Šta je novo?

Prepricane lektire i analize dela

Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
John le Carre - Dečko, dama,kralj, špijun

Bilješka o piscu:

John le Carre rođen je 1931.g. Njegov treći roman "Špijun koji je došao sa hladnoće" lansirao ga je među najbolje pisce špijunskih romana. I budućim romanima potvrdio je tu zasluženu titulu. Roman "Krojač Paname" postigao mu je svjetsku slavu i preveden je na šezdesteak jezika! Napisao je sveukupno 11 djela: "Naša igra", "Noćni menadžer", "Tajni hodočasnik", "Ruska kuća", "Savršeni špijun", "Mala bubnjarka", "Smiley-evi ljudi", "Počasni đak", "Ratni dalekozor", "Špijun koji je došao sa hladnoće" i "Dečko, dama, kralj, špijun". Nemam podatka o njegovoj smrti.
U jednom intervjuu izjavio je da mu laska što njegova djela shvaćaju tako ozbiljno, ali svi su likovi i operacije izmišljene.



Žanr:
Špijunski roman

Tema:
Umirovljeni djelatnik engleske špijunske službe pokušava razotkriti "krticu" duboko ukopanu u sam vrh te važne organizacije.

Mjesto radnje:
London, Engleska: "Mrzio je City. velik, tmuran, zaglušan grad sa previše golubova.", "...hitao je sitnim koracima uz pocrnjele arkade Victoria Station", "Požurio je do Martindaleovog kluba na polovici King's Roada.", "...jedan od onih poniznih stanovnika Londona...".

Vrijeme radnje:
Doba hladnog rata: To možemo to zaključiti po mnogobrojnim špijunskim operacijama: "..i sve ostale neugodne fraze koje su u najboljim danima hladnoratovske kulture gotovo pretvorile Školu u...", "Upuštajući se u čitanje Smiley je iznova proživljavao glavne bitke tog dugog i okrutnog rata.", "Morali smo zbog sigurnosti naše mornarice izviditi te ruske podmornice!".

Motivi:
-privrženost prema Kontroli: "Sam sam ispratio Kontrolu u nekakvom užasnom krematoriju u East Endu, prošlog Badnjaka, i osim mene nije bilo nikoga. Svećenik je imao govornu manu.", "Smiley se sjećao kako je Kontrola mršavio, kako su mu se obrazi rumenjeli i kako su mu oni koji ga nisu dobro poznavali čestitali na dobrom izgledu. Samo je Smiley primijetio kapljice znoja što su mu tih kobnih dana pratile granicu rasta kose.", "Shvatio je samo: vrati se u Cirkus i dovrši posao."

-znatiželja: "Tko je taj misteriozni pukovnik Viktorov, ta krtica koja se tako duboko i neprimjetno uvukla u sam vrh Circusa i tko je to stajao iza Connieina otpusta. Tko štiti krticu i da li je Poljakov krtićin kurir?"
Opis likova:

Smiley- a) vanjski opis:
"Štaviše on je lako mogao biti konačni oblik kojeg je Bill Roach bio prototip. Nizak,debeljuškast, i u najboljem slučaju srednjh godina, bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju. Noge su mu bile kratke, hod sve prije nego žustar, a odjeća skupa, loše skrojena i skroz-naskroz mokra. Njegov kaput koji je pomalo podsjećao na udovištvo, bio je izrađen od onog crnog, rijetko tkanog materijala koji kao da je posebno izrađen kao da je posebno namijenjen upijanju vlage. Rukavi su bili predugi ili ruke prekratke jer bi mu rukavi- kao Roachu kad bi obukao kabanicu- sakrivali prste. Iz taštine nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim. "Kao podstavljuno zvono što se stavlja na kuhano jaje da se ne ohladi.", primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila. Stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao..."
"Sjedio je, naslonivši se,savijenih kratkih nogu, glave pognute naprijed, sklopivši debeljuškaste ruke na trbuhu kojim ga je mojka priroda obilno nagradila. Iza debelih leća nazirale su se oči opuštenih kapaka. Tu i tamo protrljao bi stakla svilenom podstavom kravate, i to bi bio jedini znak njegove uznemirenosti,a kad bi to učinio pogled bi mu opet postao kiseo i bespomoćan, neugodan svakome tko bi ga u tom trenutku pogledao."
"-Pretpostvljam da uviđate kako užasno izgledate!...zrcalo mu je pokazalo zakrvavljene oči i jasne tragove zamora na bucmastim očima."
"U svakom slučaju prestar sam za ovakve automobile..."
"...podigavši ovratnik do povelikih podbradaka."



- b) unutarnji opis:
-marljiv: "Radio je jučer do kasno navečer, sve dok nije završio neki izvještaj o odnašanju smeće. kad je uvidio da mu je nestalo kave i da zato više ne može nastaviti, otišao je u dućan i stao u red...", "Smiley se ponovno baci na ćitanje suhoparnih podataka u prašnjavim mapama. Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu,a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu."
-nesiguran: " Nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim, primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila.. stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao..."
"Nesigurno se meškoljio u prevelikom kaputu dok je Peter jurio seoskim cestama po Smileyu prevelikom brzinom."
"Otkako ga je Ann napustila, otičla je i čistačica: samo je dakle Ann imala ključ. Hrastova vrata imala su dvije brave,"banham" sa zasunom i "chubb pipiekey" te dvije treščice. Počeo ih je ponovno stavljati, možda zato da ga ona ne iznenadi!"
-ponizan i slab: "Bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju."
"Pravo pravcato pomanjkanje snage volje. Zovu to uglađenošću, iako to nije ništa drugo doli slabost. Slabost- nesposobnost življenja bez tuđe pomoći, neovisno institucijama i emocionalnim vezama koje su nadživljele svoju svrhu. To jest moja žena, to jest Cirkus, to jest življenje u Londonu. Taksi su mu bezobrazno otele dvije djevojke cereći se zajedno ispod jednog kišobrana."
-pun starih navika: "Već iz dugogodišnje navike Smiley je vršio smotru automobila...činio je to i kao dio vježbe memorije, ali i zbog straha koji zauvijek prati jednog profesionalca.", " Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu,a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu."

Bill Haydon- a) vanjski opis
"U tom vlažnom hodnikuoštre crte njegova lica nisu se toliko isticale, ali bi na svježem zraku jasno pokazivale obilježja neobičnih krajeva u kojim je služio. Ugledavši Haydona zastao je kao ukopan. Dok je tako stajao, osvijetljen odostraga svjetlom doimao se neobično taman i visok. Nešto je nosio u ruci- Guillam nije mogao razabrati o čemu se radi."
"Na stolu je stajala jedna stara Billova slika- apstraktan motiv oštrih crta, prošaran zagasitim bojama pustinje."
"Odjeća mu je kao i obično bila nastrana. Komadići kože bili su prišiveni na laktovima kaputa u obliku romba a ne kvadrata, što mu je s leđa davalo izgled harlekina. naočale je nabio u kosu poput zaštitnih naočala. Posve nenadano okrenuo se, cijelim tijelom, kao kip na postolju i zagledao se u Guillama. A tada se nacerio tako da su mu se polumjesečaste obrve uzdigle kao u klauna i lice mu postalo privlačno i neobično mlado."
"Još jednom je kimnuo, davši im time znak da krenu, a Guillam je na leđima osjećao prodoran pogled Haydonivih svjetloplavih očiju sve do slijedečeg skretanja."
"Bio je često kod Kontrole i rado viđen od "mamica" zbog svojih svjetloplavih očiju i nekakvog svog neobičnog šarma."
"Skinuo je kaput i nemarno ga prebacio preko stolice. Prišao je prozoru i zagledao se van na ulicu. U očima mu se odražavala zabrinutost i briga. Po velikim podočnjacima moglo se viditi da više dana nije spavao."
"Prišao joj je blago i ohrabrio ju svojim neodoljivim osmjehom."

Opis jezika:
Djelo je pisano književnim jezikom bez ikakvih stilskih sredstava ili neobičnosti

Mišljenje o djelu:
Pročitala sam knjigu prije roka lektire jer me zaintrigirao naslov i sam žanr teksta. Napokon nešto što se lako i tečno čita! Međutim već u prvim poglavljima izgubila sam se u gomili imena, nepovezanih radnji, umetaka i naizgled nepovezanih likova. Nisam mogla shvatiti hijerarhijsku ljestvicu Cirkusa tko je glavni, a tko kome odgovoran. Ipak, uporno sam se pokušavala koncentrirati na rečenice i pohvatati konce. Tek nakon polovice odlistanih stranica počela sam nazirati tok radnje i povezivati događaje sa prethodnih stranica. Čitala sam knjiga od kraja prema početku. Zamislila sam se nad time i otkrila uzročnika. Likovi jako malo "razmišljaju naglas". Tako ne pojašnjavaju pojmove ni ljude. A djelomičan uzrok tome je i pisanje u trećem licu.

