Prepričana književna dela i njihova analiza

[Mr.Daky]

Biblija - Sveto pismo

Biblija - Sveto pismo

Naziv Biblija potice od reci biblos i biblion(knjiga).Ona se u hriscanskom svetu zove i Sveto pismva knjiga nad knjigama deli se na dva dela:Stari zavet i Novi zavet.

Stari zavet je sveta knjiga jevrejske (mojsijevske )religije,nastala na hebrejskom jeziku ,koju je i hriscanska religija prihvatila kao svoju.

Novi zavet je nastao na starogrckom jeziku kao sveta knjiga samo hriscanske religije.
U oba dela Biblije glavno mesto zauzima savez ili zavet.
U prvom je sav smisao izrailjskog naroda:njegova mitologija religija ,prorocka vizija i poezije.savez se desio po ozlasku jevrejskog naroda iz Misira (Egipta) a sklopljen je izmedju Boga i Mojsija kao narodnog izaslanika.Mojsije prima od Boga tablice (deset bozjih zapovesti) i tim cinom jevrejski narod postaje ''izabrani narod''.
Drugi savez sklopljen je izmedju Boga i svih ljudi posredstvom Isusa Hrista .
Biblija zapocinje Knjigom postanja a zavrsava Otkrovenjem ili Apokalipsom..Cine je 73 knjige:46 starozavetnih i 27 novozavetnih.
Biblija je rano prevodjena i na slovenske jezike.Prvi prevodi uradjeni su u vreme stvaranja slovenske pismenosti (Cirilo i Metodije).Na srpski jezik preveli su je Vuk S.Kaaradzic 1847(Novi zavet) i Djuro Danicic
1869(Stari zavet).
Biblija je vekovima izvor nadahnuca u knjizevnosti ,muzici,slikarstvu i vajarstvu.

Stari zavet

Stari zavet kazuje o sporazumu Boga sa Avramom i njegovom porodicom,koja je postala izabrani bozji narod.
Ljudi i zene bili su se odvratili od Boga i iskvarili savrseni svet koji je on stvorio.LJudi i zene bili su se odvratili od Boga i iskvarili savrseni svet koji je on stvorio.Bog poucava svoj narod o sebi .On je obecao ljudima da ce se starati o njima a oni su se zavetovali da ce se drzati njegovih zakona.ljudi su se ogresavali o Boga ,ali je Bog svoj Zavet odrzao.

Stari zavet se sastoji iz 46 knjiga koje su grupisane u 5 celinaetoknjizje(ili njige Mojsijeve),Istorijske knjige,Psalmi,Poucne knjige i Prorocke knjige.
Petoknjizje ili Knjige Mojsijeve cine:Knjiga postanja,Knjiga izlazaka,Levitski zakonik,Knjiga brojeva,Ponovljeni zakoni.Ovaj deo Biblije jevrejska tradicija naziva,prema temi koju obradjuje ,Zakon,Tora.
Istorijske knjige,ima ih 16,osvetljavaju nastajanje Saveza Jahve s Izraelom .
Psalmi se vezuju za davidovo ime ime ("Psalmi Davidovi").Ukupno ima 150 psalama.
Poucne (mudronosne) knjige sadrze sabrano opste ljudsko iskustvo o prirodi ,coveku i Bogu.
Prorocke knjige cine 4 velike knjige:Knjiga proroka Isaije,Knjiga proroka Jeremije ,Knjiga proroka Jezekilja,
Knjiga proroka Danila.

Novi zavet

Novi zavet je kazivanje o Isusu Hristu i njegovom dolasku da utvrdi novi sporazum izmedju Boga i ljudi.Sin Bozji Isus Hristos umro je da bi svim ljudima doneo oprostaj kroz veru i njega.Posle Hristovog vaskrsenja ,sledbenici pronose sirom sveta radosnu vest o Bozjem obecanju novog zivota u Hristu.Novi zavet se sastoji iz 27 knjiga,koje su grupisane u 5 celina:Jevandjelja,Dela apostolska,Poslanice apostola Pavla,Poslanice i Otkrovenje ili Apokalipsa.

Jevandjelja znace blagovest ,izraz radostiSredisnja licnost je Isus Hristos kao Sin Bozji koji propovedom uspostavlja vezu Boga i coveka.Cetiri su Jevandjelja:Jevandjelje po Mateju,Jevandjelje po Marku,Jevandjelja po Jovanu,Jevandjelja po Luki.

Dela apostolska predstavljaju nastavak Jevandjelja u kome se pokazuje kako se Isusov zivot produzava u Crkvi kao njegovom delu.

Poslanice apostola Pavla se smatraju nadahnutim i merodavnim za propovedanje vere,

Otkrovenje ili Apokalipsa predstavlja zavrsetak zbirke biblijskih spisa.Zakljucuje Bibliju vizijom novoga sveta,novog neba i nove zemlje.

​

Legenda o potopu

Knjiga postanja ili Prva knjiga Mojsijeva (50 glava) predstavlja sadrzinsku osnovu celog Starog zaveta.
U prvom delu obradjuju se opstecovecanska pitanja o Bogu stvoritelju,poreklu i sudbini coveka,dobru i zlu.
U drugom delu kazuje se o Bozjem izboru praotaca i patrijarha a potom i njihovog naroda,Izraelaca,s kojima pocinje spasenje celog covecanstva.Legenda o potopu je jedna od najstarijih pa takvo mesto zauzima i u biblijskim knjigama .Nalazi se u Prvoj knjizi Mojsijevoj (Postanju) . O potopu se peva i u Epu o Gilgamesu.Legenda u osnovu ima pouku: Bog je ljude kaznio potopom zato sto su se namnozili i zato sto se namnozilo zlo u cinjenju i misljenju

"Gospod videci da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji,i da su sve misli srca njihova samo zle"

​

Bog se jednom pokajao sto je stvorio svet jer se ovaj mnogo pokvario;kaznio ga je potopom ali ga nije unistio;ostavio je najcistije i najblagorodnije duse da obnove svet ,ljudski rod i sve zivo na zemlji/..Svako zlo u ljudskom rodu vratice se zlom od covekove ruke.Bog se odrice da ponovo salje potop ali upozorava da ce se ljudi sami istrebiti ako zlo udje u njih i budu prolivali tudju krv.

Besjeda na gori

Jevandjelje po Mateju (28 galava) odrazava zivot prve hriscanske zajednice (crkve) u Jerusalimu .Opisuje se Isusova licnost a njegove reci i dela treba da postave norme za zivot Pracrkve.Matejevo jevandjelje sadrzi 5 besjeda hristovih od kojih je najcuvenija Besjeda na gori.
U njoj su sadrzani Isusov proglas kraljevstva nebeskog i njegov nauk ucenicima (apostolima) i narodu.Najobimniji dio Besjede na gori je onaj u kojem se navode moralne norme ,vazece i za apostole i za narod koga uce vjeri.
Najvazniji elementi ovog moralnog kodeksa su :
-ne ubij
-ne gnjevi se na brata svojega
-miri se sa suparnikom
-na cini preljube
-ne kuni se nikako:ni nebom,ni zemljom ,ni glavom svojom
-ne braniti se od zla
-ako ti uzme kosulju ,daj mu i haljine
-ako te potera po jedan sahat ,idi s njime dva
-koji iste ,podaj mu
-ljubite neprijatelje svoje
Poruka Besjede je u poenti:
"Budite vi dakle savrseni,kao sto je savrsen otac vas nebeski"

Stradanje i vaskrsenje Hristovo

Prica o stradanju i vasksenju Isusa Hrista ispricana je u 27 i 28 poglavlju Jevandjelja po Mateju.U ovu pricu usli su motivi lazne optuzbe izdaje ,pokajanja,iskupljenja,stradanja dostojanstva,vernosti.Hristova pojava i ucenje smetali su jevrejskom svestenstvu i ono ga optuzi da huli na Boga.Predase ga rimskom namesniku Pontiju Pilatu pod optuzbom da buni narod i govori da je on car.Za takvu optuzbu donosila se smrtna presuda.
Isus sa prezrenjem gleda na sve optuzbe i ne odgovara na pitanja sudije Pontija Pilata.
Na drugoj strani vec je izrazen prezir prema Judi kao izdajniku.Juda baca u crkvu 30 srebrenjaka koje je dobio za izdaju ,uzima uze i obesi se.Sudija Pilat je ispitivanjem utvrdio Isusovu nevinost.

Dosetio se svog prava da povodom jevrejskog praznika Pashe pusti jednog suznja.Svestenici su spremno odgovorili da pusti Varavu odmetnika i ubicu.Karakteristican je sledeci momenat>Pilat pita sta ciniti sa Hristom,masa odgovara:" Da se razapne".Ovaj momenat pokazuje da masa ne misli svojom glavom nego se povodi za onim sto jevrejski svestenici kazu .
Pilat nije oslobodio Isusa iako je znao da je nevin i zato ce on pred svima prati ruke i govoriti:"Ja nisam kriv u krvi ovoga pravednika,vi cete videti".Narod je na ovo odgovorio:"Krv njegova i na nas i na decu nasu"
U ovim recenicama sadrzana je misao o nezasluzenom stradanju Hristovom.

Razapeti Isus nije ostavljen na tim mukama.:Narod se rugao muzeniku razapetom na krstu i uzivao u tudjim mukama>"Ako si sin Bozji ,sidji sa krsta". U jednom trenutku,u mukama, Isus se obrati Bogu:"Boze moj zasto si me ostavio".Nakon ovih reci ispustio je dusu i desilo se cudo:crvena zavesa rascepila se na dvoje,zemlja se protresla ,grobovi su se otvorili ,pomrli sveci su ustali.Mnogi su tada uzviknuli:"Zaista ovaj bese Sin Bozji".

Bogati Josif uzeo je Hristovo telo i zakopao ga u grobnicu.Posle 3 dana Isus je vaskrsao,grob je ostao prazan.Vaskrsenje je obnova zivota,simbol neunistivosti duha na kome pociva vera u Boga.Svi potresi u trenutku Isusovog vaskrsenja oznacavaju pomeranje zivotnih vrednosti i moralnih principa na kojima pociva ljudski rod.Duh istine i pravde jaci je od duha sile i zla.​

​

 

[Mr.Daky]

Tihi Don - Mihail A.Šolohov

Tihi Don - Mihail A.Šolohov

Gotovo sav svoj život proveo je Šolohov na Donu, živjeci sa kozacima. Stoga nije neobicno što je Don s kozacima glavna tema njegovog književnog stvaralaštva. Svojevrsna prethodnica Tihom Donu bile su Šolohovljeve "Donske pripovijesti". Vec u njima on se bavio kozackim pitanjem a one same obuhvataju razlicite vremenske periode: periode Šolohovu savremene i periode prelomne za istoriju Rusije i Podonja. Tihi Don je najvece djelo poslijeoktobarske ruske književnosti i zasigurno jedno od najvecih uopšte u XX vijeku. Ovaj roman u cetiri knjige nastajao je 15 godina: I i II dio štampani su 1928. i 1929., III-1933. a posljednji IV-1940. Radnja romana obuhvata razdoblje od maja 1912. do marta 1922. godine. To je ujedno i period velikih zbivanja kako u svjetskoj tako i u ruskoj istoriji:I svjetski rat, Februarska revolucija, Oktobarska revolucija, Gradanski rat. Ruše stare norme morala i života uopšte, nastupa novo doba koje je u duhu "oslobodenja radnog naroda od kapitalistickih ugnjetavaca", "pravilne raspodjele" (svakom prema potrebi, svakom prema radu, itd.). Novi junaci su Marks, Engels, Lenjin. Krst, novi, bolji ljudi (boljševici) MIJENJAJU zvijezdom, srpom i cekicem. Medutim, postoje i ljudi i etnicke skupine kojima novi poredak ne odgovara i oni se bune te je ljude Šolohov nastojao da prikaže i to mu je veoma zamjereno. Za ovo veliko djelo M.A.Šolohov je dobio Nobelovu nagradu u cijem obrazloženju stoji: "Za umjetnicku snagu i istinitost kojima je u svojoj donskoj epopeji opisao istorijsku epohu života ruskog naroda."

