Prepričana književna dela i njihova analiza

Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
[h=1]Planine - Petar Zoranić [/h]

Planine Petra Zoranića su pastirsko - alegorijski roman pisan u prozi i stihu. Pisan je narodnim hrvatskim jezikom, a sastoji se od novela epistularne književnosti (pismo posvete), petrarkističke lirike (ljubavne pjesme), bukoličke lirike (pastirske pjesme) i političke pjesme (prepjev “Molitve suprotiva Turkom“). Djelo je nastalo između dva razdoblja, pa i načina pisanja - srednjeg vijeka i renesanse. Djelo je napisano 1536. g., a tiskano u Veneciji 1569. g. Okosnicu fabule čini pjesnikovo fiktivno (izmišljeno) sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama, koje poduzima kako bi zaboravio svoju nesretnu ljubav. Međutim, temeljna ideja djela je domoljubna: pjesnik želi opjevati i proslaviti svoju - bašćinu - (domovinu). U romanu se osjeća znatan utjecaj Zoranićevih književnih uzora: Jacoba Sannazara (autora pastirskog romana Arcadia), Dantea, Petrarce, Boccaccia, Ovidija, Vergilija, ali i domaće književne tradicije (začinjavci Marko Marulić). Roman se sastoji od 24 poglavlja, s uvodnom posvetom ninskom kanoniku Mateju Matijeviću.
U njoj govori kako je susreo “vilu jednu, ka po običaju hrvackom gizdavo dali počteno narešena biše”, koja ga je ukorila što tako beskorisno luta: “Nisi li većkrat čtil i čtiš sfaki dan razlike pisce ki deželje sfoje razlikim i narešenim govorenjem ča već mogu hvale?”
Ovime Zoranić želi reći da su kod stranih naroda (Grka) svaka gora i vrhunac, svaka rijeka i vrelo, svaki dio njihove zemlje opisani, iako oni o tome moraju i lagati dok su hrvatski krajolici i predjeli uglavnom neopisani i neopjevani.
“Planine” nastaju za vrijeme bitke na Mohaču pa ti događaji utječu na Zoranića i on opisivanjem Hrvatske nastoji pobuditi ljubav prema rodnom kraju, domovini i hrvatskom narodu. Fabulu čini pjesnikovo fiktivno sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama. To je njegov alegorijski put u samoću i pustinju da se oslobodi ljubavne boli koja ga drži već 7 godina, te da se u zrenju Istine, na kraju puta i na završetku djela, okrene drugačijoj, duhovnoj ljubavi. Protagonist je roman, a ujedno i pripovjedač, pastir Zoran(Zoranić).
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
[h=1]Pustolov pred vratima - Milan Begović [/h]