 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Giovanni Boccaccio - DEKAMERON

1. TEZA : BILJEŠKA O PISCU



Giovanni Boccaccio (1313-1375),bio je talijanski pripovijedač i romanopisac, proučavatelj Dantea (napisao Život Danteov i komentar Božanstvene komedije). U romanu u prozi Filocolo (1338) obradio je ljubavno-pustolovnu temu o ustrajnoj ljubavi, vrlo poznatu u srednjem vijeku. Uromanima u stihovima (u oktavama) Filostrato (1338) i Teseida (1339/40) obrađuje teme iz grčkih bajki. Autobiografsku građu obradio je u proznom romanu Elegija gospe Fiammette (1343). Legendarnu građu o postanku Fiesola i Firence obradio u oktavama u spjevu Ninfale fiesolando (1344-1346). Najznačajnije je djelo Dekameron (1348-1353), što znači knjiga deset dana. U zbirci od sto novela, dok kuga vlada u Firenci, sedam djevojaka i tri mladića provode vrijeme u prirodi pričajući naizmjenice deset novela u deset dana. Svojim djelom Boccaccio je otvorio nova tematska područja iz ličnog i intimnog života, potvrdio nove renesansne poglede na ljudski život, a noveli postavio njene klasične izražajne okvire tako da će stil njegove novele stoljećima biti i ostati uzor talijanske umjetničke proze. Na sličan način kao Petrarchin Canzionijere u lirici.



2. TEZA : ANALIZA DJELA


TREĆI DAN, NOVELA PRVA


LIKOVI: Nuto (vrtlar)
Masetto
Nadstojnik
Glavna časna sestra
Opatice

MJESTO DOGAĐANJA: ”U ovom našem kraju bio je, a i sada je jedan...”

FABULA: U nekom je kraju postojao samostan. U njemu je radio vrtlar po imenu Nuto. Održavao je vrt, ali kako su ga zadirkivale opatice i pošto nije bio zadovoljan plaćom, izravnao je račune i vratio se u svoj rodni kraj Lamporecchio. Tamo ga je dočekao mudri Masetto, i čuvši čime se i kako Nuto, uzeo je sjekiru i uputio se prema samostanu. Malo je razmislio i došao do zaključka, pošto je mlad, da se pravi da je nijem, jer ga inače možda ne bi htjeli uzeti da radi za njih. Kad je došao tamo, obavio je nekoliko poslova. Nadstojnik se uvjerio da on vrlo dobro obavlja svoj posao, dogovorio se sa glavnom časnom sestrom da ga zadrže. Dok se jednog dana pravio na livadi da drijema, pored njega su pričale dvije opatice kako su čule, da je ono što muškarac može pružiti ženi mnogo ljepše od najljepših zadovoljstava na svijetu, te odluče to isprobati s njim. Nakon što su to radile više dana, opaze ih tako druge opatice, pa im se i one pridruže. Tako je Masetto morao zadovoljavati svih deset opatica. Šetajući se vrtom jednog dana glavna časna sestra primijeti Masetta napola gola, pa i ona odluči to isprobati. Odnese ga u dvor i zadrži ga tamo par dana. Nakon više dana, Masetto nije mogao više izdržati sve to,pa je progovorio glavnoj časnoj sestri. Ispričao joj je da ta bolest nije njemu urođena, i da sada nije naglo progovorio. Priznao joj je istinu o opaticama i molio je da ona to sredi. Ona se dogovorila sa drugim opaticam o tome kada će ga koja imati. Kada je umro nadstojnik, njega su stavili na njegovo mjesto. Kada je Masetto ostario, vratio se u rodni kraj Lamporecchio veoma bogat.











TREĆI DAN, NOVELA ČETVRTA



LIKOVI: Puccio di Rinieri
Isabetta (Pucciova žena)
Don Felice

MJESTO DOGAĐANJA: ”Blizini San-Brankacija živio je jedan...”

FABULA: Nedaleko crkve San-Brankacija živio je Puccio di Rinieri. Bio je vrlo pobožan. Imao je mladu i vrlo lijepu ženu pod imenom Isabetta. Jednog je dana u taj kraj došao redovnik imenom Don Felice. Odmah je otkrio želje Puccia, i ono što muči njega i njegovu ženu. Puccio je bio vrlo pobožan, i nije mogao pono uživati s ženom. On i njegova žena su se zavoljeli, ali toj njihovoj ljubavi je bio prepreka Puccio, koji nije često izlazio iz svoje kuće. Don Felice je riješio problem tako što je Pucciu izmislio način kako da postane svetac. Rekao mu je da mora svaki dan postiti i svake noći moliti na terasi očenaše i zdravomarije. Puccio di Rinieri je to povjerovao i dok je molio na terasi, Don Felice je uživao sa njegovom ženom u njegovoj sobi.







ČETVRTI DAN, NOVELA PRVA



LIKOVI: Salernski knez Tancredi
Vojskovođa Capove
Ghismonda (Kći kneza Tancreda)
Guiscardo

MJESTO DOGAĐANJA: “Tancredo, knez od Salerna, bio je...”

FABULA: Salerinski knez Tancredi, imao je kćerku jedinicu imenom Ghismonda. Volio ju je više nego što su drugi roditelji volili svoju djecu, i zato ju nije htio udati. Kada je ona već bila u godinama kada se druge djevojke udaju, on ipak odluči da je uda, za vojskovođu Capova. Međutim ona nije voljela Capova, već se zaljubila za Guiscarda koji je bio iz nižeg staleža. Takav brak njen otac nebi nikad dopustio. Dala je naslutiti Guiscardu da ga voli. Počeli su se tajno viđati. Jednog je dana Tancredi tražio kćerku. Običavao ju je posjećivati u sobi. Jedan dan došao je u njenu sobu i zaspao. Zaspao je na sakrivenom mjestu. Ona ga nije vidjela i počela se zabavljati sa Guiscardom. Kada je to vidio Tancredi, nije ništa rekao. Šutio je i čekao, pa kada su oboje otišli, neprimjetno se išuljao iz sobe. Drugo jutro naredio je svojim slugama da zarobe Guiscarda, i odtad su ga u najvećoj tajini držali zarobljenog u jednoj prostoriji dvora. Kad je saopćio kćerki da je zarobio Guiscarda, ona je rekla da treba oboje kazniti. Drugo je jutro knez Tancredi zagušio Guiscarda. Izvadio mu srce i na tanjuru ga je poslao svojoj kćerki. Kada je ona vidjela to srce, dugo je vrijeme plakala nad njim, a kasnije je ulila u tu krv otrov i sve skupa popila. Čim je to čuo knez Tancredi, dotrčao je u njenu sobu, u kojoj je ona ležala sa srcem Guiscarda naslonjenim na njeno srce. Zadnje rječi koje je Ghismonda izgovorila bile su, da želi da ih pokopaju zajedno da bude stalno s njim. To je njen otac kasnije i učinio.

ČETVRTI DAN, NOVELA ŠESTA



LIKOVI: Plemić Negro da Ponte Cararo
Andreuola (kći plemića Negra)
Gabriotto
Sluškinja

MJESTO DOGAĐANJA: “U gradu Breschi živio je nekada jedan...”

FABULA: Plemić Negro da Ponte Cararo imao je više djece među kojima i kćerku Andreuolu. Andreuola se zaljubila u susjeda pod imenom Gabriotto, koji je pripadao nižem staležu od njenog. Sluškinja joj je pomogla pri tome da Gabriotto dozna o tome kako ga ona voli, te da se oni viđaju i uživaju skupa. Andreuola je sanjala da uživa s njim, i da iz njega izađe nešto crno, i da ga ona gubi. Kada mu je ona to ispričala, nije htio vjerovati, pa ju je pokušao smiriti. Malo kasnije umro je u njenim rukama. Sluškinja joj je pomagala odnijeti tijelo do njegove kuće. Putem su ih uhitili čuvari i odnijeli pred sud. Nakon što je ispričala istinu, otac se uvjerio da je nevina, pa ju je poveo kući. Gabriotta su zakopali sa svim počastima a kasnije su Andreuola i sluškinja otišle su u samostan i živjele još dugo očiščene od grijeha.













PETI DAN, NOVELA ČETVRTA



LIKOVI: Lucio da Valbona (mesar)
Đakomina (žena mesara Lucia)
Catarina (kći mesara Lucia)
Ricardo Manardi

MJESTO DOGAĐANJA: “Nedavno je u Romaniji živio jedan...”

FABULA: Mesar Lucio da Valbona imao je kćerku Catarinu. Bila je najljepša djevojka u tom kraju. Nakon što ih je više puta posijetio Ricardo Manardi, priznao joj je svoju ljubav. Pošto je njen otac pazio na nju, bio je problem kako da se sastanu. Ricardo je rekao neka noć prespava na terasi, pa da će on naći način da dođe kod nje. Ona je rekla roditeljima da joj je u sobi vruće spavati, pa da uz njihovo dopuštenje namjerava spavati na terasi. Ricardo je došao te noći na terasu. Cijelu noć bili su zajedno, a pred jutro su zaspali. Kad se njen otac pred jutro probudio, vidio ih je na terasi kako skupa leže. Pozvao je ženu da se i ona uvjeri u njihovu ljubav. Kad su se probudili, Catarina je počela plakati, jer se bojala oca i njegove osvete. Iznenadila se je kad je dobila dopuštenje za njihovo vjenčanje.










