Prepričana književna dela i njihova analiza

[Mr.Daky]

Banović Strahinja- narodna pesma

Banović Strahinja- narodna pesma

Pomalo je takijeh junaka,
Ka' što bješe Strahiniću bane.!

Jedna od najlepsih umotvorina narodnih pevaca ali nazalost daleko od istine. Zašto ?
Banovic Strahinja je Djuradj Stacimirovic Balsic. Tast mu nije bio Jug Bogdan nego knez Lazar Hrebeljanovic. Strahinja nije bio na kosovu uz tasta Lazara jer je vec bio turski vazal.
Inace pesma je biser Srpske epike.
Poruka ,ili naravoucenije pesme jeste ono sto je vazno.A to je da TREBA PRASTATI ! Narod tokom vekova nije zaboravio cojstvo Banovica Strahinje koji je oprostio svojoj zeni preljubu.Sama cinjenice da je anonimni pesnik iz ranijih vekova stvorio takvu pesmu ,i da je ta pesma jedna od napopularnijih u Srba.Pesma govori o duhovnoj velicini oprastanja kroz lik Banovica kao simbola-nosioca ove vrline.
„iskliznuće" epskog junaka iz njegovog epskog sveta, ili, bolje reći, sveta kulta junaštva, centralna je tema pesme Banović Strahinja. Banović Strahinja je, u stvari, tragičan junak, a cela pesma prikazuje evoluciju iz epskog, preko tragičnog, do zavetnog junaka.

Tematski, pesma Banović Strahinja počinje u klasičnom epskom stilu. U prvom delu pesme opisuje se život, običaji i društveni odnosi epskog sveta, sveta kulta junaštva: odlazak muža u tazbinu (bez žene), uzajamno spoljašnje poštovanje srpske gospode, odnos muškarca i žene u takvom svetu (žena služi muža), gošćenje srpske vlastele... No, starac Milija, guslar koji je Vuku Karaxiću ispevao navedenu pesmu, upozorava:

Pozadugo bane gostovao,

Pozadugo bane začamao,

Ponosi se bane u tazbini.

Strahinja je u tazbini začamao! Strahinja se, na krilima slave, u tazbini poneo, tj. bio je gord. On je u epskom svetu (iz)gubio svoju ličnost. Zaboravio je na oprez, ostavio je svoj dom bez zaštite, jer mu je bilo važnije da ispoštuje neke oveštale norme epskog sveta, da poseti „kano što je red" svoju tazbinu i da s njima „pije rujno vino".

A Turci lagano dolaze.

U drugom delu pesme sledi otrežnjenje, sledi sticanje svesti o sebi i svetu u kome živi. To je svakako sticanje tragedijske svesti.
Majka mu u pismu javlja da su mu dvori poharani, sluge pobijene, a da mu je žena oteta i da Vlah-Alija:

Ljubi tvoju ljubu pod čadorom,
A ja, sine, kukam na garištu,
A ti vino piješ u Kruševcu!
Zlo ti vino napokonje bilo!

Kroz navedeni kontrast prikazano je neshvatanje istorijskih i društvenih realnosti od strane srpske vlastele, jer iako su Turci zaposeli Kosovo od Laba do Sitnice, srpska gospoda se veseli i gosti ne vodeći računa o svojoj imovini i svojoj zemlji.

Majčino pismo je početak otrežnjenja koje se nastavlja kada Jug-Bogdan odbija da mu pomogne i kada ne dozvoljava svojoj deci da pođu sa Strahinjom na Kosovo:

Znaš li, zete, ne znali te ljudi!
Al' ako je jednu noć noćila,
Jednu noćcu s njime pod čadorom,
Ne može ti više mila biti,
Bog j' ubio, pa je to prokleto,
Voli njemu nego tebe, sine;
Neka ide, vrag je odnesao!
Boljom ću te oženiti ljubom,
S tobom hoću ladno piti vino,
Prijatelji biti dovijeka.

Ove reči Jug-Bogdana najbolje prikazuju glavne nedostatke epskog sveta, tj. sveta kulta junaštva. Starac Milija želi da to i sam potvrdi:

Kad pijahu vino i rakiju,
Svi se fale za dobre junake,
Fale s' zetu i Bogu se kunu:
„Volimo te, Strahiniću bane,
No svu zemlju našu carevinu!"
Al' da vidiš jada na nevolji!
Banu jutros nema prijatelja.

Sa ovim stihovima Strahinja izlazi iz sveta kulta junaštva, svestan njegove jalovosti. On, sada kao pravi tragični junak, ostaje sam.
Nekadašnje prijatelje zamenjuje pas. Hrt Karaman je jedini prijatelj čoveka koji se rastao od epskog sveta i epskog kulta junaštva.
Banović Strahinja, preobučen u Turčina, polazi na Kosovo.
Jedna od najlepših epizoda u srpkoj epskoj narodnoj poeziji je susret Bana sa usamljenim dervišom. Ova epizoda se javlja samo u varijanti pesme koju je Starac Milija ispevao Vuku i karakteristična je po tome što se u jednoj epskoj pesmi susreću dva ne epska, već tragična junaka. Derviš je, isto kao Strahinja, usamljenik u polju Kosovu kome su Turci, dok je bio u Banovoj tamnici, opljačkali sve kod kuće.

No bijaše jedan stari derviš,
Bijela mu prošla pojas brada,
Šnjime nema nitko pod čadorom,
Bekrija je taj nesrećan derviš,
Pije Turčin vino kondijerom,
No sam lije, no sam čašu pije,
Krvav derviš bješe do očiju.
Derviš prepoznaje Strahinju.

Iako je u Banovoj tamnici proveo nekoliko godina, Strahinju pamti po dobru:

I ako sam bio u tamnici,
Dosta si me vinom napojio,
Bijelijem ljebom naranio,
A često se sunca ogrijao,
Puštio si mene veresijom.

Pre mnogo godina, kada je zaista bio pravi srpski vitez, dok još nije potpao u čamotinju oveštalog epskog sveta, Strahinja je postupio prema dervišu hrišćanski: pustio ga je iz tamnice. Derviš, koji je obećao Banu da će doneti otkup za svoju slobodu, vrativši se u Tursku, saznao je da su mu njegova braća po veri opljačkali dvore i pokrali sve što se moglo pokrasti. Život im je približio sudbine: dva usamljenika se susreću u jednom istorijskom trenutku, na Kosovu pre velikog boja, ali oni u tom istorijskom terenutku ne učestvuju. Pa i zašto bi, kad su i jedan i drugi bili ostavljeni na cedilu od svojih „epskih" prijatelja. Srbina i Turčina, pravoslavca i muhamedanca, tamničara i utamničenoga, spaja njihovo duhovno bivstvovanje u za njih novom tragičnom svetu.

Udarac mača

Vlah-Alija nije običan junak. On umnogome podseća na Ahila iz „Ilijade": najbolji je turski borac, ne sluša nikoga, čak ni turskog cara, radi kako mu se prohte, ceo mu se život sastoji od ubijanja, pića i žena. On je svojeglav i gord, a u otetoj Strahinjinoj ženi je pronašao trenutni mir koji ni po koju cenu ne želi da izgubi.

Strahinja ga pronalazi i započinje dvoboj dva velika junaka. Banovo potpuno otrežnjenje - jer možda je tinjala vera u vernost ljubinu - nastaje onog trenutka kada ona, pred dilemom da li da pomogne Banu ili Vlah-Aliji, udara Strahinju mačem po glavi.

Na kraju, Banović Strahinja, čovek koji je izgubio sve, pobeđuje sve: pobeđuje Vlah-Aliju, pobeđuje neverstvo ženino, pobeđuje svu tazbinu svoju, pobeđuje ceo svet u kojem je do juče živeo... Iako ga je izdala, iako je mačem nasrnula na njega, Ban oprašta ženi neverstvo! On pobeđuje sve zato što je na prvom mestu Banović Strahinja pobedio sebe smrtnoga.

Banović Strahinja je specifičan srpski junak upravo zato što je za njega vezano mnogo „iskliznuća" iz epskog sveta. Ponovićemo sada već jasnu činjenicu: u pesmi Banović Strahinja on evoluira od epskog, preko tragičnog, do čoveka liturgijske svesti. A hrišćansko opraštanje nevernoj ljubi najdublji je dokaz toga. U tome se krije sva lepota navedene pesme, kao i lepota ličnosti Strahinje Banovića.

​

 

[Mr.Daky]

George Orwel - Životinjska farma

Zapažanja o djelu:
Djelo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki, koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji I ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje šovijek ne zna. Jedan od načina je prikazan I u knjizi Georga Orwela "Životinjska farma".
Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovijek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja. Kako čovjek životinjama može biti primjer ponašanja.
Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju djela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist I najviše od svega čovjekova želja da vlada svime I svima. Tijekom čitanja knjige u meni su se razmjenjivali osjećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje I prezira, pa na kraju osjećaji krivnje.
"Nema više odgađanja", drugovi, reče Napoleon nakon što je ispitao tragove. Pred nama je posao. Već danas ujutro počet ćemo ponovo graditi vjetrenjaču I to će potrajati čitavu zimu, I po kiši I po suncu. Pokazat ćemo tom bijednom izdajniku da ne može tako lako uništiti naš trud. Zapamtite, drugovi, ne smijemo mijenjati naše planove: provest ćemo ih do konačne pobjede. Naprijed drugovi ! Živjela vjetrenjača ! Živjela Životinjska farma !

Anotacija:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je to najvise svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava, koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran. No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se je jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile se otjerati ga sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile se travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati što će drugi na farmi raditi. No s vremenom svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa vlasnicima, ljudima, drugih farmi u okolici, te se nakraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.

Likovi:
Major, Boxer, Clover, Benjamin, Mollie, Napoleon, Snowball, Squealer

Major: "Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsječeni, još je uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobroćudna izgleda. "

Boxer: "Boxer je bio ogroman konj, visok preko sto osadeset centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage. "

Clover: "Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja nakon četvrtog ždrebeta nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost. "

Benjamin: "Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primjedba - na primjer, znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha, ali da bi on radije živio i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi. "

Mollie:"U posljednjem trenutku, usiljeno se nećkajući i žvačući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gosp. Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce.

Napoleon:"Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav. "

Snowball:"Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost. "

Squealer:"Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljaoo nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu , čas na dugu stranui mahao repom koji je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo.

Bilješka o autoru:
George Orwel rođen je 1903. g. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. g. služio je u imperijalnoj policijiu Burmi. Neke od djela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air". Za vrijeme drugog svj. rata javlja je dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. godine završava "Životinjsku farmu", koja je izašla tek u kolovozu1945. Umro je u siječnju 1950. g.
​

 

[Mr.Daky]

Bora Stanković - Koštana

Bora Stanković - Koštana

Kostana je jednostavan pozorisni komad bez slozene radnje, snaznih sukoba, vjeste dramaturgije.Ali ona nije samo komad sa pjevanjem, raskosn aslika foplklora sa juga Srbije, nego snazna drama tragicnih ljudskih sudbina, slika pojedinacne patnje i kolektivne nesrece. Dogadja se u Vranju tema je koliko stara toliko i savremena-promasena ljubav; akteri su mladi i stari – jednako kaznjeni zivotovom i nesrecni. Dramska radnja je razvijena u cetiri cina koji nisu rasclanjeni na pojave.