[h=2]Likovi[/h] [h=3]U igri[/h]
  • Djevojka
  • Sestra milosrdnica
  • Liječnik
[h=3]U priviđenju[/h]
  • Agneza (Djevojka)
  • Njezin muž
  • Jedan neprisutni i njegov leš
  • Gospodin sa šarenim prslukom
  • Plava gospođa
  • Kristina
  • Glumčeva žena
  • Dobro odgojeni mladić
  • Brutalni ljubavnik
  • Liza - Agnezina sobarica
  • Sobarica kod Rubriciusovih
  • Kolodvorski nosač
  • Dvije-tri gospođe i dva-tri gospodina
  • Neznanac*
  • Profesor s velikim naočalama*
  • Messenger-boy*
  • Podvornik u wagon-litsu*
  • Režiser tragičnih filmova*
  • Najbolji prijatelj*
  • Upravitelj tvrtke*
  • Policaj*
  • Užigač uličnih svjetiljaka*
  • Apaš*
(* = Smrt)
[h=2]Sadržaj[/h] Sve počinje sa prvom slikom i prikazom terase jedne vile sa visokim željeznim rešetkama sa zatvorenim vratima. Na terasi se nalazi bolesna djevojka koja sluša fox-trott što ga sestra milosrdnica svira na glasoviru. Pošto je prestala svirati sestra ulazi u sobu, no djevojka bi željela još slušati jer je taj ritam podsjeća na njenu najbolju prijateljicu Kristinu s kojom je još donedavno sjedila u istoj klupi, plesala na ovu istu glazbu i imala iste želje i misli.
“Tri smo godine prošle zajedno. Dan na dan jedna uz drugu. Spavale u istoj sobi, sjedile u istoj klupi. Mislile jednake misli i imale jednake želje.”​
Djevojka predosjeća da netko ima doći, pa je zamolila sestru da ne zaključava vrata da njen pustolov može slobodno ući. Sestra ju je poslušala te otišla u sobu i nastavila svirati.
Nakon što je sestra otišla djevojka pada u san te počinje sanjati o svom pustolovu. Taj pustolov tj. neznanac predstavlja smrt. On dolazi po djevojku, a ona ga dočekuje bez straha, kao da se već poznaju. Neznanac je došao po nju da je odvede (taj odlazak se smatra kao smrt) no ipak ima pravo na jednu želju prije nego li odu.
“Jednu želju možete da izrečete prije odlaska.
– Moram?
– Možete želju i molitvu.”
Njezina želja je bila ljubiti i biti ljubljena tj. proživjeti ono što bi propustila ako umre. Zaželjela je da ima muža koji joj sve oprašta, pa čak i nevjeru, te nedostižnu ljubav nekog koga ne poznaje. Neznanac je upozorava da ima samo jednu noć i da će ta noć za nju biti čitav niz godina. Ali također treba da tu bude još jedna osoba koja će razbuktati atmosferu. Svi likovi trebaju biti u djevojčinoj glavi, pa tako on taj lika zamišlja kao nekog gospodina u šarenom prsluku.
“Ali takvog čovjeka ne bih htjela ni sresti u životu. – Što je? Ali bez toga ne ide! Bez jednog takvog čovjeka ne bi vam muž imao što da oprosti. Naglo: Aha! – Što je? – Imam ga. To je nekakav “Gospodin u šarenom prsluku.”​
Pošto su osmislili sve likove sad je mogla početi svoj nestvarni život. Svjetlost se mijenja, ponovo se čuje zvuk fox-trotta, a drama prelazi u drugu sliku.
U drugoj slici vidi se soba sa foteljama, naslonjačima i ljudima. Neki piju, a neki razgovaraju. U sobi su Agneza (djevojka iz prve slike), Gospodin u šarenom prsluku, Glumčeva žena, Profesor (Neznanac iz prve slike) i još dvije-tri gospođe i dva-tri gospodina.
Svi razgovaraju i usput se šale na račun gospodina u šarenom kaputu koji pokušava zavesti glumčevu ženu. Najviše mu dobacuje profesor koji se počeo šaliti u vezi broja sendviča koje je pojeo gospodin u šarenom prsluku.
“Vi ste, gospodine moj, uništili sedamnaest sendviča. – Ja sam brojio šesnaest. – Niste računali da ste pojeli dva najedamput.”​
Dok se odvijao razgovor u sobu ulazi Liza, sobarica, te Agnezijinu mužu došapne nešto. On odlazi no brzo se vraća te zove glumčevu ženu. Kad su se svi vratili doznaju da je glumičin muž, gospodin Rubricius, imao nesreću u petom činu pri izvedbi Shakespearea. Svi se žure u bolnicu, samo u kući ostaju Agneza i gospodin u šarenom prsluku. Gospodin prostaje preotvoren tj. više nepristojan te joj se počinje nabacivati govoreći o tome kako on ne može živjeti bez nje. No ona se brani.
“Kroz pet godina što živite skupa bit ćeš već iscrpila sve motive?
– Ne, dragi moj. On je neiscrpivo nov. On je meni svaki dan nova probuđena želja.”
Nakon nekog vremena se vratio i Agnezin muž sa tužnom vjesti o smrti gospodina Rubriciusa. Gospodin u šarenom prsluku odlazi sa profesorom kući, a Agneza se baca svom mužu u naručje i zaplače. Agneza mu reče za udvaranje gospodina u šarenom prsluku te za anonimno pismo koje je dobila od nekog nepoznatog gospodina. Muž ju nije htio slušati već je cijelo vrijeme govorio da su to njene tajne i da ih ne želi čitati, no ona ga je ipak pročitala pred njim. On se malo uznemirio te počeo tvrditi kako je taj gospodin bolestan jer ako je tako neko uistinu ljubi to se onda ne piše već se govori. Ona uzme pismo, raspara ga govoreći da uopće nije uznemirena i da je ona pismo već zaboravila, pa priđe mužu i zagrli ga.
“Varaš se dragi. Uzme pismo: Ja se nisam nimalo uznemirila. Ja uopće o tome ne vodim nikakva računa. Vidiš. Razdere pismo. Sad je sve zaboravljeno. Priđe k njemu i zagrli ga.”​
Treća slika započinje u Agnezinoj sobi. Čitavo jutro Agneza isčekuje hoće li stići poštar na vrata sa novim pismom, no umjesto poštara je došao Messenger-boy (isto neznanac iz prve slike) i već joj donio deseto pismo. Ona je pokušala nešto doznati o izgledu nepoznatog gospodina no Massenger-boy joj nije ništo htio reći jer uopće nije ni vidio svoju mušteriju, a poruke dobiva preko šefa. Nakon što je Massenger-boy otišao Agneza preko telefona doznaje da joj u posjet uskoro stiže stara prijateljica Kristina. Potom dolazi u posjet njihov učestali gost gospodin u šarenom prsluku noseći veliki buket cvijeća i malo pismo. On joj ponovo počinje laskati no ona se vješto brani.
“Nije to nikakvo čudo. Malko svečano: Agnezo, to je volja. Neslomiva volja. – Kako čudno zvuče te jake riječi u tvojim ustima. Čovijek bi ti skoro mogao i povjerovati.”​
Tjekom njihova razgovora u sobu ulazi Agnezina stara prijateljica Kristina s kojom se dopisuje. Gospodin u šarenom prsluku odlazi kad je došla Kristina. Agneza odmah ispriča Kristini sve o neznancu koji joj piše.
Ispriča joj čak i o tome kako je zaluđena i zaljubljena u tog neznanca, te da je na njegovu molbu sjedila na balkonu da je on može vidjeti. Pokušala ga je pronaći pogledom jer bi joj jedino to moglo pomoći da napokon prestane misliti na njega. Samo da zna tko je, da bar nema tolike tajanstvenosti bilo bi joj lakše. Kristina uviđa njenu zaluđenost te joj odlučuje pomoći. Predlaže joj da otputuje negdje bez muža te ga tako možda negdje i ugleda, a on će je sigurno pratiti.
“Nađite ga! Dovedite ga. – A da nekamo otputuješ? – On mi je pisao: “ako slučajno nekamo odete, slijedit ću vas svuda.” Kao da ga ja ionako ne bih posvuda tražila!”​
Kristina potom odlazi, a u sobu ulaze Agnezin muž i Gospodin u šarenom prsluku svirajući i pjevajući. Time završava treća slika.
Počinje četvrta slika koja se odjednom prebacuje u vagon vlaka u kojem Agneza sjedi uz prozor u spavaćici. Netko zvoni na vrata te u vagon ulazi podvornik (neznanac iz prve slike). On i Agneza pričaju o njegovu životu i što ga je dovelo u vagone. Nakon razgovora zamoli ga da na odlasku pozove gospodina u šarenom prsluku koji je s njom putovao jer ga je to zamolio Agnezin muž.
“Zašto me danas neprestano vrijeđaš i izazivlješ? Da sam znao da ćeš biti takva, na bih tvome mužu učinio usluge da te pratim. Toči konjak i drži čašicu u ruci. – Usluge - veliš? Sjao si od radosti kad te je za to molio. Nisi vjerovao svojim ušima.”​
Ona se naslanja na njegovo rame te zapali cigaretu, a on počinje pričati o tome kako bi volio biti njen muž i kako se sjeća dana kad je kao mlad student uvijek išao za njom. Išao bi malo podalje da ga ne zamjeti, da ne dozna da ju voli. Odjednom se Agneza trgne na te riječi jer su je podsjetile na riječi neprisutnog. Na riječi koje je on napisao u pismu. Sad ju je počelo zanimat sve što govori gospodin u šarenom prsluku. Sve što je govorio bilo je slično riječima iz pisma. Pošto nije mogla čekati počela mu je sama stavljati riječi u usta, a on je samo potvrđivao.
“A cvijeće? Cvijeće? – U čudu: kakvo cvijeće? Ah da: stavio sam i kitu cvijeća pred majku božju. – A nisi ga prosipao po stazama oko sanatorija? – Ne razumije: Prosipao? – Da govori. Što me mučiš? – Nesigurno kao da se dosjetio: Ah, jesam, jesam. – i odlučio si umrijeti ako umrem? – Da, da naravno.”​
Ona počne vaditi pisma, a on ih na brzinu pogleda i uvidi o čemu se radi, te odluči izvući korist iz toga. Reče joj da ih je on pisao, a ona mu u isti tren prilazi te se s tim gase svijetla.
Ujutro je vlak stigao na postaju pa su se putnici spremali za iskrcaj. Gospodin u šarenom prsluku priznaje Agnezi da to nije bio on, da je sve izmislio, te odlazi. To je bila posljednja kap koja je prevagnula sve njene osjećaje. Agneza je “poludjela”.
