Prepričana književna dela i njihova analiza

[Mr.Daky]

SOFOKLO - KRALJ EDIP


KRATKI SADRŽAJ:
I. čin: Razgovor Tebanskog kralja Edipa s svečenikom. Svečenik podsječuje Edipa da u njegovoj zemlji vlada kuga, da su polja i žene bez ploda. Edip sve to već zna kao i njegova žena Jokasta i svakog trena očekuju da se vrati Kreont koji će donjeti vijesti iz proročišta boga Feba. Dolazo Kreont i govori Edipu da iz njegove zemlje će izaći nevolja kada nađu ubojicu svog vladara Laja na čijem prestolju sada stoji Edip.
II. čin: Edip čuvši za proročanstvo nudi u ime boga da se pronađe krivac za ubojstvo i da ga se istjera iz zemlje. No kako bi bilo teško pronaći krivca bez nekogtraga pozove Edip proroka Tiresiju. On je znao istinu, ali nije htio reći. Međutim, na zahtjev Edipa ipak je otkrio. Ubojica Laja je bio upravo Edip. Edip se razljuti, Tiresiju je branila istina, pa nastavi rekavši proročanstvo, a ono je bilo da će Edip postati slijep.
III. čin: Svađa Edipa i Kreonta u kojoj Edip osuđuje Kreonta da je nagovorio proroka Tiresiju da bi se dokopao vlasti. Tada se umješa Jokasta i razljuti kada vidi oko čegase svađaju. Kreont odlazi, a Jokasta želi doznati što je to uznemirilo njezinog muža. U njihvom daljnem razgovoru postaje sve jasnije, ali je Edip stvarno ubio Laja, ali mu Tiresijevo proročanstvo nije posve jasno. Jedina nada je jedan pastir, svjedok ubojstva.
IV. čin: Dolazi glasnik iz grada Korinta u kojem je Edip odrastao i govori mu da je starac Polib umro, a i isto da mu on nije otac. Tada se Edip strašno uznemirio jer je bio uvjeren da mu je Polib otac. Međutim, glasnik mu reče da ga je dobio od jednog starog pastira koji je bio u Lajevoj službi. Tada je Jokasta probljedila jer je znala tko je Edip.
V. čin: Dolazi pastir koji mu ispriča kako je došao do njega. Edip je shrvan bolom i bjesom. On je sin Jokaste i Laja. Sada mu je sve jasno. Oženio vlastitu majku, a ubio vlastitog oca.
VI. čin: Saznavši koje je grijehe Jokasta napravila objesila se, Edip si je iskopao oći, te sam sebe onom kletvom istjerao iz zemlje sam bez igdje ikoga, a Kreont je zavladao Tebom.
TEMA DJELA:Traganje kralja Edipa za istinom njegova podrijetla.

​

IDEJA DJELA:Nemože se pobjeći proročanstvu bogova. Svaka nevolja koja se pokuša sprječiti, a ne sprječi temeljito kasnije može postati dvostruko gora nego što je prije bila.
GLAVNI LIKOVI:
Edip-glavni lik ove tragedije. On je jedan sasvim normalan čovjek što se tiće njegove psihe, ali sticajem okolnosti on postaje bijedan i jadan. Edip je radoznao, istinoljubiv, hrabar, snalažljiv, ali i nemože podnjeti nesreću koja ga je snašla, da je oženio vlastitu majku, a ubio oca.
Jokasta-dobra prema svom mužu, brine se što ga mući, dobro vlada, ali u sebi nosi tugu i bol zbog mrtvog muža i njezinog djeteta za kojim je cijeli život tugovala misleći da je mrtvo, a njezino djete je bio njezn muž.
Kreont-vjeran vladaru, dobar govornik i čovjek kojeg narod voli i štuje. Možda on negdje u dubini srca želi postati vladar, ali on je svakako lukav, pametan i zna što treba reći u kojem trenutku.
Tiresija-prorok koji unatoč sljepoči uz pomoć proročkog vida vidi i zna puno više od ostalih ljudi. Od davno skriva istinu jer zna da će ga razbjesniti njegovog vladara, no netrpi uvrede, a kada govori, uvijek ima istinu za obranu.

