Prepricane lektire i analize dela

[Coiska]

Kanconijer - Francesco Petrarka(prepricano delo)

Kanconijer - Francesco Petrarka(prepricano delo)

Ponešto o piscu:

Frančesco Petrarka (1304-1374) bio je veliki italijanski pjesnik i humorist. Velik dio života proveo je u Avinjonu gde je upoznao provansalsku trubadursku liriku i prvi put ugledao Lauru. Njoj u čast napisao je Kanconjera, zbirku pjesama koja se sastoji od 317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala. Petrarkin utiecaj na književnost bio je toliki da je ostavio trag još za pjesnikova života , da bi se poslije razvio u petrarkizam, koji je u 15. i 16. veku preplavio Europu.



Struktura:



Zbiraka od 366 pesama podjeljena je na deo za Laurinog života, te posle Laurine smrti. Oba dela su pisana italijanskim jezikom.



Izbor:


Za Laurina života



XI



Lassare il velo o per sole o per ombra



Nosite, gospo tu koprenu krasnu

na suncu i u sjeni,

otkad žudnju vidjeste u meni

s koje mi svako ino htijenje zgasnu.



Dok slatke misli u sebi sam krio,

što željama su slomile mi pamet,

lice već viđah samilošću sjati;

al kad vas Amor upozori na me,



Kose je plave veo obavio,

a nesta pogled koji ljubav prati,

Što vrh sveg od vas žuđah sad mi krati



taj veo tako kleti,

što, na smrt moju, i zimi i ljeti

očiju divnih krije svjetlost jasnu.



Pjesnik uviđa da ga njegova voljena ne voli, te njezino odbijamje metaforom pretvara u koprenu.

Rima je razbacana, te je postavljena ovako: 1. strofa - abba (obgrljena)

2. strofa - rima ne postoji

3. strofa - abb

4. strofa - aab

Od stilskih sredstava se pojavljuje metafora.

Tema je neuzvraćena ljubav.



XXXI



Questa anima gentil che si disparte



Ta blaga duša što putovat treba

u drugi život, prije hore zvana,

bude li tamo dužna čast joj dana,

u najdičnijem bit će dijelu neba.



Između Marsa stane li i treće

svjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,

jer da bi mogle gledat lijepost njenu,

blažene duše njoj hrlit sve će.



Pod četvrtim li svodom bude stala,

tri ostale će manje lijepe biti,

a samo njoj će pripast čast i hvala;



u petom krugu neće boraviti;

znam, bude li se dalje uspinjala,

Jupitera sjaj će i svih zvijezda skriti.



Pjesnik zamišlja odlazak Laure na nebo te ju idealizira, poništavajući njome sve ostalo uključujući i najvišeg boga - boga Jupitera.

Rima je razbacana, te je postavljena ovako: 1. strofa - abba (obgrljena)

2. strofa- abba (obgrljena)

3. s - aba

4. strofa - aba

Od stilskih sredstava se pojavljuje gradacija.

Tema je zamišljeni odlazak Laure na nebo i njezino uspinjanje k nebo.


XXXII


Quanto piu m’avvicino al giorno extremo



Kako se bliže moji zadnji časi,

a život ljudski redom kratko traje,

vidim da vrijeme ni hipa ne staje

i lažna nada pomalo se gasi.



Mislima velim: o ljubavi niti

zborit ne smijemo, jer u svakom trenu

snijeg kao novi nestaju i venu

snage nam tijela; mirni ćemo biti:



s njim će sve nade prestati da žive,

s kojih smo bili u zabludi dugo,

sve što veseli, boli, srdi, plaši;



te ćemo spoznat da često i drugog

privlače stvari lažljive i krive;

uzalud da su uzdisaji naši.



Pjesnik shvaća da će Laura umrijeti, te jadikuje nad ne ispunjavanju svojih nada.

Rima je razbacana, te je postavljena ovako: 1. strofa - abba (obgrljena)

2. strofa - abba (obgrljena)

3. strofa - abc

4. strofa - abc

Tema je smrt Laure.



Poslije Laurine smrti



CCCXL



Dolce mio caro et precioso pegno



O slatki znače, milo moje blago,

što Raj te čuva, Narav mi te diže,

ah, sućut tvoja zašto kasno stiže,

života moga potpora i snago?



Bar u snu tvojeg viđenja sam prije

dostojan bio; sad puštaš da patim

pomoći lišen: ta tko mi je krati?

A znam da srdžbe tamo gore nije:



zbog koje ovdje srca milostiva

stradanjem drugog katkada se slate,

te Amor svladan u svom carstvu biva.



Ti što me vidiš i ćutiš mi muke,

i jedina mi možeš skončat jade,

prikazom svojom stišaj mi muke.



Pjesnik traži od Laure da mu se prikaže iz mrtvih, jer prije mu se bar u snu prikazivala, a sad je u toga lišen. Pita se tko mu uskraćuje Laurin prikaz, jer zna da u raju nema srdžbe, koja na svijetu razdvaja ljude i uništava ljubav. U zadnjoj strofi još jednom preklinje Lauru da mu se prikaže.

Rima je razbacana, te je postavljena ovako: 1. strofa - abba (obgrljena)

2. strofa - abca (obgrljena)

3. strofa - aba

4. strofa - aba

Tema je pojavljivanje i ne pojavljivanje Laure u pjesnikovim snovima.

CCCLXI
Dicemi spesso il mio fidato speglio



Zrcalo vjerno govori mi moje,

duh trudan, koža izborana cijela

i oslabljena snaga, spretnost tijela:

“Ostario si, očevidno to je.



Valja da Narav svi slušaju ljudi

jer vrijeme ne da sporit snagu njenu. ”

Ko voda vatru što gasi u trenu,

tad se iz duga, mučna sna probudih:



i vidim da nam život leti bijedan

i da nam kob je samo jednom sklona;

i usred srca glas mi zvoni jedan



Od nje što lijepih lišena je spona,

al, živa, bila stvor je izvanredan,

te svim je slavu, mnim, uzela ona.



Pjesnik shvaća da je ostario, te kao da se prenuo iz sna shvaća kako ima samo jedan život, a taj brzo prolazi. Prisjeća se Laurinih riječi i zaključuje kako je dok je bila živa bila izvanredna osoba, te je svačiju slavu zasjenila.

Rima je razbacana, te je postavljena ovako: 1. strofa - abba (obgrljena)

2. strofa - abbc (obgrljena)

3. strofa - aba

4. strofa - aba

Tema je razmišljane u Lauri i o vlastitom životu.

Tema djela je nesretna ljuban prema Lauri i veličanje njenog lika.

Vreme i mesto dela:

Vrema dela je prva polovina 14. veka, a mjesto je Avinjon.

Klikni Link za celu knjigu
​

 

[Coiska]

Kandid - Volter(prepricano delo)

Kandid - Volter(prepricano delo)

Beleške o piscu:

Volter (1694. - 1776.), francuski književnik, istoričar i filozof; najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Volter, pravim imenom Fransoa Mari Aruet, rođen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvrđavu Bastilju, gde ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Volter opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gde će ostati tri godine. Rečeno je "da je Volter napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhićen. Uz to Volter sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkog sustava parlamentarne monarhije te filozofskih dela Njutna, Loka i Šaftsburija. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se delo pojavilo u Francuskoj (1734.), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Volter, da bi izbegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744. vraća se u Pariz, gde je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV., ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Volterovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Volter se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778. vraća se trijumfalno u Pariz, gde ubrzo umire.

"U Volterovu liku susrećemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošću i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeća, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano reći: to je Volter sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjećaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Volter nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je naći pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no svagda

uporna i beskompromisna borba protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat će zauvijek svijetao primjer borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu."


"Kad mu je bilo 18 godina, Volter je vjerovao, da će ući u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesničar, a u četrdesetoj je godini vjerovao da će ući u povijest kao epski pjesnik. Sigurno nije ni zamišljao da će ljudi sa zadovoljstvom čitati njegove male pripovijetke, dok će mu sva druga dela spavati vječnim snom na policama biblioteka."


"Oni koji se nisu usuđivali napasti Voltera zbog njegove teologije, optuživali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlakši način, da se omalovaži jedan veliki pisac; sve je to rečeno, rečeno je čak i to da je sve rečeno, i ništa nije lakše nego približiti odlomak jedne knjige odlomku druge."