Kratak sadržaj

Prvi cin.

Gostinska soba Hadzi- Tomine kuce.Uskrs, predvece, na zalasku sunca. U kuci je nemir:Hadzi-Tomin sin Stojan danima je sa Kostanom sto je izazivalo ocev bijes, majcinu strepnju, sestrinu brigu. Ulazi Hadzi-Toma,bijesno rastura brojanice, grdi sina, srucuje svoj bijes na zenu Katu okrivljujuci je za sinovljevo ponasanje. Dolazi Arsa, predsjednik opstine, brat sevdahlije Mitketa, koji je takodje stalno sa mladom i lijepom pjevacicom Kostanom. Hadzija ga kritikuje sto ne zavede red, da vise varos ne luduje za lijepom Cigankom. Ovaj se pravda da ne moze, da se uz Kostaninu pjesmu vesele I njegov sin Stojan i drugi uglednici kao sto su Maksim, Zafir, Stanko, a Mitketa je otpisao jer se "lud i rodio". Ne moze da hapsi ni Kostanu jer je ona postena i ne pruza povod za hapsenje. U razgovoru se zacinje ideja da se Kostana nasilu uda i tako smiri varos. U tom dolazi policija donoseci vijest da je Stojan odveo Cigane u Sobinu, na porodicno imanje. Hadzi-Toma polazi tamo, bijesan i namjeran da ubije sina, a majka Kata, preplasena I ocajna, ostaje da se moli Bogu.

Drugi cin.

Sobina, porodicno imanje Hadzi-Tomino. Dolazi Stojan sa muzikantima, Kostanom i drustvom. Sluge Marko i Magda radosno docekuju mladog gazdu. Dolazi Mitke, daruje Kostanu, trazi da mu pjeva "njegovu" pjesmu, uz pjesmu obnavlja sjecanje na mladu Redzepovicu. Dolazi Hadzi-Toma bijesan, trazi od Marka pusku da ih sve pobije. Marko ga jedva umoli da sjedne, radi bericeta, praznik je. Cigani, uplaseni, hoce da odu, ali im Mitke ne da.Hadzija ih ohrabruje da ostanu. Kostanina pjesma ga dirne, daje Marku novce da casti muziku. Kostana pjeva, Hadzi-Toma se raskravljuje, trazi svoju pjesmu, naredjuje Marku da uzme konja, ode u varos i pozove na "radost i veselje" Hadzi-Ristu, Zafira, Sekulu.

Treci cin.

Prva slika se odvija u gostinskoj sobi Hadzi-Tomine kuce. Stojan lezi, sestra je uz njega. On se budi, priziva Kostanu. Ulazi zadihan Marko i najavljuje Hadzi-Tomin dolazak. Ovaj ulazi u kucu sa Kostanom, pracen muzikom. Trazi od Kostane da mu pjeva pjesmu, daje joj nisku dukata, ali je ona, krisom, vraca Marku. Druga slika se odvija u Mitkinoj kuci. Mitke ulazi u dvoriste sa Kostanom i sviracima. Kostana pjeva, Mitke sve vise pada u tugu, proklinje brata sto ga silom ozeni i moli Kostanu:

Poj " zal za mladost"… Za moju slatku mladost, sto mi tako u nista otide a brigu ostavi.

Dolazi Arsa sa policijom i pandurima, razjuri svirace, Mitketa otjera u kucu, policiji naredjeje da ode u Banju i prenese Asanovom ocu da spremi svatove i dodje po Kostanu.

Cetvrti cin.

Ciganska mahala. Kmet cuva strazu pred Kostaninom kucom da ne pobjegne. Iz daljine se cuju svatovi da dolaze. Kostana je nesrecna, kmet je pogodjen njenom tugom i moli je da ne cupa kosu. Dolazi Stojan da vodi Kostanu. Ona je obradovana njegovom ljubavlju, ali odbija da podje s njim: ona je Ciganka, nije joj mijesto u hadzijskoj kuci, ne zeli da se u gospodskoj kuci zatvori za cijeli zivot. Da bi odbila Stojana bijesno kaze:

Nisam!Nikoga nisam voljela! I nikad necu da volim!

Stojan je porazen njenim rijecima i odlazi. Dolazi Mitke i daruje Kostanu. Ona ga moli da je spase, da je nigdje ne vodi, ali on joj kaze:

Ajde, Kostan!Digni se, rasvesti! Ajde, svatovi te cekav, mladozenja te ceka. Digi se! Ne placi! Sluzu ne pustaj! Stegni srce i trpi! Bidni covek;a covek je samo zal i za muku zdaden!

Kostana ne dozvoljava da je panduri ubacuju u kola: sama se, mirno i dostojanstveno, penje u kola sa svatovima i kreca za Banju.

​

 

[Mr.Daky]

Ivo Andrić -Na Drini ćuprija

Ivo Andrić -Na Drini ćuprija

Najpoznatiji roman Ive Andrića, „Na Drini ćuprija“ (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta preko rijeke Drine u Višegradu, koji je izgradio veliki vezir Mehmed paša Sokolović, porijeklom iz tih krajeva.

Godine 1516. Mehmed paša je, prema vladajućem običaju uzimanja „danka u krvi“, kao srpski dječak na silu odveden u tursku vojsku i poturčen da bi se kasnije uzdigao ljestvicama vlasti i postao prvi do sultana. Kao moćnik, odlučio je da u rodnom kraju podigne zadužbinu, veliki kameni most na jedanaest lukova. Most je integrativna tačka romaneskne naracije i njen glavni simbol. Sve prolazi, samo on ostaje da ukaže na trošnost ljudske sudbine. Most je mjesto dodira istorijski verifikovanih ličnosti i bezimenih likova koji su plod piščeve imaginacije.

​

Roman „Na Drini ćuprija“ u kojem se uglavnom dosljedno hronološki opisuje svakodnevni život višegradske kasabe je, zapravo, „višegradska hronika“, pandan „Travničkoj hronici“ i „Omerpaši Latasu“ koji je „sarajevska hronika“: u sklopu toga hronikalnog troknjižja Ivo Andrić pripovjeda o „turskim vremenima“ u Bosni.
Roman počinje dugim geografskim opisom višegradskog kraja i navođenjem više legendi o nastanku mosta, od kojih je posebna markantna ona o uziđivanju hrišćanske djece u jedan od stubova. Porijeklo legende je u nacionalnom mitu i epskoj viziji svijeta koja je književni ekvivalent toga mita. Legende su po pravilu paralelne, imaju hrišćansku i muslimansku verziju.

Kraj romana pada u 1914. godinu kada su trupe austrougarske monarhije, u povlačenju, ozbiljno oštetile most. Sa rušenjem mosta izdiše i Alihodža, jedan od najčešće pominjanih likova, koji simbolizuje kraj starih vremena. Između početka i kraja romana, između građenja i rušenja mosta, širi se pripovjedački luk dug četiri stotine godine u kojem, u formi vrlo razvijenih epizoda, zapravo, celih priča, Andrić niže sudbine višegradskih ljudi, svih vera. „Na Drini ćuprija“ je po načinu tvorbe „novelistički roman“ jer nastaje nizanjem brojnih priča koje mogu stajati i samostalno. U tom romanu pisac je sproveo punu ciklizaciju svojih „višegradskih priča“, pa je tako od jednog tematskog ciklusa, postupkom ulančavanja nastala složena hronika. Neke likove iz romana „Na Drni ćuprija“ susrećemo i u Andrićevim pripovetakama (npr. Ćorkan, Toma Galus).

Slika društva, datog u istorijskom presjeku, u romanu „Na Drini ćuprija“ toliko je razuđena i slojevita da se može reći kako pisac-hroničar iz nadtemporalne tačke tvorca jedne moderne legende „vidi kroz vrijeme“, prozire njegovu suštinu i raspoznaje i svjedoči ograničenost ljudskih moći, podjednako onih koji veruju da moć imaju i onih koji tu moć nikako nemaju. Most, kao nemi svedok, pamti ukrštaj i prividno trpeljivo prožimanje, a u stvari antagonizam različitih kultura, vjera i tradicija i dvije civilizacije, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromjenljiva, vječita tačka na kojoj se trenje i komešanje što neminovno porađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) osjeća i vidi jasnije nego drugdje, u gotovo kristalno čistom, opredmećenom obliku.

Roman o mostu se, kao i većina drugih Andrićevih romana i pripovjedaka hrani istorijom Bosne, zemlje razmeđa na kojoj se sustiču i mješaju evropska i azijska religija i način života, vode ratovi i mirnodopske međukonfesionalne i političke borbe, i sklapaju kratka i varljiva primirja. Kao zemlja protivrječnosti Bosna njedri osobenu kulturu življenja, punu vitalizma ali i atavizma. Ljudi koji se, igrom sudbine, zatiču na takvoj pozornici, igraju samo kratkotrajne dramske epizode u velikom pozorištu istorije.

XXIV (poslednje) poglavlje
(...)
Ali neka, mislio je on dalje, ako se ovde ruši, negde se gradi. Ima valjda još negde mirnih krajeva i razumnih ljudi koji znaju za božji hator. Ako je bog digao ruke od ove nesrećne kasabe na Drini, nije valjda od celog sveta i sve zemlje što je pod nebom? Neće ni ovi ovako doveka. Ali ko zna? (Oh, da mu je malo dublje i malo više vazduha udahnuti!) Ko zna? Može biti da će ova pogana vera što sve uređuje, čisti, prepravlja i doteruje da bi odmah sve proždrla i porušila, raširiti po celoj zemlji; možda će od vascelog božjeg sveta napraviti pusto polje za svoje besmisleno građenje i krvničko rušenje, pašnjak za svoju nezajažljivu glad i neshvatljive prohteve? Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti.

U tim mislima korača hodža sve teže i sporije.

Sad se jasno čuje da u čaršiji pevaju. Kad bi samo mogao da udahne više vazduha, kad bi put bio manje strmen, i kad bi mogao stići do kuće da legne u svoj dušek i da vidi i čuje nekoga od svojih! To je jedino što još želi. Ali ne može. Ne može. Ne može više ni da održi pravi odnos između disanja i srca, srce je potpuno zaptilo dah, kao što se ponekad u snu dešava. Samo ovde nema spasonosnog buđenja. Otvori široko usta i oseti da mu očI zviru iz glave. Strmina koja je i dotle neprestano rasla primače se potpuno njegovom licu. Celo vidno polje ispuni mu tvrdi, ocediti drum, koji se pretvarao u mrak i obuhvatao ga svega.
Na uzbrdici koja vodi na Mejdan ležao je Alihodža i izdisao u kratkim trzajima.