PETI DAN, NOVELA OSMA

LIKOVI: Nestađo degli Onesti
Paola Traversi

MJESTO DOGAĐANJA: “U Raveni, prastarom gradu Romanjie, bilo...”

FABULA: Nestađo degli Onesti, bogat i otmjen plemić zaljubio se u djevojku plemićke obitelji Traversi. Htio ju je osvojiti rasipajući svoje bogatstvo nad njom, međutim ona ga nije htjela. Jednog je dana on poslan na molbu roditelja u Kjeso, gdje je ugledao scenu kako vitez tjera mladu djevojku. Pomislio je kad bi Poala vidjela takvu scenu, da bi ga od straha možda zavoljela. Vratio se u Ravenu, pozvao je nju i svoju rodbinu na ručak. Vidjevši takvu scenu, Paola je pomislila da je njoj namjenjena, i strahujući za sebe zavoli Nestađa. Uskoro su se nakon toga vjenčali.



ŠESTI DAN, NOVELA SEDMA



LIKOVI: Madona Filipa
Rinaldo de Puljezi
Lazarina de Gvacaljotrija

MJESTO DOGAĐANJA: “U gradu Pratu postojao je nekad...”

FABULA: U ono vrijeme, u Pratu je postojao zakon koji je govorio da ako je muž nađe u preljubu, ženu može dati na sud i da ona može biti obješena. Rinaldo de Puljezi je tako pronašao u preljubu svoju ženu sa Lazarinom. Priveo ju je pred sud da joj oni sude. Kad su je upitali da li priznaje preljub, ona je potvrdno odgovorila, ali da želi upitati muža, da li mu je ona uvijek udovoljavala želje kada je on to htio. On je na to pitanje odgovorio potvrdno. Žena je rekla sudu da ne vidi razloga zbog ćega bi doma stajala neiskorištena, za vrijeme dok nije potrebna svome mužu. Sud je rekao da ona ima pravo, pa su izmjenili zakon tako, da bilo koja žena koja zadovolji svog muža, može zadovoljavati i druge muškarce.



SEDMI DAN, NOVELA DRUGA



LIKOVI: Peronela
Muž Peronele
Đanelo Striniario

MJESTO DOGAĐANJA: “Prije kratkog vremena se u Napulju...”

FABULA: Peronela se oženila siromahom. Pošto nisu imali novaca, on je svako jutro išao rano raditi ili tražiti posao. Kasno se vračao doma. Za to vrijeme, dok je on radio, Peronela se zabavljala s Đanelom Striniarom, koji bi dolazio kod nje čim bi joj muž otišao na posao. Tako je bilo više dana, sve dok se jednog jutra ne vrati kući. Kada Peronela primjeti da se muž već vratio sa posla, reče Đanelu da se brzo sakrije u jedno veliko bure koje su imali u kući. Peronela kaže mužu da neće imati šta jesti ako se misli tako rano vraćati s posla. On je doveo kupca za veliko bure koji će mu dat pet srebrnih forinta. Rekla mu je da je iona isto našla kupca koji će joj isto dati sedam srebrnih forinta te da je taj kupac ušao u bure da pregleda da li je cijelo. Kada je to čuo njen muž, potjera svog kupca, jer mu je on davao dvije forinte manje nego onaj drugi, te otiđe kod bureta da završi posao. Đanelo je rekao da je bure cijelo i da će ga kupiti ako mu ga očisti, što je Peronelin muž i učinio. Dok je on čistio to bure, Peronela i Đanelo su se zabavljali. Kad je on završio posao, Đanelo je platio bure i odnio ga kući.



DEVETI DAN, NOVELA DRUGA



LIKOVI: Izabeta
Mladić
Glavna časna sestra
Opatice
Svečenik

MJESTO DOGAĐANJA: “U Lombardiji se nalazio jedan po...”

FABULA: Izabeta je bila opatica u samostanu. Zaljubila u mladića koji je dolazio u taj samostan. Priznala mu je svoju ljubav, pa su oni često zabavljali. Kada su to druge opatice vidjele, otrčale su do sobe glavne časne sestre. Strahujući da je ne nađu da spava sa svećenikom, brzo se obukla i u žurbi umjesto marame na glavu je stavila svećenikove gaće. U žurbi to nije primjetila niti jedna opatica. Kad su došli pred Izabetinu sobu, provalili su, i zatekli Izabetu i mladića kako se zabavljaju. Izabetu su otjerale iz sobe da joj sude. Kada je kasnije Izabeta primjetila što je na glavi glavne časne sestre, kazala je neka si prvo sveže maramu pa neka onda razgovara s njom. Tada su i opatice primjetile što se nalazi na glavi glavne časne sestre, te je ona bila prisiljena da dopusti svim opaticama da vode ljubav kad god žele. Tada se Izabeta vratila svom ljubavniku i nastavili su i dalje nesmetano se viđati.



DESETI DAN, NOVELA ČETVRTA



LIKOVI: Meser Gentile de Karizendi
Nikola Kačanimik
Katalina

MJESTO DOGAĐANJA: “U Bologni, divnom lombardijskom gradu...”

FABULA: U Bologni je živio mladi čovjek imenom Đentile de Karizendi. Zaljubio se u jednu plemkinju Katalinu. Ona njemu nije uzvraćala ljubav i nije ga voljela. Ona otiđe na svoj posjed gdje se razbolila. Doktori nisu mogli naći znakove života, pa su je zakopali. Kada je Đentile doznao da je ona umrla, uputio se u najvećoj tajnosti sa slugom do njenog groba. Došavši tamo uđe u grobnicu i poljubi je više puta, a kasnije odluči da joj može dotaknuti grudi. Primjetio je da u njenim grudima ima još malo života, pa je odnese u svoju kuću gdje mu je njegova majka pomogla da je ozdrave. Kad je ona ozdravila zamolila je Đentila da joj dopusti da se vrati svojoj rodbini. On je rekao da pošto svi misle da je ona mrtva da će pozvati neke plemiće na gozbu kod sebe te tako i njenog muža i da će je pred svima njemu uručiti kao poklon. Ona je na to pristala. Morala je počekati da se on vrati s puta, da bi vidjela svoju rodbinu. U međuvremenu je rodila sinčića. Kada se Đentile vratio s puta i vidje kako je ozdravila, napravi gozbu i pozove plemiće na ručak. Zapitao je da li bi bilo pravedno kada bi neki čovjek bacio svog bolesnog slugu na ulicu, a drugi bi ga izlječio da ga taj drugi zadrži za sebe. Na to su se svi dogovorili a Nikola je izrekao u ime svih da je to pravedno. Tada Gentile naredi slugama da uvedu Katalinu što i učine. Kad je došla on se udalji, a drugi su gosti ispitivali Katalinu o tome ko je, to ona nije odgovarala. Kasnije je Đentile predao Nikoli svoju ženu i dijete. Kasnije su ga za to svi hvalili.




3. TEZA : O DEKAMERONU



Dekameron nije proizvod jednog bludnog i ustreptalog života kakav je bio Boccacciov, već plod profinjene umjetničke analize i tihog izražavanja genijalnosti koja živi u prostoru i vremenu, te osijeća pravi trenutak. (komentar iz dijela).
Dekameron je produkt ponašanja građana tog vremena. Žene su bile varljive. Napravile su ćak i zakon koji im dopušta da se druže s drugim muškarcima. Neki muškarci su bili naivni i glupi, a drugi mladići hrabri i nepromišljeni. Izgleda da je u to vrijeme bilo dosta vanbračne dijece, čak možda više nego danas.
Dekameron je već u 14. stoljeću bio preveden na francuski, a onda i na engleski jezik. Nastavši u najgorem vremenu tj. za vrijeme kuge, te pored svih grozota, zrači snažnom životnom voljom i optimizmom.
Sto novela, povezao je okvirom. Dok u Firenci vlada kuga, sedam djevojaka i tri mladića napuštaju grad da bi izbjegli smrt, odlaze u obljižni Fijezole i tamo provode deset dana u pričanju najraznovrsnijih događaja, u prvom redu ljubavnih, karakterističnih za period 13. i 14. st.

