Prepričana književna dela i njihova analiza

Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Ivo Andric - EX PONTO

Ivo Andrić - EX PONTO




Počevši pisati Ex Ponto (naslov je uzet prema pjesmama Epistulae ex Ponto latinskog pjesnika Ovidija, u kojima ovaj pjeva svoje patnje i utiske iz progonstva u Pontu - na obali Crnog mora, kamo ga car Oktavijan August biješe prognao), Andrić nije htio da da nikakav opis svoga tamnovanja, već je iskreno i prosto davao iz sebe unutrašnje slike, niz časovitih raspoloženja, fragmente sjećanja, koji se miješaju sa utiscima sadašnjosti. On je iznosio misli i slike onako kako su u zatočenju ležale u njegovoj svijesti poredane, i zato su tu grijesi i molitve upordo, i zato nas ni protuslovljava ni vrijeđaju, jer baš ona daju skladnu sliku razvoja jedne duše.

Osnovna nota ove, sadržajem i oblikom neobične poezije jeste jedna duboka melanholija. Da ovu crtu potpuno razumijemo, nije dosta pomišljati na dugo tamnovanje i samovanje, jer ni najteži slučaj ne bi mogao da ucepi nešto ovako intezivno i duboko u jednu dušu, ako to nije bilo u njoj već od početka urođeno. Ivo Andrić, kao što sam o sebi veli, došao je na ovaj svijet već malko umoran...

Svjestan svega zla što ga ima svijet, a imajući u sebi strune osjetljive na svaki i najmanji jecaj boli, on je u isto doba svjestan i svoje duševne snage, i uvjeren da ona ne može da bude tu zato da tome zlu služi, već da se nad njime uzdigne. Pretopivši sve svoje u opšte i lišivši se zahtijeva lične sreće, on radosno pjeva "budućima", onima što će živjeti u obilju i radosti dok on bude "nijem i neznan kao kamen koji stoji u temelju". On sanja jednu apsolutnu "dobrotu bez granica", i ne očajava što njegova nada vene, već prkosno kliče : "dvije godine je mraz bije, a ona iznova pupa". U časovima ekstaze pjeva: "Sav sjaj što ga Bog svijetom prosipa plavi oči moje", a jedini realni događaji, koje iznosi, jesu razgovori sa stablima, snjegovima, vjetrovima i pticama.

I tu je veza njegove ljubavi i vjere sa religioznim osjećajem, a donekle i sa mistikom. Već na prvim koracima patnje, u Mariboru, Andrić počinje instiktivno da osjeća da nas vjetar ne nosi kao lišće i da smo sitni dijelovi beskonačnog mozaika, kome on ne može naslutiti ni smisao, ni oblik, ali u kojem je našao svoje mjesto i stoji "pobožno kao u hramu".
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Anton Pavlovič Čehov - Ujka Vanja

Anton Pavlovič Čehov - Ujka Vanja




Beleške o piscu:

Anton Pavlovič Čehov (1860. – 1904.), ruski novelista i dramatičar,
po zanimanju lekar. Započeo je književni rad kritikama humoreskama,
nastavlja novelama u kojima obrađuje izgubljene i otuđene likove.
Čehov ne donosi u svojim novelma događaje i velike
izrazite ličnosti koje nastupaju u društvu glasno i bučno. Fabule su vrlo
jednostavne. Zbog toga je Čehov uvek sažet, a odlično se služi i pejsažima i lirskim digresijama. Ni u drame Čehov ne unosi veće dramske zaplete, nego je sav u stvaranju
scenskih raspoloženja i onoga neuhvatljivog ugođaja u kojima se likovi
očituju kao živi i neposredni ljudi. U tome je Čehov velik majstor i s
potpunim opravdanjem nazvan je osnivačem ruske impresionitičke drame;
njegove se drame uzimaju kao primer tzv. lirske drame.

Beleške o delu:

Naslov drame i posebno dodatak „Scene iz života
na selu“ upućuje nas na neku idiličnu ili realističku priču iz života sela.
Pisac nas je zavarao. Radnja se odvija u zabiti ruskih prostranstava u selu
na imanju Serebrjakova. Ista drama mogla se odigrati u provinciji bilo
kog drugog gradića, bilo koje zemlje ili kontinenta. Rusko selo samo je
okvir zbivanja, istina, jako utiče na protagoniste, ali pisac samo
marginalno prikazuje rusko selo.

Čehov nam je satkao lirsko-psihološku dramu koja se temelji na
oslikavanju morbidne atmosfere jedne porodice. Na unutrašnjoj
dramatičnosti antijunaka otkrivamo zamorni i promašeni život glavnih
likova.

Porodični odnosi naslućuju zamršenost koja može dovesti
do dramatičnosti. Jer tada su zajedno na imanju profesor u penziji
Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena od 27 godina, te profesorova
kćerka Sonja iz prvoga braka, pa Marija, Sonjina baka, i onda Vojnicki,
Sonjin ujak, pa još Telegin kao propali spahija i lekar i osebnjak
Astrov, ta zabitost karaktera u uskom prostoru različitih interesa može
dovesti samo do sukoba. U toj nepovoljnoj rodbinskoj i krvnoj strukturi
likova u zabiti imanja sudaraju se antijunaci koji oplakuju svaki na svoj
način svoj propali i izgubljeni život. Naši su junaci svijesni da su prokockali
smisao svoga života i da nemaju izlaza da sa poprave, a kamo li izmene.


Naši su slabići samo drhtaji, osuđeni ne umreti nego na umiranje,
ne živeti nego vegetirati. Ne mogu pobeći od sebe ni iz sebe, ne mogu
se pomaknuti iz buke gde su se nasukali i sada trunu kao olupine dok se
ne raspadnu.

Serebrjakov, Jelena, Vojnicki, Sonja, Astrov, Telegin pripadaju ruskoj
inteligenciji koja živi na zabačenom imanju okružena provincijalizmom,
primitivizmom i zaostalošći ruskog sela i sredine. Sredina ih je skrhala
kao individue i preobrazila u prosečnost u kojoj se kreću. Bežeći od
malograđanštine na kraju se utapaju u njoj. U poodmaklim godinama,
oko pedesetak i više, kada prave inventuru svoga života, shvataju da su
ga prokockali u zabiti, da ga nisu iživeli, da su ga utrošili uzalud,
a najtragičnija je spoznaja da će i ostatak života provesti besmisleno,
besciljno, dosadno, ubitačno dosadno čekajući smrt kao jedinu moguću
promenu.

Kada se tih šest nesretnika nađu zajedno svesni svojih promašenih života
i kada pokušaju pronaći krivca za svoje stanje, Čehov nam razotkriva
njihove psihloške drhtaje, ugođaj trule atmosfere, a sve to ukomponovano
u lirskom stilu.

Pisac ne ocenjuje postupke likova, pa iz dijaloga ne upoznajemo sve
njihove osobine. Čehov ulazi u njihovu psihu i neutralno je razotkriva.
Upoznajemo nemire i osećaje junaka, a spoljna kretanja i zbivanja
sporadična su.

Skučenost i ograničenost spoljnih zbivanja dramski je opravdana
zbivanjem u jednom danu i noći, na verandi i u sobi imanja Serebrjakova.

Dramsko književno delo Ujka Vanja slojevito je, umetnički virtuozno i
spada u antologijske klasike. Redatelj mora biti samo oprezan da u
pozorišnoj predstavi nečim ne pokvari vrednost književnog dela.

Analiza likova:

Vojnicki

Drama nosi naslov Ujka Vanja, pa bi glavni lik trebao biti Vojniciki,
Ivan Petrović. Vojnicki je dekadent koji u 47. godini spoznaje
uzaludnost svog života. Dvadeset i pet godina radio je na imanju
profesora Serebrjakova da bi se ovaj mogao u gradu baviti naučnim
radom. Vojnicki spoznaje da profesor nije bio nikakav veliki literarni
stručnjak kojemu se trebalo diviti kao božanstvu i da je on potrošio svoj
život za jednu običnu ništicu.

Citati:

“Vojnicki: Ti si za nas bio više biće, a tvoje smo članke znali napamet.
Ali sad mi je puklo pred očima! Ja sve vidim! Ti pišeš o umetnosti,
a ništa se ne razumeš u umetnost! Svi tvoji radovi koje sam ja voleo
ne vrede ni prebijene pare! Ti si nas obmanjivao!”

“Vojnicki: Ti si upropastio moj život.”
“Sad je on u penziji i sada se vidi ceo smisao njegovog života:
posle njega neće ostati nijedna stranica iz njegovih dela, on je potpuno
nepoznat, on je nula! Mehur od sapunice!”

Vojnicki je nesrećan, on se ne može pomiriti sam sa sobom i svojim
stanjem.

“Vojnicki: Prvo, pomirite me sa samim sobom!”

Iako nemoćan i izgubljen u svojim mislima Vojnicki jednom progovara
muški, odlučno. Kada profesor želi da proda imanje a njega i Sonju izbaci
na ulicu kao stari kofer, Vojnicki reaguje elementarno ljudski i pokušava u
efektu pištoljem da ubije profesora. Njegov je čin završio očajno i sramotno,
promašio je profesora.

Vojnicki je zaljubljen u prelepu mladu Jelenu ali mu ona ne uzvraća
ljubav. Tragedija Vojnickog ,kao i Sonje, je kada shvate da će još živeti
a da ne znaju zašto i za koga i da im je budućnost besmislena.

“Vojnicki: Meni je četardeset i sedam godina; ako budem živeo, recimo do
šezdesete, ostaje mi još trinaest godina. Mnogo! Kako ću proživeti tih
trinaest godina? Šta ću da radim, čime ću ih ispuniti?”

Vojnicki bi želeo nemoguće, novi život.

“Vojnicki: Početi nov život... Reci mi, kako da počnem... od čega da
počnem?”

Astrov odgovor osujetio je Vojnickove želje - bez okolišanja.

“Astrov: Kakav nov život! Naš je položaj, i moj i tvoj, bezizlazan.”

Sonja

Sonja je nesrećna žena, zaljubljena u lekara Astrova koji je ne voli.
Sonja sa svojim ujakom Vojnickim vodi imanje. Ona puno radi.
Sonja je realni lik. Predstavlja tip žene koja je bez prava na pobunu,
primorana da prihvati svoju nesrećnu sudbinu. Sonja je neiživljena i
nikada neće ni živeti. Nikada neće biti voljena. Ona je žrtvovana i svoju
žrtvu prima mirno. Sonja je smirenje, nema krika ni pobune kod nje.

“Sonja: Nismo mi jeli hleb zabadava! Ja ne govorim šta treba reći,
ne govorim ono što treba, ali ti nas moraš razumeti tata. Treba biti
milostiv!”

Kada shvata da joj je sudbina okrutno zapečaćena očekujemo njen jauk.
Naprotiv, Sonja pronalazi bizarno hrišćansko otkupljenje i spas. Sonjinim dijalogom završava drama:

“Sonja: ... a kad nam dođe naš sudnji čas, pokorno ćemo umreti i tamo,
na onom svetu, reći ćemo da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo
teško i bog će se sažaliti na nas; onda ćemo, ujko, mili ujko, videti drugi
život - svetli, divan, lep, radovaćemo se i na sve sadašnje naše
patnje pogledaćemo ganuto, s osmehom - i odmorićemo se.”

Astrov

Astrov je lekar u zabiti i primitivnosti ruskih sela. Naporno radi.
Određenu simpatiju Čehov stidljivo poklanja Astrovu. Možda je uzrok tome
što je i Čehov bio lekar. Astrov je osebnjak, bez porodice. Za razliku od
Vojnickog gotovo ravnodušno i bez borbe pomirio se sa besmislom svoga
života. Astrov više ne veruje ni u svoje sposobnosti pa za sebe kaže:

“Astrov: Kod Ostrovskog u jednom komadu postoji čovek s velikim
brkovima i malim sposobnostima... To sam ja.”

Tragedija je Astrova što je on gotovo prestao da postoji kao čovek,
jer ne veruje više u ljude i nema više osećaje, ne može voleti.

“Astrov: Ja za sebe više ništa ne očekujem, ne volim ljude... Odavno već
nikog ne volim.”

Jelena Andrijevna

Jelena Andrijevna, mlada žena starog profesora, u žabokrečinu
ljudskih duša unela je nemir. Probudila je mrtvilo u Astrovu, a naročito u
Vojnickom. Jelena je nesretna žena koju svoju
najveću nesreću prima sa manje emocija, donekle racionalno.

“Jelena Andrejevna: I mrzi me da živim i dosadno mi je! Svi napadaju
mog muža, svi me gledaju sa željenjem: nesrećna žena, ona ima starog
muža! To je saučešće meni - o, kako ga dobro razumem”

Jelena mrzi muža, ali zna da mora živeti sa njim.

“Jelena Andrejevna: Ćuti! Ti si me ubio!”

Jeleninoj vernosti filozofski i lirski razmišlja Vojnicki.

“Vojnicki: Zato što je ta vernost neprirodna i izveštačena od početka do
kraja. U njoj je mnogo retorike, ali nema logike. Iznevereti starog muža
kog ne možeš podneti - to je nemoralno.”

Stari profesor

Stari profesor uzrok je uništenja mnogih života. Optužuju ga i mrze
njegova žena i Vojnicki. Sonja svoga oca voli i žrtvovanje za njega
prihvata kao nešto prirodno. Profesor je star i bolestan i ljubomoran je
na mladost. Ustvari je umišljena veličina koja u zimi svog života očekuje
od svih još malo pažnje. Profesor ne govori o svome radu, ali ga Vojnicki
bolno secira.

