Prepricane lektire i analize dela

[Coiska]

Stranac - Alber Kami(prepricano delo)

Stranac - Alber Kami(prepricano delo)

Beleška o piscu:

Kami, Albert (Mondovi, Alžir, 07.11.1913 - Villeblevin, 04. 01. 1960), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Dobitnik nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za Drugoga svetska rata sudeluje u pokretu Otpora. 1945. postaje glavni urednik lista “Le Combat”. Od 1947. posvečuje se isključivo književnosti. Poginuo u automobilskoj nesreći.

Čitav Kamiov opus temelji se na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Kamia muči pitanje: kako pomiriti čovekovu čežnju za večnošću i efemernost njegove egzistencije? Pokušavajući da riješi tu antinomiju, Kami nalazi izlaz u Revoltu, koji životu daje sadržaj i veličinu. Apsurdnosti svijeta Kami suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živeti”). Kami ističe poguboan utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovekova naziva hldnim, ciničnim monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice evocira primer stare Grčke, koja je “u svemu znala naći pravu meru”. Ateist s dušom kršćanina. Kami želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti čoveka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.

Likovi Kamievog Stranca jesu Mersaulte, kao glavni junak romana, Raymond, najbolji prijatelj Mersaultea, njegova mama, Celeste, vlasnica restauranta u kjem se Mersaulte hrani...

Radnja romana događa se u Alžiru. Glavni junak je mali nameštnik Mersaulte, mladić s banalnim životom bezbroja malih, beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla.” Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji deluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovedi. Mir i ravnodušnost kojim Mersaulte putuje na pokop majke, mir koji u njemu učestvuje, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, devojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odednom unosi promenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolicu grada Alžira s prijateljem i devojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaultea bio presudan. On i njegov prijateljem Raymond potukli su se s dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mesaulte pištoljem ubia tog Arapina.

Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih događaja, osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osećanja i misli Kamiova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, ni želi da se spasi. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uveren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi bilo trebalo poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersaulte ide miran u smrt uveren da ona nije ni u ćemu gora od života ni gora, ni besmislenija, uveren da je ona apsolutni kraj.

Kamiov Stranac jest roman s poprilično uskom usmerenošću, jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla, svi su događaji apsurdni, kao što je primer sukob Raymonda i Mersaultea s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu Kami želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osećaje kriznih situacija. Kami to prikazuje Mersaulteovim razmišljanjem u tim trenicima.

Stranc se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici koja ne govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, već govori o nećem posve drugom, govori o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladića, Mersaultea.

Klikni Link za celu knjigu
​

 

[Coiska]

Tvrdica - Žan Baptist Molijer(analiza)

Tvrdica - Žan Baptist Molijer(analiza)

Molijer, pravim imenom žan-Baptist Pokelan, rođen je u Parizu, u imučnoj trgovačkoj obitelji.Završio je gimnaziju kod isusovaca u Clermontu,a pravo je studirao u Orleansu.U Pariz se vraća , kad je imao 36 g. 1643 g utemeljuje s obitelji Bejart “Illustre Theatre”.To kazalište deluje uglavnom u Lyonu, Avignonu, Grenobleu, Rouenu.Njegova kazališna družina 1658 g. ima deset članova i dolazi u Pariz.Pod zaštitom kraljevske obitelji brzo je stjecala veliku slavu.U kraljevskoj palači družina ostaje sve do Molierove smrti.Razbolio se za vrijeme izvedbe svoje komedije Umišljeni bolesnik.Nakon njegove smrti pravnicima je trebalo tjedan dana , da popišu njegovo bogastvo.Naslijedio je od oca dobar dio tog bogastva, ali je svojim radom uvećao bogastvo.

Dela su mu:Lakomislenik, Ljubavna srdžba, Kaćiperke, Škola za žene, Don žuan, Mizantrop, Tvrdica, Građanin-plemić, Učene žene, Umišljeni bolesnik.

Klasicizam i Molijer

Klasicizam je razdoblje od sredine 17 do kraja 18 st.Glavna karakteristika tog razdoblja je čovekova težnja za upotrebom razuma i susprezanja osećaja.Tadašnje društvo vladalo se po određenim pravilima.Ta pravila određivala su sve,od odnosa u društvu do odnosa u obitelji.Ta pravila vladaju i u Molijervu Škrtcu te su uz razum , jedan od načina postizanja zapleta u duhu onoga vremena, kao npr.”da se ne smijemo ni skim vezati bez prestanka onih koji su nam dali život” i “mnogo bolje vide što je za nas dobro , jer nisu zaneseni nikakvom ludom strašću”.

Tadašnje doba je u svom duhu njegovalo tragediju, kao uzvišenom dramskom formom, nasljeđenom još iz Antike (u kojoj su imali svoj uzor).Ali Molijer njeguje komediju, te svojom komikom dovodi svoje likove u smešne situacije u kojima kritzira društvo, ljudske mane te pojedine profesije(npr.”Zar se se liječnici u što razumiju?Ne bojte se, pokraj njih možete izabratti koju vam drago bolest, oni će joj pronaći razlog i kazati vam zašto se oboljeli”).

Glumci su u Molijervo doba bili nepoštivana grupa ljudi , isključivana od strane crkve jer kvari maldež, pa zbog toga se Molijer okomio u svoji delima na lječnike jer su oni u ono vrijeme vrlo cijenjen stalež.

U svojim delima Molijer poštuje pravilo o triju jedinstva koje je zadao Aristotel prije 2500 g.Pravila se odnose na jedinstvo vremena, mesta i radnje.Što susrećemo u Molierovim komedijama.

Moral ili razum?

Tko po vašem mišljenju čini veće zlo: onaj tko treba

novac i zato uzima zajam ili onaj koji krade novac

a ne zna što da s njim započne?

Cjelo to razdoblje je prožeto filozofijom.Filozofija postaje jedna od najpopularnijih znanosti.Potpomognuta racionalnošću ona razmišlja o svetu, o njegovoj biti.Mnoga takva shvaćanja dovest će do rušenja tadašnjeg načina života i pojave novog, mnogo liberalnijeg.Ljudi će početi razmišljati o uzaludnosti nekih egistencija, egzistencija čije postojanje stoji na dugogodišnjoj tradiciji, te će ih proglasiti nemoralnim i uništiti njihov tadašnji svet.Ta moralna odluka, bolje bi bilo reći racionalna odluka , budući da je upitanju njihov bolji život , dovest će do promena u tadašnjem društvu i umetnosti.

Čast i moral postaju jedna nedeljiva cjelina , ali što je čast ? - samo težnja da se razumom dokući smisao života, samo drugi naziv za strogost crkve i hladnu proračunatost ljudskog mozga.

Ta filozovska razmatranja, taj moral, ta čast i taj razum , su samo sredstva da se dokući smisao našeg života, njegova bit i esencija.

Komika

Molierova uvijek zanimljiva i originalna komika (koja je uvijek komična) gledaocu živo dočarava moralne osobine likova i piščevu misao.

Molijer se u svojim delima često koristi metodom quiproquo, tj. kad se dva lika svađaju zbog različite stvari a oboje misle da govore o jednoj stvari.Jedna od poznatijih scena u kojoj se upotrebljava ta tehnika , je ona u kojoj Valere moli Elisinu ruku a Harpagon ga optužuje da mu je ukrao zlato (novac=Elise).Mnoge mu komične situacije služe da bi naglasio neku bitnu karakteristiku nekog lika, kao u ovom slučaju Harpagonovu škrtost, što je pokazato nizom primera (Harpagon pregledava sve na izlazu iz kuće, kori decu da se previše raskošno oblače(a jedva da nađu neku pristojnu odeću), Harpagonovo lihvarenje itd.

Harpagon iliti tvrdica

Gde?U Parizu.Zašto?Sam bog zna.Kako bilo da bilo , Harpagon je tu i kani ostati gde je.Namerava do kraja večnosti gomilati novac u svojoj škrinjici i terorizirati sve oko sebe svojom škrtošću.Njegova je škrtost epska i proteže se kroz stoljeća od Plauta preko Držića i Moliera pa sve do današnjih dana.Ta je škrtost centralna tema Molijerve drame, ona pokreće sve likove u njihovim kretanjima i razmišljanjima koja dovode gledatelja do smeha a istovremeno ga potiču da razmišlja i da si postavi pitanje, jesam li ja takav?

Za njega je novac , njegova ljubav i jedina religija koju priznaje.Iskrištavanje tuđeg jada , da bi što više zaradio , za njega je način života a škrtost njegovo biće u cjelosti.

Svako je za njega sumnjiv, sam da je nasvetu njegov je najslađi san.

Gospodin je Harpagon čovek koji je od svih ljudi najmanje

čovek, smrtnik, koji je od svih smrtnika najtvrđi i najne-

darežljiviji.Nema te usluge koja bi dirnula njegovu zahvalnost

tako da razveže kesu.Pohvala, poštovanja, dobronamernosti i

prijateljstva na jeziku koliko ti srce želi, ali novaca ni pomirisati.

Ništa nije tako suho i jalovo ko njegovo zahvaljivanje i njegova

ljubaznost.A riječ dati tako mu je mrska da nikad ne kaže:

Dajem vam ruku, negoosuđujem vam ruku.

Klikni Link za celu knjigu
​

 

[Coiska]

Zapisi iz mrtvog doma - Fjodor Mihajlovic Dostojevski(prepricano delo)

Zapisi iz mrtvog doma - Fjodor Mihajlovic Dostojevski(prepricano delo)

Beleška o piscu:

Rođen je 1821.g. u kući vojnog liječnika. Završio je privatnu moskovsku školu, a zatim se upisuje u inžinjersku školu koja nije odgovarala njegovim sklonostima za književnost.Uskoro završava akademiju, i počinje se baviti pisanjem. Čita razne zabranjene knjige i kreće se u socijalističko - utpističkom krugu. Zbog toga je i skoro pogubljen, ali je u zadnji tren pomilovan i poslan na prisilni rad u Sibir. Nakon kazne vraća se u Petrograd i bavi se književnošću. Putovao je Europom i vraća se u Rusiju s nadom za boljitak. Borio se s bolešću i materjalnim neprilikama.

Poznajemo ga kao ruskog realista i modernista, pisca psihološkog romana, oca modernog romana, pripovedača…

Njegov psihološko roman je studiozno građen, sadrži elemnente kriminalističkog i bulevarskog romana, a likovi su buntovnici, kršćani, robijaši, prostitutke, likovi koji ne nslužbuju radnji već ona njima.



“ Zapisi iz podzemlja” samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom “Zapisi iz mrtvog doma” - zbirke poznatog ruskog realista-F.M.Dostojevskog. Novela “ Zapisi iz podzemlja” u sebi sadrži mnoge ideje o čoveku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvu. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čoveku. Prema njegovim riječima, čovek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće,nedolično biće te biće koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo videti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i ometiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji, biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.

Ova se novela sastoji od dva dijela, gde bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čoveku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu.Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele,mogli bismo reći da radnja teče kronološki, a jedna od zanimljivosti vezana upravo za radnju je da je radnja izmišljena kao i sami zapisi.

U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga -Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.

Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gde odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čoveka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua. Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, on je zadovoljan svojim načinom života.Na samom kraju novele možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, ne voli ni samog sebe.Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da on u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio videti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čoveku,no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čoveka s onim što ima, jer čoveku uvijek treba nešto više.

Osim glavnog lika, u radnji novele sudeluju i ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina.Prema riječima glavnog lika, bio je to čovek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najometljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika,koji ga nije prihvaćao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovek koji je s zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih. Gotovo sve možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika-Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio novac, često su omaložavali glavnog lika,koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom-iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.

No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne omećaje.To je bila devojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu devojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmeniti mišljenja o životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj devojci nije mogao uočiti već je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života.

Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gde se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:



”Ti si odavde?

Nisam.

Odakle si?

Iz Rige.

Njemica?

Ruskinja.

Jesi li već dugo ovde?

Gde?
U kući. “



Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica ,kao npr.”Tada sam pobijedio,ali se Zverkov,koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio –smijeh je ostao na njegovoj strani.” ili pak “ Ta čovek je glup, fenomenalno glup.Naime, uopće i nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja od njega.”Specifičnost ove novele je i početak, gde se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice:” Bolestan sam čovek...Pakostan sam čovek. Neprivlačan sam čovek. Mislim da me boli jetra. Uostalom,nemam pojma o svojoj bolesti i ne znam pouzdano što me boli.”,a i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih:”...Stanite! Dopustite da predahnem...”,”Pa zašto ste onda sve ovo pisali?- pitate me.

Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli.”.Osim ovih rečenica , Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada “ (Slaba dometka, ali neću je prekrižiti. Napisao sam je,misleći da će ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan- namerno je neću prekrižiti!).Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu: ”Bilo je tiho, pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po pločniku i pustoj ulici.”

Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo delo. Realističnost je izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima – likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim, običnim mestima (gostionica, malena sobica).U noveli možemo uočiti i opis interijera:” U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama - bilo je posve tamno.”čija je funkcija opisivanje i predočavanje socijalnog statusa likova,dok u jednom dijelu novele možemo uočiti i pozitivizam:”Pa i uopće ,dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i kalendarom,no,i...no,pa makar i za retortom,što se može, treba prihvatiti i retortu!”

Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza”a l’homme de la nature et de la verite”.



I kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja:

1. Čovek nije nikada sretan onime što ima.

2. Svaki je čovek kukavica.

3. Čovek nije savršeno biće.

4. Društvo čini čoveka čovekom.​

 

[Torrent Maniak]

Ana karenjina

LAV NIKOLAJEVIĆ TOLSTOJ

ANA KARENJINA

"Osveta je moja i ja ću je vratiti."
Radnja romana je smještena u sedamdesete godine devetnaestog stoljeća, u bogate krugove petrogradskog društva. Paralelizam radnji: sretan brak Levina i Kiti te tragična veza Vronskog i Ane, pisac koristi kao komentar jedne drugoj. "Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način." Tom rečenicom Tolstoj započinje roman.
Ana dolazi u kuću svoga brata Stive Oblomskog ne bi li pokušala spasiti njegov brak. Stivina žena Doli saznala je da ju muž vara s guvernantom. Ana uspjeva pomiriti strane. Ana je razumna žena, dobra majka i supruga, lijepa i šarmantna plijeni pažnju društva. Ana je u braku s Aleksejem Aleksandrovičem Karenjinom, službenikom državne službe, hladnim i uglađenim čovjekom. Njihov brak je korektan, pun razumijevanja ali nema ljubavi. Aninu strastvenost guši njegova racionalnost i odmjerenost. Radnja romana zapliće se plesom organiziranim za petrogradsko visoko društvo. Kiti, mlađa Dolina sestra, dolazi na ples očekujući pažnju grofa Vronskog i skore zaruke. "Ana nije bila u ljubičastoj, kako je to Kiti svakako htjela, nego u crnoj, duboko izrezanoj baršunskoj haljini koja je otkrivala njena kao u staroj slonovoj kosti izvajana ramena i grudi i punačke ruke s tankom sićušnom pesti. Čitava je haljina bila opšivena venecijanskom čipkom. Na glavi joj je, u crnoj posve prirodnoj kosi bio stručak maćuhica, a isto tako i na crnoj traci pojasa sred bijelih čipaka. Na izvajanom krepkom vratu bila je niska bisera." Ples je bio veliko razočaranje za Kiti i neslućeni ushit za Anu. Kiti se povukla razočarana jer je Vronski plesao s Anom i njegove su je oči slijedile. Kad je Ana uvidjela zaljubljenost u očima Vronskog žurno napušta ples prije večere i drugog dana putuje iz Moskve. Vronski, koji se prvi put zaljubljuje, slijedi je istim vlakom i otovreno joj iskazuje svoje namjere. U Ani je probuđena strast davno zatomljena njezinim racionalnim brakom i ona se neće moći suzdržati otkrivši ponovo u sebi ženu. Ana i Vronski često se viđaju. Glasine se šire. U početku se veza odobrava jer je prirodno da dame imaju nekog za flert, ali kad to postaje ozbiljno bivaju osuđeni. Karenjin moli Anu da prikrije vezu s Vronskim zbog skandala koji bi ocrnio njegov ugled. Ana ostaje u drugom stanju i to saopćava Vronskom, neposredno pred sudjelovanje u opasnoj konjičkoj utrci. Vronski nesmotreno pada s konja. Anina reakcija potpuno odaje njezine emocije pred licem javnosti. U kočiji, na putu kući ona priznaje mužu svoju vezu i brani svoju ljubav. Karenjin pristaje na formalni brak. Vronski ju nagovara na razvod. Ana razdirana moralnim dilemama rađa djevojčicu i u bunilu moli muža za oprost. Karenjin prihvaća djete kao svoje. Vronski se pokušava ustrijeliti. Ana nakon toga raskida s mužem i odlazi s Vronskim živjeti u Italiju. Muž joj ne dopušta uzeti sina sa sobom, kojeg sam osobito ne voli ali to čini iz pakosti. Vronski napušta karijeru u vojsci. Iz Italije će se vratiti u Rusiju jer Anu proganja čežnja i grižnja savjesti prema sinu. Upada u kuću muža i odlazi k dječaku. Otkriva da je sinu rečeno da je ona mrtva. Vronski će u Rusiji biti rado viđen u društvenim krugovima, no ona će doživljavati poniženja i gotovo javnu osudu kada se pojavila u operi. Na kraju se povlače na seosko imanje gdje vode ekstravagantan život. Međutim njihov odnos postaje sve mračniji, nesvjesno osuđuju jedno drugoga zbog propuštenih prilika. Vronski je zlovoljan što je žrtvovao karijeru. Nezadovoljan je i činjenicom da njegova kći nosi ime Karenjina i traži od Ane da se službeno razvede. karenjin, koji je u međuvremenu potpao pod utjecaj grofice Lidije Ivanove, ne pristaje na razvod. Ana čezne za sinom, ne može dobiti razvod, izopćena je iz društva u kojem je navikla biti.... postaje razdražljiva, sumnjičava, patološki ljubomorna osjećajući njegovo rastuće nezadovoljstvo. Podsvjesno kažnjava Vronskog zbog odvojenosti od svega na što je navikla. Vođena histerijom i teškim psihološkim stanjem baca se pod vlak. Vronski, užasnut tragičnim krajem svoje ljubavi, dobrovoljno se prijavljuje u srpsko-turski rat.
Središnja tema romana je preljub Ane Karenjine zbog čega se ona preoblikuje iz izuzetne i ponosne žene u izopćenicu iz društva. Usporedo kao komentar ove veze pratimo u knjizi razvoj veze Kiti i Levina. Kiti koja je razočarana nakon plesa, nadajući se sve vrijeme bračnoj ponudi grofa Vronskog, razboljeva se. Odbila je prošnju Levina, a sad uviđa da ju Vronski ne namjerava oženiti. Liječnici njezinoj emotivno iscrpljenoj duši nalažu putovanje u inozemstvo. U lječilištu u Njemačkoj ona se sasvim oporavlja od ljubavnih boli i zaboravlja na Vronskog. Kad ju Levin ponovo prosi, ona prihvaća i oni se vjenčaju. Njihov je brak vrlo zreo, postojan i lijep. Ona rađa sina Dimitrija i to ima donosi ispunjenje, onu potpunu dimenziju za uživanje sreće. Kiti pokazuje svoju snagu i kvalitete njegujući umirućeg Levinovog brata Nikolaja. Levin je ideološki zamišljen Tolstojev pogled na svijet oko sebe. I kroz njega će Tolstoj najplastičnije iznijeti svoja shvaćanja i misli. Poslije vjenčanja on se traži, pokušava usmjeriti svoje etičke stavove, u duši skeptik on romanom doživljava probrazbu i izranja kao nadahnuti vjernik. Vjera u Boga je općenita nije određena pravoslavljem. Levin ovdje kroz vjeru doživljava pomirbu sa samim sobom, pronalazi smisao i značenje života. Slično otkrivenje imao je i Raskoljnikov u Zločinu i kazni. Iz ovog proizlazi obilježje ruske knjižebvnosti tog doba koja preoblike likova u smislu pronalaženja i shvaćanja života pronalazi u vjerskom elementu.
Roman obiluje scenama koje bi se mogle oblikovati kao samostalne novele. Tolstoj osuđuje visoko društvo kao nesposobno i inertno, bez duha i dubokih emocija. Osuđuje i Anu, tip preljubnice koja ostavlja dijete i ruši brak u potrazi za zadovoljenjem strasti. Ana se može vrlo usko vezati uz još jedan lik europskog realizma, a to je Emma Bovary. Obje preljubnice, obje izopćene, zanemaruju obitlej i kreću se isključivo glasom srca, a imaju li pravo i koliko su same nesretne to nije pitanje racionalnog i razložnog realizma.

 

[Coiska]

Zlocin i kazna - Fjodor Mihajlovic Dostojevski(prepricano delo)

Zlocin i kazna - Fjodor Mihajlovic Dostojevski(prepricano delo)

Beleška o piscu:

Rođen je 1821.g. u kući vojnog liječnika. Završio je privatnu moskovsku školu, a zatim se upisuje u inžinjersku školu koja nije odgovarala njegovim sklonostima za književnost.Uskoro završava akademiju, i počinje se baviti pisanjem. ÄŒita razne zabranjene knjige i kreće se u socijalističko - utpističkom krugu. Zbog toga je i skoro pogubljen, ali je u zadnji tren pomilovan i poslan na prisilni rad u Sibir. Nakon kazne vraća se u Petrograd i bavi se književnošću. Putovao je Europom i vraća se u Rusiju s nadom za boljitak. Borio se s bolešću i materjalnim neprilikama.

Poznajemo ga kao ruskog realista i modernista, pisca psihološkog romana, oca modernog romana, pripovedača…

Njegov psihološko roman je studiozno građen, sadrži elemnente kriminalističkog i bulevarskog romana, a likovi su buntovnici, kršćani, robijaši, prostitutke, likovi koji ne nslužbuju radnji već ona njima.

O romanu:

Priča je napeta studija jednog ubojstva, od ideje motiva, načina, plana, izvršenja i kazne. Prikazana je duboka psihološka analiza Raskoljnikova, provedena u samo devet dana koliko traje delo.