 

[Mr.Daky]

Eugen Kumičić-


KRALJICA LEPA

KRALJICA LEPA

KRALJICA LEPA


Bilješka o piscu:
Eugen Kumičić se rodio 1850. godine u gradiću Brseču. Školovao se u rodnom mjestu i u Rijeci, Kopru, Zadru, ponovo u Rijeci, te konačno u Pragu i Beču.
Eugen Kumičić je bio romanopisac, pripovjedač, dramatičar, kritičar, pravaš… Bio je “slikar hrvatskog društvenog moralnog i političkog života svoga vremena”.
Predavao je kao profesor u raznim školama, a kasnije je dao otkaz kako bi se posvetio književnosti. Napisao je djela: Slučaj, Olga i Lina, Jelkin Bosiljak, Neobični ljudi, Začuđeni svatovi…
Njegov članak O romanu izazvao je burne rasprave o realizmu i naturalitmu. Kumičić je bio pod jekim utjecajem Zole, te zastupa naturalisstičku metodu. Pisao je naturalističke romane i pripovjetke iz istarskog kruga i zagrebačkog kruga.
Likovi:
Kraljica Lepa
je kći Bele prvog, žena Zvonimira, ona je jaka i odlučna osoba, vrši jak utjecaj na Zvonimira i gura ga ka kruni, oslanjajući se na ugarskog kralja. Ona je lukava, proračunata i sve u svemu prava glumica. Njena ćud je nepostojana, no ona je inteligentna i uvijek zna što želi.
Kralj Zvonimir

​

je kralj pod paskom žene, miran, bojažljiv, odan papi, najpokorniji sluga sv. Stolice. Papa ga je okrunio za kralja, te je on zato papin vazal.
Petar Svačić
je prvi hrvatski ban, kasnije postaje kralj. On voli Nedu, a kao čovjek je hrabar razuman i sapreman braniti Hrvatsku vlastitim životom.
Kraljica Neda
je kći Petra Krešimira IV, žena Slavića, izrazito lijepa i mila žena. Kumičić je u više navrata idealizira u oličenje kreposti. Omiljena je u narodu, jer je požrtvovna i hrabra, no njena je patnja velika.
Svi su likovi površno obrađeni. U nekakvu karakterizaciju Kumičić se upušta kod Lepe i Nede no to je daleko od opsežne karakterizacije. Glavni likovi su stvarne povjesne ličnosti, što dokazuje da je Kumičić dobar povjesničar. Naglasak je dakle na događajima, a ne na likovima, i zato je to pravi povjesni roman.

Fabula:
Radnja započinje 1075. godine u samostanu sv. Stjepan de Pinis uz prostranu splitsku luku, u doba vladanja kralja Slavića, muža Nede, kćerke kralja Petra Krešimira. Normani su ugrabili kralja Slavića, kojega su ubrzo pronašli mrtvog. Kraljica Neda želi krenuti u Italiju u potrazi za mužem, ali ju Zvonimirov ujak Streza tajno otima i zatvara u svoju kulu, da bi pomogao Zvonimiru da dođe na prijestolje. Jelena, Zvonimirova žena, odvodi Nedu na otok Maslinik, ali je Neda zajedno s Vekenegom uspjela preplivati do obale, gdje ih hvataju Lepini vojnici i zatvaraju u kulu Bihać. Lepa se boji pustiti Nedu, bivšu kraljicu, da u narodu ne dođe do pomutnje, ali ne uspijeva jer je Neda pobjegla, te se urota otkrila. Kralj Zvonimir vlada kao papin vazal. Kada se Grgur VII posvadio i zaratio s Henrikom IV, hrvati na nagovor Zvonimira kreću protiv Njemaca, ali su ubrzo poraženi. Kada počinju križarski ratovi, vazal pape Urbana II poziva narod na oslobođenje Jeruzalema. Na Kosovom polju, u selu Biskupiji, hrvati ubijaju Zvonimira, a ubrzo zatim je kraljica Lepa, sestra Ladislava Arpadovića, otišla bratu. Novi hrvatski kralj je Stjepan II, kji ubrzo umire i na prijestolje dolazi Svačić. U bitci kod Gline, potukli su se Hrvati s Mađarima, koje su vodili Ladislav i Lepa. Lepa smatra da se Ladislav može okruniti za hrvatskog kralj unjeno ime, no mađari gube bitku, te je Koloman stupio na hrvatsko prijestolje mirnim putem. Posljednji hrvatski kralj poginuo je na Gvozdu.
Struktura romana:
Roman se sastoji od 23 poglavlja.
Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija u Hrvatskoj u 11. st.

