklornim porijeklom u inspiraciji, sintaksi i rjecniku, ciklus Igre krajnje surovo i otvoreno uvodi citaoca u vrtlog najdubljih egzistencijalnih problema i iskušenja.

Esej:
Oda o covjeku
Život je velika igra ciji je pocetak neciji kraj, a opet taj kraj neciji pocetak. Vasko Popa nas svojim igrama uvodi u razmišljanja o smislu života koji se gubi u svakodnevici. Svoj ciklus Igre je podijelio u nekoliko hronološki poredanih pjesama; ulazak u život- prije igre, u toku života- izmedu igara i kraj covjeka i njegovog bivstvovanja-poslije igre. U svojim pjesmama Popa govori o odnosu covjeka prema covjeku i covjeka prema životu. Sam ulazak covjeka u život opisan je u pjesmi Pre igre gdje je taj ulazak oprezan «prvo žmureci na jedno pa na drugo oko», jer je nepoznat. Upozorava covjeka na moguce nedace u životu.
Iako je bice u pocetku puno snage, skace visoko, misli da može mnogo više od trenutnog, a to su u stvari covjekove želje i snovi, ali kad spozna šta ga ceka, neki se ne daju pokolebati i dalje skacu dok drugi posustaju «jer se razbiju u paramparcad».
Tako da samo snažniji nastavljaju tu Popinu «igru».
Pjesma Klina govori o odnosu medu ljudima tj. pravi hijerarhiju i u takvom životnom miljeu jedni su superiorni, dok drugi ne. To je životna borba kliješta, eksera i majstora. Ali niko se ne predaje i borba traje, ali se pozicije mijenjaju tacno po Držicevoj definiciji «Ko bi doli sad je gori, a ko doli gor' ustaje».
U toku života tj. u toku te životne borbe ljudi se skrivaju jedni od drugih, skrivaju svoja prava lica, igraju se žmurke, a ustvari, traže neko drugo bice u sebi samom. Traži ono za cim teži svako ljudsko bice, a to je sreca, mogucnost sporazumijevanja sa samim sobom i sa drugima i spoznaja svijeta.
Uprkos tom traženju i tome da covjek spozna i razumije samog sebe i druge oko sebe, ljudi su otudeni i uglavnom se ne nadu u tom traženju vec naprotiv izgube samog sebe.
Život je nepredvidiv, jer ljudi griješe. Umjesto da gledaju naprijed dešava im se da su im «oci na ledima» i htjeli ili ne krenu natraške.
I kad spozna sve što ga je interesovalo spozna da je život grub i želi se vratiti samom sebi, ali ne vidi put jer «nema ociju» pošto je uvijek gledao u pogrešnom pravcu. To su ljudski padovi. Životna igra uspona i padova vjecno traje «jer se niko ne odmara».
U životnom jurenju ljudi prave velike nepravde, sebicnost i pohlepu.
Kraj ciklusa Igre poistovjecuje se sa krajem života, odnosno neminovnosti umiranja, ulaska u ništavilo o «kojem nema šta da se prica». Covjek nestaje a moja impresija poimanja nastanka, trajanja i nestajanje može se izraziti recenicom u kojoj se i Oskar Davico zapitao: Da li je smrt stražar života ili je život na strazi da cuva od smrti.

 

[crysis]

MARCEL PROUST - Combray

1. Bilješka o piscu:

PROUST, Marcel (Pariz,10. 7. 1871. - 18. 9. 1922.), francuski književnik. Poteječe iz građanske sredine i već u mladosti pokazuje interes za mondeni život tzv. visokoga društva. Suradnik je Figaroa, pokretač časopisa Le Banquet (1892); A. France piše mu predgovor za knjigu Les Plaisir et Les Jours (1896). Slabo zdravlje primorava ga da se povuče, pa živi mnogo godina u izolaciji. U tišini radi na svojemu opusu. 1913 objavljuje Du chote de chez Swann. Njegov autobiografski roman Jean Santeuil (1952) objavljen posmrtno. Ta, i sva njegova ostala dijela pokazuju zajedničku atmosferu, povezuje ih bogata imaginacija njihova autora, a imaju i jednog zajedničkog junaka: Vrijeme.Vrijeme koje obara, ruši, mijenja svijet oko nas, neukrotiva sila koja nas podvrgava svome toku; vrijeme kao uzrok nestalnosti, vrijeme kao opsesija i bol zbog prolaznosti. Nastojanje da se vrijeme zadobije, da odabrana razdoblja potraju, da se izbriše granica između onoga što jest i onoga što je bilo inspiriraju Prousta, tragatelja za izgubljenim vremenom; tako je nastao njegov opsežni ciklus A la recherche du temps perdu.

Proust fautovski tuguje za trenutkom što prolazi, fiksira sunčane predjele jednoga djetinstva, mnoga lica u prolazu, pariške salone, sjedeljke, susrete, igre, rastanke i snove. On je kreator mitološkog djetinstva, Proustov vječiti mladić, analitičar, artist, lirik građanskoga komfora, tvorac izvanrednih metafora u čijem se traženju osjeća tipično francuska vibracija. Snagom imaginacije, Proust je obogatio svoju spiritualnu realnost, pokazao primjerom da umjetnik ne izmišlja nego otkriva: L’ artite n’ invente pas, il decuvre. Svojim djelom Proust je ostavio dubok trag ne samo u francuskoj već i u današnjoj europskoj književnosti. Proustov osjećaj za stil, za vrijeme, za minucioznost, za analizu najtananijih osjećanja obogatio je suvremenu francusku literaturu, a neki njegovi opisi pejzaža postaju duhovni zavičaj mnogih miljuna čitalaca.