Fabula:

Raskoljnikov - glavni junak romana - student prava planira ubojstvo, Aljone Ivanove, lihvarice, čijim novcem bi usrećio ljude u svojoj okolini, a njezin nestanak bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini. U poččetku postoji unutrašnja borba između jednostavnosti rješenja i gnušanja prema samoj pomisli na takvo delo. Razne okolnosti nagnaju ga na zločin - pismo od majke, Sonjin život, spoznaja da je lihvarica sama. Majka mu piše kako će bogato udati kćer da njemu pomogne. On teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu priču, činjenicu da se Sonja prostituira da prehrani obitelj.

Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i Lizvetu, a opljačkani novac skriva pod kamen. Vraća se u sobicu i pada u groznicu, te se bori sa svešću, dok dvoboj vodi s Porfirijem Petrovičem koji sve više steže pswihološki obruč. Na kraju Raskoljnikov priznaje i odlazi sa Sonjom u Sibir na odsluženje kazne. Nakon svega vraća se u život pun nade, koju skuplja od Evanđelja i Sonje.

Likovi:

Raskoljnikov je lijep i stasit bivši student prava, koji živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postaje zamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potkiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće bjede. Nakon ubojstva ga hvata strah, jeza, izgubljen je i uplašen. Na kraju dela nalazi davno izgubljeni spokoj.

Sonja je prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka, trpi bez prigovora, očito još veću bjedu od Raskoljnikove.

Andrej je nihilist, kritičar društva, prost čovek, radio je kao službenik, koji veruje u budućnost i podržava preljub.

Stil u delu:

Dostojevski najviše koristi unutrašnji monolog, diskusije, pa čak i snove likova, da opiše njihove psihičke probleme, kojih kao ni fizičkih nikad ne manjka.

Pripovedač nije naglašen ni eksponiran, ali se često uživljava u likove i priča iz prvog lica.

Mesto i vrijeme radnje:

Radnja se zbiva u Rusiji u 19. st.

Klikni Link za celu knjigu
​

 

[crysis]

balkanski spijun-dusan kovacevic

O PISCU:
Kada se govori o Dušanu Kovacevicu, dramskom piscu, može se slobodno reci i to da je on naš savremeni Nušic. Napisao je više dramskih djela sa komicnim sadržajima u kojima je prisutna i grotesknost, odnosno prisustvo smiješnog i krajnje ozbiljnog, lijepog i ružnog, stilizovanog i vrlo primitivnog (ponašanja), tradicionalnog i skorojevickog. Tako slika društvene stvarnosti i tekuceg života biva ne samo jako prepoznatljiva nego i potpunija i kompleksnija. U njegovim ostvarenjima brišu se oštre žanrovske razlike i dolazi do preplitanja komedije karaktera, komedije naravi, farse i drame u užem smislu, uostalom kao što je isprepleten sam život.
Najpoznatija njegova ostvarenja su: Maratonci trce pocasni krug, Radovan, Sabirni centar, Balkanski špijun, Profesionalac, Klaustrofobicna komedija, Urnebesna tragedija, a napisao je i scenario za film Podzemlje Emira Kusturice, da bi potom od toga nacinio i prozu. U svim ovim djelima Dušan Kovacevic daje sve aspekte svakodnevnog života, bojeci ga s vremena na vrijeme i aluzijama na politiku i sve što je ona nosila sa sobom. Kao što rekosmo, radnja njegovih djela, ma o kom dramskom djelu da je rijec, zahvata obicno više nivoa društvenog života, razna zanimanja i ideološka opredjeljenja u vremenu koje nam je blisko i po sadržajima vrlo prepoznatljivo.


BALKANSKI ŠPIJUN
Balkanski špijun je dramsko djelo napisano u dva cina, a svaki cin ima po pet naslovljenih poglavlja. Kompozicija pomalo neobicna ako se na umu ima ustrojstvo drame u klasicnom smislu. Kao da je za uzor imao Brehtov epski teatar, postupak komponovanja primijenjen u drami Majka Hrabrost, u kojoj je prisutno 12 poglavlja.
Dušan Kovacevic za osnovu svoje komike uzima jedan društveni fenomen koji se može smatrati bolešcu svakog komunistickog sistema i društva, a to je: na svakom mjestu i u svakom covjekumoguc je neprijatelj naroda i postojeceg sistema, pa se stoga mora uvijek biti budan jer - kako kaže glavni junak ove drame - "sve je suprotno od onoga što što izgleda da jeste", a to opet znaci da se cesto iza naizgled povucenog, jednostavnog ili pak poslovnog covjeka, pa još ako dolazi iz inostranstva, krije neki "imperijalisticki špijun" i neprijatelj naše društvene stvarnosti. Po toj izopacenoj logici sve je jasno: ne treba se povoditi za utiskom koji na nas ostavlja covjek iz našeg okruženja, nego za pretpostavkom da se baš u njemu krije neprijatelj i da ga, iz tih razloga, uvijek treba imati na oku.
Od takve bolesti boluje i junak ove drame - Ilija Cvorovic, covjek koji je jednom ponio žig neprijatelja naroda, zbog cega je kao informbirovac 1949. godine morao da robija na zloglasno Golom otoku, gdje je na stotine i hiljade ljudi prevaspitavano da se vrate ispravnom mišljenju. On, koji je bio žrtva jednog politickog mehanizma i ideološke tiranije, sada se stavlja u funkciju poniženja i mucenja. U svemu tome on izgleda dosta naivno i smiješno, pa i promašeno i tragicno: postaje psihicki bolestan, covjek izgubljenog smisla za normalno posmatranje i ponašanje.
Glavni junaci drame su - pored Ilije Cvorovica - još i Danica Cvorovic, njegova supruga, kcerka Sonja, brat Đura i "balkanski špijun" Petar Jakovljevic, krojac, povratnik iz Pariza.
Drama Balkanski špijun pocinje emisijom preko radija o tek završenoj sjednici od velike važnosti za zemlju. Na uopštavajuci nacin i ispraznim jezikom govori se o njenom toku i zakljuccima koji nikog konkretno ne obavezuju. Ukljucuje se i glas seljaka: on govori o selu koje hrani grad, govori o "polaznim osnovama dugorocnog programa", o ekonomskoj stabilizaciji i potrebi da se više radi a manje prica i sastanci.Ovaj uvodni segment treba da pokaže društveni ambijent i nagovijesti istorijsko vrijeme u kome su junaci smješteni.
I kada su vijesti pri kraju, u kuhinju ulazi Ilija Cvorovic. Djeluje dosta nervozno, pali cigaretu i pita za podstanara (gdje je on?) jer je njegovo prisustvo uzrok psihickog stanja u kome se odjednom našao. Zbog njega su ga zvali u policiju na "informativni razgovor". Iako je podstanar obican krojac koji se poslije dvadeset godina, zaradivši mukotrpnim radom nešto para, vratio u zemlju da otvori modni salon i da tu nastavi život, Ilija ne vjeruje u tu cinjenicu, sumnja u njega i vec je u njegovim ocima "gadan i opasan covek" jer da nije tako , misli on, zašto bi njega, Iliju, pozvali u policiju. Po njegovoj logici policija se ne interesuje "za obicnog i poštenog coveka". Njegova je pretpostavka da je on, tamo u tudini, nešto "radio protiv svoje države" i da je, vjerovatno, neka lopuža i kriminalac, a to što izgleda tako gospodstveno i djeluje nenametljivo samo je maska i privid koji treba da zavara. Ilija za takvo prosudivanje ima i "dokaze": on samo cuti, navlaci platno na prozore, dovodi neke bradate ljude u stan, cesto izlazi iz kuce i šeta nocu. Drugi "dokaz": za mjesto stanovanjaizabrao je baš njihovu kucu jer je "izvan centra, nije na oku". Sve to Ilija prica svojoj supruzi Danici, koja je obuzeta kuhinjom, namirnicama, besparicom i brigom što cerka kao diplomirani stomatolog vec godinama nema posla.
Nakon ove dramske situacije dolazi promjena: stiže i podstanar i prica o svojim nevoljama: ne može da riješi formalnosti oko otvaranja krojackog salona jer ga birokratija, kao gradanina, obezvrjeduje: "Po ceo dan skupljam neke potvrde i uverenja, ispisujem molbe, cekam sekretare(...). Svi obecavaju, a niko ništa ne radi". U takvom ponašanju birokratijeovaj covjek vidi "uništavanje ljudskog dostojanstva". Danica, shvatajuci muku svog podstanara, nadovezuje se svojim ispovijestima, cime se još više produbljuje slika o samovoljnosti i svemoci naše birokratije. Ona, naime, prica o tome kako su im punih dvadeset godina obecavali stan i kraj podstanarskih muka. Uvijek je to bilo u stilu: sigurno cete dobiti, na proljece. Stanovali su "po šumama i podrumima" sve dok se nisu pozaduživali do do guše i nekako napravili tu skromnu kucu. Govori i o slucaju svoje kcerke: pet godina ceka na posao, više od cetrdeset puta je konkurisala, ali od toga ništa, što, sigurno, ne važi i za "decu budžovana" koja se lako zapošljavaju.
U narednoj dramskoj situaciji kao središnji lik javlja se kcerka Sonja (ima vec trideset godina) sa viješcu da je, slucajno, preko veze, našla posao. Radost majke i kcerke prekida dolazak oca Ilije koji je u nekoj zadihanosti i žurbi. Prelazeci olako preko velikog dogadaja u porodici, on telefonira inspektoru Državne bezbjednosti o kretanju i nekim susretima podstanara sa ljudima. Inspektor, shvatajuci da u svemu tome Ilija Cvorovic pretjeruje, olako prelazi preko njegovog telefonskog "referisanja", što ce Iliju dovesti do potpunog razocarenja: "Zlikovci im vršljaju ispred nosa, menjaju strane pare i planove, u centru grada, a on samo ponavlja: Bez brige, bez brige". Radni dogovor svog stanara u kupljenoj kuci sa izvodacima radova Ilija posmatra sa nekog balkona na koji se popeo uz gromobran. Prethodni citatpokazuje kako on u tome vidi najamnike poslane iz inostranstva da ruše njegovu zemlju i potkopavaju njen ekonomski sistem, i to baš u vrijeme kada je ekonomska stabilizacija glavni zadatak svakog gradanina. U tom kontekstu Ilija sebe doživljava kao jataka a svoju kucu kao sklonište mracnih sila, zbog cega pada u velikuu depresiju.
Obuzet neprijateljstvom drugih prema njegovoj zemlji, Ilija odlucuje da se sav posveti kontrašpijunaži - pracenju podstanara i prikupljanju dokaza o njegovoj "zlocinackoj" aktivnosti. Prvo je uzeo godišnji odmor, a zatim i neplaceno odsustvo; kupio je fotografski aparat sa teleobjektivom, projektor. Prati ga, snima njegove goste i sastanke, a potom analizira u svom domu. Snimio je njegov sastanak u hotelu, ispracaj jednog iz grupe na aerodrmu, njegove šetnje sa nekom novinarkom i nekim drugim ljudima, da bi na kraju izveo svoj zakljucak: "On radi tacno, po zadatku, onako kako je napolju isplanirano". Ako neko greškom dobije njihov telefon, Ilija to doživlja kao provjeru i uhodenje "mracnih sila" pošto je on jedina opasnost za njihovo djelovanje, jedina savjest koja im stoji na putu: "Sad su zvali da vide hocu li se javiti. Ako se javim, onda su mirni, mogu da rade šta hoce". U njegovoj glavi je tako, mada za njega niko ne mari, niti nekome izvan kuce nešto znaci. U svojoj obuzetosti tim problemom on vec osjeca da mu "spremaju nešto gadno". I vec predvida kako ce odsad nepoznati ljudi, preobuceni špijuni u liku prosjaka, majstora za kišobrane ili seljaka sa kajmakom, stalno pojavljivati na vratima pod izgovorom da nekoga traže ili nešto nude.
Ilijina obuzetost neprijateljima koji "kidišu" na njegov samoupravni sistem sve više raste i pocinje da prelazi u pravu paranoju (bolesno stanje psihe kada covjek postaje "progonilac progonilaca"), o cemu govori i slika s pocetka petog "poglavlja" koje nosi naslov "Pokušaj ubistva" i cijela naredna scena: "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste". Kasno uvece vraca se Ilija "krvavog lica i ruku, sa pocepanim odelom i bez jedne cipele na nozi". Iz njegove price, pune price i psovki, saznajemo da je neko htio da ga ubije - namjerno je htio da ga pregazi kolima dok je prelazio ulicu, što je - po njemu - dio neprijateljskog scenarijakoji vodi u izvršenje likvidacija i sijanje nesigurnosti medu gradanima. U tako nešto on je cvrsto uvjeren, bez obzira na cinjenicu što je prelazio ulicu na nedozvoljenom mjestu, izvan pješackog prelaza. U narednom poglavlju "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste", da bi se pokazalo dokle doseže ljudska uobrazilja i kako ona postaje paranoja, inventivni Dušan Kovacevic koristi slike projekcije. Naime, pošto je prikupio dovoljno "dokaza" protiv "špijunske organizacije", Ilija organizuje projekciju slajdova kojoj prisustvuju brat Đura i žena Danica. Uhvacene situacije su sljedece: šetnja podstanara pored rijeke sa jednim muškarcem i ženom (Ilija ih je identifikovao: nepoznati je naucnik iz Vince, a ona njegova ljubavnica), njih troje sjede na splavu i za stolom razgovaraju, razmatraju neki plan (po Ilijinom objašnjenju to može biti samo plan našeg instituta u Vinci); onda se vidi kako ga gužvaju i bacaju u vodu (a Ilija, iako je tek mjesec mart, skace u rijeku da se dokopa "dokaza"); slijede slike iz pozorišta, iz neke kafane, slike društva u lovu u okolini Beograda. Taj lov, po Ilijinom mišljenju, i nije pravi lov nego "cista vojna vežba pod firmom lova na fazane", "uvežbavanje streljacke sposobnosti" i "održavanje kondicije", organizovanje neprijateljskog izvidanja "po sistemu trojki", kao "izucavanje terena oko Beograda". Dok radi projektor, on prica kako ga zamalo nisu ubili dok se krio u obližnjem žbunu jer su mislili da je u grmu lisica ili zec. Opsjednut problemom "špijunaže" i njenog razornog dejstva na zemlju, Ilija paranoicno zakljucuje: "Špijuni su medu nama, samo ih treba znati prepoznati". Ovakvo razmišljanje je ishod simptoma jedne bolesti od koje je bolovalo jedno društvo i cijeli jedan poredak, koji je svuda i na svakom mjestu zagovarao neki sistem samozaštite od spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja, a u cilju ocuvanja tobožnje nezavisnosti i blagostanja naroda.
Bdijuci nad poretkom svoje zemlje kao jedina savjest, Ilija Cvorovic u svoju aktivnost ukljucuje i brata blizanca, Đuru, a podršku pocinje da dobija i od svoje supruge koja je dosad bila sasvim po strani, što ce dovesti do sukoba izmedu nje i kcerke koja u ocu vidi vec bolesnog covjeka. O tom posebno govori "poglavlje" po naslovom "Rasprava o ocu". Iz razgovora majke i kcerke saznajemo da je Ilija izgubio posao, da je porodica zapala u velike dugove zbog nabavke opreme za pracenje "neprijatelja", ali i putovanja koja je on preduzimao iz "bezbednosnih razloga". Majka ne može da shvati kcerku koja ne podržava svog oca koji se bori za veliku stvar, nego ga tretira kao bolesnog i traži njegovo lijecenje.
Pretposlednje "poglavlje" u drami je "Sve gori od goreg". U njemu Ilija referiše svojoj ženi o dvodnevnom boravku u Nišu radi prikupljanja informacija o podstanaru (posjetio je njegovog strica, strinu), iznoseci još jednom svoje ubjedenje da je on "dubre", "zlikovac", "izdajnik" u službi mracnih sila, a sve na osnovu pricanju zavidnog strica koji na sve moguce nacine opanjkava svog sinovca. Pristiže i Đura koji pripovijeda o tome kako je pratio nekog profesora, uhvatio ga, svezao i zatvorio u svoj podrum.
Drama Balkanski špijun nema neke osobite obrte u svom razvoju; njena radnja ide linijom progresije, i to u jednom pravcu i samo na verbalnom planu. Razrješenje, ako može tako da se kaže, dato je u posljednjem "poglavlju" - "Saslušanje". Podstanar Petar stiže u dom Cvorovica, sav je u žurbi jer treba na brzinu da se pripremi - putuje u Njujork. Prije nego što ce se oprostiti od Danice, traži od nje da mu kaže zašto ga prate. Kada je bio na rucku kod prijatelja, primijetio je Iliju na vrhu drveta u susjednom dvorištu kako ga slika, pod krevet mu je podmetnuo mikrofon, na sobnom tavanu je probušio je rupu i kroz nju stalno motri, narocito kad mu neko dode u posjetu. U meduvremenu stižu Ilija i Đura. Traže od Danice da ode do Đurine žene, a podstanara lisicama vezuju za stolicu.. Pocinju da ga saslušavaju. Puštaju mu magnetofonske snimke njegovog razgovora sa profesoricom o ekonomskoj situaciji u zemlji i uzrocima slabe proizvodnje. Ilija traži od njega da mu prizna sva "nedela", da pokaže da je bio u zabludi, kao što se i njemu, Iliji, desilo neposredno poslije rata, u vrijeme informbiroa. I dok je Đura na putu - otišao je da dovede "uhapšenog" profesora na suocenje s Petrom, Ilija Cvorovic, u trenutku velike uzrujanosti, dobija napad srca i pada. Podstanar bi da mu pomogne, traži pogledom lijek, ali ga nema jer ga Ilija nije kupio ("Nema ga u apotekama"). Mada je vezan za stolicu, dovlaci se do telefona, poziva hitnu pomoc, a potom - i dalje vezan za stolicu - bježi iz kuce, s namjerom da stigne na aerodrom prije polijetanja aviona, naravno noseci i stolicu za sobom. Iako se previja od bolova, Ilija dovlaci telefon, zove Đuru i traži od njega da krene na aerodrom i kako zna zaustavi sve letove. A potom, cetvoronoške, boreci se za život, izlazi u dvorište.

