Prepričana književna dela i njihova analiza

[Mr.Daky]

MOR- ĐURO SUDETA


Bilješke o piscu:
Đuro Sudeta bio je hrvatski pjesnik duhovne zaokupljenosti i tužnog
raspoloženja. Bio je seosko dijete, a rođen u selu kraj Bjelovara gdje je
proveo djetinstvo, pa su motivi tog ambijenta ispunili njegovu intimnu
liriku. Najčešće je pisao pjesme i prozu u fantastičnom smjeru od kojih je
Mor najpoznatije djelo. Objavio je više zbirka pjesama kao npr.
Osamljenim stazama, Kućice u dolu i Sutoni. Već prema njihovim
naslovima možemo zaključiti ključne motive i raspoloženja. Umro je vrlo

​

mlad zbog oboljenja od tuberkuloze 1927. u Koprivnici. Sudeta je
nagovijestio snažan pjesnički talent koji je usprkos njegovog kratkog
života ostavio trag u hrvatskoj književnosti.
Zapažanja o djelu:
Ova fantstična pripovijetka je jedino značajno Sudetino djelo tj. uspjela se
probiti i ostavila je trag u našoj književnosti. Ima elemenata stvarnosti,
realističnih likova i preplitanja ljubavi i smrti čime je nestvarnost
naglašenija. Pisac opisuje čarolije šume, noći, oblaka, livada, mjeseca i
ostalo. Opis je vrlo bogat i detaljan, a najviše se opisuje priroda i njezina
bogatstva te likovi. Također se isprepliču različiti osjećji, osjećaji sreće,
nesigurnosti, mržnje, ljubomore i osvete što možemo primjetiti tijekom
cijele radnje u pripovijetci. Nesigurnost se posebno vidi kada Mor gubi
osjećaj između realnosti i fantastike. Na svijetu ima različitih osoba i vrlo
je teško naći dobru i poštenu osobu kojoj možemo vjerovati i koja nam je
spremna pomoći u svakoj situaciji. Nesmijemo se odmah opustiti jer ta
osoba smo vreba za novcem kao što je to Arno.
Radnja se odvija na vlastelinskom imanju nedaleko od Alpa (šume, livade)
i u vlastelinovom dvoru. Nažalost se nigdje ne navodi gdje se to imanje
nalazi, no ja to zamišljam kao neki posjed u Njemačkoj ili Austriji sa
starim dvorcem, gdje ima mnogo šume, brežuljaka i nigdje nema kuća.
Nema nikakvih stranih izraza ili nejasnih riječi pa je stoga ova pripovijetka
razumljiva i namjenjena mlađem uzrastu. Priroda se opisuje vrlo detaljno,
sva zapažanja se bilježe, svaki krik ptice što čitatelju daje poseban
ugođaj, pogotovo u kišne dane proljeća kada se javlja želja za tako divnim
krajolikom. Također se osim prirode opisuje pejzaž i izgled i ponašanje
likova te karakteristike vezne za život tog doba. Kraj je jako tužan i
završava smrću Morovog oca i bijegom Mora. Najviše mi je žao Morovog
oca jer je prvo izgubio svoju ženu, onda se morao brinuti za Mora i na
kraju je dobio otkaz s mjesta gdje je cijeli život radio. Vlastelin je ipak
trebao nadzirati dvor jer inače ne bi došlo do toga da izgubi kontrolu nad
svojim dvorom pa je to ujedno i njegova greška.
Stilske karakteristike djela:
Ovo je fantastična pripovijetka koja govori o načinu života na
vlastelinovom dvoru i njegovim zaposlenima. Napisana je u
pripovijedačkom obliku i to u trećem licu jednine, a isto tako ima dijaloga
između likova kojih ima skoro na svakoj strani. Taj dijalog najviše se vodi
između Mora i oca ili Mora i vlastelinove kćeri Šu.
Kratki sadržaj:
Na jednom posjedu živjeli su vlastelin i njegova mlada kćer. Bio je vrlo
bogat i posjedovao je mnogo zemlje i šuma. Upravitelj je bio otac Mora
koji je živio zajedno s Morom u drvenoj kućici na kraju šume.
Mor je imao smeđu kosu i lijepe oči pa je u mraku izgledao vrlo
zastrašujuće. Bio je poslušan i uvijek je pomagao svom ocu pri teškim
radovima. Otac je bio dosta star, i znao je da više neće dugo živjeti.
Vlastelinova kćer zvala se Šu. Mor ju je jako volio, ali je ona nažalost
imala drugog koji se zvao Arno, kojemu je glavni interes novac – želio je
prodati vlastelinovu šumu i ostalo zemljište kako bi otplatio dugove koje je
na kartanju napravio svom ocu i ostalim prijateljima. To vlastelin i njegova
kćer Šu nisu znali.
Arno je bio ljubomoran na Mora pa ga nije baš volio. S vremenom ga više
nije mogao podnositi pa je dao otkaz njegovom ocu koji je od rane
