Prepričana književna dela i njihova analiza

Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Đžonatan Svift - Guliverova putovanja

Đžonatan Svift - Guliverova putovanja




Beleška o piscu:

Džonatan Svift, jedan od najvećih i najpoznatijih satičara svijeta, rodio se godine 1667. u Dublinu, glavnom gradu Irske, od siromašnih engleskih roditelja. Kada je napisao satiru “A tale of a Tub”(Priča o buretu), koja je govorila protiv svećenstva nigdje ga nisu htjeli primiti za biskupa. Bio je vrlo omiljen u engleskom društvu i svatko tko je bio pismen čitao je njegova djela. Umro je 1745. god.


Vrsta djela: Putopisni pustolovni roman
Vrijeme radnje: Krajem XVII. st. (1699/1700. god. )
Mjesto radnje: Liliput i Blefuscu
Tema: Odnos čovjeka i patuljka

Opisi:

Nasukavanje u Lilliput – Dne 5. studenog, kad u onim krajevima počinje ljeto, u gustoj magli opazi kormilar hrid na pedeset sežanja od broda; ali je vjetar bio tako jak da nas je natjerao ravno na nju, i brod nam se razbije. Nas šestorica spustimo čamac i uspijemo nekako da se otisnemo od broda i od hridine.


Krajolik kod starog hrama – Kraj oko mene učinio mi se samim vrtom, a ograđene njive, ponajviše po četrdeset četvornih stopa, nalikuju na same cvjetne lijehe. Te su njive izmiješane sa šumama od pol stanga, a najviše je drveće, koliko sam mogao rasuditi, visoko sedam stopa.
jedna njihova igra – Ima još jedna zabava, koja se prikazuje jedino pred carem i caricom i ministrom predsjednikom, u osobitim zgodama. Car polaže na stol tri tanka svilena konca, duga šest palaca; jedan je modar, drugi crven, treći zelen. Ti se konci određuju za nagrade onima koje car izvoli odlikovati osobitim znakom svoje milost. Ceremonija se izvršava u svečanoj dvorani njegova veličanstva, gdje se kandidati moraju podvrći ispitu o svojoj vještini, koja je posve drugačija nego pređašnja, i takva da ni izdaleka sličnu nisam vidio ni u kojoj drugoj zemlji u novom ili starom svijetu.
grad Mildendo – Tavanski prozori i kućna sljemena bijahu tako načičkani gledaocima te sam mislio da još nikad nisam vidio napučenije mjesto. Grad je prava četvorina, jer svaka je strana zida duga pet stotina stopa. Dvije velike ceste što unakrst presijacaju grad i dijele ga na četiri četvrtine, široke su pet stopa. Uličice i prolazi, u koje nisam mogao ulaziti, nego sam ih samo razgledao kako sam prolazio, široki su dvanaest do osamnaest palaca. U gradu se može smjestiti pet stotina tisuća duša; kuće imaju od tri do pet katova; tržišta i dućani obilno su opskrbljeni.
careva palača – Vanjsko je dvorište četvorina od četrdeset stopa te obuhvaća dva druga dvorišta: u unutarnjem su dvorištu kraljevske odaje, koje sam jako želio da vidim, ali sam razabrao da je to vanredno teško; jer velike kapije iz jedne četvorine u drugu samo su osamnaest palaca visoke i sedam palaca šitroke. No zgrade u vanjskom dvorištu u najmanju su ruku pet stopa visoke, pa ih ne bih mogao prekoračiti a da ih silno ne oštetim, premda su zidovi čvrsto građeni od klesana kamena četiri palaca debeli.

Karakterizacija:

Guliver – dolazi iz jedne obitelji koja se nastanila u Londonu. Bio je treći od pet sinova. Sa četrnaest godina išao je Cambridge, u Emanuel College. Izučavao je navigaciju, matematiku i druge znanosti koje su mu poslije trebale. Sreća ga je služila i u najgorim slučajeviman kao kada se spašavao nakon što je brod lupio o hridinu i razbio se, a on je rekao:“Što se zbilo s mojim drugovima u čamcu, ne znam kazati; ali sudim da su svi zaglavili. Ja sam pak plivao nasreću, a vjetar i struja gonili me naprijed. ” Spasio se, ali su ga zarobili patuljci Liliputanci. Dali su mu jesti i piti, a on je obećao da im neće ništa učiniti. “Priznaje, često ga je snalazila napast, dok su mu gore – dolje hodali po tijelu, da zgrabi prvu čterdesetoricu i tresne s njima o pod... ”, ali ga je pekla savjest jer je vrlo pošten i drži obećanja. Liliputanci su dobro postupali s njim i dali mu slobodu. Postavili su mu uvjete za slobodu, a on ih je “potpisao sve s velikim veseljem. ” Pošto je vrlo volio čitati i učiti, a dobro je pamtio brzo je naučio Liliputanski. Njegovu dosjetljivost pokazao je kad je uspio ugasiti požar – mokraćom. Vedra su bila premala da bi Liliputanci uspjeli ugasiti požar, a Guliver se jednostavno – pomokrio. Njegova dobrota i poštenje nije dobro prošlo jer je kraljeva pohlepa rasla te je htio više. Pomagao je Liliputancima u ratovanju s Blefuščanima (ukrao im ratne brodove), a kralj je htio potpunu pobjedu na što Guliver nije pristao jer je pravedan i ne želi se mješati u političke probleme dvaju država. Nakon osuđenja saznajemo da se čak i u njemu može pojaviti strah od malih ljudi, pa bježi u Blefuscu od kuda se vraća doma.


O djelu:

Djelo je vrlo zanimljivo, ali ima po mojem zvani “Kraljević i prosjak kompleks” – previše opisa. Da se pisac usredotočio na događaj djelo bi bilo zanimljivije. Isto tako želio bih reči da je u djelu mjestimice problem kao i u “Robinsonu Crusoeu” odnosno pisac spominje neke stvari pa kaže da će o njima poslije govoriti i to dovodi u zbrku. Djelo mi se vrlo svidjelo.


Osnovna misao: Dobro se uvijek ne vraća dobrim

Problemska pitanja:

1. )Sažeto ispričaj zbivanja.

2. )Plan uzbudljivih pustolovnih događaja u Liliputu.
3. )Stvarni i nestvarni događaji.
4. )Slikoviti ili uzbudljivi prizori
1. )

Čovjek po imenu Guliver brodskom nesrećom dolazi u Liliput, zemlju patuljaka. Tamo ga zarobljavaju i odvode u njihov grad. On uči njihov jezik i Liliputanci spremaju ugovor s pravilima kojih se Guliver mora pridržavati. Oslobađaju ga. Spašava ih od mnogih opasnosti. Odvodi brodove protivničkog naroda, spašava Liliputance od požara i pomaže u mnogim stvarima. Oni to njemu uzvraćaju tako da mu žele iskopati oči. On bježi u Blefuscu i tamo napravi brod i vrati se doma.


2. )

1. Liliputanci zarobljavaju Gulivera

2. Sklapaju dogovor s njim
3. Oslobađaju ga
4. Otima narodu koji su u ratu s Liliputancima brodove
5. Spašava ih od požara
6. Urote se protiv njega
7. Bježi u Blefuscu
8. Odlazi doma

3. )

Stvarni događaji i pojave: Požar , Brodolom , Rat.
Nestvarni događaji i pojave: Liliputanci , Blefuščanci, Lik pravde.

4. )

Najuzbudljiviji dio knjige je, po mojem mišljenju, kada izbije požar. Guliver tada iskazuje svoju domišljatost. Jako je dobro opisan i vidi se koliko je pisac truda uložio u tekst.


 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Francis Volter - Kandid

Francis Volter - Kandid




Beleške o piscu:

Volter (1694. - 1776.), francuski književnik, istoričar i filozof; najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Volter, pravim imenom Fransoa Mari Aruet, rođen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvrđavu Bastilju, gde ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Volter opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gde će ostati tri godine. Rečeno je "da je Volter napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhićen. Uz to Volter sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkog sustava parlamentarne monarhije te filozofskih dela Njutna, Loka i Šaftsburija. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se delo pojavilo u Francuskoj (1734.), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Volter, da bi izbegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744. vraća se u Pariz, gde je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV., ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Volterovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Volter se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778. vraća se trijumfalno u Pariz, gde ubrzo umire.

Volterovi aforizmi:
Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge.
Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat.
Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima.
Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.

Anegdota o Volteru:
Kada su 1734. godine tiskana Volterova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje delo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Volter je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Volter je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju."

Filozofski roman:
Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva dela ne misle ni jednog trenutka da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotiv, čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovijedanje. Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato da bi s više slobode izrazio ideje koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju. Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim.