Ilija Cvorovic
Ilija Cvorovic je covek šezdesetih godina, živi na periferiji, anoniman je jednostavan. U njegovoj prošlosti je rat i ranjavanje a potom hapšenje i robijanje na Golom otoku.U sadašnjosti je mucna svakodnevnica, žena "davno ostarela, pre vremena", kcer Sonja, nezaposleni stomatolog, podstanar Petar Jakovljevic. Iz tog mirnog porodicnog kruga i društvenog miljea izvlaci Ilija poziv iz SUP-a na "informativni razgovor". To je prelomni trenutak , koji ce drasticno promijeniti njegovu svakodnevnicu. Ilijina pojava na sceni pokazuje "coveka u godinama, krupnog, snažnog, plecatog" , zadihanog, nervoznog i uznemirenog: nervozan je u hodu, pokretima, nacinu otresanja cigarete. Besan je na ženu što je podstanarau izdala sobu i time " izdala " njega, muža. Bes je izazvala cinjenica što je pozvan u miliciju, on koji je robijao na Golom otoku; bes je izazvala i sumnja na podstanara, koja je dovela u sumnju Ilijinu lojalnost. U njemu su oživele rane prošlosti, ružna secanja, strepnje. Kada saznaje od žene Danice da su podstanara zvali iz Priza nekoliko puta, obuzima ga panika: odmah zove inspektora. To je pocetak Ilijinog angažovanja na pracenju podstanara. On ce pregledati stvari osumnjicenog i odpocece da prati njegovo kretanje po gradu. Ovakva revnost motivisana je da sa sebe skine sumnju policije i opet se vrati u miran život bez zebnje i straha.Ali je vec "prvi" radni dan doneo nevolje: došao je kuci "prašnjav, izgužvan, ugruvan-jedva stoji" U njemu je sazrelo uverenje da je podstanar " poslat iz inostranstva da organizuje neprijateljske grupe", probudi se bes i rešenost da raskrinka neprijatelje.
Ilija sve više ulazi u svoj novi posao istražitelja" uzima godišnji odmor, kupuje fotoaparat sa teleobjektivom, magnetofon, projektor za slajdove-komletnu opremu za posao u koji potpuno uranja. Njegove price o pracenju i onome što je video stvaraju psihozu straha u kuci: slucajni telefonski pzivi, nepoznato lice na vratima-sve su to "znaci" da ga neprijatelji uhode. Pozledu u saobracajnoj nesreci tumaci kao pokušaj ubistva i to još više pojacava napetost, psihozu straha, nemir. Brat blizanac Đuro prikljucuje mu se u istraživanju delovanja "imperijalistickih špijuna". Celu noc su proveli u razgovoru i ispalnirali dalji rad. Snimaju podstanara i njegovo društvo, prisluškuju razgovore, putuju u mesta u koja odlaze podstanar i njegovi ljudi. Ilija je uveren da je stekao solidno iskustvo: "Sada, kad vidim coveka, tacno znam šta je". Om je spreman i na takvu žrtvu kao što je gledanje operete u pozorištu ("Racunali su, ako ih neko prati, odustace zbog opere, pa posle mogu mirno da odu u kafanu. Medutim, nisu racunali da ima ljudi spremnih na sve").
Vrhunac ideološke paranoje i fiks ideje o narodnim neprijateljima koje trebe omoguciti i uništiti, došao je u desetoj situaciji. Ilija i njegov brat su vezali podstanara i poceli saslušanje. U nacinu postavljanja pitanja, pretnjama i postupcima, braca se ne razlikuju od svojih nekadašnjih istražnih sudija: potpuno se uživljavaju u svoj "posao" primenjujuci metode verbalne i fizicke torture. Oni (narocito brat Đuro) ne prezaju ni od otvorenih pretnji likvidacijom. Ovo saslušanje osvežava davnašnje rane Ilijine: umesto da ispituje, on pocinje da se ispoveda. Imamo li u vidu kome Ilija kazuje ove reci, jasno je da ih treba citati u inverziji, odnosno u duhu njegovog svetog pravila: "Sve je suprotno od onog što izgleda da jeste". U ovoj sceni dolazi do izražaja narativnost dramskog govora: replike su prave male pripovesti od nekoliko stranica. Ovaj razgovor sa "okrivljenim" ne samo da je uzbudio Iliju što ima pred sobom "uhvacenog" neprijatelja, nego ga je uzbudilo secanje na vreme kada je on ovako sedeo pred istražnim sudijom. I tada Ilija nije obuzet mišlju da traži pomoc, nego zove sanhu.
Ilijina misaono-ideološka transformacija krece se od sumnje do paranoje. On ce razgovorom kod inspektora pronaci u sebi potrebu da sve što se dogada u stvarnosti tumaci na svoj nacin pridajuci ljudima, postupcima i pojavama neke moguce smislove, suprotne od onih koji se nude kao ocigledni i sasvim jasni.On je vec iskusio da ono što jeste ne mora to i da bude: bio je borac i komunista, ali su drugi ocenili da nije i - odležao je dve godine robije. Tada se u njegovoj svesti utvrdilo sveto pravilo: "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste". Zato i sada, u ponašanju podstanara ne pokušava da uoci pravi smisao, nego mu daje neki drugi moguci smisao ali sa negativnim predznakom. kako vreme prolazi, on nalazi sve više indicija da je njegov podstanar opasan covek i "imperijalisticki agent". To ga odvodi u paranoju koja ga potpuno išcašuje iz stvarnosti i života.
Ilija Cvorovic nije jednostavna licnost. U njemu su borac i rodoljub na jednoj strani, i Golootocani na drugoj strani. U njemu je podozrirvost prema vlasti, ali podozrivost prema "stranim elementima". On je jednom bio indoktriniran i zbog te indoktrinacije ispaštao; sada je opet indoktriniran, ali su posledice mnogo ozbiljnije. Ranije je podlegao spoljašnjoj indoktrinaciji, sada je indoktrinacija došla iz njega samog. Ilija je ostao na ideološkoj svijesti svoga vremena - sve što se menjalo kao da nije dotaklo njegovu licnost. Ponaša se anahrono: misli da ce zaustaviti neminovne procese tako što ce on sam loviti "imperijalisticke agente"; ne samo da zapada u nevolje, nego i delije vrlo groteskno: to je nesklad moci i delenja, mogucnosti i svrhe, sredstava i cilja. Apsurd Ilije Cvorovica je u tome što on nastoji da uništi "imperijalisticke agente", a uništava sebe.
Tragicno je u liku Ilije Cvorovica, koji nezadrživo tone u svet svoje prošlosti, svet ideoloških utvara koje su uništile njegov život. Udaljavanje od stvarnosti deluje smešno i groteskno, ali u nekim situacijama i targicno" on sve više pokazuje znake paranoje i sve više zapada u afektivna stanja, koja prete njegovom životu. Ilija tako nesvesno postaje olicenje totalitarne vlasti i njen instrument.