"Ono što Volterovim pripovijetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmišljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturječnih, koje je autor prikazao."



Što ima zajedničko tako raznovrsnim Volterovim delima? Prije svega ton, koji je kod Voltera uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, površan. U tim delima vi nećete naći ni jednu jedinu osobe koju autor

smatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mašte, izvučeni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Možete ih mučiti, spaljivati, a da ni autor, ni čitalac ne osjete pravog uzbuđenja. Njegova pripovijedanja su same katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se ražalosti. Volter uživa da prikaže svećenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novčara, inkvizitore, židove, naivčine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerušeni. Što se žena tiče, on ih malo cijeni, prema njegovu mišljenju, one misle samo na to kako će obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro građenog muškarca, ali, kako su podmitljive i bojažljive, one će se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj život; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome mužu, koga gorko oplakuju, samo da izliječe nekog novog ljubavnika. Ono što zapravo čini jedinstvo ovih pripovijedaka je Volterova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je, prema tome, neskladna. Faguet prigovara Volteru, da je sve pregledao, sve ispitao, a ništa produbio: "Je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje u besmrtnost duše? Vjeruje li u boga? Niječe li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik?… Tko će mi odlučno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja…"


Volterovi aforizmi:

Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge.

Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat.

Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima.

Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.


Anegdota o Volteru:

Kada su 1734. godine tiskana Volterova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje delo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Volter je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Volter je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju."

Filozofski roman:

Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva dela ne misle ni jednog trenutka da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotiv, čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovijedanje. Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato da bi s više slobode izrazio ideje koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju. Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim.

Kandid:

Filozofski roman francuskog književnika Voltaira. Volter je ovaj roman objavio 1759. godine u ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Volterova života), ali i napadana. Na optužbe Volter jednostavno odgovara da on tu detinjariju nije napisao.

"Kandid" je nastao u isto vrijeme iz Volterova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Volter će staviti tu misao u usta Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a nebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju delatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo. Zaključak naučen građanski, koji je Volterova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Volter najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A. Maurois)

Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Volter nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Volterove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Volter postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Kandid živi "u najboljem od svih mogućih svjetova".

Volterov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Lajbnica, po kojoj je svet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Volter svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Volterove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Volter propovedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svet unapredio. To bi mogao biti smisao Candidovih reči upućenih Panglossu kako svatko treba uzgajati svoj vrt.


Volter je svoje remek-delo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao posle šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mladenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literatura ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama oduzima prevelik dio njihovih snaga.


"Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Već se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju će Volter razraditi u Candidu.


Pisci našeg vremena otkrili su, da je svet besmislen; ali je Volter u Candidu napisao sve, što se o tome može reći; rekao je on to duhovito, što je bolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za budući rad.


Bilješke tekom čitanja:

Poglavlje prvo

Kandid - od latinski candidus što znači čist.

U francuskom dolazi u značenju naivan, nevin.

U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dečak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Kandid. Stare su kućne sluge naslućivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta devojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena.



Barun, barunica i obitelj:

Gospodin barun bio je jedan od najmoćnijih plemića Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovedao.

Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kći Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svemu je izgledao dostojan svoga oca.


Pangloss:

Odgajatelj Pangloss bio je kućni prorok, i mali je Kandid slušao njegova predavanja sa dobrobušnošću svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema posledice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogućih barunica.

- Dokazano je - govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu.

Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imamo naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reći, da je sve najbolje.



Ljubac Candida i Cunegonde:

Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladić bezazleno poljubi devojci ruku s mnogo žara, osjećaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder - ten - tkonckh prođe pored paravana, i, videći taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.


Poglavlje drugo

Aforizam:

Ljudi su stvoreni samo zato da pomažu jedni drugima.


Bugari su ga oteli i uvježbavali ga za rat:

Tjerali su ga, da se okreće nadesno, nalevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuče, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina puščanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.


Poglavlje šesto

Narod živi u strahu od inkvizicije:
Posle zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci te zemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva da spreče potpuno uništenje, već da pripreme narodu jedan lep autodafe.

Kandid sumnja da je ovo najbolji svet:

Ako je ovo najbolji od mogućih svetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još neka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao videti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među devojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh?

Klikni Link za celu knjigu
​

 

[Coiska]

Na Drini cuprija - Ivo Andric(prepricano delo)

Na Drini cuprija - Ivo Andric(prepricano delo)

BELEŠKA O PISCU: Ivo Andrić, jedan je unikatni primer hrvatsko-bosansko-srpskog pisca rođen 1892. u Dolcu pokraj Travnika u siromašnoj porodici, a umro 1975. u Beogradu. Detinjstvo provodi u Višegradu gde i završava osnovnu školu. Gimnaziju završava u Sarajevu, a studira u Zagrebu, Beču i Krakovu da bi 1924. u Gracu doktorirao disertacijom «O duhovnom životu Bosne pod Turcima». Bio je član «Mlade Bosne» te za vrijeme Prvog svetskog rata biva zatvoren. Nakon Prvog svetskog rata 1918. sa još nekoliko književnika u Zagrebu pokreće časopis «Književni jug». U razdoblju između dva rata je u diplomatskoj službi, a kada počinje Drugi svetski rat povlači se u Beograd gde se za vrijeme okupacije ne sudeluje u javnom i kulturnom životu. Nakon rata postaje narodni poslanik i prvi predsednik «Saveza književnika Jugoslavije». Napokon 1961. je dobio priznanje za svoja književna ostvarenja kada mu uručena Nobelova nagrada za književnost.

Ivo Andrić je pisao pjesme, romane, pripovijetke i eseje. Andrić svoje književno stvaralaštvo otkriva javnosti kao maturant kada 1911. objavljuje prve stihove u časopisu «Bosanska vila». Književno priznanje i ime ostvaruje ciklusom pjesama u zborniku «Hrvatska mlada lirika» (1914.). Njegov opus možemo podijeliti u tri etape tj. faze. Prva, rana faza (prijeratna) započinje upravo 1911. i traje do 1920. u toj fazi prevladavaju poezija i poetska proza, a dela stvorena u toj fazi su zbirke pjesama u prozi «Ex Ponto» (1918.) i «Nemiri» (1920.). U razdoblju između dva rata se okreće isključivo prozi te objavljuje zbirku pripovijedaka «Put Alije Đerzeleza» (1920.) i tri knjige sa naslovom «Pripovetke» (1924., 1931., 1936.) sa tematikom iz prošlosti Bosne turske i austrijske vlasti. Nakon Drugog svetskog rata objavljuje romane «Na Drini ćuprija» (1945.), «Travnička hronika» (1945.), «Gospođica» (1945.), «Prokleta avlija» (1953.), zbirke pripovijedaka «Nove pripovetke» (1948.), «Priča o vezirovom slonu» (1948.), «Lica»

(1960.) i dr. Kao što je ranije spomenuto uz beletristički rad bavio se i publicističkim i esejističkim radom.

Danas, ali i prije se povlači pitanje narodne pripadnosti Ive Andrića (prethodno napisano «hrvatsko-bosansko-srpski pisac»). Godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Primerice: je li ustrajavao u jugoslavenstvu zbog vernosti mladenačkim idealima, ili zbog karijere, ili zbog čega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je možda i njemu jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u nekom povoljnom trenutku, koji međutim nije doživio? Je li se 1941. zaista nameravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do čega nije došlo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije došlo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego što je do realizacije te namere došlo, upozorila pronicljiva diplomata, da će tijek događaja opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se očituje o tim pitanjima, Andrić kao da je još i poticao, da takvih nejasnoća i kontroverzi bude što više, da bi se najzad i otvoreno postavilo pitanje o njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova dela. Već je njegov bečki «hommage» Matošu nosio klicu razočaranja, i to upravo u matoševske ideale te premda je još nekoliko godina poslije prvoga rata književno vezan uz Zagreb i hrvatsku književnu sredinu, odlaskom u Beograd i ulaskom u diplomatsku službu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca sve je intenzivnije nazočan u srpskom književnom životu, prihvativši najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i leksičko-sintaktički posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane radove - pjesme, novele, članke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih pjesama u prozi, ispunjenih prigušenim bolom i tragičnim osećajem života («Ex Ponto», «Nemiri»), pripovijetka «Put Alije Đerzeleza» i prva knjiga «Pripovetke» napisane su biranim hrvatskim jezikom, kao i brojni članci i kritike u hrvatskoj periodici tih godina. Sljedeća njegova knjiga, također pod naslovom «Pripovetke» donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i srpskim jezikom, tek «Pripovetke» (1936.) pisane su sve do jedne dosljedno srpskim jezikom, kao što su pisana i sva kasnija njegova dela: romani «Na Drini ćuprija», «Travnička hronika» i «Gospođica», pa «Nove pripovetke» (1948), kratki roman «Prokleta avlija», nedovršeni roman «Omerpaša Latas» knjiga refleksivnih zapisa «Znakovi pored puta», koja izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih dela 1976.