 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Ivan Kozarac - Đ u k a B e g o v i ć

Stvaralački portret pisca i životopis:

Ivan Kozarac rođen je u seljačkoj obitelji 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Razočaran nakon dva razreda gimnazije dobivanjem loših ocjena i upravo mu umire otac, napušta školu. Bio je kao vježbalo na sudu i čitao je knjige, romane. Slušao je crte iz socijalnog života Krajine. Nakon dosta pročitanih knjiga ruskih realista i sam je počeo pisati pjesme. Na poticaj njegovog bratića Josipa Kozarca prihvatio se pisanja proze.
U Zagrebu dobiva mjesto poslovođe u nakladnom fondu Društva hrvatskih književnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u lječilištu na Sljemenu i vraća se u Vinkovce, gdje je umro 16. 9. 1910. godine, navršivši 25 godina života.
Ivan Kozarac je svestrani stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom životu i književnom stvaranju napisao je nekoliko novela i psihološki roman Đuka Begović, koji mu je osigurao posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Pjesme je pisao po uzoru na narodne lirske pjesme, od kojih su neke uglazbljene, kao Milovao sam, Da se povezemo. Već kao sedamnaestgodišnjak pisao je pjesme i crtice u pravničkom glasilu «Naša Sloga». Političke članke objavljivao je u listu Frana Supila «Novi List» i u naprednjačkom «Hrvatski đak». Za života tiskao je samo jednu knjigu, zbirku novela «Slavonska krv». U novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijančevanje, bijelu kugu, lažno bogomoljstvo, nemoral, jagmu za državnim službama…. ). Kao novelist odlikuje se izoštrenim darom zapažanja, lirskim opisima, spontanošću u izražavanju ljudskih strasti i nagona te smislom za psihološku raščlambu. Predstavlja se kao pjesnik i kritičar slavonskog sela, tj. kao izraziti «novelist sela».
Vrhunac njegovog stvaralaštva označava psihološki roman Đuka Begović, roman o pojedincu, koji oslikava društvenu stvarnost potkraj XIX. stoljeća. Odmah po izlasku, a i kasnije roman je privukao pažnju književne kritike. Ivan Goran Kovačić u tekstu Život od komada u «Novosti» uvrstio je Đuku Begovića u dvadesetak najuspjelijih djela naše književnosti i u desetak najizrazitijih ispovijedi naše hrvatske duše, prkosite, puntarske, uspravne do oholosti.
Kozarac je izraziti «pučki modernist» koji je u hrvatsku književnost unio svjež i bujan slavonski kolorit, osebujnost slavonskog temperamenta, dah slavonskog krajolika i izražajnost slavonskog jezika. Njegovo je djelo nedovršeno, ali živo i reprezentativno, izvorno i osebujno. I Miroslav Krleža inače strogi sudac hrvatske književne baštine u poznatom eseju «Hrvatska književna laž» opisao je da nitko nije znao tako dobro pisati kao «pučki učitelj» Leskovar i kaplar Kozarac mlađi.

Tema: Pokušaj bijega od svakodnevnog života, neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti, te mučno lomljenje vlastitog života.


Problematika koja se obrađuje:
- Unutarnji monolog – kako živjeti.
- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima u seoskoj sredini.
- Opis unutrašnjeg života glavnog lika (monolog) koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.
- Neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona.
- Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u izreku «Tko mi šta može, tko ?»
- Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti.
- Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija, te prepuštanje nesputanom životu, alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima.
- Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize.
- Napola rezignirani čovjek prisjeća se zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada, gdje ubija svog oca.
- Surovost i grubost – odnos prema ženi, odnos prema konjima.
- Raspon emotivnih stanja i reagiranje sela na Đukino ponašanje.
- Mučno lomljenje vlastitog života.
- Zov zemlje.
- Lirski opis šume.
- Opis mahnite vožnje.

Struktura djela: Psihološki roman kao pripovjedačko sredstvo, roman o pojedincu, roman koji oslikava društvenu stvarnost u Slavoniji. U njemu je predstavljen lik u prvome licu u kojem je opisano mučno lomljenje vlastitog života. Psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i poznate književne forme. Pokušava se uzdići iznad konvencija sredine, ali ubrzo se još nemoćnije ruši u nju i propada. Đuka je ujedno simbol muške snage, čovjek širokih zamaha i svoje volje, originalno i kompleksno književno lice. U srdžbi ubija rođenog oca, u veselju pjeva, ojađen muči sebe i druge, u duši samotnički trpi, u šumi vrišti od radosti. Uglavnom živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta, ali od svojih suseljana doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost.

Književna vrsta: Roman.

Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima se osjeća utjecaj ruskih realista i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. U prozi se osjeti utjecaj njegovog bratića Josipa Kozarca.

Mjesto i vrijeme radnje: U Slavoniji potkraj XIX. stoljeća

Likovi:
Šima Begović Đukin otac, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan piću i ženama, radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku.

Đuka Begović je mladi slavonski seljak, neobuzdanog temperamenta, koji se pita kako živjeti u toj sredini. Želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima. U unutarnjem monologu prožima se mučno lomljenje vlastitog života i reagiranje sela na njegovo ponašanje. On je simbol muške snage, čovjek širokih zamaha i svoje volje, pa su i zla kao alkoholizam, nerad, rasipništvo i naglašeni erotizam u njemu našla plodno tlo. Neprekidno pokazuje dvojnost, razapetost što ga dovodi do kriznih situacija. On je vitalan, temperamentan, pun volje i životne energije, ali istodobno osamljen, uronjen u vlastitu prošlost, nesposoban za prilagodbu sredini i normalnu komunikaciju s ljudima. Đuka je originalno i kompleksno književno lice, koji u srdžbi ubija rođenog oca. Živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta ali nije uspio, te doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost. On je kontradiktorna ličnost: u jednoj osobi i «bećar» i patnik, moralni prijestupnik i pokajnik. Njegovo ponašanje ne vodi razum, nego uzavrela krv, nagoni i strasti. Sve što radi, radi za vlastiti užitak i pri tome ne priznaje nikakve zakone. Po tome se razlikuje od pokorne, samozadovoljne licemjerne sredine.

Marijica Đukina žena je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Bila je dobra duša, golublja krv.

Kratka bilješka o djelu:
Roman o mladom slavonskom seljaku Đuki Begoviću koji se izdvojio iz svoje sredine. Nižu se epizode u kojima se otkriva njegov neobuzdani temperament. Takva je i poruka romana u kojem se Đuka pita kako živjeti, prepušta se mahnitoj vožnji preko polja i kroz hrastovu šumu. U srdžbi ubija rođenog oca, želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima.