Ostali akteri drame
Danica je dramski junak koji ne silazi sa scene: prisutna je kao domacica, supruga, majka. Ona je " vecito zamišljena i zabrinuta, vecito rasejana(...) davno ostarela, pre vremena". Njeno mesto je u kuhinji (a kuhinja je i poprište dramskih zbivanja): na pocetku se vidi kako "sedi za kuhinjskim stolom, ljušti krompir i usput sluša radio" - ova recenica ce se ponoviti u nekoliko scena. "Krompirski posao" u ovoliko scena (a dramsko zbivanje traje cetrdeset pet dana) ima jasnu socijalnu notu: krompir je pretežna hrana ove porodice. Odmah poslije didaskalije u kokoj se opisuje Danicin "krompirski posao" sledi govrna emisija sa radija, koja recnikom politickog praznoslavlja govori o "zacrtanim planovima", "neprijateljima našeg društvenog sistema", itd. Dok radio-emisije govore o nekoj apstraktnoj stvarnosti, Danicin svakodnevni život nudi sumornu sliku životne stvarnosti - ona kao domacica najbolje oseca nemaštinu i bedu. U njoj se dogada zanimljiv proces: ukoliko više sluša izveštaje na radiju i govore politicara, utoliko je ogorcenija na sve ono što doživljava u prodavnici i na pijaci. Zato, kad god se povede razgovor o životu, Danica ima samo reci jada i osude svega onoga što je snalazi u svakodnevnom životu. Njen muž Ilija, u razgovoru sa inspektorom , na njegovo pitanje kako izlazi na kraj " sovim poskupljenjem", izjavljuje: "Privatili smo stabilizaciju, to nam je sad svetinja". Danica pak, u razgovoru sa podstanarom, oštro ce progovotiti o situaciji u društvu. Ove reci ce razgneviti Iliju koga je vec naceo strah, ali Danica ume da otrpi muževljeve reci. Nju ce zacuditi neki muževljevi postupci, ali ce biti uz njega: ne dozvoljava kcerki da vodi oca kod psihijatra jer on nije lud.
Naj oštrija društvena kritika izrecena je kroz usta ove Kovaciceve junakinje. To je izdvaja iz prosecnosti koja se mogla slutuiti iz prvih slika dramske igre: njena izmucenost i mirno podnošenje nekih muževljevih postupaka i ponašanja, spoljašnja je slika ove žene; u njenoj duši je snažni jad na sve ono što se dogada, veliko razumevanje za muža i ono što on radi, briga za porodicu. Iako je i ušla na strani onoga što cine njen muž i dever, to je nimalo ne karikira - ona ne razume njihove postupke i ono što cine, ali im veruje, jer su njeni.
povratak


Podstanar (Petar) pojavljuje se samo u tri dramske situacije, ali je glavni agnes za pokretanje price i zaplitanje dramskih sukoba. On je covek koji je rano otišao u inostranstvo, tamo zaradio nešto novca i vratio se u svoju zemlju da otvori krojacku radnju. Za otvaranje su potrebne gomile papira, a "olinjali službenici" maltretiraju stalnim odlaganjem i postavljanjem novih uslova. On deluje smireno i pribrano, ne reaguje burno na Ilijine optužbe, pokušava da urazumi dvojicu brace. Petar je sticajem okolnosti upao u vrtlog jedne paranoicne igre i jurnjave, ali ume da sacuva prisebnost, razum i korektno ponašanje. Što su žešci napadi brace, to je snažnija figura ovoga junaka: njegova snaga je u svesti da je sve to što mu se dešava velika glupost i da se mora jednom završiti.
Iako u delovanju i kretanju ovoga junaka nepoznanica i tajanstvenosti, citalac ili gladalac ni jednog trenutka neveruju Iliji i Đuri: ne podležu iskušenju da da prihvate razmišljanje i uverenje dvojice brace. Iz tih razloga, u situacijama u kojima se pojavljuje podstanar, nema smeha na njegov racun, ali zato buran smeh prati mišljenje i citanje dvojice brace. Cak i poslednja situacija kada podstanar izlazi napolje noseci glomaznu fotelju za koju je vezan lisicama, ne deluje smešno, nego tragi-komicno.

Sonja je dramski junak koji nema znacajniju sižejnu funkciju: samo je agnes za uvodenje bocnog motiva: kcerka i roditelji. U njoj je zdravo jezgro dramskog sveta, korektna za ponašanja i citanja ostalih likova.

 

[crysis]

Milan Begović - Bez trećega

Stvaralački portret pisca i životopis:

Milan Begović rođen je 1876. godine u Vrlici. Srednju školu je završio u Splitu, studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramaturg i režiser u Hamburgu i Beču. Poslije je bio na mjestu ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je kao profesor književnosti u Glumačkoj školi. Umro je 1948. godine u Zagrebu.
On je dramski pisac, novelist i romanopisac. Zbirkom pjesama predstavio se kao pjesnik erotskih motiva i hedonističkog shvaćanja života. Begović je dramski pisac i bavi se ljubavnim i bračnim temama. Dobar je poznavalac teorije drame i svoja je dramska djela oblikovao izgrađenom dramskom tehnikom.
Begović je romanopisac i ostavio je nekoliko romana, od kojih je najpoznatiji Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca, koji je dramatiziran pod naslovom Bez trećega. Pisao je i novele, od kojih je najpoznatija Dva bijela hljeba.

Tema: Psihološka razmatranja na ljubomoru.

Problematika koja se obrađuje:
- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima.
- Oslikava se galerija likova iz dana prije prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poratnog razdoblja
- Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće
- Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere
- Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige sa likom Laure ( Bez trećega – u agoniji)
- Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi
- Intimne uspomene
- Dramaturška funkcija sjećanja
- Dramaturška funkcija šutnje
- Psihološka razmatranja

Struktura djela: Dramsko djelo sa psihološkim razmatranjima na ljubomoru, koja nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost – a to postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli – da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomora je kao i ljubav, tu ne treba trećega, dvoje je dosta.
Drama unatoč minucioznoj obradi pojedinih prizora i senzibilnoj razradi lika Gige, djeluje kao konstrukcija u kojoj nije ostvarena idealna harmonija između pojedinih rješenja i dramaturške cjeline. Mogućnost nevjere je kao teza prikazana kroz uzrok ljubomore s time što je akcentiran prethodnim upoznavanjem Gige i njenog života, koji u drami predstavlja samo pretpostavljanu ali ne i stvarno poznatu ekspoziciju. Begovićev smisao za humor koji nije pršav i glasan već dobrodušan, istančan i raznolik, katkada u uslovnoj povezanosti o piščevom imaginacijom. Njegova naklonost prema humoru je izražena u komediografskim tekstovima. Dok je u Krležinoj Agoniji postignuta maksimalna povezanost i uslovnost lica i prilika u kojima oni žive, pa je ta povezanost izražena u dramaturškim finesama u samoj zamisli i razradi drame, dok je u Begovićevoj drami čak i dramski intenzitet postignut artističkim putem kao što je psihološko nijansiranje dosta nategnuto i djelomično podložno čisto erotskim elementima. Tu se primjećuje da progovara pravi umjetnik koji osjeća i estetski vrednuje riječ. Pisani jezik lagano teče i ima svoj osebujni ritam i ponekad se dobiva utisak da u tom jeziku postoji nešto iracionalno i neuhvatljivo.

Književna vrsta: Drama.

Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima lutao je bez prave orijentacije i kontinuiteta kao i mnogi drugi hrvatski dramatičari njegovog doba, ali je ipak uspio iskazati jedan svoj lični odnos prema dramskom. On se može predočiti pomoću paralele s Krležom i njegovim shvaćanjem dramskog. Dok je Krleža sav u jednom povišenom, ekstatičkom stanju, zaokupljen unutrašnjim lomovima pojedinca koji se dramaturški transformiraju u direktne sukobe s okolinom i društvom. Kod Begovića nema pravih i direktnih konflikata, već se nižu događaji koji pospješuju dramatsku radnju. U djelu Gospođa Walewska se osjeća utjecaj Ive Vojnovića, koji je vidljiv i u nekim drugim dramama koje su izrasle na kozmopolitskim ili čak pseudokozmopolitskom shvaćanju. Giga po svojim reakcijama podsjeća na Lauru i daje zavisnost o Krležinoj Agoniji.

Vrijeme radnje: krajem veljače 1926. godina.

Mjesto radnje: Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji male barokne jednokatnice sa visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu.