mladosti bio upravitelj na vlastelinovu imanju. Vlastelin nije ni znao što se
događa, jer se njegova kćer jako razbolila pa nije vodio brigu o poslu. Kad
je Mor saznao novosti od oca nije mogao vjerovati. Nakon dva dana otac
mu je umro od velike žalosti i jada, a Mor ga je pokopao u šumi kraj
njegove žene. Novi upravitelj kojeg je Arno pozvao bio je njegov prijatelj
koji je igrao s njim karte.
Od tog momenta Mor se nije više pojavljivao, a u selu su se počeli
događivati čudne stvari. Svi psi bili su preko noći rastrgani na vratu tako
da su iskrvarili. Na prvi trenutak su pomišljali da je to učinio vukodlak ili
neko drugo čudovište. Svi su se uplašili, a kasnije je Arno pomislio da bi to
mogao biti Mor. I tako je bilo, Mor je to učinio iz osvete prema Arnu i
novom upravitelju. Kad je vlastelin saznao tko je zapravo novi upravitelj i
šta ima s Arnom odmah ih je izbacio iz dvora, no sad je sve bilo gotovo.
Mor se nije pojavljivao i nitko ga kasnije nije vidio.
Ova knjiga ima vrlo tragičan kraj, kojemu je kriv čovjek koji ima u vidu
samo novac. Posebno mi se sviđa opis odnosa vlastelina i njegovih
podanika, kojim se želi reći da čovijek koji ima novaca uvijek nađe
prijatelja, samo je pitanje kakvog. Glavni likovi su Mor, njegov otac, Šu,
vlastelin, Arno i upravitelj, što je dobro da ih nema previše kako ne bi
došlo do zabune. Djelo mi se sviđa i zbog opisa prirode i krajolika. Izgled
korica mi se vrlo dopao jer nas uvodi na temu i potiče nas na razmišljanje,
no ja bih još umetnuo nekoliko ilustracija kako bi to još ljepše izgledalo.
Citati:
Kao citat iz ove pripovijetke izdvojio bih tekst od strane 94. do 100. gdje
Mor iskazuje mržnju i želju za osvetom,a vlastelin izbacuje Arna i novog
upravitelja. Vlastelinu je vrlo žao no sad je već prekasno jer se Mor nije
više pojavljivao u selu od očeve smrti. Tu vlada tuga i jad, a inače je
situacija vrlo teška. Od tuda možemo izvući pouku da prvo nego nešto
napravimo trebamo promisliti da li je to u redu ili nije jer je kasnije
prekasno.
Analiza likova:
Mor
Vedar i mlad muškarac, koji je često razgovarao sa sobom i biljkama oko
njega. Imao je smeđu kosu i lijepe oči pa je u mraku izgledao vrlo
zastrašujuće. Bio je poslušan i uvijek je pomagao svom ocu pri teškim
radovima na vlastelinovom posjedu. Također je radio za vlastelina kao i
njegov otac koji je bio uprvitelj na imanju. Mor je bio zaljubljen u
vlastelinovu kćer Šu, ali je ona imala drugog koji se zvao Arno.
Otac
Bio je dosta star, i znao je da više neće dugo živjeti, no on se usprkos
tome brinuo za Mora najbolje što je mogao jer nije imao majku. Morova
majka umrla je dok je još bio dijete, a vlastelin je iznimno dozvolio da je
pokopaju u njegovoj šumi. Tako je on odrasao bez majke te mu nedostaje
ta ljubav i pažnja koju mu otac nije mogao dati. Nakon smrti oca nema
više snage da to pretrpi i prihvati i on se osvećuje te preko noći ubija sve
pse u selu.
Vlastelinova kćer
Zvala se Šu i bila je kao iz sna. Imala je zlatnu kosu, plave oči te je bila
vrlo zgodna i privlačna. Voljela je Mora, ali je njen otac stalno govorio da
uzme Arna. Bila je sramežljiva i razmažena i nitko joj nije bio ravan ljepoti
i znanju. Često je šetala livadama i šumama i razmišljala o svemu i
svačemu što joj je palo na pamet. Vrlo se za sve interesirala, bila je vrlo
znatiželjna i otac ju je vrlo volio. Sve je bilo prekrasno dok se jednog dana
nije razbolila. Svi su mislili da će umrijeti no to se na sreću nije dogodilo.
Kasnije je otputovala u lijepu romantičnu zemlju, daleko, daleko i nitko
nije znao kada će se vratiti.
Arno
Šuin dragi, on ju nije previše volio jer je htio novac kako bi otplatio
dugove s kartanja. Bio je vrlo podmukao i izbjegavao je Mora koji je
primijetio da nešto nije u redu. Uspio je preuzeti kontrolu nad dvorom,
ali na vrlo kratko vrijeme dok je Šu bila vrlo bolesna i otac je stalno bio
uz nju. Pohlepa i prijevara se nikad ne isplate pa je njega i njegovog
prijatelja na kraju stigla sudbina tj. ono što zaslužuje, a to je da su
protjerani i osramoćeni.