Sadržaj:
Nakon četiri godine robijanja, vratio se Đuka Begović svojoj kući skrivećki, da ga seljani ne vide. Sve je isto, jednako. Ognjište okrpano i napola srušeno, a postelja s previjenim starim – punim moljaca – kožuhom umjesto uzglavlja. Tek je više paučine po zidovima i više rupa po tlu. Sve je obišao, sve je vidio, te ga obuzme nekakav nježan osjećaj. Razmišljajući, sjetio se sebe kao dječaka «jedinkom» kako ga je otac Šima nazivao. Bilo je to bogato seosko gazdinstvo s dvadeset jutara masne dobre zemlje, te konja, krava i ostalih domaćih životinja, a duga, tek nešto forinti. Njegov otac Šima, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan piću i ženama, radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku. Opijao ga, da je svijet okretao glavu: «Eto što je moj jedinak!» A o pokladama s cigarom i ciganskom svirkom nagovarao sina da razbija čaše i štipa cure i snaše. Kada je došlo vrijeme Đuki za školu, jedva je išao godinu dana. Dvoje prasaca izvadilo ga iz nje: «Što će sin Šime Begovića u školi? Da žulja kosti ! Neće on biti ničiji sluga, on će bito svoj gazda, pa što će njemu, «jedinku» škola ?» I tako je to sve išlo dok Đuka nije dorastao kolu i divanu. Lijegao o ponoći, družio se sa slugama i od njih učio prostaštvu i besramnosti. Za rad je imao vrlo malo volje, no otac ga nije niti tjerao: «Ima Šima novaca za nadničare, pa čemu da se ti mučiš !» majke se jedva i sjećao. Umrla je kada mu je bilo 5 godina, no u kući njegova oca uvijek je bilo žena. S 15 godina već je imao curu, kojoj je kupovao kolače i pratio do avlijskih vrata i cjelivao. Novac je trošio otac, a trošio je i sin. Nije radio otac, a nije radio ni sin.
Sa 19. godina oženio se Đuka sa curom koju su mu tetke namijenile. Marijica je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Nakon 2 – 3 mjeseca već mu je omrznula. Đuka je htio ženu snažnu, živahnu, punu strasti i žudnje, a njegova je Marijica bila tiha. Mučio je on svoju Marijicu tako polupijan cijele noći, da ni spavati nije mogla. Sjećao se on svoje Marijice i bilo mu je teško: «Dobra je bila ! Golublja krv ! Duša ! Al ja . . . ja ?» Sjetio se birtašice zbog koje je bio u birtiji od jutra do mraka, opijajući se i kartajući. Oboje su ludovali cijele noći sa istim strastima i neobuzdanošću. Bitraš je šutio i muzio od Đuke na kartama novac. Žena mu se Marijica hvalila bogu što ju pušta na miru, tek otac Šima grizao se i zavidio sinu, jer se i njemu svidjela birtašica.
Kako je došlo vrijeme za vojsku, Đuka je morao otići. Odslužio je tri godine. Nedugo iza Đukina odlaska, Marijica je rodila kćerku Smilju i nakon godinu dana je umrla. Kada se Đuka vratio iz vojske, otac nije imao više žene u kući, pa je malu Smilju predao rodbini – babi Mari na čuvanje, a sam je svakodnevno boravio kod birtašice grijući svoje stare kosti u njenom zagrljaju.
Već prvoga dana, otac i sin su se žestoko sukobili. Đuka je saznao, da je otac u švaleranju s birtašicom spiskao oko 800 forinti, a kada je još saznao da mu otac hoće prodati i komad zemlje, obuzelo ga je nešto okrutno, te mu se zacrnilo pred očima, dohvatio je žarač i svom silinom udario oca po glavi: «Eto ti ! – šapnu Đuka i odvuče se u birtiju. Sve je to prolazilo Đukinim mozgom, nešto je vidio jasnije, a nečega se jedva sjećao. A ove 4 godine tamnice: «A tražio je, htio je . . . kazao je otac, udri. Grizao me ! I na sudu je tako rekao. I oni me ipak na 4 godine osudili. Nemaju ni srca ni duše. I ja , i ja je nemam!» I sjećanje je tako dalje . . . .
Sjeti se patnji zbog tamničara. I kada idu na posao njih dvadesetak, a okolo žandari s puškama. Svijet gleda, neko sažalno, a netko i prezirno boli i jedno i drugo, a djeca ? Rugaju se: «Robijaši, robijaši !» I za godinu dana sve te vrijeđa i poželiš noć, san, misliš: «Lakše je noću !» A kad padne noć, opet muke i misli. Katkad koja sjedne u mozak pa kopa, kuje, pili, grize i ne da se izbaciti. Sad misli o ženi i djetetu i njegovom životarenju ili o raspukloj lubanji svoga oca, o tamničaru, o birtašici, pa kao u groznici stvori se čudna slika njegova života. «Što li ću ja? Kako da živim? – i tako sam ja sebe pitao i pitao. Odgovoriti nije znao. Zatim skoči, pohita prema konjima, uskoči u kola i potjera konje preko šljivika, žita, ječma. Nije mario što gazi po tuđem trudu i plodinama, samo goni konje, baš kao nekad. Lice mu se izobličilo, a on ih je tjerao dalje, konji jure sve bješnje da je šuma ječala i grmjela. Konji umorni sve su manje grabili, a on bijesan trzao uzdama, šibao bičem, te siđe s kola i počne udarati po konjima. Konji vrištali, svijali se, propinjali se, ali naprijed ne htjedoše. A Đuka nije prestajao, samo je udarao. Konačno konji počeše klecati, stenjati i lijevi se ispruži po tlu, te zacvili i gotovo zaplače. Đuka se strese, klone do konja, obgrli rukom njegov vrat, a on ga gleda svojim krupnim okom poprijeko i bolno. «Dobro, moj Dorate!» - i ispriča se konju: «Lud li sam ti ja! Tjeram konje do crkavanja, a zašto?»
Nakon nekoliko dana dođe baba Mara i zapita ga što će biti s njegovom kćeri Smiljom. Zastidio se Đuka što se svoje kćeri nije ni sjetio. Smilju ostavi kod babe Mare, a sam odluči da će promijeniti svoj način života. Počeo je obrađivati svoju zemlju, od jutra do večeri samo je radio. Ljude je izbjegavao, a rano je odlazio na njive. Prvi je poorao i zasijao, te drva navezao i sve po kući poradio.
I dođe zima, a Đuka se odjednom umorio. Sjedi i razmišlja: «Je li to život? Zašto li se on pati, muči i bježi od ljudi. Smilja mu je sve što ima. I još ga niti jednom nije pogledala kao oca. Ne trpi ga. I to što stiče žuljevima i znojem netko će zgrnuti i to zato što će bito Smiljin muž. Počeo je žaliti samoga sebe. Samoće se odrekao, posla ostavio i počeo živjeti onako kako je prije živio. Kod staroga čiče Pana počeo je zalaziti na divane. Pričali oni o svemu, a najviše o mladosti, momaštvu i bećarenju. Nadmetali se oni u govoru kome je ljepše bilo u mladosti, a Đuka najmlađu uvijek je bio protiv: «Zar je to štogod ?» i započne pričati starcima o svojoj mladosti i svome ludovanju sa curama i mladim snašama: «vi ste im se ulagivali, mitili i mazili, a ja sam ih tukao šakački i ularom, što sam god dohvatio. One su bile vaše, dok im se svidjelo, a moje su bile jer su me se bojale i jer su morale. Ja joj za svaki poljubac dadem šakom u rebra i još mora kazati da joj je to slatko i još su vas varale, a dica Bog zna čija su. »
Živio je Đuka ne osvrćući se na druge i ne gledajući kako drugi žive, no nešto ga je tjeralo na takav život. Volio je biti takav: «Gnjila krv !» - kaže Đuka sebi i drugima. «Šimina bisna krv !» - govorili starci.
I ovakav život učinio mu se prazan. Dojadili mu divani sa starcima, znao je da on nije ni za zemlju, ni za žulj i znoj. I opet pođe po starom u birtiju na vino, razgovori i kartanje. Ljude oko sebe tjera da ispijaju čaše do dna i samouvjeren govori: «Pijte, trošite! Novac u džepu – vrag u srcu !» Đuka pije samo zato da novac zapije, svoju pamet da opije i zaludi, da ga ne muči i ne mori: «Pa što košta, nek' košta !» A birtaš piše brojke kredom dvostruko i trostruko sve na račun Đuke, a on ne mari, rasipan je kao kneževsko dijete.
I sudbene odluke i obavijesti često su stizale, no on nije mario, već trošio – dok ima biti će svima !
Otkad je napustio svaki posao, obilaziti birtije i opijati se, počeo je obilaziti i oko žena. Ruža, žena čobana Radeta uhvatila se njegova srca. Lice joj garavo, oči crne i velike, kosa još crnja, tijelo bijelo i oblo, a usne crvene ko' trešnje. Vrebao ju je svakoga dana. Krv mu je bila pokretač života. A kako je došao kraj te ljubavi s Ružom nije mu bilo jasno. Opažao je da ona nije ništa posebno, već je ista kao i druge žene, pa se žar polako gasila. U njemu je bila šokačka krv, koja teži za što većim promjenama, leptirskim oblijetanjem. Uskoro su seljani primijetili da se Đuka promijenio. Postao je mučaljiv i smrknut. Mučio se mislima o svojoj sudbini. Predbacivao si svoj način života, mlitavilo, opijanja i ljubakanja. Počeo je zavidjeti svojim suseljanima na mirnom obiteljskom životu, a njemu su dani dosadni, dugi i ne zna drugo, pa ih zapija vinom.
Imetak se topio, a dugovi rasli i već su na prodaji Đukina imanja. Odlučio je prodati ostatak imanja i ostaviti novac za miraz Smilji.
Došao je dan proštenja i Đuka krene sa seljanima po zagovor kod Gospe Ilačke jer se on iskreno kaje i nada milosti božjoj.
Godilo je Đuki biti sa svijetom i krene kao i svi prema Gospinoj crkvi. I odjednom, počeo je pitati samoga sebe: «Zašto je on tu? Da se pokaje! Što se ja imam kajati? – pitao se – ludo je što sam se uputio s babama, to nije dostojno jednog Đuke Begovića. On, hulja prvog reda, bećar da mu para nema, pa on poklecava, oltar ljubi, neće: «Ne, pa da se o životu radi!» Ostavi Đuka Ilaču, svoje suseljane, proštenje i vrati se kući. Odmah je odlučno poradio na prodaji zemlje, kako bi se oslobodio dugova i dražbe. Od velikog imanja ostala mu je samo kuća, a konje, kola i oruđe također je prodao. Novac je odmah uložio u banku Smilji za udaju.
U njemu se opet javio stari nemir i nezadovoljstvo. Novac! Taj ga je tištio. On da pokloni 1. 200. - forinti kćeri? Ona će se udati, a muž će ga potrošiti na rakiju, a ništa pametno s novcem neće učiniti. Postao je kivan na sve oko sebe i u svakome je vidio neprijatelja. Ponovo se Đuka vrati starome životu, opijanju i razvratu. Obuzela ga je strast za uništavanjem i rasipanjem. Potrošio je Smiljin miraz, prodao kuću i više mu ništa nije ostalo od imanja. Đuka Begović je sada sluga. Unajmio se kod čovjeka kojega je uvijek prezirao, kod seljaka Andre Mijaljeva za čobana. I danju i noću je sa čoporom ovaca. Sam, niti tko ide k njemu, niti on traži koga. Ne žali on ni za kućom, ni za zemljom, niti za onim životom bećara.
Možda će se on opet izmijeniti, a kako nema imetka varat će, krasti će, tko zna.