Fabula:
1.Porodica Melehovih.Grigorije i Aksinja
2.Koršunovi.Grigorije se ženi Natalijom

1.Trgovci Mohovi.
2.Radnici i Štokman-boljševicka skupina
3.Grigorije napušta kucu i bježi s Aksinjom
4.Natalija pokušava da se ubije.Natalija rada
5.Grigorije odlazi u vojsku

1.Natalija se vraca Melehovim
2. HAPŠENJE Štokmana. Rat
3.Natalija i Aksinja
4.Grigorije odlikovan
5.Aksinja i Listnicki.Grigorije se vraca kuci

1.Rat 1916.Nezadovoljstvo.Buncuk
2.Natalija rada blizance
3.Februarska revolucija

1.Rat 1917.Kozaci se vracaju.Oktobar
2.Grigorije sa boljševicima
3.Crveni i bijeli-sukob.Potjolkov i Cernjecov
4.Grigorije ranjen dolazi kuci
5.Ratne operacije
6.Grigorije sa bijelima
7.Potjolkov.Valet

1.Rat u aprilu 1918.Rascjep u kozaštvu
2.Listnicki se ženi,napušta Aksinju
3.Stepan se vraca iz zarobljeništva,Stepan i Aksinja
4.Grigorije komandant,dolazi kuci i vraca se
5.Miška Koševoj ubija Petra
6.Ustanici prelaze na lijevu obalu Dona
7.Aksinja i Grigorije
8.Miška Koševoj ubija Grišaku,pali kuce

1.Aksinja i Stepan.Aksinja,Stepan,Grigorije
2.Grigorije i general
3.Natalija umire
4.Raspad donske vojske.Grigorije se razboljeva
5.Darja se davi u Donu
6.Grigorije,Prohor i Aksinja odstupaju
7.Umire Pantelej

1.Grigorije stupa u Crvenu armiju
2.Koševoj i Dunjaška
3.Umire ILINIČNA
4.Grigorije demobilisan.Grigorije i Koševoj
5.Grigorije i Fominova banda
6.Bijeg Grigorija i Aksinje
7.Umire Aksinja
8.Grigorije se vraca kuci,sinu


Radnja romana "Tihi Don" se odvija u drugoj deceniji XX vijeke na jugu Rusije,odn. na teritoriji Donska Oblast.Kako je radnja romana obimna mjesto radnje nije jedno, naprotiv; ipak, linija zbivanja vezana je ponajviše za mjesto Tatara Jagodno-front. Okosnice radnje predstavljaju: -na prvom planu Grigorijeva ljubav s Aksinjom -Grigorijev odlazak u rat -pojava boljševika i komunisticka vlast -sukob crvenih i bijelih Kroz sudbinu Grigorija Melehova sagledana je kontrarevolucija oko Dona a to je osnovna tema ovog romana. Sam Melehov,u previranjima savremenim mu, postaje simbol ljudskosti, moralne cistote i viteštva. Kuca Melehovih je u središtu romaneskne priceredocavaju je prva i posljednja slika u romanu. Ova fabularna linija(Melehovi), razvija se u nekoliko posebnih, sporednih tokovaetar, Darja, Pantelej, Natalija,ILINIČNA,Grigorije, Dunjaša. Šolohov nam takode istice i slijedece tokove radnje: Melehovi-Koršunovi, Melehovi-Astahovi i Melehovi-Koševoj. Kroz glavne likove ovog romana predstavljen nam je i život kozaka u ratu i miru. Medutim, bitno mjesto u ovom romanu zauzimaju i boljševici kao nosioci nove svijesti.Oni su predstavljeni kroz Štokmana, Koševoja, Potjolkova, Buncuka i kroz lik crvenoarmejaca utopista. Kroz cijeli roman pratimo preobražaje glavnog lika-Grigorija Melehova:u ratu vidi besmisao, a duša mu je "tamna kao prazan bunar". On je najprije crveni, zatim bijeli pa onda ustanik, da bi zatim ponovo postao crveni i na posljetku otpadnik u Fominovoj bandi. On je poražen u sticaju istorijskih dogadaja i okolnosti, ali je pobjednik stamenošcu i dosljednošcu svog moralnog lika.Vecina junaka u Tihom Donu tragicno skoncava, onako kako je i živjela. Grigorije se vraca kuci i živi sa sinom.Njegov daljnji put je nedorecen. Tema:kontrarevolucija oko Dona Ideja:besmisao rata(bratoubilackog) Likovi:Grigorije Melehov,Aksinja Astahov,Natalija Melehov,pantelej melehov,ilinična melehova,Darja Melehov,Petar Melehov,Miška Koševoj,MiĆka Koršunov,boljševici,kozaci.

Likovi:

Grigorije Pantelejevic Melehov:

Grigorije P. Melehov,mladi sin Panteleja Melehova,središnji je lik romana "Tihi Don".On je u središtu romaneskne price,a stice se i utisak da opisi ratovanja,revolucije i kontrarevolucije nisu knjizi zbog sebe samih(iako su bitni),vec da su i to samo sredstva za što uspješnije sagledavanje njegove licnosti.Grigorije Melehov je veoma kompleksna licnost;predstavljen je,može se reci,u više dimenzija:kao vojnik kozak,kao seljak,kao muž,kao ljubavnik. Za njega,takode,možemo reci da je nosilac najviših moralnih vrijednosti-on je covjek cija je krivica u tome što se našao u škripcu istorijskih zbivanja koja su zahtijevala samoopredjeljenje.Grigorije,medutim,nije ni za kakvu jednostranost i zbog toga ce doci u sukob gotovo sa svima. Njegov opis dat nam je na samom pocetku knjige:"...a mladi Grigorije,bio je sav na oca:gotovo za glavu viši od Petra,iako šest godina mladi,isto kao u oca povijen orlovski nos,u malko kosim prorezima plavkasti bademi vatrenih ociju,izbocene jagodice mrkorumenkaste kože.Isto kao otac,i Grigorije je bio malo povijen,cak i u osmehu bilo je kod obojice nešto zajednicko divljacno." Da bi se bolje razumio Grigorije,njegovi postupci i ponašanje,potrebno je razmotriti i porodicno stablo Melehovih,tj.njegove korijene.Prica Melehovih je slijedeca:Grigorijev djed Prokofije,pri povratku sa turskog ratišta,doveo je sebi za ženu Turkinju,koja ja odmah,skupa s Prokofijem,postala predmet ismijavanja cijelog sela.Seljaci su zbog nje, "Turkinje",veoma osudivali Prokofija.Tada je nastupio veliki pomor stoke i svi su okrivili Turkinju i osudili je na smrt.Umrla je mucenicki.Na samrti je rodila Panteleja." Da li se sudbina ponavlja? Sam Grigorije je veoma slican Prokofijun se ne obazire na druge nego sluša svoje srce,njegova ljubav je isto osudena od strane svih I svoju ljubav je isto tako izgubio tragicno. Za Grigorija možemo reci da je bio pravi kozak:ratnik I ratar.Bez Dona,stepe I njiva on nije mogao da živi:"Od zemlje se ja nigdje ne micem.Ovdje je stepa,ima se cim disati....Nikud iz sela necu ici!". On je bio uobicajen momak,medutim,nemir i buru strasti u njemu izazvala je Aksinja,komšinica,udata žena:"On je uporno oblijetao oko nje.....Grigorije ju je naglo zgrabio za ruke-tako vuk na svoja leda zabacuje zaklanu ovcu."I tako pocinje velika,bezgranicna ljubav od koje ce se Grigorije povremeno udaljavati,ali kojoj ce se uvijek iznova vracati. Kada je poceo Prvi svjetski rat,Grigorije je,kao i ostali kozaci,otišao na front.Tu se upoznao sa pravim zivotnim iskustvima i upoznao surovosti ljudi,te pokazao vitestvo.Mozda je to bilo njegovo prvo razocarenje u covjeka.Veoma je upecatljiva i scena prvog Grigorijevog ubijanja.Na pocetku je bio veoma osjetljiv,ali kasnije je postao suroviji i nijedan se juris nije mogao zamisliti bez Grigorija."Srce mu je otvrdlo kao slatina na susi.Ono nije imalo sazaljenja". Naravno,rat je iz dana u dan ostavljao tragove i na njegovoj dusi "Meni se brate dusa umorila."Sad se osjecam kao nedotucen".Rat se blizio kraju,osjecao se zamor i rasulo.Medjutim ,tad se razbuktao Gradjanski rat,pocela je Oktobarska revolucija.I Grigorije je igrom slucaja , dospio u crvene i borio se hrabro ,jer drugacije nije umio.Saglasan je sa dosta komunistickih ucenja-pravda jednakost svih ljudi.Medjutim istovremeno je razocaran postupanjem crvenih sa svim sto im protivno.Malo je trebalo,pa da Grigorije promjeni stranu-cuo je pricu kozackog oficira o autonomiji Donske oblasti,a kako se Revolucija vec bila nadvila nad Donom on napusta Crvenu armiju i odlazi u Tatarsko.Kao prvi kozak,tradicionalista,Grigorije se pridruzujeDonskoj armiji koja ne stedi nista sto je boljsevicko.Za dvije godine rata postaje nosilac najvisih odlikovanja i ranjen je cetrnaest puta.On postaje sinonim za ratnika,a ne progresa,vizije buduceg.Njegov stav prema revoluciji je dosta kolebljiv on stalno luta sa strane na stranu ,a kad pobuna bude pocela slabiti,on ponovo prelazi crvenoarmejcima, on je opet hrabar vojnik koji juriša u okršaje. Medutim svugdje nailazi na sumnju i nepovjerenje:bijeli mu zamijeraju što jednom bio u crvenima, a crveni što je bio sa bijelima. Ranjavan, umoran i bolestan, on se vraca u svoje Tatarsko, jer misli da je okajaoo grijehe i zaslužio mir i spokoj; nove vlasti, a narocito Miška K. Pocinju da sumnjaju na njega, htjeli su da ga zatvore. To ga je boljelo i on bježi. Skriva se sve dok ne naide na fominovu bandu. Postace njen clan sve dok ne shvati da je propao, da je postao progonjena zvijer. Tad se vraca u Tatarsko uzima Aksinju i polazi u neizvjesnost, ali nailazi na zasjedu i Aksinja biva ubijena. Nosi ju na rukama i sam sahranjuje. Shvatio je da je sve potonulo. Ostao je bez svega što mu je bilo drago. U meduvremenu pomrli su gotovo svi osim njegovog malog Mišatke. Djelo se završava slikom doma Melehovih:"stajao je kod kapije svog doma i držao sina u narucju. To je bilo sve što ga je povezivalo sa zemljom i sa cijelim tim ogromnim svijetom.Tako se na kraju sve smiruje ,sve pocinje da tece mirno i tiho kao Don.Grigorije je kompleksan lik u višestrukom sukobu sa okruženjem:razdire ga osjecanje pravde i prezira,licemjerja. Zato Miški i kaže:"ti kažeš da sve bude jednako. Uzmi crvene, prošli su ovuda. Vodnik u cizmama od najfinije kože, a obicni vojnik u valjenkama. Vidio sam komesara sav se zavukao u kožu a drugima nema kože ni za cipele." Grigorije nije covjek misli i ideja vec osjecanja. Zarobljenike i protivnike ne muci i druge isto tako sprecava u tome. Grigorije Melehov nije stvoren za komplikovana stanja. On je covjek vjecitih dilema. Kad malog Mišatku vrijedaju rijecima "otac ti je bandit", Aksinja ga tješi "nije on bandit, vec prosto nesrecan covjek". Po povratku s ratišta Koševoju kaže "ja sam svoje odslužio. Sve mi je dosadilo, neka ide sve do davola" a nešto kasnije kaže i "pobijedite me, hocu smrt". To su rijeci covjeka od 30 godina koji je i pored sve svoje snage, bio stvoren za starost, za život u miru, a ne za velike dogadaje i za velike prelome u istoriji.