Kandid:

Filozofski roman francuskog književnika Voltaira. Volter je ovaj roman objavio 1759. godine u ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Volterova života), ali i napadana. Na optužbe Volter jednostavno odgovara da on tu detinjariju nije napisao.

"Kandid" je nastao u isto vrijeme iz Volterova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Volter će staviti tu misao u usta Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a nebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju delatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo. Zaključak naučen građanski, koji je Volterova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Volter najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A. Maurois)

Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Volter nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Volterove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Volter postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Kandid živi "u najboljem od svih mogućih svjetova".

Volterov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Lajbnica, po kojoj je svet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Volter svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Volterove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Volter propovedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svet unapredio. To bi mogao biti smisao Candidovih reči upućenih Panglossu kako svatko treba uzgajati svoj vrt.

Volter je svoje remek-delo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao posle šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mladenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literatura ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama oduzima prevelik dio njihovih snaga.

"Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Već se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju će Volter razraditi u Candidu.

Pisci našeg vremena otkrili su, da je svet besmislen; ali je Volter u Candidu napisao sve, što se o tome može reći; rekao je on to duhovito, što je bolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za budući rad.

Bilješke tokom čitanja:

Poglavlje prvo

Kandid - od latinski candidus što znači čist.
U francuskom dolazi u značenju naivan, nevin.

U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dečak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Kandid. Stare su kućne sluge naslućivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta devojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena.

Barun, barunica i obitelj:
Gospodin barun bio je jedan od najmoćnijih plemića Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovedao.
Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kći Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svemu je izgledao dostojan svoga oca.

Pangloss:
Odgajatelj Pangloss bio je kućni prorok, i mali je Kandid slušao njegova predavanja sa dobrobušnošću svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema posledice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogućih barunica.
- Dokazano je - govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu.
Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imamo naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reći, da je sve najbolje.

Ljubac Candida i Cunegonde:
Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladić bezazleno poljubi devojci ruku s mnogo žara, osjećaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder - ten - tkonckh prođe pored paravana, i, videći taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.

Poglavlje drugo

Aforizam:
Ljudi su stvoreni samo zato da pomažu jedni drugima.

Bugari su ga oteli i uvježbavali ga za rat:
Tjerali su ga, da se okreće nadesno, nalevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuče, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina puščanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.

Poglavlje šesto

Narod živi u strahu od inkvizicije:
Posle zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci te zemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva da spreče potpuno uništenje, već da pripreme narodu jedan lep autodafe.

Kandid sumnja da je ovo najbolji svet:
Ako je ovo najbolji od mogućih svetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još neka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao videti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među devojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh? __________________
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Johan Volfganag Gete - Jadi mladog Vertera

Johan Volfganag Gete - Jadi mladog Vertera




1 TEZA : BELEŠKA O PISCU

Johan Volfganag Gete
Najveći Njemački pjesnik, književnik i mislilac. Rođen 28.8.1749. u Frankfurtu am Main, a umro 22.3.1832. Weimar. Potjeće iz ugledne obrazovane obitelji (otac se bavio znanošću i umjetnošću, bio je carski savjetnik)
U detinjstvu se susreće s francuskom književnošću. 1765. odlazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. - 71. studira u Strassburgu. Kao pravnik - praktikant radi u Wetzlavu, a kao advokat kasnije radi u Frankfurtu.
Dela mu zahvaćaju gotovo sve književne rodove i više znanstvnih područja, obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Učevjak s dubokim uvidom u strukturu prirode, simbol njemačkog klasičnog humanizma. Izvršio je golem utjecaj na cijeli europski kulturni krug.
Napisao je: Jadi mladog Vertera; Rimske elegije; Srodne duše; Naukavanje Wilnelma Meistera; Zapadno - istočni divani i Fausta kao vrhunac njmačkog stvaranja.

2 TEZA : KRATAK SADRžAJ

Mladi pravnik Verter dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Verter se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za Rođendan Verter dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Verterova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Verter odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega “pučanina” tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i uskoro napušta službu.
Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u poslu, povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Verter se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Werterovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između Vertera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Verteru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Verteru do znanja da ga više ne želi videti. Verter posuđuje Albertov pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost. Pokopan je na mjestu kojeg je sam odabrao, između dvije lipe na kraju posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.

3 TEZA : O DELU

Delo ima uzorke iz pišćeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Lotta možemo podeliti na dve osobe iz Geteova života, Charllotu i Maxa. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevnici. Možemo ga podeliti u dva dela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju dela.

4. TEZA: ZAKLJUČAK


Po mom mišljenju Verter je detinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njgovo izkazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti liči više pozivu za pomoć nego li nadi za sretnom budućnosću. Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život. Za razliku od Vertera koji je u svakoj sredini nalazio ne premostive mane koje izviru iz njegovoe ne prilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio upravo suprotno, propast.
Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaje nego borbu. Tako da na njegovoj sahrani nije bilo svečenika. Ulomak: “Duhovnik ga nije ispratio.”

---------- Post dodat u 04:18 PM ---------- Prethodni post je napisan u 04:15 PM ----------

Pripovetke - Ivo Andric

Beleška o piscu:

Istaknuti romanopisac, pripovedač, pesnik i esejist. Ivo Andrić rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Detinstvo je proveo u Višegradu, gde je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajev, gde je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoća i prepreka, Andrić je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gde je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.
Kao srednjoškolac i student Andrić sudeluje u naprednoj delatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vreme drugog svetskog rata živi povućeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih dela.
Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. župančića, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pesama u prozi Nemiri. Između dva svetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovedaka Nove pripovetka, Priča o vezirovom slonu, Lica …
Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću …
Godine 1956. Dobio je povelju za životno delo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Priča o kmetu Simanu

- vreme : krajem 19. veka
- mesto : kraj oko Sarajeva

Godine 1876. Bosanski narod digao se na ustanak protiv Turaka u malome gradiću Nevesinju. Tu je poražena Turska vojska, a time slabi i čitavo tursko carstvo. Usporedo s tim, Austrijska vojska jača i postaje najveća politička i vojna sila u tom delu Evrope. Godine 1878. Austrija je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da će austrijska vlast donijeti nove uvete života međutim za kmeta nije bilo nokakove promene, kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime države i vlasti, a sve ostalo, naročito društveni položaj kmeta nije se ni u čemu poboljšao. Nastala se teška vremena i nesigurna za bosanski narod.
__________________________________________________
U delu Ive Andrića prikazuje se vekovna borba između kmetova i turskih feudalaca. Kada je u Bosni Austrijska okupacija zamijenila Tursku, kmetovi su poverovali da je došao kraj iskorištavanja.
__________________________________________________ _

U delu je dat primer sukoba kmeta Simana Vaskovića i age Ibraga Kološa. Kad su austrijanci okupirali Bosnu kmet Siman suprotstavio se agi i nije više htio da mu daje trećinu uroda. Mislio je da je s promenom vlasti donešena i promena o daćama kmetova. Ali Siman se grdno prevario, vlast je još uvijek bila na strani age. Siman je tako iz dana u dan provodio vreme na raznim suđenjima, misleći da je u pravu. . Simanu su umrla dijeca, žena otišla kod rodbine, a on se odao pijanstvu. Tvrdoglavo se pridrćžavao svoga stava i tako je upropastio svoj život.
__________________________________________________ _

Siman Vasković: kmet koji je živio svojim mirnim, uobučajenim životom. Siman je tražio svoje pravo, ali ondašnje “visoko društvo” nije dozvoljavalo da običan kmet traži pravdu jer je nikada nije ni imao. Siman se prerano digao u borbu za pravdu, jer da je još malo pričekao uz njega bi bilo još mnogo bosanskih kmetova kojima se kasnije poćela buditi savijest. Siman se nije imao na koga osloniti, a pratile su ga same teškoće. Smirenje je nalazio u alkoholu, a zapao je u najlošije društvo, među pijance i propalice.

Ibraga Kološ: Turski feudalac. Razlikovao se od drugih aga. Nije bio loš čovek, naprotiv, u mnogome je popuštao Simanu. Kao ni jedan aga Ibraga je sam dolazio po urod. Ali kada mu se Siman suprostavio i nije mu htio davati daće, aga ga je tužio sudu i dobio ono što je tražio. Od Simana je stvorio propalicu.