Zastori se ponovo dižu i počinje peta slika. Čuje se Agnezin glas i glas neke muške osobe. Agneza ga napada da prizna da je to on, njen tajanstveni obožavatelj. On ništa ne shvaća, smatra je ludom pa ubrzo napušta sobu. Nije svjesna što čini. Počinje misliti da sanja ili nešto slično. Uskoro se vraća u sobu sa novom osobom, jednim mladićem. Taj mladić je iz njenog kraja, čak su išli zajedno u školu. On ju je počesto viđao i na koncertima. Zamjetio ju je jer je neumorno pljeskala kvartetu u kojem mladić svira. Pozvao ju je plesati jer joj se htio zahvaliti za pljesak. Ona se već nadala da je to onaj njeni naznanac no prevarila se.
Nakon što je mladić otišao u sobu ulazi režiser tragičnih filmova (također neznanac iz prve slike), koji razgledava sobu. Režiser je cijelo vrijeme u nekom svom svijetu filma, čak i dok priča sa Agnezom.
“I on vas čeka? – Jest. Na velikoj balustradi, sa mojim šalom preko ruke. – Kolosalno! Sa vašim šalom preko ruke, na velikoj balustradi? – Jest – Više za se: To bi valjalo snimiti! – Što ste rekli? – Zar sam nešto rekao?”​
Agneza ponovo pada u svoju opsjednutost pa na njegov zahtjev da bude sretna želi znati odgovor da li je on taj tajanstveni obožavatelj. Pošto je on sav u svom filmu, no ne shvaća što ona točno misli s tim pa samo potvrdno odgovara. On ju pokušava zavesti igrom riječi i lukavstvom. To mu i uspijeva jer je ona ionako zaluđena. Odlazi u sobu da se svuče, no u taj tren se čuje pucanj te u sobu upada leš.
“Čim je ona pošla, on zapali luster, a u isti tren začuje se pred vratima u koridoru revolverski hitac. Istodobno se naglo otvore vrata i upadne iza njih, strovalivši se preko ulaz, mrtvo tijelo nepoznatog čovjeka.”​
Režiser pregleda leš te se obrati Agnezi i reče joj da bi to mogao biti onaj što joj je napisao ona pisma. Agneza legne kraj leša te se počne pitati je li to on.
Šesta slika je ponovo u stanu. U sobi pričaju Agneza i Kristina. Razgovaraju o samoubojstvu onog čovjeka i o policijskom ispitivanju. Ni ime mu još nije doznala jer policija nije našla ništa u njegovim džepovima osim velike svote novca i poruke:
“Moje tijelo nek se spali, a pepeo prospe.”​
Dok su pričale u sobu im uđe sobarica Liza te im reče da je došao neki mladić. Taj mladić je isti onaj koji je bio u hotelu s njom, mladi glazbenik. Donio je sa sobom nekakav paket i omot. U paketu je bio šal kojeg je dobila od profesora, a izgubila ga je kad je bila u hotelu. U omotu su bile note koje joj je htio dati još onu istu veče ali je vidio pred sobom metež pa nije htio prilaziti.
Nakon što je mladić otišao, u sobu ponovo ulazi Liza te reče da je neki gospodin ispred vrata i da čeka odgovor na poruku. Agneza ga odmah pozove unutra. U sobu ulazi posljednji prijatelj (neznanac iz prve slike). On i Agneza popričaju o njegovu pokojnom prijatelju i o ljubavi koju je gajio pokojnik prema njoj. Kad su završili sa razgovorom prijatelj odlazi. Nedugo zatim u kuću ulazi Agnezin muž te mu Agneza sve ispriča. Nije mogao vjerovati te joj je cijelo vrijeme govorio da bunca i da nije pri sebi. Na kraju srdito ustaje i odlazi prema izlazu, a Kristina potrči za njim.
“Muž pođe par koraka, pa se okrene, i pođe, teturajući se, k izlazu. Ustavi se, a onda ispadne napolje. – Kristina potrči za njim, a uto pada zavjesa.”​
Prostor u sedmoj slici prelazi u novu sredinu, kod glumičine žene, gospođe Rubricius. U njenom stanu su ona i gospodin sa šarenim prslukom. Gospodin sa šarenim prslukom se sad udvara udovici dok ona izrezuje i lijepi kritike od pokojnika iz novina. Tad odluči da će s njim ozbiljno popričati u vezi riječi koje je rekao onu večer kad je umro Rubricius. Tad joj je govorio da će je uzeti za ženu ako njen muž dozna da ga je prevarila s njim ili ako joj muž umre.
“Kako za koga. Dakle: kad smo onda plesali, poljubio si me iza uha i zamolio da dođem k tebi u stan. Odgovorila sam ti da hoću kad mi obećaš da ćeš me uzeti za ženu – Pa ti si bila udana? – Da ćeš me uzeti za ženu u slučaju: prvo, ako moj muž dozna da sam ga s tobom prevarila pa se od mene rastavi; drugo...”​
Dok su oni pričali u sobu ulazi sobarica i najavljuje jednog gospodina. U sobu ulazi upravitelj tvrtke za nadgrobne spomenike (neznanac iz prve slike). Odmah na stol polaže nacrte grobnice i nadgrobnog spomenika o kojem se još trebaju dogovoriti. Na kraju se odluče za dorski hram. Pri odlasku mu upravitelj doda da se i on pobrine za svoju grobnicu.
“Dakle dorski hram. Digne se. Hvala. Molim izvolite se sutra navratiti da izaberemo materijal, i stvar će odmah na posao. Dok stavlja nacrte natrag u mapu, stavi cviker koji mu je bio ispao i obrati se gospodinu sa šarenim prslukom: Gospodine, nemojte mi zamjeriti, ali kako bi bilo da se i vi pobrinete – Ne, ne, hvala. To mi je posljednja briga. – Upravitelj zatvara mapu: Doduše još ste mladi, tko bi u vašim godinama i mislio na smrt.”​
U trenutku kad je upravitelj otišao u stan, uz mnogo buke, ulazi Agnezin muž noseći u ruci malu kutiju. Zamoli gospođu Rubricius da ih ostavi same te zaključa za njom sobu i baci ključ u kut sobe. Između njih dvojice nastane svađa zbog toga što je gospodin sa šarenim prslukom iznevjerio njegovo povjerenje i iskoristio Agnezu. Opravdanja gospodina sa šarenim prslukom nisu pomogla te ga Agnezin muž izaziva na dvoboj. Na dvoboj sa otrovnim bodežima što ih je donio sa sobom u maloj kutiji. Obadvojica uzimaju bodeže, ugase lampu te započnu.
“Gospodin sa šarenim prslukom gleda kud bi umakao: Poludio si! Otrovnim noževima. – Radije nego da te taknem rukama. – Ali vjeruj mi, ti ne znaš sve – Agnezin muž pruža mu jedan bodež iz kutije: Drži. Jedino se spretnom obranom možeš spasiti. - Gospodin sa šarenim prslukom uzme nož: To je neizbježna smrt: tvoja i moja. – Muž uzme drugi bodež: Dosta riječi. Ugasi lampu, na pozornici tama. Jesi li spreman? – Ja te čekam. Čuje se u tami naganjanje, a uto pada zavjesa…”​
Osma slika nam pokazuje most sa kipom Madone. Iz daljine se približava Apaš (ponovno neznanac iz prve slike), te sjeda na most. U daljini se začuju koraci, a Apaš se sakrije ispod mosta. Niz ulicu dolazi užigač uličnih svjetiljki (također onaj neznanac). Kad je došao do svjetiljke stane i počne motati cigaru. Iza leđa mu se pojavi Agneza te se on prestraši. Kad se Agneza ispričala počne pričati sa njim. On joj objasni da je ovo most s kojeg su već mnogi skratili svoj život i da se ona Madona zove “Madona samoubojica”.
“Sjedne na jedan kamen: Kako se zove ovaj most? – Užigač brbljavo: Most preko mrtvog rukava. Tu je voda vrlo duboka. Kažu da je i otrovna – a bog bi ga znao. Svakako mnogi su u njoj svršili svoj život. Zato se i ona Madona zove Madona samoubojica.”​
Užigač ju je upozorio i na policiju koja bi je mogla odvesti iako ništa nije skrivila. Bilo je vrijeme da Užigač nastavi svoj posao i ode. Agneza je ostala sama na mostu, priđe Madoni, zagrli je i zaplače moleći je.
“Ti koja sve možeš: daj mi snage! Još jednom dotakne glavom podnožje, onda se odluči, stavi nogu na donji dio balustrade…”​
Odjednom se pojavi Policajac (neznanac) koji žurnim korakom krene prema mostu jer mu se učinilo da je nešto vidio. Agneza se brzo spusti ispod mosta gdje je prije zašao Apaš. Pošto policajac nije vidio nikoga ode dalje niz ulicu.
U sjeni stupa se pojavi Apaš te se Agneza prestraši. Njemu se nije svidjela njena prisutnost, te je počne tjerati govoreći da će je baciti u vodu. Pošto joj nije puno stalo do života reče mu da ju ubije, a on je bez oklijevanja gurne.
“Pa znam. Nisi imala drugog mjesta da se sakriješ! Samo da me lakše nađe. Odlazi, inače ćeš u vodu – Što je meni stalo! – Ne viči tako, gade ženski! – Ubij me! Ubij me! – Apaš je uhvati i baci u vodu. Čuje se slab krik: Pa idi. Plivaj. Gleda za njom: Proklete babe, ni ovdje nema čovjek od njih mira! Šćućuri se pod luk, nepomičan, a nato se smrači pozornica.”​
Posljednja, deveta slika se ponovo odvija u djevojčinoj sobi iz prve slike. Djevojka je u krevetu, a neznanac je pokraj kreveta i drži je za rame. Ona se budi sva uznemirena iz sna.
“Djevojka s dignutim rukama, zatvorenih očiju kao da joj fali zraka ili da se guši u vodi: Ha—ha—ha – Neznanac je drži za rame: Umirite se. Svršeno je.”​
Neznanac je pita da li želi produžiti život. No njoj je već dosta života.
“Želite li ga produžiti? – Umorna sam od života –A da vam rečem: Dignite se i pođite još jednom tamo. Koju biste stazu izabrali? – Onu istu kojom sam malo prije išla.”​
Neznanac je uvidio da je vrijeme da je odvede. Još su samo ostali da se pomole pa su krenuli prema izlaznim vratima gdje ih je čekao neznančev konj. Kad su otišli začuju se opet zvukovi posljednjih akorada fox-trotta. Upalila su se svjetla, a u krevetu leži mrtva djevojka. U kuću ulazi doktor te skupa sa sestrom odlaze do djevojke koja je ležala u smrtnom znoju.
“Liječnik ulazeći: To zbilja nije pametno, sestro; na večernjem zraku! – Ne može je čovjek otrgnuti odavle. Pogleda djevojku. I zaspala je! Znate, neprestano me muči tim sviranjem. Moram po čitave sate jedno te isto… - Liječnik koji je dotle uzeo djevojčinu ruku iznenada prekine sestru: Mir! Pauza. – Sestra nagnuvši se nad djevojkom: Tako joj je čelo oznojeno. – Liječnik pusti djevojčinu ruku: Da. Smrtni znoj.”
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
[h=1]Pustolovine Toma Sawyera - Mark Twain [/h]