Aksinja Astahova je postala Stepanova žena kad joj je bilo 17 godina. A godinu dana prije toga otac ju je silovao i osramotio. Stepan ju je tukao od prvog dana braka zato što je bila osramocena. U njenom životu nigdje nikad nije bilo ljubavi i nježnosti. Strast i sreca dolaze Aksinji sa Grigorijem. Njena ljubav je kao neka bunika pored puta.Kad Pantelej zahtijeva od nje da mu ne sramoti kucu ona kaze:"Hocu da se naljubim za cio svoj gorki život. Poslije me možete ubiti. Griška je moj!" Ona i Grigorije žive bestidno ne krijuci se. Stepan se vraca iz vojske i ponovo tuce Aksinju. Njena cerka sa Grigorijem umire i kad on ode na front ona postaje Jevgenijeva ljubavnica. Ljut Grigorije se vraca Aksinji a Stepan moli Aksinju da mu se vrati. Ovo udaljavanje nije bilo trajno poslije Natalijine smrti. Oni su ponovo zajedno. Aksinja se brine o njegovoj djeci kao da su njena. Ona ne može imati svoju djecu, što može biti dokaz njene neukorijenjenosti u životi, ali barem je umrla na nacin dostojan samo nje, na Grigorijevim rukama.

Natalija Mironovna je olicenje vrline i dobrote, cistoce, hrišcanske predanosti mužu i nacelu porodice uopšte. Ona je nosilac ideala kozacke patrijarhalne ženstvenosti. U kuci Melehovih svi je obožavaju osim muža. Griška joj se odmah svidio:"Drag mi je Griška; ni za kog drugog necu poci." A stvarnost je bila surova prema Nataliji. Otkad je muž napustio, ona je izložena uvredama. Pokušaj samoubistva, gubitak najbližih, neodreden položaj u braku, sve to donosi bol i stradanja ovoj ženi. Kada na kraju saznaje da se Grigorije ponovo srece sa Aksinjom ona tuguje i buni se ali se ne boji. U njoj sazrijeva odluka da ne rodi. I tako u vrijeme strmoglavog kraha ni Natalija nije mogla više ostati cestita. Pisac je za to kažnjava mucenickom smrcu.

U ovom djelu veoma su upecatljivo dati ženski likovi. Prije svega tu valja pomenuti, sem Aksinje i Natalije, Dariju, Dunjašku i Iljinicnu a isto tako i kolektivni lik žena. Kozakinje su brižne, vrijedne, dobre majke i domacice. Nosilac nacela materinstva je Iljinicna Melehova. Pisac ovu stamenu, kozacku, seljacku majku daruje atributima: mudra,hrabra i dostojanstvena. Sav smisao svog života vidi upravo u tome da bude majka. Darija Melehova, Petrova žena, nosilac je nacela drskosti, životne radosti. Kao soldatuša živi raspuštenim životima i krši sva nacela kozackog morala. Stari Pantelej je odlucio da zavede red u kuci tj. Da urazumi Dariju na bilo koji nacin, medutim Darija je mudrija od njega."Neceš!Ili možda ne možeš? Privukla je svekra na sebe i dodala: muža nemam evo godinu, a ja niti cu, necu valjda sa kerom." U takvim prilikama Darija je bila jedina razonoda, vjecito nasmejana. Medutim sve ima svoje posljedice, oboljela je od sifilisa. Darija nije htjela da skonca od sifilisa, stoga se utopila u Donu.Dunjaška, najmlade je dijete Panteleja i Iljinicne, simbol je mladalacke ljepote, nevinosti i zanosa. Ona je poslušna, vrijedna djevojka: u svemu se vinuje svojim roditeljima. Zbog svoje ljubavi prema Miški Koševoju dolazi u sukob s roditeljima. Njena žrtva je velika i njezin nesrecan, težak život.


Šolohov ne bi stvorio tako veliki i ssveobuhvatan roman da se zadrzao samo na liku Grigorija Melehova .Veoma vazno mjesto u romanu posveceno je boljševicima-nosiocima nove svijesti:Štokman,Buncuk, Koševoj. Štokman je tip boljševika i asketa,koji svoju u revoluciju potvrduje licnom žrtvom i smrcu.Metode Štokmana i onih slicnih njemu su dobrim dijelom i izazvale ustanak kozaka protiv svjetskw vlasti. Buncuk je boljševik po svemu znatno bliži Grigoriju.On je borac za rad i mir i za socijalnu jednakost.I sam je kozak,u krvi mu je narodni izraz i zato ga kozaci primaju znatno prisnije od Štokmana.Medutim,on je ipak covjek sa manje dostojanstva od Grigorija.Pa ipak,Buncuk nece moci da podnese sav teret svoje teške uloge u revoluciji.Bio je sudija i osudenik,ubica i žrtva,zaljubljenik i ljubljen. Miška Koševoj,mali i zao covjek prikazan je u romanu kao izraz pesimizma jer je sam u vlasti osvetnickih nagona i svojih duboko urodenih kompleksa.
​

 

[Mr.Daky]

Nastavak:

Kozaci

Kao specifican društveni sloj,a poslije i vojnicki stalež,kozaštvo se pocelo formirati krajem 14 vijeka ,popsebno u 15 vijeku. Kozaci vode porijeklo od odbijeglih najsiromašnijih seljaka-kmetova,koji su se poceli naseljavati na stepe juga Rusije ,zvane divlje polje ,koje su opustošili Mongoli.U pocetku su oni bili nezavisni ,medutim ruski car Ivan lV Grozni,sredinom XVl-vijeka,angazovao kozake kao vojnike,cuvare svojih južnih granica.Kozaci su bili pod pokroviteljstvom imperije,priznate su im sloboda i autonomija.Njihova skupština se zvala Krug. Kozaštvo je ukinuto u SSSR-u.Sva istorija kozackog naroda sadržana je u jednoj njihovoj pjesmi:"Ponosan je naš dom,tihi Don,naš bacuška".Kozaštvo u romanu Tihi Don izraženo je u vidu mnogih protivrijecnosti koje posebno dolaze do izražaja u revoluciji.U ratu oni potvrduju svoju staru slavu :"stotine ihiljade njihv otišlo je u smrt.padale su glav ena sve cetri strane svijeta,lila se crvena kozacka krv.Takvi su kozaci u boju,a kod kuce oni su vrijedni kosioci,zemljoradniczaljubljeni u svoju slavu.Mkedutim unutrašnja komešanja u carskoj Rusiji i dužina ratovanja stvarali su medu vojnicima haos i dezertiranje.Kozaci,nemocni da shvate novo i revolucionarno,opredjeljuju se za staro kao dobro poznato i sigurno.Zato je revolucija i bila tragicna za kozake i kozaštvo.Kasnije umorni od zablude i sablje,prikljucivali su se crvenima,ili su se pretvarali u bande koje su remetile mir stepa sve do 1922.godine.Kao najizrazitijeg kozaka,iizdvajamo,naravno,Grigorija Melehova.

Don

Don je najveca rijeka u južnoj Rusiji,peta po velicini rijeka u Evropi,dug je 1970 m.U bijegu od kmetova ruskii seljaci su se naselili na stepe uz Don.Bila je to plodna zemlja.Na Don,kozaci nisu gledali kao na obicnu rijeku,voddenu površinu-Don je za njih bio nešto više; stoga mu se pjesmama obracaju:"Oj ti,naš bacuška,Tihi Done!" I sam Šolohov mu je dao znacajno mjesto u djelu.Don je mjesto ljubavi,mjesto lova,mjesto smrti,mjesto bola,mjesto srece-mjesto življenja.Don se pojavljuje u opisima slika od važnosti za junake:cin Grigorijevog i Natalijinog vjencanja.Medutim,ratovi i smjena vlasti dovodi Don skoro do samouništenja.Sve što je ostalo jeste zlo i smrt. "Okicen je naš Tihi Don mladim udovicama,procvjetao je bacuška Tihi Don sirocicima,valovi Tihog Dona prepuni su suza oceva i materi.


Simboliku romana sugeriše,prije svega, narušenost ravnoteže izmedu života i smrti i nadmoci stihije smrti. Šolohov vecinu sudbina svojih likova gradi na principu:"Ko se noža lati od noža ce i poginuti." Kako bismo se uvjerili u istinitost teze "Kako umiru junaci u Tihom donu, to je svjedocanstvo kako su živjeli, moramo najprije razmotriti svaku pojedinacnu smrt. Natalija: "Da li cu živjeti s Grigorijem, zasad ne znam, ali više necu da radam njegovu djecu. Blijeda kao smrt, pridržavajuci se za ogradu, Natalija se pela uz stepenice, gdje je gazila njena noga - ostajala je mrka krvava mrlja." Umrla je u podne. Natalija je za života bila olicenje vrlina hrišcanstva. Darja: "Nastradala sam... Moja slabost... Juce sam išla doktoru... Odjednom svemu je kraj. Zaglavila sam. Ubicu se. Eto šta cu." Darja je živjela nemoralno: kao udata žena se zabavljala, kad joj je muž bio u vojsci. Živjela je bez obaveza i posljedica. Medutim, posljedica je bila samo jedna - smrt, ona koja je varala muža stalno i bila razbludna umrla je od tada najstrašnije polne bolesti - sifilisa. Ne direktno, naravno, ali sifilis je bio uzrok njenog samoubistva. Kao što vidimo, tragicnost djela ne ogleda se samo u liku Grigorija i njegovog sukoba sa sredinom; ona se proteže kroz citavo djelo i mogli bismo reci, prati svaki lik od prve do posljednje stranice. U romanu "Tihi Don", agitatori umiru agitujuci, ubice bivaju ubijene, kradljivci bivaju pokradeni. Oni koji citav život nastoje da što više steknu, umiru u ostaji punoj namirnica i stvari, oni koji citav život pate i tuguju umiru neutješni. Medutim smrt dva lika je potrebno izdvojiti: Aksinjinu i Natalijinu. Kad je rijec o grešnoj ljubavi Šolohov je ipak dosta blaži: Aksinja umire bez muka, brzo, na rukama Grigorija, a Natalija koja je citav život patila, umire dugo, mucenicki. Ovakva smrt za Nataliju je bila iskupljenje.I tako, na kraju djela, ostaju pesimizam i gorcina. "Kozaku je na rodenoj stepi istocni vjetar.Doline zavejane snijegom. Nema ni puteva ni staza. Kud god se pogleda gola bijela ravan brisana vjetrom. Stepa kao da je mrtva." A Don tiho i polako tece...