Veletovci

- vreme: početak 19. veka
- mesto: na granici Bosne i Srbije

Turci su odlučili da potpuno očiste planine i oslobode putove u tom kraju. Otpor su im davala dva hajduka koja su već pet godina bili klica bune na tom području. Jedan od njih je bio Stojan Veletovac iz malog sela Veletovci nedaleko od granice. Turci su opkolili tu dvojicu, koja se nalazila u kuli, koja je pripadali porodici Crnojevića. Stojan je sa svojim drugom pružao veliki otpor i Turci ni nakon desetak dana nisu uspeli uhvatiti hajduke. Jedan od Turaka se dosjetio kako bi mogli izmamiti Stojana , pošto su ubili Stojanovog prijatelja. Varka se sastojala u tome, što su trebali dovesti Stojanova strica, kojeg je ovaj jako volio. Tako su i učinili. Stojanov stria čiča Miloje trebao je na nagovor Turaka pozvati Stojana na predaju. Ali čiča Miloje, iako u smrtnoj opasnosti, nije to učinio već je savetovao sinovca da se ne preda Turcima, a pogotovo ne živ. Turcoi ubiše čiču Miloja.
Bila je oluja, koju je Stojan iskoristio i tu je noć pobjegao. Turci su se morali vratiti u Užice i umesto Stojanove glave poslali su čiča Milojevu glavu i glavu Stojanova prijatelja u Beograd. Tako se čičina glava, ni kriva ni dužna našla na Beogradskom bedemu. Kao i mnogih drugih vojnika, hajduka.
__________________________________________________ _

Ideja: Ova kratka Andrićeva pripovetka prikazuje nam junaštvo, veliku hrabrost i borbenost hajduka.

Analiza dela

Andrić u svojima lektirama najčešće piše o događajima u našim krajima u vremenskom razmaku od dolaska Turaka pa do danas, piše o samovolji, tvrdoglavosti i o patnjama naroda. Na poseban način opisuje likove u svojim odlukama, zaključcima, mišljenjima, doživljajima. Andrić to opisivanje prikazuje na početku pripovetke kako bi u daljnem pisanju još više obradio njihove postupke i to na takav način da izazove čitaočevo razmišljanje i zaključke.

Zaključak

U svojim pripovetkama Ivo Andrić slika život Bosne, njene ljude i pejzaže kao i posebnu atmosferu njenih sela i gradova. Kroz njegove pripovetke prodire osjećaj o praznini ljudskog života, o njegovom nestajanju da se suprostavi strastima i bolu, te osjećaj o njegovom večnom i neizbježnom padanju u siromaštvo i smrt.
U njegovim pripovetkama dolazi do izražaja društvena problematika koja je savršeno iskazana u stilu i ljepoti njegovih rečenica.
Ssavršeno jasan, s plastičnim opisima i uzbudljivom radnom Ivo Andrić je stvorio poseban stil kojem nema premca u našoj književnosti. __________________

 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Antonie de Saint Exupéry - Mali princ

Antonie de Saint Exupéry - Mali princ




Pisac

Antonie de Saint Exupéry (1910 – 1944) francuski pisac, napisao je neveliko ali značajno delo – Mali Princ. Napisao je i romane Pošta za jug, Noćni let, Zemlja ljudi, Ratni pilot, Tvrđava. Osim što je bio pisac, Antoan de Sant Egziperi je bio vojni pilot i sudelovao je u II svetskom ratu u kojem je i poginuo.

Sadržaj

Mali Princ je živio na svojem malom planetu pod imenom B-612. On je bio jako usamljen na planeti, sa crvenom ružom. Crvena ruža je za njega bila sve. Ona mu je bila jedino društvo. Vodio je brigu o njoj. Princ jednoga dana odluči otputovati. Prolazio je kraj mnogih, također malih, planeta na kojemu su živeli raznoliki ljudi. Svi oni su bili veoma čudni, zauzeti svojim poslom i nisu imali vremena ni za što drugo. Na kraju je stigao na Zemlju, u Afriku. Hodao je pustinjom i naišao na osamljenog čoveka - pisca. Pisac je imao kvar na motoru aviona. Mali Princ i pisac su se upoznavali. Mali Princ mu je pričao o svojoj planeti i crvenoj ruži. Pričao je o tome kako je susreo veoma čudne ljude. Mali Princ je spoznao da su rad,prijateljstvo i ljubav vrijednosti bez kojih čovek ne može živeti. Princ je shvatio da je povrijedio crvenu ružu i odlučio se vratiti na svoju planetu. Pisac ga je tražio da ne odlazi, no Mali Princ je čvrsto odlučio i vratio se na svoju planetu. Pisac je pisao ovo delo u prvom licu. Ovde prevladavaju osećaji. Svi oni čudni stanovnici malih planeta su osobe modernog čoveka. Princa kod tih likova zapanjuje besmislenost, besciljnost i beskorisnost njihova rada, silna uobraženost i samoživost, te potpuno odsustvo ljubavi i razumijevanja prema poslovima što ih obavljaju. Tamo vlada duhovna pustinja. Pisac nam u ovoj pripovijetki dočarava stvaran svijet i želi da ljudi budu što sličniji Malom Princu.

Lica

Mali Princ je glavni lik u ovoj pripovetci. On je osamljen. Ima osećaja i ljubavi prema svakome. Bez svoje crvene ruže ne bi mogao živeti. Zaljeva ju svaki dan i s njom razgovara. Njoj poveruje svoje probleme. Nikada ju ne bi mogao ostaviti da se sama bori za život sa četiri trna.


Mjesto radnje

Radnja se odvija u svemiru na malim planetama i na Zemlji u Africi, pustinji Sahari.


Dojam

Ova pripovijetka me potiče na razmišljanje o ljudima i o samom sebi, o ponašanju prema drugima. Pripovijetka me se jako dojmila jer opisuje ljude, kakvi zbilja jesu. Nadam se da su druge knjige slične ovoj.



Prokleta avlija - Andric

Beleška o piscu:

Istaknuti romanopisac, pripovedač, pesnik i esejist. Ivo Andrić rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Detinstvo je proveo u Višegradu, gde je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajev, gde je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoća i prepreka, Andrić je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gde je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.
Kao srednjoškolac i student Andrić sudeluje u naprednoj delatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog svetskog rata živi povućeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih dela.
Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. župančića, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pesama u prozi Nemiri. Između dva svetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovedaka Nove pripovetka, Priča o vezirovom slonu, Lica …
Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću …
Godine 1956. Dobio je povelju za životno delo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Likovi

Ćamila: mladić koji se također nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povućen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra-Petar. Čamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima nameru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za ućenjem, za znanošću, želja za knjigama, a verojatno oni nisu ni znali šta je sve to.
Možemo reći da se Čamil zatvorio u četiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom je liku Andrić želio prikazati apsurdnost života gde učeni i bogati mogu također brzo postati bezpomoćni i krivi za zločine koje jesu i nisu učinili.

Karađoz: možemo reći, da je glavni glumac Andrićeva dela Prokleta Avlija.Vezan je uz carsku tamnicu čitav život. Kao upravnik on postaje “povesna ličnost” te tamnice.
Karađoz je duša Avlije, ali on je demonska sotonska duša. To potvrđuje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeći u Avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti.

Analiza dela


Delo Ive Andrića Prokleta Avlija jedno je od njegovih najvećih dela. Delo nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliču, u njima Čamil govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim priča o Čamilu i ostalim zatvorenicima, fra-Rastislav govori o fra-Petru, itd.
Tim naćinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i u drugima. Andrić sve to sluti, teži tome i sve to on prikazuje u svom delu Prokleta Avlija.

Tematika u Andrićevim delima

Andrić se u većini svojih dela vraća daleko u prošlost. Njegove su teme izvori povesti Bosne pod okupacijom Turaka, a kasnije Austro - Ugarske.. Sve su njegove priće vezane uz događaje na bosanskoj zemlji, ali Andrić ne prikazuje obične povesne priće već što tajnovitije i čudnije priće. No glavni zadatak, odnosno želja mu je u tome da prikaže bit čovekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje čovekovu sudbinu koja je pod vladavinom Turaka i Austro - Ugarske crna, tmurna, teška.
Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim delima i u nekim likovima Andrić opisuje općeljudske i općeživotne slike.

Stil pisca


Ivo Andrić jedan je od najvećih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umetnost izrazito epska i baš je to najveća privlačnost njegove umetnosti, no da bi se ta epičnost postigla nezaobilazan je Andrićev klasičan i star izraz, možda čak i “zastario” u najplemenitijem znaćenju riječi.
Početkom 20-ih godina opredelio se za srpsku literaturu, tj. ekavicu što je ćinilo velik broj hrvatkih pisaca, kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radića 1928 .godine većina se pisaca u znaku protesta vraća materinom jeziku i svoja dela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andrić, no to nije razlog da se odreknemo Andrićeva prinosa hrvatskoj književnosti. S jezične strane Andrić je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Džordž Orvel - Životinjska farma

Džordž Orvel - Životinjska farma



Beleška o autoru:

Džordž Orvel rođen je 1903. g. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gde polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. g. služio je u imperijalnoj policijiu Burmi. Neke od dela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air", „1984“. Za vrijeme drugog svj. rata javlja je dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. godine završava "životinjsku farmu", koja je izašla tek u 945. Umro je 1950. g.