- - -

Roman “Na Drini cuprija” prestavlja sintezu istorije , mita i legende , sintezu zivotnog i stvaralackog iskustva .Gradja romana je epsko-istorijska,ali je snazno i originalno nadgradjena umetnickom vizijom . U ovom romanu je naslikana drama naseg covjeka kroz istoriju , ali na univerzalnom nivou i drama covjeka uopste.

Roman “Na Drini cuprija “obuhvata period od cetiri vijeka.To je period od 1516.god.kada je u glavi desetogodisnjeg djecaka,a buduceg velikog vezira Mehmed- pase Sokolovica,sinula ideja o izgradnji mosta na Drini .Tvorac ovog mosta Mehmed- pasa Sokolovic ,roden je prema romanu 1506.god.Godine 1516.je odveden u Tursku ,gde je poturcen i skolovan .Kada je odrastao postao je Veliki vezir Turske carevine.Ubijen je 1579.god. u stranackim razracunavanjima.

Gradnja mosta je pocela 1566.i trajala pet god.,sto znaci da je most zavrsen 1571.Period od 1516.godine,kada zapocinje radnja romana,pa do 1914.godine,kada se radnja romana zavrsava, obuhvata mnogo istorijskih dogadjaja,ljudskih sudbina i dramaticnih situacija.U tom vremenskom razdoblju izdvajaju se dva istorijska dogadjaja –turski i austrijski.

Roman obuhvata dva velika drustvena toka: feudalni(turski) period,od I do VIII poglavlja I burzoasko-kapitalisticki(austrijski) period, od IX do XXIV poglavlja.

Istoriski dogadaji se obnavljaju iz epohe u epohu u izmenjenom obliku i lice jedni na druge.Okupatori, bez obzira da li su to Turci ili Austrijanci , imaju isti , ugnjetacki odnos prema covjeku , samo se sluze razlicitim postupcima i sredstvima. Svako istorijsko zlo je isto , porucuje Andric , bez obzira s koje strane dolazi.

U prvom delu romana naglaseni su mitski elementi ,a u drugom drustveno-ekonomski i politicki odnosi.Kroz legende Andric neposredno suceljava proslost i sadasnjost.On kroz mitsku istinu otkriva dramu ljudskog postojanja.

U dijelu postoji motiv zrtvovanja.Motiv zrtve i zrtvovanja u romanu ima visok stepen umjetnickog.Postoji niz prica o zrtvama i zrtvovanju.Andric je svakoj od njih dao posebno mjesto u romanu.Svaka od tih prica ima opste znacenje.Postoji legenda o Radisavu sa Unista,legenda o crnom Arapinu,legenda o blizancima Stoji i Ostoji

Roman je nastao povezivanjem novelistickih poglavlja u jedinstvenu cjelinu.Vecina od dvadeset cetiri poglavlja romana,predstavlja manje-vise samostalnu cjelinu.Povezivanjem tih poglavlja postignuto je umjetnicko jedinstvo radnje.Mogu se izdvojiti tri kompozicione cjeline.Uvod-njega cini prvo poglavlje.Ovo poglavlje je mitsko polaziste.Druga kompoziciona cjelina obuhvata drugo do sedmog poglavlja.Vezana je za period turske vladavine.U ovom periodu preovladjuju mit ,legenda i predanja.To je surova slika danka u krvi,istorija gradjenja mosta,bune u Srbiji i slabljenje turske imperije.Dominanti likovi ovog dijela romana su:Abidaga,Arifbeg,Arapin,Radisav,Plevljak,Corkan i Fatima.U Trecoj kompozicijonoj cjelini dominira istorija.Dlazak austrougarske,razaranje mosta i Prvu svjetski rat.Likovi:Alihodza,Lotika,Corkan.

MOST ima simbolicno znacenje u romanu.Predstavlja sponu razlicitih vremenskih perioda i razlicitih ljudskih sudbina.Most je mjesto gdje se odvija lokalni zivot ali i istorijski dogadjaji i legende.Najvazniji smisa mosta je u njegovoj postojanosti i trajnosti.Prolaze vjekovi,smjenjuju se narastaji,istorijska zbivanja pri cemu on ostaje ne promjenjen.Most prati sve nedace kasablija.Na njemu mnogi od likova zavrsavaju svoje zivote.Pobjednicka snaga mosta takodje se uporedjuje sa ljudskim zivotom.Zivot prolazi dok most ostaje uzvisen i lijep.Sem toga most spaja i dvije civilizacije, Zapadnu i Istocnu.

Andric u romanu razvija misao o smislu covjekovog postojanja kroz borbu dobra i zla.Dobro i zlo u ovom romanu se stalno preplicu,ne iskljucujuci jedno drugo vec se prozimajuci.Most je visevijekovni svjedok dobra i zla koji se sukobljavaju Likovi romana vode intezivan i napregnut zivot.Oni pripadaju razlicitim epohama vjerama i generacijama vaju tu oko njega.Oni odrzavaju to vrijeme,prostor i istorijske tokove.
​

 

[Mr.Daky]

Ivo Andric - Priča o kmetu Simanu

Ivo Andric - Priča o kmetu Simanu

vrijeme : krajem 19. stoljeća

- mjesto : kraj oko Sarajeva

Godine 1876. Bosanski narod digao se na ustanak protiv Turaka u malome gradiću Nevesinju. Tu je poražena Turska vojska, a time slabi i čitavo tursko carstvo. Usporedo s tim, Austrijska vojska jača i postaje najveća politička i vojna sila u tom dijelu Evrope. Godine 1878. Austrija je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da će austrijska vlast donijeti nove uvjete života međutim za kmeta nije bilo nokakove promjene, kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime države i vlasti, a sve ostalo, naročito društveni položaj kmeta nije se ni u čemu poboljšao. Nastala se teška vremena i nesigurna za bosanski narod.

U dijelu Ive Andrića prikazuje se vjekovna borba između kmetova i turskih feudalaca. Kada je u Bosni Austrijska okupacija zamijenila Tursku, kmetovi su povjerovali da je došao kraj iskorištavanja.


U dijelu je dat primjer sukoba kmeta Simana Vaskovića i age Ibraga Kološa. Kad su austrijanci okupirali Bosnu kmet Siman suprotstavio se agi i nije više htio da mu daje trećinu uroda. Mislio je da je s promjenom vlasti donešena i promjena o daćama kmetova. Ali Siman se grdno prevario, vlast je još uvijek bila na strani age. Siman je tako iz dana u dan provodio vrijeme na raznim suđenjima, misleći da je u pravu. . Simanu su umrla dijeca, žena otišla kod rodbine, a on se odao pijanstvu. Tvrdoglavo se pridrćžavao svoga stava i tako je upropastio svoj život.

Siman Vasković: kmet koji je živio svojim mirnim, uobučajenim životom. Siman je tražio svoje pravo, ali ondašnje “visoko društvo” nije dozvoljavalo da običan kmet traži pravdu jer je nikada nije ni imao. Siman se prerano digao u borbu za pravdu, jer da je još malo pričekao uz njega bi bilo još mnogo bosanskih kmetova kojima se kasnije poćela buditi savijest. Siman se nije imao na koga osloniti, a pratile su ga same teškoće. Smirenje je nalazio u alkoholu, a zapao je u najlošije društvo, među pijance i propalice.

Ibraga Kološ: Turski feudalac. Razlikovao se od drugih aga. Nije bio loš čovjek, naprotiv, u mnogome je popuštao Simanu. Kao ni jedan aga Ibraga je sam dolazio po urod. Ali kada mu se Siman suprostavio i nije mu htio davati daće, aga ga je tužio sudu i dobio ono što je tražio. Od Simana je stvorio propalicu.
​

 

[Mr.Daky]

Ivan Turgenjev-Očevi i deca

Ivan Turgenjev-Očevi i deca

Sadržaj:

Radnja romana započinje 20. maja 1859. godine. Otac, Nikolaj Kirsanov, dočekuje sina Arkadija, koji treba stići iz Petrograda gdje je upravo završio Univerzitet. Nakon petosatnog iščekivanja, Arkadije konačno stiže ali sa sobom dovodi i prijatelja Evgenija Bazarova doktora i prodoslovca kojeg veoma cijeni i poštuje. Svi zajedno odlaze na Marjino – Nikolajev posjed na kome je ovaj proživio deset mirnih i lijepih godina sa svojom, sada pokojnom, ženom Mašom i sinom Arkadijem. Sada su se stvari promijenile: Maša je umrla, ondje se još nastanio Nikolajev brat Pavle Petrovič, a Nikolaj je uspio zavoljeti dragu i milu ženu Fenječku s kojom ima šestomjesečnog sina.
Već sasvim na početku vidimo neminovni sukob generacija. Nikolaju je vrlo neugodno zbog Fenječke dok Arkadije otvoreno pita o njoj i žurno je odlazi pozdraviti. Takve islične nesuglasice zbivaju se među njima no velika ljubav između oca i sina ipak i malo pouštanje s obe strane ne dopušta pravu svađu. Međutim pravi sukob nastaje između Bazarova i Pavla Petroviča. Dok je Bazarov nihilist, buntovnik koji sve niječe i ništa ne priznaje, Pavle Petrovič je pravi aristokrata, uglađen, konzervativan angloman s manirima pravog gospodina. TAko dani prolaze u sitnim i većim prepirkama. Nakon dva mjeseca stiže pismo od Matveja Iljiča, daljnjeg rođaka Nikolaja, koji poziva Pavla, Nikolaja i Arkadija da dođu u grad. Međutim Pavle i NIkolaj ne žele slušati njegova hvalisanja, pa umjesto njih odlaze Arkadije i Bazarov koristeći tako ovu priliku da se malo maknu od prepirki koje već pomalo prijete kulminacijom.
Ondje, u gradu, na jednom balu upoznaju Anu Sergejevnu Odincovu, ženu koja ih je odmah očarala, iako Bazarov to ne izržava otvoreno. Ona ih poziva u posjet i oni ponukani znatiželjom već sutradan odlaze u apartman u koji je odsjela a tri dana kasnije odlaze u Nikoljskje na njen posjed. Ondje se zadržavaju petnaest dana; Arkadije uživa u konverzaciji sa ljupkom i živahnom Aninom sestrom Katjom, iako malo žalostan jer , kako se čini, Odincovoj je zanimljiviji Bazarov. Ali ni Bazarov nije ravnodušan prema Ani i to ga strahovito ljuti jer za njega idealna, romantična ljubav je potpuna besmislica,. Međutim osjećajima se ne može upravljati i on joj napokon izjavljuje ljubav Odincovoj, Ona iako nije ravnodušna prema njemu odbija ga jer joj je duševni mir ipak draži.
Zato oni i odlaze, ovog puta kod Bazarovljevoh roditelja. Oni ga dočekuju s gotobvo ka ošto je Nikolaj Arkadija, vidi se da im je mnogo nedostajao. Međutim tek se ondje privremeno nezadovoljstvo i sitno neprijateljstvo među Arkadijem i Bazarovim raspiruje. Bazarov ne povrijeđen i nestrpljiv želi raditi nove pokuse i seciranja nesmetano kao kod Kirsanovih samo ovdje ton nije moguće – roditelji ga nisu vidjeli tri godine.
I oni ponovo odlaze u Marjino gdje su im se svi obradovali. Bazarov se ponovo upušta u prepirke s Pavlom Petrovičem i to konačno dostiže kulminaciju: Pavle ga poziva na dvoboj potaknu Bazarovoljevom sklonočću Fenječki koju je i ovaj potajno zavolio. U dvoboju Pavle je ranjen u nogu, no rana je laka i neopasna a Bazarov mu pruža liječničku pomoć i Pavle mu na odlasku pruža ruku nastoeći biti velikodušan.
Arkedije je otišao od kuće već prije ovog događaja pod izlikom da ima nekog posla u gradu. No zapravo odlazi u Nikoljskje ni sam svjestan da ga zapravo Katja vuče ondje. Uskoro mu se pridružuje i Bazarov. On se ponovo zbližuje s Anom i oni oboje uživaju zanimljivim razgovorima. Arkadije je sve više svjestan svoje ljubavi prema Katji on je prosi. Uz Anin blagoslov Arkadije odlazi ocu da zatraži i njegovo odobrenje, a Bazarov također odlazi svojoj kući. Ondje pri radu sa bolesnicima zarazi se tifusom i nema mu pomoći, zato šalje poruku Ani da je na samrti. Ona dolazi već slijedećeg dana i on umire te napokon pronalazi svoj mir.
Kod Kirsanovh nekolik mjeseci nakon ovog žalosnog događaja slavi se ženidba Arkadija i Katje te Nikolaja i Fenječke koji su dobili Pavlov blagoslov, no ovaj ubrzo odlazi i nastanjuje se u Drezdenu gdje ima poznanika među Englezima i Francuzima koji su na proputovanju.
Ana Sergejevna također se udala, međuutim ne iz ljubavi već iz uvjerenja, za jednog od budućih ruskuh javnih poslanika, veoma pametnoh čovjeka s kojim možda i doživi ljubav.
A Bazarovljevi roditelji puni ljubavi svakog dana odlaze na sinov grob i gorko plaču nad kamenom pod kojim se nalazi njihov sin.