 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Stanko vraz - ðulabije

1. TEZA

BILJEŠKA O PISCU:

VRAZ, Stanko (Jakob Frass; Cerovec, 30.6.1810.-Zagreb, 20.5.1851.), književnik. Po svojoj raznovrsnoj djelatnosti (pjesnik, kritičar, putopisac, prevodilac) Vraz je jedan od najistaknutijih iliraca i prvi hrvatski profesionalni književnik. 1842. s Vukotinovićem i Rakovcem izdaje kritički časopis " Kolo ". U kritici se bori za evropski kriterij i protiv diletantizma, a za književno je stvaranje tražio da se oslanja na tekovine narodne i slavenske književnosti. Najvredniji dio njegova rada jest ljubavna lirika. Kao pjesnik Đulabija i niza soneta Sonak i istina, on unosi u hrvatku liriku svjež, lak i nepatvoren izraz, nasuprot deklamacijama i retorici, što je prevladavalo u pjesmama većine iliraca. U satirama i epigramima ismijava nedostatke društvenog i književnog života, posebno utilitarizam i diletantizam patetičnih tamburaša i budničara. Njegova lirika inspirirana je romantičnom erotikom u stilu i u modi njegova doba, posvećenom imaginariom ljubavnim idealima.


2. TEZA

ANALIZA DIJELA:

Đulabije su cilkus ljubavnih pjesama koje je Vraz poćeo objavljivati u Danici 1837. godine, da ih zatim izda u zasebnoj knjizi 1840. godine. U tom izdanju izašla su prva dva dijela tog ciklusa, a kasnije, poslije smrti Ljubice Cantilli, kojoj su posvećene. Vraz je napisao jos treći i četvrti dio tog ciklusa pjesama koje su nasuprot I. i II. pjevanju posvećene domovini.

I. pjevanje

35.
Ljubice nemila,
ti moj nepokoju!
Kupi me u srće
i dušicu svoju

Jer smrtna j´ grehota
gdje brat bolan čeka.
A sestrica neće
da prinose lijeka.

38.

Ljubi me, Ljubice,
Ljubi, djevo mila!
Dok su nam jos vita
od mladosti krila.

Sreća bez pokoja
mijenja brzu nogu...
Što će donijet sutra
znano j´ samo Bogu

Ćar je Đulabija u njihovoj gotovo naivnoj jednostavnosti i neposrednosti. U pojedinim pjesnicama Vraz je neki obićni doživljaj znao tako umjetnički zaokružiti da se svaka od njih doima kao potpuna umjetnost. Đulabije sadržavaju doživljene djelove, (ljubav prema Ljubici), ali im je jezgra izrazito romantička. U pjesmi, Vraz iznosi ljubav prema Ljubici. Vlada vedro i optimističko raspoloženje. Nakon njene udaje nostalgija i potištenost, a poslije smrti bol i sućut, jos jednom izražava koliko ju je volio. Njegovi osobni osjećaji koji se odnose na ljubav prema ženi i domovini su vedri, kasnije nostalgični i potišteni, povezani su sa pejzažom.

Đulabije su tipićan izraz romantičarskog mišljenja i nazora sto se naroćito oćituje u povezivanju tih dvaju elemenata, a što u konačnoj varjanti donosi do osjećanja sveljudskog.

III. pjevanje

69.
Krasan si moj kraju
sva su mjesta ista;
Al´ od cvijeta sreće
nij´ već nijednog lista
Samcat po nijh sećem
s tugom bez broja
ko po groblju djece
Slava mati moja

Đulabije su u hrvatskoj književnosti i njenoj povijesti proglašene ljubavnim romanom u stihovima. To je oćita zabluda. Srodnosti izmedu Đulabija i razlićitih romana iz vremena romantike, doduše ima. No one su u čitavom njihovom ugođaju, a ne u kompoziciji. Počevsi pisati pjesme Ljubici, Vraz nije ni mogao znati, kako će ih završiti. Đulabije su u cjelosti zbirka ljubavnih pjesma, povezanih, no nikakav roman. Po svom sadržaju i po pjesnikovu osjećanju Đulabije su isto toliko slovenske koliko i hrvatske. U njima je uporebljen krakovjek, što ga je Vraz iskoristio već u slovenskim stihovima.



3. TEZA

STIL PISCA:


U težnji da nađe što adekvatniji izraz za svoje pjesničke vizije Vraz je pronalazio različite forme: od klasičnih soneta do romance i balade, te gazele; pa je i na taj naćin obogatio našu književnost onoga vremena. Bilo je u tom traženju i lutanja, i slabih stihova, bilo je naročito mnogo borbe s jezikom, što nije nikakvo ćudo kad je Vraz slovenac. No usprkos svim tim slabostima Vraz je u svoju poeziju unio mnogo iskrenih, osobnih momenata koji variraju od vedrih stihova do sumornih motiva i atmosfera.

 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Stjepan Tomaš - Dobar dan, tata

Tema: otkrivanje pravih roditelja
Osnovna misao: majka je ona koja djetetu pruža dom, ljubav, toplinu i brine se o njemu
Likovi: Dragutin, Elvira, djed, baka,mama, tata
Sadržaj:
Dragutina su rano ostavili roditelji pa ga je usvojila Elvira. Dragutin je dugo smatrao da mu je Elvira paraca majka. No kada se jednom vratio kući iz škole Elvira mu je priznala da mu ona nije prava mama, nego da ga je ona usvojila. Sljedeći dan u nogometnom klubu prišao mu je neki stranac. Predstavio se kao njegov djed. Djed mu je rekao da živi u Stipanovcu i da mu tata živi u Osijeku, a mama u Njemačkoj. Dragutin se sjetio da je Stipanovac blizu pa je odlučio posjetiti djeda. Kada je odšao , djeda nije bilo, a baka se iznenadila i stala plakati. Dragutin je obrzo vidio sliku svoje majke. Pričao je s tatinim prijateljima i doznao da je njegov tata vlasnik bifea “Papagaj”. Jednoga dana Dragutin je otputovao u Osijek. Ušao je u očev bife i tamo proveo punih deset minuta, a onda je čuo da je otac otišao u Zagreb. Dragutin tada krene na autobus. Pokraj njega zaustavi se automobil u kojem je bio njegov djed. On ga je pozvao na piće. Dragutin je primjetio da ga vozi u Stipanovac. Kada su stigli Dragutin se jako iznenadio, jer je ugledao novi bicikl. Pružila mu se prilika da posjeti tatu jer je Elvira otišla u Mađarsku. Došao je u tatin bife. Tražio je gazdu. Prvi put je vidio oca. Sve su saznali dok su razgovarali. Baka mu je dala pismo koje je pisala njegova majka. Pisalo je da ga mama želi vidjeti u Splitu u motelu Marijan. Puno su pričali. Dragutin se vratio Elviri i sretno je
živio.
 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Miguel de Cervantes Saavedra - Don Quijote

Bilješka o piscu

Miguel de Cervantes Saavedra(1547-1616) je najistaknutiji španjolski pripovjedač i jedan on najvećih romanopisca svjetske književnosti.Rodio se u gradiću Alcala de Henares.U vrijeme njegova rođenja obitelj mu je već bila osiromašena.Školovao se u Madridu i Servilli. U vojsku je stupio kao vrlo mlad čovjek,a u njoj je proživio vrlo burne godine.U bitki kod Lepanta izgubio je ruku.Pet godina proveo je u Alžiru kao zarobljenik maurskih gusara.Nakon povratka u domovinu , radio je kao službenik,pa je ponovno bio vojnik, a književni ga rad nije mogao izvući iz siromaštva.Umro je u Madridu.Cervantes je pisao drame i komedije, novele i romane.
Djela:La Galatea, Bistri vitez don Quijote od Manche.







Cervantesovo karakteriziranje don Quijotea
i Sancho Panze


Don Quijotea Cervantes karakterizira kao: “suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanom svakakvim mislima, koje nikomu drugom na pamet ne padaju “.Cervantes nas već u proslovu upoznaje sa karakterom svog lika.Djelo se većinom zasniva na sukobu dva svijeta.Tako je don Quijote čista suprotnost od Sancha.Tako je naš vitez “pedesetih i bio snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova” dok je naš Sancho imao “golemu trbušinu a nizak rast i tanke noge”.Iako je Sancho realan čovjek nije osobito inteligentan, “bez mnogo soli u glavi”, te se dade nagoviriti on strane našeg viteza da pođe s njim, obečavši mu pritom namjesništvo nad kakvim otokom ili kraljevstvo koje bude pridobio.Dok don Quijote na tim putovanjima bude živio u svojim fantazijama, Sancho će naprotiv misliti najprije na sebe, svoj trbuh i svoj džep,”Cijele te noći nije don Quijote spavao, nego je premišljao o svojoj vladarici Dulcineji, da udesi po onomu što je čitao u svojim knjigama, kako su vitezovi bez sna provodili mnoge noći po šumama i pustinjama zabavljeni mislima na odabranice svoga srca.Ali nije tako proveo noć Sancho Panza, jer on je ljudski napunio želudac, no nije ga napunio vodom od cikorije, pa je cijelu noć prespavao.”