Zapažanja o delu:


Delo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki, koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji I ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje šovijek ne zna. Jedan od načina je prikazan I u knjizi Georga Orwela "životinjska farma".

Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovijek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja. Kako čovek životinjama može biti primer ponašanja.

Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju dela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist I najviše od svega čovekova želja da vlada svime I svima.

Tijekom čitanja knjige u meni su se razmenjivali osećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje I prezira, pa na kraju osećaji krivnje.

"Nema više odgađanja", drugovi, reče Napoleon nakon što je ispitao tragove. Pred nama je posao. Već danas ujutro počet ćemo ponovo graditi vetrenjaču I to će potrajati čitavu zimu, I po kiši I po suncu. Pokazat ćemo tom bijednom izdajniku da ne može tako lako uništiti naš trud. Zapamtite, drugovi, ne smijemo mijenjati naše planove: provest ćemo ih do konačne pobjede. Naprijed drugovi ! živela vetrenjača ! živela životinjska farma !

Anotacija:

Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je to najvise svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava,
koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran.
No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se je jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile se otjerati ga sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile se travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čoveka.

To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati što će drugi na farmi raditi. No s vremenom svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa vlasnicima, ljudima, drugih farmi u okolici, te se nakraju nije znalo tko je čovek a tko svinja.

Likovi:
Major, Boxer, Clover, Benjamin, Mollie, Napoleon, Snowball, Squealer

Major:

"Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsečeni, još je uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobroćudna izgleda. "

Boxer:
"Boxer je bio ogroman konj, visok preko sto osadeset centimetara i snažan kao dva prosečna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage. "

Clover:
"Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja nakon četvrtog ždrebeta nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost. "

Benjamin:

"Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primedba - na primer, znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha , ali da bi on radije živio i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi. "

Mollie:
"U posljednjem trenutku, usiljeno se nećkajući i žvačući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gosp. Jonesa. Zauzme mesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce.

Napoleon:
"Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav. "

Snowball:
"Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost. "

Squealer:
"Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljaoo nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu , čas na dugu stranui mahao repom koji je delovao nakako vrlo uverljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo. __________________
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Hans Kristijan Andersen - Carevo novo odelo

Hans Kristijan Andersen - Carevo novo odelo




Glavni likovi:

Car, lopovi (tkalci), carevi podanici

Kratki sadržaj - prva verzija:

Prije mnogo godina živio je car koji je mislio samo na svoje ruho.
Jednog dana dođu dvije lopuže, predstavivši se kao tkalci.
Oni kažu caru da će sašiti novo ruho, a za svakog tko ga ne uspije
vidjeti znati će se da je glup. Car lopovima da puno zlata, srebra i svile,
a lopuže sve to strpaše u svoju torbu. Tkalci zatraže još više srebra, zlata i
svile, a u tkalački stan ne dospije niti jedna nit. Car je poslao svog starog
ministra da pogleda kako napreduje tkanje. Kada je ministar došao u
tkalački stan nije vidio ništa jer nije ni bilo ničega, a ministar pomisli da
je glup. Lopuže započnu nabrajati sve šare, a ministar rekne da su vrlo
lijepe. Kada dođe caru nabroji mu sve boje i šare koje je “vidio”.
Zatim car pošalje svog drugog službenika, a sa njim bude isto kao i sa
ministrom. Na kraju ode i sam car sa grupom odabranih službenika,
ali ni car nije vidio ništa te pomisli da je bolje da se pretvara da vidi ruho
nego da drugi misle da je on glup. I tako se car pretvarao da oblači novo
ruho. Kada je izašao pred puk nitko nije ništa vidio, a jedno dijete u taj
čas poviče “car je gol !!!”, a za njim i cijeli puk.
Car je nastavio još ponosnije hodati ne obazirući se na puk.


Bilješke o piscu:

Hans Christian Andersen (1805. – 1875.) je danski književnik,
sin siromašnog postolara koji je proveo djetinstvo u bijedi,
prepušten sam sebi i svojoj mašti. Izbjegavao je školu,
pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14 godina došao u
Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi. Godine 1827.
objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis "Pješice od
Kanala Holmen do istočne točke Amagu", pa niz lirskih pjesama,
melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama kojima
je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz vilinskog
svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim ljudima i
stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim dobrim i lošim
stranama. Odlikuju se humanošću, prostodušnošću i mudrošću,
a prožete su profinjenim osjećajem pjesnika za neiscrpive ljepote svijeta.
Njegova ostala dijela su: "Melodije srca", "Fanazije i skice", "Vinjete",
"Dvanaest mjeseci", "Agneta i vilenjak", "Improvizator", "O.T.",
"Samo guslač", "Mulat", "Slikovnica bez slika", "Maurka",
"Pjesnikov bazar, "Nove bajke", "Sabrane bajke i priče", "Ahasver",
"Dvije baronese", "U Švedskoj", "Bajka mog života", "Biti ili ne biti",
"U Španjolskoj", "Posijet Portugalu", "Sretni Peer" i "Bajki i priča".

Vrsta djela:
Bajka

Mjesto radnje:
U velikom gradu

Vrijeme radnje:
Kao u svim bajkama, prije mnogo godina.

Kratki sadržaj - druga verzija:

U jednom je gradu živio car poznat po tome što je najviše volio
lijepo, novo ruho, te je sav svoj novac trošio samo na to da se lijepo
obuče, dok je sve ostale carske dužnosti u velikoj mjeri zanemarivao.
Saznavši za tu neobičnu carevu strast u grad su pristigli varalice koji su
tvrdili da mogu istkati najljepše ruho na svijetu, ali tako neobično ruho da
ga mogu vidjeti samo oni koji su nadasve sposobni i pametni. Polakomivši
se za novim ruhom car je naručio da mu se istka to neodoljivo lijepo ruho,
platio je varalicama velike novce i živio u iščekivanju novog ruha.

Podanici kao podanici, vidjevši da od tog ruha nema ništa, a bojeći se za
svoj položaj i carsku milost nisu se usuđivali glasno izreći svoja saznanja
da ruho ustvari ne postoji. Tako i car, bojeći se da ne ispadne glup i
nesposoban, nije niti samom sebi priznao da ne vidi ruho, obukao ga,
i ponosan na njegovu ljepotu izašao pred svoje podanike i građane.
"Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao kako nije za
svoju službu ili kako je veoma glup."

Jedino je dječak sa svojom iskrenošću i nevinošću viknuo kako car
nema ništa na sebi od čega je car protrnuo ali ipak odluči da ostane
u povorci do kraja, "a komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo".

Analiza likova:

Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje
zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje
svojih strasti za lijepom odjećom. Pri tom je bio isuviše ponosan na
dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio
priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar.
Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće, jer se jedino na
tom polju osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima,
koji bojeći se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu,
s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju
svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova
stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima
hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.

Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci i pantomimičari,
koji su znali i uspjeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist.
Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti,
oni igraju na tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.

Analiza stila pisanja i jezika djela:
Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga
pisana jednostavnim stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti.
Odlikuje se svim epskim elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i
možemo je svrstati u sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.

---------- Post dodat u 09:43 AM ---------- Prethodni post je napisan u 09:40 AM ----------

EURIPID: ELEKTRA

Vrsta djela:
Tragedija

Tema:
Elektrina opsjednutost osvetom svoga oca

Mjesto radnje:
Grčka (Mikena), selo

Vrijeme radnje:
Poslije 1184. godine prije nove ere (završetak trojanskog rata)

Ideja:
Određene životne situacije nas mogu pretvoriti u zvijeri koje imaju na umu samo osvetu. Koliko god nam se to čini teškim, ne smijemo biti previše radikalni u svojim postupcima, jer nam osveta ne donosi ništa drugo osim grižnje savjesti.

Likovi:

Elektra
Orest, Elektrin brat
Klitemnestra, majka Oresta i Elektre, žena Agamemnonova
Agamemnon, vladar Mikene
Seljak iz Mikene, Elektrin muž
Dioskuri; Kastor i Polideuk

Analiza likova:

Elektra
Zastrašujuće odlučna u tome da ubije majku (i njezinog ljubavnika), i tako osveti oca; ona je ponižena, nakon ubojstva je istjerana kao robinja iz svog doma, boli je majčina nevjera i zanemarivanje djece; udali su je za siromašnog seljaka: sa raskoši kraljevskog dvora spala je na krajnju bijedu – no brak nje i seljaka nije konzumiran, jer on vjeruje da se ljudi iz različitih slojeva ne smiju ˝miješati˝; ona manipulira Orestom, nagovara ga na ubojstvo majke; nakon ubojstva muči ju grižnja savjesti, ali manje nego Oresta; sude joj Dioskuri: udat će se za Pindara.