Jednog dana se Tom Sawyer igrao sa svojim prijateljom.Tom je dobio zadatak od tetke da ofarba ogradu. Tom je jedva povlačio četku po ogradi jer mu je to bilo veoma mrsko. On to nije htio raditi ali je morao a ograda je bila povelika. Posto je kuca bila pokraj puta prođe jedan dječak. Upita Toma da li on može da malo farba ogradu. Tom mu je to dopustio jedino ako mu ovaj dadne kliker. Dječak je pristao i uzeo četku. Naišlo je još dječaka i on je od svih uzeo po nešto a zauzvrat davao im je da ofarbaju jedan dio ograde. Tako je Tom brzo ofarbao ogradu te zaradio mnogo klikera, praćku, sličice i još mnogo sitnih stvari koje je uvijek imao u svom džepu. Oni su se igrali pirata.
Jednom je primjetio da neki čovjek pljačka brod. Tom je to vidio i odmah je to prijavio policiji. Ubrzo su ga uhvatili i kriminalac je bio ljut na Toma. Htio mu se osvetiti. Međutim, kriminalac pobježe prije presude. Jednom prilikom učitelj povede razred u kojem je bio Tom u spilju. Tom i Hack se ubrzo odvojiše od drugih te ušli u potpuno drugi kraj pećine. Nisu ni slutili da se tu krije pljačkaš kojeg je Tom prijavio. Međutim, Tom je primjetio da im se pljačkaš približava. Pošto je imao u ruci svjeću počeo je da pravi rukama razne sjene koje su se oslikavale na suprotnom dijelu pećine. Tako se pljačkaš uplašio te pobježe glavom bez obzira. Tako su Tomovi dani prolazili i jednom je čak sa Hakom pobjegao ne bi li ih svi iz grada tražili jer su mislili da su Hack i Tom mrtvi. Razlog tome je da je Tom bacio svoju odjeću u rijeku. Danima je trajala potraga za Tomom i Hakom a oni su samo sa druge strane obale nijemo posmatrali brodove koji su tražili njih. Ubrzo se Tom sažali na svoju tetku koja je patila za njim, a prethodno im se trebala održati sahrana. Tom i Hack se odaše te svi veselo odoše svojim kućama.
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
[h=1][/h] [h=1]Put u središte zemlje - Jules Verne [/h]
[h=1]