Likovi:

Ana Sergejevna Odincova – pametna, vrlo otmjena žena smanirima, slobodnih ilibralnih shvaćanje, vrlo drži do sebe, svojeg reda i mira – vanjskog a tako održava i unutarnji, nestrpljiva je i uporan, brine se za svoju sestru i uvažava kneginju koja kod njih živi iako joj ne pridaje veću pažnju jer je ova već stara i nesnosna
“Zaprepastila ga je svojim dostojanstvenim držanjem. Njene obnažene ruke lijepo su se spuštale niz visok struk, sa sjajne kose divno su padale lagane stabljike jarkocrvene boje fuksije na lijepa, obla ramena; smireno i pametno, upravo smireno a ne zamišljeno, posmatrale su svijetle oči pod blago uzdignutim bijelim čelom, a usne su se smiješile jedva primjetnim osmijehom. Njeno lice odisalo je nekakvom nježnom i milom snagom.”

“Bila je žena dostojanstvenog držanja. Njene gole ruke bijahu lijepo spuštene niz vitki stas; s blistave kose lijepo su padale na obla ramena lake stabljike fuksije; mirno i pametno, baš mirno, a ne zamišljeno, gledale su svijetle oči ispod blago nadnesena bijela čela, a usne se jedva primjetno smiješile. Lice joj je odisalo nekakvom ljupkom i blagom snagom. Bila je slobodnog i prilično snažnog karaktera.”
Tako nas je pisac upoznao sa likom Odincove, žene koja je uspjela zaintrigirati i privući Bazarova koji se unatoč svojim uvjerenjima, ne priznanju romantike i velikih ljubavi, zaljubljuje u nju.
Njezino lice uvijek je imalo isti izraz, prijazan, profinjen, a njene divne oči odavale su pozornost. Bila je žena dosta hladna i staložena. Puno je toga prošla u životu i kako bi Bazarov rekao bila je premazana svim mastima. Nije u ništa snažno vjerovala, sve ju je zanimalo, ali ne toliko da bi zadovoljilo njenu maštu. Iako je bila mlada, činilo joj se da živi cijelu vječnost da je ostarila i umorila se. Imala je za sobom mnogo uspomena, ali pred sobom nikakva cilja, ništa što bi je tjeralo naprijed. Po Bazarovu njoj je nedostajala ljubav, ali ona se jednostavno nije mogla zaljubiti. Pa i njegovim priznanjem da je voli nije se htjela prepustiti: “Ne!”, zaključi napokon. “Sam bog zna kamo bi me to odvelo, s tim se ne valja šaliti, duševni je mir ipak nešto najljepše na svijetu.”
Život na selu imao je točna pravila. “Red se mora poštivati. Da nema reda bilo bi ovdje užasno dosadno.” , tvrdila je Odcinova. Taj red i blagostanje bili su posljedica njezina bogatstva. Bila je nezadovoljna, kao i sve “žene koje se nisu uspjele zaljubiti, željela je nešto, a da ni sama nije znala što. Zapravo nije htjela ništa, a činilo joj se da želi sve.” Ponekad je maštom prelazila granice dopuštenog i razmišljala o svemu. “Dušu bi joj obuzela nenadana smionost, sva bi se uzburkala od plemenitih težnji, ali čim bi kroz poluotvoreni prozor zastrujao zrak, Ana bi se sva skupila, i potužila, i gotovo se rasrdila. U tom trenu bilo joj je samo do jednog: da ne pušta taj prokleti vjetar.” Možda je i on bio kriv za njezinu hladnoću, za smatranje ljubavi neprirodnim osjećanjem, za nepoznavanje strasti i uzbuđenja. Možda ju je on sprečavao da osjeća i javljao se kao prijetnja kad god je ona to pokušala.


Jevgenije Vasiljev Bazarov – sposoban, inteligentan i obrazovan mladi čovjek slobodnih uvjerenja, možda malo previše zanesen njima pa ga zato i razdire pojava romantika u njemu kad se zaljubi u Anu, vrlo energičan, ne štedi nikoga, ali ipak u njemu postoje svi osjećaji (ljubav prema Ani, odgađa cijeli dan reći ocu da sutradan odlazi, a majci ni ne spominje) koje ni sam sebi ne želi priznati
“Dugačko i mršavo, širokog čela, sa nosom u vrhu ravnim a prema bradi šiljatim, krupnih zelnkastih očiju i zaliscima boje pijeska koji su se spuštali, ovo lice je izražavalo samouvjerenost i pamet a oživljavao ga ej smireni osmijeh.”

Arkadije Kirsanov – obrazovan, mladić privremeno zanesen Bazarovim uvjerenjima, ali on ne niječe svoje osjećaje i ne pokušava ih zatomiti, mnogo je mirniji i tolerantniji od Bazarova, iskreno, gotovo dječački voli Katju i oca, uživa u prirodi

Nikolaj Kirsanov – prije svega veoma dobar čovjek, veoma razborit sa snažnim očinskim osjećanjima, klasično je odgojen i obrazovan a najveći užitak predstavlja mu obiteljski život.
“Posljednju zimu nije mogao da provede u Petrogradu i, evo, vidimo ga u maju 1859. godine osijedjelog, punačkog i pomalo pogrbljenog...”, imao je 43 godine, malo je vukao nogu, crte lice su mu bile sitne, prijatne, ali nekako sjetne, bio je crnih očiju i mekane rijetke kose.

Pavle Petrovič Kirsanov – tipični predstavnik aristokracije, veoma obrazovan čovjek, strogih moralnih načela koja mu možda ponekad smetaju da razumnije sagleda nešto, uvijek uglađen i pristojan, nesretan u ljubavi – iako je imao mnogo žena i tako reći nije bilo one kojoj se nije sviđao, postojala je jedna žena koju nitku nije zaboravio – toliko je bila izuzetna pojava ta kneginja R. I ona je imala vezu sa Pavlom no ubrzo se ona ohladila prema njemu a tada je on skoro poludio. Gotovo ju je opsjedao ni bi li je ponovo osvojio. I zaista je uspio ali samo na kratko i otada ga je neprekidno izbjegavala, a on više nikako nije mogao pronaći mir; tek nakon više godina neprekidnog lutanja konačno je prihvatio Nikolajevu ponudu i nastanio se u Marjinom.
“... ali je u taj čas ušao u salon čovjek srednjeg rasta, odjeven u tamni kaput engleskog kroja, sa modernom nisko svezanom kravatom i u lakovanim čizmicama – Pavle Petrovič Kirsanov. Po izgledu imao je četrdeset i pet godina, njegova kratko ošišana sijeda kosa presijavala se tamnim sjajem, poput novog srebra. Lice mu je bilo žućkasto ali bez bora, neobično pravilnih crta i skladno kao isklesano najtananijm postupkom. Posebno su lijepe oi, sjajne, crne, duguljaste. Cio izgled Arkadijevog strica, raskošan i rasan, sačuvao je mladalačku vitkost i uspravnost, što se najčešće gubi posliej dvadesete godine.
Pavle Petrovič je izvadio iz džepa pantalona svoju lijepu ruku, dugačkih noktiju, koja je djelovala još ljepše zbog snježne bjeline manžetne, pričvršćene krupnim opalom, i pružio ju je sinovcu.”

Fedosja Nikolajevna-Fenječka – draga i mila ženica, obiteljski orjentirana, iskrena i pobožna, voli Nikolaja
“Bila je to mlada dvadesettrogodišnja žena, bjeloputa i punačka, tamnih očiju i kose, crvenih dječje nabubrelih usana i nježnih ručica. Na sebi je imala urednu pamučnu haljinu, plava nova marama ležala je prirodno na njenim oblim ramenima. Nosila je veliku čašu kakaoa i, spustivši je pred Pavla Petroviča, obuzeo ju je stid – vrela krv razlila se poput talasa ispod tanke kože njenog ljupkog lica. Oborila je pogled i stala kraj stola, lako oslonjena na same vrhove prstiju.”

Katja – draga, živahna cura, lijepog i pristojnog ophođenja, vesela i učtiva, voli prirodu
“...a za njim je ušla osamnaestogodišnja djevojka, crnokosa i crnopurasta, s nešto oblim ali prijatnim licem i tamnim očima. Nosila je punu košaru cvijeća.”
“Kad je Katja govorila veoma se ljupko osmjehivala, bojažljivo i iskreno, a gledala je nekako zabavno – strogo, odozdo prema gore. Sve je na njoj bilo mlado i zeleno: i glas, i maljice na licu i ružičaste ruke sa bjelkastim kružićima na dlanovima, tek neznatno skupljena ramena...Ona se stalno crvenjela i ubrzano je disala.”