 

[Mr.Daky]

Ivo Andrić - Travnička hronika

Ivo Andrić - Travnička hronika

Travnicka hronika je istorijski roman pisan za vrijeme Drugog svjetskog rata,ostvaren po modelu evropskog realistickog romana.Obuhvata vrijeme od 1807. do 1814. godine i po tome predstavlja klasican roman vise od bilo kojeg drugog Andricevog ostvarenja.Roman je ispripovijedan u trecem licu i sklopljen je od prologa,epiloga i poglavlja.Hronika o Travniku je beletristicki sedmogodisnji ljetopis koji obradjuje vrijeme boravka stranih konzula u tom vezirskom gradu. Pocinje dolaskom francuskog konzula,a zavrsava se odlaskom drugopostavljenog austrijskog konzula.U procesu stvaranja Travnicke hronike Andric se sluzio bogatom dokumentarnom gradjom iz oblasti istorije civilizacije,etnologije i autenticnim spisima o istorijskim licnostima koje su predstavljene u romanu.Kljucni lik djela je francuski konzul Zan Davil,Parizanin tanane prirode,pjesnik po osjecanju svijeta
.Ta istorijski verifikovana licnost je kao prototip posluzila Andricu za oblikovanje knjizevnog lika u kojem se kao u osjetljivom mediju projektuju slike bosanske sredine,obicaja i navika bosanskog svijeta.Nikada do tada Davil,savremeni mladi covjek evropskog obrazovanja,nije vidio ljude kao sto su bili Travnicani,ni obicaje kao sto je audijencija kod turskog vezira,ni navike kao sto je pljuvanje nedobrodoslog stranca.Susretom francuskog diplomate i turskog velikodostojnika kome Davil cita klasicnu tragediju,a kod koga ona izaziva grohotan smijeh,Andric je htio da prikaze sudar dva svijeta i dvije kulture koji se nikada nece pomiriti,a jaz izmedju njih nece biti prevazidjen ni pokusajima njihovih najdobrocudnijih predstavnika.
Pukovnik fon Miterer je austrijski predstavnik u vezirskom gradu pocetkom 19. vijeka.Skromni bivsi pogranicni oficir potpuno je zbunjen Travnikom.Bacen u medjuprostor dvije civilizacije,ne razumijevajuci do kraja nijednu od njih,fon Miterer je,pri tom,fatalno obiljezen brakom sa zenom koja se neizmjerno razlikuje od njega.Fon Miterer nije razumio nijednog od trojice turskih vezira koji su se smjenjivali za vrijeme njegove sluzbe u Travniku,ni istocnjacki svijet cutnje i tajnih radnji ciji su oni predstavnici.On,takodje,nije razumio ni novi gradjanski svijet francuske drzave ni njenog predstavnika Davila,sa kojim je cesto dolazio u sukob.Bio mu je stran svijet fantazija njegove lijepe,ali i cudne zene.

Vezirov Konak je trece srediste politickog zivota i mjesto najcescih susreta trojice diplomata.Ocekivalo bi se da predstavnici prosvijecene Evrope cine zajednicku prepreku azijatskom osvajacu.Da nije tako kazuje nam vrezirov komentar poslije jednog Davilovog sukoba sa fon Mitererom:"Dva psa,pa se pobila u mojoj avliji."
U Travnickoj hronici sudarila su se cetiri svijeta,razlicita po vjeri,kulturi,istoriji,obicajima.Emisari zapadnih i istocnih svjetova nasli su se na prostoru Bosne sa namjerom da nikada i ne pokusaju da se priblize i razumiju.Najblizi saradnici francuskog i austrijskog konzula i vezira i stanovnici tamnog bosanskog vilajeta,Davna,Rota,turski cehaja,teftedar Baki,kao i travnicke kasablije,u neprestanim su medjusobnim sukobima i stalno iskazuju mracne ljudske nagone.Cak i ako neki od pripadnika tih toliko razlicitih kulturnih krugova pokusa da pomiri suprotnosti sa kojima se suocava,odmah mu,kao po nekom pravilu,zaprijeti opasnost unistenja.To se,na primjer,dogodilo doktoru Kolonji i fratru Luki Dafnicu.

Istorijsko u romanu

Moglo bi se reci da je,u neku ruku,citavo ovo djelo istorijsko.Bas u tome je,cini se,osnovna razlika izmedju travnicke i visegradske hronike.Na Drini cuprija mahom se zasniva na fikcionalnoj nadogradnji usmenih legendi,dok je Travnicka hronika zaista prepuna istorijskih podataka.Cak je glavni nosilac radnje,Davil,istorijska licnost.Mithad Samic je u studiji Istorijski izvori Travnicke hronike napisao da ponekad,citajuci ovo djelo ima utisak da je Andric na kraju svake stranice trebao navesti reference izvora

Emocije u romanu

Iako se,citajuci prethodno obradjeno pitanje,moze steci utisak da djelo ne obiluje emocijama junaka,upravo je suprotno.Dovoljno je krenuti od gospodina Davila,njegove istancane ljubavi prema svojoj supruzi i porodici,prema svojoj Francuskoj (u izvjesnoj varijanti),od patnje koju gospodja Davil osjeca zbog gubitka djeteta,preko pomalo neobicne emotivnosti gospodje fon Miterer,pa sve do mladenackog zanosa lijepog Defosea,da bi se napustila prvobitna pomisao o manjku emotivne crte romana.

Na koji nacin je Andric u ovom djelu iskazao evrofobiju balkanskih naroda?

Andric jasno nastoji da ukaze na odbojnost koju Travnicani (a preko njih on govori o cijeloj Bosni,cijelom Balkanu) osjecaju prema svemu sto stize iz razvijenih evropskih zemalja.Ova se odbojnost na prvi pogled izdvaja kao netrpeljivost prema jednoj konkretnoj naciji-Francuskoj i njenom predstavniku Davilu.Jednim dijelom,ovdje se radi o opsteevropskom konzervatizmu toga doba,izrazenom kroz podozrenje prema revolucionarnim idejama i Francuskoj kao njihovom nosiocu.
Ali,vijest o dolasku Evrope u Travnik budi i sasvim druge osjecaje.Budi zelje i nadanja njegovih stanovnika,tako da odnos prema Evropi biva do kraja protivrjecan i kompleksan.Rezultira cutanjem,prezirom i daljim stvaranjem predrasuda,kako sa jedne,tako i sa druge strane.

Zajednicko svim civilizacijama zbijenim u tadasnji Travnik

Na nesrecu,jedino zajednicko svojstvo u razlicitosti tih civilizacija jeste nepostovanje covjeka,sustinsko nepostovanje ljudskog dostojanstva.Na to je Andric ukazao kroz neizgovorenu recenicu Jevrejina Morda Atijasa koji dolazi u posjetu francuskom konzulu i pozajmljuje mu novac potreban za odlazak iz Bosne.Cutljivi travnicki trgovac zelio je da se zahvali francuskom diplomati na paznji koju njegovi sunarodnici Jevreji nikad do tada nisu dozivjeli:"Prizivali ste nas kao ljude,ne izdvajajuci nas od ostalih."<

Sta je to sto Travniku ostaje?

Ostaje mu njegova tisina,ostaje "Lutvina kahva" i ono sto Andric na kraju djela zakljucuje,povjeravajuci Hamdi-begu zadatak da to izgovori:"I sve ce opet biti kao sto je,po bozjoj volji,oduvijek bilo."
​

 

[Mr.Daky]

Mihailo Lalić - Lelejska gora

Mihailo Lalić - Lelejska gora

STRUKTURA ROMANA

Roman Lelejska gora je vrlo široka priča o jednoj godini partizanskog ratovanja u Crnoj Gori,1942. godine.U osnovi priče je sudbina jedne partizanske grupe koja je ostala posle povlačenja glavnine u Bosnu. Ova grupa luta dolinama i vrletima Lelejske gore, gonjena neprijateljskim hajkama i zasedama, glađu, strahom i neizvjesnošću. I ta malena grupa, koju čine Lado, Ivan, Vasilj, razdvaja se sticajem raznih okolnosti. Lado Tajović ostaje sam, batrga po bespućima u potrazi za drugovima, skloništem, hranom. Samoća deluje razarajuće na ratnikovu psihu, u čoveku se bude omame, košmari i snovi, ličnost se podvaja, čovek se moralno survava i poživotinjuje: postaje krvožednik, osvetnik, ubica, besomučnik. Povremeni dodiri sa ljudima (Luka, Iva, Neda) prosvetljavaju Lada Tajovića , da bi opet , kada ostane sam, počeo da luta po gori kao zver. Susret sa Jakšom, i kasnije Vasilijem, čini Lada čovekom koji je svestan onoga što je bilo, što je valjalo i što nije. pronalaženje staze doživljava se kao otkrovenje , vera u svetlost i sunce:

Odavno mi nije bilo tako lijepo da znam gdje sam i da ne sumnjam griješim li ili ne griješim što to činim.

Ostvarena je simetrija izlaza i bezizlaza,tame i svetlostirvo poglavlje romana ima naslov "MAGLA",a poslednje ima naslov "IZ MAGLE"-dok je u prvom poglavlju čovek izgubljen u gori pritisnutoj maglom i ne može da nađe iz nje izlaz (pronađena zakrpa pokazuje da su se kretali u krug),u poslednjem grupa nailazi na stazu i izlaz iz magle:

Nagnuh se da vidim,s nevjericom,i opipah ga dlanovima.Jeste,put je,stari onaj kojim su često odlazili u zbjegove i vraćali se s dogovora da se dignu na oružje.Sam se prikrao i ćutke se ponudio da nas odvede.Skoro se umiljava oko nogu,žut,mokar,ispalih rebara od vjernosti,kao pseto koje je dugo lutalo i uzalud tražilo ljude.Pomilovah ga,dođe mi da ga poljubim-jer on je najbliži naš ovdje i ostaće poslije nas da se odupire još neko vrijeme. (...) Koračam njime i brišem znoj,i jedva se uzdržavam da ne zapjevam.Odavno mi nije bilo tako lijepo da znam gdje sam i da ne sumnjam griješim li ili ne griješim što to činim.

RADNJA ROMANA je vrlo razvijena,razuđena i složena.Iako je psihološka supstanca dominantna,posebno prisutna i dobro motivisana u liku gl. junaka Lada Tajovića,dinamizam spoljašnjih zbivanja je snažno prisutan.Time je ostvarena ravnoteža spoljašnjeg i unutrašnjeg,akcionog i psihološkog.U skladu s tim je i lagano pomeranje konflikata sa spoljašnjeg ka unutrašnjem.Prvi konflikt je na relaciji partizanska grupa-četnici.Postepeno se ovaj konflikt svodi na sukob pojedinca (Lada Tajovića) sa progoniteljima.Istovremeno teče i konflikt unutar partizanske grupe.DOk je prvi konflikt proizvodio dinamizam i zanimljivost fabule,ovaj drugi je statičan,sveden na grupu.Manifestuje se verbalnim sredstvima a sadržine tih duela pretežno su ideološke,psihološke ili etičke prirode.I najzad,tu je najvažniji,po mestu u strukturi romana,konflikt u ličnosti Lada Tajovića,koja je podvojena i suprotstavljena:na jednoj strani su revolucionarni ideali i dužnost partizanskog borca,na drugoj strani su animalni porivi,moralna srozavanja,osećanje izgubljenosti i očaja,pritisak tradicionalnih nanosa.Ovom konfliktu dato je najviše prostora-tri petine romana.


PLANOVI ROMANESKNE PRIČE

Romaneskna priča se odvija na tri plana:akcionom,verbalnom i psihološkom.

AKCIONI PLAN obuhvata događaje koji su zahvatili Lada Tajovića i njegovu grupu,ali još više događaje u kojima sudeluje Lado Tajović kada je ostao sam u Lelejskoj gori.Izvan Ladovog kazivanja nema ni priče,ni događaja;nešto malo retrospektivnih situacija prikazano je ili kroz kazivanje Lada Tajovića ili je ispripovedano Ladu Tajoviću.

VERBALNI PLAN je razvijen na dva nivoa:spoljašnji i unutrašnji razgovor.Oba nivoa ispunjavaju iste sadržaje:ideološke rasprave,etičke i rasprave o egzistencijalnim pitanjima.Ovi razgovori se kreću od sasvim običnih,svakodnevnih ,do ideoloških i etičkih pitanja.

PSIHOLOŠKI PLAN je dominantan i kroz njega se iskazuje sva složenost i protivrečnost prirode Lada Tajovića.Kroz njega se prelama ne samo svest i podsvest junaka romana,nego i njegovo viđenje čoveka i prirode.