Podaci iz: Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1969.







2. Društvo:


Riječ društvo nekako čudno zvuči kad se govori o svijetu koji nam je Proust naslikao. To je društvo sastavljeno od samih grupa pojedinaca, koji se kreću u uskom krugu svojih osobnih interesa, a s drugim dolaze u dodir samo onda kada su im ti drugi osobno potrebni. Najsavršenije osvijetljenje društva, visokog društva daje nam Proust na posljednjih dvadesetak stranica Vojvotkinje de Guermantes. Razgovor vode tri protagonista U traganju za izgubljenim vremenom: Swann, najprofinjeniji predstavnik kulture svoga doba, alter ego samog pisca, vojvoda de Guermantes, najsebičniji, najglupiji i načistiji predstavnik europskog plemstva i vojvotkinja Oriane, jedinstven primjerak stila, finese, šarma, površnosti i nehumanosti istoga društva. A za stvaranje njezina lika Proust se poslužio princezama, vojvotkinjama i groficama iz njegove najbliže okoline, jer Proust je svoja lica transponirao prema licima društva u kojem je živio.

Društvo romana U traganju za izgubljenim vremenom kreče se u zatvorenom krugu, koji ne obuhvaća ništa drugo osim svoje bogate četvrti u Parizu, jednog normadijskog dvorca i jednog luksuznog ljetovališta na normandijskoj obali. Članovi tog društva lišeni su svake aktivne volje i zato nesposobni da vrše bilo koju radnju koja bi ih vodila do nekog cilja izvan njih samih. Ta lica ništa neće i zato ništa ne rade, njihova budućnost ne ovisi o njihovu htijenju već o stjecaju okolnosti. Ni jedno od njih ne pokazuje neki napredak ili neki razvoj, ni jedno od njih ne vrši nikakve vanjske radnje tako da na kraju osjećamo potpunu dekadenciju Proustova društva.

Proustovo djelo isto tako nije ni tendeciozno ni moralno. Ono ne proučava vanjsku radnju već unutarnje činjenice, njegova se karakteristika nalazi u samoj mehanici ljudskog zbivanja. To je društvo koje se raspada bez obzira na bilo koji ljudski moral. No, ako kod Prousta nema vanjske radnje, ne smijemo zaključiti da kod njega nema dinamike, što bi ujedno značilo da nema života, jer njegovo djelo daje dojam veoma bogatog vrenja, u unutrašnjosti mehanizma sakrivenog ispod površine bića i stvari.



3. Slikar prostora i vremena:

U jednom pismu Proust kaže: “Što se tiče stila, nastojao sam odbaciti sve ono što diktira čisti razum, svu retoriku, uljepšavanje i gotovo sve homotične i tražene slike, da bih izrazio svoje duboke i autentične impresije i poštovao prirodni tok moje misli”.

Proust se služi bojama kao impresionistički slikar, stvarajući najprije ambijent koji obavija osjetila određenim svjetlom i tonom, te na taj način pruža uvjete za postanak čistih impresija.

Proust, osim što je slikar prostora, on je i slikar vremena. On nije poznavao sata, njegov se život odvijao izvan praktičkog vremena koje su ljudi ustanovili da organiziraju rad koji od njih zahtijeva socijalni život. On je u potpunosti raspolagao svojim vremenom i služio se njime samo za vlastita istraživanja. Proust nastoji posjedovati vrijeme u čistom stanju, osjećati se suvremenikom stoljeća i tako izbjeći smrt koja nije drugo nego fenomen memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači pustiti vrijeme da pobjegne. Posjedovati vrijeme znači posjedovati prošlost, sadašnjost i budućnost. Posjedovati sve to, znači živjeti u istio vrijeme u jednom, drugom i trećem, i prema tome, ne živjeti ni u jednom potpuno. To je isto kao izbjeći sva tri i naći se izvan njih, tj izvan vremena.
Taj susret prošlosti i sadašnjosti jedna je od karakteristika njegova slikanja izvan svijeta, jedan od bitno proustovskih postupka. Ali Proust nije prvi uveo te skokove u prošlost da bi dao slici više reljefa. No tada su te usporedbe bile većinom paralele bez osjetnih dodirnih točaka. Prošlost je služila kao muzej uzoraka koji su piscu stajali na raspolaganju. Kod Prousta, naprotiv, prošlost je isto tako živa kao i sadašnjost, s tom razlikom da je u isto vrijeme poetičnija i slikovitija, jer nam otkriva proces postajanja sadašnjosti. Prošla se stoljeća pomiču i približavaju nama stvarajući sadašnjost.


4. Dinamične slike

Unutrašnjo neprekidno gibanje oživljuje dekor i prirodu: predmeti, sobe, gradovi, cvijeće, drveće i pejzaži žive, kao što živa lica; autorov stvaralački duh ulijeva život u neživi svijet u kojem stvari postaju individualne i ponašaju se ka živa bića.

Proustove dinamične slike i njegovo opisivanje predmeta vidimo na 158. i 159. stranici ovog romana. Te stranice poznate su zbog karakternih crta koje pojedinim licima daju njihovi monokli. Tako se npr. staklo monokla generala de Fraubervilla pretvara u jednu monstruoznu ranu, a monokl mondenog romansijera izražava njegov jedini organ psihološkog prodiranja i nemilosrdne unutarnje analize, dok markizu de Forstelleu monokl daje melankoličnu osječajnost u kojoj žene otkrivaju velike mogučnosti ljubavnih patnji.