Pejsaž

Funkcionalni – “...a nad njima u lišću breze zeba je bezbrižno pjevala svoju pjesmicu” – on je prosi

Pano - “Tako je razmišljao Arkadije... i dok je ramišljao proljeće je učinilo svoje. Svuda okolo jzlatasto se zelenjelo, sve se bujno i blago talasalo i blistalo pod mirnim disanjem toplog vjetrića – sve, drveće, žbunje i trava. Svuda su se neprekidanim glasnim pjevom razlijegale pjesme ševa, vivci su kliktali izvijajući se iznad niskih livada ili su šutke prtrčavali preko grumenja; privlačno se crneći šetkali su gačci između nježnog zelenila tek izniklog jarog žita i nestajali u blago pobjeljeloj raži, da bi tek urijetko njihove glavice izvirile iz njenih valova boje dima.”

Razlike očeva i djece:

“Tako smo ti mi – pričao je tog istog dana poslije ručka Nikolaj Petrovič svom bratu sjedeći u njegovoj radnoj sobi – svrstani među zaostale ljude, naše je vrijeme prošlo. Ko zna? Možda je Bazarov u pravu, ali priznajem veoma me boli samo jedno: nadao sam se da ću se upravo sada zbližiti i sprijateljiti s Arkadijem, a proizlazi da ja zaostajem, da je on otišao ispred mene i da se ne možemo razumjeti.”

“Za vrijeme prepirke sjedio je kao na žeravici i samo je bolno, kriomice bacao pogled na Arkadija. – Znaš čega sam se sjetio, brate? Jednom sam se posvadio s pokojnom majčicom, ona je vikala na mene, nije me htjela saslušati... Na kraju sam joj rekao: vi me, štono se veli, ne možete shvatiti, mipripadamo različitim geeracijama. Ona se straašno uvrijedila, a ja sam pomislio: što da se radi? Pilula je gorka, ali mora se progutati. Eto, sada je došao red na nas i naši nasljednici nam mogu reći: vi niste naša generacija, progutajte tu pilulu.
​

 

[Mr.Daky]

Ivan Mažuranić- Smrt Smaill age Čengića

Ivan Mažuranić- Smrt Smaill age Čengića

Sadržaj:

Agovanje

Smail-aga vladao je u Hercegovini kao turski plemić. On je bio poznat kao mučitelj Crnogoraca koji mu se nisu htjeli pokoriti. U jednom okršaju on ih je veliki broj zarobio. Željan da gleda krv i mučenje aga naredi svojim slugama đelatima da izvedu zatvorenike i starca Duraka koji ga je htio zaplašiti da će mu se Crnogorci osvetiti. Aga muči Crnogorce na razne načine. Jedne je dao nabiti na kolac, druge vješati, a trećima je dao odrubiti glave. On se je nadao da će čuti jauke, vapaj i molbe ali to se nije dogodilo. Zbog toga agu obuze paničan strah koji je krio u sebi. Pošto to nije doživio on dovede starca Duraka i sina mu Novicu. Kod njih mu je to uspjelo jer su oni gledali smrt svoje Crnogorske braće. Durak je molio, pištao i vikao da ga pomiluju. Veoma sretan da je uspio istjerati strah iz njih aga je veselo gledao vješanje Duraka. Sve je to gledao starčev sin Novica i on se zakune da će se osvetiti agi za njegovo nedjelo.

Noćnik
Pošto nije Novici udovoljio zelju da pusti njegova oca aga u svom prijašnjem đelatu naiđe na protivnika. Novica odlazi u šume i po brdima dolazi u Crnu Goru. Bojao se je dvaju neprijatelja: age i Crnogoraca. Međutim on se svejedno uputi u crnogorski tabor. Došavši pod zidine noćnika Novica naiđe na stražara preobučenog u crnogorsku nošnju. Stražar ga pušta unutra pod uvjetom da odloži oružje. Novica za osvetu agi odlazi među Crnogorce, odnosno do njihovog vojvode da bi se složili i zajedno uništili agu.

Četa
Jedne tamne noći kretala se po planinama jedna kolona, a pravac joj je bila Hercegovina. Šuteći, prolazila je četa od stotinu Crnogoraca na čelu sa Mirkom kao harambašom. Nisu bili to birani momci nego je to bila grupa Crnogoraca koja je imala jedan cilj: uništiti tursku vlast. Da bi četa ostala neprimjećena putovala je samo noću. Jednog sunčanog dana četa se odmorila. Već pred večer čuli su viku pastira koji su skupljali svoja stada koja su se nalazila oko Morače. U to vrijeme do čete je došao starac i počeo ih je ispovijedati, blagoslivljati i davati im savjete kao iskusan čovjek. Starac je rekao četi da treba da se bore protiv Turaka. Starac ode ali nakon njega dođe neki čovjek koji je bio obučen u odijelo turskog đelata. Svi se Crnogorci odmah uhvate za mačeve. Tada im on kaže da će se zajedno osvetiti Smail-agi.

Harač
Jednog lijepog sunčanog dana otputi se Smail-aga sa svojim haračlijama na granicu Crne Gore. Šatore je razapeo i poslao haračlije. Oni se svi vraćaju praznih ruku. Haračlije traže od raje po glavi zlatnik, a od porodice jednog ovna. Raja nije platila harač jer nije imala novaca. Aga naredi da mu se dovede raja. Ljutit aga htjede da iskaže svoje junaštvo na raji. Baciv se "đilitom" umjesto raje pogodi Turčina usred oka. Ljutit na taj neuspjeh ode da smišlja muke za raju. Naredivši da se raja poveže za repove konjima naredi vojvodi Bauku da ga proslavi na guslama. Bauk mu otpjeva pjesmu o junaku koji kasnije pogiba. Iza šatora u grmlju vidjele su se na više mjesta po dvije svijetle točke koje su se dobro isticale u tamnoj noći. Bijahu to Crnogorci. Čuje se pucanj, jedan, dva, tri a zatim se čuje agin glas koji viče slugama da mu dovedu konja. Pade tu mrtav aga i sluge. Jedino se spasi Bauk. Novica je htio da izvrši svoju osobnu osvetu ali ga jedan Turčin ubi. Crnogorci se vratiše kao pobjednici i odniješe aginu glavu.

Kob
Pod Lovćenom se nalazi polje na kojem se nalazi jedna kuća. U njoj živi jedan Turčin odjeven u punu ratnu opremu. Na licu mu izgleda da je ljut međutim to samo izgleda. Taj čovjek je Smail-aga. To je njegovo čelo, njegove ruke i odijelo, al' sve to visi obješeno i tužno. Proganja ga savjest. Ovim zadnjem djelom Mažuranić nas obavještava da je život Smail-age gotov i da je on jadan.

LIK SMAIL – AGE, Turaka i Crnogoraca :

Smail-aga je silni turski ratnik, koji je veoma krvoločan i uživa ubijajući nevine i bespomoćne ljude. Svoje zarobljenike muči nečuvenim mukama, da bi ih zastrašio i iz njih izvukao što veči harač. Međutim, on je u duši kukavica koja svoje vlastite slabosti prikriva mučenjem drugih ljudi.

Njegovi sluge Turci, također uživaju u zvjerskim mučenjima zarobljenih kršćana. Vole živjeti lagodnim životom, razvratni su i novac im predstavlja najveće zadovoljstvo. Da bi živjeli takvim načinom života, spremni su raditi sve i svašta nevinom narodu, samo kako bi ugodili Smail-agi, koji im takav život omogućava.

S druge strane , Crnogorci su ljudi koji se zadovoljavaju malim stvarima. Bogatstvo za njih ne predstavlja ništa značajno, njima je važnija njihova sloboda od svog zlata na svijetu. Umiru bez straha, ne ispuštajući ni jednog jauka, iako umiru u strašnim mukama. Vjeruju u pravdu i Boga, i znaju da na kraju svako nasilje mora prestati.

Vrsta pjesme: Umjetnički ep
Vrsta stiha: Slobodni
Vrijeme radnje: XVI. stoljeće
Tema: Krvnički život Smail-age Čengića
Lica: Smail-aga Čengić, Novica, Durak, Hasan, Mujo, Mer, Jašar, Bank, Saruk
Ritam : umjereno polagani
Mjesto radnje:kula Smail-age ( Hercegovina )

ANALIZA DJELA:
Iz stihova izvire skromnost i jednostavnost naših ljudi, koji vođeni ljubavlju i odlučnošču žrtvuju svoje živote u spas svoje domovine. U pjesmi je naglasen i religiozni moment, koji je bio značajan moment u borbi naroda protiv Turaka. Važno je bilo koje je vjere bio čovjek, jer tko je odbacio svoju vjeru, priznavao je Tursku vlast.
SMAIL-AGA:
- bezosjećajan
- surov
- u duši kukavica
- ljut što njegovi zarobljenici umiru ponosni i s vjerom u Boga
- krvoločan
- divi se svojoj moći
- utjeruje harač

SMAIL-AGINE SLUGE:
- boje se Smail-age
- slijepo slušaju naređenja Smail-age
- ne mogu vjerovati da ljudi mogu umirati u strašnim mukama a da pri tome ne ispuštaju ni jauka
- boje se Crnogoraca koji umiru ponosno- boje se njihove osvete

CRNOGORCI:
- umiru sa vjerom u Boga
- hrabro idu u smrt ne ispu?tajući ni jauka
- ne boje se Smail-age

DURAK:
- starac moli milost za Crnogorce
- umire ponosno, ne boji se smrti

NOVAK:
- Durakov sin koji voli svoga oca
- Ne trpi ubijanja Smail-age
- Moli milost za svog oca
- Osvetoljubiv

ELEMENTI FABULE:
Smail-aga poziva svoje sluge
Naređuje slugama da pobiju Brđane
Brđani umiru dostojanstveno bez jauka
Smail-aga naređuje slugama da ubiju starca Duraka
Novica moli milost za svog oca

Pjesničke slike:

a) vizualne
- na nogah im teške negve
- na rukah lisičine
- rijekom krvca poljem teče
- gvožđa, konop
- palu, oganj, kolac grozni


b) akustične
- plačuć pjeva
- plačuč plače
- Krcnu kolac

Izražajna sredstva:

a) epiteti
- zlatno odijelo
- okovana sablja
- britka sablja
- tamne oči
- zvijezde sjajne

b) onomatopeja
- pišti
- ciči
- hripi

d) personifikacija
- noć je vani slijepa, gluha

- mrak se gusti
- zadrhtaše ta vješala tanka
- gola nevesela duša
- zrolar krst se smije

e) usporedba
- već ko tajni glas duhova
- riknu aga ko bik ljuti

g) kontrast
- malena je, ali hrabra
- sunce zađe, a mjesec izađe
- zadrhtaše ta vješala tanka-al nepisnu Crnogorčad mlada

h) gradacija
- hljeba, hljeba, gospodaru!
- Ne vidjesmo davno hljeba!