 

[Mr.Daky]

MOJ TATA SPAVA S ANĐELIMA STJEPAN TOMAŠ

Bilješke o piscu:
Stjepan Tomaš rođen je 2. siječnja 1947. godine u Novoj Bukovici pokraj
Slatine. Gimnaziju je završio u Našicama, a filozofski fakultet u Zagrebu.
Danas živi i radi u Osijeku. Piše isključivo prozu,za djecu i odrasle
(pripovijetke, romane, drame, radio igre.) Drama ”Smrtna ura”
premijerno je izvedena u Zagrebu 1989. godine. Za odrasle je napisao
sedam knjiga, a za djecu niz radio-igara te četiri romana: ”Moljac i noćni

​

čuvar”, ”Dobar dan, tata”, ”Halo, ovdje komandosi” i ”Moj tata spava s
anđelima”. Tomaš je objavio i jedan roman za mlade, ”Građani u prvom
koljenu”. Pisac je hvaljen od kritike, a za roman ”Dobar dan, tata” dobio
je republičku nagradu ”Grigor Vitez”.
Mjesto radnje:
Osijek
Vrijeme radnje:
Radnja se odvija 1991. godine tijekom domovinskog rata u Hrvatskoj.
Tema:
Težak život i stanje u domovini za vrijeme rata.
Osnovna misao:
Moramo vjerovati ljudima koji nas vole i razumiju jer nam jedino oni mogu
reći što je najbolje za nas.
Jezik i stil:
Djelo je pisano hrvatskim standardnim književnim jezikom, a rečenice su
jednostavne i ddobro razumljive.
Kompozicija djela:
Uvod: Nastava se odgađa do daljnjega.
Zaplet: Ljudi je na ulici sve manje, a djeca se ne mogu igrati.
Vrhunac: Baranja i Vukovar su pali, a Osijek je potpuno uništen.
Rasplet: Cvijeta odlazi u Pinkafeld.
Kratki sadržaj:
U Osijeku je nastava odgođena zbog rata. Djevojčica Cvijeta
veoma je tužna zbog toga. Njeni roditelji sve rjeđe odlaze na posao i sve
se ranije vraćaju kući. Ona jedva čeka kada će se ponovo moći igrati s
prijateljima i ići u školu. Kada sazna da je jedna od granata koje
neprestano padaju po gradu ubila djevojčicu Ivanu, njenu vršnjakinju
Cvijeta se razočara. U knjizi ”1000 zašto-1000 zato” djevojčica traži
odgovor na pitanje zašto se mora ratovati, ali ne nalazi pitanje, a kamoli
odgovor. Njena najbolja prijateljica Zlatica odlazi u Austriju, a nakon
nekoliko dana Cvijeta dobije njeno pismo u kojem kaže da je dobro i da
joj je lijepo, ali joj nedostaje obitelj. Nakon što Cvijetin tata za ručkom
objavljuje da je pala Baranja, njeni roditelji odluče poslati ju u Pinkafeld u
Austriju, gdje neće morati trpjeti rat. Djevojčica se rastuži ali zna da joj
roditelji to kažu za njeno dobro te prihvaća svoj odlazak.
Analiza likova:
Cvijeta
Bila je dobra i razumna djevojčica i voljela je svoje roditelje. Znala je da
ju oni vole i da joj žele sve najbolje te je prihvatila odlazaak u Pinkafeld.
Željela je razumjeti uzrok rata ali nije mogla. Htjela je da rat što prije
završi, da joj roditelji ponovo idu na posao i da ona ide u školu.
Cvijetina mama
Voljela je svoju obitelj i bila marljiva žena. Razumjela je svoju kćerku i
kao svaki pravi roditelj željela joj sve najbolje.
Cvijetin tata
Bio je hrabar i odlučan čovjek koji je volio svoju oobitelj ali i posao.
Znao je što je najbolje za njegovu kćerku te tako odlučio poslati
Cvijetu u Pinkafeld.