“Vojnicki: Čovek punih dvadeset i pet godina predaje i piše o umetnosti,
a nimalo ne razume umetnost.”

Ono što ubija profesora i čini ga nesretnim je starost. Čitav je život bio
sebičan, a sada život ostavlja drugima, mlađima.

“Serebrjakov: Prokleta, odvratna starost. Đavo da je nosi! Otkako sam
ostario, gadim se samom sebi. A i svima vama, verovatno, gadno je da
me gledate.”

O likovima:

Likovi drame su slabići i malenholični tragičari.
Nihilizam se bolesno uvukao u njih i spremni su na tiho propadanje.

Vojnicki koji je na tren reagovao ljudski i pobunio se pretvara se ponovo u
bezličnu senku spreman da sa Sonjom propati ostatak života.

Pristati svesno na predaju, na vegetiranje, pomiriti se sa činjenicom da si
živ zakopan u zaostalosti ruskog sela i da ćeš tu lagano umirati, čini likove
drame drastično tragičnim. Oni nemaju moć ni brzo da umru. U takvoj
atmosferi života Čehov ponire duše svojih junaka i prikazuje ih kroz
dramski dijalog. On ih slika, prikazuje, ali ih ne objašnjava ili optužuje.
Kroz dijaloge je oslikana atmosfera i nema poruke pisca. Prikazano je
stanje duša u određenom prostoru i vremenu iz kojeg nisu mogli pobeći.
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Francesko Petrarka - Kanconijer

Francesko Petrarka - Kanconijer




Beleške o piscu:

Francesko Petrarka, italijanski pesnik, rođen je 20.7.1304.
u Arezzu. Umro je 18. - 19.7.1374. u Arqua kraj Padove. Sin je
prognanog firentinskog notara koji se 1312. preselio u Avignon, tadašnje
papinsko sedište. Studira pravo u Moutpellieru i Bologni (1323.).
Sprijateljio se s velikim suvremenikom Boccacciom, koji u njemu vidi
duhovnog vodiča. Na Veliki petak, 6. ili 10.4.1327. zagledao se, kako sam
tvrdi, u plavokosu i crnooku lepoticu Lauru i ostao joj zauvek odan, pa i
nakon njene smrti (1348.), iako mu ona nije uzvraćala ljubav. Njoj u
slavu napisao je "Rasute rime". Njegova poznatija dela su Kanconijer,
Afrika, Moja tajna.

XI
Lassare il velo o per sole o per ombra

Nosite, gospo tu koprenu krasnu
na suncu i u sjeni,
otkad žudnju vidjeste u meni
s koje mi svako ino htijenje zgasnu.

Dok slatke misli u sebi sam krio,
što željama su slomile mi pamet,
lice već viđah samilošću sjati;
al kad vas Amor upozori na me,

Kose je plave veo obavio,
a nesta pogled koji ljubav prati,
Što vrh sveg od vas žuđah sad mi krati

taj veo tako kleti,
što, na smrt moju, i zimi i ljeti
očiju divnih krije svjetlost jasnu.

Analiza:
Pesnik primećuje da ga Laura ne voli. Laura je odbila Petrarku kada je
videla da je on voli. Pesnik je to prikazao tako da je rekao kako se ona
velom sakrila. Tim velom je sakrila svoje oči koje su pesniku najdraže kod
Laure. Pesnika su najviše privlačile njene oči, koje su njemu bile poput
sunca (svetlost koja mu daje život, snagu...). Stilske figure koje se
pojavljuju su metafora i epitet.

XXXI
Questa anima gentil che si disparte

Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna čast joj dana,
u najdičnijem bit će dijelu neba.

Između Marsa stane li i treće
svjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,
jer da bi mogle gledat lijepost njenu,
blažene duše njoj hrlit sve će.

Pod četvrtim li svodom bude stala,
tri ostale će manje lijepe biti,
a samo njoj će pripast čast i hvala;

u petom krugu neće boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjala,
Jupitera sjaj će i svih zvijezda skriti.

Analiza:
Petrarka shvata da će Laura umreti pre nego što bi trebala.
Prikazuje je kao svetlost, što je i pre već činio pošto je svetlost
često upotrebljavana za prikaz idola, moći, predmeta obožavanja i slično,
te govori kako će ta svetlost sjati jače od svih ostalih odnosno da će sva
ostala svetla pasti u senu. Naravno to govori da će se desiti samo ako joj
bude dana čast koju ona u njegovim mislima zaslužuje. Stilske figure koje
se pojavljuju su gradacija, hiperbola i epitet.

XXXII
Quanto piu m’avvicino al giorno extremo

Kako se bliže moji zadnji časi,
a život ljudski redom kratko traje,
vidim da vrijeme ni hipa ne staje
i lažna nada pomalo se gasi.

Mislima velim: o ljubavi niti
zborit ne smijemo, jer u svakom trenu
snijeg kao novi nestaju i venu
snage nam tijela; mirni ćemo biti:

s njim će sve nade prestati da žive,
s kojih smo bili u zabludi dugo,
sve što veseli, boli, srdi, plaši;
te ćemo spoznat da često i drugog
privlače stvari lažljive i krive;
uzalud da su uzdisaji naši.

Analiza:
Pesnik primećuje da neće još dugo živeti. Život svakog čovjeka je
prekratak. Vreme uvek teče i ni na trenutak se ne zaustavlja pa tako
pesnik gubi "lažnu" nadu koja ga je do sada tešila. Petrarka shvata da u
svakom trenu ima sve manje i manje energije za život i da je ne sme
rasipati. Govori da će s prestankom gibanja, odnosno kada napuste svoje
telo, nestati svi osećaji. Zadnji stih se može protumačiti na više
načina. Jedan način bi bio da je ono što oni sada govore, još pre smrti,
uzaludno jer uzaludno jer će postojati uvek oni drugi koje privlače krive
stvari bez obzira na to što oni kažu, a drugo je da njihovi uzdisaji nakon
što umru su uzalduni, odnosno uzaludno im je to što se čude krivim
stvarima koje drugi rade i mole boga da to zanemari. Od stilskih figura
pojavljuje se epitet.

CCCXL
Dolce mio caro et precioso pegno

O slatki znače, milo moje blago,
što Raj te čuva, Narav mi te diže,
ah, sućut tvoja zašto kasno stiže,
života moga potpora i snago?

Bar u snu tvojeg viđenja sam prije
dostojan bio; sad puštaš da patim
pomoći lišen: ta tko mi je krati?
A znam da srdžbe tamo gore nije:

zbog koje ovdje srca milostiva
stradanjem drugog katkada se slate,
te Amor svladan u svom carstvu biva.

Ti što me vidiš i ćutiš mi muke,
i jedina mi možeš skončat jade,
prikazom svojom stišaj mi muke.

Analiza:
Laura je mrtva i raj je čuva. Pesnik je tužan jer je više ni u snu ne vidi
kao pre pa se zapitao zašto bi to Laura njemu napravila kada u raju
nema srdžbe. Pesnik misli da je Laura jedina koja vidi njegove muke i da
mu ona jedina može pomoći da ih se reši ako mu se prikaže. Delimično
je u pravu jer ako pati za njom najbolje će mu trenutno pomoći da mu se
prikaže, no onda će još više patiti kada mu se za stalno prestane
prikazivati. On sebi sam jednini može pomoći. Mora sam prihvatiti da je više
nema u ovom životu i krenuti dalje sa svojim životom. Od stilskih figura
se javlja epitet.

CCCLXI
Dicemi spesso il mio fidato speglio

Zrcalo vjerno govori mi moje,
duh trudan, koža izborana cijela
i oslabljena snaga, spretnost tijela:
Ostario si, očevidno to je.

Valja da Narav svi slušaju ljudi
jer vrijeme ne da sporit snagu njenu.
Ko voda vatru što gasi u trenu,
tad se iz duga, mučna sna probudih:

i vidim da nam život leti bijedan
i da nam kob je samo jednom sklona;
i usred srca glas mi zvoni jedan

Od nje što lijepih lišena je spona,
al, živa, bila stvor je izvanredan,
te svim je slavu, mnim, uzela ona.

Analiza:
Pesnik vidi svoj odraz u ogledalu i shvata da je star i slab. Petrarka se
probudio i shvatio da život prolazi i da je bedan, ali još uvek čuje u
svom srcu glas Laure te se priseća kako je bila "izvanredna". Stilske
figure koje su upotrebljene su hiperbola i epitet.


Dodatak:

Soneti koje sam pročitao mi se nisu previše dopali zbog pesnikovog stava
prema Lauri. Nikako je ne može preboleti što je pomalo iritantno, pogotovo
ako se pokušate staviti u njenu poziciju. Ona ga ne želi ali Petrarka je voli
i nakon što umre i još uvek je veliča iako ga ona nikada nije volela.
Često se pojavljuje hiperbola što dokazuje da pesnik preteruje s ljubavlju
prema Lauri. Petrarka, čak i nakon što mu je Laura pokazala da
nije zainteresirana za njega, nastavio je obožavati. Šta više Laura do
kraja svog života nije promenila mišljenje, kao i Petrarka.
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Tomas Man - čarobni breg

Tomas Man - čarobni breg




Beleške o piscu:

Thomas Mann je rođen 6. juna 1875. godine u Libeku. Otac mu je bio bogat i uticajan vlasnik jedne velike trgovine žitom i senator hanzeatskog grada Libeka. Manova majka, Bruhn da Silva poticala je iz njemačko -brazilske porodice i za razliku od oca, snažnog “čoveka od akcije”, bila je umetnički nastrojena zbog svog miješanog porijekla i toplog južnjačkog duha. Mannov otac je umro 1891. godine i njegova trgovačka firma je propala. Porodica se preselila u Minhen.

Pohađao je gimnaziju u Libeku i neko vrijeme je proveo na Univeriztetu u Minhenu. Kratko je radio (1894. - 1895.) u banci a zatim u njemačkom osiguravajućem društvu protiv požara. Putovao je po Evropi i za vrijeme jednog putovanja posetio starijeg brata, Heinricha u Italiji, gde je pisao kratke priče i svoju prvu novelu.

Njegova spisateljska karijera počinje u magazinu “Simplicissimus”, a prva knjiga, “Mali gospodin Friedmann” bila je objavljena 1898. godine. Kad je pročitao jednu priču, izdavač je htio da vidi sve što je Mann napisao. Njegov prvi roman “Budenbrokovi” postao je senzacija i izvan granica Njemačke i veoma ga obogatio već u 25. godini. U ovo vrijeme Mann se interesovao za pisanje filozofa Artura Sopenhauera i Fridriha Nichea, kao i za muziku Riharda Wagnera, od kojeg je usvojio tehniku lajtmotiva.

Oženio se 1905. godine Katjom Pringshajm, uprkos svojoj homoseksualnoj sklonosti. Imali su šestero dece. živio je burzujski život priznatog pisca -predavao je, primao nagrade i objavljivao kratke priče. Uvijek je bio umetnik teške savesti zbog ljubavi prema burzujskom životu. Početak Prvog svetskog rata natjerao je Manna da ponovo procijeni svoja uverenja o Evropi. On je podržavao Kajzerovu politiku i napadao liberalizam. Ovaj 10-godišnji period preispitivanja kulminirao je romanom “Čarobnibreg”, romanom o idejama i izgubljenom humanizmu, o borbi liberalnih i konzervativnih vrijednosti, prosvijetljenog, civilizovanog svijeta i neracionalnih uverenja.

U periodu između dva svetska rata osvojio je Nobelovu nagradu i započeo kampanju protiv fašizma, sve dok ga nacisti nisu protjerali iz Njemačke. Kratko je putovao po Evropi prije nego što je došao u Sedinjene Američke Države 1940., prvo kao profesor na Univerzitetu Prinston, sve dok se nije smestio u Kaliforniju sa još nekoliko njemačkih protjeranih umetnika. U ovom periodu radio je na dva romana, od kojih jedan prepričava biblijsku priču o Josefu, a drugi je legenda o Faustu. U Americi, Mann je bio razočaran progonom komunističkih simpatizera i mnogo godina kasnije vratio se u Evropu i smestio u Cirihu. Kad je primio vijest o samoubistvu svog najstarijeg sina poslao je telegram saučešća, jer nije htio da uništi svoju reputaciju, prisustvujući sahrani. Mann je očigledno napravio svoj izbor u borbi između duha i života.

Poslije objavljivanja “Budenbrokovih” koncentrisao se na kratke romane i novele. Godine 1902. objavio je novelu Tonio Kröger, spiritualnu autobiografiju koja istražuje umetnost i disciplinu. Poslije “Čarobnogbrega”, njegovo veliko delo bila je trilogija “Josef i njegova braća” (1933. - 42.), smeštena u biblijskom svijetu. To je priča o sukobu lične slobode i političke tiranije. Prvi dio priča ranu Jakobovu istoriju i uvodi Josefa, koji je glavni lik. On je prodan Egiptu, gde odbija Potifarina udvaranja. Josef se razvija u mudrog čoveka i postaje spasilac svog naroda.