O DELU

Samo delo «Na Drini ćuprija» je sastavljeno od dvadesetičetiri pričice, poglavlja. Koje, iako nisu tematski povezane čine jednu savršeno ispričanu priču jednog malog mesta u srednjoj Bosni od sredine 16. st. pa sve do početka Prvog svetskog rata (1914.). Roman započinje dugim geografskim opisom Višegradskog kraja i navođenjem više legendi o nastanku mosta, od kojih je posebno istaknuta ona o zazidavanju kršćanske dece u jedan od stupova. Porijeklo legende je u nacionalnom mitu, a legende su paralelne tj. imaju kršćansku i muslimansku verziju. Taj most («ćuprija») ima vrlo važnu ulogu u životu meštana Višegrada. On ne samo da spaja dvije obale rijeke već čini Višegrad prometnim čvorištem i daje mu glavno mesto za okupljanja («kapija»). Na početku dela nam se daje uvid u delo i šta nas očekuje. U drugom poglavlju se opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu vidimo bijedu i težak život na tom području pod Turskom vlašću. Naime prije mosta se prelazilo pomoću skele koja nije vozila redovito već je ovisila o volji skelara Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogućnost prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. čim se rijeka zamuti i poraste preko određene granice skela ne vozi. Kao što znamo Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa tako i Bosne, upravo jedan takav čovek iz Bosne je dospio na visoku službu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Budući da mu je u sećanju ostala ružna uspomena na skelu Mehmed paša Sokolović (vezir) je odlučio da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze stručnjaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska i glavni nadležnik Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov čovek koji čak i najmanju grešku i neposlušnost oštro kažnjava, tako da je kažnjenik bio sretan ako je ostao živ. Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mesta koji su bivali prisiljeni da kuluče (tlaka), čak su i prolaznici morali ostajati dan dva i raditi. Objedi su im bili više nego bijedni kao i sam smeštaj i uveti za rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su ostajale neobrađene. Ovo sve je rezultiralo pobunom među radnicima, naravno ne otvorenom i izravnom već tihom i možemo reći gerilskom sabotažom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se samo dvoje odvažilo nešto učiniti kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih je bio i Srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i širili glas kako vila brodarica ne da da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepričavao tu priču te se ona brzo proširila, ali ona biva uništena kada Turski stražari pod pritiskom zapovednika straže Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bježi. Radislav je okrutno mučen ne bi li izdao pomagača, ali on ga ne izdaje te biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mučenja. Nakon nekog vremena je Abidagu zamenio Arifbeg jer je vezir otkrio kako Abidaga nije plaćao radnicima te da je samim time okrao njega. Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i završili bez većih izgreda. Most je napokon dovršen 1571., dakle nakon pet godina. Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na mostu nalazi straža i podiže se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji se redovito nalaze glave pogubljenih Srba. Nadalje nalazimo opise poplave i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu, no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i čvrst bez obzira na nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima nalazimo i legende poput one kada brak između Fatime Avdagine i Nailbega Hamzića biva dogovoren unatoč Fatiminoj želji i zakletvi kako se nikada neće udati za Nailbega ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i skače u rijeku te tako ostaje u legendi kao najljepša i najmudrija žena Fata Avidagina koja je ostala verna sebi. Kasnije kada Austro-Ugarska Monarhija anektira Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pružaju otpor, ali prisiljeni na povlačenje prelaze preko mosta i Alihodža Višegradski ugledni musliman (hodža) zbog vrijeđanja i protivljenja vođi bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Višegradom završava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku. Tu započinje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta, naime Austrijska okupacija je pokazala pozitivne posljedice svih promena što ih je uvela u svakodnevni život dotad zaostale bosanske sredine. To su red, čistoća, građevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigurnost, koja je proizlazila iz delotvorne upravne i sudske vlasti, za razliku od istočnjačke "pravde" izražene uzrečicom «kadija te tuži, kadija te sudi». Roman se bavi pričama običnih ljudi i njihovim životima te tako upoznajemo mnogo likova iz Višegrada, od domaćih ljudi do Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj Bosni u Višegradu je na mostu opet nikla baraka sa stražarima, ali poznati hajduk Jakov Čekrlija je lukavo uz pomoć devojke uspio nasamariti stražara i prebjeći u Srbiju. Nakon toga se osramoćeni vojnik ubija. Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Višegradu sa dolaskom željeznice nam govori o načinu provođenja vremena u ono doba te o zameni stare i male domaće birtije sa velikim prostorijama za opijanje i javno kockanje (prije je bilo zabranjeno kockati). Lotika koja je sama stvorila sve što ima je prava samostalna i odlučna žena novog doba. Ona se sama brine o svemu u hotelu, drži obitelj na okupu te uzdržava rođake koji se još školuju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo loše utjecaje zapadne civilizacije koji množe pijanice i besposličare. U jednoj od epizoda se pojavljuje ponovno već ranije spominjani Ćorkan koji radi sve i svašta za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imućnijih gazdi opijaju te ga ismijavaju. Tu se također manifestira narodni element jer je prije bilo nepisano pravilo da svako naselje ima svoju «ludu» kojoj se svi smiju. Na kraju te epizode on hoda u ranu zoru po ogradi mosta pa čak i pleše po ogradi. Kada se već poprilično dece iz Višegrada školuje vani (Zagreb, Beč, Budimpešta itd.) oni sa sobom donose u Višegrad ideje o socijalnoj i nacionalnoj revoluciji. U toj epizodi imamo više filozofskih diskusija između nekoliko mladića Herak (socijalista), Stiković (nacionalista) koji piše članke za časopis «Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina» i dr. Upravo preko tih rasprava tj. debata saznajemo o raspoloženju, idealima i željama koje su zahvatile velik dio mladeži Bosne i Hercegovine, ali također i Srbije i Hrvatske. Između Stikovića i Glasičanina se još javlja sukob oko devojke Zore koja je učiteljica u školi u Višegradu, taj sukob počinje kada Stiković zavađa Zoru iako zna da i Glasičanin koji se ne školuje nego već radi i ima neku vrstu veze sa njome, koja je nadasve Platonska i naivno dečja. Kasnije, nakon ljetnih praznika kada se Stiković vraća na fakultet se Glasičanin i Zora mire. Tako godinu dana život teče bez većih i naglih promena. Slijedeće godine početkom ljetnih praznika se ponovno vraćaju studenti pa se i bude stari problemi unutar društva iz Višegrada. Ubrzo se zbiva i atentat na cara Franju Ferdinanda 1. o kojem ljudi saznaju tijekom jednog nedeljnog plesanja i igranja na polju, dakle nevini ljudi su odmah počeli ispaštati tuđu krivicu. S početkom rata svi bježe van Višegrada jer je most strateški važan te Srbi granatiraju naselje. Čak je bilo kasno i za Glasičanina i Zoru budući da on izabire rat na srpskoj strani. Jedino Alihodža najčešće spominjani lik romana ostaje u naselju u svojoj trgovini koja biva razrušena tijekom granatiranja te on svedoči gromoglasnoj detonaciji eksploziva koji su postavili Austrijanci u stupove mosta. On to ipak preživljava, ali na putu kući umire od srčanog udara. Sa njime umiru i stari način života i stare vrijednosti budući da ih on simbolizira i zastupa.



Andrićeva „ Na Drini Ćuprija“ nije roman u klasičnom smislu. Glavni junak je kameni most na Drini (1516.-1914.). Vreme u romanu se deli na 2 perioda: turska i austrijska vladavina. Turska okupacija je 3,5 veka, od odvođenja srpske dece u danku u krvi pa do ulaska austrijske vojske 1878.god.