Likovi:
Marko Barić bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji i nakon lutanja vraća se kući. U suštini one je zapravo ljubomoran pri pomisli da ga je za to vrijeme izbivanja Giga iznevjerila. On živi i kida se od ljubomore zasnovane na indicijama koje pohranjuje svojom bolesnom fantazijom.

Giga Barićeva njegova žena, koja po pojedinim svojim reakcijama podsjeća na Lauru. U njenom liku se afirmira specifičnost kompozicije koja nije realizirana naročito sretno i uvjerljivo.


Kratka bilješka o djelu:
Gigin suprug Marko uvojačen je i zarobljen. Bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji. Njegova ga supruga vjerno čeka, ali Markov povratak izaziva veliki sukob koji proizlazi iz ljubomorne sumnje. Begovićeva pažnja je koncentrirana na dosta namještenih detalja i zapleta, na Markovu ljubomoru, koja nema direktnog povoda. Marko je u suštini ljubomoran na mogućnost da ga je njegova žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće. On živi i kida se u toj zasnovanoj ljubomori na indicijama koje pothranjuje svojom bolesnom fantazijom. Ponašanje Gige po svojim reakcijama podsjeća na Lauru.

Sadržaj:
I Čin

Na vratima kuće Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj ruci držao je kovčeg. Bio je to Marko Barić. Ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje sam sebi da je tu, gdje sada stoji. Sjedne u fotelju i reče: «Harašo!» Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, dugih kosa u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka.
Dolazo Giga, iznenađena i radosna. Kada ga je ugledala ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: «Jesi li to ti Marko?» - prepoznavši ga poleti k njemu raširenih ruku.
A on reče hladno: «Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?»
«Kakove su to šale?» - pita Giga.
Marko će: «Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga. » I tako započne svađa.
Spočitnuo joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dra. Mike. «Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!»
Giga: «I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?»
Marko: «Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!» Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije, nego što on sada misli. Povede ga do vrata, otključa ih i reče: «Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu. » Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: «Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu. »
I svađa se nastavlja!
Goga je bila zapanjena njegovom brutalnosti. Da bi ublažila tu napetost upita: «Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?»
«U paklu!» - odgovori on – «lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. »
«Ti kada dođeš!» - odgovori Giga i ona dobije odgovor: «Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!»
«Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila. »

II Čin

Marko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No, ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: «Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: «z n a t i» Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna: «što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. »
«Isto kao i ja!» - reče mu ona. To je Marko htio da čuje i kod večere je on njoj obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti.
Giga je već bila premorena i iznervirana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: «čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!» Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin, nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao: «Znaš li što govoriš? Gdje su ti dokazi? Svagdje gdje god pogledaš!» - i on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kovertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kovertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo od njezinog oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila i tako sazna Marko da je to «Uvjerenje kojim je on Marko Barić proglašen mrtvim, nakon sveopće dugogodišnje potrage. » Bio je zaprepašten: «Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!»
Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: «Marko ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!»
No on se samo protegne i reče: «Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!» - i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.
III Čin


Giga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako je Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava. Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu nešto promijenilo, nekakav preokret, nije bilo više ni traga onoj njegovoj sumnjičavosti.
Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No, Marko je bio sretan: «Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!» I on počne da je miluje i nastavlja: «Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!» - zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: «Harašo!» A on i dalje pleše, pjeva i poskakujući. Iznenada skoči k njoj kličući: «Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!»
«Samo budi sretan, dragi» - odgovori Giga – «hoću da me imaš dulje nego jedan dan». «Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto» - reče Marko – «On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!» Kako njoj nije bilo jasno, što je njen otac mogao njemu napisati, što mu ona nije mogla reći, to joj Marko s frivolnim akcentom prošapne nekoliko riječi.
Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen, jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu. «Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio. »
Njegovo frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo je odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: «Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?» «Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao» - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim. No ona nije htjela, on joj zakrči put podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: «Ja se ne dam!» Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: «Još se ne dam! Živa se ne dam!»
Marko stane pred nju i onako bijesan reče: «Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!»
«Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam» - reče Giga.
Marko: «Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?»
Giga: «Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio. »
«Lažeš! Lažeš!» - vikao je Marko – «uistinu si kolosalna glumica! To je tvoja taktika! Zašto bi se onda baš meni otimala?»
«Jer mi se gadiš!» - bila je Giga iskreno brutalna.
Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: «Ne približuj mi se! «
«Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imati ću te!»
međutim plane revolver i on se sruši udarivši se u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove : Dr. Mika. Ubila sam svoga muža!»



Podaci izvađeni iz: Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica Hrvatska «Zora» Zagreb, 1964. godina
Grafička oprema Majstorska radionica Krste Hegedušića, Zagreb – 1964. godina.
“Književnost 3”, Dragutin Rosandić, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.

 

[crysis]

Milutin Cihlar Nehajev - B i j e g

Stvaralački portret pisca i životopis:

Milutin Cihlar Nehajev rođen je 1880. godine u Senju, u doseljeničkoj češkoj obitelji. Njegov otac kao učitelj, došao je u Kraljevicu i oženio se Ludmilom Polić iz ugledne kraljevičke obitelji. Gimnaziju je pohađao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Beču, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i književnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Društva hrva
tskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine.
On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramatičar, književnik i kazališni kritičar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan
intelektualac (poznavatelj likovne i glazbene umjetnosti, poznavatelj prirodnih znanosti). U trideset godina književnog rada stvorio je pozamašan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj članaka). Zanimao se i za hrvatsku političku prošlost. Nehajev pripada čelnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejističko-kritičkim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj književnosti u kojemu dolazi do značajne defabularizacije, pri čemu se pisac poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme čovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija.

Tema: Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti.

Problematika koja se obrađuje:
- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima.
- Retrospekcija događaja glavnog lika iz dana školovanja.
- Opis unutrašnjeg života glavnog lika koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.
- Rađanje sumnje da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života.
- Opis Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva).
- Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u «apsolutno istinite» ideje.
- Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti.
- Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija.
- Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize.
- Napola rezignirani čovjek prisjeća se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada.
- Prevladava moderna pripovjedačka tehnika (autoanaliza).
- Psihološka razmatranja i priželjkivanje kraja života i smrti.

Struktura djela: Roman kao pripovjedačko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i služi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman našeg vijeka, psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove književne forme – defabulativni roman.

Književna vrsta: Roman.

Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima se osjeća utjecaj Turgenjeva i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. Netko za sve životne probleme pronalazi svoje gotove formule, no jedino je istina da se život ne da strpati u formule. Nadahnjivale su ga pjesme Nordsee od Heina u hrvatskom prijevodu, te Homerova djela. Veoma su mu se dojmila djela Tolstoja čiju je formu pisanja i on koristio.

Mjesto i vrijeme radnje: U Trstu krajem siječnja 1909. godine.

Likovi:
Đuro Andrijašević je mladi daroviti intelektualac koji studira u Beču da postane doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragični nemir modernog čovjeka. Propast talentiranog čovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, već je samo tragičan finale uslijedio nešto brže. On u svojoj duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlašću misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosječnu ličnost, zamišljen je kao izraz tragičnih nemira modernog čovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u nasljeđe, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnošću ispuni život.


Bartol Andrijašević je Đurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici.


Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Đuru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao.


Teta Klara je ukazivala da će od Đure postati veličina i da se od majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da će od dječaka biti ili nešto ili ništa.


Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito.


Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporučali Đuri, darovita, završila gimnaziju, naučila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima.


Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teškoćama.

Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk činili su crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veći dio svog vremena provodi u krčmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krčmi, što je bila prostija, jače ga je dojmila. Bio je uman čovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaključiti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim običajima kada se nazdravljalo.

Kratka bilješka o djelu:
Roman o mladom darovitom intelektualcu Đuri Andrijaševiću, koji piše pismo prijatelju Toši i u tom oproštajnom pismu sažima temeljne odrednice njegova života i koji se u sudaru sa životnom zbiljom slama, predaje se piću i završava samoubojstvom.

Sadržaj:
Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević je iz mjesta studiranja putovao kući, pa se tako prisjećao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjećao se mirnih dana i đačkih običaja kada se kretao između mjesta stanovanja, sveučilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati u Beču i kada bi zapao u tromost, ne brinući se ni na što i ne odgovarajući na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beču se govorilo da je svaki đak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o beskućništvu i vječnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispraćali Hrabarovi na put u Beč. Dok je čekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zaručnici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni to svoje nesretno raspoloženje, ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. Njemu se pričinjalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad života koji nikada neće moći dostići. Hvata ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo viđao, koji je na kratko dolazio kući i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala služba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijašević je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene formalnosti. Čim je sin dorastao do pučke škole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe đacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospođa Nina Hrabarova nije još dugo vremena mogla da razumije Andrijaševićevo ponašanje.
Putujući dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da će oni pomisliti da on bježi od njih, a osobito stara će imati pravo. Bojao se da još nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduženu kuću, a svi su mislili da će iza njega ostati imetak. Andriješević je sve svoje misli izražavao riječima, tako je i sada misli gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, da sa Verom samo odgađa stvar i da o tome ovisi njena sreća. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inače pred ljudima sve mora ostati tajno. Predočio si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu plaću i da li bi im ona bila dovoljna za život, jer profesorske plaće su male. Sve je to lijepo rekao svojoj budućoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u školi. Još jače se raširilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji i pokazivao se kao sigurna buduća veličina. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Opčinila ga je želja za slavom i prvi književnički uspjesi dali su njegovom mišljenju novi pravac.
Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u kući strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladići ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobično. Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojčica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Đuro je iz početka osjećao neku antipatiju prema njoj i nije mu se sviđalo što ona tako muškarački govori i radi. Instinktivno je osjećao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. Đuro je Zori čitao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. Đuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav čar naglo rođene ljubavi.
Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Osjećao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu riječ. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se Andrijašević preobrazio u drugog čovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi dođe pokajanje. Čekao je danima neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osjećao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razočaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kada je došao čas ozbiljnih obaveza.
Izmučivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti načine da sam sebe ponizi još gore, misleći da više nije vrijedan života. Osjećao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije se javljao kući bojeći se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, neplaćeni računi, dugovi. Uloga očajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noći u noć, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.
Ipak je otišao kući i majka i stric Toma su očekivali da će im objasniti u što je protratio dvije godine boravka u Beču. Napisao je pismo drugu Toši iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste.
Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kuću višeg činovnika Hrabara, bolje rečeno u kuću njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dušu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao je i objavio pjesmu u čijim stihovima je ispričao cijelu svoju ispovijest i plašio se pri pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna. »
Tako je Đuro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Sjetio se kako je bio očajan nakon događaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za Diklićevu kćer, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u računici. Tošo je učitelj sa stalnom plaćom i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreća, ako se ima hrabrosti.
Došlo je pismo kojim Đuru pozivaju Hrabarovi da dođe. No gospođa Hrabar zna da Đuro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako će proteći godine, a Vera će biti u dvadeset osmoj i nema više čekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospođa mama nije znala da je Đuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra i pošao na filozofiju samo da brže završi. No razmišljali su ako i završi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijašević nije bio čovjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaćao svoje riječi. Kod Vere riječ «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osjećaje tumačila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s Đurom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Đurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kćerka pomalo dobiva navike gospođice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju kćer vidjeti kao sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod kuće naučena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te budućnosti. Gospođa Nina je odlučila da ne popusti i svoju kćer oslobodi od upliva Andrijaševića. Majka se sjetila kako se obećala đaku iz škole, klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može reći da ga nije briga i onda će draga kćerka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima pod stare dane.
Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa govorila da je njena kćer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne budućnosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu potrebne fantazije ni osjećaji, pretvara te u drugog čovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa užitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajući sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdžba, očaj, lakovjernost, sulude snove.
Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je očekivao, ima mnogo dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez osjećaja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjećaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malograđanski život. Preporučili su mu da ne predaje u razredima previše pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge. Od plaće koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u još gorje. Mladi ljudi zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja i gotov glad. Čežnja za Verom morila ga je jače nego ikada. Sve je više osjećao težinu obaveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne položi ispite. Uviđao je da će do tada proći više vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je nova razočaranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uviđao da ne može sada, a neće ni kasnije moći držati se na površini sa plaćom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo biće, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teže shvaćala njegove potrebe, jer je on sad konačno stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvaćala potrebe života. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavještava, da misli da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje zaposlenje i prima plaću. Zato je odlučila Tominu kuću sa nešto gotovine pokloniti opatičkom samostanu, za čeka će je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti čitati vječnu misu za spas njene duše. Počeo je prekoravati sebe za taj događaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je kuća poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve to. »
Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu. Andrijašević se u svojim osjećajima približavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani čovjek prisjećao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se činilo da to neće moći izdržati i da će poludjeti. Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su također u teškoj situaciji sa već založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treći dan je Đuro nakon uzaludnog trčanja, ponižavanja i muka, postao sasvim apatičan. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao ničim rastresti. Noći nije mogao spavati i napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne ističe bijedu, naglasio je da preko ferija mora učiti za ispit, te je pisao riječi ljubavi koje mu se nisu tako često izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treći dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospođa Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i očekivanja.
Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila dečka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova učiteljica. Roditelji su zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak.
Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema učiteljicama Darinkom i Minkom. Đuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog društva i priređivali su đačke zabave. Đaci su u njemu vidjeli poštovana pisca i čovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u duši.
U zagrebačkim dnevnicima iziđe poziv đačke grupe da se upišu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priređivača. Iz toga nastane čitava bura negodovanja protivne stranke koji hoće rušiti temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Afera he Đuru zaboljela i rasrdila, te odluči da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati događaj. Središte borbe je bilo između žaba i miševa. U prvom činu je išlo lako sa navalom ruganja, a u trećem činu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u žalosnu sliku malograđanskog života i bez završetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa.
Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da će ga vidjeti i Vera, ali kada je pročitao nepovoljne kritike , jako se razočarao i upravo radi Vere bilo mu je strašno. Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjeđe i sve više se opijajući.
Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze za njegovu kćer i da mu vraća njegova pisma natrag i da to isto on učini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama.
Đuro je zapao u još veću depresiju govoreći: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne sviđa, izbaciš, a žena ti sjedne na vrat. » Kod kuće su ga mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe namjesnog učitelja.
Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći.
Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli, valjda ju je bura odnijela u dubine mora.