Mann se divio ruskoj književnosti i napisao nekoliko eseja o Tolstoju i njegovom “besmrtnom realizmu”. Naročito je volio “Anu Karenjinu”. Kasnije je međutim promijenio mišljenje o Tolstoju, smatrajući ga manje otmenim od Getea. U eseju “Dostojevski - sa merom” (1945.) raspravlja o piščevoj navodnoj ispovijesti Turgenjevu da je povrijedio maloljetnu devojčicu. Rene Wellek je Mannova nagađanja ocijenio potpuno neosnovanim.

Mannovo posljednje veliko delo je “Doktor Faustus” (1947.), priča o kompozitoru Adrianu Lewerkühnu i progresivnom uništenju njemačke kulture u dva svetska rata. Thomas Mann je umro 12. avgusta 1955. Njegov roman “Ispovijest Felixa Krulla” ostao je nedovršen.

Na delo Thomasa Manna uticali su Gete, Niche, Vagner, Šopenhauer, Frojd i Jung, a sam Mann je uticao na Kafku. Teme njegovih romana su intelektualna i politička zbivanja predratne i poslijeratne Njemačke i suprotnosti duha - umetničkog, dekadentnog i života - običnog osećaja sreće. Stil Thomasa Manna karakteriše česta upotreba ironije, što stvara hladnu distancu između priče i čitalaca. Također često koristi lajtmotiv; to je povratan motiv ili fraza koja nosi simbolično značenje.

O delu:

Knjiga je inspirisana Mannovim trotjednim putovanjem u Švajcarsku u poset svojoj bolesnoj ženi u sanatorijum, 1912. godine. Prvi dio knjige tačno bilježi Mannove utiske samog mesta i njegove kulture. Kao i Hansu Kastorpu, glavnom liku, i Thomasu Mannu je bilo dijagnosticirano vlažno mesto u plućima, pred kraj njegove posete, ali, srećom, on nije ostao. Mann je odlučio da opiše opasnost pred mešavinom slobode i bolesti koja mlade ljude izoluje i odvraća od stvarnog i aktivnog života. Originalno, “Čarobnibreg” bio je zamišljen kao novela veličine “Smrt u Veneciji”. Međutim, Mann je uskoro shvatio da priča sama uzima svoj tok. Početak Prvog svetskog rata primorao je Manna da obustavi rad na romanu i ponovo procijeni svoje gledište o evropskoj kulturi. Poslije rata pregledao je sav materijal, osmišljajući ga ovaj put kao kritiku na nezdrave i destruktivne sile koje kovitlaju Evropom i koje su u nekoliko godina dovele do rata - na sile koje je smatrao isključivo odgovornim za krvavu katastrofu. Bilo mu je potrebno 12 godina da završi ono što je vidio kao “ozbiljnu šalu”. Knjiga je odmah primila priznanje kod izdavača u Njemačkoj i brzo postala popularna u Evropi i Americi. Mann je smatrao da “Čarobnibreg” treba da se čita dva puta da bi se potpuno uživalo. Dobio je Nobelovu nagradu, 5 godina kasnije, 1929.

Kratki sadržaj:

Hans Kastorp, 23-godišnji inženjer parobrodarstva iz Hamburga dolazi po preporuci svog ljekara i ujedno u trotjednu posetu svom rođaku Joahimu Cimsenu, u sanatorijum u Davosu, u Švajcarskoj. Pred kraj svog boravka ljekari mu dijagnosticiraju vlažno mesto u plućima i on ostaje u sanatorijumu na neodređeno vrijeme. Tu upoznaje način života i običaje, stiče prva poznanstva, od kojih je najvažnije ono sa italijanskim književnikom humanistom, Lodovikom Setembrinijem. Kastorp se zaljubljuje u ruskinju, Kalvdiju Sosa, i jedne pokladne noći izjavljuje joj ljubav. Madam Sosa odbija njegovo udvaranje i odlazi u Dagestan. Setembrini ga upoznaje sa jezuitom, Leom Naftom, koji pokušava da utiče na Kastorpa svojim pesimističkim i konzervativnim stavovima. Joahim odlazi u ravnicu, ali se ubrzo vraća, još bolesniji i ubrzo umire. Sukob Nafte i Setebrinija za Kastorpovu dušu se završava dvobojem u kojem Setembrini ispaljuje hitac u vis, a Nafta puca sebi u glavu. Madam Sosa se u sanatorijum vraća u pratnji Menera Peperkorna, vitalnog holanđanina sa Jave. Mener je izuzetna i dominantna ličnost, ali pod pritiskom bolesti izvršava samoubistvo. U Evropi se rasplamsava prvi svetski rat i Kastorp poslije 7 godina provedenih u Davosu odlazi u ravnicu da se bori. Mann poručuje čitaocu da su Kastorpovu izgledi da preživi prilično rđavi, ali da to pitanje ipak treba da ostane otvoreno.
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
...nstavak...


Analiza glavnog lika:

Hans Kastorp je 23-godišnji inženjer parobrodarstva iz Hamburga.
Po preporuci svog ljekara, poslije završnih ispita, dolazi na trotjedni odmor
u sanatorijum Berghof, u Davosu, Švajcarska. U ovom santorijumu
smešten je i njegov rođak Joahim Cimsen i Kastorpov dolazak je ujedno i
poseta bolesnom rođaku.

“Hans Kastorp je sačuvao samo blede uspomene na svoj pravi roditeljski dom; oca i majku jedva da je i znao. Oni su umrli u kratkom razmaku između njegove pete i sedme godine, prvo majka, sasvim iznenada i u očekivanju porođaja”. Hans Herman Kastorp, otac malog Hansa “je vrlo nežno voleo svoju ženu, a ni sam nije bio od najjačih i nije mogao s tim da se pomiri.” Dobio je zapaljenje pluća i poslije samo pet dana umro. O Hansu se brinuo ded, Hans Lorenc Kastorp i “taj razmak vremena, samo godinu i po dana, provelo je siroče, Hans Kastorp, u kući svoga dede, u jednoj kući na Esplanadi”. Međutim, i ded je ubrzo umro od zapaljenja pluća i brigu o Hansu preuzeo je njegov ujak, konzul Tinapel. Baš zbog ranog gubitka roditelja Hans je u svom nemirnom srcu osećao potrebu za očinskim autoritetom.

Mann za svog protagonistu kaže: “Hans Kastorp nije bio ni genije ni glupak… I tako je ipak nekako bio osrednji, iako u jednom neobično časnom smislu.”

Što se tiče njegove karijere u školi, morao je čak da ponovi poneki razred. Ali, njegovo porijeklo, uglađenost i dar za matematiku, iako lišen svake strasti pomogli su mu da napreduje. Za studije se odlučio iz prostog razloga, što je htio sebi da da više vremena da razmisli šta bi volio da bude. Nije volio rad, iako ga je sa dubokom religioznošću poštovao i otvoreno je priznavao da više voli slobodno vrijeme, ničim opterećeno; rad mu jednostavmo nije prijao. Izabrao je poziv “koji bi mu dopuštao da nešto znači i pred sobom i pred ljudima.” Svoj poziv Kastorp “je visoko cenio i nalazio da je doduše vraški komplikovan i naporan, ali zato izvanredan, važan i veličanstven poziv”

Hans Kastorp je imao plave oči, riđe brkove i riđoplave obrve; bio je “koljenović” i njegovi sugrađani su ga posmatrali ispitivački, pitajući se kakvu li će javnu ulogu igrati. Kad je tek došao u sanatorijum neprestano je naglašavao razliku: VI ovđe, MI dole; kao da se podsvesno boji ostajanja. Iz istog razloga nije kupio krznenu vreću nego cebad, jer vreća bi već značila ostajanje.

Kastorp u prvim danima nije napravio nikakva poznanstva. Po svojoj prirodi bio je povučen, a povrh toga osećao se kao gost i “nezainteresovani posmatrač”. Kasnije je upoznao ljude koji su sedili za njegovim stolom, a od svih ljudi, na njega je najveći utisak ostavio italijanski književnik, Lodoviko Settembrini. Radovao se što ga ovaj čovek poučava, opominje, i pokušava da utiče na njega.

Kastrop je human čovek, sa Joahimom posećuje teške bolesnike i moribunde. Njegova želja da pomogne poticala je iz više motiva; interes za medicinu i protest protiv egoizma koji je tu vladao bili su samo neki od njih. Najvažnija je bila njegova potreba da život i smrt shvati ozbiljno. On je osuđivao ljude koji su pod izgovorom kakvog lakog oboljenja dolazili u sanatorijum samo da uživaju, zaboravljajući da je i on došao iz istog razloga i da je i on jedan od “takvih”. Dok pomaže drugima Kastorp “je osećao kako mu se srce širi od sreće, kako ga obuzima radost koja je počivala na osećanju da je ovo što čini korisno”.

Ubrzo njegovu pažnju privlači ljupka žena bademastih očiju (koje ga podsećaju na oči njegovog poznanika iz škole, Psibislava Hipea, koji mu je jednom ljubazno posudio olovku i koji je malog Hansa privlačio na neobičan nacin), i mačijeg hoda, koja u trpezariju ulazi uz žestoki tresak vrata, što Kastorpa strašno ljuti. To je Ruskinja, Klavdija Sosa, navodno udata žena.
“Izvestan nedostatak samostalnosti stvorio je kod njega potrebu da čuje kako s treće strane potvrđuju da je madam Sosa divna žena, a sem toga, ovaj mladić je želeo da ga neko spolja ohrabri, da bi se predao osećanjima kojima su se neprijatno opirali njegov razum i njegova svest. ” Iako je Hans očaran Klavdijom, ne preduzima ništa da je upozna. Međutim, dovoljno je bilo samo da pomisli na nju, pa da već ima osećanje koje se slaže sa lupanjem srca.

“U svakom času svog razdrobljenog dana mislio je na nju, na njena usta, njene jagodice, njene oči, čiji su mu se boja, oblik i položaj urezali u dušu, na njena opuštena leđa, na držanje njene glave, na vratni pršljen na prorezu njene bluze za potiljkom, na njene ruke preobražene pod najtananijim tilom… s tim slikama bio je povezan strah, silno uzbuđenje, nada koja se gubila u nečem neodređenom, bezgraničnom i potpuno pustolovnom, radost i strah bez imena, ali od koga se srce mladićevo ponekad tako naglo stezalo”. Dakle, suštinu njegove ljubavi nije sačinjavala nježno sentimentalna seta.

“To je pre bila dosta smela i neodređena varijanta te zaluđenosti, mešavina jeze i vatre, kao stanje čoveka u groznici ili kao kakav oktobarski dan u ovim visinskim predelima; a što mu je u stvari nedostajalo, bilo je baš neko osećajno sredstvo koje bi povezalo te ekstremne delove. ” Svi su već znali za Kastorpovu zaljubljenost i posmatrali su ga ironično, dok je on zanijet i smiješeći se strasno, sa onom vrelinom u obrazima gledao ukočeno u izvesnom pravcu… i njegova ljubav prema ovoj neobičnoj ženi ostala je nijema sve do jedne pokladne noći kad je konačno skupio hrabrosti da joj priđe preko cijele sobe, i baš kao nekad Psibislavu, zatraži olovku. To veče izjavljuje joj ljubav na francuskom, ali biva pristojno odbijen. Madam Sosa vec idući dan odlazi u Dagestan.

Dok se Joahimu žuri u ravnicu i u vojsku, jer “ozbiljnost postoji samo dole, u životu”, Hans i ne razmišlja o odlasku, pjevajući “Bregovi su staništa slobode!” on uživa u svojoj bolesti bez posljedica pomiješanoj sa osećajem bezgranične slobode. Kad je Joahim odlučio da ode, Hans se prvi puta uplašio. “Je li moguće da će me on ovde gore ostaviti samog? To bi bilo u tolikoj meri ludo i strašno da osećam kako mi se lice ledi i srce nepravilno kuca, jer ako ja ovde gore ostanem sam, onda je sa mnom zauvek svršeno, jer ja sam nikad, nikad više, neću naći put u ravnicu…” Hans se zavarava i samo odgađa trenutak odlaska. Berens ga je pregledao (kad je otpuštao Joahima) i saopštio mu da je potpuno zdrav (većina ljudi bi se ovoj dijagnozi obradovala i jedva je dočekala, ali Kastorp nije želio da u nju veruje, odlučio je da ostane sve dok ga Berens ne otpusti izliječenog, “a ne ovako kao danas”).

Poslije dvogogodišnjeg boravka u planini, Hans je stekao zatvorenu samouverenost jedne sredine sa posebnim shvatanjima i “Oni u ravnici mogli su samo da slegnu ramenima i da konačno dignu ruke od njega, a za njega je to značilo potpunu slobodu od koje je njegovo srce malo -pomalo prestalo da strepi. ”

Iz potpune otupjelosti koja je već prelazila u razdražljivost, Hansa je izvukla želja da nauči da skija. Kad je Settembriniju saopštio svoju ideju, on je bio oduševljen, jer to je bio prvi pomak njegove duše u ustajaloj atmorsferi Berghofa: ”Kakva divna ideja! Dve godine provesti ovde i biti sposoban za takvu ideju. Ah, ne, vaše srce je zdravo, nema razloga da čovek očajava radi vas. Bravo, bravo!” Kastorp je naučio da skija zbog toga što se u duši stidio što visoku planinu i sniježnu mećavu posmatra iz svog ugodnog zaklona, sa svog balkona. “Skijanje mu je pružalo željenu usamljenost, najdublju usamljenost koja ga je stavljala u situacije čoveku potpuno strane i opasne. ” U ogromnoj planini, okružen mrtvom tišinom gde stalno pada snijeg, Kastorp “dete civilizacije”, osećao se potpuno nesigurno, ali njegova čula i duh davno su se bila navikla na takva osećanja, gore u Berghofu. On je sa nekom vrstom zadovoljenja osećao svoju krilatu nezavisnost, svoju slobodu skitanja. Za ono što se dešavalo u duši Hansa Kastorpa postojala je samo jedna riječ: izazivanje. Jednom prilikom našao se usred sniježne oluje i u groznici proživljava viziju raja, savršenog ostrva, gde su svi lijepi, zdravi, pametni i srećni; i krvavog rituala žrtvovanja. Ovde Mann simbolično naglasava da su u životu neophodni i sreća i patnja, da su neraskidivo povezani i da ne postoje odvojeno jedno od drugog.