POKRETAČKI MOTIVI PRIČE

Rat , kao dominantna stvaralačka tema u delu Mihaila Lalića, okosnica je priče u Lelejskoj gori. Posle povlačenja glavnine partizanskih jedinica, u Crnoj Gori su ostale po zadatku grupice partizana koje treba ilegalnim radom da šire ideologiju pertizanskog pokreta. Jedna takva grupa (Lado, Ivan, Vasilj, Niko i Jakša) ostala je na terenu i izložila se stalnim progonima okupatora i četnika. neki od ovih boraca ne uspevaju da izdrže: Niko se predaje jer nema više snage da kao gonjena zver luta po Lelejskoj gori. Drugi se prepuštaju životu progonjenih, sakrivaju se u Lelejskoj gori i povremenim pojavljivanjem u naseljima skreću pažnju na svoju prisutnost.

Osim ovih likova, tu su likovi onih koji rat koriste kao mogućnost da se nešto ušićari, pa makar se to postiglo izdajstvom, zelenašenjem, pljačkom (Masnik, Kosto Amerika, Miklja, Galjo) . Opisivanje ratnog vrtloga kao da piscu ne dopušta mogućnost da razvije neki ženski lik. Ipak, pojaviće se ovde , u usamljeničkim danima Lada Tajovića, žene koje se nalaze u procepu između sukobljenih strana. Neda i Iva, a u sećanjima i Vidra, unose malo svetlosti, nežnosti i lepote u sumorni svet romanaispunjen borbama, deobama, hajkama, izdajama i nasiljem.

Fenomen samoce dobio je u ovom romanu znacajan umetnicki prostor,samoca je posledica rata i ratne atmosfere, ali je uzrok sustinskih promena koje se desavaju u psiholoskoj i moralnoj strukturi aktera price, posebno Lada Tajovica.

Treci kljucni pokretacki motiv je motiv podvojene licnosti, uobicajen u modernoj evropskoj prozi, ali prvi put pazljivo razvijen i umetnicki valjano utemeljen u ovom Lalicevom romanu.Lalicev junak nije se jednostavno poveo za nagonskim delom svoga ljudskog bica.Zapada u bunilo i halucinacije, ali se iz njih budi, preispituje i analizira.U izvesnim trenucima njegova licnost se raspolucuje, u njemu su dvojica koji razlicito rasudjuju, razmisljaju i procenjuju situacije i postupke.


LADO TAJOVIć I NJEGOV đAVO

U relacijama dobro - zlo, život - smrt, junaštvo - kukavičluk, čojstvo - nečovještvo, pravda - nepravda, sloboda - ropstvo stalno oscilira moralni lik glavnog junaka jer su okolnosti nenormalne.

Fenomen samoće dobio je u ovom romanu značajno mesto :

Samoća je sam protiv svega.

Samoca odjednom sav svijet pretvara u nevjeru i zavjeru.

Glad je druga nevolja koja muci Lada Tajovica. On kaze :

Gladan Čovjek je pogana zvijerka.Prvo izgubi stid, a poslijepamet i strah, a onda je to straŠno neŠto- moŽe od gladi da uČini Što ni sam ne bi vjerovao.

Samocu prati strah koji "potkopava covjeka" i cini ga nesiguirnim i nespokojnim.Te okolnosti naterace Lada Tajovica dac odstupi od svojih dotadasnjih principa :

bio sam vec polumrtav, ostaalo mi je da izaberem kako je zgodnije ispruŽiti papke.Ali tada sam prihvatio grabljive zakone i obicaje okoline: uzmi,otmi,ŠČepaj, zgrabi i ne Žali.To me spasilo.

Ali ni odustajanje od moralnih principa nije spasilo junaka romana:zahvacen je omamom i obamrloscu.U bunilu, u stanju ni jaava ni san,mesaju se slike iz egzistencijalnog vremena (suma,drvece,urvine, stenjje,zivotinje) i slike iz proteklog vrtemena (Beograd, progoni policije, Vidra).njegova se licnost podvaja, u njemu su dvojica koja se medjusobno optuzuju i gloze.Izmedju JA Lada tajovica i njegovog drugog JA bitne su razlike: jedno je Lado pre Lelejske gore i usanljenosti, drugo je Lado usamljenik u Lelejskoj gori.I tacka gledista je podvojena: jedno je tacka gledista egzistencijalne svesti, drugo je tacka gledista savesti.

đavo se u romanu pojavljuje kao drugo JA, kao mogucnost sopstvenog sagledavanja negativnih postupaka i stavova.On se pojavljuje povremeno i nestaje, kao sto povremeno prosijava savest Lada Tajovica.Kako se skrama omamljenosti navlaci a halucinantno stanje pocne da obuzima Lada Tajovica, obrisi djavola postaju sve nejasniji dok se potpuno ne izgubi, a na njegovom mestu se pojavi neobicna stena ili panj.


čovek i priroda: lelejska gora kao metafora

Lelejska gora ima mitsko poreklo i simbolično značenje. Ona oličava mitsku sliku provalija, pretećih stena, umiranja prirode, odsustva života. Ona je prastari eho đavolje gore, čije su tajne nepoznate te zato izazivaju zebnju i strah. Simbol je zagubljenog puta, bezizlaza, hladnoće i pretnje.

Lelejska gora je i više od sredstva za metaforičku karakterizaciju junaka; ona je široko razvijena metafora ratnog haosa i stranputica, moralnog mraka i bezizlaza, složenosti i tajnovitosti ljudske prirode. Ona je prirodni ambijent koji okružuje čoveka izgubljenog u svetu i otuđenog od ljudi, ali je ona i slika duhovnih i moralnih avantura čoveka pritisnutog samoćom, glađu, strepnjom i strahom. Urvine i doline Lelejske gore su metafora moralnih sunovraćanja Lada Tajovića. Njen mrak i zagubljene staze metaforička su slika duševnog nemira ipsihološke nemoći da se razreši situacija i nađe izlaz iz nje.

Iz čitanja romana čitalac izvlači neka saznanja kao što su:

-rat ne uništava čoveka samo fizički nego i duhovno;

-čovek je društveno biće i izvan društva prestaje biti ljudsko biće;

-čovek je u stanju da pobedi sve okolnosti, ali je u stanju da pobedi i samoga sebe- a to je najveća i najdraža pobeda.
​

 

[Mr.Daky]

Vladan Desnica - Proljeća Ivana Galeba

Vladan Desnica - Proljeća Ivana Galeba

Ivan Galeb kao junak i pripovedač romana

Ivan Galeb, pedesetogodišnjak, usamljen, u provincijskoj bolnici, osuđen na zatvorenost prostora i tišinu, nakon operacije, nostalgično se seća svoje prošlosti, intenzivno razmišlja o njoj, zapisuje svoja razmišljanja, što se vidi iz odlomka: «Jutros sam listao ove bilješke i opet se nasmijao nad samim sobom. Ako se ne varam, htio sam da ispričam nešto kao moj život, ili možda 'moje detinjstvo', a eto sam odlutao u nekakve meditacije, u nekakva maštanja, čak u nekakvo moralisanje! I ispalo je više kao neki 'idealni dnevnik'. Ne znam sam da li dnevnik nekadašnjih dana, ili ovih sadašnjih, ili možda nekih trećih, nepostojećih dana koji vise van vremena».
Dakle, kako je primećeno, «pripovedač Ivan Galeb javlja se kao pisac vlastitog životopisa, i to što čitamo njegovi su zapisi», ali ne odnose se na hronološki i logički sled događaja i zbivanja iz prošlosti, nego se javljaju kao «zbir biografskih elemenata i različitih digresija», u kojima su sadržana osećanja, razmišljanja i prosuđivanja, snevanja...Reč je više o duhovnoj biografiji negoli životnoj, ispunjenoj događajima, pričama i ljudskim sudbinama.
Roman je mozaička, lirska struktura od kretanja osećanja, utisaka, refleksija i raznih zapažanja, čiji je cilj da se pruži vertikalni presek kroz svest bića Ivana Galeba, u kome prepoznajemo:
Y prošli život
Y sadašnji život
Y univerzalni smisao ispripovedanog života, odnosno i nešto opšte, što nadilazi lično, a što je posebno sadržano u njegovim meditacijama o detinjstvu, o veri, o bogu, o umetnosti, o uspomenama, svakodnevnom, o životu i smrti...Tako roman Ivana Galeba naliči na «sabiranje utisaka iz velikog sveta», s tim što se lično uvek pothranjuje tim spoljnim svetom i što je težište uvek na ličnom (sve se prelama u ličnom); lično doživljava svet, artikuliše ga u sebi i saopštava na svoj način. Zato je to i moderan roman, roman mozaičke strukture: nema čvrstu kompoziciju. To je roman ličnosti, ali i roman-esej u kome se javlja:
Y «misao u slikama» i
Y «misao u pojmovima».
I jednim i drugim određen je unutrašnji sadržaj bića, čije beleženje prerasta u veliki solilokvij (pričanje u sebi i za sebe, ali i potencijalnog čitaoca, koji postaje njegov slušalac).

Uslovljenost radnje romana

​

Roman Proljeća Ivana Galeba ima razbijenu strukturu, sačinjenu od niza razmišljanja i meditativnih celina, iz sledećih razloga:
Y Zato što je junak usamljen i zatvoren u bolničkom prostoru koji nastanjuju tišina i vreme, subjektivno vreme - čini se da vreme slabo prolazi. Ivan Galeb doživljava «koroziju» vremena (ništa se ne dešava, nikoga ne očekuje), pa ima dosta vremena da nakon pedeset proživljenih godina, u tišini, vezan bolešću za krevet, razmišlja o svemu što je bilo i što je i on sam bio u detinjstvu i prošlosti.
Y Zato što je intelektualac i umetnik, sklon meditacijama, o čemu i sam kaže u delu: «Doista, oduvijek je bila u meni težnja, strasna težnja da moje maštanje, moje iracionalnosti, moje čuvstvovanje zaodjenem u vid logike... Imao sam ambiciju da od toga pravim filozofiju...»
Y Sklonost junaka ka digresijama;to je u njegovoj prirodi - da se otkida od jednog predmeta razmišljanja i da se usmerava prema drugome, jer smatra da u digresijama leži sama suština onoga što želi reći.
Y Kod njega je to stvar ličnog uverenja kako treba pisati roman i o čemu treba u njemu pisati: «Da ja pišem knjige, u tim se knjigama ne bi događalo ama baš ništa. Pričao bih i pričao što mi god na milu pamet padne, povjeravao čitaocu iz retka u redak, sve što mi prođe mišlju i dušom... Čovječanstvo je već dovoljno odraslo, dovoljno se prozlilo a da bi mu trebalo fabulirati!»

Poruka romana

​

Roman Vladana Desnice predstavlja «visoku poetizaciju stvarnosti i filozofske vizije sveta». Naslov romana postaje nosilac jedne sveopšte simbolike koja naglašava svet i čoveka i sve ono što se između njih javlja. Tu su «dva najobuhvatnija pola stvarnosti: tuga i nada - simboli smrti i proleća».
Nošen sećanjima na detinjstvo, na minula proleća, muzičar Ivan Galeb, kada je na rubu smrti prteispituje svoj život i traži mu smisao, evocirajući trenutke u kojima je najintenzivnije živeo unutrašnjim životom, a život mu bio u znaku svetlosti i proleća. Ilustrujući život i stvarnost nizom sudbina, slika i situacija, koje su sada deo njegove svesti i unutrašnjeg života, on ukazuje na bipolarnost ili dvojstvo sveta u kome se prožimaju radost i tuga, svetlost i tama, biće i nebiće, prolaznost i večnost, konačno i beskonačno, kao i to da se život sastoji od smenjivanja jednog i drugog i da sve to čini u stvari «predivo našeg života»; predivo od onoga što je prolazno i neponovljivo.