Period austrijske okupacije traje samo 3,5 decenije, ali to u romanu izgleda drugačije : 1/3 romana opisuje tursku vladavinu, a preostale 2/3 romana su austrijska okupacija. Građa romana je podeljena u 24 glave, a već u 9. glavi je opisan ulazak austrijske vojske u Višegrad.

Andrić prati iz veka u vek raznovrsne promene u kasabi (mali grad) i istorijske događaje (turska vladavina, austrijska vladavina i osvitak I svetskog rata).Sudbine pojedinaca su karakteristične za određene istorijske trenutke i po tome ih je pisac birao (Fatima, Lotika, Milan Glasinčanin, Ali Hodža Mutevelić). Sam most nastaje iz mnogostruke patnje ljudi iz ovog kraja, iz bolnih uspomena velikog vezira Mehmed – paše Sokolovića (Baja)→(koga turci odvode kao 10-godišnjaka 1516. god. u danku u krvi) i iz teškog i mukotrpnog života naših ljudi koji su pod nečuvenim terorom podizali ovaj most. 10-god. dečak je u tuđem svetu promenio ime i veru, postao čuven vojskovođa, carev zet proširene granice turske imperije, ali je čitav život nosio u sebi jedan oštar bol koji ga je često presecao u grudima kao strašno sećanje na onu skelu kada je u danku u krvi prvi put prešao Drinu praćen lelekom majke. Veliki vezir je odlučio da na nekadašnjoj skeli podigne most verujući da će se tako osloboditi tog nejasnog bola u grudima koji ga tišti i pomoći svojim zemljacima.

U opisu izgradnje mosta utkane su slike gorkog rada raje (naroda), svirepost turskih okupatora kao što je glavni nadzornik Abidaga i posle slike turske vlasti u prvih 9 glava dolazi Austro-Ugarska vlast do kraja romana. Za vreme turske vlasti most često postaje krvavo gubilište, ali se za njega vezuju i intimne tragedije,kao što je tragedija Lepe Fatime. Pisac kaže: “Između života ljudi u kasabi i ovoga mosta postoji prisna vekovna veza, njihove su sudbine tako isprepletane da se odvojeno ne daju zamisliti i stoga je priča o postojanju i sudbini mosta, istovremeno priča o životu kasabe, prepliću se istorijsko i legendarno iz naraštaja u naraštaj isto kao što se i kroz sva pričanja o kasabi provlači linija kamenog mosta sa 11 lukova. “Reka Drina je metafora prolaznosti: most, tesani kamen je simbol trajnog, čovekovog..

Interesantan je Alihodža Mutevelić koji je predstavnik nekadašnjeg sloja-feudalnog koji izumire, mudar i oprezan, ali pored saznanja da je tursko prošlo, on ne prihvata nove promene gde ne može da vlada samo jedan turski vazal.

U delu ima dosta pojedinačnih priča i svaka je zasebna umetnička celina: Buntovnik Radisav (tip srpskog slobodarskog seljaštva). Abidaga (simbol turske svireposti), priča o Fatimi, kockar Milan Glasinganin, priča o jevrejki Lotiki koja vodi kafanu kraj mosta. Pojedinačne sudbine ljudi povezane su sa legendama neistorijskim događajima. Most ili saraj grade osvajači, ali on je istovremeno i humana uspomena na nezaboravnog vezira. Pored mosta prolaze ljudi , generacije, a on ostaje postojan i nepromenjiv . Za njega se vezuju istoriska hronika i legende, zabave, dokoni, lokalne atrakcije kao ćorkan, tragedije vojnika Peduna ,da bi se završio sa misaonim Alihodžom, koji doživljava da austrijska mina početkom I sv. rata ruši jedan luk na mostu što je toliko potreslo Alihodžu u dućanu krenuo kući i usput pao mrtav.

Čitava kompozicija romana je u stvari linija samog mosta koji simbolično povezuje renesansni zapad i zaostali istok. Simbolično spaja dve nesigurne obale , samo ta ćuprija i taj kamen stoje kao ćutljivi spomenik prohujalih vremena. Isto vremeno ovaj most kao i onaj na Žepi predstavlja ostvarenje vezira koji je realizovo majstor Antonije, njegovu želju za večitim traganjem za lepotom.

U delu se prepliću teme iz prošlosti i sadašnjosti trenutka što ga čini romanom - hronikom (istorijografski postupak u građi dela, nema prave romaneksne fabule). Istoricizam u delu nije upadljiv, jer se prikazuju kolektivne i pojedinačne sudbine u određenim istorijskim razmacima. Prikazuju se sudbine velikih, značajnih ljudi, ali i malih i beznačajnih ličnosti. Sa sudbinom 4 veka mosta tako su vezane mnogobrojne i sudbine i mašte i narodna verovanja i sujeverja. Naizgled su sudbine junaka nepovezane, i ređaju se kroz vekove jedna za drugom, ali tu se javlja most kao jedna spona koja ih vezuje kroz vekove, jer su sve te pojedinačne sudbine vezane za most. Znači da se javljaju preplitanja legandarnog i istorijskog. Samo neukrotiva Drina krije u sebi simboliku prolaznosti života, nečega što teče, što se menja, a nasuprot njoj most i kamen predstavlja trajnost i večnost čovekovog dela.

Most je simboličan u kidanju granica , spajanju nepovezanog, povezivanju krajnosti, jer njegovi krajevi ne razdvajaju, već približavaju obale i povezuju ljude. Iz toga različiti mostovi kao simbol spajanja su česta inspiracija u Andrićevim delima.



Zaključak

Ovaj roman je pisan ekavicom i na srpskom. Izražaj je prilično jednostavan i lako razumljiv. U delu nalazimo mnogo primera narodnih elemenata, od pjesama i legendi do običaja i svetonazora. Velika važnost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psihološkim. Nema neke osnovne teme i određene fabule, ali ipak nalazimo osnovni «leitmotiv» a to je naravno most. Most nam simbolizira čvrstoću, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira život svih stanovnika Višegrada i uže okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznačajan te se to ističe u čestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje. Roman obiluje realističkim opisima situacija, ljudi, pejzaža i interijera. Jedan od najpoznatijih situacija je zasigurno nabijanje Radislava na kolac. Nadalje nalazimo mnogo simbolike u likovima koji su također i reprezentativni npr. Abidaga-tursko nasilje i brutalnost, Lotika-moderna žena, samouverena i uporna, Herak, Stiković-jugoslavenska revolucija, novi ideali, Ćorkan-nevin čovek ali vrlo nesretan i siromašan, Alihodža-glas razuma kod muslimana i moralni vođa, i dr. Važna činjenica je da je ovaj roman baziran na stvarnim događajima i da on nepristrano prikazuje život u Bosni nekada, da je delo nepristrano nam pokazuje nekritičnost austrijske vlasti kao ostalih prosrpskih pisaca. U cijelom romanu se oseća pravilnost konstrukcije te slijeda događaja uz poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju sa trenutačnim. Most kao nijemi svedok pamti prividno slaganje različitih kultura, vera i naroda dok među njima u stvari vlada antagonizam. Najveći je sraz dvaju civilizacija, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromenljiva, večita točka na kojoj se napetosti i komešanje što rađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) oseća i vidi jasnije nego drugde.

Meni se ovo delo vrlo jako svidelo jer na specifičan i nadasve originalan način svedoči o povijesti Bosne i Hercegovine. Dojmili su me se njegovi verni opisi i vešto i postepeno uvođenje čitaoca u radnju, naime čitajući ovo delo čitalac vrlo lako shvaća situaciju i okolnosti zahvaljujući Andrićevom pristupačnom i izravnom stilu. Epizode koje su kod mene ostavile najjači utisak su zasigurno 19. i 23. u kojima Andrić predstavlja stavove jugoslavenstva i socijalizma, ali iako je bio njihov zagovornik dopušta si i njihovu kritiku tj. sagledava ih i sa druge strane. U toj epizodi (19.) otkriva zaluđenost i preveliku idolizaciju i idealizaciju ideja koje su osuđene da samo ostanu ideje dokle god postoji ljudska želja i nagon za individualnošću i očuvanju tradicija. 23. epizoda nam donosi uvid u prve dana Prvoga svetskog rata na tom području, opis tih događaja se vrši pomno izabranim riječima koje dopiru do same srži osećaja bespomoćnosti i očaja koji vladaju u nevinu narodu ionako već napaćenom i ratom uništenim.