Taj odejevni individualizam izražava naša različita duševna stanja, crte našeg karaktera kao i karakter epohe u kojoj živimo. Tako odjeća prestaje biti samo tkanina i suvišni ukras i postaje sasvim sastavni dio nas samih, naš vlastiti izraz.

U slikama prirode Marcel Proust najviše pažnje posvečuje cvijeću, drveću i moru. More, ta nepregledna snaga, to vječno gibanje, ta vječna promjena, našlo je u Proustu svog velikog pjesnika. Beskrajana i nemirna površina, koju su ljudi ukrasili brodovima, predstavljala je za njega princip mladosti: “(Mladost) je stanje prije potpunog ukrućenja i zato u društvu mladih djevojaka osjećamo ono isto koje osjećamo pred oblicima, koji se pred nama bez prestanka mijenjaju, koji se poigravaju s nestalnim oprečnostima i što nas podječa na neprekidno ponovno stvaranje primarnih elemenata prorode, koje vidimo kad smo na moru”.

 

[crysis]

Edgar Allan Poe - Crni mačak

Edgar Allan Poe
Crni mačak







Ponešto o piscu:
Edgar Allan Poe je rođen 1809. godine u Bostonu. Posvajaju ga g. i gosp. Allan iz Richmonda. Pohađao je Universiy of Virginia, i, West Point, ali ih nije dovršio. Nakon što je između 1827. i 1831. godine objavio tri sveska pjesama, Poe se bavio kritikom, uredništvom, i pisanjem kratkih priča za magazine. Jedna od njih je bila i Maska crvene smrti. Zbog svojih Ubojica u Rue Morgue, smatra se ocem modernog detektivske priče. Njegova druga velika djela su: Zvona, Annabel Lee, Arhur Gordon Pim, Priče groteske i arabeske, te Gavran i druge pjesme.
Poe je bio inteligentan i duhovit kritičar, koji je često teorizirao književnost, na primjer, u Poetskom principu. Poe je umro 1849. godine od posljedica alkoholizma.

Ukratko o likovima…
ili možda o liku…
koji nije imenovan.
On je čovjek pomajo nestalne psihe, vjerojatno utjecaj alkoholizma, čovjek koji je naglo postao siromašan i razdražljiv. On se malo po malo utapa u svojem vlastitom sve nebuloznijem shvaćanju i razmišljanju. Ne mogu reći da ga krivim, niti da ga opravdavam.
Kratak sadržaj:
Priča se o čovjeku, koji je od rane mladosti privržen životinjama, te ih je uvijek držao u kući, mazio…
Kasnije se oženio sličnim takvom osobom. Držli su mnogo ljubimaca, među kojim i crnog mačka Plutona. Čovjek se jedne noći vrati pijan i iskopa mačku oko. Jednog dana, ne mogavši više gledati životinju, objesi je na drvo. Te noći bukne mu vatra u kući i jedva se sa ženom spasi, a na zidu iznad njegovog kreveta,m na zgarištu pojavi se slika velikog mačka. Presele se u trušnu staru zgradu, radi besparice, a, čovjek dovodi kući crnog mačka iz neke krčme. Tako žive neko vrijeme, a onda čovjek zapazi mrlju na mačkovim prsima, koja ima oblik vješala. Tako redom, čovjek digne sjekiru na mačka, žena ga zaustavi, on digne sjekiru na ženu, ubije ju i zazida ju u podrumu. Nakon toga mačak nestaje, i on konačno mirno spava. Dolazi policija i ne otkriva nikakvog traga, ali čovjek lupi o zid, koji je nedavno sagradio, a iznutra se javi cviljenje. Poolicajci sruše zid, te nađu ženu i mačka.



Mjesto radnje:
Radnja se odvija negdje u Americi.

Vrijeme radnje: Radnja se odvija u 19. stoljeću.

 

[crysis]

Ivo Andrić - Čudo u Olovu

Sve sto se radjalo i zivelo u Bademlica kuci bilo je veselo, lakomisleno i nasmijano. Samo Kata Bademlicka, zena najstarijeg od brace Bademlica, bila je izuzetak. Bila ja visoka, koscata, plava, modrih ociju prodirna i hladna pogleda. Dovedena prije dvadeset i sest godina u tu bogatu i prostranu kucu, ona je iz godine u godinu bivala sve mracnija, teza i cutljivija. Nije bila srecna sa covjekom, a nije joj se dalo u djeci.

Njen covjek, Petar Bademlic, najstariji brat u toj bogatoj porodici, ozenio se vrlo kasno. O njegovoj mladosti svasta se pricalo. Pa i kad je Katu doveo, iako vec izmozden i uveo, imao je u rijeci, pokretu i narocito u osmijehu jos uvijek nesto od onog svog bijesa i nevaljalstva. To je bio jedan razliven, tup i culan osmijeh, koji se na crnomanjastim licima Bademlica javljao kao pecat koji se ne da sakriti. U njemu je bilo nesto sto je nju, koja je dolazila iz zdrave i svjeze livanjske porodice, kroz sve ove godine, i do dana danasnjeg, ispunjavalo strahom i gadjenjem.