Esej o umetnosti i umetniku

​

Književna umetnost ne može do kraja da izrazi stvarnost jer «riječ uvijek iznevjeri misao! A pogotovu iznevjeri osjećaj!». Prema shvatanju Vladana Desnice, umetnost je sredstvo, duhovno sredstvo kojim se «liječimo od života, svak na svoj način...» U njoj su simptomi skrivenih potreba da se izađe iz sebe i dezertira u tu duhovnu oblast. Ali i dalje ostaje uverenje da je umetnost daleko od toga da može zadovoljiti naše unutrašnje potrebe, što, u izvesnom smislu, jeste i gubitak vere u snagu i domete umetnosti. Junak romana misli da je «banalnost smrt umetnosti». Veći neprijatelj umetnosti od nje može biti samo «namjerna originalnost». Prema njegovom shvatanju, «u umjetnosti ne smije se ništa htjeti biti: treba biti». I ne treba se plašiti i stideti «od jednostavnosti, od naivnosti». Treba biti samo spontan i svoj, a za to je potrebno «hrabrosti, mnogo hrabrosti», naročito kada se kazuju gole istine i gole reči o sebi. Mnogo šta: naše osećanje, vizije sveta, apsurdnosti, istinska lica i naličja nosimo u sebi kao «našu unutrašnju realnost», «nosimo ih prirodno», sa utiskom da ih prihvatamo kao nešto normalno. One čine naš identitet i toga se ne stidimo, ali se zastidimo našeg identiteta tek kad izuste njegovo ime. To treba pobediti, nadići kao strah da se stvari ne banalizuju. Taj strah, prekomerni strah od banalnosti je prepreka da se kažu prave istine o životu u umetnosti. Tu je i strah od osećanja. Umetnost nastaje iz antagonizma (iz sukoba) između čoveka i sveta, ali i čoveka i njega kao umetnika. A šta krasi velikog umetnika? Prema uverenju Ivana Galeba, veliki umetnik je samo onaj koji u sebi objedinjuje i nosi:
Y veliki um,
Y veliki duh,
Yveliki talenat,
Yosetljivost i fantaziju,
Ykontemplativnu prirodu
Ystalnu vezu s prirodom
A to znači - umetnik mora biti veliki čovek: talentovan, obrazovan, osećajan, čovek od duha; čovek koji nastupa u ime savesti, a to je vrlo važno, osobito u književnosti («književna aktivnost u stvari i nije drugo nego jedan neprestani ispit savijesti»). Umetničko delo je izraz velike sinteze u kojoj prepoznajemo upravo to: stapanje uma, duha i talenta.
Pisac treba da nadraste ustaljene norme; treba da prezire konvencionalne, suviše uhodane oblike stvaranja i više da teži nedefinisanim formama pisanja, formama u kojima nailazimo na dnevnike i beleške, na razne zapise, meditacije, pisma i solilokvije (dugačka monologiziranja u sebi i za sebe). To je jedan od načina da pisac iz sebe iscedi «čistu i zgusnutu kap suštine ravno na papir».
Pri stvaranju književnog i uopšte umetničkog dela treba se čuvati prenaglašene originalnosti jer je ona «jeftina stvar», «nastojanje svakog umjetničkog pomodarca». Biti moderan - da,ali ne po svaku cenu, nego spontano, prosto nesvesno, iz duboke potrebe.
​

​

 

[Mr.Daky]

....nastavak...

Sećanja Ivana Galeba i njihova simbolika

​

Kroz svest Ivana Galeba promiču slike iz detinjstva koje su sada duhovni sadržaj njegovog unutrašnjeg sveta.
Seća se dvospratne kuće od kamena, na obali mora, i posebnog hodnika koji je delio stan na dve polovine - levu i desnu; seća se kako je jedna bila okrenuta suncu, a druga sumračna.On taj hodnik doživljava kao granicu između dva carstva - svetlosti i tame. On se uvek igrao u tom hodniku «gdje se bio vječiti boj između svjetlosti i sjene», stalno naginjući i bežeći gde je više svetlosti.Tako da je iz te slike usledila podela sveta na svetlo i tamno,odnosno dobro i zlo: «Odatle mi je, možda,ostala za čitav život ta vječita dvojnost, ta osnovna podjela svega u životu i svijetu na zonu svjetlosti i na zonu mraka».U svetlosti će pronaći uvek nešto dobro, lepo, radost, harmoniju, a u tamnom i mračnom uvek će gledati i nalaziti ono što je tužno, ružno, hladno, mračno, zlo... On se opredelio za onu alternativu koja se pojavljivala u svetlosti. Ovo se može preneti i na sam život koji se sastoji od igre naizmeničnosti, pa kaže da mu se vlastiti život «ukazuje kao ljeskava i nemirna površina satkana od krpica svjetlosti i od krpica mraka».
Ivan Galeb se seća i prizemlja, seća se dede kao snažnog, poslovnog i veoma energičnog čoveka, zatim bake, krhke, tanke krvi i istančane prirode, naročito u vidu sklonosti za muziku. Sećanjem okrznuće i dadilju, naročito se seća njenih reči: «Ih! ovo vam dijete čuje kako trava raste!» - što će imati značaja za njegovo vlastito opredeljenje: istančanog sluha, valjda nasleđenog od babe, postaće muzičar - violinista, koji će proći mnogim gradovima. O ocu nema mnogo podataka. Najviše ga pamti po fotografijama iz albuma. Majke se seća kao lepe žene, krotke i prijatne. Izgubio ju je rano «na samom prelazu iz djetinjstva u dječaštvo». Umrla je od upale pluća, ostavivši veliku prazninu u njemu.
Junak Vladana Desnice seća se i svojih tetaka. Bile su dve, a živele kao jedno biće, kao «dvije duhovne sijamske blizanke»; završile su u nekom samostanu, neostvarene kao ljudska bića.
Podstaknut lepim danom, počinje da razmišlja o pejzažu i drveću. Seća se kako je sebe u detinjstvu zamišljao kao drvo; kao drvo na suncu, u noći i na vetru, u sumraku. To je bilo vreme njegove zaljubljenosti u okolinu, u prirodu i stapanja sa njom. Njega posebno privlači stablo, oblak, boja neba, «plavi obrisi brda u daljini».
Posebno je prisutno sećanje na sobu u koju nikada nije zalazio, koja je uvek bila zaključana kao da krije neku tajnu. Na pitanje čega ima u sobi baba mu je odgovorila da ima «jednoga Bućka». Bućko je bio nešto više od djetinje slike i uobrazilje - nešto što naliči na konkretan oblik i život. To je bio i početak njegove moći da zamišlja pojedinosti, da ih slaže i od njih pravi celinu, duhovnu tvorevinu koju će nositi kroz ceo život.
Seća se i tavana na koji se peo. Tavan mu je naličio na starinarnicu, sabiralište «ostataka smrti». Tu je dečak Galeb prvi put video violinu. Bila je to violina bakinog brata, umrlog u mladim godinama. Galeb je često odlazio na tavan i tamo bi iz te violine izvlačio čudesne tonove. Još tada je zapazio da ton koji daje violina uvek govori ono što je on hteo. Ton je uvek izražavao ono što je on u sebi nosio.
Još su tu bila sećanja na cipelara Egidija, na drugove (Ivana, Petra i tragičnog Slinka), na druženje sa devojkom Aldom...
Na kraju dolaze meditacije o samoći, o svakodnevnici, o životu i smrti, o Ivanovom izlasku iz bolnice u jedan lep i sunčan dan.

Esej o životu i smrti

​

Život je trajanje i kretanje. Trajanje, odnosno život, meri se sadržajnošću proživljenog: «Na razne se načine može provesti život; raznim se puteljcima može proći kroz nj... Svako u životu gazi za nekom svojom svjetlošću, za nekim svojim doživotnim zanosom, za nekim fantomom, za nekim tiranom...» Ivan Galeb je gazio za svojom «svjetlošću», opredeljujući se za punoću duha (muzika, kontemplacija, doživljavanje stvarnosti na senzibilan način) i za čovekoljublje. Jer, prema njegovom shvatanju, čoveka treba voleti, pa makar on bio i jedan od velikih grešnika.
Čovek je određen trajanjem i smrću. Smrt je, kao i život, Galebova opsesija, prisutna danju i noću. Da bi zaboravio na nju, on se predaje stalnom kretanju i uvek nosi nemir u sebi. Sve dok to postoji, smrt se čini dalekom i bespomoćnom. Zato i ne treba osuđivati ljude koji ostavljaju zavetrinu i sigurnost trajanja i predaju se neizvesnostima. Zašto? Iz razloga što udobno stanje ravnoteže umrtvljuje biće i ne donosi iznenađenje, ili bilo kakve izazove. U tome i leži razlog što čovek uvek nešto radi i nekud ide- stalno traga za mnogo životnošću, bori se protiv smrti, želi da je nadiđe.
Život traba prihvatiti onakav kakav on jeste, pun uspona i padova. Treba se naučiti živeti u lepoti, ali i u složenosti i protivrečnostima, uvek sa osloncem u ljubavi, umetnosti i prijateljstvu. Smisao istinskog života jeste u jednostavnosti trajanja, a ono je u sitnim radostima, pa makar njihov povod i razlog bili u ništavnom. To je i razlog što Ivan Galeb bolje pamti ugođaje i raspoloženja nego događaje. Da bi se radovao, čovek mora da ostane dete, da sačuva dete u sebi, jer za radost je potrebno mnogo naivnosti i hrabrosti. Čovek, iz tih razloga, i ne treba da se stidi svojih osećanja. Treba se radovati i sitnicama jer one određuju naš život i daju mu punoću.
Čoveku je potrebna samoća. U životu čoveka treba da postoji lepota samoće, a ona je u tome da čovek bolje upozna sebe, svoju intimu, da potvrdi svoj identitet jer mnoštvo, stalno kretanje u masi, obezličava ono što je individualno. Samo u samoći čovek može da odredi i bolje sagleda situaciju u kojoj se nalazi, ali i dno samoga sebe. Usamljenost, ako dugo traje, teška je, naročito ako čovek nikoga nema u trenutku kad mu je neko najpotrebniji. Samoća je čovekova sudbina jer je osuđen na samoću. Čovek na kraju, ostaje sam, i umire sam.
Treba se čuvati ljudi koje ispunjava samo jedna ideja i pokraće samo jedna misao. Ti ljudi u sebi nose prazninu i monotoniju saharske pustoši. Razlog je u tome što «jedna sama osnovna poluga, jedna sama unutrašnja žica, to je ipak premalo» da bi se bio pravi čovek, veliki čovek.
Život je ono što se želi; život je trajanje, konstatuje Ivan Galeb. Od života treba sve uzeti i sve mu dati. Sve treba osetiti i iskusiti: i radost i bol, opsene i razočarenja, glad i sitost svake vrste. U stvarima vlada «jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija, jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao».A prema Ivanu Galebu, ko je to spoznao, taj je dobro proživeo svoj vek; «taj je obišao čitav svoj krug». U svetlu te konstatacije Ivan Galeb i odmerava svoj život. On je proživljen smišljenošću, pa se zato miri sa prolaznošću života jer će reći: «Razumio sam nijemi govor stvari i tugu u oku zvijera. Otvorio sam dušu svakoj pojavi života i oči svakom njegovom vidu.U svakom dodiru ostala je po jedna čestica mene».
Smrt je druga, ona tužna , mračna strana života. Njome se biće hrani; ona je «stalna i vječito prisutna u nama». Čovek, svestan nje, nosi stalnu težnju da je prevlada. Jedan od načina je «mrziti smrt», «pobijati Smrt», svim sredstvima, stalno. Život je sav od umiranja; on i nije ništa drugo do jedan beskrajan niz umiranja «svojih rođenih i tuđih». Smrt je «srž života», njegov «najbitniji sadržaj». Postoje ništavni i beznačajni životi, ali ne i smrt. Smrt je sveobuhvatni događaj, kataklizma, jedino što je istinito i što se stvarno događa. Naši napori i dela i nisu ništa drugo do pobuna protiv smrti, nepristajanje na smrt, da se ona zavara, traženje izlaza u bezizlazu. Ona je istina koja nikada ne gubi od aktuelnosti. Ipak, ona je realnost i treba je prihvatiti, jer i nakon svih naših činjenja i nemirenja sa njom, ona će ipak doći. A koliko je ima, najbolje pokazuju stare stvari i spomenar, i naša sećanja.