Još prve večeri, Setembrini predlaže Kastorpu da spakuje kofere i napusti Berghof, jer on nije bolestan i tu ne pripada. On ga nije poslušao. Kasnije će mu reći: ”Preklinjem vas, držite do sebe! Budite ponosni i nemojte da se utopite u ono što vam je tuđe! Klonite se ove baruštine, ovog Kirkinog ostrva, vi niste dovoljno Odisej da biste na njemu mogli nekažnjeno da boravite. Ići ćete najzad na sve četiri, vi se već naginjete na prednje udove, uskoro cete početi da grokćete - čuvajte se!”

Još jednom ga je Settembrini učio: “Bogovi i smrtnici sišli su ponekad u carstvo senki i uspeli da se vrate. Ali podzemni bogovi znaju da onaj ko okusi plodove njihova carstva ostaje zauvek njihov. ”

Poslije sedam godina kod Kastorpa nastupa potpuna emocionalna otupjelost i otuđenost od porodice, njegova sentimentalna osećanja bila su svedena na nulu.

“Hans Kastorp je gledao oko sebe… video je samo jezive i podmukle stvari, i znao je šta vidi: život van vremena, bezbrižan i beznadezan, život aktivne raskalašenosti u stagnaciji, mrtav život. ”

I taj je život ostao takav sve do početka prvog svetskog rata, kad se Kastorp naglo budi, i kao u magnovenju shvata da ne smije više ni minuta ostati u sanatorijumu, pakuje svoje stvari i odlazi da se bori. Prošao je različita iskustva i od mlade i neformirane ličnosti pronašao svoj put. Tragično je što je njegov “poziv” dimom ispunjeno ratište i krvava borba. Na kraju, sam pisac kaze da je ova priča, ova istorija ispričana zbog nje same, ne zbog Hansa Kastorpa, bezazlenog siročeta života, jer on je bio jednostavan, samo je morao proći kroz duboko iskustvo bolesti i smrti, da bi dostigao zdravlje i pamet. __________________
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Šarkl Bodler - Cveće zla

Šarkl Bodler - Cveće zla





Beleška o piscu

Šarl Bodler ( 1821.-1867. ), francuski liričar, književni i likovni kritičar, autor izvanrednih pesama u prozi, najznačajnija je pesnička ličnost za modernu europsku poeziju, za njen pesnički izraz i tematiku te za sve njene teorijske preokupacije. Nesporazumi i trzavice u obitelji s majkom, poznanstvo s mulatkinjom Jeanne Lemer ( poznata pod imenom Jeanne Duval ), krajnje nesređen život ( pokušaj samoubojstva ), duboki sukobi s društvom, prevođenje E. A. Poea, odlučni su poticaj u njegovoj poeziji. Ali je Bodler u izboru motiva, izraza, jezika, ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pesnička ličnost. Među modernim pesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujući njihove potpuno nove, ali i šokantne, dotada nezamislive motive.
Glavno autorovo delo, istovremeno i teleljno za svu kasniju poeziju, Cveće zla ( 1857, drugo izdanje 1861. i treće izdanje 1869. ) izazvalo je svestranu diskusiju. Ipak Baudelairovi poetski motivi, sugestivnost potpuno novih metafora, snaga i neposredna životnost simbola, najviša dotjeranost jezika, složenost u zapažanjima, oživljavanje sinestezije izborili su Baudelairovim ostvarenjima neprijeporna priznanja.

Cveće zla

Šarl Bodler posve je originalna i individulana pesnička ličnost. On je u punom smislu riječi preteča simbolizma i moderne poezije uopće, a njegova pesnička zbirka Cveće zla sadrži sve elemente kasnije simboličke poezije
Bodler se u svemu odupire dotadašnjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romantičarskog sentimentalizma i pejzažnih motiva, Bodler otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajući u svom vremenu, zatvarajući se u ugođaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjećajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, doživljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjećajnih stanja izbija i neodređen pesnikov revolt koji se manifestira u ciničnom odnosu prema ljudima i životu: hvali ono što je nemoralno, nezdravo, odvratno-satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obraćanje svom dubokom “ja” , punom tajnovitosti, nedefinirasnsti, groze, tamnih i nejasnih slutnji.
Bodler realnu stvarnost doživljava kao neorganizirano i porazbacano mnoštvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u mašti stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost.
Baudelairovi Cveće zla delo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vreeme previše slobodno našlo se na sudu, neke su pesme bile zabranjene. Međutim ni to nije spriječilo ogroman Baudelairov uspeh koji je očit i danas.
Prokleti se pesnik na početku Cvjetova zla obraća čitaocu, on sebe na neki način uspoređuje s čitaocem, sa svim čitateljima, sa sveukupnim čovječanstvom.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Jedino dodada! - Kroz beskrajne sate
Dok sanja vješala, puši lule skromne.
Znaš je čitatelju, nekaznicu lomnu
Hipokrite stari - moj jednaki- brate!”
( Čitatelju )
------------------------------------------------------------------------------------------
Bodler čitave cikluse pesma posvećuje ženama. Njegov odnos prema ženi izuzetno je čudan. Za razliku od ostalih pesnika koji su ženu uzdizali do nebeskih visina, Bodler prezire ženu nazivajući je s demonom, mučenicom, prokletnicom.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Device, demoni, mučenice bijedne !
U preziru zbilje i njezinih uza
Sve beskraja žedne nezbludne il’ čedne,
Čas krikova prene, a čas prene suza,
Nad našim se paklom, munja nadsrne,
Grči duša moja: žali vas i voli,
Jer ko ganje peće žeđ muka žene,
Srca vaša - mize ljubavi i boli!”
( Prokletnice )
------------------------------------------------------------------------------------------
žene Bodler smatra ograničenim, glupim i sposobnim samo da zadovoljavaju muškarca. Išao je iz krajnosti u krajnost, čudi se što žena ima pristup u crkvu.
žene koje su inspirirale Bodler bile su Jeanne Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela Venera i Marije Danlrme Madona. Crna Venera bila je mulatkonja i Bodler je njoj posvetio čitav jedan ciklus pesama: Nakit, Egzotični miris, kosa, Vampir, Zeba. Crna Venera je prostitutka, monstruozna mješanka, lažljiva, nemilosrdna, samouvjerena i alkoholičarka koju pesnik ipak pretvara u predivnu devojku.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Dugo! Uvijek! U kosu ću ti tkati
Rubine, safire, dare skupocijene!
želji ćeš se mojoj uvijek odazvati.
Jer ti si mi čaša sanje dragocjene
Iz koje ispari vino uspomene! “
( Kosa )
------------------------------------------------------------------------------------------
“Ni sni opijuma ni tajanstva tame
Tako me ne mame kao slast usana,
K tebi žudnje idu poput karovana
Da ne sjaje zjena gase žeđu čame.
( Sed not satiatia )
------------------------------------------------------------------------------------------
Bijela Venera i Madona bile su manje važne žene za Baudelaierevo pesničko stvaralaštvo, no i o njima ispevao je pesme u kojima je iskazao svoju nadljudsko umijeće.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Sagradit ću za te, o Madono moja,
na dnu svojih žalosti bez broja,
Izdupsti u kutu svog srca najcrnijem
Daleko od svijeta tek da te sakrijem,
Skrovište za te modro i pozlaćeno.

Načinit ću noževa sedam, bez smijeha
Brusit ću ih kao majstor igve svoje
I u dno naciljati ljubavi svoje,
Zabosti ih u srce ti prestrašeno,
Srec rasplakano, Srce zagušeno!
( Jednoj Madoni )
------------------------------------------------------------------------------------------
Ljubav se dijeli na dvije komponente, seks i erotiku. Seks je često fizički kontakt, dok je erotika nešto duhovno što se događa u čovjekovoj psihi i što obično nema nikakve veze s fizičkim kontaktom.
U Baudelairovim pesmama prevladava erotika i ljubavni zanos prema ženama simbolima ljepote i zla koje pesnik istovremeno voli i mrzi.
------------------------------------------------------------------------------------------
“ U postelju skrivaš zvijezde same,
O nečista ženo, okrutna od čame!
Da ti se u igri posobone zubi
U jaslama trajnim novo srce ljubi.”
------------------------------------------------------------------------------------------
Bodler, prokleti pesnik, bio je kontraverzan ličnost za svoje vreeme o čemu svjedoče i njegove pesme. trebalo je proći mnogo godina da bi puk shvatio vreednost njegovih stihova. Vodile su se mnoge polemike oko toga da li je ono što je bolesno u stvarnosti bolesno i u umjetnosti. Bodler bio je zasigurno psihički nestabilna i nezadovoljna osoba koja nije bila zadovoljna svojim životom i koja je spas pronalazila u opijumu i alkoholu. No svakako je to njegovo nesređeno psihološko stanje napravilo od njega jednog od najbljih pesnika svih vremena.
------------------------------------------------------------------------------------------
“ Sva priroda hram je gde stupovi živi
Izrijecima mutnim ponekad se glase:
kroz šumu simbola čovjek probija se
i pod njinim prisnim pogledima živi.”
( Suglasja )
------------------------------------------------------------------------------------------
U pesmi Suglasja Baudelire je iznio vlastitu poetiku. Osnovni je zadatak pesnika da uočava i pronalazi u toj “šumi” simbola analogije, suglasnosti, a ta srodnost svih elemenata prirode poetski se može izraziti samo simbolom, usporedbom, metaforom, alegorijom.
Bodler je svojom poezijom, unoseći u nju ponovo subjektivni osjećaj kao bitnost, ali ne u romantičarskom smislu, ne iznoseći toliko goli osjećaj koliko “dušu”, psihu čovjeka - a s druge strane ostvarujući posebnu viziju života - doista otvorio put poeziji i uopće stvaralaštvu simbolista, koji će se pojaviti kao direktna reakcija na parnasovce i njihovu poeziju.


 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Đovani Bokačo - Dekameron

Đovani Bokačo - Dekameron




1. TEZA : BELEŠKA O PISCU

Đovani Bokačo (1313-1375),bio je talijanski pripovedač i romanopisac, proučavatelj Dantea (napisao život Danteov i komentar Božanstvene komedije). U romanu u prozi Filocolo (1338) obradio je ljubavno-pustolovnu temu o ustrajnoj ljubavi, vrlo poznatu u srednjem veku. Uromanima u stihovima (u oktavama) Filostrato (1338) i Teseida (1339/40) obrađuje teme iz grčkih bajki. Autobiografsku građu obradio je u proznom romanu Elegija gospe Fiammette (1343). Legendarnu građu o postanku Fiesola i Firence obradio u oktavama u spjevu Ninfale fiesolando (1344-1346). Najznačajnije je djelo Dekameron (1348-1353), što znači knjiga deset dana. U zbirci od sto novela, dok kuga vlada u Firenci, sedam djevojaka i tri mladića provode vreeme u prirodi pričajući naizmjenice deset novela u deset dana. Svojim djelom Boccaccio je otvorio nova tematska područja iz ličnog i intimnog života, potvrdio nove renesansne poglede na ljudski život, a noveli postavio njene klasične izražajne okvire tako da će stil njegove novele vekima biti i ostati uzor talijanske umjetničke proze. Na sličan način kao Petrarchin Canzionijere u lirici.

2. TEZA : ANALIZA DJELA

TREĆI DAN, NOVELA PRVA

LIKOVI: Nuto (vrtlar)
Masetto
Nadstojnik
Glavna časna sestra
Opatice

MJESTO DOGAĐANJA: ”U ovom našem kraju bio je, a i sada je jedan...”

FABULA: U nekom je kraju postojao samostan. U njemu je radio vrtlar po imenu Nuto. Održavao je vrt, ali kako su ga zadirkivale opatice i pošto nije bio zadovoljan plaćom, izravnao je račune i vratio se u svoj rodni kraj Lamporecchio. Tamo ga je dočekao mudri Masetto, i čuvši čime se i kako Nuto, uzeo je sjekiru i uputio se prema samostanu. Malo je razmislio i došao do zaključka, pošto je mlad, da se pravi da je nijem, jer ga inače možda ne bi htjeli uzeti da radi za njih. Kad je došao tamo, obavio je nekoliko poslova. Nadstojnik se uvjerio da on vrlo dobro obavlja svoj posao, dogovorio se sa glavnom časnom sestrom da ga zadrže. Dok se jednog dana pravio na livadi da drema, pored njega su pričale dve opatice kako su čule, da je ono što muškarac može pružiti ženi mnogo ljepše od najljepših zadovoljstava na svetu, te odluče to isprobati s njim. Nakon što su to radile više dana, opaze ih tako druge opatice, pa im se i one pridruže. Tako je Masetto morao zadovoljavati svih deset opatica. Šetajući se vrtom jednog dana glavna časna sestra primieti Masetta napola gola, pa i ona odluči to isprobati. Odnese ga u dvor i zadrži ga tamo par dana. Nakon više dana, Masetto nije mogao više izdržati sve to,pa je progovorio glavnoj časnoj sestri. Ispričao joj je da ta bolest nije njemu urođena, i da sada nije naglo progovorio. Priznao joj je istinu o opaticama i molio je da ona to sredi. Ona se dogovorila sa drugim opaticam o tome kada će ga koja imati. Kada je umro nadstojnik, njega su stavili na njegovo mjesto. Kada je Masetto ostario, vratio se u rodni kraj Lamporecchio veoma bogat.