 

[Mr.Daky]

GRIGOR VITEZ - KAD BI DRVEĆE HODALO
Bilješke o piscu:
Grigor Vitez je hrvatski pjesnik 20. stoljeća. Rođen je 1911. godine u Kosovcu u Slavoniji. Osim poezije i proze objavio je u časopisima niz članaka s područja književnosti. Preveo je i neke knjige ruskih i slovenskih pisaca. 1963. g. dobio je nagradu i zlatnu plaketu “Mlado pokolenje”.
Umro je 1966. u Zagrebu. Najpoznatija djela su mu: Kad bi drveće hodalo, Sto vukova, Jednog jutra u gaju i Vesele zamke.
Teme:
Teme pjesama su sve što nas okružuje: životinje, djeca, priroda, ljudi
cijeloga svijeta, cvijeće, svemir, more, planine,boje…
Najsmješnija i najozbiljnija pjesma:
Najsmješnija pjesma mi je “A zašto ne bi…” u kojoj pisac opisuje jednog dječaka koji rado izmišlja i smišlja. On bi htio da na drveću usred šume rastu lopte od gume, zašto se ne bi uzgajale takve krave koje same sir i maslac prave i zašto se ne bi napravila sprava za znanje koja se ukopča noću i prenosi znanje u glavu.

​

Najozbiljnija pjesma mi je “Što mi se tužio hrast”. U toj pjesmi hrast govori o sebi: “Kad mi ljudi dođu blizu, kao da me pogledima grizu. “Žele od njega napraviti krevet, ormar ili prozor, a on bi volio u šumi šumiti,
hladovina biti, vjeverice kriti i ljuljati ptice i gnijezda, i noću brojati jata zvijezda. Hrast sam osjeća da mu dolazi kraj jer u daljini čuje sjekire i pile, a on bi želio živjeti i koristan u šumi biti.
Interpretacija triju pjesama:
Tri najljepše pjesme su mi: “Dohvati mi tata mjesec”, “Tiha, tiha pjesma” i “Maksimir”.
U pjesmi “Dohvati mi tata mjesec” sin traži da mu tata dohvati mjesec da i njemu malo sja i da ga dotakne rukom. Tata mu odgovara da mjesec mora na nebu sjati i ne smije se skidati, da mora kod zvijezda biti i put zvijezdama svijetliti. Mjesec mora sjati da ptičice mogu spavati, zec večerati, a mjesec će od srebrnih niti san isplesti pa da spavaš i ti. Tema te pjesme je želja sina da mu tata dohvati mjesec. Motiv ove pjesme je mjesec. U pjesmi je mjesec prikazan kao svemirsko tijelo bez kojeg ne bi mogli živjeti ni ljudi, ni životinje.
U pjesmi “Maksimir” opisan je život i karakteristike pojedinih životinja. Na vrlo smiješan način opisani su likovi majmuna: “Mi majmuni na vas ličimo jer čovjek je katkad našeg roda samo što na stražnjim nogama hoda. “Mudroj liji u ovoj žici ne daju prići čak ni ptići, kad vidi lastu zazubice joj rastu, a od koke i pure samo joj sline cure. I ostale životinje su opisane vrlo realno kao u prirodi, stihovi se rimuju, a sve je napisano vrlo smiješno. Tema te pjesme je život životinja u Maksimiru. Pjesma mi se sviđa jer na poseban način opisuje životinje koje sam vidjela u Maksimiru.
U pjesmi “Tiha, tiha pjesma” prekrasnim riječima su opisane životinje,
cvijeće, šume, polje i njiva kako snivaju, šumore i spavaju. To rade u bojama i u skladu s prirodom i mjestom gdje žive: “Raznobojne snove sniva cvijeće, šuma, polje, njiva. “Tema te pjesme su tihi snovi cvijeća,
šuma, polja i njiva. U pjesmi je opisano kako priroda spava na tih i miran način.
Stilska izražajna sredstva:
Usporedbe: Potok je kao šuma zelen.
Potok je kao nebo plav. (“Kakve je boje potok?”)
Epiteti: Na vrancu konja vijorna repa.
Malene, mekane, vunene lopte. (“Kvočka vodi svoju djecu u
šetnju”)
Personifikacije: Kad bi drveće hodalo (“Kad bi drveće hodalo”)
Ovako govori kvočka mama (“Kvočka vodi svoju djecu u
šetnju”)
Dojam o djelu:
Čitajući ovu zbirku pjesama svaka pjesma mi se svidjela, bila duga ili tek napisana u nekoliko stihova. Pjesme su napisane riječima koje su razumljive i najmanjoj djeci, a svojim sadržajem sviđaju se mladima i starima. U pjesmama ima puno riječi koje se rimuju i rečenica koje se ponavljaju i to kad pisac želi nešto posebno istaknuti. U pjesmama ima puno epiteta, usporedbi, vizualnih slika, akustičnih slika i personifikacije.