Esej o ženi i lepoti

​

Ugledavši prvi put mladu i lepu bolničarku koja mu je donela mleko, on je video biće tankih, finih crta i gracioznih pokreta. Ona, odjednom, postaje njegova potreba, iščekivanje, čije odsustvo već stvara prazninu u njemu. U toj ženi on vidi oličenu lepotu, ženu izuzetne fizičke lepote koja, kao i izuzetno umetničko delo, pobuđuje poštovanje; poštovanje koje pokreće na kontemplaciju, a to je da postoji i «ljepota višeg reda» koja, kao osobita nadarenost, zrači nekom unutrašnjom lepotom. Biće koje nosi tu lepotu, instinktivno je oseća, postaje samosvesno te lepote kao prirodnog dara i ume da je nosi, tj. da je pokazuje pred drugima. To potvrđuje držanje i ponos s kojim nastupa lepotica iz nekog divljeg plemena. Njeno osećanje vrednosti izbija iznutra, nesvesno. Fizička lepota, u ovom slučaju, ima odraza na ono što je duhovno i tako postaje, kao i veliko umetničko delo, kosmos za sebe. Ona poprima obeležje univerzalnog, pa zato, iako samo jednom viđena, postaje opsesija, ideal i «doživotna vrijednost» svakoga. Ta lepota ima svoju celovitost i svoj nemi govor; nosi u sebi nešto što se ne može racionalnim i jednostavnim jezikom objasniti. Takva lepota nema granice, čime se i moše objasniti i činjenica da ropkinja često zagospodari pobednikom i njegovom državom, i da jedna sudopera zablista kao kraljica i da se izjednači sa onima iz najviših slojeva. Takve lepote su nalazile mesto u svim krugovima, pa i tamo gde su najveći duhovi. Zato su izuzetne fizičke lepote tako retke, u odnosu na lepotu nižeg reda, na lepotu bez talenta, na golu lepotu, lišenu duhovnih vrednosti. Takva lepota je prividna, samo spoljašnja i besadržajna lepota.
Ivan Galeb ne uočava samo dva stepena lepote, nego ukazuje da postoje dve vrste lepote. Jedna vrsta lepote je ona koja dolazi sa rođenjem, nasledna lepota, poneta od oca i majke, to je serijska lepota - «ljepota mehaničkih odljevaka». Sve je u njoj tačno, nepogrešivo, kao vozni red. To je vrsta postojane lepote: kad biće miruje, kad ćuti, kad spava; od lepog deteta postaje lep mladić, pa lep starac, pa i lep mrtvac. Nasuprot ovakvoj lepoti, postoji i druga - «krhka, labilna» lepota neizvesnosti i strepnje. To nije samo lepota oblika (kao u prethodnom slučaju), nego lepota trenutka, povremenih isijavanja, lepota vezana za neke detalje - zagonetna lepota: «Umijeće ako ga pogleda, umijeće usta da se nasmiješe. Nemir koji stalno prebiva u uglovima usnica i koji bez počinka modelira na licu obasjanosti zasjenice...U svakom njihovom činu, riječi, pogledu, kao da je prisutno čitavo njihovo biće, čitav njihov dotadašnji život». Takva je lepota, jedne Mona Lize, onespokojavajuća lepota koja muči slikare i vajare, lepota nastala nekim čudom, pa zato i deluje mistično, neuhvatljivo.

 

[Mr.Daky]

Aleksandar Tisma - Upotreba čoveka

Aleksandar Tisma - Upotreba čoveka

O delu
Naslov romana upucuje na jedan od cvestranih problema covecanstva, a to je upotreba coveka , tj stavljanje coveka u funkciju, u sluzbu nekoga ili neke ideje;manipulisanje coveka zarad nekih ciljeva ili nekih pobuda.
Razvijajuci roman , Aleksandar Tisma pokazuje kao rat , uzrokovan raynim interesima ideologijama, zatim niske strasti I niz drugih nagonskih pobuna u miru mogu biti usmjereni na upotrebu covjeka .Da bi sto bolje to pokayao na umjetnicki nacin, Tisma je u sredistu svoga romana stavio tri porodice koje su razlicito struktuirane. Njih vezuje isto mjesto , isti vremenski i zivotni kontekst. One su odvojene –svaka od njihzivi u svojo ulici , ali se medjusobno dodiruju i preko pojedinih clanova i u odredjenim situacijama zbilizavaju , da bi na kraju doslo do njihovog potpunog rasejanja.

LIKOVI : DVE PORODICE

​

Porodica Kroner
Nju cine:
1. Stara jevrejka, gospodja Kroner
2. Robert Kroner, njen sin
3. Rezika Kroner , Robertova zena
4. Gerhard Kroner i Vera Kroner, njihova djeca
Od najistaknutijih licnosti u ovoj porodici je Vera Kroner koju pratimo skoro kroz cijeli roman. Ona spada medju glavne licnosti romana.
Vera , nasuprot svome bratu nosila izvesnu dozu netrpeljivosti prema mesanstvu u porodici jevrejsko-nemacko. Ona se kao licnosti nije mogla naci ni u jednoj o dove dve nacije..Verino stradanje zapocinje sa dolaskom rata i egzodusom jevreja. Dosavsi u logor , zene su izdvajane one koje ce umrijeti I one malo brojne , mlade I privlacnih tijela, koje ce biti odredjenje za zadovoljavanje vojnickih strasti. Vera svoju ispovijest o logoru govori u ich –formi , koja prepoznatljiva za moderan roman, u 19 poglavlju romana. Iz njene ispovijesti saznajemo o stradanjima nje same I svih jevreja. U Veri je sve bilo podredjeno jednom cilju to jest da prezivi.
NJena sudbina u romanu je tragicna tu saznajemo kako covjek biva upotrebljen na jedan surov nacin.
Na kraju knjige to est u poslednjem poglavlju Sredoje I Vera se srecu I po prvi put povjeravaju jedno drugom I otvaraju srcai pricaju o izmucenom zivotu, svoj hod kroz krugove paklakoje je stvorio rat. Pricaju o tome kako je u ratu vrsena upotreba covjeka I vrseno catiranje svega sto je ljudsko, cisto I svijetlo.


PORODICA LAZUKIC

Nju cine:
1.Nemanja Lazukic, glava porodice
2. Klara , njegova zena
3. Ratsko i Sredoje, njegova dva sina
Jedan od glavnih likova romana jeste Sredoje Lazukic. Sredoja ce jos kao gimlazijalac, gonjen strastima poceti da svraca u kucu razonode I druzenja.
Tamo se muskarci predaju strastima I za novac kupuju ljubav.
Tokom rata Sredoje ce zavrsiti u Beogradu.Bice primljen u sluzbu da bude upotrebljen na nacin koji drugi odredjuju I sam je poceo da upotrebljava druge –zene I njihova tijela.
Na kraju romana susret sa Verom ga donekle mijenja. Tako se oni lijece od dusevnih rana I brane od avetinje proslosti koja ih je upotrijebila I s anima se poigrala. Spaja ih dnevnik gospodjice Drestvenik.

PSIHOLOGIJA DELA
​

U Tišminoj viziji, krvnik ili žrtva, mučitelj ili mučenik, lovac ili onaj koga love, u trajnom su koštacu sa neizvesnim, gustim i nevidljivim mrežama postojanja. Kao nekakva tamna i žitka prapodloga u njegovim likovima se propinje i stišava, palucka i gasne životna tvar, podstičući u njima impulse prema hrani, prema produženju životnih funkcija, prema pravu na slobodu ili iluziju o slobodi. Ali i kad imaju pun osećaj ili iluziju autonomnoga kretanja, nezavisnosti, slobode - ljudi samo navlače na sebe nova opterećenja, misleći katkad da su došli do novih pobeda. Život se zapliće, mrsi, a granice između moći i nemoći čoveka postaju nevidljive. Gde je granica između slobode i nužnosti, između plemenitih zamisli i zlih činova, ako čovek nije u mogućnosti da upravlja ukupnim životnim procesom, ako dela mimo vlastitih zamisli i izaziva neželjene posledice vlastitim činovima? čovek, razume se, čini nešto u situaciji, a ne u mislima; on je ispoljavanje onoga što jeste, što ga čini takvim kakav je; on nije ni čisto ni nečisto, uzvišeno ni nisko, već manje ili više saobrazno, manje ili više protivrečno nekoj situaciji. Duh kojim je obeleženo čovekovo postojanje nije iz sfere sublimnih, čistih predstava o čoveku; u Tišminoj viziji ono je više sadržaj nečiste, tamne, nikad do kraja shvatljive životne reke. Protičući životom, misleći pogrešno da gospodari njim, čovek neosetno postaje njegovo sredstvo. Umesto da u životu kao vajar ima svoju glinu, materijal za vajanje vlastite veličine, čovek se obrete u njegovim mrežama kao zarobljenik, kao prevareno biće. Bezazlenost tako postaje nehotični poraz, vera se katkad završi u nasilju, a idealne zamisli se zgušnjavaju u dogme; sjaj vrline kojoj se stremilo postaje prepreka tuđim zamislima o boljem životu. Praosnovne vrednosti kao: pravda, sloboda, jednakost, sreća čovekova i kad se ne gube sasvim bivaju plen života, upotrebe čoveka.

Kao svi pisci jake intelektualnosti i Aleksandar Tišma vidi složena grananja problema sudbine čoveka i nije sklon da ih zatvori u nekoliko lagodnih dopadljivih formula. U tom smislu, može se reći sa izvesnim rizikom, da Tišma neguje neku vrstu egzistencijanog realizma bez metodske i filozofke zatvorenosti u toj sintagmi. Poštujući udeo onog što pripada horizontu kolektivnog, ali ne predajući zaboravu ono što pripada horizontu pojedinačnog, iracionalnog nesvesnog u čovekovoj prirodi, Tišmino delo nam otkriva složeni svet dijalektizacije, toka izmenljivosti ta dva horizonta, opšteg i ličnog.

Videći nemilosno oštro, kako đavolsko i čovekovo nije jasno odeljeno u socijalno-istorijskom procesu i kako proces čovekovog stvaranja tokom istorije ima nejednostavnu prirodu i pokrete, uočavajući i umetnički izražavajući kontradiktornost ljudskog u istorijskom procesu, Tišma nas još jednom više umetnički uverljivo upućuje da vidimo delovanje "nesvesnih snaga u čovekovom karakteru" i njihovu neiscrpnu zavisnost od spoljnih uticaja.

Srpska književnost duguje ovom našem značajnom piscu veliku zahvalnost što je uvideo i izrazio te složene odnose i izvore tragičnosti između čoveka i sveta.

​

 

[Mr.Daky]

Đura Jakšić - Analiza pesme " Otađžbina "

Đura Jakšić - Analiza pesme " Otađžbina "

OTADZBINA
​

I ovaj kamen zemlje Srbije, ​

Sto pretec suncu dere kroz oblak,​

Sumornog cela, mracnim borama,​

O vekovecnosti prica dalekoj,​

Pokazujuci nemom mimikom​

Obraza svoga brazde duboke.​

Vekova tamnih to su tragovi,​

Te crne bore, mracne pecine.