Put u središte zemlje - U nedjelju 24. svibnja 1863 god. gospodin Otto Lidenbrock, koji je bio profesor mineralogije, a bavio se i geologijom i proučavanjem starih knjiga, vratio se kući ranije nego inače. Odmah je žurno krenuo u svoju radnu sobu i pozvao svog nećaka Axela da mu se pridruži. Stric je uzbuđeno pokazivao staru knjigu koju je toga dana kupio. Bila je pisana na islandskom jeziku i govorila je o životu norveških prinčeva u XII. stoljeću. Iz knjige je iznenada ispalo pismo koje je kasnije navelo profesora i njegovog nećaka na čudno putovanje. Dešifrirali su pismo, a u njemu se govori da je neki Arne Saknussemm preko kratera Sneffelsova Yocula bio u središtu Zemlje, i poziva da to učini i onaj koji uspije dešifrirati pismo. Kada su proučili kartu s naznačenim mjestima krenuli su iz Hamburga u Island, odakle je trebao početi njihov put u središte Zemlje. U jednom selu unajmili su vodiča Hansa koji je pošao sa njima. Počeli su se penjati na ugašeni vulkan kroz koji su trebali stići do središta Zemlje. Put je bio dug i naporan. Dok su lutali podzemnim hodnicima dječak se odvojio od strica i vodiča i potom se izgubio. Dječak ih je dugo vremena tražio. Kasnije, kada se našao između zidina, počeo je vikati i dozivati i baš na tom mjestu čuo je strica i vodiča kako ga dozivaju. Bili su jako daleko ali su se ipak čuli. Stric je rekao dječaku da kaže jednu riječ i pogleda na sat, pa će izračunati koliko su udaljeni. Dječak je krenuo dalje i slučajno se poskliznuo i pao. Kad se probudio nalazio se u spilji gdje su ga donijeli stric i vodič. Njemu se učinilo da čuje pjusak valova. Stric mu je rekao da se odmara. Kada se oporavio opet je čuo valove. Uskoro su naišli na more pod zemljom.
[/h]
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
[h=1]Putovanje Childa Haralda - George Gordon Byron [/h]