 

[Mr.Daky]

IVAN KUŠAN: KOKO I DUHOVI

Bilješke o piscu:
Ivan Kušan rođen je 1933. g. u Sarajevu. Od 1939. g. živi u Zagrebu gdje
je završio srednju školu i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti,
slikarski odsjek. Objavio je knjige za djecu i omladinu: Uzbuna na
Zelenom Vrhu, Koko i duhovi, Domaća zadaća, Zagonetni dječak, Lažeš
Melita, Koko u Parizu, Strašni kauboj i Ljubav ili smrt.
Mjesto radnje:
Grad Zagreb, skladište staroga željeza.
Vrijeme radnje:

​

Jesen
Tema:
Traženje nestalog duha
Glavni likovi:
Ratko Milić-Koko
Zlatka Brančić
Sporedni likovi:
Otac, majka, Miki, pas Cezar, pas Bobi, stari Isak, krojač Majer, Božidar.
Kratki sadržaj:
Dok je Koko poklepno srkao krumpirovu juhu, stari Isak je ulazio u
Majerovo dvorište. Kada su se Majer i Isak dogovorili za cijenu i kada je
Majer pokazao put do drvarnice, Isak je počeo piliti drva. Kada je unosio
drva pogledao je okolo po radnji ne bi li išta otkrio. Dok je Majer otišao
pogledati večeru Isak je dobio priliku pregledati njegov stol i ormar. Ali
nije našao ništa sumljivo. Kada je nosio baciti piljevinu u kanti za smeće
tamo je našao dva jajolika izreska bijelog platna. Kada je došao u kuću
Milevićevih izreske je dao Koku, a Koko ih je odnio pokazati Zlatku.
Zlatko je rekao da to objašnjava Kokovog duha. Tada su ušli u tunel i
počeli dalje kopati. Zlatko mu tada kaže da pošalje goluba s porukom da
im netko sa Zelenog Vrha dođe u pomoć. Koko se nasmiješio i laganim
koracima krenuo kući.
Rečenica koja sadrži važnu poruku:
Baš je taj novac nešto gadno, vidiš vidiš što sve ljudi rade radi njega,
a na kraju sve loše završi.

 

[Mr.Daky]

EZOP:

BASNE

Bilješke o piscu:
Ezop (Aisopos, 6.st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u
Maloj Aziji, vjerojatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom do
nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji
priređivači. Vješto se koristeći starim temama i spajajući ih s oštrim
promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu,
davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim
završetkom i s poučnom poantom, koja je često dodana na koncu i u
obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog

​

svijeta – u čemu je njegov najveći broj nasljedovatelja – ali mnogima su
protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi.
Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što
u njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono
doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju
čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline,
ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i pametnijeg.
Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom,
a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane.
CVRČAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo.
Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše:
“Zašto ljeti nisi skupljao hranu?” On im reče: “Nisam imao vremena jer
sam krasno pijevao.” Nasmijavši se, oni mu rekoše: “Ako si u ljetno doba
svirao, onda zimi pleši.”
Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni,
a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad
tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio
ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način
kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će ostali
radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni
koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom,
jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim
kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni
način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih
likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za sretan kraj
dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog
ljetnog repertuara. Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka,
i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan
karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju
one radišne i marljive ljude, koji se brinu za svoju budućnost,
za budućnost svoje obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan
predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim
umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra,
bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca
niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička
nadahnuća bez kojih također nema života, ali sada onog duhovnog što
svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i
potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit.
Idealno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu,
jer bi tada pri nadolasku zime, odnosno neizvjesne budućnosti kada za
određene stvari može biti i preksano, društvo savršeno funkcioniralo.
Poruka basne:
Radi danas da imaš sutra
TRSKA I MASLINA
Trska i maslina se prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi.
Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar
previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok
vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina,
jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra.
Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.
Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla
nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih
želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put
imala više sreće, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se
njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u
stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo
složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna.
Trska je pokorno koristila mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode,
uspjela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra.
Ali trska nije nimalo samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za
sebe – maslina pak biva iskorijenjena samo zato jer je korijen zakopala
preduboko u zemlju, samo zato jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna,
pa ni njena “smrt” nije baš pravedena. Isto je kao i kod ljudi – pokorni,
poslušni ljudi, bez previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se
usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači,
koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s
razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće,
samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju…
ZID I ČAVAO
Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: “Što me trgaš, iako ništa zlo
nisam učinio.” Čavao mu tada kaže: “Nisam ja za to kriv, nego onaj koji
me otraga žestoko udara.”
Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka
je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni
kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija – možda i on to radi
predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo
da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravu.
Sve se to odvija po nekom planu – nitko nije slobodan i sretan,
nitko nije podređen sam sebi – uvijek je tu netko drugi da ga hladnim
postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša
surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti
prema stradavanjima bez razloga i značaja.
STARAC I SMRT
Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća.
Kad je već natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati
smrt. Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove,
starac reče: “Da to breme podigneš i naprtiš mi ga.”
Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog
prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim
stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na
plećima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio.
Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima,
bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i
bol, i nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u
zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim
prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo kad
čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.
ČAVKA I SOVA
Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu
izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga sve one su se
skupljale na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile.
Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote, skupi kao svoj
ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci
svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja, čavka dođe
gola na Zeusovu presudu. Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona,
samo bi malo pazili s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim
perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke
mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz
pomoć čajeva…? Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i
uopće im nije stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale
princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota
najvažnija, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti…
A osim svega toga, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem
smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile.
Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala
ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim
Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila
druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola
znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.
Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u
prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspjeli
donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko
komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su,
svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno.
No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo “smeće”
krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj
ružičastoj svili i…
No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom.
Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog
stajališta…

 

[Mr.Daky]

Barun Münchausen

kazalište “vidra”, 2.12.1998.