Naravno da bi se o ovom delu dalo još puno toga reći jer je ono jedno od tih nikada do kraja izanaliziranih i raščlanjenih umetničko-povijesnih ostvarenja.

Klikni Link za celu knjigu
​

 

[Coiska]

Necista krv - Borisav Stankovic(prepricano delo)

Necista krv - Borisav Stankovic(prepricano delo)

O PISCU:

B. Stanković (1876. -1927. ) rođen je u Vranju, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju I Nišu, a završio je pravni fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo stalno je bio u sukobu sa Beogradskom čaršijom I ćitinskim moralom. Borislav Stanković bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su pripovijetke: Iz starog jevanđela, stari dani, Božiji ljudi, Pokojnikova žena; romani: Nečista krv, Gazda Mladen I Pevci (koje nije završio); I drame: Koštana, Tašana I Jovče, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad započeo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret prema Evropi. Kao I mnogi njegovi vršnjaci I B. Stanković je boravio u Parizu, ali taj boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.

KRITIKE:

Stanković je davao tregične sudbine ljudi I žena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo I osipalo pred njegovim očima, ali ogorčen nakaznim ćiftinskim moralom građanske klase u nastupanju, zbog koga je I sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprostavi neki drugi, svijetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika ličnosti u okvirima kojima je vezana lićna sreća. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjećanja, je najčešći I gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ženski likovi nesrećni su I tragični na isti način, presjećeni I zgužvani životom koji se uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog surovijeg I neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još većom tiranijom, pod mišljenjem čaršije I šta će svijet reći. U djelu Borislava Stankovića čovjek je izložen ne samo sukobu sa okolinom, već I sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrđujući često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji. Sve njegove ličnosti opterećene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajući nezadovoljni donose nesreće I prouzrokuju tragedije.

TEMA:

Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u početku bio raskošan I ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično I bolno za njih.

IDEJA:

Ideja ovog djela je žalosna sudbina onemogućenih ljudi, koji uprkos svojim silnim žudnjama popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život okrivljeni I lišeni vlastitih radosti.

Klikni Link za celu knjigu
​

 

[Coiska]

Odiseja - Homer(prepricano delo)

Odiseja - Homer(prepricano delo)

1. TEZA: O autoru

Homer ili Homeros živio je oko 800. god. pre n.e.

Homeru se u antici pripisalo autorstvo Ilijade i Odiseje, kao najpoznatiji i zapravo jedini spomenici tog vremena. Sumnja se da je Homer napisao potpuno oba speva jer je bio slijep i jer se vide vidljivi ispravci drugih pesnika na samim djelima. Osim Ilijade i Odiseje Homer je pisao niz "kikličkih epova" s trojanskom ili tebatanskom tematikom, zatim tkz. homerske himne bogovima, šaljiv spev Batrahomiomahija ( Boj žaba i miševa), ali na kraju su mu poricali sve osim Ilijade. O Homerovom životu nema pouzdanih podataka ali zna se da najverovatnije potječe iz Smirne u Maloj Aziji, i da je živio između 900. i 700. god. prije n.e. Krajem 18. st. razvila se sumnja za njegovim postojanjem zbog tkz. "homerskog pitanja", taj problem do dana današnjeg nije potpuno rješen. Prevladava mišljenje o tkz. unitarizmu tj. da je jedan ljudski genije u to vreme spojio sve dotadašnje priče u ta dva epa, i to Ilijadu u mlađim danima, a Odiseju u starijim danima. Po detaljnjoj tematici, po preciznosti likova i njihovih osećaja i mišljenja, po njihovom dotadašnjem mišljenju na svijet i na bogove, Ilijada i Odiseja pripada najvećim kulturnim i umjetničkim tekovima čovečanstva. Te knjige su kasnije imale i veliki utjecaj na razvoj antičke i evropske književnosti. Ostale su nenadmašene uzorom na ostalu epsku literaturu. Oba epa su pisana heksametrom. Ilijada sadrži 15.696 a Odiseja 12.103 heksametara. Aleksandriski su ih filozofi podjelili na 24 knjige prema broju slova grčkog alfabeta.

2. TEZA:

1.Pevanje “Kikonci i Lotofazi”

Odisej je kralj kršnog otoka Itake u Jonskom moru. Od svih Grka Odisej je najviše lutao na povratku kući.

Odisej je sa svojih dvanaest brodova krenuo iz Troje ali ga je odmah jaki vetar odvukao prema severu na tračku obalu. Tamo je sa svojim ljudima provalio u kikonski grad Izmar. Muškarce su pobili a žene i ostali pljen su podjelili. Odisej je htio da odmah otplove ali ga njegovi ljudi nisu poslušali. Pobjegli Kikonci sa svojim susedima navale na Odisejeve ljude. Odisejevi ljudi brzo uskočiše u lađe i počevše bježati. Iz svake lađe umrlo je po šest vojnika. Nakon toga jedno dulje vreme mirno su plovili morem, kad od jednom jedna velika oluja sa sajevera polomi im jedrenice i jedra im rastrga u komade. Morali su mukotrpno veslati kako bi stigli do kopna. Trebalo im je dva dana da poprave brodove. Nakon toga razapeli su nova jedra i otplovili prema jugu. Odmah kraj rta Maleja tj. blizu Itake zapuha jak vetar koji ih je odveo daleko od domovine na otvoreno more. Devet dana ih je bura nosila, a tek deseti dan dospeli su na obalu Latofaga. Tamo su živeli ljudi koji su se hranili lotosovim plodom. Taj lotosov plod bio je slađi od meda, ali imao je čarobnu moć. Ta čarobna moć nije bila dobroćudna nego zloćudna jer bilo tko ga okusi nije se više želio vratiti kući nego samo ostati u toj zemlji. Odisejevi ljudi su okusili taj plod. Odisej je morao silom odvesti svoje ljude lađama, a oni su se opirali i plakali.

19.Pevanje "Odisej i Penelopa - Pranje nogu"

Odisej osta u dvorani da čeka Penelopu. Penelopa siđe iz svoje sobe i sedne na stolicu kraj ognjišta. Došle su i sluškinje da raspreme stolove i pobrinule su se da ponovo bude svetla i topline. Sluškinja Melanta stane po drugi put grditi Odiseja. Ona ga stade tjerati iz dvora. Na to Odise odgovori “Kako bi ti bilo kad bi i tebe bogovi kaznili ?” Kad je Penelopa čula razgovor izgrdi sluškinju i stadoše razgovarati o svome mužu kojeg čeka već mnoštvo godina ( nije znala da taj muž kojeg tako dugo čeka stoji ispred nje ). Odisej joj počne opisivati nestvarne događaje kao ugošćivanje na otoku Kreti. Opisao je vrlo detaljno njegovu odjeću. Penelopa je samo plakala. Penelopa tako ugosti njegovog prijašnjeg muža ne znajući zapravo da je to on. Ona mu ponudi i pranje nogu ali on prista samo pod uvetom da to bude jedna starija sluškinja. Pri pranju nogu stara dadilja prepozna Odiseja po ošiljku iznad desnog koljenom. Vepar je zadro zubom u meso Odisju već u mladim danima. Odisej je zamolio dadilju de ne oda njegovu pravu ličnost jer bi moglo doći i do ozbiljih problema. Starica uzme novu vodu i ne proizusti ni jednu riječ. Nakon toga Odisej ponov započe pričati s Penelopom koja mu govori o jednom snu u kojem vidi skori dolazak muža. Kraljica na kraju razgovora zaželi strancu laku noć i od u svoje odaje.