S djecom je bilo jos gore. U prvih dvanaest godina izrodila je devetoro djece, gotovo sve muske, i sva su joj redom umirala kad bi dosla u najljepse godine. Poslije desetog djeteta jedva ostade ziva. Otada prestade i da radja. To je posljednje dijete bilo je zensko, i ono ostade zivo. Sve do seste godine djevojcica je rasla; bila je sitna, ali plava i tako mila da se svijet u crkvi za njoj okretao. Licila je u svemu na majku i njenu zdravu livanjsku rodbinu. ALi kad joj bi oko sest godina, poce da opada i ruznja. Odjednom se zgrci u koljenima i povi u pasu, ogrubi joj lice i natekose ocni kapci. Tako, zgrcena, uvijek poluotvorenih usta, puzala je c jednog minderluka na drugi i lezala godinama u mracnim i studenim sobama Bademlica kao kucna nesreca i bozje pokaranje. Sad joj je bila petnaesta godina. Ali se slabo razvijala tjelesto, a jos slabije dusevno. Nije mogla da se ispravi ni da hoda dok je ko ne pridrzava. Govorila je malo, samo najobicnije stvari, i muklo i nejasno. S majkom se najbolje razumjevala. A stara Bademlicka je lebdila nad tim djetetom; nije pustala nijedne sluskinje oko nje, nego ju je sama prenosila, hranila, mila i presvlacila.

Cinila je sve sto je mogla da je izlijeci. Posto je obisla sve ljekare i vracare, i probala sve lijekove i sve sto joj je ko kazivao, i uzalud placala mice i molitve, ona se jednog jutra pred Bogorodicinim oltarom zavjetova da ce o Maloj Gospojini bosa otici u Olovo i odvesti bolesnu kcer Gospinom vrelu kod manastira.

Kao svi ljudi koji su mnogo zla podnijeli i mnoga umiranja vidili oko sebe, i koji zive odvojeno i samo u sebi, ona je u svemu vise vodila racuna o silama onog svijeta koji se ne vidi, i bila im prisnija i bliza. Kad je ucinila zavjet, dugo se jos molila, i kad se digla, ponovila je svoju molitvu i svoj zahtjev Bogorodici.

-- Ja vise ne mogu. Nego, daj od dva derama jedan: ili mi je ozdravi, ili je uzmi sebi, u raj, kao i ono devetoro.

Nekoliko dana poslije toga zavjeta, krenuli su putnici, prije svitanja, iz Bademlica kuce. Stara je povela sa sobom zaovu, boginjavu staru djevojku. S njima su isla i dva momka da djevojcicu nose, jer se nije mogla drzati na konju. Vodili su dva konja u povodu, za povratak. Svitalo je kad su izisli na prve visove iznad Sarajeba. Djevojcica, koja se dotle mnogo zalila, neckala i plakala, sad je pocivala u jednom narocito udesenom plitkom sepetu, koji su nosili momci na dvije sohe provucene sa strane. Zamorena i opijena svjezinom, spavala je, sa glavnom na desnom ramenu. Pokatkad bi, kod potresa, otvarala oci, ali videci nad sobom zeleno granje, nebo i rumen sjaj, ponovo bi ih zatvarala i, misleci da sanja, smijesila se finim smijeskom bolesna djeteta koje se oporavlja.

U neko doba prestade uspon. Prolazili su gustim sumama, a put je bio siri i blazi. Tu vec pocese da susrecu, u skupovima, svijet iz ostalih mjesta. Bilo ih je tesko bolesnih, koji su, natovareni kao vrece na konje, muklo jecali i kolutali ocima. BIlo je ludih i bjesomucnih, koje su rodjaci pridrzavali i smirivali.

Stara Bademlicka je isla ispred svojih, probijala se izmedju svijeta i, ne gledajuci ni u koga, molila sapatom krunicu. Nosaci su jedva stiazli. Dvaput su se odmarali u bukovoj sumi pored puta. Za vrijeme rucka prostrijese po travi zagasit iram i na njega polozise bolesnicu. Ona je protezala utrnule noge i zgrcen stas, koliko je mogla. Prepade se kad pored sebe vidje majcine noge, bose, pomodrile i sve krvave od nenavikla puta. Ali stara uvuce brzo noge pod dimije, a djevojcica, padosno zbunjena tolikim novim stvarima oko sebe, zaboravi odmah na to. Sve je bilo novo, neobicno i radosno: gusta i tamna sumska trava, teske bukve, sa pecurkama kao policama na srebrnastoj kori, price koje su padale konjima na zobnice, i sirok vidik sa svijetlim nebom i duguljastim oblacima koji sporo brode. I kad bi konj odmahnuo glavom i ptice poletile ustrasene oko njega, djevojcica je, iako umorna i sanjiva, morala da se smije, dugo i tiho. Gledala je kako momci jedu sporo i ozbiljno, i u tom je takodje bilo nesto smijesno i veselo. I sama je slatko jela. Pruzala se na svom cilimu koliko je vise mogla. Razgrnuvsi rukom hladnu travu, ugleda cvijet, zvan babino uho, sitan i jarko crven, pri crnoj zemlji, kao izgubljen. Viknu lako od uzbudnjenja. Stara, koja je bila od umora zadrijemala, prenu se i ubra joj ga. Mala ga je dugo gledala i mirisala, drzeci ga na dlanu, a onda ga je pritisnula na obraz, i kad osjeti kako je kadifast i hladan, zaklopi oci od slasti.

Pred vece stigose u Olovo. Oko manastirskih rusevina i presvodjenog basena, iz kojeg se muklo culo kako pada topla voda Gospina vrela, bio je jedan vasar svijeta. Gorile su vatre, peklo se, kuvalo i jelo. Vecina je spavala na ravni. U jednoj dascari je bilo mjesto za imucnije i bolje. Tu se smjestise Bademlicevi. Obje zene su ubrzo crvsto zaspale. A djevojcica je cijelu noc provela kao u nekom polusnu, gledala kroz prozor zvijezde nad crnom sumom: toliko zvijezda koliko ih nikad nije vidjela. Osluskivala je glasove koji svu noc nisu prestajali da zamore oko vatara, i tako se zanosila u san; pa bi je onda konjsko rzanje ili nocna svjezina budili; slusajuci ponovo zagor i glasove, nije mogla nikako da razabere i da sazna: kada sana a kad je budna.