Orest
Nakon ubojstva je prognan, i Egist ga je želio ubiti; kada nakon dugo godina naiđe na svoju sestru, zajedno kovaju smrtonosni plan: on će ubiti Egista i Klitemnestru (Elektra ne sudjeluje fizički u samom činu ubojstva); jer je ubio Egista – postaje junak, ali dvoumi se o tome dali bi trebao ubiti majku; Dioskuri ga osuđuju na vječno lutanje, a na njegovom putu će ga pratiti Erinije (tri sestre, božice osvete – Tisifona, Alekto i Megera); Orest će izgubiti razum; (medicinski): Orestov kompleks – želja sina da ubije majku.

Klitemnestra
Simbol zle i nevjerne žene; uzrok njezinoj patnji i ubojstvu muža:
Agamemnon je morao žrtvovati kćer Ifigeniju da bi se mogao vratiti kući;
Klitemnestra ga vara sa Egistom i zajedno s njime ubija muža, zbog tog
žrtvovanja njezine kćeri miljenice; zanemaruje poslije svoju živu djecu;
na vijest da je Elektra rodila, dolazi u njezin dom; Elektra i Klitemnestra
se sukobljavaju, i kasnije Orest ubija majku.

Problemi koji se obrađuju u djelu:

Moralni – Elektra i Orest su se našli u teškoj situaciji,
ali njihova osveta nema etičko opravdanje.
Psihološki – Glavni dramski sukob je sukob Elektre sa samom sobom
Povijesni – U korijenu, za svu tu tragičnu sudbinu je kriva otmica Helene
(koja je bila Klitemnestrina sestra) - povod trojanskom ratu.

Dojam o djelu:

Drama je tužna, zato jer ljudi ne mogu utjecati na svoju sudbinu i djela, već njihovim životima upravljaju bogovi. To je najtragičnije u ovoj i većini tragedija. Ovdje se javlja jedno teško pitanje: Jesu li Orest i Elektra ispravno postupili kada su ubili vlastitu majku zbog toga jer je ona ubila njihovog oca? Jesu li se smjeli miješati u njihovu bračnu razmiricu? Ovdje svatko ima svoje odgovore, ali jedno je sigurno: ubojstvo roditelja je bizarna stvar, i ja mislim da se to moglo riješiti na drugi način. No kada čovjeka zaslijepi mržnja, ne može racionalno prosuđivati. No jedna stvar je pozitivna u toj tragediji: nerazdvojivost Elektre i Oresta (zbog toga su im na kraju sudili Dioskuri – oni su simbol nerazdvojivih blizanaca).
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Sofoklo - Kralj Edip

Sofoklo - Kralj Edip





Kratki sadržaj:

I. čin
Razgovor Tebanskog kralja Edipa sa svećenikom. Svećenik podsjeća Edipa
da u njegovoj zemlji vlada kuga, da su polja i žene bez ploda. Edip sve to
već zna kao i njegova žena Jokasta i svakog trena očekuju da se vrati
Kreont koji će donijeti vijesti iz proročišta boga Feba. Dolazi Kreont i
govori Edipu da će iz njegove zemlje izaći nevolja kada nađu ubojicu svog
vladara Laja na čijem prestolju sada stoji Edip.

II. čin
Edip čuvši za proročanstvo nudi u ime boga da se pronađe krivac za
ubojstvo i da ga se istjera iz zemlje. No kako bi bilo teško pronaći krivca
bez nekog traga pozove Edip proroka Tiresiju. On je znao istinu, ali ju nije
htio reći. Međutim, na zahtjev Edipa ipak ju je otkrio. Ubojica Laja je bio
upravo Edip. Edip se razljuti, Tiresiju je branila istina, pa nastavi rekavši
proročanstvo, a ono je bilo da će Edip postati slijep.

III. čin
Svađa Edipa i Kreonta u kojoj Edip osuđuje Kreonta da je nagovorio
proroka Tiresiju da bi se dokopao vlasti. Tada se umiješa Jokasta i razljuti
se kada vidi oko čega se svađaju. Kreont odlazi, a Jokasta želi doznati što
je to uznemirilo njezinog muža. U njihovom daljnem razgovoru postaje
sve jasnije, ali je Edip stvarno ubio Laja, ali mu Tiresijevo proročanstvo
nije posve jasno. Jedina nada je jedan pastir, svjedok ubojstva.

IV. čin
Dolazi glasnik iz grada Korinta u kojem je Edip odrastao i govori mu da je
starac Polib umro, i da mu on nije otac. Tada se Edip strašno uznemirio jer
je bio uvjeren da mu je Polib otac. Međutim, glasnik mu reče da ga je
dobio od jednog starog pastira koji je bio u Lajevoj službi. Tada je Jokasta
problijedila jer je znala tko je Edip.

V. čin
Dolazi pastir koji mu ispriča kako je došao do njega.
Edip je shrvan bolom i bijesom. On je sin Jokaste i Laja.
Sada mu je sve jasno. Oženio je vlastitu majku i ubio vlastitog oca.

VI. čin
Saznavši koje je grijehe Jokasta napravila ona se objesila, Edip si je
iskopao oči, te sam sebe onom kletvom istjerao iz zemlje sam bez igdje
ikoga, a Kreont je zavladao Tebom.

Tema:
Traganje kralja Edipa za istinom o njegovu podrijetlu

Ideja:
Nemože se pobjeći proročanstvu bogova. Svaka nevolja koja se pokuša
sprječiti a ne sprječi temeljito kasnije može postati dvostruko gora nego
što je prije bila.

Analiza likova:

Edip
Glavni lik ove tragedije. On je jedan sasvim normalan čovjek što se tiče
njegove psihe, ali stjecajem okolnosti on postaje bijedan i jadan. Edip je
radoznao, istinoljubiv, hrabar i snalažljiv, ali nemože podnjeti nesreću koja
ga je snašla, da je oženio vlastitu majku, a ubio oca.

Jokasta
Dobra prema svom mužu, brine se što ga muči, dobro vlada, ali u sebi
nosi tugu i bol zbog mrtvog muža i njezinog djeteta za kojim je cijeli život
tugovala misleći da je mrtvo, a njezino dijete je bio njezn muž.

Kreont
Vjeran vladaru, dobar govornik i čovjek kojeg narod voli i štuje. Možda on
negdje u dubini srca želi postati vladar, ali on je svakako lukav, pametan i
zna što treba reći u kojem trenutku.

Tiresija
Prorok koji unatoč sljepoći uz pomoć proročkog vida vidi i zna puno više
od ostalih ljudi. Odavno skriva istinu jer zna da će ona razbjesniti
njegovog vladara, no ne trpi uvrede, a kada govori, uvijek ima istinu za
obranu.


- - - -

II nacin


SOFOKLO: KRALJ EDIP

Sadržaj:

1.čin
- Svećenik i kralj Edip razgovaraju o zlu koje je stiglo njihov kraj
- Dolazi Kreont (Jokastin brat) kojeg je Edip poslao da ode do Feba
(Apolona) sa vijestima zašto se to događa i kako to riješiti
- Kreont govori kako je Feb rekao da treba osvetiti prijašnjeg kralja Laja i
Edip se raspituje za njega (kako je umro)
- Edip i Kreont odlaze a zbor pjeva Zeusu i Ateni da im pomognu

2.čin
- Edip naređuje da onaj tko zna ubojicu kralja Laja mora to prijaviti,
proklinje ubojicu i govori kako će kazna stići svakog tko šuti a nešto zna
- Dođe Tiresija koji nakon dugog nagovaranja Edipu govori da je Edip
ubojica kojeg on sam traži
- Edip misli da Tiresija govori gluposti na nagovor Kreonta koji ga po
njegovom mišljenju želi svrgnuti s vlasti
- Tiresija govori Edipu kako će svojoj majci biti i muž i sin, svojoj djeci i
brat i otac i ubojica svog oca, zatim odlazi
- Zbor pjeva o Tiresijinom proročanstvu

3.čin
- Edip optužuje Kreonta da je nagovorio Tiresiju da mu kaže ona
proročanstva, svađaju se, Kreont uvjerava Edipa da on nije u dosluhu s
Tiresijom i kaže Edipu ako dokaže suprotno može ga ubiti
- Dolazi Jokasta (žena Edipova) i moli Edipa da povjeruje Kreontu, narod
također podržava Kreonta
- Kreont odlazi, a Edip objašnjava Jokasti što se dogodilo, Jokasta priča
kako je prorok Laju rekao da će umrijet od ruke svog sina
- U razgovoru sa Jokastom Edip shvati da je on ubio Laja ali želi potvrdu
pa pošalje po pastira koji je preživio