TREĆI DAN, NOVELA ČETVRTA

LIKOVI: Puccio di Rinieri
Isabetta (Pucciova žena)
Don Felice

MJESTO DOGAĐANJA: ”Blizini San-Brankacija živio je jedan...”

FABULA: Nedaleko crkve San-Brankacija živio je Puccio di Rinieri. Bio je vrlo pobožan. Imao je mladu i vrlo lijepu ženu pod imenom Isabetta. Jednog je dana u taj kraj došao redovnik imenom Don Felice. Odmah je otkrio želje Puccia, i ono što muči njega i njegovu ženu. Puccio je bio vrlo pobožan, i nije mogao pono uživati s ženom. On i njegova žena su se zavoljeli, ali toj njihovoj ljubavi je bio prepreka Puccio, koji nije često izlazio iz svoje kuće. Don Felice je reešio problem tako što je Pucciu izmislio način kako da postane svetac. Rekao mu je da mora svaki dan postiti i svake noći moliti na terasi očenaše i zdravomaree. Puccio di Rinieri je to povjerovao i dok je molio na terasi, Don Felice je uživao sa njegovom ženom u njegovoj sobi.

ČETVRTI DAN, NOVELA PRVA

LIKOVI: Salernski knez Tancredi
Vojskovođa Capove
Ghismonda (Kći kneza Tancreda)
Guiscardo

MJESTO DOGAĐANJA: “Tancredo, knez od Salerna, bio je...”

FABULA: Salerinski knez Tancredi, imao je kćerku jedinicu imenom Ghismonda. Volio ju je više nego što su drugi roditelji volili svoju djecu, i zato ju nije htio udati. Kada je ona već bila u godinama kada se druge djevojke udaju, on ipak odluči da je uda, za vojskovođu Capova. Međutim ona nije voljela Capova, već se zaljubila za Guiscarda koji je bio iz nižeg staleža. Takav brak njen otac nebi nikad dopustio. Dala je naslutiti Guiscardu da ga voli. Počeli su se tajno viđati. Jednog je dana Tancredi tražio kćerku. Običavao ju je posjećivati u sobi. Jedan dan došao je u njenu sobu i zaspao. Zaspao je na sakrivenom mjestu. Ona ga nije vidjela i počela se zabavljati sa Guiscardom. Kada je to vidio Tancredi, nije ništa rekao. Šutio je i čekao, pa kada su oboje otišli, neprimjetno se išuljao iz sobe. Drugo jutro naredio je svojim slugama da zarobe Guiscarda, i odtad su ga u najvećoj tajini držali zarobljenog u jednoj prostorei dvora. Kad je saopćio kćerki da je zarobio Guiscarda, ona je rekla da treba oboje kazniti. Drugo je jutro knez Tancredi zagušio Guiscarda. Izvadio mu srce i na tanjuru ga je poslao svojoj kćerki. Kada je ona vidjela to srce, dugo je vreeme plakala nad njim, a kasnije je ulila u tu krv otrov i sve skupa popila. Čim je to čuo knez Tancredi, dotrčao je u njenu sobu, u kojoj je ona ležala sa srcem Guiscarda naslonjenim na njeno srce. Zadnje rječi koje je Ghismonda izgovorila bile su, da želi da ih pokopaju zajedno da bude stalno s njim. To je njen otac kasnije i učinio.

ČETVRTI DAN, NOVELA ŠESTA

LIKOVI: Plemić Negro da Ponte Cararo
Andreuola (kći plemića Negra)
Gabriotto
Sluškinja

MJESTO DOGAĐANJA: “U gradu Breschi živio je nekada jedan...”

FABULA: Plemić Negro da Ponte Cararo imao je više djece među kojima i kćerku Andreuolu. Andreuola se zaljubila u susjeda pod imenom Gabriotto, koji je pripadao nižem staležu od njenog. Sluškinja joj je pomogla pri tome da Gabriotto dozna o tome kako ga ona voli, te da se oni viđaju i uživaju skupa. Andreuola je sanjala da uživa s njim, i da iz njega izađe nešto crno, i da ga ona gubi. Kada mu je ona to ispričala, nije htio vjerovati, pa ju je pokušao smiriti. Malo kasnije umro je u njenim rukama. Sluškinja joj je pomagala odnijeti tijelo do njegove kuće. Putem su ih uhitili čuvari i odnijeli pred sud. Nakon što je ispričala istinu, otac se uvjerio da je nevina, pa ju je poveo kući. Gabriotta su zakopali sa svim počastima a kasnije su Andreuola i sluškinja otišle su u samostan i živjele još dugo očiščene od greeha.
PETI DAN, NOVELA ČETVRTA

LIKOVI: Lucio da Valbona (mesar)
Đakomina (žena mesara Lucia)
Catarina (kći mesara Lucia)
Ricardo Manardi

MJESTO DOGAĐANJA: “Nedavno je u Romaniji živio jedan...”

FABULA: Mesar Lucio da Valbona imao je kćerku Catarinu. Bila je najljepša djevojka u tom kraju. Nakon što ih je više puta posijetio Ricardo Manardi, priznao joj je svoju ljubav. Pošto je njen otac pazio na nju, bio je problem kako da se sastanu. Ricardo je rekao neka noć prespava na terasi, pa da će on naći način da dođe kod nje. Ona je rekla roditeljima da joj je u sobi vruće spavati, pa da uz njihovo dopuštenje namjerava spavati na terasi. Ricardo je došao te noći na terasu. Cijelu noć bili su zajedno, a pred jutro su zaspali. Kad se njen otac pred jutro probudio, vidio ih je na terasi kako skupa leže. Pozvao je ženu da se i ona uvjeri u njihovu ljubav. Kad su se probudili, Catarina je počela plakati, jer se bojala oca i njegove osvete. Iznenadila se je kad je dobila dopuštenje za njihovo vjenčanje.

PETI DAN, NOVELA OSMA

LIKOVI: Nestađo degli Onesti
Paola Traversi

MJESTO DOGAĐANJA: “U Raveni, prastarom gradu Romanjie, bilo...”

FABULA: Nestađo degli Onesti, bogat i otmjen plemić zaljubio se u djevojku plemićke obitelji Traversi. Htio ju je osvojiti rasipajući svoje bogatstvo nad njom, međutim ona ga nije htjela. Jednog je dana on poslan na molbu roditelja u Kjeso, gdje je ugledao scenu kako vitez tjera mladu djevojku. Pomislio je kad bi Poala vidjela takvu scenu, da bi ga od straha možda zavoljela. Vratio se u Ravenu, pozvao je nju i svoju rodbinu na ručak. Vidjevši takvu scenu, Paola je pomislila da je njoj namjenjena, i strahujući za sebe zavoli Nestađa. Uskoro su se nakon toga vjenčali.

ŠESTI DAN, NOVELA SEDMA

LIKOVI: Madona Filipa
Rinaldo de Puljezi
Lazarina de Gvacaljotrea

MJESTO DOGAĐANJA: “U gradu Pratu postojao je nekad...”

FABULA: U ono vreeme, u Pratu je postojao zakon koji je govorio da ako je muž nađe u preljubu, ženu može dati na sud i da ona može biti obješena. Rinaldo de Puljezi je tako pronašao u preljubu svoju ženu sa Lazarinom. Priveo ju je pred sud da joj oni sude. Kad su je upitali da li priznaje preljub, ona je potvrdno odgovorila, ali da želi upitati muža, da li mu je ona uvek udovoljavala želje kada je on to htio. On je na to pitanje odgovorio potvrdno. žena je rekla sudu da ne vidi razloga zbog ćega bi doma stajala neiskorištena, za vreeme dok nije potrebna svome mužu. Sud je rekao da ona ima pravo, pa su izmjenili zakon tako, da bilo koja žena koja zadovolji svog muža, može zadovoljavati i druge muškarce.

SEDMI DAN, NOVELA DRUGA

LIKOVI: Peronela
Muž Peronele
Đanelo Striniario

MJESTO DOGAĐANJA: “Pree kratkog vremena se u Napulju...”

FABULA: Peronela se oženila siromahom. Pošto nisu imali novaca, on je svako jutro išao rano raditi ili tražiti posao. Kasno se vračao doma. Za to vreeme, dok je on radio, Peronela se zabavljala s Đanelom Striniarom, koji bi dolazio kod nje čim bi joj muž otišao na posao. Tako je bilo više dana, sve dok se jednog jutra ne vrati kući. Kada Peronela primjeti da se muž već vratio sa posla, reče Đanelu da se brzo sakree u jedno veliko bure koje su imali u kući. Peronela kaže mužu da neće imati šta jesti ako se misli tako rano vraćati s posla. On je doveo kupca za veliko bure koji će mu dat pet srebrnih forinta. Rekla mu je da je iona isto našla kupca koji će joj isto dati sedam srebrnih forinta te da je taj kupac ušao u bure da pregleda da li je cijelo. Kada je to čuo njen muž, potjera svog kupca, jer mu je on davao dve forinte manje nego onaj drugi, te otiđe kod bureta da završi posao. Đanelo je rekao da je bure cijelo i da će ga kupiti ako mu ga očisti, što je Peronelin muž i učinio. Dok je on čistio to bure, Peronela i Đanelo su se zabavljali. Kad je on završio posao, Đanelo je platio bure i odnio ga kući.

DEVETI DAN, NOVELA DRUGA

LIKOVI: Izabeta
Mladić
Glavna časna sestra
Opatice
Svečenik

MJESTO DOGAĐANJA: “U Lombardiji se nalazio jedan po...”

FABULA: Izabeta je bila opatica u samostanu. Zaljubila u mladića koji je dolazio u taj samostan. Priznala mu je svoju ljubav, pa su oni često zabavljali. Kada su to druge opatice vidjele, otrčale su do sobe glavne časne sestre. Strahujući da je ne nađu da spava sa svećenikom, brzo se obukla i u žurbi umjesto marame na glavu je stavila svećenikove gaće. U žurbi to nije primjetila niti jedna opatica. Kad su došli pred Izabetinu sobu, provalili su, i zatekli Izabetu i mladića kako se zabavljaju. Izabetu su otjerale iz sobe da joj sude. Kada je kasnije Izabeta primjetila što je na glavi glavne časne sestre, kazala je neka si prvo sveže maramu pa neka onda razgovara s njom. Tada su i opatice primjetile što se nalazi na glavi glavne časne sestre, te je ona bila prisiljena da dopusti svim opaticama da vode ljubav kad god žele. Tada se Izabeta vratila svom ljubavniku i nastavili su i dalje nesmetano se viđati.

DESETI DAN, NOVELA ČETVRTA

LIKOVI: Meser Gentile de Karizendi
Nikola Kačanimik
Katalina

MJESTO DOGAĐANJA: “U Bologni, divnom lombardijskom gradu...”

FABULA: U Bologni je živio mladi čovjek imenom Đentile de Karizendi. Zaljubio se u jednu plemkinju Katalinu. Ona njemu nije uzvraćala ljubav i nije ga voljela. Ona otiđe na svoj posjed gdje se razbolila. Doktori nisu mogli naći znakove života, pa su je zakopali. Kada je Đentile doznao da je ona umrla, uputio se u najvećoj tajnosti sa slugom do njenog groba. Došavši tamo uđe u grobnicu i poljubi je više puta, a kasnije odluči da joj može dotaknuti grudi. Primjetio je da u njenim grudima ima još malo života, pa je odnese u svoju kuću gdje mu je njegova majka pomogla da je ozdrave. Kad je ona ozdravila zamolila je Đentila da joj dopusti da se vrati svojoj rodbini. On je rekao da pošto svi misle da je ona mrtva da će pozvati neke plemiće na gozbu kod sebe te tako i njenog muža i da će je pred svima njemu uručiti kao poklon. Ona je na to pristala. Morala je počekati da se on vrati s puta, da bi vidjela svoju rodbinu. U međuvremenu je rodila sinčića. Kada se Đentile vratio s puta i vidje kako je ozdravila, napravi gozbu i pozove plemiće na ručak. Zapitao je da li bi bilo pravedno kada bi neki čovjek bacio svog bolesnog slugu na ulicu, a drugi bi ga izlječio da ga taj drugi zadrži za sebe. Na to su se svi dogovorili a Nikola je izrekao u ime svih da je to pravedno. Tada Gentile naredi slugama da uvedu Katalinu što i učine. Kad je došla on se udalji, a drugi su gosti ispitivali Katalinu o tome ko je, to ona nije odgovarala. Kasnije je Đentile predao Nikoli svoju ženu i dijete. Kasnije su ga za to svi hvalili.