Zaključak:

Djelo mi se veoma svidjelo, jer je jako poučno. Divim se narodu koji se hrabro bori protiv tuđinske vlasti i tlačitelja. Divim se narodu u kojega je tako duboko usađena vjera u Boga, vjera u pravdu, narodu koji bez ijednog krika trpi zvjerska mučenja i vjeruje da će nepravda jednog dana nestati i da će se oni ponovo domoći svoje slobode. Ne mogu vjerovati da na svijetu postoje bolesni ljudski umovi kao što je Smail-aga, ljudi koji mogu uživati u zvjerskim mučenjima nedužnih ljudi.

​

 

[Mr.Daky]

Miloš Crnjanski - Seobe l

Miloš Crnjanski - Seobe l

Inspiraciju za roman Seobe Crnjanski je našao u svome saznanju, kao istoričar po struci, da su stalne seobe u sudbini srpskog naroda. Njihov uzrok je u pritisku vojne sile ili zuluma, ali i u traganju za obećanom zemljom koja će pružiti utočište, obilje, spokoj i smirenje. Inspiraciju mu je dalo i čitanje memoara Simeona Piščevića koji je upravo opisivao vojne poput onih koje će imati polk Vuka Isakoviča. Na njega su djelovali i doživljaji iz Prvog svjetskog rata, kada se kao austrougarski vojnik borio za tuđe ideale, interese i ciljeve .

Seobe nisu roman zbivanja, kako nam naslov sugeriše, već roman stanja, kako nam čitanje otkriva. emotivno i refleksivno je potisulo događaj koji je smo impuls za unutrašnja preživljavanja, duševne dileme i nedoumice, misaone preokupacije i refleksivne uzlete obojene čežnjom i nadom.

Vrijeme je istorijsko i tačno označeno, od proljeća 1744. do ljeta 1775. Prostor je, također, jasno definisan, ti su zavičaji u sremskim močvarama pored Dunava i tuđina u evropskim gradovima i na evropskim bojištima. U roman Seobe, ušla je vrlo bogata tematika istorijskog, porodičnog, psihološkog, moralnog i filozofskog porijekla. U okviru ovako raznovrsne tematike obuhvaćeno je više tema i problema: bračni trougao, nesreća i zla sudbina naroda, deobe u narodu, lutanja i seobe, teme prolaznosti i smrti, ništavilo, psihološki lomovi i preživljavanja, uzaludnost i praznina.

Ono sto je ostalo kod kuce, poce, u secanju njihovom, kao u dusi Isakovicevoj, da se razliva i da nestaje kao dim. Gledajuci pred sobom sve vise brda, ravnica barovita sa koje podjose, dodje im kao san, sa svim svojim bunarima i oborima. Kao i magle sto su lebdele nisko, nad poljanama i nestajale iz njih, raskidase se, u njihovim mislima, i slike njihovih zena i dece. Kao i u dusi Isakovicevoj, i u njihovim dusama nastade praznina. Kuce i kucista zaboravise, na zene i decu vise nisu mislili, a svoju muku ipak osecahu sve jace. Bi im mrsko da zive i mrsko da se secaju svojih na domu. Natrag, nisu verovali da ce se ikad vratiti. Mozgovi im zatupese i ni lica svojih najmilijih vise nisu umeli da sagledaju u zatvorenim svojim ocima, pod sklopljenim zazarenim ocnim kapcima, sa licem izmucenim od tih unutrasnjih bolova i patnja, vise nego od hoda i zamora. Obesni i razjareni pri polasku, postadose snuzdeni i ponizni kad su odmicali u tudjinu. Nisu vise imali snage da lome i krhaju i ne usudjivahu se vise da diraju zene. Zbijeni u gomilu, stajahu na sred sela, stidljivi. Bratimili su se i sprijateljili sa svakim ko im je prisao, bojazljivo i snishodljivo. Nikad pitomiji vojnici ne prodjose tuda.

Roman je komponovan na principu paralelene kompozicije: u njemu su razvijena dva paralelna fabularna toka, jedan je istorijski koji prati puk Vuka Isakoviča po evropskim bojištima, drugi je porodićni koji prati zbivanja u domu Iskoviča, u čijem su središtu Aranđel Isakovič, Vukov brat i njegova snaha, a Vukova supruga, gospoža Dafina. Romaneskna priča je razvijena u deset poglavlja kojima pisac daje lirski intonirana naslove. Ona prati sudbinu tri glavna aktera: Vuka Isakoviča, brata Aranđela i Vukovu ženu Dafinu. Ostali akteri su samo okruženje , ilustracija svijeta i mentaliteta u kojem žive i rade glavni junaci. Svi oni su tu jer su u funkciji osvjetljavanja karaktera, sudbina,života glanih protagonista. U romanu je ostvarena i uzročno-posledična veza među likovima, predočena sličnost sudbinskih nemiovnosti i paralelizam ponašanja i ispoljavanja. Praznina, besmisao i neostvarenost dominantana su osjećanja sva tri aktera romaneskne priče.

A kad se pogleda ovako u noc? Kad se stane, evo ovde, u mrak, na vratima? Kad se pogledaju sva polja u mesecini? Sva ona brda u daljini... grad, krovovi... tamo oblaci... sazvezdja... to nebo puno svetlosti? Kad se pred tim ucuti? Je li i onda kao da prolazimo bezumno... bez smisla... je li moguce da je sve to jedna bezdana praznina?

Likovi:

Vuk Isakovič

Kao i u svakom životu, i u životu Vuka Isakoviča postoje dva različita perioda, prošlost i sadašnjost. U prošlisti je bio nemiran, memiran trgovačkim poslovima , nemiran prema obavezama. u poslovima u kojima je trebao da se kao sin slavnog trgovca posveti on nije imao uspjeha. Bio je gubitnik jer nije imao ni volje ni vještine za taj posao. Lijep i snažan, odao se pijanstvu, bludu, kavgama. Sablje i konji su bili njegova jednia njegova ljubav, to ga je opredjelilo da se posveti vojničkom životu. U sadašnjosti, Vuk je zadržao svoju ogromnu snagu, avanturistički duh, ali sada ima poroicu: muž je i otac. Kao oficir i vojnik, Vuk voli svoje vojnike, traži od njih discipliniu i izvršenje zadatka, ali ih voli i štiti, zna svakog u dušu , zna i njihove porodice, imovno stanje. Njegova opsesija je da svojim služenjem i ratnim podvizima izbori bolji i spokojniji život za svoj narod. Gubitnik je i kao ratnik, službenik carstva i kao čovek.

........ Ziveci tim strasnim zivotom, po volji tudjoj, zar nije, kao rascerecen, ostavljao komade svoga bica, nataknute na razne kuce, u krajevima kud mu noga nikada vise nece krociti? Zar se nije navikao da gleda tako, kao da je vidljivo nevidljivo, a nevidljivo vidiljivo i da prodje tamo gde bi bio rado ostao, a da ostaje tamo otkuca bi bio rado posao? Ne samo posle smrti sto nece vise moci dolaziti tamo gde mu je bilo dobro i gde ga cekahu rado, nego vec ni sada, za zivota, nije mogao da se vrati u mesta gde je proziveo po desetinu godina, pa je hteo i da ostane. Osetio on, ne osetio, najneznije budjenje proleca, pre dvadeset godina, kad je prebivao pod trvdjavom Oseka, ili najtisu tisinu veceri, pod gradom Varadinom, gde se bese naselio, niko ga za to nije pitao. Ni tamo, ni onamo vise ne vodi njegov put, nego na sasvim drugu stranu, po tudjoj volji. Sa onom strasnom ranom sto mu se protezala od grkljana do desnog ramena, zar nije uzalud, mesecima, lezao nepomican nad utokom Dunava, lebdeci izmedju zivota i smrti, u oku sa zutom svetloscu razlivene vode, peska i vrhova jablanova? Kroz tri godine, kada je onuda prolazio nisu mu se vise secali ni imena, a jedna Vlahinja, koju je narocito voleo, i placao, nije ga ni poznala.

Aranđel Isakovič

Dok je Vuk Isakovič bio u stalnom poketu, u ličnosti Aranđela je ststično načelo mirovanja, nepokreta. Mrzeo jue sve koji se stalno seljakaju-novcem, zlatom, bogadstvom. On je oličenje građanstva u nastajanju, vrednost i smisao života vidi u sticanju, u imanju vidi sigurnost moć i snagu. Aranđel vlada ljudima pomoću svoje moći i manja. Vješt je trgovac, može da ostvari sve što želi, nemilosrdan u trgovačkim poslovima, na bira sredstva za sticanja bogadstva. Karakter Aranđla Isakoviča se otkriva iz njegovog odnosa pram starijem bratu. Iako je mlađi od Vuka , on se prema njemu ponašao kao prema onom mlađem i neiskusnijem. Uprkos svom bogastvu i moći, Aranđel ne može da ima sve onon što poželi. Kada se zaljubi u Dafinu, ona mu daje tijelo, ali ne i sebe, a kada ona umire on ne može da je spasi ni svim novcem i moći koji ima.

Moc neku natprirodnu osetio je i u svojim talirima, jer gde je njih istresao iz kese, tu su zaostajale ladje i kuce su postajale nepomicne i njegove. Kretahu se po njegovoj zelji i njegovim zamislima i uskoro mu se cinilo da i kise na njih padaju, a proleca oko njih nastaju, kad on hoce i kako on hoce.

Gospoža Dafina

Dafina se ne ispoljava u svojim aktivnostima, ona je pasivna ličnost. Njen lik i karakter, njena psihologija, sagledani su očima muža i djevera.Rijetko će kada biti predmet unutrapnjeg monologa ili opisa unutrašnjeg stanja. Na početku romana, viđena Vukovim očima i doživljena osjećajem dosade, ona je nejasan lik, njena duševnost je potisnuta Vukovim preokupacijama.Gospoža Dafina je tip fatalne žene čija ljepota i strast izazivaju nesreću. Opsednuta time što je učinila, zapada u halucinantno stanje i povređuje se. Na samrti želi da se vjenča sa Aranđelom, ali kada umire u njenim očima je lk muža Vuka koga je sve manje volela. Tako je Dafina ostala protivrečna do kraja, a njena fatalna ljepota i naglašena čulnost su doneli nesreću samo njoj.

SEMANTIKA ROMANA

​

Roman Seobe je djelo o stradanju nacionalnog bića, porodice Isakoviča i ljudskih života. Ovo je roman i o prolaznosti fizičke ljepote, mladosti i sreće, o prostorima ljudske sreće za kojima se traga, o bjekstvu čovjeka iz jave u san i imaginaciju kao kompanzaciju za sva stradanja, lutanja i grubosti.
To je roman o fizičkim seobama, ali je Crnjanski napisao roman i o metafizičkim seobama, o onome što postoji u biću kao htijenje, misao i obuzetost daljinama, visinama, nakim drugim prostorom koji se sluti i doživljava kao izvorište mira i ljudske sreće.