21.Pevanje "Napinjanje luka"

Penelopa uze lijepi mjedeni ključ s bjelokosnom drškom i ode uz pratnju sluga po Odisejev luk i tobolac ( Spremište za strijele ). Penelopa izjavljuje da će oženiti samo onoga koji će uspeti nategnuti Odisejev luk i čija će strijela proći kroz svih dvanaest sekira. Junački prosiaci stadoše gledati luk sa zaprepaštenjem. Antinoj predlaže redosljed kojim će prosiaci pokušati nategnuti luk i čija će strijela proći svih dvanaest sekira. Odisej priznaje smo govedaru i svinjaru svoju pravu ličnost kako bi od njih dobio pomoć da pokuša i on to učiniti. Niti jedan prosjak nije uspio izvršiti zadani zadatak. Odisej moli jedan pokušaj ali mu se svi protive. Na kraju Odisej svojom lukavošću i pomoću njegova sina Telemaha uspeva dobiti jedan pokušaj. Niti jedan junački prosioc ne veruje u njegovu snagu i uspešnost. Odisej bez ikakve veće muke nategne luk uz veliko očaranje prosilaca postavi strijelu i razapne ju kroz svih dvanaest sekira. Odisej namigne sinu da dođe do oca s oružjem kako ga nebi niko mogao na pasti. Odisej tako započinje večeru.

Klikni Link za celu knjigu
​

 

[Coiska]

Okovani Prometej - Eshil(prepricano delo)

Okovani Prometej - Eshil(prepricano delo)

1. TEZA: Beleška o piscu

Kao za većinu antičkih pisaca nemamo mnogo biografskih podataka. Rodio se 525. god. prije n.e. u Eleusini. Potjecao je iz zemljoposedničkog roda. Bio je svedok svrgnuća tiramide u Ateni, uspostavljanja demokratskog uređenja i uspješne borbe protiv intervencije aristokratskih država. Bio je, kako ga neki nazivaju "otac tragedije". Iz njegovih pjesama vidi se da je bio pristaša demokratske države, iako je pripadao konzervativnoj grupaciji u samoj demokraciji. Ta je grupica imala znatnu ulogu u Ateni u prvim desetljećima. Eshil je sudelovao u borbi protiv perzjanaca i to na bitki na Maratonu, kod Salamine i Plateje. Eshilove političke simpatije očituju se u njegovim delima. Engels ga je opisao kao jasno izraženog tendencioznog pjesnika. Nastali su golemi nesporazumi i svađe između Eshila i naroda. Uzroci tih nesporazuma nisu poznati. Zbog tih nesporazuma morao je provesti posljedne godine života na siciliji izvan domovine. Znao je i prije odlaziti tamo i prikzivati svoje drame. U Sicilskom gradu Geli Eshil je umro 456. god. prije n.e.

2. TEZA: Sadržaj

"Nebo i zemlja bijahu stvoreni" tim riječima Eshil započinje svoje delo. Zemlja je vrvila životinjama ali nije postojao jedan duh koji bi vladao zemljom u svoju korist. Za takvo stvorenje mudri Prometej sin Japetov uzme ilovaču, nakvasi je vodom i stane ju mjesiti. Iz te smjese nastane lik po vanjskom izgledu jednak bogovima ali bez duše. Da bi stvorio dušu uzme iz životinja sva dobra i zla svojstva i zatvori ih u grudi čoveka. Božica Atena mu je pomogla u tome što je tom liku udahnula duh ( božanski dah ). Tako su nastali ljudi koji su mogli gledati, slušati ali nisu mogli videti niti čuti. Sve što su radili bilo je bez smišljene osnove. živeli su pod zemljom u mračnim pećinama. Tada ih je Prometej počeo podučavati kako će videti, čuti, uptrebljavati životinje, ploviti morem, hraniti se, lječiti se,... Ukratko uputio ih je u sve životne potrebe.

Na nebu je sa svojom obitelji vladao Zeus. On je pokorio svog oca Krona i Titane ( stari bogovski rod ). Prometej je bio tog Titanskog roda.

Bogovi su počeli od ljudi tražiti da ih časte uz uzvrat njihove zaštite. U Mekoni organizirali su susret bogova i smrtnika. Tamo su se utvrdila prava i dužnosti ljudi. Prometej je zastupao ljudski narod kako ga bogovi nebi previše iskorištavali. On sa svojom lukavljušću želi prevariti bogove. Bogovi su imali izabrati što žele od jednog bika. Prometej je ubio tog bika i od njega je stvorio dva kupa. U manjem kupu bijaše svo meso, mišići, mozak, utroba,... ukratko sve korisno, a u drugom većem kupu bijahu kosti i salo. Zeus je reko da je ta podela nepravedna. Prometej mu je predložio da izabere koji od dva kupa želi. Zeus se odluči za veći kup i odgrne ga. Strašno se razljuti na Prometeja kad je pred sobom našao samo salo i kosti. Za uzvrat Zeus je ljudima uskratio posljedni dar za savršen život tj. vatru. No Japetov sin je i za to našao rješenje. Pomoću užarene tinjajuće trešćice na zemlji je stvorio prvi plamen od kojeg su ljudi dobili ogromnu korist. Za uzvrat Zeus je stvorio novo zlo. Naredio je Hefestu bogu vatre i umjetnosti da napravi varljivi lik lijepe devojke. Sama Atena iz zavisti prema Prometeju ogrne devojku sa bjelom svetlucavom haljinom a glavu joj ovenča svežim cvećem i zlatnom vrpcom. Hermo joj podeli dar govora a Afrodita svaku dražesnost i milinu. Zeus je tako stvorio to ljupko zlo i dao mu ime Pandora. Hermo odvede Pandoru na Zemlju i uputi je prema Epimeteju. Prometej je uzalud opomenuo jadnog Epimeteja da se čuva bilo kakvog božjeg dara. Epimetej je ugostio Pandoru. Do tada su ljudi na zemlji živeli mirno, slobodno i bez ikakve nevolje. Pandora je sa sobom nosila lonac pun nevolja i ulaskom u kuću ga otvori. Tako je na Zemlju došlo zlo. U loncu je bila samo jedna dobra stvar, a to je bila nada. Pandora nije dala nadi da izađe iz lonca, nego ga poklopi prije njezinog izlaska. Pisac groznice i razne druge besčujne ali vrlo mučne nevolje opisuje kao čete bez dara govora. Čak i smrt koja je nekad sporo dolazila ubrzala je svoje korake. Sve krivice za taj čin Zeus je predao Hefestu i njegovim slugama. Hefest je morao Prometeja lancima prikovati na stjenu Kavkaza pred strahovitim ponorom. Hefest je tu naredbu izvršio. Jadan Prometej nije smio zaspati niti kleknuti nego smo mukotrpno bezograničeno stajati. Nezasitan Zeus mu pošalje još i orla koji bi mu svaki dan kljuvao jetru. Pojedena jetra bi svaki dan na novo izrasla. Zeus je rekao da te patnje trebaju trajati sve dok jedan zemljanin ne daruje svoj život smrti i tako preuzme krivicu na sebe. Nakon nekoliko tisuća stoljeća naišao je tamo Heraklo u potrazi za zlatnim jabukama. Čim je to ugledao napnuo je luk, odapnuo strijelu i skinuo orla sa Prometejevih koljena. Zatim mu je skinuo okove i poveo oslobođenog Prometeje sa sobom. Kako bi ispunio Zeusovu volju Heraklo mu namjesti zamjenika Kentaura Hirona koji je bio spreman umrijeti premda je bio besmrtan. Kako nebi optuživali da je Zeus oslabio Prometj je morao nositi željezni prsten s ukovanim komadićem kavkaške stjene. Tako je Zeus mogao govoriti daj je još Prometej prikovan na Kavkaz.

3. TEZA: Mišljenje o delu

Eshil u svom delu prikazuje nastanak čovečanstva, ali taj nastanak nije znanstven nego verski. On opisuje Prometeja kao tvoraca čovečanstva. Slikovito nas opisuje kao predmet od ilovaće bez sposobnosti ikakvog razmišljanja. Sam razvoj uma ne prepuštaje čoveku nago ga opisuje poput jedne škole. U to vrijeme verovalo se u bogove i zbog toga u svakom tadašnjem delu sudbinu ljudi određuju bogovi, pa i u ovom. Uz glavnu temu tj. nastajanje čovečanstva opisuje i poštenost i darežljivost ljudi prema stvoritelju. Eshila opisuje nastajanje zla kao zavist i osveta bogova. Tako on zamišlja nastajanje čovečanstva.