glumac:Vili Matula

Kratak sadržaj:
Na početku predstave glumac nas uvodi u Rusko-Turski rat i razgovara s kraljicom Katarinom.Ona ga obavještava o tome što se događa te Münchausen obećava da će joj pomoći. Odjaše do rta na svom konju te s obližnjeg brežuljka promotri situaciju u ruskoj i turskoj utvrdi. Odlazi u rusku utvrdu gdje razgovara s zapovjednikom i stvara plan da odleti u stog sijena usred turske utvrde. Ispale ga iz topa i on leti na kuglama, skače s jedne na drugu i baca ih na Turke dok se ne prebaci na kuglu koja je letila ravno u taj stog sijena. Turci ga nisu primjetili pa je on tamo dočekao noć. Svi su Turci zaspali, a on se dosjeti da pobaca sve topove iz utvrde preko zidina u more i tako jedan po jedan šulja se kraj zasplih turaka i baca topove. Kad je to završio primjetio je da je u utvrdi ostalo još puno baruta pa je napravio čitavu utvrdu od baruta oko stoga sijenaa, a kad su se turci ujutro probudili upravo je stavljao posljednju kutiju baruta i kuglu na vrh. Zapalio je lulu i hladnokrvno čekao da se najspretniji turci toliko uspnu da su mu već dodirivali noge i onda ispustio lulu. Bio je to nevjerojatan prasak koji je potopio čitav rt, a barun Münchausen je sigurno sletio u rusku utvrdu i odonuda se zaputio u Beč. Opet mu dolazi Marija Terezija i u ironičnom razgovoru ga moli za pomoć. Tako se on zaputi u Carigrad na svom vjernom konju Jupiteru kad odjednom nešto proleti pored njega nezamislivom brzinom i tako nekoliko puta. On postavi nogu kad je sljedeći put prolazilo i ima što vidjeti: čovjek koji je nosio vodu u lavoru stoji pred njim i pita ga zašto je to učinio. Münchausen kaže da je htio vidjeti što je to tako brzo i upita ga zašto nosi vodu u lavoru na što mu Geza odgovori da je htio vratiti slavu Panonskom moru. “Dobro”, kaže Münchausen ,”dosta gluposti, vrijeme je da stupiš u službu carice” i uzme ga sa sobom. Nakon nekog vremena sretnu oni Jareka, čovjeka koji je gađao trešnju iznad sebe metkom koji se odbijao od svih većih gradova svijeta i koji je imao neobično oštar vid i Münchausen ga uzme u svoju službu. Krenu oni dalje i dođu do velikog jezera, kad imaju šta vidjeti – jezero se odmakne svaki put kad mu se približe. To je radio Štef, vrlo snažan čovjek koji je mogao nositi planine pa ga uzmu u svoju družinu i nastave put prema Carigradu. Ispred palače u sultana Sulejmana se morao pojaviti u šest sati ujutro, iako je sastanak sa Sulejmanom bio zakazan za podne. To mu je bilo malo čudno ali on se ipak pojavi ispred palače u šest ujutro i uđe unutra. Prva dvorana je bila prelijepa, sva u dragom kamenju, a sljedeće su bile sve ljepše i ljepše i sve tako dok Münchausen ne dođe do ogromnih vrata koja su se prostirala sve do neba točno u podne. Dva diva su mu otvorila vrata i on uđe u sultanovu dvoranu kad ono pred njim plešu sultanove žene, najljepše koje je ikad vidio. Sultan Sulejman dolazi na letećem tepihu, oni sklapaju ugovor i sultan priređuje dernek u trajanju od tri mjeseca. Na odlasku sultan ga ponudi svojim vinom, za koje je smatrao da je najbolje na svijetu, ali mu Münchausen proturiječi i kaže da se najbolje vino nalazi u Beču. Dolazi do svađe i sultan kaže da će mu odrubiti glavu ako mu ne donese to vino za 3 sata, a ako ga donese i ako je stvarno najbolje može iz njegove riznice uzeti zlata koliko mu najjači čovjek može ponijeti. Münchausen pošalje Gezu po vino i ode na spavanje, a kad se probudio nekoliko minuta prije isteka vremena Geze još nije bilo. Jarek ugleda Gezu kako spava ispod nekog stabla i ispuca metak u jabuku iznad njega. Geza se probudio i dotrčao s vinom baš kad su curila tri posljednja zrnca pijeska. Sulejman proba vino i kad ono, stvarno najbolje vino na svijetu. On se nastavi opijati a Münchausenu kaže da uzme svoju nagradu, pa Štef uzme cijelu Sulejmanovu riznicu i natovari ju na brod. Tako su završile pustolovine baruna Münchausena.
Moje mišljenje o predstavi:
Ova predstava mi se svidjela zbog vrlo maštovite priče i zbog glumca koji je predstavu izveo stvarno prekrasno. Skakao je, okretao se, vikao, nasmijavao nas, ukratko stvarno je dobro glumio. Nisam puno puta bio u kazalištu, tako da ne znači mnogo ako kažem da je ovo najbolja predstava koju sam gledao. Pisac ovog djela, tko god on bio, imao je bujnu maštu jer stvarno treba izmisliti sve te događaje – pogotovo onaj kad Münchausen skače po topovskim kuglama. Mislim da je ova predstava za glumca vrlo zahtjevna jer je cijela predstava zapravo jedan veliki monolog, a uz to treba kretnjama dočarati kad radi nešto. Glumac većinu predstave govori književnim hrvatskim jezikom, a nekad ubacuje dijelove njemačkog ili hrvatskih dijalekata. Ukratko, predstava mi se svidjela i mislim da bi trebali češće odlaziti u kazalište ili kino.

 

[Mr.Daky]

MIROSLAV KRLEŽA:

BARAKA 5B

Ideja:
Krleža želi pokazati besmislenost rata, kako u njemu plaćaju samo mali
ljudi svoj danak u krvi, dok se oni glavni, koji su ga i prouzrokovali često
ostaju u foteljama.
Kratki sadržaj:
Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika.
Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza
smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima”
barake hoće li ili neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju

​

grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ,
Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo
zabranjeno. Front je probijen (radi se o II. svjetskom ratu, logor – baraka
je smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid
puškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji. Kad je ipak fronta
odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast pobjede.
Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola mrtvi;
bez udova; medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića,
umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne
njegovu susjedu, ali i on tada umre.