Dijalog između don Quijotea i Sancha Panze


Djelo se zasniva na sukobu dva svjeta, a to se vidi u dijalozima između don Quijotea i Sancho Panze.Naš bistri vitez zamišlja pustolovine na svakom koraku, te glavom bez obzira srlja u njih ne mareći na Sanchova upozorenja( “ne mareći što mu Sancho Panza dovikuje i kazuje da su ono na što on navaljuje uistinu vjetrenjače a nisu gorostasi”).Dok Don Quijote podučava Sancha viteškom kodeksu, Snacho upozorava da će se on toga pridržavati sve dok se sam ne nađe u opasnosti, “ako uzmoram braniti sebe, neću ja mnogo pazti na te zakone”, u tim rječima vidimo da Sancho prestavlja tipičnog renesansnog čovjeka koji neće pustiti da ga netko premlati zbog viteških zakona.Taj način gledanja na svijet Cervantes sukobljava sa fiktivnim pogledom na svijet od strane don Quijota.Taj sukob svijetova Cervantes majstorski prikazuje kroz različite dogodovštine čiji su sudionici don Quijote i Sancho Panza.



Don Quijote poražen ili pobijeđen?

Pitanje u naslovu postavljaju si svi čitatelji ovog romana.Don Quijote na kraju svake svoje pustolovine biva poražen, pretučen i ponižen.Ali on upornu nastavlja dalje “da osvećuje krivice, da priskakuje udovicama u pomoć, da zakriljuje djevice”.On u svojoj ludosti ide protiv onog što su postali ideali renesansnog čovjeka.U stvari don Quijote donosi ono malo mašte što nedostaje svjetu koji pomalo opada zarobljen u svojoj realnosti.Time don Quijote zadobija simpatije ljudi koje sreće na svojim putovanjima i koji mu pomažu u njegovim svetim ciljevima da bi se malo zabavili.Don Quijote je “doduše pobijeđen od tuđe ruke, ali je pobjednik nad samim sobom, a to je, kako mi je on govorio, najveća pobijeda što se može poželjeti”.

Donkihotizam

U čestoj je porabi pojam donkihotizam (donkihotstvo, donkihoterija) koji potječe, gledaj čuda, od imena don Quijotea, glavnog lika Cervantesovog romana.Znači smiješan, nesuvremen, besmislen pohvat.



Zaključak


Što je ljepo u njemu



Don Quijote prestavlja dio svakog od nas , i to onaj dio koji vjeruje u njegove priče, ideale i maštanja.Kad on nestane nestaće dio svih nas.”Kad ne bi bio grijeh protiv ljubavi prema bližnjem, poželio bih da nikada i ne ozdravi don Quijote, jer ako on ozdravi, nestade nam njegovih dosetaka, pa i dosjetaka perjanika njegova Sancha Panze, a svaka od tih dosjetaka da prevrati i samu melankoniju u radost.”


 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Mato Lovrak - Družba Pere Kvržice

Bilješka o piscu: Mato Lovrak rođen je 8 ožujka 1899.g. u Velikom Građevcu kod Bjelovara. Književničkim radom se bavio 50.godina. Najviše književničkih radova napisao je za dijecu. Posebnu popularnost stekli su romani “Vlak u snijegu” i “Družba Pere Kvržice”. Dramatizirani su, a prema njihovom sadržaju snimljeni su filmovi istoga naslova. U svojim djelima Mato Lovra prikazuje djecu u igri , u školi, u obitelji, u rtazličitim akcijama i pustolovinama, Mnoga Lovrakova djela prevedena su na druge jezika. Mato Lovrak umro je 1974.g. u Zagrebu.
Tema: Djeca obnavljaju stari mlin da bi ga predali na uporabu nesložnim seljanima.
Osnovna misao: Zajedničkim radom i trudom se može sve ostvariti.
Vrijeme radnje: Lipanj
Mjesto radnje: Selo
Likovi: Pero, Šilo, Medo, Milo Dijete, Budala, Divljak, Danica, Marija, učitelj
Sadržaj:

Bio je mjesec lipanj. Pero se rano probudio i poveo kravu u polje. Imao je temperaturu. Sječao se riječi koje je otac govorio majci o starom mlinu. Mlin je bio zajedničko imanje cijelog sela. Nakon što se potrgao most tako da se kolima ne može prijeći u mlin neki su seljaci htijeli da se most popravi, a drugi su se tome protivili. S vremenom seljaci su prešli mljeti u stari mlin, a svoj su mlin napustili. Pero je cijelo jutro o tome razmišljao i odlučio da skupi svoju družbu i obnovi stari mlin. Vratio se kući i veselo krenuo u školu. Pridružili su mu se prijatelji: Medo, Šilo, Budala, Divljak i Milo dijete. Iako su morali na vrijeme biti u školi otišli su na treešnju gazde Marka da bi im Pero pokazao stari mlin. Odatle su ih potjerali tako da su otišli do starog zvonika odakle se mlin najbolje vidi. Tu im je rekao da će mlin biti njihov, a o detaljima će se kasnije dogovoriti. U školu su zakasnili, ali im je učitelj oprostio zbog poslova koje moraju raditi dok drugi spavaju. Taj dan i Pero je dobio nadimak. Zvali su ga Pero Kvržica. Sutradan su svi krenuli u mlin. Put do mlina je bio zapušten i pun granja. Pored mlina je bilo mutno jezero. Sve je to trebalo očistiti i pokrenuti stari mlin. Svoje slobodno vrijeme su provodili u uređivanju mlina.
Jednog dana u blizini mlina su pronašli bunar. Htjeli su ga očistiti da bih imali pitku vodu. Prvi je u bunar išao Medo, a kada su ga izvukli van bio je u nesvjesti. Srećom uskoro mu je bilo bolje. Sutradan su Peru spustili u bunar, ali dok su ga spuštali ispao im je lanac i Pero je pao u bunar.
Uspjeli su ga spasiti, ali se prehladio i nije mogao ići u mlin. Do perinog ozdravljenja za vođu je izabran Divljak.
Misleći na Peru nastojali su napraviti što više posla. Napravili su mostić, očistili grane koje su smetale. U bunaru je bilo pitke vode. Kada se pero vratio bio je sretan, a Divljak se naljutio i pobjegao. S njim je otišao i Budala. Dječaci su se bojali d ne odaju njihovu tajnu. Zaprijetili su mu, ali je on ipak sve ispričao djevojčicama, Mariji i Danici. One su došle u mlin i kada su već sve znale dječaci su ih morali primiti u grupu. Osim toga, djevojčice su znale čistiti, crtati i uređivati vrt. Već je skoro bilo gotovo i svi su bili sretni. Čuli su da se u selu odrasli opet pokušavaju dogovoriti o popravku mlina, ali im to nije uspjelo. Družba je odlučila predati mlin seljacima na zadnj dan škole. Kada su jednog dana došli do mlina vidjeli su izgaženi vrt i pošarane zidove mlina. Znali su da je to učinio Divljak. Družba nije odustala, svu su štetu popravili i očistili su mlin. Kasno su se vratili kući i zbog toga imali probleme, ali tajnu nisu odali. Približavao se kraj školske godine i u mlinu je sve bilo gotovo. Samo se uljepšavalo ono što je već učinjeno. Motrili su na Divljaka da ne oda njihovu tajnu. Nekoliko dana prije završetka škole diječaci su sve ispričali učitelju i pokazali mu uređeni mlin. Dogovorili su se da se završna školska svečanost održi u mlinu. Na zadnji dan škole roditelji su kao i uvijek došli u školu, a među njima je bio i načelnik općine. Bili su tu i tamburaši. Učitelj je pozvao da svi pođu do mlina. Čuo se žamor jer nitko nije mogao razumjeti učiteljev postupak. Ipak su krenuli. U mlinu su ih dočekala djeca gdje su zajedno proslavili obnovu mlina.


 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Tone Seliškar - Družina Sinjega galeba

Bilješke o piscu:
Slovenski pisac Tone Seliškar rodio se 1.4.1900. u Ljubljani, a umro
1970.g. Objavio je knjige
pjesama:Trobovlje, Pjesme ocekivanja i mnogo proznih djela: Družina
Sinjega galeba, Jedra na
kraju svijeta, Drugovi, Mazge, Rudi, Nasukani brod, Tršcanska cesta.
Više Seliškarovih knjiga
prevedeno je na hrvatski jezik, a Družina Sinjega galeba objavljena je u
više izdanja.

Tema: djecja družina koja se bavi poslom za odrasle
Glavni likovi: Ivo i družina
Sporedni likovi: Ivini roditelji, Mileva, stari Nikola, mještani, Ante,
Lorenza...
Mjesto radnje: Galebov otok i more
Vrijeme radnje: Ljeto (u prošlosti)
Poruka djela: Ako ti samo jedna uspomena ostane od neke voljene osobe,
nemoj dopustiti da se još više uništi od starosti, nego je cuvaj od
propasti.