3. TEZA : O DEKAMERONU

Dekameron nije proizvod jednog bludnog i ustreptalog života kakav je bio Boccacciov, već plod profinjene umjetničke analize i tihog izražavanja genijalnosti koja živi u prostoru i vremenu, te osijeća pravi trenutak. (komentar iz dijela).
Dekameron je produkt ponašanja građana tog vremena. žene su bile varljive. Napravile su ćak i zakon koji im dopušta da se druže s drugim muškarcima. Neki muškarci su bili naivni i glupi, a drugi mladići hrabri i nepromišljeni. Izgleda da je u to vreeme bilo dosta vanbračne dijece, čak možda više nego danas.
Dekameron je već u 14. veku bio preveden na francuski, a onda i na engleski jezik. Nastavši u najgorem vremenu tj. za vreme kuge, te pored svih grozota, zrači snažnom životnom voljom i optimizmom.
Sto novela, povezao je okvirom. Dok u Firenci vlada kuga, sedam djevojaka i tri mladića napuštaju grad da bi izbjegli smrt, odlaze u obljižni Fijezole i tamo provode deset dana u pričanju najraznovrsnijih događaja, u prvom redu ljubavnih, karakterističnih za period 13. i 14. veka.
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi




O piscu:

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.), književnik i enciklopedista, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. veka.

Mesto i vrijeme radnje:
Zagreb, jedna ljetna noć prije rata 1914-18. od jedan do pet u noći

Likovi:

·Ignjat Glembay, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina)
·barunica Castelli - Glembay, njegova druga žena (45 godina)
·dr. Leone Glembay, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides - Danielli (38 godina)
·Angelika Glembay, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina)
·Fabriczy, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina)
·Dr. Puba Fabriczy, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd. (28 godina)
·dr. med. Altman, liječnik (51 godina)
dr. theol. et phil. Silberbrandt, baruničin ispovjednik (39 godina)
·Oliver Glembay, sin barunice Castelli i ignjata Glembaya (17 godina)
sobarice, gosti


Vrsta: drama u tri čina (psihološko-socijalna)

Sadržaj:

ČIN PRVI

Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosjedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelo veče. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. . Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajući govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi.
Gosti odlaze. Neki pričaju o vezi Leonea i Angelike.

ČIN DRUGI

Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne. Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i da li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, a Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah slijedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Oče naš, a već se prekrižila i otšla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačnu dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice. Konačno Leone priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda ali kasno, Glembay je bio već mrtav.

ČIN TREĆI

Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skico i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je ******, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori: “Marš napolje. ” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare i govori: ”Ni riječi više!”;želi je zgrabiti, ali ona pobjegne I on za njom potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” na što ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana na stubištu. Angelika stoji poput kipa.

 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Tolkin - Družina prstenova

Tolkin - Družina prstenova




BELEŠKA O PISCU:

Tolkin, Džon Ronald Rejel (1892-1973). Engleski pisac rođen u Južnoj Africi. Osim ovih pet knjiga Tolkin je objavio i nekoliko kratkih radova u obliku pripovijedaka kao Farmer Gils of Ham (1949) i Smith of Wooton Major (1967), ili u obliku pjesama kao Adventures of Tom Bombandil and Other Verses from the Red Book (1962). Tolkin je tokom svog života s dosta uspjeha ilustrirao neke svoje radove, a najveći broj ilustracija napravio je za Hobita. Ilustracije koje je sam nacrtao i kolorirao za ovu knjigu su pod brojevima I, II, III, IV, V, dok je ostale kolorirao H. E. Riddett.
Utjecaj koji je J. R. R. Tolkin ostavio ne samo na svoje mnogobrojne čitatelje i na druge pisce u posljednjih pedeset godina, svrstava ga, nesumnjivo, među velikane svetske književnosti dvadesetog stoljeća.

TEMA:
Uništenje Prstena vladara.

MJESTO RADNJE:
Međuzemlje


VRIJEME RADNJE:

Sva četiri godišnja doba

FABULA: - KNJIGA PRVA -

Na Bilbov i Frodov zajednički rođendan došlo je 144 ljudi, točno koliko su Bilbo i Frodo imali zajedno godina. Na tu su proslavu bili pozvani čak i Sackville-Bagginsovi. Gandalf je priredio nezaboravni vatromet. Bilbo je odednom nestao. Stvorio se u svojoj sobi, gde ga je čekao Gandalf. Gandalf je jedini znao da se on poslužio Prstenom. Taj Prsten je imao čarobnu moč: tko god ga je nataknuo postao je nevidljiv. Bilbo je namjeravao krenuti na svoje zadnje putovanje, ali je po dogovoru sa Gandalfom morao ostaviti prsten Frodu. Bilbo se tomu odupirao, ali mu je Gandalf zaprijetio, te ga je ipak ostavio. Frodo je ušao u sobu čim je Bilbo otišao. Gandalf je objasnio Frodu kakvu moč ima taj prsten i da ga se pothitno mora uništiti. Bacio ga je u vatru na što se Frodo zgrozio, ali na njegovo čuđenje prstenu ništa nije bilo. Gandalf mu je rekao da ga se može uništiti jedino u vatri u kojoj je sakovan. Frodo je rekao da će krenuti na to putovanje na svoj pedeseti rođendan. Frodo je na svoj pedeseti rođendan prodao Vrećasti vijenac Sackville-Bagginsovima. Za suputnike je odabrao Sama i Pippina. Noć pred putovanje Frodo je čuo kako Čiča Gamgee razgovara sa nekom osobom. Sutradan se moralo krenuti na put, a Gandalfa još nije bilo. Trojica hobita su krenula usprkos tome na svoj put u Bucklebury. Na tom putu su im se dogodile nevolje. Frodo, Pippin i Sam naišli su na Crnog Jahača. Brzo su se sakrili pokraj puta. Jahač je njuškao oko sebe. Froda je iznenada obuzela želja da natakne Prsten na prst, iako mu je Gandalf rekao da to ne radi ni u najvećoj opasnosti. Jahač je odjahao Cestom, a družini je laknulo. Tog dana družina je razgovarala da li je to isti Jahač koji je bio u Vrećastom vijencu. Odlučili su da ne idu više po Cesti jer je preopasno. U slijedećih nekoliko dana naišli su na skupinu vilenjaka kojoj je vođa bio Gildor. Frodo ga je pitao u svezi Crnih Jahača, ali im je on rekao da im ništa neće reči o njima, ako im Gandalf već nije rekao. Ubrzo su došli i u Bucklebury, na posjed starog Maggota. Frodo se sjetio, dok je još živio u Brandy Hallu, da je kod njega krao gljive. Maggot im je ispričao da je kod njega bio čudan svat, visoka osoba u crnom sa crnim konjem i da je tražila njega, Froda Bagginsa. Rekao im je da su mu se psi, Panđža, Derač i Vučina, na smrt preplašili. Na večer je farmer Maggot odvezao kolima Froda, Sama i Peregrina do skele, a usput im je ponio nešto za prigristi. Na pola puta su začuli topot konja. Pomislili su da su to možda Jahači, ali je to zapravo bio Merry. Svima je laknulo. Farmer ih je napustio i ostavio Frodu košaru. Kada je Frodo pogledao košaru osmjehuo se jer je osjetio je miris gljiva. Kod Merrya su ostali jako malo, odmah su slijedeći dan krenuli na put. Na tom putovanje im se i Merry pridružio. Frodo nije htio ići Cestom jer bi se izložili velikoj opasnosti od Jahača, nego je odlučio krenuti jako opasnim putem - putem kroz Staru šumu. Na tom putu im svašta dogodilo – od dobrog do lošeg. Jednom prilikom su zaspali ispod Vrbovog starca. Vrbov starac je gospodario šumom. Frodo se digao da bi se otišao umiti u potoku, ali je bučnuo u vodu. Sam ga je izvukao iz vode, ali kad su se vratili do mjesta gde su spavali Merrya i Pipina više nije bilo, jedino su Merryeve noge ostale vani, dok mu je tijelo bilo u Vrbovom starcu. Sam se dosjetio da bi mogli zapaliti drveče, što su i učinili. Odmah zatim Merry je počeo vikati da zgase vatru. Frodo je odednom počeo vikati na sav glas: U pomoć! . Ubrzo je zastao jer je netko počeo pjevati. Pjesma se činila besmislenom, ali kako im se taj glas približavao Frodo je čuo pjesmu kako zapravo ide. Uto dođe i Tom Bombadil, čovek koji je pjevao tu pjesmu i spasi Merrya i Pippina od Vrbovog starca. Hobiti su zajedno sa Tomom otišli u njegovu kuću i upoznali Goldberry, devojku o kojoj je pjesma govorila. U Tomovoj kući ostali su svega par dana. Tom ih je čas prije odlaska naučio pjesmu koju moraju pjevati ako zapadnu u bilokakvu nevolju. Pjesmu su morali upotrijebiti samo jednom, i to kod Grobnog humlja. Ubrzo su došli u svratište Kod razigranog ponija. Tamo se Frodo predstavljao pod imenom Podgorski i upoznao Stridera koji je znao za njihov put. Te večeri su ih napali Jahači, ali nitko nije bio ozlijeđen. Sutradan su krenuli rano ujutro na put sa Striderom, koji im se u međuvremenu pridružio. Usput su kupili izgladnjelog ponija od Billa Papratovine. Sam mu je nadenuo ime Bill. Krenuli su Zelenim putem, prema Vetrovrhu. Strider se ubrzo predomislio i krenuo Cestom. Nakon kračeg putovanja Cestom, skrenuli su sa puta i sišli u zaklon. Trećeg dana odlaska iz Breeja izaši su iz šume Chetwood, približavali su se Muhovodnoj mlaki. Isprva im je dobro naprdovalo putovanje po Muhovodnoj mlaki, ali što su više odmicali kretanje im je postajalo sporije i nepouzdanije. Muhe su ih počele peckati. Frodo je na istočnom nebu ugledao neko svetlo i upitao Stridera što je to. Frodo je dobio odgovor koji je glasio: Ne znam. Predaleko je da bi se moglo razabrati. Nalik je na munju koja skače s vrha na vrh brda. Petog dana putovanja su ugledali Vetrovrh. Na zapadnoj strani Vetrovrha našli su uvalu. Na tom mjestu su ostavili Sama, Pippina i ponije, dok su ustali krenuli dalje. Kada su došli na vrh naišli su na širok prsten od prastarog kamenog zida. Na vrhu su našli na kamen koji je bio ravniji od ostalih i činilo se da je izmakao vatri. Na njemu su ugledali rune. Strider je mislio da stoje umjesto G3 i da znače da je Gandalf bio na tom mjestu trećeg listopada, prije tri dana. Strider je zaključio da je na tom mjestu došlo do bitke i da je tu bilo ono svetlo koje su videli na istoku prije tri dana. Merry je nešto ugledao i obavijestio Stridera o tome, a Strider se bacio na zemlju i povukao Froda za sobom, a ni Merry nije bio blesav, te se i sam bacio na pod. Svi su se bojali najgoreg, što je Strider i potvrdio. Družina je otišla u šumu i naložila vatru. Ubrzo su ugledali i nekoliko spodoba koje su krenule na njih. Froda je odednom obuzela želja da natakne Prsten, što je i učinio. Frodo je mogao gledati Prstenove utvare kakve zapravo jesu, a one njega isto. Odednom su krenule na njega, a Frodo isuče mač i usklikne: O Elbereth! Gilthoniel! Istodobno
zada neprijatelju jak udarac. Noć se prolomi od prodorna krika, a Frodo osjeti da ga je neka oštrica, poput strijele ubola u lijevo rame. Mač se slomio pod njim i Frodo zadnjim snagama skine Prsten s prsta i čvrsto ga stisne u ruci. Kad se Frodo osvestio, vidio je da je ležao uz vatru koja je još jače gorjela. Sam je Frodu ispričao što se dogodilo. Uto je došao i Strider. Kad je Strider čuo što mu Frodo ima reči, udaljio se i pozvao Sama. Ispričao mu je sve što mu je imao reči i rekao da će učiniti sve što može da pomogne Frodu. Ujutro su krenuli na jug, a to je značilo da moraju ići Cestom. Frodo nije mogao hodati, pa su ga posjeli na ponija. Prije nego što je prošao prvi dan marša, Frodovi bolovi su se pojačali. Na kraju petog dana tlo se počelo uzdizati. U daljini se nazirala još jedna rijeka u kamenitoj dolini napol obavijenoj izmaglicom. Došli su do rijeke Mitheithel, a na njoj je bio Posljednji most preko kojeg prelazi Cesta, a to je značilo da ponovo moraju Cestom. Sutradan su nastavili putovanje. Nisu ugledali neprijatelja, ali je Strider našao blijedozelen dragulj zvan beril, vilin-kamen. To im je ulilo nadu. Prešli su preko mosta. Pippin je ubrzo našao stazu kojom su nastavili put. Naišli su na trolovsku jazbinu te oprezno krenuli dalje. Produžili su stazom i naišli na tri velika okamenjena trola. To su bili oni trolovi na koje su nabasali patuljci i Bilbo, koji su se svađali kako će ih spremit za jelo. Popodne sunastavili putem kojim su verojatno išli Bilbo, Gandalf i patuljci. Ubrzo su naišli na Glorfindela koji boravi u Elrondovoj kući. Ubrzo su naišli na Jahače. Glorfindel posjedne Froda na konja i dovikne konju nešto na vilin-jeziku i konj pojuri brže od neprijateljevih. Konj zastane pred vodom, a Jahači počnu vikati Frodu. Prsten! Prsten! Iznenada rijeka podivlja, a neprijatelji i njihovi konji se utope.