Klikni Link za celu knjigu
​

 

[Coiska]

Pakao - Dante Aligijeri(prepricano delo)

Pakao - Dante Aligijeri(prepricano delo)

Prvo i peto pevanje

Beleške o piscu:
U Danteovom delu odrazio se cjelokupan život medijavalnog svijeta i po Engelsvim riječima bio je on " u isti mah posljednji pesnik srednjeg veka i rvi moderni pesnik". Pisac i političar koji ljudsko delovanje dleda u sklopu nepromenjivih morlnih zakona. Dante je izrazio i vrijeme u kojem je živio i trajne ljudske dileme između dužnosti i osjčaja, misaonosti i akcije.

Mesto radnje:
Pakao

Lica:
Dante

Vegilije
Beatriče

Sadržaj:

I pevanje
Prema Danteovu shvaćanju čovek na pola svog života kreće na zagrobna putovanja. na početku svog putovanja pesnik je zalutao. Susreće različite zvijeri, a od straha ne zna kuda da krene. Te zvijere koje je susreo znače oholost i lakomislenost. U pomoć pesniku dolazi Vergilije, pesnik koji je napisao Eneide i izbavi ga sa pogrešnog puta, a dovodi ga do vrata svetog Petra.

V pevanje
Tako se pesnik zajedno s Vergilijem spušta iz prvog u drugi krug, koji je bio manji ali zat o bolan, plačan i jadniji. Nailaze na velikog Minosa koji je tu postavljen da bi odredio koliko je tko grešan i gde ga treba smestiti tj. u koji dio pakla. Vođa pesnika razgovara sa Minosom i ne dozvoljava mu da se mepristojno ponaša prema pesniku. Pesnik vidi i čuje strašne muke i patnje. Zanima ga tko su te duše što tako pate, a vođa mu govori. Tu je Kleoatra koja je bila Cezarova i Antonijeva ljubavnica. Tu su još Panis i Triston. želja pesnika je da razgovara sa drugim zaljubljeni dušama. Dolaze Frančeska i Paolo i ptičaju o ljubavi, a pesnik osjeća bol zato što da je to dovelo dovde. Tada Frančeska započinje priču kada je osjetila prvu ljubav. Na kraju njezinog pričanja paolo pada od bola u nesvijest.

Klikni Link za celu knjigu
​

 

[Coiska]

Pesme - Federiko Garsija Lorka(analiza dela)

Pesme - Federiko Garsija Lorka(analiza dela)

Beleška o piscu

F. G. Lorka, španjolski pesnik i dramatičar, rodio se 15. 6. 1899 u Fuenteroquenosu, Andaluzija, umro 19. 8. 1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umetnost. Godine 1921. izveden je u Madridu njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones 1927, godine i patriotskim komadom Mariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija (duh pučke poezije, kojim se nekada napajao Lope da Vega, i blistavu raskoš kojim se Gomgoneava jezika). Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjigu Pesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe “Barroco” koja obilazi sve španjolske pokrajine igrajući dela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište:

Don Cristobaldovo malo kazalište (1928); Čudesna obućarka (1930); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu...

U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias (1935). U augustu 1936. uhapsili su ga i streljali pripadnici Francove civilne garde. G. L. jedan je od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pesničko pokoljenje.

Analiza dela

Konjikova pesma

Kordoba.

Daleka i sama.



Kobila crna, velika luna,

masline u bisagama.

Ako i znam pute, nikad

neću stići u Kordobu.



I u ravni i na vjetru,

kobila crna, crvena luna.

Smrt na me vreba onamo

s kruništa kule Kordobe.



Jao, duga li cesta!

Jao, vrli moj konjiću!

Jao, smrt me čeka prije

nego stignem u Kordobu!



Kordoba.

Daleka i sama.


Konjikova pesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.


”Smrt na me vreba onamo

s kruništa kule Kordobe” -SLUTNJA SMRTI



“Jao, smrt me čeka prije

nego stignem u Kordobu!”-STRAH



Lorka stvara sažete i jednostavne pesničke slike koje ponavlja, izmenjuje i gradira.



“Kordoba.

Daleka i sama. ”- PONAVLJA



“Kobila crna, velika luna...

... kobila crna, crvena luna”- IZMENJENE SLIKE



“Smrt na me vreba onamo

s kruništa kula Kordobe...

... Jao, smrt me čeka prije

nego stignem u Kordobu. ”- GRADIRANO



Svijet pesme otvara ovom pesničkom slikom: “Kordoba. Daleka i sama”. Ponavlja je na kraju pesme kako bi dokazao kako je Kordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pesme ostala “Daleka i sama”. Pesnik pojedine slike izmenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji. Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.


Benasta pesma


Mama,

hoću biti od srebra.



Sine,

bit će ti hladno.


Mama,

hoću biti od vode.



Sine,

bit će ti jako hladno.



Mama,

na jastuku me svom izvezi.



To da!

Ovog časa, sine!



Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pesma ima svoje značenje i nije tako “benasta”. Srebro i voda su dragocijene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promena.


Portret Silvija Franconettija

Njegov krik bijaše strahotan.

starci

kažu da se kosa

ježila

i da se živa rastvarala

u zrcalima.

Prelazio iz tona u ton

a da ih ne razbija.

I biješe stvaralac

i vrtlar bje.

Stvaralac sjenica

tišina.

Sada njegova melodija

Sniva s odecima.

Konačna i čista.

S posljednjim odecima.



Conte jondo ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama sačuvao je bitnu karakteristiku: izraz neizmerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorka je u pesmi “Portret Silvija Franconettija”, iz svoje zbirke pesama “Conte jondo” ocrtao pevača andaluziskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.

Lorka o teatru...

U sjajnom i dubokom “Razgovoru o teatru”, održanom u Madridu 1935. , Lorka je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na tatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga “najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad”. “Narod”, kaže Lorka, “koji ne pomaže rast svoga tatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijelom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mestom gde se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena. ”
​

 

[Coiska]

Smrt Smail-age Cengica - Ivan Mažuranic(analiza dela)

Smrt Smail-age Cengica - Ivan Mažuranic(analiza dela)

Beleška o piscu :

Ivan Mažuranić se rodio 1814 god. u Novom Vinodolskom. Bio je istaknuti hrvatski političar, a 1873.g izabran je za hrvatskog bana. Bio je prvi hrvatski ban pučanin i upravljao je hrvatskom 7 godina. Umro je 1890.g. Ivan Mažuranić je napisao spev "Nenadović Rado", ljubavnu pesmu "Javor i tamnjanika" i programsku pesmu "Vjekovi Ilirije". Također je dopunio "Osmana" Ivana Gundulića XIV. i XV pevanjem. Najznačajnije Mažuranićevo djelo je "Smrt Smail-age Čengića". Ono predstavlja najviši domet Mažuranićevog pesničkog stvaranja i ujedno jedno od najboljih djela naše književnosti.

Vrsta pesme: Umetnički ep

Vrsta stiha: Slobodni

Mesto radnje: Hercegovina

Vreme radnje: XVI vek

Tema: Krvnički život Smail-age Čengića

Lica: Smail-aga Čengić, Novica, Durak, Hasan, Mujo, Mer, Jašar, Bank, Saruk

Ritam : umereno polagani

Sadržaj pesme :

AGOVANJE

Silni turski ratnik, Smail-aga Čengić. imao je puno robova, Crnogoraca. Budući dfa je bio krvoločan ubijanje nevinih i bespomoćnih bilo mu je zabavno. Tako je jednog dana odlučio da ubije skupinu mladiča. Starac Durak molio ga je da ih poštedi, što je aga odbio. Nakon što je ubio mladiće starcu je odredio smrt vješanjem. To bi učinjeno naočigled Durakova sina Novice, aginog vojnika. Gledajuči tjela ubijenih Smail-aga se divio svojoj moći, ali istodobno ga je mučilo to što su mladići pred njim poginuli bez straha.