 

[crysis]

Ludovico Ariosto - Bijesni Orlando

BIBLIOGRAFIJA PISCA: Ludovico (Lodovico) Ariosto rodio se 1474. godine. Bio je najveci pjesnik talijanske renesanse, usporedivan po plastici svojih slika i zivotnoj djelotvornosti, dakako u stihu, sa slikarima kao što su Giorgione i Tizian, rodio se u Reggio Emiliji. Sljedeci oca, koji je bio u sluzbi vojvoda d, ,Este, cijela se obitelj seli u Ferraru, gdje je Ariosto, uzivajuci zaštitu vladarske kuce, stekao klasicnu naobrazbu zajedno s vladarskim sinovima, zanimajuci se prije svega za pjesništvo, a zanemarujuci studij prava koji je upisao na nagovor oca. Otac mu je umro 1500. godine i tada završava lagano razdoblje Ariostova zivota jer je otada primoran skrbiti za majku i brojnu bracu.
Godine 1503. Postaje osobnim tajnikom kardinala Ippolita d,Este u cijoj je sluzbi ostao do 1517. godine. Te je godine stupio u sluzbu Alfonsa d,Este, vojvode od Ferrare. U razdoblju od 1522. do 1525. godine bio je guverner Garfagnane, provincije u Apeninima. Dvije godine kasnije potajno se, da ne povrijedi osjecaje vanbracnog sina Virginija, vjencao svojom dugogodišnjom ljubavi Alessandrom Benucci. Ludovico Ariosto umro je u Ferrari 1533.godine od tuberkuloze. Pored svog najveceg djela Bijesni Orlando, Ariosto je pisao i pjesme, u mladosti na latinskom jeziku po uzoru na rimske pjesnike, a kasnije uglavnom petrarkisticki intoniranu poeziju na talijanskom jeziku. Napiso je i pet komedija, cija se umjetnicka vrijednost ne moze mjeriti s njegovim najvecim djelom. Romanticni ep
Bijesni Orlando ( Orlando Furioso ) Ariosto je pisao od 1504. do 1514.godine. Djelo je objavljeno 1516. godine, a konacni oblik dobilo je u trecem izdanju 1532. godine. Spjev ima 46 pjesama u strofama od 8 stihova.
LOKALIZACIJA TEKSTA:Radnja se odvija u vrijeme imaginarne opsade Pariza. Nije navedeno vrijeme borbi, ali zbog spominjanja Karla Velikog kao povijesno poznate osobe moze se zakljuciti da se radnja odvija u VIII. stoljecu. Radnja nije locirana na samo jednom podrucju vec se premješta iz okolice Pariza i bojnog polja, preko Gibraltara u Afriku, a kasnije i na sam Mjesec.
ODREDENJE TEME: Sama fabula Ariostova epa nadovezuje se na viteški spjev Zaljubljeni Orlando ( Orlando Innamorato ) darovitog Ariostova prethodnika Mattea Marie Boiarda. Ariosto je ziveci u dodiru s vladarskom obitelji d,Este došao u doticaj s Boiardovim djelom (koji je svoj ep spjevao po nalogu vladarske obitelji), pa je i tema i konstrukcija fabule Bijesnog Orlanda zamišljena kao nastavak Zaljubljenog Orlanda.
Temu je vrlo teško odrediti, a ona se nastavlja od mjesta gdje je Boiardo stao- Angelica u bijegu od zaljubljenog Rinalda. Kroz djelo se ispreplice mnoštvo dogadaja i situacija, stvarnih (Karlo Veliki) i izmišljenih (Medoro) likova. Jedna tema koja sve te situacije i likove medusobno povezuje je u prvom planu zaljubljenost Orlanda i Rinalda u Angelicu te Orlandovo ludilo u nastupu bijesa i ljubomore.U drugom planu nalazi se ljubav Rinaldove sestre, franacke ratnice Bradamante prema saracenskom vitezu i junaku Ruggieru, te borbe za Pariz i cijeli niz sporednih tema.
FABULAodloga za razvitak fabule je imaginarna opsada Pariza oko koje Ariosto velicanstveno zapleo klupko dogadaja i zbivanja. Saraceni pod vodstvom africkog kralja Agramantea i spanjolskog kralja Marsilia u nastojanjima da osvoje Francusku opsjedaju Pariz. Na celu kršcanske vojske koja brani Pariz je franacki kralj Karlo Veliki. Njegova dva najsjajnija paladina (viteza) su Orlando i njegov rodak Rinaldo. Oni su obojica, kao i mnogi drugi vitezovi, zaljubljeni u kcerku velikog kitajskog kana Angelicu, koju je Orlando doveo s Istoka. Iako rodaci, Orlando i Rinaldo su veliki suparnici u borbi za Angelicu. Angelica je prije voljela Rinalda, ali nesreca je bila u tome što su oboje pili vodu iz magicnog izvora. Ona je pila vodu ljubavi, a on vodu omraze. Angelica je, povrijedena, kasnije pila vodu omraze, a Rinaldo vodu ljubavi. Tada zaljubljeni Rinaldo pocinje traziti Angelicu, koja mu, puna mrznje, stalno uzmice, kao i takoder zaljubljenom Orlandu. Videci kako njegovi najbolji vitezovi, a i mnoštvo drugih, obozavaju Angelicu, Karlo Veliki pokušava iskoristiti situaciju. Naime, odlucio je zadrzati Angelicu kao nagradu onom ratniku koji ubije više poganski Saracena, smatrajuci da ce Angelica kao nagrada dodatno stimulirati njegove vojnike. Medutim, Angelica, odbijajuci sve najslavnije vitezove na celu s Orlandom, uspijeva pobjeci i od tog trenutka pocinju brojne pustolovine za Orlanda i Rinalda, koji krecu u potragu za njom. Rinaldo, u bjesomucnoj potrazi potican velikom ljubavlju, dozivljava mnoge cudesne i fantasticne pustolovine. Videci da Angelica nije u Parizu zeli ju nastaviti traziti, ali Karlo Veliki mu nalozi da ode u Englesku i potrazi pomoc. U svom traganju ponovno dolazi do magicnog izvora i popivši vodu izlijeci se od ljubavi. Tako se rješavaju Rinaldove ljubavne brige i on je opet spreman pridruziti se ostalim vitezovima u velikim bitkama.
Paralelno s tom radnjom pratimo ljubavnu pricu o Bradamanti, ratnici i Rinaldovoj sestri, te saracenskom vitezu Ruggieru. Bradamante je silno zaljubljena u Ruggiera, a ni on nije hladnokrvan. Bradamanti je bilo prorokovano da ce ona i Ruggiero postati rodonacelnici i utemeljitelji obitelji d,Este. Spletom okolnosti Ruggiero dozivljava brodolom, ali ga je na nekom otoku spasio kršcanski isposnik, koji ga je ujedno i preobratio na kršcanstvo. Nakon brojnih peripetija, zapleta i raspleta, Bradamante i Ruggiero svojom zenidbom ispunjavaju prorocanstvo.
Za to vrijeme borbe za Pariz su sve zešce. Saracenski kralj Agramante podmece pozar u Parizu. Kada situacija izgleda bezizlazna i kada bi logicki bilo da Saraceni nadjacaju vojsku Karla Velikog, Ariosto pokazuje da su svi dogadaji plod njegove iluzije i poigravanja likovima i situacijama.Javlja se motiv cudesne kiše, koja uspijeva ugasiti pozar. U tom trenutku, ponovno se vraca Rinaldo i pomaze Karlu Velikom da nadjaca pogane i sprijeci osvajanje grada.
U pozadini tih dogadaja, Angelica, u svom bijegu pred zaljubljenim vitezovima, nailazi na ranjenog mladica, saracenskog pastira Medora. Angelica se zaljubi u Medora, cije je rane njegovala. Kasnije, simbolicnim urezivanjem svojih imena u koru drveta, njih dvoje se vjencaju.
Vratimo se sada na Orlanda. U svojim lutanjima on naide na drvo u kojemu su bila urezana imena Angelice i Medora. Videci to Orlando pomahnita, izbezumljen od ljubomore. U svom ludovanju dozivio je mnoge pustolovine. Prvo juri za Angelicom u Španjolsku, prepliva Gibraltar i dospije u Afriku. Obdaren je neranjivošcu i tu Ariosto uvodi motiv Ahileja, drevnog grckog junaka, koji je poput Orlanda poludio, ali od boli za izgubljenim prijateljem. Obojica su pocinili zlodjela iz osobne osvete. Orlando je ipak, osim velikih zlodjela i ubijanja neduznih seljaka u cijim je licima vidi Medora, ucinio mnoga junaštva. Orlando je na rubu propasti izjedan ljubomorom. Nakon tri mjeseca ludovanja, pojavljuje se plemeniti engleski vitez Astolfo, cijom pojavom Ariosto dovodi do vrhunca svoju maštu i fantastiku. Astolfo na krilatom konju odleti na Mjesec i tamo pronade Orlandov razum zatvoren u boci. Zbog svoje fanaticne ljubavi, Orlando je izgubio razum, koji je odlutao na Mjesec. Time Ariosto zeli pokazati snagu i velicinu Orlandova ludila, u kojem je Mjesec motiv velike udaljenosti kao što je Orlando daleko od razumnog covjeka. Sada se Orlando, osloboden ljubavnih okova, moze vratiti u borbu.
Astolfo prenosi borbu u Afriku, a Orlando ga prati i pridruzuje mu se u borbi. Natjeraju u bijeg Agramantea, koji kasnije pogiba. Ep se završava velikom bitkom za Pariz. Ona završava pobjedom kršcanske vojske Karla Velikog. Orlando i Rinaldo više ne luduju za Angelicom jer je ona s Medorom pobjegla na Istok.
Tako bismo sazeto mogli prikazati zbivanja u ovom konstrukcijski vrlo slozenom, ali umjetnicki neprocjenjivom Arostovu djelu.