Sutra u rano jutro odose vrelu.
Prvo se ulazilo u jednu nisku i polumracnu sobu, u kojoj se svlacilo. Podnice su bile mokre i natrule. Pored zidova su stajale drvene klupe na kojima su ostavljane haljine. Otale se niz tri drvena basamaka silazilo u vecu i malo svijetliju prostoriju u kojoj je bio basen. Sve je bilo od kamena. Kroz je bio kamenit, sveden, a visoko pri vrhu bili su mali okrugli otvori, kroz koje je padala cudna svjetlost u mlazevima. Koraci su odjekivali i kameni svod je uvecavao i vracao svaki i najmanji zvuk. Sum vode odbijao se od svodova i umnogostrucen i uvecan ispunjavao cio prostor, tako da se moralo vikati pri govoru. A ta vika se opet lomila i udvajala pod svodovima. Isparavanje je otezavalo dah. Sa zidova i svodova se cedila voda, ispod koje se hvatala zelena siga, kao u pecinama.

Voda je padala u debelom mlazu iz jednog kamenog oluka. Bila je topla, bistra, puna srebrnastih mjehurica; razlivala se po kamenom basenu, i tu je od sivih ploca dobivala zelenkastu boju.

Naizmjence su se kupali, muskarci pa zene. Kad je dosao red na zene, nastade guranje, prepirka i dozivanje. Jedne su odjevene, samo se izule i gaze vodu koja im je do koljena, druge se skinule sve do kosulje. Nerotkinje cuce do vrata u vodi i sklopljenih ociju sapucu molitve. Neke hvataju vodu s mlaza u dlanove i ispiraju grlo, usi i nozdrve. I svaka je toliko zauzeta molitvom i mislju o ozdravljenju da niko ni od koga ne zazire, kao da jedna drugu i ne vide. Mlo se poguraju i porjeckaju radi mjesta, pa odmah opet zaborave i svoju prepirku i jedna drugu.

Stara Bademlicka i zaova joj uvode djevojku u vodu. Iako su svi zaneseni i zabavljeni svak o sebi, opet njima svi prave mjesta, jer bogat i otmen svijet ne gubi nikad i nigdje svoje prvenstvo.

Onako zgrcena, djevojka drhti i boji se vode i svijeta. Ali se pomalo sve dublje spusta u vodu, kao da zeli da se sakrije. I da je ne pridrzavaju izpod pazduha, ona bi sjela na dno. I ovako joj je voda dolazila do podbratka. Nikada u zivotu nije vidjela toliko vode ni cula toliko glasova i cudne jeke. Samo pokatkad, kad bi usnila da je zdrava, da moze da hoda i trci, sanjala je da se sa ostalom djecom kupa u nekoj vodi, i da joj po tijelu poigravaju, ovako kao sada, bezbrojni svijetli i sitni mjehurici. Zanosila se. Kao iz sve vece daljine cula je glasove zena oko sebe. Osjeti kako je nesto golica po ocima. Steze cvrsce vjedje, ali golicanje ne prestade. Konacno s mukom otvori oci. Kroz jednu od onih okruglih rupa na svodu prodirao je mlaz sunca i padao joj na lice. U svijetlu je titrala i dizala se vodena para, kao sitna prasina, zelena, modra i zlatna. Bolesnica je isla pogledom za njom. Odjednom zadrhta i trznu se nekoliko puta, pa poce s naporom da se dize iz vode. Iznenadjene, majka i tetka joj pocese da je pustaju, pridrzavaju je sve slabije. A zgrcena i uzeta djevojcica odjedno mse ispravi, kao nikad dotle, pusti ruke koje su je podrzavale sa strane i, jos uvijek malko pognuta, podje polgano i nesigurno kao malo dijete. Rasiri ruke. Na tankoj i mokroj kosulji ukazase se malene dojke tamnorumenih vrhova. Izmedju teskih trepavica bljesnu vlazan sjaj. Pune usne se razvukose u neocekivan, tup i culan osmijeh. Podize glavu i, zagledana gore, visoko , u onaj mlaz svjetla, viknu odjednom nekim neocekivano jasnim i prodirnim glasom:

-- Eno ga, silazi na oblacima! Isuse! Isuse! Aaah . . .!

Nesto stravicno i svecano bilo je u tom glasu. Sve se zene povise pod njim. Niko se nije usudjivao da podigne glavu i pogleda bolesnicu ili njeno prividjenje, ali sve su ga osjecale nad sobom. Neke pocese na sav glas da se mole, neke su se zagrcavale i molitva im se pretvarala u plac i glasno jecanje. Culo se kako se biju rukama u mokre grudi. I svi su ti glasovi bili neobicni i cudni, kakve ljudi daju od sebe samo onda kad su u zanosu od bola ili radosti, i kad zaborave ljudski obzir i stid. A zvonka jeka je te glasove uvecavala i otezala, i sve se to mijesalo sa hukom vode koja je jednolicno i sumno padala sa visine.