4.čin
- Dolazi glasnik i govori Jokasti kako je Polib Edipov otac koji je vladao i
u Korintu umro, i oni žele Edipa za novog kralja
- Jokasta pozove Edipa iz dvora i glasnik mu kaže da mu je otac odnosno
Polib umro
- Edipu je to možda i bilo olakšanje jer ga on nije ubio a tako stoji u
proročanstvu
- Glasnik kaže Edipu kako mu Polib nije otac i kako ga je on dao Polibu
nakon što mu ga je dao jedan od Lajevih ljudi
- Edip želi naći tog Lajevog pastira i želi saznati kojeg je roda iako ga
Jokasta odgovara od tog nauma
5.čin
- Dolazi Lajev pastir i glasnik potvrđuje da je to on
- Edip ga ispituje o sebi, odnosno o djetetu koje je predao glasniku
- Sluga (pastir) govori da je on taj dječak tj. Lajev sin
- Edip shvati da je ipak oženjen majkom i da je ubio oca

6.čin
- Jokasta se objesila, dolazi Edip i skine ju sa užeta, uzme zlatnu iglu sa
Jokastine haljine i probode si zjenice, kaže da će sam sebe prognati iz
zemlje jer ne želi živjeti proklet u dvorcu (sve to glasnik priča narodu
odnosno zboru)
- Edip sam sebe žali slijepog i razgovara sa narodom
- Narod savjetuje Edipu da kad već odlazi da Kreontu ostavi vlast
- Kreont dolazi i Edip mu zapovijedi da ga progna iz zemlje, ali Kreont želi
prvo upitati boga što mu je činiti
- Edip želi posljednji put vidjeti Antigonu i Ismenu, svoje kćeri
- Na kraju zbor pjeva o tome kako je slavni kralj Edip završio i zbor
zaključuje da više neće slaviti nikog tko još nije umro jer se svašta
može desiti.
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Mark Tven - Kraljević i prosijak

Mark Tven - Kraljević i prosijak



Bilješke o piscu:

Mark Twain rodio se u mjestu Floridi, u saveznoj državi Missouri, a djetinjstvo je proveo u gradiću Hannibal u dolini rijeke Missouri. Školu je napustio već u dvanaestoj godini i od tad se bavio raznoraznim poslovima. Bio je radnik u tiskari, kormilar na brodu, novinar, izdavač i poduzetnik, pa čak i kopač zlata. Na kraju se počeo baviti pisanjem. U početku je pisao novinske članke sa jasno izraženom humorističnom i satiričkom notom. Najpoznatija su mu djela: "Doživljaji Toma Sawyera", "Kraljević i prosjak", "Pustolovine Huckleberry Finna", "Život na
Mississippiju". U svojim djelima promiče pravdu, jednakost, humanost, slobodu i istinu. Iako nije imao književno obrazovanje smatra ga se ocem američke književnosti.

Mjesto radnje: London, siromašne četvrti i kraljevska palača
Vrijeme radnje: Druga četvrtina šesnaestog stoljeća

Tema: Doživljaji kraljevića i prosjaka u zamijenjenim ulogama.
Pouka: Dobrota, plemenitost i pravednost pobjeđuju bogatstvo,
raskoš, netrpeljivost i nepravdu.

Kratki sadržaj:
Siromašan dječak Tom upoznaje kraljevića Edwarda. Kraljević je bio željan
pustolovina i dječačke igre, a Tom je čeznuo za životom u obilju. Kako su
bili jako slični, dječaci odluče nakratko zamijeniti uloge. Promijenili su
odijela i Tom ostade na dvoru, a kraljević se uputi ulicama i predgrađima
Londona. Dvorski život bio je težak za Toma, a borba za opstanak i
preživljavanje još teži za kraljevića. Uz veliku i nesebičnu pomoć prijatelja
Hendona kraljević se vraća na dvor, a Tom ostaje živjeti s njim kao njegov
štićenik.

Analiza likova:
Kraljević
Bistar i nadaren dječak. Sa lakoćom uči jezike i uglađenog je ponašanja.
Ne podnosi nepravdu, a svojom upornošću postiže cilj. Hrabar je i pun
želje za pustolovinom.

Prosjak
Siromašan dječak iz sirotinjske četvrti Londona. Snalažljiv je i spretan,
a kad je nepravedan stidi se sam sebe, a dušu i srce izjeda mu grižnja
savjesti. Teško glumi ono što nije iako ga to zabavlja. Srce mu je dobro
i plemenito.

- - - -

II nacin

MARK TWAIN: KRALJEVIĆ I PROSJAK

Bilješke o piscu:
Mark Twain (pravo ime Samuel Langhorne Clemens), vrlo plodan američki
pripovijedač i romanopisac, rođen je 1835. , a umro 1910. godine. Iako se
u životu bavio različitim zanimanjima npr. (tiskarski naučnik, grafičar,
riječni pilot, kopač zlata, novinar), objava prve zbirke humorističnih crtica
potpuno ga usmjerava prema prema književnoj djelatnosti kojom će se
baviti do smrti. Cjelokupno Twainovo djelo potvrđuje da on nije pisao
posebno za djecu, ali je temama o djetinstvu i mladosti s dječjim likovima
privukao pozornost ne samo odraslih nego i mlade čitalačke publike.
Napisao je i autobiografski roman "Život u Missisippiju".

Mjesto radnje:
Engleska

Vrijeme radnje:
16. st.

Tema:
Život kraljevića i prosjaka

Osnovna misao:
Izmjenom društvenih uloga čovjek ostaje onakav kakav ustvari jest.

Kratki sadržaj:
Edward i Tom se rađaju istoga dana. Kraljević je željeno dijete i svi mu se
vesele, ali Tom je došao na svijet neželjen. Nekoliko godina kasnije, Tom
upoznaje kraljevića. Edwarda privlači život prosjaka i oni se mijenjaju za
odjeću. Bili su veoma slični tako da čak ni najbliži nisu primjetili razliku.
Tom u dvorcu pokušava glumiti kraljevića ali mu ne uspijeva, pa su svi
mislili da je poludio. Istovremeno Edward prolazi sve ono što je nekada
prolazio Tom. Često dobiva batine i nailazi na probleme. Sprijateljio se s
bivšim zatvorenikom Milesom, koji ga je zavolio i štitio. Edwardje uporno
ponavljao da je on kraljević no nitko mu nije vjerovao, pa čak niti Miles.
Provodeći život među siromašnim ljudima shvatio je njihove probleme i
uvidio nehumanost koja se nad njim provodila, zahvaljujući okrutnoj
vladavini njegova oca Henrika VIII. Edward saznaje za to i dolazi na dan
krunidbe, koju želi spriječiti. Uz pomoć Toma dokazuje da je on pravi
kralj. Milesa imenuju grofom, a Toma njegovog štićenikom. Za vrijeme
svog kratkog vladanja kralj Edward je promijenio zakone i vladao na
dobrobit svoga naroda.

Analiza likova:
Tom Canty
Siromašan dječak prema kojem se svi loše ponašaju. Veoma je pametan i
plemenit, snalažljiv i inteligentan. Za vrijeme dok je bio kralj ukidao je
okrutne zakone koji su pogađali siromašne.

Edward Tudor
Dobar, pravedan i inteligentan, veoma sličan Tomu. Razlika je u tome što
je živio u kraljevskoj obitelji i što je naučen na raskošan život. Vuče ga želja da živi životom prosjaka, no tad nailazi na jad i bjedu i odlučuje
ukinuti zakone koje je njegov otac donio.

Jezik i stil:
Roman je pisan književnim jezikom. Pisan je na osnovu povijesnih
događaja i ličnosti. Dočarava život ljudi u Engleskoj za vrijeme okrutne
vladavine Henrika VIII.





 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Jarome David Salinger - Lovac u žitu

Jarome David Salinger - Lovac u žitu




Analiza glavnog lika:

Lik Holdena prikazan je kao lik prosječnog tinejdžera. On ima svoje
probleme i gleda na svijet na svoj način. Pomalo je problematičan.
Pokazuje znakove razumnosti ali misli da mu svijet ne može pružiti ono
što on želi. U biti nije loš. Često bježi od problema i upliće se u
svakodnevne gluposti. Rekao bih da je on jedan prosječan tinejdžer sa
svojim vlastitim problemima i vlastitim viđenjem svijeta. Izgubljen je i ne
zna što traži tako da je podosta podložan raznim glupostima.