​

Prvi stih predstavlja otadzbinu kao dio kontinuiteta vjecnosti - trajanje u vremenu. U nastavku je portret kamena branika i bedema. Kamen je dozivljen kao ljudski lik iz koga zrace osjecanje i raspolozenja, ogledaju se vjecite patnje koje su ostavile tragove na licu. Prva slika sadrzi sve elemente Jaksicevog stvaralackog postupka: u skladu sa temom je leksika i sintaksa, jezicka i umjetnicka sredstva, ritam i intonacija. To su jake rijeci sa primjesom patosa i svecanog tona: VJEKOVJECNOST, PRETEC, DERE, SUMORNOG, OBLAK, OBRAZA, VEKOVI. Spregovi rijeci su inverzovani: VEKOVA TAMNIH - neuobicajeno, ali umjetnicki vrlo efektno potiskivanje epiteta sa njegovog prirodnog mjesta prije imenice u polozaju poslije imenice, cime je imenica, stavljena na prvo, udarno, mjesto u stihu i smisao je sustinski promijenjen: brazde duboke nisu posljedica tamnih vekova, nego vekova tamnih. U prirodnom poretku pridjev ima znacenje boje. U pjesnickom poretku on ima preneseno znacenje: dalekih vijekova koji se gube u daljinu proslosti te se ne mogu jasno razaznati. I epitetska inverzija BRAZDE DUBOKE ostvaruje estetske i znacenjske efekte. U stihu su rijeci dobile sasvim drugaciji raspored od uobicajenog, nepjesnickog: izmijenjena su mjesta predikata, objekta i njegovog atributa - inverzija je potpuna: mjesto Prica o dalekoj vekovecnosti imamo O vekovecnosti prica dalekoj - predikatom su rastavljeni objekat i njegov epitet i stavljeni su na istaknuto mjesto: pocetak i kraj stiha. Herojska tema i jake rijeci povlace veliki broj hiperbola koje se prepoznaju u rijecima ili sintagmama, ali i u cijelom stihu: pretec suncu dere kroz oblak - tako je "kamen zemlje Srbije" dobio vasionske dimenzije i snagu.

U drugoj strofi kamen se transformise u piramidu nacinjenu od kostiju svih predaka, koje su "slagali" svjesno, gradeci potomcima busiju, iza koje ce "dusmana cekat cete grabljive". Slika kamena iz prve i druge strofe identicne su po snazi, stamenosti i prodornosti:
​

​

I ovaj kamen zemlje Srbije​

Sto pretec suncu dere kroz oblak​

. . .​

A kamen ovaj, ko piramida​

Sto se iz praha dize u nebo,​

Kostiju krsnih to je gomila.

​

U drugoj strofi je konkretizovana predstava "kamena", objasnjen je njegov nastanak. Hiperbolicna slika piramide "sto se iz praha dize u nebo" samo je metafora za junacku proslost koju pamti epska tradicija i napaja ljubavlju prema domovini. Kazivanje u ovoj strofi dobilo je epski zamah i zahuktalost bitke, nezaustavljivo tece kroz cijelu strofu u jednom dahu. Snaga emocija trazi snazne rijeci, one oblikuju slozenu recenicnu strukturu, recenica tece poput bujice ostvarujuci jedinstvo misaonog slijeda. Ovakav ritam recenice potiskuje rimu, jer bi ona, sama po sebi, presijecala tok i djelovala bi neprirodno. Rima dolazi sama po sebi u laganom ritmu, proistice iz laganih raspolozenja i osjecanja, a u ovakvim stihovima, koji teku poput bujice, nema mjesta rimovanju. Ovu strofu karakterise jos jedna osobenost: izuzetna zvucnost. Ona se ostvaruje visokom ucestaloscu dobosarskog R: tRagovi, cRne, boRe, mRacne, pRaha...U trecoj strofi je jos jedna transformacija "kamena" sa pocetka pjesme: u drugoj je on busija, ovdje je on bedem. Sve ove transformacije sugerisu monumentalnost, ukopalost, nepomjerljivost, neprolaznost. Dotle moze da stupi "noga pogana", drzne li dalje, naici ce na gromove, grmljavinu, strasne i smjele glasove branilaca. Iz tih glasova razabrace se jedna jedina misao:"Otadzbina je ovo Srbina..." Ovaj stih je poenta pjesme i njena poruka.

"Ne znamo da li ima u svetu mnogo pesama gde je samo jedan red, prvi red pesme dosta:​

I ovaj kamen zemlje Srbije

Necemo dalje navoditi. Dosta je. Svako od nas posle tog retka, sam nastavlja neku svoju istoriju, opstu ili licno svoju, i u toj istoriji nalazi jedan prost i tvrd kamen od kojeg se ponovo pocinje ziveti i raditi i pobedjivati. Patriotska poezija Djure Jaksica jednim je delom u proslosti... Ali drugim delom ona je ne samo savremena, nego svetli u savremenosti. U danasnjim nasim borbama, i diskusijama, mi cesto mesamo drzavu i otadzbinu. Djura Jaksic ih nije mesao... Otadzbina je bice... Otadzbina je ideal. To je zavicaj kao tajna i lepota."​

​

 

[Mr.Daky]

Branko Ćopić - Magareće godine

Branko Ćopić - Magareće godine

Roman “Magarece godine” ne prate neke silne kritike knjizevne javnosti iako je jedna od rijetkih knjiga koja na tako zivotvoran nacin govri o nevinoj stvarnosti djcijeg zivota u interantu tridesetih godina 20. vijeka. na prostoru bivse Jugosalvije. Jedini tekst o ovom romanu napisao je sam autor i to je kasnije ponovio zagrebackom knjizevnom kritiacru Enesu Cengicu u okviru prica o svom djelu. Cengic je to kasnije objavio u vidu memoara Branka coipica u dva toma pod naslovom “Kroz svjetla i pomrcine” i “Na bodljikavim lovorikama”
“Magarece godine” predtavljaju, po mom mosljenju, najvece dostignuce u proznoj literaturi namijenjnoj djeci. Dok citate taj roman imate mnogo prostora da povlacite paralele izme|u djetinjstva djecaka ranih tridesetih godina u internatu i svog djetinjstva – osamdesetih i devedestih godina. Oni su svoje prozivjeli u miru u kasnije ih je zatekao rat, a ova generacija koju mi ovdje poredimo prozivjela je ratno djetinjstvo. Tim vise ima prostora da se razmislja o tom vremenu, vremenu djetinjstva nasih baka i djedova. copic je odslikao jedno vrijeme siromastva, jer su u internate odlazila djeca sa sela koja su po pravilu bila siromasna. Ali isto tako to je bilo vrijeme bogatog duha, stvaralastva, vrijeme u kojem jos nisu bile uvezene vrijednosti sa zapada u kojem je zivot tih djecaka bio ljepsi, pa mozda i romanticniji. To bi upravo i trebalo da bude onaj sustinski motiv koji treba da nas navede da su uvijek i ponovo vracamo ovom, kao i drugim, romanima Brnka copica.
Jezik “Magarecih godina” je knjizevni, jer su i akteri romana buduci akademski gra|ani, ali uz odre|eni broj izraza preuzetih iz narodnog jezika sto romanu daje pravu autenticnu zivost. Upravo ta kombinacija izvornog jezika i njegove narodne paralele priblizva roman danasnjem citaocu.
Cudesni svijet Branka copica prikazan je u svim njegovim djelima namijenjenim djeci i omladini. Ipak, cini mi se da su najiskrenija i najnaivnija djecija osjecanja vezana za njegove djecacke dane data u ovom Romanu. On nam daje sliku zivota i zajednici vrsnjaka, njihova mastanja i planove, nesnalazenja i nespretnosti, udruzivanja jednih protiv drugih i odbranu, ljepotu kao i povremenu surovost djecije duse. On nam jasno pokazuje promjenu te djece vecinom sa sela usljed zivota u gradu i njihovo razmisljanje da se nikada vise nece vratiti na selo kao ratari – poljoprivrednici. Sve to pisac daje kroz humor koji moze da stovri i “napise” samo zivot zdravih, bistrih i ambicioznih djecaka u internatu – konviktu u kojem su zajedno od jutra do veceri, pa i kada spavaju.
Stoga ova knjiga o zivotu djecaka u bihackom konviktu moze da se smatra svojevrsnom biblijom posvecenu osnovcima koji iz nje mogu uvijek da crpe pouku da su najljepsi djecacki dani, jedni jedini i neponovljivi. zivot ni u tim godinama ne treba da se shvata olako, vec u njegovoj punioj velicini i vrijednosti, zivot koji je bezbrizan i opusten, ali isto tako sa svojim bremenom obaveza i odgovornosti, zivot u kojem vec svaki treba da ima pravac i da ne popusta ni pod kakvim pritiscima.
Zato treba naglasiti da “Magarece godine” spadaju u one romane koji se ne mogu shvatiti iz jednog citanja, koji se moraju procitati vise puta, jer je u suprotnom nemoguce shvatiti onu sustinu koju nam daje pisac –najbolje godine u zivotu su ’magarece godine’ i ko ih ne prozivi zivot mu nece biti sasvim jasan.

PROZIMANJE ZIVOTA ​

Zivotno pitanje postavljeno u djelima Branka copica da li nam djetinjstvo odredjuje zivotne tokove ili, mozda, predstavlja naivni i nejasan dio zivota koji nikada nece naici na isti, a mozda ni slican odgovor. Pravi primjer za to dat nam je u romanu “Magarece godine” koji daje onu pravu istinsku sliku zivota, ne samo djece i omladinaca tog vremena, nego i sire. Ovaj roman prica nam nevjerovatnu pricu o onom periodu nasih zivota o kojem mi danas kad cujemo neku pricu kazemo mladost-ludost. copic nam ovdje upravo predocava jednu veselu grupu djecaka zahvacenih silnim problemima prikladnim za njihove godine, ali i sa odredjenom mjerom pitanja vezanih i za sam zivot u to vrijeme. Jedan od primjera za to je trenutak kada se djaci u internatu, popularno zvani “konviktasi”, odlucuju na takav korak kao sto je strajk protiv prefekta i uprave tdasnjeg konvikta. Taj primjer govori nam o svijesti tadasnjih generacija za koje slobodno mogu da kazem da su u tom pogledu bile naprednije od nadolazecih, pa i danasnjih ljudi u tim godinama. Takvim primjerom copic zeli da djetetu tj. citaocu dadne pravi primjer i izvede ga na neki, mozda cudan, nacin na pravi put u ova zla vremena.
Pisuci ovaj tekst dolazim na ideju da je jedan od pravih razloga zasto je Branko copic pisao uglavnom za djecu upravo taj, jer on nije zelio da zarobi dijete u sebi koje vjerovatno u svima nama cuci i da mu na taj nacin pruzi slobodu koju bi ono trebalo da zivi i da prezivi taj period od odrastanja, pa do kraja zivota, jer jedino uz to dijete u nama se budi znatizelja za novim saznanjima, novim iskustvima i jos mnogo toga. I zato nas nikad ne bi trebalo zacuditi da vidimo odraslu osobu da iskazuje tu zelju za necim sto mozda nije u skladu sa njegovim godinama, jer ja bih to ovako okarakterisao: ”jednom djete uvijek djete”.
Ali ipak djelo Branka copica ima i svoju ozbiljnu stranu. Kao pisac koji je prosao svud i preko glave prevalio svasta nije mogao da ostane ravnodusan prema svemu i zato biva osudjivan od tadasnjeg sistema. To ga i navodi da u “Magarecim godinama” ogromnu paznju posveti formiranju savjesne i odgovorne licnosti koja bi trebala da predstavlja neku, mozda dalju, ali ipak zdraviju, buducnost. Upravo jedino ovakvo djelo moze da vam pruzi mogucnost da to dijete u sebi uskladite sa svojom licnoscu kao sto je to uradio jedan od omiljenih copicevih junaka Servantesov Don Kihot.
Osnovna poruka ovog djela je da zivot od samog pocetka treba zivjeti ne onako kako mi planiramo nego onako kako nam samo po sebi dodje kao sto se to desilo nasem danasnjem junaku, a da ipak ne izgubimo buducnost koracajuci u suprotnom pravcu.


​