Stil: epiteti (lijepo,hladnoj,gladna,planinskog)

personifikacija (zadrhtaše ta vješala tanka)

kontrast ( zadrhtaše ta vješala tanka,

al nepisnu Crnogorčad mlada)

arhaizmi (dželate, arslan)

onomatopeja ( Krcnu kolac njekoliko puta

Zviznu pala njekoliko puta )

NOĆNIK

Vidjevši kakva mu je sudbina zadesila oca i vidjevši pravu aginu narav, Novica se odlučio pridružiti svojim dotadašnjim neprijateljima u borbi protiv Smail-age vođen željom da osveti oca

Stil: epiteti (ljući, gorski, sviloruna, malenoga)

kontrast ( Sunce zađe, a mesec izađe )

ČETA

U Cetinju se skupila mala četa onih kojima je bilo dosta aginih zlodjela. Odlučili su da se sukobe s agom . Na putu ih je stari svećenik blagoslovio i upozorio da je njihov pohod velika i sveta stvar jer brane svoju rodnu grudi i svoj narod.

Stil: epiteti (mala, noćna, tamna, brze )

kontrast (Malena je, ali hrabra )

usporedba (Već ko' tajni glas duhova )

metafora ( Studen kamen prima život )

onomatopeja ( Ni tko šapće, ni tko zbori,

Ni tko peva, niti se smije )

HARAČ

U međuvremenu zli aga odlučio je kupiti od naroda harač tj. porez. Sa svojim podanicima utaborio se na Gackom polju. One ljude koji nisu mogli platiti porez odvodio bi ih kao zarobljenike. Jednog dana, aga je došao u neugodnu situaciju. Naime, za vrijeme jedne igre, svom je vojniku slučajno izbio oko, što je izazvalo podsmehivanja među narodom. Budući da je zbog toga aga bio ljut odlučio se opustiti uz večeru. Iznenada hrabra četa je napala Turke. Zatečeni turci nisu pružili jak otpor. Hajduk je Mirko puškom ubio zlog Smail-agu Čengića. tako je Novica dočekao osvetu, ali i sam je poginuo od ruke turčina Hasana.


Stil: epiteti (lijepo, ljuta, debela, žuti, nevesela)

gradacija ( Hljeba, hljeba, gospodaru !

Ne vidjesmo davno hljeba !)

usporedba ( Riknu aga ko' bik ljuti )

metafora ( Ljuta glada i nevolje ljute )

KOB

Zli Smail-aga Čengić dočekao je svoju sudbinu. Godinama je nanosio zlo drugima, a sada je zlo došlo njemu. Svu njegovu sjajnu opremu uzeo je plahi Turčin koji je nije vrijedan i oprema više ne blista na njemu kao što je blistala na velikom ratniku, ali zlom čovjeku, Smail-agi Čengiću.


Stil: epiteti (zlatno, žalosno, tužno)

personifikacija ( Čija 'e ovo ponosita čalna ? )

arhaizmi ( izba, gataj )

ponavljanje ( Čije 'e ovo ... )

Klikni Link za celu knjigu
​

 

[Coiska]

Starac i more - Ernest Hemingvej(prepricano delo)

Starac i more - Ernest Hemingvej(prepricano delo)

Beleška o piscu:

HEMINGVEJ, Ernest (1898 - 1961), američki književnik.

Za Prvog svetskog rata služi kao dobrovoljac na talijanskoj fronti, gde je ranjen; roman Zbogom oružje jedno je od istaknutih proturatnih dijela. Dezorijentaciju iduhovnu pustoš anglosaksonskih intelektualnih boema i bogataša u poslijeratnom Parizu prikazao je u romanu Sunce se ponovo rađa. U njemu otkriva i svoju fascinanciju Španjolskom i borbom bikova, što će mu biti tema u nizu novela. Za španskoga građanskoga rata svojim reporterskim prisustvom na republikanskoj strani, javnim antifašističkim nastupima, dramom Peta kolona i velikim romanomo partizanskom ratovanju iza Francovih linija, Za kim zvono zvoni, pozitivno se angažirao kao umetnik i kao javna ličnost.

U Drugom svetskom ratu Hemingvej je boravio na kineskom frontu i među francuskim partizanima, sudelujući i u oslobađanju Pariza. Posleratni roman Preko reke i u šumu nije na razini njegovih ranijih reagiranja na povesnu situaciju, ali The Old Man and the Sea, parabola o prkosnom junaštvu čoveka nasuprot ravnodušnoj okrutnosti prirodnog udesa, osvaja dostojanstvenom jednostavnošću..

U svojim dijelima Hemingvej je stvorio neku vrstu mita o modernom čoveku, lutalici idobrovoljnom izgnaniku koji se, intenzivno živeći s prirodom, odajući se borbi, seksu, alkoholu, sportu, suprostavlja ništavilu kodeksom časti i stoičkom disciplinom. Sukus života je igra sa smrću, koja za Hemingveja ima gotovo obredni značaj. Stil mu obilježen naizgled škrtim rječnikom stilizirane svakodnevnice, slijedovima kratkih rečenica, te se emocionalno bogatstvo njegova karkterističnog jezika nalazi u podtekstu. Hemingvej je u našem stoljeću valjda jedinstven prozaik kojega jednako cijene čitaoci iz najširih krugova, kao i oni s ekskluzivnim estetskim merilima.

Santjago:

Starac Santjago je bio tanak i mršav, s dubokim brazdamana potiljku. Na jagodicama je imao vzagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka ne bijaše svijež. Na njemu je sve, osim očiju, izgledako staro, a oči su mu bile boje mora i sijale vedro i nepobjedivo.

Sadržaj:

Santjago je bio nesretni stari ribar koji je ribario u Golfskoj struji gotovo tri meseca, a nije uspio uloviti ni jednu jedinu ribu. Uz to, prvih čedrdeset dana s njim je bio jedan dečak, Manoline, ali je uz nagovor roditelja odustao. Tako je starac Santjago ostao sam.

Jednog je jutra, kao i uvijek, Santjago išao na pecanje, ovaj put išao je još dalje od obale gde je voda bila još dublja. Mamac je bacio na različite dubine i prepustio se struji. Odjdnom na mamac se nešto uhvatilo i počelo je jako vući. Starac je odmah ragirao i utvrdio da je to jedna ogromna riba, ali ju nije vidio, no kad je skočila iz mora Santjago je ostao bez daha, bila je to ogromna mečarica. Mučio se Santjago s njom tri dana i tri noći da bi na kraju ipak pobijedio. Zavezao ju je na bok barke i pošto se nližala oluja odlućio se za brz povratak na obalu. Međutim na putu pojavili su se morski psi. Santjago se borio s njima, pokušao im je pobjeći, ali nije uspio, pojeli su mu cijelu ribu. Od mečarice ostale su samo glava i kosti.

Iako su od ribe nije ostalo gotovo ništa, na obali su se ribari divili, bila je duga 5.5 metra.

Slijedećeg jutra kad se starac Santjago probudio uz njega stajao je mladi Manoline koji mu je obećao da će od sad na dalje uvijek ići na pecanje s njim.

Analiza dela:

Hemingvej je u ovoj priči izrekao cijelu filozofiju “izgubljene generacije”. Ljudi se očajnički bore za svoju sreću, muće se i krvave zbog nje, ali onda, kada ona treba biti potpuno njihova, kada trebaju osetiti punu ljepotu te borbe za nju - njene plodove dolaze mračne sile koje mu ih otimaju. “Suviše bi bilo lijepo da bi tako dugo potrajalo” kaže starac kada je ulovio veliku ribu. Ali Hemingvej, kome je borba uvijek značila što i život, ni ovde ne vidi izlaz u pokravanju i beznađu. Njegov starac Santjago se prvo bori da ulovi ribu koja će mu donijeti sreću, bogatstvo, da bi se kasnije sa istom žestinom bacio na morske pse koji su mu ju htijeli oteti. Međutim, kada postaje svijestan da je poražen, on ipak ne klone duhom, već se sprema zajedno s dečakom na nove borbe. Poslije poraza starac govori sebi: “Čovek nije stvoren da bude pobijeđen. Čoveka mogu uništiti, ali ga ne mogu poraziti”.

Ideja:

Hemingvej upučuje svoju poruku o neophodnosti čvrstine i integriteta čoveka, bez obzira na starost ili nedozrelost: starac i dečak su ravnopravni sudionici u težnji za potvrdom osnovnih životnih vrijednosti.

Zaključak:

Iako nesretan, Santjago usprkos svemu postiže moralnu pobijedu prelazeći vlastita ograničenja, svoju starost i nedostatak snage, hrabrošću i odlučnošću.

Klikni Link za celu knjigu
​