 

[Mr.Daky]

Mizantrop




Jean Baptiste – Molier


Bilješke o piscu:
Jean-Baptiste poyelin – umjetnički: Moliere. Rođen je 1622 godine, kao sin dvorskog tapetara. Kao sin situirane građanske obitelji polazi gimnaziju kod isusovaca u Parizu, a pravo studira u Orleansu. Nakon kratkog odvjetničkog posla osniva sa suradnicima kazališnu družinu pod nazivom “Znamenito kazalište” nakon koje piše i izvodi velika djela. A od djela najpoznatija su: Smušenjak (izveden 1655), Kačiperka (1659), Škda za žene, Tartuff, Umišljeni bolesnik, Mizantrop, Škrtac, Don Juan i mnoga druga.

Lica:
Alcelse – štovatelj Celimenin
Philinte – prijatelj Alcesteov
Oronte - štovatelj Celimenin
Celimena - Alsesteova ljubav
Elijanta - kuzina Celimenina
Arsunoja – prijateljica Celimenina
Acaste i Clitandre – markizi
Basque – Celimenin sluga
Du Bios – Alcesteov sluga

Mjesto radnje:
Pariz, Celimenina kuća

Vrijeme radnje:
XVII stoljeće

​

Sadržaj:
Prvi čin
U prvom činu dolazi do svađe između Alcestea i Philintea zbog prijateljstva, jer jedan smatra da se prijateljstvo sklapa sa svim dobrim ljudima dok Alceste smatra da se prijateljstvo mora sklapati korak po korak i da njegovi prijatelji mogu biti samo odabranni ljudi. U to dolazi Oronte koji štuje Alcestea i koji mu nudi prijateljstvo, a ujedno želi da Alceste čuje njgove pjesme i da o njima da svoj sud, na što Alceste pristaje. Nakon pročitanih pjesmi mrzovoljni Alceste govori da te pjesme nisu za ništa i da se Oronte ostavi pjesništva. Na to Oronte odlazi uvrijeđen.