Byron u svom velikom i značajnom djelu Putovanje Childa Haralda opisuje čovjeka koji nije našao svoje mjesto pod suncem, čovjeka koga je sredina odbacila i nije mu namjenila neku društvenu ulogu. Njega odbacuju oni koji su mu bili najmiliji i zbog toga je primoran otići iz domovine koju je toliko volio. Njegova jedina utjeha je borba s prirodom, s olujama i valovima. Dok mornar žali za domovinom, ženom i djecom koji ostaju sada sami, on ne žali ni za čim, samo žali što je postao bezosjećan, bez želja i nekog određenog cilja, ustvari on žali što ne žali ni za čim.
 
Član
Učlanjen(a)
14.12.2012
Poruka
2
Orlovi rano lete - Branko Ćopić

..................................................................................................................................................................................

1)~ Uzrok osnivanja družine je novi učitelj "Paprika", koji je zamenio dobru učiteljicu Lanu, jer je bio pijan i tukao učenike kada nisu bili krivi. Ti tučeni učenici, pobegli su iz škole i osnovali hajdučku družinu, harambaše Jovančeta.

~ Likovi iz romana zaokupili su moju pažnju jer su: duhoviti, dobri, složni, snalažljivi, pošteni, nesebični, hrabri, radoznali...

2)~ Družina se stvorila od dečaka koji su bežali iz skole, jer je njihovu dobru učiteljicu Lanu zamenio pijani učitelj "Paprika". Jovanče je spasao druga Strica, rekavši da je on učitelju izmislio nadimak. Da nije iskočio kroz prozor dobio bi batine. Sakrio se u Prokinom gaju, Tepsiji, gde je kasnije okupljao družinu dečaka, i Lunje, koji su dobili batine.

~ Pravi uzroci odmetanja učenika u Prokin gaj je to što su želeli da budu hajduci, da imaju svoju družinu.

3)~ Družina se okupila bas u Prokinom gaju jer je tamo io grob, Jovančetovog pradede, hajduka Jovančeta.

~ Prokin gaj: "Zimi su sve staze i putevi oko Gaja išarani zečijim i vučijim tragovima. S njima se ukršta i trag lisice, a ponekad i zloćudne divlje svinje koja se spusti s obližnje planine. Kroz jarugu, duboko u Gaju, mrmori uzani potočić pun trula lišća i brzo se gubi u tjesnu kamenitu ponoru."

~ Jovanče je vođa družine. Jedini član bez nadimka. U svom izgledu nema nikakvih mana. Ima "lijepo crnopurasto lice"; jedino on zna "radosno da zablista". Pri svakom osmehu ističu se sjajno beli zubi. Već ovim delovima portreta pisac ga je izdvojio od ostalih. Vrlo je hitar, oštrouman, staložen, hrabar. Jovanče je najcenjeniji i najodlučniji. Ima razvijen osećaj za pravdu i, boreći se za nju, podneće i najveće nevolje. Kad učitelj "Paprika" traži od učenika ko mu je dao ime, javiće se on, samo da bi zaštitio druga. Predlaže i organizuje svaku akciju družine, a prema članovima družine odnosi se s najvćom odgovornošću i pažnjom. Time je stekao poverenje družine. Omiljen je i poštovan; požrtvovan je i dobar organizator i u svemu nesebičan.

~ Jedan od najpopularnijih likova u družini je dugonogi Stric. Pravo ime mu je Stevo, ali su ga nazvali Stric zato što je najveći i najzreliji medju njima, pa liči na nekog đačkog strica. Bez oca i majke je, i o njemu se brinuo upravo stric. Prvi je otkrio učiteljove mane i u skladu s tim manama dao mu nadimak "Paprika". Odan je drug. Pratilac i glavni saradnik vođe družine. Potajno je voleo devojčicu Lunju, pa su ga drugovi često zadirkivali, iako se pravio da ga ona ne interesuje. Međutim, da nije tako moglo se videti po tome što bi ga rumenilo nago izdavalo kada se započne razgovor o njoj. Hrabar je, sam će prenoćiti u strašnom Prokinom gaju. Prepoznatljiv je po svom slamnatom šeširu s pantiljkom. Duhovit je. Ume da se pretvara - izigrava poginulog posle bekstva ispred ustaške pucnjave. Svi su ga voleli, a najviše Lunja i Marica. I on je sve voleo, a devojčice samo potajno, skriveno.

~ Lazar Mačak je, takođe, vro zapažen član Jovančetove družine. On se po mnogo čemu odvajao od drugih. Pisac je o njemu rekao: "Lazar Mačak bio je malen prgav dječak, gotovo uvek spreman na svađu i boj ako ga samo enko naljuti, smijelo se zalijetao na njih frkćući kao srdit mačak". On je rodjeni majstor, tehničar, koji zna mnogo i sve što se pokvari uspešno popravlja. Popravio je čak i stari školski globus, zakrpio Stričev šešir. Popravio prskalice od zove, zatim strele, čigre, vrteške i ljuljaške. U družini je zadužen za sve majstorske poslove. Imao je puno alata, čitavu radionicu. On je za družinu simbol umetnosti i snalažljivosti.

~ Đoka Potrk je dobio nadimak zato sto je stalno trčao: i kada je odlazio u skolu i kada se vraćao iz skole. Poznat je po tome što sve pretvara u stihove:

Naš učitelj baš je slika,
nos mu crven ko paprika...

Ovde živi hrabra četa,
harambaše Jovančeta...

~ Nik Ćulibrk koji u razgovoru upotrebljava neke engleske reči. Otac mu je dugo živeo u Americi.

~ Vanjka Široki, čiji se otac oženio Ruskinjom. Vanjka je dobrodušan, malo debeljuškast, pa su mu zbog toga dali nadimak Široki.

~ Vrlo je simpatičan i Nikolica sa svojom kučkicom Žujom. Bio je najmlađi u družini.

~ Lunja je jedan od najomiljenijih likova. Iako nije imala nadimak lako bi joj se mogao dati. On se već sadrži u njenom imenu. Ona je večito šunjalo; pojavi se kada joj se niko ne nada. Ona je "kćerka šume", "nejasna sjenka" i pratilac družine. Poseduje neku čudnu snagu i upornost, dobrotu i odlučnost, pa i prkosnu tvrdoglavnost. Zahvaljujući upornosti i tvrdoglavosti postala je član družine. Vrlo je hrabra. Dok dečake oduzima strah u mračnoj pećini, ona za taj strah ne zna. U družini unosi radost i toplinu. Vredna je. Krpi dečacima košulje, čarape, kape, prišiva dugmad - brine o svemu kao prava domaćica. Ona je Stričeva prva komšinica. Iz tog komšijskog odnosa razviće se potajna, pritajena ljubav preka komšiji Stricu, a kada komšija nespretno i naivno pređe preko toga, Lunja će naći snage da poraz pretvori u pobedu.