Jedina koja nije prignula glavu bila je stara Bademlicka. Ona se popela na drugi basamak, tako da je samo do clanaka jos bila u vodi, i otale napregnuto i strogo posmatrala kcer, i njene pokrete kao u snu, i nov smijesak na njenom licu. I onda odjednom, odgurnusi zaovu, pridje djevojci, obujmi je oko pasa, poduhvati drugom rukom ispod koljenja, i gnjevnim, krupnim koracima, kao da skriva neku sramotu, iznese je u sobu gdje su bile haljine.

Tu je bilo polumracno i tiho. Spusti dijete. Ogleda se. Nema nikog. Mala je od nagle promjene drhtala i, ponovo zgrcena, lezala na goloj zemlji; ali joj je na licu jednako ostao onaj razliven i nezdrav osmijeh culnog blazenstva.

Iz banje su dopirali glasovi molitve i povici o cudu i ozdravljenju. A stara je stajala nepomicna, porazena, jos stroza i teza nego obicno. Jer, jedino ona je znala da je to Bademlica smijesak, i da tu nema zdravlja i da je sve bilo uzalud. I kao da je jedva cekala da pobjegne od svijeta i da ostane nasamo sa Bogorodicom, s kojom ima jos nerijesen zavjet, ona se okrenu prema mracnom kutu i prosapta priguseno i ostro:

-- Uzmi je sebi! Uzmi je sebi!

Ponovila je nekoliko puta te rijeci, i nije se ni osvrtala na djevojcicu koja je drhtala pored njenih nogu.

 

[crysis]

August Šenoa - ČUVAJ SE SENJSKE RUKE

O PISCU:
August Šenoa rodio se 1838., a umro 1881. godine u Zagrebu. Intenzivno se bavio književnom djelatnošću. Šenoa je s najviše uspjeha obrađiva povijesne motive. Takva djela su: Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke i dr. Velik dio svoje djelatnosti posvetio je kazalištu. Pisao je pjesme (lirske i epske), pripovjetke iz suvremenog života (Prosjak Luka i Prijan Lovro) te kritike i rasprave. Vrijeme njegova djelovanja neki povjesničari književnosti zovu Šenoino doba.

DOJAM O PROČITANOM DJELU:
Uzbudljiv povijesni roman koji govori o volji snazi našeg naroda da se brani i čuva rodnu grudu. Djelo je u meni pobudilo osjećaj ponosa.

KOMPOZICIJA FABULE:
Uvod: Uskok Juriša Orlović spašava Dumu iz ruku Mletka Vittoria
Zaplet: Mletački biskup de Dominis sprema propast Senju i uskocima
Vrhunac: Uskoci vođeni Jurišom Orlovićem provaljuju u Senj i ubijaju Rabatu
i Capogrossa
Rasplet: Rabata je ubijen i Mlečani su svladani
Završetak: Uskoci su opet slobodni, a Senjom je zavladao mir

SAŽETO PREPRIČAVAJNE:
Senjski uskoci stalni su trn u oku Mlečana. Oni služe austrijskome caru i brane more od Mlečana i kopno od Turaka. Ponosni su, hrabri i odani svome gradu i kraju.
Austrijski general Rabata, koji služi i Veneciji, sprema uskocima smrt, a građanima Senja izgon. U tome mu pomaže izdajnički biskup de Dominis. Redovnik Cipriano javlja uskocima o dolazećoj nesreći, pa oni bježe na Orlovo Gnijezdo. Rabata ulazi s vojskom u grad i naređuje smaknuće kneza Posedarića. Uskoci pod vodstvom vojvode Juriše Orlovića upadaju u grad i oslobađaju ga.
Sluge Mletačke Republike Rabata i Antonijo Capogrosso stigla je pravedna kazna. Senjom je opet zavladao mir, a Klara Posedarić i mladi uskočki vojvoda Đure Daničić sklapaju brak. A goli kamen i senjska bura i danas nose poruku: “Čuvaj se senjske ruke!”



PREPRIČATI JEDNU EPIZODU PO IZBORU:

Mletački gospodin Vittorio je htio oženiti Krčanku Dumu. Ona se tomu protivi i po buri bježi. On je sa svojom četom lovi do rta. Duma skače junaku Juriši Orloviću u ruke, a on počne veslati prema pučini.​

Ljutiti Vittorio počne viče za njima, ali uzalud. Duma je spašena.​

​

OPIS GLAVNIH LIKOVA:
Carski kapetan Danilo Barbo bio je jak, žilav, “Pod kratkim čelom stajaše mu širok nos, oblo lice urešeno tankim brcima i španjolskom bradicom.”, “Duga, ne gusta kosa, razdijeljena u dvoje, padaše mu na bjeli vezeni ovratnjak.” “…bijaše odjeven zobunom od crne kože, žutih rukava…” plemić, senjski zapovjednik, prijatelj i zaštitnik uskoka, pošten i istinoljubiv.
“Gledajte na mom srcu ova tri križa! To je moja majka, moja sestra i moje sestre i – vaše dijete, tri žrtve vašeg nemilosrđa. Evo ja vam poklanjam te tri žrtve, ja se odričem osvete, ali ostavite ovaj bijedni narod na miru.” – Spreman je odustati od osvete zbog smrti svoje majke, sestre i njenog djeteta koje je skrivio Rabata, a za uzvrat traži od Rabate spas uskoka.