​

 

[Mr.Daky]

Miloš Crnjanski - Seobe ll

Miloš Crnjanski - Seobe ll

LIK PAVLA ISAKOVICA

Model glavnog junaka Pavla Isakovica Crnjanski je video u licnosti jednog svog dobrog druga koji je otisao u Rusiju. Takvog junaka on zaista nije nasao ni kod Piscevica ni kod drugih memoarista.Izvesnim osobinama-velikim ponosom i nekom bezazlanoscu,hrabroscu i neznoscu,galantnoscu karakteristicnom za taj vek,izvesnom gruboscu ali i briznoscu-Pavle I. je kao lik veoma slozen da bi ga mogli vezivati za one srpske licnosti sto promicu u memoarima. Istorijsko u ovom liku je to da je Pavle sin Djordja Isakovica, a unuk Vuka Isakovica.Djordje je imao dva sina,Pavla i Nikolu,i jos pet kceri koje se ne spominju u romanu.Pavle je glavni junak romana.Sve druge licnosti su u njegovoj senci.Pavle je duhovni vodja ostalim Isakovicima i to je pokazao kada se jedini suprostavio Garsuliju.On se pokazuje kao srpski oficir prozet sudbinom svog ratnickog naroda koga hoce da pretvore u zemljoradnike,ponosan isujetan upravo zbog toga sto je tako snazno obuzet sudbinom svog naroda. Bol njegovih sunarodnika,razjedinjenih,potlacenih,lisenih otadzbine razjeda njegovu volju,hrabrost i veru u smisao ljudsskog postojanja. ali on hoce da veruje u mogucnost srece i zato nagovara bracu na put u Rusiju i tezi da ostvari snove svog poocima Vuka. Tu svoju ljubav on ce platiti zatvorom u kome se prvi put u njegovom secanju javlja slika njegove mlade umrle zene(Katarine),koja ce se kasnije uvek javljati u casovima njegove velike samoce i iskusenja.Pavla su ozenili iznenada,na brzu ruku,kako pisac kaze kao sto se sparuju konji.Pavle je bio hladan prema svojoj zeni. Posle njene smrti ona nije mesecima ni u njegovim mislima ni u njegovom zivotu imala nikakva mesta.Pre nego sto se ozenio on je imao svega dve Vlahinje i jednu Becliku.Dakle,nije bio zenskaros i nije mnogo mario za zene.Ali "sad na njegovo veliko iznenadjenje on se seti svoje mlade zene i bi mu zao sto ne moze da uzme njene ruke u svoje ruke.Cinilo mu se da cuje njen sapat i da oseca njenu ruku,koja ga opo potiljku miluje."

Slucaj je hteo da u istim kolima kojima je putovao u Bec upozna porodicu majora Bozica cija je zena Evdokija,bar u Pavlovim ocima,veoma licila na njegovu umrlu zenu.Prema njoj i njenoj cerci Tekli on se ponasao sa srdacnoscu i paznjom jednog starijeg brata.Ali,Pavlova izrazita lepota,potom odanost naciji i umrloj zeni,njegov ponos i dostojanstven odnos prema ljudima i zenama,njegova otmenost i suzdrzana galantnost-odusevljavali su zene koje je on sretao na svojim putovanjima.On ih je privlacio jer se razlikovao od drugih,a narocito od njihovih muzeva koji su uglavnom bili opori,dosadni i stari.Pavle je nastojao da se od tih zenskih ljubavnih napada odbrani i zadrzi ih na distanci protokolarnog ili prijateljskog odnosa.Pavle je to uspeo sa Teklom koja je jos dete.Ali sa Evdokijom to nije uspeo!Ona mu se bestidno nudila ali on nije hteo da bude sa njom iz prostog razloga sto nije hteo zenu koja je toliko licila na njegovu mrtvu zenu-"On se stidio i same pomisli da neka takva zena postane nastavak njegovog braka.Sa zenom koja je mrtva,ali koju je sad toliko voleo,jer je uvideo koliko ga je volela.Osim toga,na putu u Rosiju,nije bilo za zenu mesta!" Na tom svom putovanju u Bec,u jednoj bogatoj kuci u Vizelburgu,u koju su putnici svratili na kratko vreme, Pavle je upoznao raskalasni zivot viseg drustva,svet slobodnog ponasanja,kratkih susreta i erotike.Tu dozivljava i da mu gospodja Evdokija sama dolazi u sobu.Sve to pavla podstice da jos vise razmislja o svom nacionu.Pavle je castan covek i na rastanku on joj govori da nece bezati od svojih obaveza.Za vreme boravka u Becu utisak tudjinstva se jos viseprodubljuje u Pavlu.Obicaji razuzdanog aristokratskog sloja XVIII veka vredjali su njegov svetli san o slobodnoj naciji,kome je sve ostalo podredio.Pavle je bio zacudjen onim sto ga je u Becu snaslo.Cak ni Volkov,Rus,nije hteo de slusa price o njegovom nacionu,caru Lazaru i Kosovu.U svemu tome Pavle stalno ponavlja da oni idu u Rosiju ,ne za cinove,ne za porcione novce,nego zato da ratuju,na strani slavom uvencanih rosijskih trupa. U Becu Pavle ponovo srece Evdokiju,ali on nije covek koji zeli da uziva u ovozemaljskim stvarima.On je covek koji sanjari o lepim ocima svoje zene sa tamom nekog dima na sebi. On uvek tuguje za onim cega nema,ono sto poseduje cini mu se nistavnim.Evdokija Bozic opija ga telesnim carima,ali ne moze da zadovolji njegovu dusevnu ceznju za lepotom.Tekla ga zanosi svojom mladoscu,ali on i od nje bezi.On zeli da bude negde gde jos nije bio da dozivi ljubav kakvu dotle nije upoznao. Ali svugde ce se razocarati i videti monotoniju od koje nema spasa,vecno ponavljanje istih reci,zakletvi i nada. Pavle je morao sebi priznati da je sve drukcije nego sto je ocekivao.Pisac za njega kaze:"Osecao se kao muva u nekoj mrezi nekog pauka.'' Bez volje i bez nade Pavle ,u jednolicnom proticanju dana postaje sve umorniji. Za njega protekli zivot nije nista drugo do mutan i kosmaran san.Samo poneka uspomena blesti lepim sjajem i mami ga k sebi.Pavle se jos uvek seca umrle zene koju pocinje da obozava. Pavlepolazi sa svojom bracom,njihovim zenama i mnogim saplemenicima preko Karpata u Rosiju:''Odlazio je,osecao je,zauvek,iz jednog sveta,u kom je dotle ziveo,u kom ostavlja,ne samo svoju kucu u Temisvaru,ne samo rodjake koji ostaju,ne samo zenin grob u Varadinu,nego i citav jedan narod,kom je pripadao.''Kad dolazi u Rusiju pavlu se cini da su se ostvarili njegovi snovi:Ucini mu se kao mesto kud je otici zeleo i u kom je nekad ziveo.''Ali bice dovoljno samo nekoliko meseci pa da uvidi slicnost izmedju austrijskog carstva,koje je mrzeo,i Rusije,u koju je s poboznim ushicenjem dosao.Vec pri prvom susretu sa Kostjurinom pisac ce reci:''Pavle je sasvim drugacije zamisljao komadanta Kijeva u Rosiji.'' Posle Pavlovog egzercira eskadrona konjanika pred Kostjurinom, on jasno protestvuje i na neki nacin se ruga tom novom mocniku koji ga podseca na Garsulija. Otada Pavle pocinje da pada medju ruskim komandantima i srpskim oficirima spremnim da sto pre postanu ruski oficiri. U njegovom zivotu sve se smirilo. Pavle se potpuno promenio : ''Taj covek, koji je, pri polasku, na put, u Temisvaru, koracao tako oholo, sigurno, znajuci sta hoce, i kud je posao, bio je sad, kad je, eto, bio, u Kijevu- slabe volje, bez nade, a zbunjen toliko, da je sve cesce mucao. Nije recenice vise zavrsavao. '' Pavle se razocarao novom, obecanom zemljom u kojoj su Srbi, kao i u Austriji, samo granicari koji brane nekog novog gospodara. Ipak, u njemu postoji bar jos neka nada da ce neko legendarno veliki, kao sto je carica razresiti tu problematiku. Ali posle predstave sa laznom caricom gasi se i ta nada. I dok se vecina Srba prilagodjava novoj ruskoj stvarnosti i nastoje sto pre da postanu Rusi, dotle manji deo i pre svih Pavle, gube se u cutanju i samoci. Pavle se potpuno miri sa sudbinom. Pavlu se gube tragovi i na kraju pisac za njega kaze: '' Sigurno je o Pavlu samo to da je Pavle bio u Bahmutu i Mirgorodu, sve do pocetka iduceg rata, koji je poceo kroz tri godine, a trajao sedam godina. Sigurno je da je u tom ratu ucestvovao zajedno sa svojim bratencima. O tome postoje dokumenta. ''


TRAGIKA SRPSKOG NACIONAISTORIJSKE CINJENICE:

Velikoj seobi Srba na prostor Austrougarske prethodio je pocetak Velikog beckog rata 1683. ciji je povod neuspela turska opsada Beca.Potom je usledila austrijska kontraofanziva.Osvojena je Slavonija i Beograd a Srbi su samostalno oslobodili Macvu,istocnu Srbiju i prodirali su sve do Novog Pazara.Medjutim,od 1690. dolazi do preokreta u ratovanju,odnosno umire austrijski general Pikolomini i Turci organizuju protivudar.Srbi su imali dve mogucnosti:ili ostati i trpeti tursku odmazdu ili ici u neizvesne seobe.1690.odrzan je crkveno-narodni zbor kod Beograda.Odluceno je da austrijski car Leopold bude priznat za srpskog vladara i da rat bude nastavljen ali sa teritorije Madjarske.Car je to odobrio i u avgustu 1690.patrijarh Arsenije III predvodi oko 60 000 dusa preko Save i Dunava.Srbi su uglavnom naselili juznu Madjarsku a negde su na sever prodrli sve do Budima i Sent Andreje.Srbima je garantovana crkvena autonomija ali su oni bili izlozeni svakodnevnim pritiscima unijacenja.Zanimljivo je napomenuti da seobe srpskog naroda nisu privukle paznju nasih pisaca u toj meri da su im posvetili svoja knjizevna dela.Prvi je Crnjanski iskazao interesovanje za te dogadaje i to poslije citanja "Memoara" Simeona Piscevica. Piscevic,rodom iz Sida,kao 13-ogodisnji decak ucestvovao je u Pohodu na Francusku,postao francuski oficir,da bi se zatim preselio u Rusiju i u vojnom cinu napredovao do general majora.Medjutim,Piscevicevo prikazivanje seoba bilo je memoarsko prikazivanje coveka okji stice slavu i karijeru,bez nekog osvrta na nesrecnu poziciju srpskih ratnika koji vojuju za tudje interese,dok Crnjanskog interesuje pojedinac koji,kao neki zastupnik razocaranog i ,u stalnoj borbi za samoodrzanje uznemirenog naroda,sve gorce spoznaje tragican polozaj sebe i svog naroda.Tu slozenu ulogu najamnika-oficira koji vodi vece ili manje grupe Srba vojnika u ratove i u seobe,sve u nadi da ce izaci iz tmine i nesrece,da ce pronaci svoj pravi zavicaj,Crnjanski prikazuje u svom romanu o seobama.Pojam SEOBE,kojim je krsten roman Milosa Crnjanskog,uzet je kao pojam jednog neprekidnog kretanja,jednog uznemirenja i nesredjenosti,jedne nemoci ustaljivanja koje su obelezje haoticnog stanja.Zbog toga su prve seobe slika jednog za istoriju od najneuhvatljivijih stanja:slika snalazenja mase u novoj postojbini i organizovanja novog zivota u njoj.Milos Crnjanski je predocio psihologiju te srpske mase,koja je iz turske Srbije,iz "Turcije" presla na teritoriju Austrije gde se morala povinovati nekim novim pravilima i nekom novom nacinu zivota.Ali isto tako,on je razvio i onaj istorijski fatalitet.onu tragicnost sudbine tog naroda,koji je odmah neizbezno pao u zamke veliko-austrijske politike i krvavo joj posluzio u njenim zapletima i sukobima sa Evropom.Upravo ova psihologija mase i istorijski fatalitet mesaju se i slivaju u jedan isti nagon koji preovladjuje tim nasim covekom.Voljno,mirno,on se pusta da ga stihije zivota nose i razbijaju,krecuci se u nekom omadjijanom krugu u kome se njegov nacion neprekidno vrti a koji radja i odrzava tragican osecaj besmisla i uzaludnosti.U prvim seobama srpski nacion je olicen u liku Vuka Isakovica.U ratni pohod on krece nosen mutnom nadom da se nesto napokon moze izmeniti u njegovom zivotu i u sudbini njegovog naroda,naroda koji je izgnan iz svog pravog zavicaja ,pa u tudjini zasniva novi,naroda koji je zbog toga nemiran,sklon seobama,buduci da je nesiguran,podvrgnut tudjoj vlasti i u sluzbi tudjim interesima.I upravo tragika tog naroda je u tome sto on odlazi na daleke frontove,ne znajuci gde ide,ne znajuci za sta gine i opet na kraju ,sa ranjenima i unakazenima,vraca se u zavicaj koji mu,opet,nije pravi zavicaj.Dakle,na opstem planu ceo jedan narod,na uzem- slavensko-podunavski polk,svi se oni tokom razvijanja sizea dovode do istog:do otkrica sopstvene nemoci i uzaludnosti.Ali u tom jadnom i namucenom narodu javlja se nada,nada koja je zvezda vodilja.Naime,Crnjanski je lako mogao naci u Piscevicevim memoarima ono sto i kasnija istoriografska istrazivanja pokazuju:da se u vreme odigravanja radnje romana medju Srbima u Ugarskoj siri i mitologizuje predstava o Rusiji kao obecanoj zemlji,koja je zahvaljujuci verski netolerantnoj monarhiji imala i jaku religioznu podlogu.Vukov san je da ode u Rusiju ali on taj san nije ostvario vec ga je preneo na svog posinka Pavla Isakovica.Tako stizemo do " Drugih seoba " gde je u celini prikazana teznja srpskog naroda da se iseli u Rusiju.Srpski vojnici koji su sacinjavali najbolji deo vojske Marije Terezije su ponizavani posle zavrsetka ratova sa Turcima.Vlast je htela da od njih napravi seljake na imenjima austrijskih i madjarskih plemica i da ugusi u njima nacionalnu svest.Srbi su mislili da ce ih Bec postovati zbog zasluga u borbi protiv Turaka; nadali su se i skorom povratku u Srbiju.Austrija ih je,medjutim, obmanula,iskoristila njihove vojnicke sposobnosti i onda ih gurnula u bedu,ponizenje, u anonimnost mnogoljudne mase svog carstva.Tada se oni okrecu Rusiji,mastajuci o njoj kao o obecanoj zemlji,gde ce brzo zaboraviti svo zlo koje su doziveli u Austriji.Ikrece taj narod u Rusiju,u grupama i pojedinacno,ginuci i umiruci na putu.Bice dovoljno samo nekoliko meseci da taj nacion uvidi slicnost izmedju austrijskog carstva,koje je mrzeo i Rusije u koju je s poboznim ushicenjem dosad misticne predstave o mocnoj i dobroj zemlji koja saoseca s patnjama Srba,razume njihove jadikovke o Kosovu i knezu Lazaru,o vaskrsu slobode bez koje ne mogu-nije ostalo nista.Ali Pavle i njegovi sunarodnici,svesni da nemaju vise kud,nece se vise buniti,jadati,ispovedati vekovnu tugu zbog zle sudbine,vec ce se u manjoj ili vecoj meri pomiriti sa svojom tragicnom sudbinom,ocekujuci u ratovima smrt,nestanak i zaborav.Tako misao o besmislenosti i uzaludnosti zivota zapoceta u prvim seobama,u drugim dozivljava svoju punu afirmaciju.Dakle,iscrpljene su sve mogucnosti,doslo se do kraja svih puteva,smiruje se buka i bes zivota.Crnjanski opisuje u finalu,gorko i ironicno,nestajanje iseljenika u nepreglednom prostoru i vremenu.

Karakteristika ovog romana je lutanje,neprekidno lutanje-pojedinca,grupa,celog naciona u potrazi za zavicajem u kojem ce pronaci spokoj i mir.Oni takav zavicaj iz tudjine slute,iz tudjine mu idu u susret.Ali,naci spokoj u tom zavicaju nisu uspeli i u tome je njihova najveca tragika.

MEDJUTIM,COVEKU NIJE DATO DA BUDUCNOST VIDI,NITI SVOJU SUDBINU,KROZ KOJU GODINU NASLUTI.TO JE JEDINO BLAZENSTVO KOJE JE COVEKU DATO-DA ONO STO GA CEKA NE ZNA.I BOLJE TAKO!
​

 

[Mr.Daky]

Ivo Andrić - Pripovetke

Put Alije Đerzeleza

Put Alije Đerzeleza je prva Andrićeva pripovjetka objavljena 1918. i u okviru njegovog pripovjedačkog opusa ostala je jedna od najznačajnijih. Ova pripovjetka pruža izvanredne mogućnosti da se vidi svojevrsni spoj nacionalnog i evropskog duha koji karakteriše Andrićevu umjetnost i da se osvjetli priroda umjetnikovog postupka u oživljavanju narodnih predanja.

Pripovjetka je nastala na temeljima proznih predanja o ranoj mladosti junaka muslimanske epike, u kojoj Đerzelez, suprotno onome u pjesmi, pojavljuje kao smješan i osjetljiv mladić. Ono što ovog junaka čini nosiocem crta šireg karaktera jeste podvojenost njegovog bića: Đerzelez je i tragičan i smiješan, a to je posljedica složenosti njegovog lika i mjesta u svijetu, kao i promjenljivog osvjetljenja u kojem umjetnik neprestano približava i udaljuje njegovu intimu i opšte ljudsku problematiku.

Pisac zgodno upotrebljava epitete i predikatske dodatke i smišljen redosljed riječi koji daje rečenici boju i emocionalnost. Ritam umjetnikovog pripovjedanja je čas stišan i ravnomjeran, a čas brz i nemiran. Tom skladnom izmjenom u ritmu Andrić je uspio da ocrta ritam Đerzelezove duševnosti i moćan ritam samog života.

Pripovjetka se sastoji iz tri dijela: Đerzelez u hanu, Đerzelez na putu i Đerzelez u Sarajevu. Ove avanture pobuđuju misao o sukobu ideala i stvarnosti, o neodvojivosti ljepote i zla i o mučnom putu čovjeka do žene.

Most na Žepi

Pripovjetka “ Most na Žepi “ objavljena je 1925. Andrić je u ovoj pripovjetci izrazio viziju velikih ljudskih dijela I sudbinu onih koji ih prave.

Neimar, graditelj mostova, živi za stvarnost svog djela samo do trenutka dok ne bude gotovo, a onda se odvraća od njega. Andrić je rekao: “Moglo bi se reći da djelo za pisca umire onog dana kada ga završi “.

Andrić u liku neimara daje viziju stvaraoca, ali on oko njegove ličnosti ne stavlja nikakav oreol. Njegov život nije ni na stepen žrtve, ni na stepen herojstva. On je bitisanje u kojem raditi znači živjeti, a živjeti znači stvarati.

Nije slučajno što Andrić neimara ostavlja bez riječi, jer se njegov put najjasnije ocrtava kroz stvarnost njegovog dijela, a komentar ostaje drugima.
Ova pripovjetka otkriva lik čovjeka stvaraoca, svjedoči o njegovom neobičnom samopregoru, svjedoči o veličini ljudskog napora I veličini ljudskog strpljenja.

Pripovetka napisana u trećem licu, po nepodeljenoj oceni kritike jedna od najboljih Andrićevih priča. U sasvim određenom smislu priča „Most na Žepi“ može biti tumačena i kao osnovni piščev pripovedni i poetički model. Prvi put je objavljena 1925. godine. Pisana u realističkom ključu, ta priča na svom nedoslovnom, simboličkom nivou govori o ljudskoj nemoći da se dosegne konačni smisao, makar smer kojim se ide bio krajnje etičan. U priči se naizmenično prati sudbina dva lika, velikog vezira Jusufa, poreklom iz Žepe (zabiti kraj Bosne, uz reku Drinu), i neimara, bezimenog, tajnovitog Italijana koji diže mostove po Otomanskoj imperiji i koga vezir, izašavši kao pobednik iz carigradskih dvorskih spletki, najmi da u rodnoj Žepi kao zadužbinu izgradi most. Sledi opis gradnje mosta koja je, kao i u narodnim legendama, i u Andrićevoj priči povezana sa nizom poteškoća. Uporan i zavetno predan poslu, bezimeni neimar, posle svih iskušenja, ipak završi most, ali se pri povratku u Carigrad razboli od kuge gde izdahne u bolnici na rukama italijanskih franjevaca. Veliki vezir Jusuf, primivši tu vest, naredi da se ostatak neimarove plate razdeli bolnici i sirotinji, a sam se zamisli nad hronogramom koji je kao natpis za most smislio jedan mladi pesnik. Hronogram glasi: „Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština/ Pružiše ruku jedna drugoj,/ Nastade ovaj krasni most./ Radost podanika i dika Jusufova/ Na oba sveta.“ U potpisu je stajalo „Jusuf Ibrahim, istinski rob božji“, i potom vezirova deviza „U ćutanju je sigurnost“. U dugom, rezigniranom, samoispitujućem ćutanju, razmišljajući o svojoj sudbini, vezir prvo precrta tekst hronograma, a potom i devizu. Tako most ostade bez imena i bez znaka. U epilogu priče „Most na Žepi“ pripovedač napušta objektivnu perspektivu kazivanja i sa poludistance, govoreći o sebi u trećem licu, tumači kako je i kada odlučio da priču napiše: „Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jednog večera kad se vraćao iz planine, i, umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od letnje žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju.“
​