Život lika:

Iz romana možemo zaključiti da je Holden rastao u relativno dobrim
uvjetima života. Otac mu je bio pravnik i prema njegovim riječima mlatio
dosta love. Imao je sestru i braću. Problemi počinju smrću njegovog brata
Alleja što je vjerojatno i uzrok njegovog tmurnog pogleda na svijet i ljude.
Vidimo da on nije loš ali baš zbog toga što je izgubljen i ne zna što hoće a
kritizira sve živo postaje problematičan, te ga neprestano izbacuju iz škola
što njegovim roditaljima stvara poprilična muke. Zadnja škola koju je
Holden pohađao bila je škola u Pecnayu. Svi su je hvalili ali on je u njoj
vidio samo licemjere. I tako je pao godinu i bio isključen iz škole.
Roditeljima je bilo upućeno pismo da je izbačen. Holden se je trebao
vratiti kući u srijedu. Kad je na kraju sagledao sve svoje prijatelje i svoj
život, odlučio je da ode odmah iz Pecnaya i provede ostatke vremana (do
srijede) u New Yorku, jer ga je Pecney umarao… opet pogreška. Otišao je
u New York ali sve što je uspio napraviti je to da je potrošio brdo novaca,
bio pretučen, pijan, upustio se u sve i svašta te se posvađao sa nekim
svojim prijateljima. Na kraju ga je samoća svladala te se zaputio svojoj
mlađoj sestri kući u nadi da ga roditelji neće uhvatiti, uostalom bilo mu je
svejedno. Holden zapravo nikad od Allijeve smrti nije bio pravo sretan.
Otišao je da bude još do srijede kod svog nastavnika a on mu je podijelio
neke savijete, da se trgne i odluči što želi od života. Došao je još jedan šok za Holdena… njegov bivši nastavnik se pokazao kao perverznjak…
užasno… i to ga je još više zbunilo. Razmišljao je da pobjegne od svega u
neku zabit. Njegova sestra mu je poremetila planove jer je htjela poći s
njim tako da su se posvađali oko toga i Holden joj je obećao da nikuda
neće ići… mislim da je shvatila kako je to besmisleno. I sada dolazi
trenutak kada je Holden osjetio neku toplinu u svome srcu… kada je vidio
svoju sestru kako se vrti na vrtuljku… htio je vikati od sreće. Na kraju se
vratio kući i sada opet mora u novu školu… on ni sam ne zna što da misli o
svemu tome… Da li je postao razboritiji obogaćen ovim iskustvom – tko
zna… pričekajmo lovca u kukuruzu.

Simbolika naslova:

Zamislimo lovca kako lovi zeca a nalazi se u žitu. Zec je malen i lovac ga
vjerojatno nikada neće uloviti. Tako je i sa Holdenom… on traži nešto, a ni
sam ne zna što a to je tako nedostižno… traži smisao života… izgubljen
je… ništa mu se ne sviđa… na kraju pronalazi sreću u svojoj sestri
Pheobe… da li je sada našao ono što traži?

- - - -

II nacin


JEROME DAVID SALINGER: LOVAC U ŽITU

Bilješke o piscu:

Jerome David Salinger je američki književnik, rođen 1919. godine.
Međunarodni uspjeh je doživio romanom "Lovac u žitu". Tim romanom je
postao idol jedne generacije američke omladine. Napisao je zbirku novela
"Devet priča" i zbirku pripovijetki "Franny i Zooey".

Mjesto radnje:
Opisuju se različiti događaji koje je Holden doživio na različitim mjestima
(od New Yorka do njegove kuće), no on sve to zapravo govori u bolnici.

Vrijeme radnje:
Predbožićno vrijeme

Tema:
Život Holdena Caufielda

O djelu:
Kroz priču postupno saznajemo o njegovu životu, obitelji, prijateljima,
učiteljima i ljubavima. Holden je dijete dobrostojećih roditelja, ima starijeg
brata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i mlađu sestru Phoebe koju
voli više nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie je umro od leukemije što je
jako utjecalo na Holdena jer je bio jako vezan uz njega.

Holden je izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole Pencey Prep,
zbog nerada i neuspjeha. Iz škole je trebao otići početkom božićnih
praznika, u srijedu, no on odlučuje otići već u subotu, nakon posjeta
profesoru iz povijesti i tučnjave s cimerom Stradlaterom.

Boji se reakcije roditelja, pa ne odlazi kući nego u hotel u New Yorku. Tu
se suočava s noćnim životom: s taksijima, turistima, barovima i sl., čak i s
prostitutkom i njezinim svodnikom. Tada susreće bivšu djevojku Sally koja
ga nikako ne može shvatiti. Također posjećuje svoju malu sestru Phoebe.
Spreman je otići na zapad, ali se prije toga želi oprostiti sa sestrom. Ona
želi poći s njim pa se oni posvađaju. Nakon svađe oni odlaze u zoološki
vrt, a zatim i na vrtuljak. Tamo Holden uz sestru pronalazi mir i sreću.
Tim prizorom završava Holdenova ispovijest u bolnici, gdje se nejasno
izražava o očekivanjima o budućnosti i mogućnosti prilagođavanja svijetu.

U romanu se mnogo pažnje posvećuje Holdenovom unutarnjem monologu,
njegovim razmišljanjima o životu, svijetu, ljudima koji ga okružuju,
budućnosti... Vrlo su izraženi njegovi osjećaji prema obitelji, školi,
prijateljima i sestri Phoebe koju voli više od svega.
Holden ne započinje priču uobičajenim dugačkim uvodom s mnogo opisa
već samo napominje neke važne činjenice koje su važne da se razumije
nadolazeća radnja.

Holden nam na početku objašnjava kako se zapravo našao u bolnici:
"Pričat ću vam samo o onoj ludnici kroz koju sam prošao tamo oko prošlog
Božića, upravo prije nego sam nešto kao šiznuo, pa su me dogurali
ovamo da se malo smirim."

Zatim nakon nekoliko stranica iznosi i drugu verziju o svom boravku u
bolnici:
"S druge strane, porastao sam u toku prošle godine šesnaest i pol
centimetara. Tako sam ustvari i dobio tuberkulozu i morao doći ovamo na
sve one proklete pretrage i preglede i tako. Inače sam posve zdrav."

Holden nam govori da njegov odnos s roditeljima i nije najbolji. Jako ih
voli i priznaje da mu se teško vratiti kući nakon što je izbačen iz škole.
Govori da su mu roditelji oduvijek osjetljivi:
"...a s druge strane moji roditelji dobili bi bar po dva nervna sloma po
komadu kad bih pokušao da kažem nešto pobliže o njihovom privatnom
životu. To su dobri, fini ljudi i sve – ne kažem ništa – ali zaista su preko
svake mjere osjetljivi."

Posebno su postali osjetljivi nakon smrti Holdenovog brata Allieja:
"Od smrti mog brata Allieja ona nije baš naročito zdrava. Strašno je
nervozna."

Allie je bio Holdenov mlađi brat uz kojeg je Holden bio posebno vezan. Bio
je Holdenov uzor. Holden o njemu govori pun ponosa.
"Bio je dvije godine mlađi od mene ali zato valjda pedeset puta
inteligentniji. Bio je fantastično inteligentan. Njegovi nastavnici stalno su
pisali majci pisma o tome kakvo je zadovoljstvo imati u razredu dječaka
kao što je Allie. Stvar, međutim, nije bila samo u tome da je bio
najinteligentniji član obitelji. Bio je i najbojli, na mnogo načina. Nije se
nikad ljutio ni na koga. Općenito se smatra da se riđokosi ljudi veoma
lako raspale, ali Allie se nikada nije raspalio, a imao je izrazito riđu kosu."

Holdenu je također važna njegova sestra Phoebe, o kojoj govori samo
najbolje stvari. Nakon što je napustio školu, ponekad mu padne na pamet
da nazove svoju sestru, ali se boje da mu se ne jave roditelji.

Holden se stalno uspoređuje sa Phoebe i Alliem. Često govori za sebe da
je glup i lud. Tvrdi da je u cijeloj obitelji jedini neuspješan.
"Trebalo bi da je vidite. U životu niste vidjeli tako lijepu i bistru djevojčicu.
Zaista je bistra. Hoću da kažem, otkad je pošla u školu, imala je uvijek
odlične ocjene iz svih predmeta. U stvari, ja sam jedini tup u cijeloj
porodici. Moj brat D.B. je pisac i sve što god hoćete, a moj drugi brat
Allie, onaj koji je umro, bio je pravi mudrac. Ja sam jedini koji je zaista
tup."

Govori da nema mnogo prijatelja. Izdvaja nam Stradletera, Ackleya i Jane
Gallagher. Za Stradletera kaže da je pametan i dobar čovjek, ali da je
veliki ženskar. Ackleya je opisao kao strahovito dosadnog i naivnog, ali
mu je svejedno nedostajao. Jane Gallagher je Holdenova draga
prijateljica, čak i tajna ljubav. Na toj je djevojci sve volio, čak i njen način
kartanja. Spominje ju kroz cijeli roman.