General Josip Rabata je visok, jak “…nisko, prignuto čelo, gusto nabrane vjeđe nad blijedim modrim očima…”, “… pod krupnim nosom stiskale se čvrsto debele usnice…”, “Rabata je izdajica svijetle krune, čovjek naprasit, krvolok, ali opet slab i kukavica; Rabata je zadužen i rastrošen.” – carev punomoćnik, zlotvor, rastrošan, živi u dugovima, zapravo je kukavica, izdajica austrijskog cara, radi za Mlečane, naređuje ubojstvo kneza Posedarića i izgon uskoka, pod vodstvom Juriše Orlovića uskoci mu spremaju pravednu presudu i ubijaju ga u kaštelu.

Knez Martin Posedarić bio je udovac, visok, "…lice mu bijaše duguljasto, blijedo, ali krasno, crno mu je oko igralo kao munja na moru, crna mu brada padala do pojasa, kosa mu bijaše kratka pristignuta." senjski plemić, "Ja sam knez, plemić, vlastelin i nijesam plaćenik, ja ostajem da čuvam stari svoj dvor i grb koji je svijetao pred svijetlom i carstvom." po naređenju Rabate odrubljena mu je glava.​

​

OPIS SPOREDNOG LIKA:

Uskok Juriša Orlović bio je “…visok, zoran junak, široka čela, orlova nosa, duguljasta lica.”, “Vaša duša, moja glava.” – Juriša je odan Senju i uskocima, spašava Dumu i uzima je za ženu, bježi s četom uskoka na Orlovo Gnijezdo da ne padne u mletačko ropstvo. Bori se protiv Turaka i bježi iz njihova ropstva.​

​

Poručnik Antonio Capogrosso je sluga Mletačke Republike, desna ruka Rabate, uskoci ga ubijaju zbog svega zla što je nanio Senju.​

MJESTO RADNJE:
Vrbnik na otoku Krku – Dumina kuća, obala mora

Venecija

Senj – krčma Crnog Nike, Posedarićeva kuća, franjevački samostan, kaštel,
Orlovićeva kuća, trg pred kaštelom.
Orlovo Gnijezdo – spilja
Gradec (Grac) – dvor nadvojvode Ferdinanda

VRIJEME RADNJE:
1600 – 1601. i 1614. godine

TEMA: Borbe uskoka i Mlečana

OSNOVNA MISAO:
Treba braniti svoj zavičaj. Narod koji je mek, pokoran i poslušan čeka ropstvo i tuđinska vlast. Narod koji je ponosan, hrabar i prkosan, izborit će i dočekati svoju slobodu.

PROBLEMATIKA:
Povijesna zbivanja s početka 17. stoljeća kad je Senj bio pod austrijskom vladavinom. U to vrijeme uskoci su branili Jadransko more od Mlečana, dok su na kopnu branili austrijsku carevinu od Turaka. Bili su trn u oku Mlečana koji su ih pokušali na prijevaru otjerati iz grada. Šenoa veliča borbu svog naroda za slobodu. Knjiga poručuje da se od tuđinske vlasti može osloboditi samo onaj narod koji se za to sam izbori.

 

[crysis]

CHARLES BAUDELAIRE - Cvjetovi zla

Bilješka o piscu
Charles Baudelaire ( 1821.-1867. ), francuski liričar, književni i likovni kritičar, autor izvanrednih pjesama u prozi, najznačajnija je pjesnička ličnost za modernu europsku poeziju, za njen pjesnički izraz i tematiku te za sve njene teorijske preokupacije. Nesporazumi i trzavice u obitelji s majkom, poznanstvo s mulatkinjom Jeanne Lemer ( poznata pod imenom Jeanne Duval ), krajnje nesređen život ( pokušaj samoubojstva ), duboki sukobi s društvom, prevođenje E. A. Poea, odlučni su poticaj u njegovoj poeziji. Ali je Baudelaire u izboru motiva, izraza, jezika, ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pjesnička ličnost. Među modernim pjesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujući njihove potpuno nove, ali i šokantne, dotada nezamislive motive.
Glavno autorovo djelo, istovremeno i teleljno za svu kasniju poeziju, Cvjetovi zla ( 1857, drugo izdanje 1861. i treće izdanje 1869. ) izazvalo je svestranu diskusiju. Ipak Baudelairovi poetski motivi, sugestivnost potpuno novih metafora, snaga i neposredna životnost simbola, najviša dotjeranost jezika, složenost u zapažanjima, oživljavanje sinestezije izborili su Baudelairovim ostvarenjima neprijeporna priznanja.

Podatke izvadio iz : Tvrtko Čubelić: ” Književni leksikon”, Zagreb 1972.