Drugi čin
Drugi čin započinje Alcestoim prigovaranjem Celimeni zbog toga što ona ima mnogo udvarača. Nakon toga ona mu odgovara da za za to ona nije kriva i nakon toga izbija svađa pa tako Alcelse govori da se Celimena mora odlučiti između njega i markiza (njezinih udvarača). U to dolaze Acaste i Uitandre te je ispituju o ponašanju članova visokog društva. Na to Alceste prigovara jer smatra da nije lijepo izrugavati tuđe osobine. Po Alcesa dolazi stražar no on ne zna zbog čega.
Treći čin
Dogovor dva markiza da će se jedan drugome maknuti sa puta ako kome od njih Celimena uzvrati ljubav. Dolazi Arsinoja, Celimenina prijateljica koja joj predbacuje što ima toliko udvarača i govori joj što ljudi misle o njoj, ali zapravo je ljubomorna na Celimenu zbog njezine ljepote i mladosti. Na to joj Celimena vraća malim “savjetom” da ne stavlja nos gdje mu nije mjesto.
Četvrti čin
Alceste sav ogorčen dolazi kod Celimene gdje susreće Philintea i Elijantu koji su govorili o ljubavi i otkrili da se oni zapravo vole. Dok Alceste nosi pismo kao dokaz Celimenine nnevjernosti, Celimena mu otvoreno priznaje da ga voli i govori mu da gi mu zapravo priznala svoju ljubav da je to pismo istina. U to dolazi Alcesteov sluga koji mu govori da moraju bježati jer će inače Alceste završiti u zatvoru, zbbog vrijeđanja pjesnika.
Peti čin
Alcaste priopćavaPhilinteu da kani otići iz njihova društva, no prije toga želi iskušati Celimeninu ljubav. U Celemeninu domu susreću Alceste i Oronte te traže od Celimene da se odluči između njih dvojice. Uto stižu dva markiza i donose Celimenino pismo u kojem izruguje svakog od svojih udvarača. To donekle odbija Alcastea no on još uvjek voli Celemenu i želi da mu ona postane žena. No ona kaže na se boji braka i da će u braku s Alcasteom biti osamljena. Duboko uvrijeđen Alcaste odlazi i govori da više nikada ne želi čuti za Celimenu.
Djelo poput ovog procijenjuje iskrenost ljudskih osjećaja. U današnjem svijetu gdje se sve zasniva na laži, korupciji i zarađivanju može se vjerovatisamo onima iz čilih usta govori iskrenost. Možda nam nekad nije lijepo za naše male nepodopštine ili mane no na istini čovjek izgrađuje svoj život. Ono, čemu se smijemo u ovom djelu, nije Alcesov značaj i njegova vrlina, nego možda jedino njegova pogreška, što nije uvidio, da društveni život zahtjeva od svakog čovjeka izvjesnu dozu kompromisa, vrlina možda pa i treba bezuvjetno da se štuje, ali zahtjevati je kod svih ljudi i to kod svih ljudi u najvećem mogućem stupnju, stvar je nemogućnosti. To dovodi do rata sa čitavim ljudskim rodom, ili do povlačenja iz društva i do usamljenosti, za koju se odlučio i Alceste.

 

[Mr.Daky]