Kratak sadržaj:
Bio jedan djecak Ivo, koji nije imao ni oca ni majku.Otac mu je
protjeran s otoka, a majka mu je zbog tuge umrla.Živio je sam u jednoj
staroj napuštenoj kuci. Jednoga dana otac se jako bolestan vraca kuci i
kod kuce umire. Starac Nikola ga zajedno sa Ivom sahranjuje. Jedino što
je Ivi za uspomenu od oca bio je jedrenjak koji se zvao "Sinji galeb".
Ivi je odlucio da Sinjeg galeba uredi, da izgleda kao nov. Ivi se
pridružuju djecaci iz sela; Petar, Jure, Mijo, Pere i Frane. Oni
odlucuju zajednicki urediti brod. Djecaci su sve uredili, samo još treba
ofarbati krmu. Pošto je farba bila jako skupa oni odluce da nekako
zarade novac da bi to nekako kupili. Djecaci odlaze na kamenolom. Tamao
su radili jako dobro. Prvi sat bilo je lagano, ali kasnije je sunce sve
jace pržilo tako da je raditi bilo zaista teško. Na kamenolomu se morao
napraviti doista velik posao. Opasnost je prijetila od jedne velike
kamene gromade. Trebalo se popeti na vrh te velike stjene koja se svaki
cas mogla srušiti. Poslovoda je iz džepa izvadio stotisucicu i rekao:
"Tko ode gore i postavi dijamant dobije ovu stotisucicu!"

Svi su šutili dok se nije javio Ive. Otišao je gore, sretno se popeo i postavio
dijamant. Medutim,kada se vracao nazad tlak zraka ga je odbacio i on je
lupio o jedan kamen. Razbio je celo, alimu je bol jako brzo prošla. Kada
su zaradili za farbu, otišli su kupiti je i potpuno uredili "Galeba".
Medutim, jedne zore, kada se Ivo probudio, nije vidio svog "Galeba" na
šalu. Mještani su odlucili uzeti "Galeba" jer su htjeli naplatiti barem
jedan mali dio onoga što im je Ivin otac ucinio. Kasnije su Ivo i
družina uzeli jedrenjak i s njime otišli na more.

Doživljaj djela: Ovo djelo mi se svidjelo jer je djecaku za uspomenu od
oca ostao samo taj jedrenjak, a on ga nije htio ostaviti da trune, nego
je sakupio družinu djecaka i s njima ga obnovio, da mu jedina uspomena
od oca ne "potone u zaborav".

Karakterizacija likova:
a) Ive: bio je uistinu mrk djecak, crne kose. Zaboravio je sve one
nježne rijeci što ih majke govore djeci. Ne poznaje majcina zagrljaja ni
ocevih brižnih, milih pogleda. Sam je rastao, sam se mucio i kada je
urlala bura, nije se bojao. Nije imao nikoga da su uza nj privine i tako
se na sve priucio.

b) djecaci: dobri i pomažu Ivi u obnovi jedrenjaka.

c) Mileva: Smedokosa, zdravih, rumenih i vjecno nasmijanih obraza, sa
svom djecom je mila i dobra, ali, prije, cim je vidjela Ivu odmah se
smrkla, jer ga se bojala, kasnije se oslobodila toga straha.

d) Stari Nikola: Petrov i Milevin otac, voli Ivu i pomaže mu u najtežim
trenutcima.

 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Ivan Gundulić - DUBRAVKA

1 TEZA : BILJEŠKA O PISCU

Ivan Gundulić, rodio se 1589. godine u Dubrovniku, gdje je i umro 1638. godine. Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku. Školovao se isključivo u svojem rodnom gradu, tj. u Dubrovniku, jer su u to vrijeme u Dubrovniku počeli djelovati isusovci, koji su bili borbeni nosioci ideja katoličke obnove. Obavljao je različite dužnosti u državnoj upravi, i to kao član Velikog vijeća, Vijeća umoljenih (senat) i Malog vijeća (vlada).
Književnim radom Gundulić se bavio tijekom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “ozrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija dijela:
Dubravka (1628) - pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621) - refleksivna poema, te Osman (1621 - 1638) - ep.
Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

















2 TEZA : KRATAK SADRŽAJ DRAME



Radnje ovog djela događa se u Dubravi na dan svetog Vlaha 4. veljače. Na taj dan se slavi sloboda jednim pradavnim običajem kojim se najljepša pastirica - Dubravka uda za najljepšeg pastira - Miljenko.
Sve bi bilo dobro kad se u dramu nebi umješali suci, koji su dodjelili Dubravku jednom ružnom Starcu. Taj starac je bio jako bogat pa je potkupio sudce.
Na sreču tada se u dramu upleo i bog Lero koji je Dubravku vratio Miljenku.



3. TEZA : SLOBODA I PIŠĆEVO RODOLJUBLJE


Dubravka započinje i završava stihovima o slobodi. Nakon svakog lika skup pjeva jednu od himni o Dubrovniku (slobodi, ljepoti,...). Gundulić kroz lik ribara pokušava otpjevati Dubrovačku slobodu i sve što ide uz nju: pravdu, blagoslov, mir... Ribar u kratkim osmercima, jednom himnom započinje “Dubravku”. Također i čitavo djelo završava himnom slobodi koje izgovara skup:


“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti !”


U ovim se stihovima očituje doživljaj slobode kao doživljaj ljepote. Sloboda koja je uzrok dubrovačkoj slavi, ne može se platiti materjalnim dobrima, ona je u ljudima i u životima.



4. TEZA : ANALIZA DJELA

Dubravka je alegorijsko-pastirska drama, jer ima sve elemente pastorale tj. arkadije (događa se u prirodi, likovi su vile, a motiv je ljubav).
U Dubravci ribar, osim što iskazuje slobodu, on suprostavlja opis Dubrovnika sa Dalmacijom i primorjem:

Dalmacija i primorje
Dubrovnik
nesloboda
sloboda
nemir
mir
siromaštvo
bogatstvo
zvjer
slavuj
pohlepa
čast
licemjerje
poštenje
nepravda
pravda


“Dubravka” je odraz dubrovačke stvarnosti. Ono se sastoji od tri razina:

1. Pastirska razina - Gundulić ismijava starost koja pokušava narušiti prirodni tok, ljubav mladih i lijepih, kojih u tome sprečava viša sila; veličanje ljepote, mladosti, ljubavi i ismijavanja starosti.

2. Alegorijska razina - Sloboda je božanska, nemjenjiva s ničim. Neslobodan čovjek nema ono što je preduvjet da bude čovjek. Sloboda je ono što čovjek treba imati samim svojim postojanjem. Starac predstavlja jačajuču građansku klasu. Kroz njegov lik Gundulić progovara o unutarnjim proturječnostima u samom Dubrovniku. Dubravka je simbol političke vlasti, a Miljenko označava dubrovačku vlastelu.

3. Razina sukoba - sukob između tradicionalnog i novog
 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Dinko Šimunović - DUGA

Bilješke o piscu: DINKO ŠIMUNOVIĆ (Knin, 1. 9. 1873. - Zagreb, 3. 8. 1933. ) zauzima posebno mjesto u novijoj hrvatskoj književnosti kao pisac koji je stvorio našu modernu seosku novelu. U pripovijetkama ("Mrkodol", "Đerdan", "Duga", "Alkar") je opisivao Dalmatinsku zagoru i Cetinsku krajinu, a u romanima ("Porodica Vinčić, "Tuđinac") je zahvaćao i druge teme. Šimunović piše jezgrovito, sažeto, krepko. Matoš je s pravom primijetio da
Šimunovićev realizam djeluje poezijom narodne pjesme.

Vrsta književnog djela: pripovijetka
Fabula: Srna je živjela u doba kad djevojčice nisu smjele mnogo toga da ostanu vitke, blijedopute. . . Jednog je dana išla s roditeljima u vinograd kupiti grožđe. Tamo je srela Savu i Klaru. Sava je pričala kako ju je zbog njezinog veza snašla nesreća. Srna je od njih čula da se djevojčica kad prođe ispod duge promijeni u dječaka. Tada se na nebu pojavila duga i Srna je htjela proći ispod nje. Tako je išla i došla do močvare. Mislila je da ju može prijeći, ali nije mogla i utopila se. Nakon toga su se njeni roditelji preselili u napuštenu tvrđavu i tugovali. Jedne noći su se bacili s visoke litice.

Kompozicija:
Uvod: Srna stalno mora biti u kući.
Zaplet: u vinogradu čuje da se djevojčica pretvori u dječaka kad prođe ispod duge.
Vrhunac: nekon što se pojavi duga, Srna odluči proći ispod nje, ali se utopi u močvari.
Rasplet: Srnini roditelji sele u tvrđavu o tuguju.
Završetak: bace se s litice.

Mjesto radnje: u i oko varoši Čardake

citat: "Odozdo rijeka Gilbuša, a odozgo klisure zarobile malu varoš Čardake na strmu obronku. "

Vrijeme radnje: prošlost

Tema: Srnina želja da bude dječak i pokušaj ostvarenja te želje.

Ideja: zabranjivanjem željenih stvari može se postići samo loše.


Motivi: zabrane, prolazak ispod duge, želja, smrt, oluja kao znak smrti. . .

Glavni likovi: Brunhilda - Srna, Sava

Sporedni likovi: majka Emilija, otac Janko, udovica Klara, Sava, ostali ljudi. . .

Jezik i stil: pripovijetka je napisana na hrvatskom književnom jeziku: štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. U knjizi ima mnogo opisa, najčešće osoba i krajolika. Pisac se koristi i usporedbom, metaforom, onomatopejom. . .
 
Top