Holden mnogo govori o svojim razmišljanjima, ali o izgledu vrlo malo.
"Često govorim "ljudi moji", prilično često. Dijelom zato što mi je rijčnik
vrlo siromašan, a dijelom zato što se ponekad ponašam kao da sam mlađi
nego što jesam. Sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponašam kao da
imam svega trinaest godina. To je doista ironija jer sam visok 189 cm a u
kosi imam dosta sijedih vlasi."

U jednom dijelu nam Holden govori da mnogo laže. To potvrđuje i
citatom:
"Samo da prestanem lagati. Kad jednom počnem, u stanju sam lagati
satima."

Holden općenito voli filozofirati pa stvara i cijele odlomke oko inače
potpuno nevažnih tema, npr. kako se držati s djevojkom za ruke. Također
se često susreće s temama koje voli prokomentirati. Često počinje govorit
o nečemu da bi se sjetio druge stvari koja ima neke veze s početnom
tvrdnjom, a onda se vraća na prijašnju temu, podsjećajući čitatelja gdje je
stao. Holden je jako nesiguran u sebe. Pretpostavljam da ta nesigurnost
proistječe iz neprestane usporedbe s Allijem, koji je bio jako pametan.

U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana. Možda se čini neprikladnim,
no on je itekako točan. U cijelom se romanu govori o Holdenovim željama,
o onome što voli ili ne voli. Tako je Holden jednom pričao Phoebe o tome
što bi želio postati. Rekao je da želi biti lovac u žitu, ali takav lovac
kojemu bi bila dužnost da lovi malu djecu koja se slučajno zatrčavaju u
provaliju. To je povezano sa pjesmom "Ako netko sretne nekog dok kroz
žito ide" pa je tako nastao ovaj lovac u žitu.

Radnja ovog romana ne teče kronološki nego ovisi o subjektivnim
doživljajima lika, a tijek se radnje prekida razmišljanjima i monolozima.
Pisano je žargonom mlade generacije. Holden koristi mnošto poštapalica i
fraza, npr. "Što jest jest, bilo je očito da se doista osjeća bijedno što me
morao srušiti. Zato sam navio staru ploču. Rekao sam mu da
sam pravi pravcati degenerik i sve što uz to ide."

Često je taj žargon poslužio za unos humora u tekst: "Počeo sam škicati
one tri vještice za susjednim stolom."

Holden također koristi ironične usporedbe, npr. "Plesati sa starom Marty
bilo je isto kao vući Kip slobode za sobom po podu." Tom usporedbom je
želio reći da Marty ne zna plesati, ali je to učinio na prilično smiješan način
i mislim da nema osobe koja nije shvatila značenje te usporedbe.
Holden sve ljude o kojima govori naziva "stari", bez obzira na njihove
godine. Iako i sam koristi mnoge psovke, ne slaže se s njima, pa ih tako
pokušava izbrisati sa zidova u školi koju Phoebe pohađa.

"Lovac u žitu" je moderan roman, čiji je stil neoubičajen u odnosu na
druga djela u školskoj lektiri. Način opisivanja i razmišljanja u prvom licu
je jednostavan i blizak je mladoj generaciji. Nije zamoran jer nema mnogo
dosadnih opisa nego je radnja cijelo vrijeme zanimljiva i potiče nas da
čitamo dalje. Također nam daje odgovore na mnoga pitanja koja mladi
postavljaju o svijetu oko nas. Tako je Holden dobio odgovore na pitanja
zašto netko umire mlad, kako pronaći ljubav, probao je cigarete i alkohol,
a dobio je i odgovor na pitanje zašto se mora ići u školu. To su sve pitanja
o kojima bi se moglo raspravljati. Nije dobio odgovor na jedno jedino
tipično dječje pitanje – Kamo odlaze patke kad se zaledi jezero u Central
parku?
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Branko Ćopić - Orlovi rano lete

Branko Ćopić - Orlovi rano lete




Vrsta djela:
Roman

Tema:
Pustolovine dječaka sa vođom Jovančetom

Ideja:
Rat prekida bezbrižno djetinstvo, ali nemože prekinuti pravo prijateljstvo.

Glavni likovi:
Jovanče, Lunja, Stric, Lazar Mačak, Đoko Potrk i Nikolca s prikolcom.

Kratki sadržaj:

U ovom romanu se govori o grupi dječaka. Oni su učenici četvrtog razreda u Lipovu - jednom bosanskom selu. Na početku oni žive sretan i bezbrižni dječji život. Njihova učiteljica zove se Lana i oni je jako vole.

Kada je učiteljica otišla u varoš, na njezinom mjesto dolazi učitelj kojeg su dječaci prozvali „paprika“. Učitelj je jako maltretirao i tukao djecu tako da su djeca počela bježati od škole. Vođa dječaka je bio Jovanče a osim njega tu su bili Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolca prikolca i djevojčica Lunja. U Prokinom gaju oni su napravili jedan logor pod nazivom Tepsija. Tu su bježali iz škole i družili se po čitav dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče su otkrili prolaz u jednu podzemnu špilju. Kada se učitelj „paprika“ požalio Knezu da djeca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima organizirali su potjeru i pronašli su skrovište djece. Zahvaljujući što su sreli Nikoletinu Bursaća oslobađaju djecu i odluče da odu u vareš da pronađu učiteljicu Lanu. Uskoro počinje rat. Dječaci koji su se do jučer igrali postaju aktivni učesnici i svjedoci tog rata. Oni pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pećinu. Oni učestvuju u obrani svog sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat s nadom da će se ponovo vratiti u Prokinom gaju i u svoj logor Tepsiju.

- - -

II nacin

BRANKO ĆOPIĆ: ORLOVI RANO LETE

Priča o odrastanju jedne seoske đačke družine u vreme II svetskog rata. Oni su učenici četvrtog razreda u Lipovu - jednom bosanskom selu. Na početku oni žive sretan i bezbrižni dečji život. Njihova učiteljica zove se Lana i oni je jako vole. Kada je učiteljica otišla u varoš, na njezinom mesto dolazi učitelj kojeg su dečaci prozvali „paprika“. Učitelj je jako maltretirao i tukao decu tako da su deca počela bežati iz škole. Vođa dečaka je bio Jovanče, a osim njega tu su bili Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolca prikolca i devojčica Lunja. U Prokinom gaju oni su napravili jedan logor pod nazivom Tepsija. Tu su bežali iz škole i družili se po čitav dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče su otkrili prolaz u jednu podzemnu špilju. Kada se učitelj „paprika“ požalio Knezu da deca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima organizovali su poteru i pronašli su skrovište dece. Zahvaljujući što su sreli Nikoletinu Bursaća oslobađaju decu i odluče da odu u varoš da pronađu učiteljicu Lanu. Uskoro počinje rat. Dečaci koji su se do juče igrali postaju aktivni učesnici i svedoci tog rata. Oni pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pećinu. Oni učestvuju u odbrani svog sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat s nadom da će se ponovo vratiti u Prokinom gaju i u svoj logor Tepsiju.

- - - -

III nacin

BRANKO ĆOPIĆ: ORLOVI RANO LETE

„Orlovi rano lete“ se sastoji od dva dela.

Prvi deo

Glavne likove romana predstavlja grupa dječaka, učenika četvrtog razreda osnovne škole u bosanskom selu Lipovu. Na početku romana, oni žive srećnim i bezbrižnim dječijim životom. Njihova učiteljica Lana je jako omiljena među djecom.

Kada je učiteljica napustila školu i otišla u varoš, na njeno mjesto dolazi učitelj kojeg su dječaci prozvali „Paprika“. Učitelj maltretira i tuče djecu tako da djeca počinju da bježe iz škole. Vođa dječaka je Jovanče a osim njega tu su i Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolica sa prikolicom i djevojčica Lunja. U „Prokinom gaju“ družina pravi svoj „logor“ kojem daju ime „Tepsija“. Tu bježe iz škole i druže se po cijeli dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče otkrivaju prolaz u neku podzemnu pećinu. Kada se učitelj „Paprika“ požali knezu da djeca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima oni organizuju potjeru i pronalaze skrovište djece. Zahvaljujući Nikoletini Bursaću oni ipak oslobađaju djecu i odluče da odu u varoš da pronađu učiteljicu Lanu.
Uskoro počinje rat. Dječaci koji su se do juče igrali postaju aktivni učesnici i svjedoci tog rata. Pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pećinu, učestvuju u odbrani sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat sa nadom da će se ponovo vratiti u Prokin gaj i u svoj logor Tepsiju.

Drugi deo

Drugi dio počinje 6. aprila 1941. tj. početkom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. U selo dolaze ustaše a dječaci koriste jednu priliku i oduzimaju im oružje. Oružje su predali partizanima, kojima je već bilo nestalo municije. Zahvaljući tom oružju, partizani su pobijedili i protjerali okupatore iz sela.

 
Natrag
Top