Cvjetovi zla

Charles Baudelaire posve je originalna i individulana pjesnička ličnost. On je u punom smislu riječi preteča simbolizma i moderne poezije uopće, a njegova pjesnička zbirka Cvjetovi zla sadrži sve elemente kasnije simboličke poezije
Baudelaire se u svemu odupire dotadašnjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romantičarskog sentimentalizma i pejzažnih motiva, Baudelaire otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajući u svom vremenu, zatvarajući se u ugođaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjećajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, doživljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjećajnih stanja izbija i neodređen pjesnikov revolt koji se manifestira u ciničnom odnosu prema ljudima i životu: hvali ono što je nemoralno, nezdravo, odvratno-satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obraćanje svom dubokom “ja” , punom tajnovitosti, nedefinirasnsti, groze, tamnih i nejasnih slutnji.
Baudelaire realnu stvarnost doživljava kao neorganizirano i porazbacano mnoštvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u mašti stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost.
Baudelairovi cvjetovi zla djelo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vrijeme previše slobodno našlo se na sudu, neke su pjesme bile zabranjene. Međutim ni to nije spriječilo ogroman Baudelairov uspjeh koji je očit i danas.
Prokleti se pjesnik na početku Cvjetova zla obraća čitaocu, on sebe na neki način uspoređuje s čitaocem, sa svim čitateljima, sa sveukupnim čovječanstvom.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Jedino dodada! - Kroz beskrajne sate
Dok sanja vješala, puši lule skromne.
Znaš je čitatelju, nekaznicu lomnu
Hipokrite stari - moj jednaki- brate!”
( Čitatelju )
------------------------------------------------------------------------------------------
Baudelaire čitave cikluse pjesma posvećuje ženama. Njegov odnos prema ženi izuzetno je čudan. Za razliku od ostalih pjesnika koji su ženu uzdizali do nebeskih visina, Baudelaire prezire ženu nazivajući je s demonom, mučenicom, prokletnicom.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Djevice, demoni, mučenice bijedne !
U preziru zbilje i njezinih uza
Sve beskraja žedne nezbludne il’ čedne,
Čas krikova prene, a čas prene suza,
Nad našim se paklom, munja nadsrne,
Grči duša moja: žali vas i voli,
Jer ko ganje peće žeđ muka žene,
Srca vaša - mize ljubavi i boli!”
( Prokletnice )
------------------------------------------------------------------------------------------
Žene Baudelaire smatra ograničenim, glupim i sposobnim samo da zadovoljavaju muškarca. Išao je iz krajnosti u krajnost, čudi se što žena ima pristup u crkvu.
Žene koje su inspirirale Baudelaire bile su Jeanne Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela Venera i Marije Danlrme Madona. Crna Venera bila je mulatkonja i Baudelaire je njoj posvetio čitav jedan ciklus pjesama: Nakit, Egzotični miris, kosa, Vampir, Zeba. Crna Venera je prostitutka, monstruozna mješanka, lažljiva, nemilosrdna, samouvjerena i alkoholičarka koju pjesnik ipak pretvara u predivnu djevojku.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Dugo! Uvijek! U kosu ću ti tkati
Rubine, safire, dare skupocijene!
Želji ćeš se mojoj uvijek odazvati.
Jer ti si mi čaša sanje dragocjene
Iz koje ispari vino uspomene! “
( Kosa )
------------------------------------------------------------------------------------------
“Ni sni opijuma ni tajanstva tame
Tako me ne mame kao slast usana,
K tebi žudnje idu poput karovana
Da ne sjaje zjena gase žeđu čame.
( Sed not satiatia )
------------------------------------------------------------------------------------------
Bijela Venera i Madona bile su manje važne žene za Baudelaierevo pjesničko stvaralaštvo, no i o njima ispjevao je pjesme u kojima je iskazao svoju nadljudsko umijeće.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Sagradit ću za te, o Madono moja,
na dnu svojih žalosti bez broja,
Izdupsti u kutu svog srca najcrnijem
Daleko od svijeta tek da te sakrijem,
Skrovište za te modro i pozlaćeno.

Načinit ću noževa sedam, bez smijeha
Brusit ću ih kao majstor igve svoje
I u dno naciljati ljubavi svoje,
Zabosti ih u srce ti prestrašeno,
Srec rasplakano, Srce zagušeno!
( Jednoj Madoni )
------------------------------------------------------------------------------------------
Ljubav se dijeli na dvije komponente, seks i erotiku. Seks je često fizički kontakt, dok je erotika nešto duhovno što se događa u čovjekovoj psihi i što obično nema nikakve veze s fizičkim kontaktom.
U Baudelairovim pjesmama prevladava erotika i ljubavni zanos prema ženama simbolima ljepote i zla koje pjesnik istovremeno voli i mrzi.
------------------------------------------------------------------------------------------
“ U postelju skrivaš zvijezde same,
O nečista ženo, okrutna od čame!
Da ti se u igri posobone zubi
U jaslama trajnim novo srce ljubi.”
------------------------------------------------------------------------------------------
Baudelaire, prokleti pjesnik, bio je kontraverzan ličnost za svoje vrijeme o čemu svjedoče i njegove pjesme. trebalo je proći mnogo godina da bi puk shvatio vrijednost njegovih stihova. Vodile su se mnoge polemike oko toga da li je ono što je bolesno u stvarnosti bolesno i u umjetnosti. Baudelaire bio je zasigurno psihički nestabilna i nezadovoljna osoba koja nije bila zadovoljna svojim životom i koja je spas pronalazila u opijumu i alkoholu. No svakako je to njegovo nesređeno psihološko stanje napravilo od njega jednog od najbljih pjesnika svih vremena.
------------------------------------------------------------------------------------------
“ Sva priroda hram je gdje stupovi živi
Izrijecima mutnim ponekad se glase:
kroz šumu simbola čovjek probija se
i pod njinim prisnim pogledima živi.”
( Suglasja )
------------------------------------------------------------------------------------------
U pjesmi Suglasja Baudelire je iznio vlastitu poetiku. Osnovni je zadatak pjesnika da uočava i pronalazi u toj “šumi” simbola analogije, suglasnosti, a ta srodnost svih elemenata prirode poetski se može izraziti samo simbolom, usporedbom, metaforom, alegorijom.
Baudelaire je svojom poezijom, unoseći u nju ponovo subjektivni osjećaj kao bitnost, ali ne u romantičarskom smislu, ne iznoseći toliko goli osjećaj koliko “dušu”, psihu čovjeka - a s druge strane ostvarujući posebnu viziju života - doista otvorio put poeziji i uopće stvaralaštvu simbolista, koji će se pojaviti kao direktna reakcija na parnasovce i njihovu poeziju.