ANALIZA GLAVNOG LIKA: Ariosto se koristi cijelom galerijom likova. Sve ih je prikazao vrlo plasticno i slikovito, no glavni lik Orlando potpuno je psihološki rašclanjen. Orlando je veliki i slavni vitez. Prikazan je kao covjek ogromne snage i energije. Orlando sebi prilagodava dogadaje, ponosan je, hrabar, a nadasve mudar, te potpuno gospodari svojim zivotom. No tada se pojavljuje Angelica. Orlando se zaljubi u nju, ali ona ga konstantno odbija, što smanjuje Orlandovo samopouzdanje. Prvi put u zivotu zeli nešto što ne moze dobiti. Ali kada ugleda urezana imena Angelice i Medora to slomi njega i cijelu njegovu psihu. Naime, Orlandov ponos je povrijeden. On, veliki, sjajni i ponosit vitez, Angelici je manje vrijedan od priprostog pastira. Angelica mu se, iz njegove perspektive, narugala, a on je ocekivao uzvracenu ljubav. Taj dogadaj je srušio cijelu njegovu osobu, koja je izgradena na casti i uspjehu. Tu se javlja Astolfo i ukazuje mu na njegove pogreške (ubijanje neduznih ljudi). Orlando shvaca da nije bio u pravu i da ne moze kontrolirati tude osjecaje. Polako mu se vraca razum i prestaje tako tragicno prihvacati dogadaje koji su prethodili njegovu ludilu.
JEZIK I STIL: Ariostov ep napisan je u strofama od osam stihova (oktave). Stih je pretezno dvanaesterac. U tom golemom djelu koje sadrzi preko pedeset tisuca stihova nailazimo na obilje stilskih figura i slikovitih motiva.
Neka od stilskih izrazajnih sredstava su:
Aliteracija: "Agrican za to kralj je Tartarije"
Poredba: "Zeljezne gdje da košulje i ploce
Izdrze udar ko po nakovnjima ? "
Personifikacija: "Tamo gdje šljem mu u val se uvali,
Niz vlazne prude silaziti stane."

Epiteti: ognjevito, kruta, radosno, strašan, suncani, zuti, zeleni, crveni, golo, lagan,
gustoj, tamnoj
Anafora: "Rad tebe smrt je svakoj bojnoj slavi,
Rad tebe cast za vojnika nesta,
Rad tebe hrabrost i krepost ostavi"
Polisindeton: "Glave, i plecke, i ruke i noge,
I stazu probi, kada pobi mnoge"
Metafora: "O, Ipolite, loze plemenite
Erkola grano, uzore svjetlilo"
U strofama ima mnogo opkoracenja i prebacivanja:
"Pitajuc cesto za nju, Orland krenu
Niz ravna polja il kroz šume luta;"

"Viteške igre moj otac zakaza
U Baion, bit ce pred godinu dana:
Naše se zemlje dobri glas pokaza,"
Kontrast: "One ih svojim plaštima odjenu,
S pleca ih skinu, ganute dobrotom,"
Pjesnicke slike:
olfaktivne: "Miris iz kose lijepe, njegovane,
Iz brade momka il iz ruha djevice,"
taktilne: "S krme ih, s pramca il s boka udara
Nestalna vjetra sila promjenljiva."
vizualne: "Zauvijek netko potone u more,
Izbaci vrtlog nad valove mnoge;
Plivaju neki, tu se glave bore,
Provire ruke ili gole noge."

auditivne: "Tu mnogi place, tu mnogi jauce,
Zaziva pomoc carstva nebeskoga"
Glavni motivi:
- motiv urezanih imena Angelice i Medora koji se time zele narugati Orlandu
- brodolom kao motiv zivotne prekretnice za Ruggiera, koji se nakon toga preobratio na kršcanstvo
- motiv Mjeseca kao metafora opsega Orlandova ludila
- Angelica simbolizira Orlandovu neostvarenu zelju te postaje uzrok njegovog bijesa i patnji
ZAKLJUCAK: Ne mogu reci da sam uzivao citajuci Bijesnog Orlanda. Zbog mnogih opkoracenja, prebacivanja i specificne konstrukcije recenica, u nekim mi je trenucima postajao potpuno dosadan i nerazumljiv. Djelo je vrlo teško za citanje pa sam na trenutke pomišljao da je Ariosto mogao umjesto epa napisati viteški roman. No, tada Ariostovo djelo ne bi imalo ovako veliku umjetnicku vrijednost. U stihovima najbolje dolazi do izrazaja Ariostovo umijece prikazivanja dogadaja, kombinacije razlicitih situacija i povezivanja likova. Na vrhunski nacin Ariosto i najvece fantazije (Astolfov odlazak na Mjesec), uspijeva prikazati kao normalnu pojavu.
Posebno me se dojmilo cetrdeset i prvo pjevanje u kojem je opisan Ruggierov brodolom. Pjevanje je krcato pjesnickim slikama, a prikaz utapljanja i nemoci ljudi u odnosu na prirodu jednom je rjecju genijalan. Tada mi je postalo jasno zašto se Bijesni Orlando smatra vrhunskim knjizevnim ostvarenjem.

 

[crysis]

Miroslav Krleža - Bitka kod Bistrice Lesne

Miroslav Krleža rodio se 1893. u Zagrebu, gdje je završio pučku školu i nižu gimnaziju. Polazio je kadetsku školu u Pečuhu, a zatim poznatu vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, koju je bijegom napustio. Između prvog i drugog svjetskog rata pokretao je i uređivao razne časopise ( “Plamen”, “Danas”, “ Književna republika”). Krleža je kao novelist bio vezan za prvi svjetski rat i malograđanski rat. Zbirka pripovijedaka Hrvatski bog mars snažna je slika ratnog bezumlja i tragičnih sudbina ljudi. Osim ratne novelistike značajan je i ciklus Krležinih drama s ratnom tematikom Vučijak, U logoru. Umro je krajem 1981. godine. Ostala najveća djela su mu Na rubu pameti, Povratak Filipa Latinovicza , Zastave, Leda, U agoniji, Gospoda Glembajevi, Deset krvavih godina i drugo.



Sedam junaka ove pripovijesti živjeli su tihim, gorkim i teškim životom , te su se mučili na zemlji da opstanu. Bilo je to davne 914. za vrijeme vladavine Franje Josipa Prvog kada je bijednim hrvatskim selima i naseljima vladalo feudalno društvo. Mnoga sela su stradala od Turaka, ljudi poumirali od kolere i kuge, a samo se sijetimo katastrofe stubičke i ostalih bitaka.

Onoga nedjeljnog jutra kad je trebalo da dođe do bitke domobran Trdak Vid bio je najtužniji jer nije mogao prestati misliti na svoju djecu koju nemože ostaviti samu kod kuće. Zadnju noć otišao je na Markov trg kako bi se potužio banu kako nezna što će sa djecom. Jadniku je žena umrla nekoliko dana prije.Ništa nije mogao učiniti te je djecu ostavi kod kuće.​

Pored Trdaka Vid stupao je Loborec Štef koji je bio stari frontaš te ga je rana na ramenu pekla pod remenjem koje je imao. Nije bio oženjen ni dva mjeseca kad su ga otrgli od njegove žene te ga bacili na frontu. Trebao je dobiti šest nedjelja dopusta no to su mu oduzeli. Bio je ogorčen još više kad nije bilo cipela za njega jer je bio na straži. Tražio je narednika no uzalud nije dobio cipele. Pošto je napao narednika otputovao je na frontu da ne dođe pred vojni sud.
Tako su junaci vlakom putovali pa su u Karpatima promatrali kako su se mađarski vojnici međusobno pobili. Bilo je tiho nedjeljno jutro te su oficiri sa četama čekali zapovijed. Magla se polako spuštala, a u daljini se čuju pucnjevi topova i pušaka. Kada je stigla zapovijed o napadu vladala je nervoza. Ruska strana je na njihov napad topovima žestoko uzvratila.Zviždaljke su počele zvižditi iz sve snage, a domobrani su počeli trčati iz sve snage. Pored domobrana Lovreka Štefa trčao je Trdak Vid koji je odjednom pao na zemlju. Lovrek je mislio na najgore, te je ugledao prijatelja svog u krvi. Htio mu je pomoći ali je gospodin desetnik Pesek zaurlao na njega pa je morao nastaviti s borbom. Odjednom mu se zrno zabilo u prsa, a drugo u zemlju. Mislio je na Vida i na gospodina desetnika koji se zderao na njega. Odjednom je čuo mir i tišinu. Loborec Štef mislio je na svoje pravo i u tom trenu netko je počeo pucati na njega. Onako blatan, krvav i izmoren već mu je svega bilo dosta pa se digao i počeo pucati iz svoje puške, no nije dugo.
U školi Bistrice Lesne mrtvozornik Palčić čitao ostala pisma te riješavao poslove sa papirima. Taj dan nisu samo stradali desetnik Pesek sa šest junaka, već druga i treća satnija drugog voda. Ti seljaci cijeli su život gutali čađu i smrad, ustali su iz jednog groba i sada idu tiho u drugu jamu, u nepovrat.



Knjiga Bitka kod Bistrice Lesne opisuje hrabrost i jad slavnih junaka koji su poginuli u toj bitci. Tadođer opisuje težak i siromašan život na selu. Radnja se odvija na dva mjesta i to na fronti i u Zagorju. Glavne likove čine hrabri desetnik Pesek i šest njegovih prijatelja koji su mukom umrli. Kraj knjige je jako zanimljiv, sa mnogo radnj i napetosti pa mi se zbog toga sviđa.