4)~ Boravak družine u Tepsiji prekinuo se kada je poljar Lijan otkrio pomoću Strica njihovo skrovište.

~ Družina se izborila protiv roditelja, pomoću Nikoletine Bursaća.

5)~ Družina je u ratnim okolnostima bila na straži. Bili su zadivljeni oružjem, i hteli su da pomognu onima koji su se još uvek borili za svoj narod.

6)~ Najhumorističnija scena iz romana (bar meni):

"Mačak uze šešir u ruke, znalački ga pogleda, ciknu dva-tri puta jezikom kao šo to čine odrasli majstori kada procenjuju neku krntiju, a onda zamišljeno reče:
- Hm, hm, hm!
- Šta ti znači to tvoje hmakanje? - radoznalo će Stric
- Prvo, "hm" znači da je tvoj istrljak mnogo oštećen, a drugo "hm" da mi treba igla i konac, a treće "hm" kaže da mi valja naći nešto od čega ćemo načiniti pojedeni kraj obada.
- Može li kakav komad lima? - upita Stric
- Ta nije tvoj šešir crkva, pa da ga limom krpimo. Bolje bi bilo da uzmemo kakvu sargiju iz magarčevog samara.
- A zar sam ja magarac? pobuni se Stric
- Ama nijesi, brate. Magarac ima četiri noge, a ti samo dvije. Taman si pola magarca.
- A zajedno s tobom sam čitav magarac! - doskoči mu stric i oba udariše u grootan smijeh.

Humor, lepota i svežina svake reči potekli su iz živog narodnog govora pesnikovog rodnog kraja. Govor je veoma slikovit. Obiluje brojnim pojedinostima i stilskim izražajnim sredstvima: "S fijukom i urlanjem, avion progrmi nad samim Gajem i sunu nekud..." Brojni su epiteti uz imenicu skola, npr: dobra naša, draga škola..., poznati dragi školski krov... Ili: "Lijepo Lunjino lice, mokro i sjajno" i dr.

~ Prema životu i strvarnosti likovi ne shvataju rizik, uzbuđeni su zbog rata, tek pri krajuromana shvataju kako je lep njihov Gaj.

~ Pripovedanje u omanu je retrospektivno.

7)~ Roman se sastoji iz dva dela. Prvi deo govori o družini hrabrog Jovančeta koji provodi svoje lepe i bezbrižne dane u Prokinom gaju. Drugi deo govori o početku rata i prekinutom bezbrižnom detinjstvu.

~ Kada su otišli do groba hajduka Jovančeta, Jovančetovog čukundede, da polože zakletvu te su jedan drugom obećali da niko neće postati izdajica bas kao za vreme rata sa Turcima.

8)~ Dečaci - mali orlovi nalaze se pred velikim životnim iskušenjima. Oni se smelo i bez kolebanja prihvataju krupnih i ozbijnih zadataka. Samostalni su i slobodni - bas kao i orlovi. Umeju da poštuju druge, ali traže da budu počtovani. Dečaci se brzo prilagođavaju ratnim uslovima. Njihovo detinjstvo je naglo prekinuto i lepršava igra zamenjena velikim i opasnim obavezama. Orlovi su morali prerano da polete i da se upuste u surovu životnu borbu.

..................................................................................................................................................................................

:???:...upravo sam ponovila ceo 6. razred... nadam se da je ovo od pomoći. :assive:
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
acob i Wilhelm Grimm - Matovilka - Zlatokosa
Kratak sadržaj - Jednom davno kada je zima prošla, ugledala žena kroz svoj prozor kako kod susjede raste matovilac. Nagovori muža da joj ga ode malo nabrati jer je bila bolesna. Dok je muž brao matovilac spazi ga vještica čiji je to matovilac bio. Ona mu kaže da ga može brati koliko hoće, ali da kad im se rodi dijete da im ga moraju dati.

Tako je i bilo muž i žena dobili djevojčicu koju su predali vještici. Ona ju je nazvala Matovilka. Djevojčica je izrasla u prekrasnu djevojku duge plave kose i onda ju je nazvala Zlatokosa. kako je bila porasla, vještica ju je sakrila u jednu kulu u šumi. Kula nije imala ni prozora ni vrata, jedino vidikovac na vrhu. Svakog dana kad bi vještica dolazila posjetiti Zlatokosi viknula bi joj: - Matovilko, ustaj ne čekaj, spusti kose da me gore nose.

Jednog dana, kraljević je čuo prekrasan pjev kako dolazi iz kule. Nije vidi tko to pjeva, samo je čuo glas i odmah se zaljubio. Pričekao je par dana i vidio vješticu kako se penje po kosi na kulu. Slijedeći je dan i on pozvao Zlatokosu pa mu je ona spustila kosu. Došavši do nje odmah se zaljubio, no na nesreću ih je vidjela vještica. kada je kraljević otišao, pozvala je Zlatokosu, popela se gore, odrezala joj kosu i protjerala ju s kule u pustinju.

Drugi dan kad je kraljević opet došao, vještica mu je spustila kosu, a kad se popeo, bacila ga je s kula. On je pao na trnje i oslijepi. Pomoću svog konja krenuo je u potragu za Zlatokosom. Napokon ju je našao u pustinji, kada su se poljubili njemu se vratio vid. Ona mu je rodila dvoje djece i živjeli su sretno do kraja života.

Vrsta djela - bajka
Vrijeme radnje - jednom davno u rano proljeće
Mjesto radnje - kula, pustinja
Likovi - Matovilka, vještica, kraljević
________________________________

U davno doba, živjeli su muž i žena. Dugo su i uzaludno željeli dijete. Napokon se njihova želja ispunila. Nestrpljivo su očekivali dan rođenja djeteta. I dok su dani polako prolazili, majka je sjedila kraj prozora i promatrala prekrasan vrt. Bio je to vrt vještice - čarobnice. Jednog dana, žena opazi gredicu sočnog, zelenog matovilca. Poželi ga i zatraži od svog muža da joj ga donese, kako god zna. Noću, da ga zla vještica ne vidi, muž krišom nabra punu košaru matovilca. Žena se obradova i brzo pojede matovilac. Opet je nesretni muž, krišom, noću, pošao u vještičin vrt. Odjedanput, pred njim se stvori bijesna vještica. Vikala je, prijetila, a čovjek joj je pričao o želji svoje žene, o djetetu koje očekuju i molio je za milost. Vještica ga pristade pustiti i dati mu matovilac, ali mu reče da joj zauzvrat mora dati dijete kad se rodi. U strahu, željan da što prije ode iz vrta zle vještice, čovjek na sve pristane. Uskoro su čovjek i žena dobili djevojčicu, najljepšu na svijetu. Ali nisu joj se stigli ni obradovati.