- KNJIGA DRUGA -

Kad se Frodo probudio, vidio je da leži u krevetu, u Elrondovoj kući. Frodo upita strop na sav glas gde je i koliko je sati. Nečiji mu glas odgovori da je u Elrondovoj kući i da je deset sati prije podne. To je bio Gandalfov glas. Gandalf mu kaže da je sva družina zdrava i čitava. Sutradan se Frodo rano probudio. Morali su odabrati tko će sve ići na put. To su bili hobiti, Dunadan(Aragorn ili Strider), Boromir, Gandalf, Gimli(sin Gloinov) i Legolas. Družina je krenula u prosincu na put, ali je prije toga putovanja Bilbo darovao Frodu vilenjački bodež i košulju od mithrila, koju mu je darovao Thorin. Nisu ponijeli puno prtljage na put. Jednom zgodom nisu mogli proći vrh Caradhras te su morali ići rudnicima Morije. U njima su pronašli knjigu u koju su Balin, Ori i Nori zapisivali događaje. U knjizi su naišli na puno čudnih zapisa. Odednom su ih napali orci i trolovi. Froda je pogodilo koplje, ali mu ništa nije bilo zato jer je nosio pancirnu košulju od mithrila. Samo se Gandalf nije živ izvukao iz rudnika Morije. Poginuo je u borbi protiv propasti Durinove - Balrogom. Kada je Dunadan pregledavao Froda, vidio je da ima pancirnu košulju od mithrila i da ga zato koplje nije proburazilo. Ubrzo su došli u šumu Lothlorien. Vilenjaci su svima morali staviti povez na oči, uključujući i Legolasa, jer se Gimli protivio da jedini ima povez na očima. Došli su do gospodara i gospodarice Lothloriena koji su ih jako dobro ugostili. Galadriel, gospodarica Lothloriena, je pokazala Frodu i Samu svoje zrcalo u kojem su mogli videti što će se sve događati. Samo je Frodu pokazala Prsten. Jedan od tri koja su bila sakrivena od Saurona. Družina je opet morala krenuti na put, ali su im gospodar Celeborn i gospodarica Galadriel dali čamce i zalihe za put. Prvog dana putovanja čamcima opazili su Goluma. Uspješno su ga potjerali. Utaborili su se kod Kresokama. Tamo je Boromir pokušao oduzeti Prsten Frodu. Zbog toga je Frodo zajedno sa Samom uzeo jedan čamac, a da nikom nije rekao, jer nije htio žrtvovati prijatelje.

DIJELOVI FABULE:

UVOD:
Frodo, Sam i Pippin kreću na put.

ZAPLET:
Tri hobita nalijeću na Crne Jahače.

VRHUNAC:
Gandalfova smrt u rudnicima Morije.

RASPLET:
Frodo i Sam bježe od ostatka družine.

LIKOVI:

Frodo, Elrond, Gandalf, Celeborn, Galadriel, Gimli, Legolas, Aragorn, Boromir, Merry, Pippin, Sam i Jahači

OPIS LIKOVA:

Hobiti

“… mali ljudi, otprilike upola naše visine, manji su i od bradatih patuljaka. Hobiti nemaju brade. ” “… na tabanima izrastu prirodni potplati i gusta topla smeđa dlaka kakva im raste i na glavi (kovrčava) …” Niski, kovrčave kose, dlake među nožnim prstima, dugi smeđi prsti. Pouzdani, poverljivi.

Aragorn

“To vam je jedan od onih lutalica – mi ih zovemo graničari. ” “… on zabaci kukuljicu i otkrije razbarušenu glavu tamne kose prošarane sjedinama, i dva oštra siva oka na blijedu i ozbiljnu licu. ”
Visok, tamne kose prošarane sjedinama, razbarušene glave, dva oštra siva oka na blijedu i ozbiljnu licu. Kraljevskog soja. Odan prijatelj.

Boromir

“… visok čovek lijepa i plemenita lica, crne kose i sivih očiju, ponosita i stroga pogleda. ”. Visok, jak, lijepa i plemenita lica, crne kose i sivih očiju, ponosita i stroga pogleda. ”. Kraljevskog soja,odan, pohlepan.

Gandalf

“… stari lutajući opsjenar Gandalf…”. Visok, sijede kose i brade, star. Carobnjak, požrtvovan.

Gimli

“… jedan mlađi patuljak: njegov sin Gimli. ”. Nizak, mlad. Patuljak. Ratoboran.

Legolas

“… strani vilenjak odeven u zeleno i smeđe, Legolas…”. Duge kose, visok. Vilenjak. Odan prijatelj.

POUKA:
Koliko god da je zlo jako, dobro će ga nadvladati.


 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Aleksandar Dima - Grof Monte Kristo

Aleksandar Dima - Grof Monte Kristo




BELEŠKE O PISCU

Aleksandar Dima je francuski pisac rođen 1802. g. Najpopularniji je romanopisac i dramatičar svoga vremena. Bio je jedan od začetnika roman – feljtona. Bio je pisac nevjerojatnog plodnog talenta, bogate fantazije i živa duha. Otac mu je bio poznati Bonapartin general, a Aleksandar je bez oca ostao u svojoj četvrtoj godini. pošto je bio odgajan samo sa strane majke u njemu se razvio pustolovan duh kojemu nikada nije manjkalo slobode. Napisao je mnoga dela, neka sam, a neka u suradnji sa drugima. Njegovo izuzetno bogato stvaralaštvo sadrži oko 300 drama i romana. za kazalište je zaslužan što je dao prvu povijesnu romantičku dramu «Henrik III. i njegov dvor» koja je izvedena godinu dana prije Igove poznate drame Hernani. Temelji se na povijesnim činjenicama koje su kombinirane sa ljubavnom dramom. To je prvo francusko kazališno delo prikazano na francuskoj sceni. nakon uspjeha drame «Antony» - tragedija ljubomore, Dima je napisao još mnogo drama, melodrama, tragedija i lakih komedija. Tragedije imaju sve osobine romantičnog kazališta. golem aparat, mnogo osoba, patentičan ton, složene sukobe i mnoštvo obrata. Velik su uspjeh postigli njegovi pseudopovijesni romani u kojima povijest oživljava kao zanimljiva i slikovita stvarnost. Dokument vremena obogaćen je zanimljivim zapletom, mnogim pustolovinama, simpatičnim i hrabrim junacima. Najpoznatije dimino delo je trilogija romana «Tri mušketira», «Dvadeset godina kasnije», «Vicomte de Bragelonne», zatim slijede «Grof Monte Kristo», «Kraljica Margo», te «Gospođa de Montsoreau». Uticaj avanturističko – povijesnih Dimaovih romana osjetio se gotovo u cijeloj europskoj trivijalnoj literaturi. Međutim, sama kompozicija, svjež dijalog i živ opis privlače i danas pažnju i interes široke publike. Umro je 1870. g.

KRATAK SADRžAJ

U luci Notre Dame de la Garde u gradu Marselju svi su s nestrpljenjem očekivali brod Faraon koji je trebao stići još prije tjedan dana. Svi su bili sretni i radosni, ali mlada zanosna Mercedes je videla da je na brodu zastava na pola koplja, što je označavalo neku nesreću. Fernand Mondego je provodio posljednje trenutke sa svojom nećakinjom Mercedes u koju je bio zaljubljen. Ona nije marila za to, već je s nestrpljenjem očekivala svoga zaručnika Edmonda Dantesa. Dantes je bio časnik na brodu, a nakon smrti kapetana Lecrela preuzeo je ulogu kapetana. Zavisan Dangles želio je samo najbolje Dantesu, jer se i on borio za tu titulu. Dangles otkriva Morellu, vlasniku broda da je brod pristao na Elbi što je značilo da je kapetan Lecrel imao sastanak s Napoleonom. Dantes, ne znajući ništa o politici, priznaje da kod sebe ima pismo koje mu je na samrti dao kapetan. Niti ne sluti da bi mu taj komad papira mogao uništiti život. Navečer, Mondego i Dangles pišu pismo tužiocu u kojemu optužuju Dantesa da je bonapartist. Pijani Caderousse im pomaže ne znajući što čini. Caderousse je Dantesov susjed koji zbog zavisti želi uništiti Dantesa. Inače, on se uvijek više zanimao za tuđe živote nego li za svoj vlastiti. Mladi odvjetnik de Villefort uhapsi Dantesa te saznaje da je pismo namijenjeno njegovu ocu Noirtieru.
da bi spasio svoju karijeru Dantesa osuđuje na robiju, a oca dovodi u Pariz. Dantes se nalazi u zamku. Pokušava shvatiti zašto je u zatvoru, ali ne pronalazi njemu shvatljiv razlog. Nakon deset godina u zamku upoznaje abbu Faria koji je pokušavši pobjeći iskopao tunel u krivom smjeru te došao do Dantesove tamnice. On pomaže Dantesu da razotkrije istinu, te ga podučava o svemu. Svećenik Faria umre, a domišljati Dantes sakrije njegov leš i u vreću zamota sebe. Vreća je bačena u more, a dantes je spašen od robije. Nakon mnogo sati provedenih na pučini Dantesa pronalaze talijanski krijumčari i spašavaju mu život. Edmund saznaje da mu je otac umro od gladi što u njemu budi veliku želju za osvetom. Dantes odlazi na otok Monte Kristo gde pronalazi najveći dio Spadinog blaga, sačuvanog više od 3, 5 stoljeća – to je blago Monte Crista.
Dantes saznaje da je Caderousse vlasnik krčme vlasnik krčme Mast du Gard gde živi sa svojom ženom Carconte. Predstavlja se kao abba Busoni i daje mu 100000 franaka, ali pod uvjetom da izvrši jedan zadatak – mora saznati sve o Danglesu, Mondegu i Villefortu.
Fernando Mondego postao je general s novim imenom lord de Marcerf, a oženjen je za prekrasnu Mercedes, nekadašnju Edmundovu zaručnicu. Villefort je postao državni odvjetnik, a Dangles najpoznatiji i najčuveniji bankar u Parizu.
Dantes odlazi u Marseille gde saznaje da je njegov prijatelj Morrel pred bankrotom. Predstavlja se kao blagajnik tvrtke Thomson and French te spašava prijatelja od bankrota. Morrelova obitelj zahvalna je nepoznatom darovatelju. Nakon što je spasio prijatelja od nevolje, odlazi u Rim na karneval i upoznaje Franza di Epinaza i Fernandova sina Alberta. Tu se po prvi put predstavlja kao grof Monte Kristo.
U Rimu su Alberta oteli rimski razbojnici i odveli ga u katakombe. Dantes spašava Alberta, a on ga uvodi u visoko pariško društvo. Upoznaje baruna Danglesa i njegovu kćer Eugeniju, grofa de Morcerfa, baruna Villeforda, njegovu kćer Valentine, sina Ednarda i ženu Heloisu. Odlazi u Pariz u posjet barunu Danglesu kao grof Monte Kristo kojemu se čitav svijet divi u proteklih pet godina. Otvara kod njega račun od pet milijuna franaka. Nakon toga odlazi De Villefortu od kojeg traži obranu od razbojnika.
Valentine ga upoznaje sa svojim dedom Noirtierom kojemu je pismo kapetana Lecrala bilo namijenjeno. Valentine je bila zaljubljena u Morrela, koji je sin vlasnika broda Faraon. Ona je trebala naslijediti veliko bogatstvo i zbog toga je njezina maćeha želi ubiti. kada bi se riješila čitave obitelji nasljedstvo bi pripalo njenom sinu Ednardu. Nakon što maćeha ubija cijelu njenu obitelj, Morrel je vrlo zabrinut za Valentine. Edmund je pristaje čuvati, no ona je ipak otrovana. na sreću nije umrla i Edmund je odvodi na otok Monte Kristo dok svi ostali smatraju da je mrtva. kasnije i sam Morrel dolazi na otok gde sretno žive ostatak svoga života.
Odlazi u kuću Mondega gde vidi Mercedes koja ga prepoznaje, ali ga ne želi izdati. Zajedno sa kćerkom Ali-paše, kojega je Mondego ubio, smišlja osvetu i prikuplja sve dokaze koje će upotrijebiti protiv njih. Upoznaje i poznatog varalicu Faustina te ga proglašava grofom Andrea Cavalcante. Od Danglesa kupuje Journal de Globe i španjolske vladine obveznice u iznosu od jednog milijuna franaka. Dangles također kupuje obveznice te ih preporučuje svim svojim mušterijama. Dantes odlazi u Španjolsku i potplaćuje glasnika. U Parizu nastaje panika zbog informacije da je u Španjolskoj započeo građanski rat. Dangles prodaje španjolske obveznice. Kada Dangles sazna da je informacija bila lažna poludi. Nitko mu ne vjeruje da je prodao i svoje obveznice pa mu svi prijete sudskom parnicom. Na kraju Dangles završava u ludnici.
Faustino, kojemu je pravo ime Benedito, prije sedam godina je trebao pobjeći zajedno sa Caderoussom sa galije. No, Benedito je izdao Caderoussa. Kada Caderousse ugleda Benedita izaziva ga na dvoboj u kojem Benedito ranjava Caderoussa. Dantes odvodi ranjenog Caderoussa k svojoj kući i otkriva mu da se ispod grofa Monte Crista krije Edmund Dantes. Kada je to Caderousse saznao umire od šoka.
Benedito je optužen za ubojstvo i odveden je u tamnicu. Tužitelj je de Villefort. Benedito dobiva upute od grofa Monte Crista. Tijekom čitave parnice ne želi reći svoje ime. Na kraju priznaje da je njegov otac iznajmio 1871. g. kuću u Autenili gde je boravio s nekom devojkom mjesec dana. žena je zatrudnjela i ubrzo nakon poroda umrla. Njegov otac je neželjeno dijete zakopao u vrtu, no to je videla jedna sluškinja koja je spasila dijete. Na svim dokumentima nalazio se potpis de Villeforta – njegova oca.
U Dantesovim novinama izašao je članak o Mondegu u kojemu piše sva istina o Ali-paši. Pročitavši to Alberto izaziva grofa Monte Crista na dvoboj. Prije dvoboja Dantes priznaje Mercedes čitavu istinu, a ona sve kaže Albertu. U dvoboju nitko ne želi pucati, a Alberto se ispriča Dantesu.