 

[Mr.Daky]

Hans Christian Andersen

Bajke i priče

H. C. Andersen (1805-1875) je danski književnik, sin siromašnog postolara
koji je proveo djetinstvo u bijedi, prepušten sam sebi i svojoj mašti.
Izbjegavao je školu, pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14
godina došao u Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi.
Godine 1827. objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis
“Pješice od Kanala Holmen do istočne točke Amagu”, pa niz lirskih
pjesama, melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama
kojima je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz
vilinskog svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim
ljudima i stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim
dobrim i lošim stranama. Odlikuju se humanošću, prostodušnošću i
mudrošću, a prožete su profinjenim osjećajem pjesnika za neiscrpive
ljepote svijeta. Njegova ostala dijela su: “Melodije srca”, “Fanazije i
skice”, “Vinjete”, “Dvanaest mjeseci”, “Agneta i vilenjak”,
“Improvizator”, “O. T. “, “Samo guslač”, “Mulat”, “Slikovnica bez slika”,
“Maurka”, “Pjesnikov bazar, “Nove bajke”, “Sabrane bajke i priče”,
“Ahasver”, “Dvije baronese”, “U Švedskoj”, “Bajka mog života”, “Biti ili
ne biti”, “U Španjolskoj”, “Posijet Portugalu”, “Sretni Peer” i “Bajki i
priča”.
CAREVO NOVO RUHO
Vrsta dijela: bajka
Vrijeme radnje: kao u svim bajkama, prije mnogo godina
Mjesto radnje: u velikom gradu
Fabularni tijek: U jednom je gradu živio car poznat po tome što je
najviše volio lijepo, novo ruho, te je sav svoj novac trošio samo na to
da se lijepo obuče, dok je sve ostale carske dužnosti u velikoj mjeri
zanemarivao. Saznavši za tu neobičnu carevu strast u grad su pristigli
varalice koji su tvrdili da mogu istkati najljepše ruho na svijetu, ali
tako neobično ruho da ga mogu vidjeti samo oni koji su nadasve sposobni
i pametni. Polakomivši se za novim ruhom car je naručio da mu se istka
to neodoljivo lijepo ruho, platio je varalicama velike novce i živio u
iščekivanju novog ruha.
Podanici kao podanici, videvši da od tog ruha nema ništa, a bojeći se za
svoj položaj i carsku milost nisu se usuđivali glasno izreći svoja
saznanja da ruho ustvari ne postoji. Tako je i car, bojeći se da ne
ispadne glup i nesposoban, nije niti samom sebi priznao da ne vidi ruho,
obukao ga, i ponosan na njegovu ljepotu izašao pred svoje podanike i
građane. “Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao
kako nije za svoju službu ili kako je veoma glup. ”
Jedino je dječak sa svojom iskrenošću i nevinošću viknu kako car nema
ništa na sebi od čega je car protrnuo ali ipak odluči da ostane u
povorci do kraja, “a komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo”.
Analiza likova:

​

“. . . živio vam car poznat po tome što je nadasve volio lijepo, novo
ruho: sav je novac tratio samo na to da se što bolje odjene i nakiti.
Nije mario ni za vojnike, ni za kazalište, ni da se izveze u štenju po
šumi – jedino mu bijaše do toga da pokaže svoje novo ruho. Imao je
posebno ruho za svaki sat u danu, pa kako se inače kaže o kralju da se
nalazi u vjećnici, tako su o tome caru uvijek govorili: “Car je u
rušnici!”
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje
zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje
svojih strasti za lijepom odjećom. Pri tom je bio isuviše ponosan na
dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio
priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju
nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće, jer se jedino na tom polju
osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojeći
se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o “lijepom” ruhu, s čime
zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju
pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji
dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima
hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.
Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposbni glumci i pntomimičari, koji
su znali i uspijeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni
da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti, oni igraju na
tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.
Analiza stila pisanja i jezika djela:
Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga pisana jednostavnim
stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti. Odlikuje se svim epskim
elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i možemo je svrstati u
sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.

 

[Mr.Daky]

ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN:

BAJKA O RIBARU I RIBICI


Bilješke o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin rodio se u Moskvi 1799. godine u plemićkoj
obitelji. Zbog slobodoumlja koje izražava u svojim djelima često je
napadan, pa i izazvan na dvoboj, te od posljedica ranjavanja umire godine
1837., u 38. godini života.
Ideja:
Nikada ne smijemo biti oholi i sebični kao baka.
Analiza glavnih likova:

​

Starac – bio je pošten i dobar
Baka – okrutna i sebična
Zlatna ribica – ribica koja je ispunila sve želje starcu koje ih je zadala
baka, ali ne i zadnju.
Sporedni likovi:
Sluge, lude
Kratki sadržaj:
Starac i baka su živjeli u staroj kolibi od gline. Starac se bavio ribolovom,
a starica je prela. Jednoga dana starac je bacio mrežu u more i izvukao ju
punu mulja, i tako nekolio puta. Kada ju je izvukao treći put, u njoj je bila
samo jedna riba i to zlatna. Riba ga je zamolila da ju pusti i da će mu tada
ispuniti želje. Starac ju je pustio. Vratio se kući i to rekao starici.
Ona ga je izgrdila i poslala da zamoli da mu da novo korito. Ribica mu je
rekla samo neka se vrati kući. On je pred kolibom našao novo korito.
Baka ga je izgrdila i poslala da zatraži kuću. On je otišao i ribica mu je to
ispunila. Zatim je baka kazala da želi biti bogata vlastelinka.
Starac je otišao na more i zamolio ribu. Ona mu je to ispunila.
Kada se je vratio vidio je veliki dvorac. U njemu je bila baka.
Tukla je i derala se na sluge. Tako je prošlo nekoliko nedjelja.
Tada je došao starac i baka mu je naredila da želi biti carica.
Starac se je protivio ali je kasnije otišao. Zamolio je ribicu.
Nakon nekog vremena se vratio, a pred sobom je vidio još veći i raskošniji
dvorac. Kada je došao do bake htio joj je poljubiti noge ali ona je pozvala
stražare da ga odvedu. Baki je već postalo dosadno i rekla je starcu neka
zaželi od ribice da ona bude carica mora i da zlatna ribica pliva oko nje i
da joj ispunjava sve želje koje joj se prohtiju. Starac je otišao i zamolio
ribicu. Ona ga je slušala i zatim zaronila. Starac je dugo čekao odgovor.
Zatim se je vrato. Vidio je da više nema dvorca nego je umjesto njega
opet ona stara koliba.

 

[Mr.Daky]

RANKO MARINKOVIĆ:

ANĐEO

Bilješke o piscu:
Ranko Marinković, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih
književnika, rođen je 1913. godine na otoku Visu. Filozofski fakultet
završio je u Zagrebu. Svoj književni rad počinje vrlo rano, u godinama
uoči drugoga svjetskog rata, objavljivanjem poezije u časopisima.
Kao dramatičar predstavlja se 1939. g. praizvedbom drame “Albatros”
na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U godinama iza
drugog svjetskog rata uvrštava se u red naših istaknutih književnih
stvaralaca pišući pripovijetke, novele, drame, romane, eseje i kritike.

​

Njegova su djela do danas doživjela brojna izdanja u zemlji i inozemstvu,
drame se i danas izvode na domaćim i svjetskim pozornicama,
a pripovijetke i romani doživjeli su mnoge kazališne, filmske, radio i
televizijske adaptacije i izvođenja.
Popis Marinkovićevih djela prema godinama prvih izdanja:
“Albatros”, drama, 1939.; “Proze”, pripovijetke, 1948.;
“Ni braća ni rođaci”, pripovijest, 1949.; “Oko božje”, pripovijest, 1949.;
“Pod balkonima”, pripovijetke, 1953.; “Ruke”, pripovijetke, 1953.;
“Geste i grimase”, kazališne kritike i eseji, 1951.; “Glorija”, drama, 1955.;
“Poniženje Sokrata”, pripovijetke, 1959.; “Karneval i druge pripovijetke”,
1964.; “Kiklop”, roman, 1966.; “Politeia ili inspektorove spletke”, vodvilj,
1977.; “Zajdenička kupka”, roman, 1980.; “Pustinja”, drama, 1982.;
“Nevesele oči klauna”, zbirka eseja, 1986.; “Never more”, roman, 1993.
Mjesto radnje:
Radnja djela je smještena u Zagreb, u kuću bolesnog majstora Alberta
Kneza, koji umire. S njim žive njegova druga žena Frida te njegov šegrt
Lojz.
Kratki sadržaj:
Majstor Albert je, prije nego što ga je shrvala bolest, isklesao velikog
anđela za svoj grob i želi ga dovršiti. Kako majstor sve više obolijeva,
u njegovoj se glavi rađaju sve mračnije misli. Boji se da Lojz ne dovrši
anđela, počinje o njemu razmišljati kao o čovjeku koji mu priželjkuje
smrt. Njegova nada sve više tone u more mračnih misli. Osjeća se
usamljenim, napuštenim, počinje sumljati da mu žena voli Lojza.
Jedne noći ustaje, skupivši zadnje snage i potvrđuje svoju sumnju.
Nakon toga dovršava skulpturu svoga anđela i umire.
Anđeo je simbol životnog stvaralaštva pojedinca koje on čuva,
i želi ga dovršiti da ono postane trajna vrijednost i simbol njegove muke.