Vještica se odmah pojavi, uze dijete i odvede ga sa sobom. Nazvala ju je Matovilka i brinula se o njoj s puno ljubavi. Kad je Matovilka navršila dvanaest godina, vještica je zaključa u kulu bez vrata i prozora. U toj kuli samo je jedan mali prozor otvarao djevojčici vidik u svijet. Kroz taj prozor ulazila je i svjetlost dana i mrak noći. Na kuli opake vještice nije bilo ni vrata ni stepenica. Dijete je tu odraslo. Postalo djevojka duge zlatne kose. Nikoga nije poznavala, nikoga nije viđala osim vještice. Kad bi je vještica željela vidjeti, stala bi pod kulu i naredila: - Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu.

Matovilka bi tako učinila, a vještica bi se uz kosu popela, a kasnije niz kosu i spustila. Jednog dana, jahao je šumom mladi kraljević. Začudio se kad je u samoći daleke šume začuo pjesmu. Idući za glasom pjesme, kraljević dođe pred usamljenu kulu. Ali vidje da nema vrata, pa koliko god da je želio vidjeti tko pjeva, on odjaha. Očaran pjesmom, vratio se već sljedećeg dana. I tako je, iz dana u dan, stajao pred kulom i slušao Matovilkinu pjesmu. Jednog dana, dok je slušao, vidje kako dolazi vještica, pa se sakrio, a ona naredi:
- Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu!
Mladić vidje kako se vještica penje i kako odlazi. Zatim, oponašajući vještičin glas i on reče:
- Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu!

Djevojka posluša i kraljević se popne. Čim su se vidjeli, zavoljeli su se. Dugo su pričali u tišini kule. Mladić je obećao da će se sljedeće noći vratiti s ljestvama niz koje će oboje sići i pobjeći zloj vještici.

Ali Matovilka je bila naivna i nepromišljena. Kad sljedećeg dana dođe vještica, djevojka je upita:
- Kako to da mi je kosi teže kada se ti penješ nego mladi kraljević?
Vještica se strašno razljuti. Krila je Matovilku, čuvala je samo za sebe, a sada je shvatila da je prevarena. Uzela je škare, odrezala zlatnu kosu Matovilke i pomoću svojih čarolija prenjela djevojku u pustinju na kraj svijeta. Zatim se vratila u kulu i stala čekati. Kad dođe noć, dojaha kraljević:
- Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu.
Vještica uhvati čvrsto jedan kraj odrezanih vitica, a drugi spusti niz kulu. Kraljević se pope i na svoj užas ugleda na prozoru ružno lice vještice. Rugala mu se i smijala:
- Nema više Matovilke, a ni tebe više neće biti!

I nasrne na jadnog mladića. On pade na oštro trnje u podnožju kule. Slijep, očajan i nesretan, uzjaha svoga konja. Lutao je po svijetu tražeći Matovilku. Prolazile su godine. Ni jednog trena slijepi mladić nije zaboravio pjesmu djevojke iz kule. A onda, jednog dana, mladić stiže u pustinju na kraj svijeta i začuje Matovilkinu pjesmu. Zazove je po imenu. Plačući, djevojka je grlila i milovala lice mladog kraljevića. I gle čuda! Kad na slijepe oči mladićeve padoše suze djevojačke, on ponovo progleda.

Odveo je Matovilku u svoj dvor gdje su živjeli dugo, dugo. A za zlu vješticu nikad se više ništa nije čulo.
________________________________

braca_grim.jpg
Jacob i Wilhelm Grimm
poznati su njemački pisci bajki. Jacob je rođen 1785. a brat mu Wilhem godinu dana kasnije. Obojica su studirali pravo u Marburgu. Za vrijeme studija bili su aktivni u kritiziranju kralja Ernesta Augusta I., tako da ih je on protjerao sa sveučilišta.

Na samom početku 19. stoljeća, u vrijeme kad su živjela braća Grimm, Sveto Rimsko Carstvo je upravo propalo, a Njemačka kakvu znamo danas nije još postojala, nego se sastojala od stotina kneževina i malih ili srednje velikih država. Glavni čimbenik koji je ujedinio njemački narod tog doba bio je zajednički jezik. Svojim su djelima i životom braća Grimm htjeli pomoći da se stvori njemački identitet.

Javnost izvan Njemačke uglavnom ne zna da su braća Grimm sastavila njemački rječnik Deutsches Wörterbuch. To je bio prvi veliki korak u stvaranju standardnog "modernog" njemačkog jezika još od Lutherova prijevoda Biblije s latinskog na njemački. Taj vrlo opsežan rječnik (33 sveska, teži 84 kg) još se smatra autoritetom za njemačku etimologiju. Smatra se da je brat Jakob iznio Grimmov zakon, germansku glasovnu promjenu koju je prvi primijetio danski filolog Rasmus Christian Rask. Grimmov je zakon bio prvo otkriće neke važne sustavne glasovne promjene.

Među najpoznatije njihove bajke spadaju: Crvenkapica, Ivica i Marica, Kraljević žabac, Trnoružica, Snjeguljica i sedam patuljaka, Palčić, Pepeljuga, Matovilka - Zlatokosa, Vuk i sedam kozlića, Mačak u čizmama i td.
Zlo u bajkama nikad ne pobjeđuje, i kada u bajkama ima mnogo grubosti, kraj nikada neće ražalostiti djecu.
 
Natrag
Top