Mondego je osuđen da je tijekom grčkog rata kao francuski izaslanik na dvoru Ali-paše izdao Ali-pašu Turcima. Ali-paša mu je povjerio kćer i ženu, za koje Mondego tvrdi da ih je neprijatelj zaklao. U sudnicu kao svjedok ulazi kći Ali-paše, a Mondego ostaje zaprepašten kada shvati da je ona živa. Istina dolazi navidelo i otkriva drugu stranu poznatog generala. Mondego je ubio Ali-pašu, a njegovu kćer i ženu prodao u roblje.
Dolazi grof Monte Kristo i otkriva svoj pravi identitet. Mondego se ne želi tako lako predati i izaziva Edmunda na dvoboj. Edmund pobjeđuje, ali ga ne želi ubiti, nego želi da pati u tamnici kao on. Ne želeći to prihvatiti očajan Mondego se ubija. Mercedes odlazi u Marseille kako bi otputovala k svome sinu u Afriku. Ne želi Edmunda pokraj sebe, jer je ta ljubav već odavno nestala. Mercedes je razočarana i očajna, jer je Edmund uništio budućnost njena sina. Alberto je otišao u vojsku da plati očeve grijehe. Edmund i Heidi, kći Ali-paše, odlazi na otok Monte Kristo. Izjavljuju si međusobno ljubav i odlaze u Ameriku.


KARAKTERIZACIJA LIKOVA

1. EDMUND DANTES

Edmund Dantes je bio časnik na brodu Faraon. Nakon kapetanove smrti preuzeo je njegovu funkciju. Mnogi su mu na tom zamjerali smatrajući da je to učinio iz osobnih interesa. No, Dantes nije bio takav čovjek i on je najvjerojatnije to učinio zato jer je smatrao da je to njegova dužnost. Dantes je znao što želi postići u životu. Svu svoju pažnju posvetio je svojoj zaručnici, ocu i poslu. Bio je vrlo pošten čovjek, uvijek spreman da pomogne prijatelju u nevolji. Svoju sreću nikada nije krio pred drugima i mnogi su mu na tom zavideli, a on je zapravo htio svoju sreću podijeliti sa drugima. Nakon što je odveden u zatvor osjeća se vrlo razočarano i povrijeđeno. Ne može shvatiti kakvu je to kobnu grešku napravio da je morao ići u zatvor. On je oduvijek bio pošten, dobar čovjek i svakako nije zaslužio takvu kaznu i takvu zlu sudbinu. Njegove misli uvijek su vezane za prelijepu Mercedes i na njihov zajednički život koji je izgubljen u nepovrat. Očajan je , želi umrijeti, jer sve lijepo u njegovom životu, sav njegov rad i uloženi trud, sve je uništeno. Najviše ga boli činjenica da je bespomoćan i da se više ne može boriti protiv nepravde, jer nepravda nas okružuje, ona je svuda oko nas. Bio je neiskusan da bi sam mogao doći do razumnog odgovora. Kada uz pomoć abbe Farija otkriva istinu, on postaje drugi čovjek. Sve na što može misliti je velika želja za osvetom sa kojom se dobri svećenik ne može složiti. Dantes postaje okrutan, zaokupljen je osvetom, a mržnja ga je potpuno preuzela u svoje ruke. Stekao je mnogo znanja zahvaljujući dobrom svećeniku i sada je dovoljno iskusan da učini ono što ga proganja kroz čitav život, da vrati sve što mu je oduzeto. život mu je pokazao da zna biti vrlo nepravedan i nepošten i da najpravedniji ljudi gotovo uvijek loše završavaju. Nije se mogao pomiriti sa tim, nije mogao, a zapravo i nije želio shvatiti da je sav njegov trud u njegovoj mladosti otišao u nepovrat. Mislio je da će osvetom vratiti sebe, no nije znao da mora postati novi čovjek sa novim stavovima i razmišljanjima o životu, jer je onaj stari Edmund Dantes već odavno nestao. Kada saznaje da mu je otac umro od gladi želja za osvetom mu je dodatno narasla. Noćima ga muče strašne noćne more u kojima vidi svoga izgladnjeloga oca. Ljubav prema ocu stvorila je preveliku mržnju u njemu, mržnju koju nitko ne može nadvladati, čak i njegova voljena Mercedes. Sve koji su mu nanijeli nepravdu želi postepeno uništiti, želi ih videti kako pate, kako gube sve najdraže što imaju u životu. želi u njima videti sebe i žele da i oni sami na svojoj koži osjete kako je to osjećati takvu bol i očaj kakvu on sada osjeća. Sa smijehom i bijesom na licu uništava jednog po jednog, no tek tada negde duboko u duši shvaća da mu uništavanje tuđih života ne pruža nikakvo zadovoljstvo i to ga dovodi u još veću bol i očaj. Na kraju umjesto da postane sretan, on shvaća da se zbog osvete promijenio, ne prepoznaje više onu osobu koja bi svakome pomogla. Bez imalo žalosti napušta svoju Mercedes, ipak shvaća da osveta zapravo ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već da je u životu mnogo važnije opraštanje. Na kraju svoje rane liječi uz Heidi, možda jedinu osobu koja ga je mogla razumjeti. Postaje sasvim druga osoba koja se predstavlja kao grof Monte Kristo koji nema nikakve sličnosti sa časnikom broda Faraon.


2. ABBA FARIA
Abba Faria je svećenik koji veliki dio svoga života provodi u zatvoru, no ipak nikada nije imao loše misli. Bio je iznimno dobar čovjek. Jedina želja mu je bila izaći iz zatvora. Ipak, uvelike se razlikovao od drugih zatvorenika, jer on nije samo čeznuo za slobodom, već je želio pronaći blago Monte Crista i izgraditi mnoge humanitarne ustanove. Nije imao svoju obitelj, jer je bio svećenik, no bio je naučen svoju ljubav nesebično dijeliti. Volio je pomagati bespomoćnima i osjećati se korisnim. Najveće zadovoljstvo činilo mu je podučavanje drugih. Bio je vrlo učen čovjek i svoje je znanje želio širiti na druge ljude. Podučavao je matematiku, jezike, teologiju, filozofiju, povijest i logiku. Bio je i vrlo snalažljiv i inteligentan čovjek. U svojoj je ćeliji izradio sunčani sat i kalendar, tako da je uvijek znao koji je datum i koliko je sati. Bio je jedan od rijetkih, a možda i jedini zatvorenik koji nije izgubio pojam o vremenu tijekom robije.
Od riblje kosti pravio je igle, dijetlo od željezne spone s okvira kreveta, a blagdansko meso koristio je loj za izradu svjetiljki. Podučavajući Dantesa pomogao mu je da otkrije istinu o sebi. Mnogo puta je zažalio zbog toga, jer je Dantes kasnije postao sasvim drugi čovjek. Nije mu se nimalo sviđalo toliko mržnje u Dantesovim očima. Često je sebe osuđivao što je nenamjerno stvorio želju za osvetom u tom čovjeku. Dantes je prije nego što je otkrio istinu zapravo bio vrlo sličan Fariju, oboje su širili ljubav i poštenje svijetom. Faria je smatrao da se ljudi nemaju pravo osvećivati, jer osveta pripada samo Bogu, a ljudska osveta je veliki grijeh. Po tome niti jedan čovjek ne bi smio uzeti pravo da sudi nekoga ili se osvećuje nekome.


3. MERCEDES
Mercedes je bila mlada, privlačna devojka, zaručena za Dantesa. Čitav smisao svoga života pronašla je u njegovoj ljubavi. Čitavo vrijeme dok je Dantes plovio, ona ga je nestrpljivo i vjerno čekala. Nakon što ga odvode, ona osjeća veliku tugu. Napušta grad i godinama pokušava zaboraviti Dantesa, ali to je bilo uzaludno jer ga nije mogla zaboraviti. Pomirila se sa svojom sudbinom i nastavila živjeti raskošan život s Mondegom. Takav život je nikada nije uspio usrećiti. Ona zapravo živi takvim životom za dobrobit svoga sina. Kada se Dantes vraća, ona razočarano shvaća da je čovjek kojeg je ona voljela odavno nestao i da se njihova nekadašnja ljubav nikad više neće moći vratiti. Shvaća da je Dantesu stalo jedino do osvete i ne pronalazi više ni malo ljubavi u njemu. Nakon što je Dantes uništio Mondega, ona mu ne želi oprostiti što je njezinom sinu oduzeo oca. Ljubav Mercedes prema njenom detetu ipak pobjeđuje ljubav prema Dantesu.

4. FERNAND MONDEGO

Fernand Mondego je lik koji nam pokazuje kako ne bi smjeli biti ljubomorni u životu jer ljubomorom ništa ne postižemo. U njegovim mislima bilo je mjesta samo za zavist i želju da ima nešto što njemu ne pripada. Vrlo je pohlepan, a spreman je čak i ubiti zbog svoje pohlepe i sebičnosti. Nikada nikome ne bi pomogao. Sve čini samo radi svojih vlastitih interesa.

5. DANGLES I DE VILFORT
Ova dvojica imaju gotovo identične karakteristike kao Mondego. Sve čine iz osobnih potreba, kroz život ih vodi pohlepa i sebičnost. životni cilj im je novac i želja za slavom, ali ne shvaćaju da se slava ne može steći na taj način. Možda su tom svojom ohološću i uspjeli u životu, no zaboravili su da će im sve te njihove pogreške jednom i zasmetati. Nisu marili za to koliko će nečiji život biti upropašten, jer su presebični da bi iskazivali osjećaje kao što su ljubav ili sažaljenje nad nekim.

OSNOVNE MISLI DELA


1. Ljudski je griješiti, no isto je tako ljudski opraštati i najgore zločine.
2. Čovjek mora shvatiti da na ovom svijetu ne može uspjeti sam. Važno je da stvara prijateljstva, ali ne ona lažna, već ona kada se uvijek možeš osloniti na svoga prijatelja. Najgora kazna za svakog čovjeka je samoća, dok je iskreno prijateljstvo najveći dar koji si čovjek može priuštiti.
3. Majčinska ljubav jača je od bilo koje druge ljubavi. U ovom romanu to se vidi na primjeru Mercedes koja je za dobrobit svoga deteta čak i napustila čovjeka kojeg je čekala dugo vremena.
4. Ljubomorom se ne postiže ništa. Ljudi moraju surađivati i uopće ne misliti o tome da li netko ima nešto više od nas. Uostalom, mi nismo na ovom svijetu da bismo sređivali račune sa drugim ljudima. Ako ti netko nanese zlo, treba mu uzvratiti dobrim delom, jer će onda i taj čovjek shvatiti da je nešto krivo učinio.
5. Ljudi koji se pošteno probijaju kroz život da bi došli do svoga cilja i pritom ne zanemaruju i ne gaze druge možda će kasnije doći do toga cilja, ali im se neće moći osporiti da su to stekli vlastitim radom i htijenjem, za razliku od onih koji gaze sve pod sobom i dođu također do toga cilja, ali tek tada pred njih dolaze problemi i oni shvaćaju da su najobičnije kukavice, da moraju priznati poraz i moliti za oproštenje.

JEZIK I STIL

Pisac piše opsežno i zadržava se na detaljima, a opsežnosti toga dela pridodaju brojni epiteti, metafore i poredbe. Tim detaljima želi čitatelja čim više uvesti u radnju. Često se malo duže zadržava na psihičkoj karakterizaciji pojedinog lika, a u prvi plan često dovodi osjećaje i misli.

MOJE MIŠLJENJE O DELU


Delo mi se sviđa jer ima zanimljivu radnju, a i prepuno je raznih pouka u određenim životnim situacijama. Nakon što čovjek pročita ovaj roman, zasigurno će ostati barem malo razmišljati o tome kakve stavove ima prema drugim ljudima i što sve treba promijeniti u životu. Premda je delo nastalo prije dosta vremena, radnje koje se odvijaju u tom delu gotovo da se mogu poistovjetiti sa radnjama koje se odvijaju u današnjici. Ovo delo je zasigurno vrlo preporučljivo pročitati jer ljudi mnogo toga ne znaju o životu, a svaka nadopuna toga znanja je vrlo vrijedna.

 
Natrag
Top