Janko Leskovar - Misao na vječnost

​

Stvaralački portret pisca i životopis:
Janko Leskovar rođen je 12. 12. 1861. godine u Valentinovu (Pregrada), u Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu je pohađao u Pregradi i Zagrebu i nastavio gimnaziju. Sa 18. godina je završio preparandiju i sa 20 godina se oženio. Službovao je je i Slavoniji u Valpovu i Šljivoševcima. Premješten je u Sutlu k. Sv. Petru kod Rogaške Kiselice, a kasnije u Krapinu. Upoznao se s dr. L. Marjanovićem i s njim je išao sakupljati pjesme. Tako je počeo pisati, a prvi njegovi radivi su tiskani u Narodnim novinama. Prva njegova crtica “Misao na vječnost” je nastala pod dojmom jednog razgovora s barunom Kavanaghom. Sa ovom novelom bio je odmah dočekan s oduševljenjem. Kao da se u toj noveli našlo fiksirano nešto od onoga našega hrvatskog jada, onog jalovog filozofiranja bez veze sa svakidašnjim životom. Kao smušeni nesretnik upleten u mreže prošlosti, jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta, činilo se u doba učvršćenog khuenovanja kao jedini odgovor na surovu stvarnost kojoj pomoći nema. Leskovar je u svom prvom djelu odredio lik glavnog junaka, te ga premještao iz djela u djelo, iz godine u godinu, završivši tiho, anonimno pred smrt. U svojih desetak pripovijetki , rekao je u njima što je imao reći, a onda se povukao u zabit, nestao poput svojih junaka, upravo u času kada je trebao reći sve, odrediti se i nametnuti. Leskovar je bio poput mnogih svojih junaka previše slab da bi odluku proveo do kraja.
Djela su: Propali dvori, Sjene ljubavi, pripovijetke: Misao na vječnost, Katastrofa, poslije nesreće, Jesenjski cvijeci, Priča o ljubavi, Patnik, Bez doma, Kita cvijeća, Izgubljeni sin, Kraljica zemlje.
Kompozicija njegovih pripovijetki jednostavna je ali sugestivna. On radnju hvata u žarišnoj točki, daje samo završne činove svojih drama, dok prethodne ispripovijeda naknadno ili ih samo letimično naznači, te ostavlja čitaoca gotovo zbunjenoga. Njegovi likovi imaju nešto apstraktno, ali se ne uzdižu pred nama u cijeloj svojoj visini poput velikih junaka proznog stvaranja. Leskovarovi su junaci odviše jednolični, u jednoličnosti konzekventni i njegova su djela više-manje fantazije o nemoći modernog čovjeka, junaka našeg doba. Junaci trpe udarce života koje loše proživljavaju, te nemaju sigurnosti, samopouzdanja i njihov je život uništen. Junak kaže da pametovanje ništa ne pomaže i treba se prepustiti životu. Upravo to je negativno, jer prepustiti se životu znači pokoriti se njegovim zakonima i popustiti njegovim zahtjevima. Njegovi su muškarci okusili život i izgubili svježinu zanosa. U njegovim djelima nedostaju ženski likovi, a kada se pojave onda su blijedi i monotoni. Zato su muškarci ženskasti. Kada žene postanu likovi, onda se osile i pretvore u nemilosrdne osvajačice tih jadnih slabića.
Sve Leskovarove junake mori misao na prošlost i to je jedina siromašna ideja do koje se mogao dovinuti. Njegovi su junaci ljudi sumnjičavi, bojažljivi i boležljivi. Sve pripovijetke su simbolična vizija. Neprecizan izraz odražava takvo autorovo gledanje. Sve se radnje gube u nekim sjenama, na koje se uhvatila tama. Sve je nategnuto, ishitreno, opterećeno nepotrebnom alegorijom, kao turoban kraj pisca koji je tako snažno počeo. Na teška pitanja sadašnjice ne može se više odgovarati rodoljubnom seoskim pričicama i Harambašićevim podoknicama Hrvatskoj. Hrvatsku književnost hvata neka želja za evropeiziranjem. To je plod želje da se hrvatskoj književnosti i životu pristupi evropskim mjerilom i sa evropskim pogledima. Khuen je jak i moćan, te neoboriv, ali se i na njega može udariti sa zanosom. Jedni zanosa imaju, drugi nemaju, jedni spaljuju zastavu, drugi su neuspjeli, suvišni ljudi, turgenjevski «neudačniki». Egzodus hrvatskih studenata u zapad su to etape približavanja Zapadu.
Leskovar je pisao vrlo kratko, upravo onoliko vremena koliko je potrajao snažan, nepodijeljen zanos moderne za njega. Najvrednije u njegovim djelima je proživljavanje «suvremene krize društva», njegova modernost. U to vrijeme je koalicija na pomolu, Balkan vrije, uskoro će aneksija, balkanski ratovi, svjetski rat.
Leskovarov svijet je bio jednostavan, malen, kojega je prešao, premjerio i sagledao u kratkome razmaku od nekih desetak godina, taj je svijet bio uzak, stiješnjen, omeđen, a Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da otvori prozore i udahne punim plućima. Kada je došao do kraja, prestao je pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše je čitao Turgenjeva, od kojega je naučio neposredno ulaženje u djelo, bez okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naučio zaplet, redovno vrlo jednostavan, klasično harmoničan.
Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima. S njegovom pojavom se bilježi početak moderne. Mladima je uz Gjalskog bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom ozračju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten među prve moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je «hrvatski pisao srcem» i osjećao hrvatski jezik.
Što takav književnik može kazati današnjem čitaocu? Ima pisaca koji odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reći u čijim se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život, slikaju ga i objašnjavaju, upadajući, sad više sad manje, u grube shematičnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je vlastitom svjedočanstvu krhotina veće cjeline. On nije socijalni pisac, ali socijalnosti mu ne može poreći nitko. U njegovim djelima nećemo naći sav život, ali ono što je unutra je živo. To nije obično, nije svakidašnje, nije tipično, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naći će u njegovim junacima djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim događajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran, autonoman svijet u koji čovjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako rado zatječe. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvođenjem vratiti u život.
Tema: Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje ličnosti,
promatranog lika s njegovim tragičnim krajem – ludilom.
Problematika koja se obrađuje:
- Predstavljanje lika i portret Đure Martića
- Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti lika Đure Martića
- Izražavanje raspoloženja, prepuštanje snovima i uspomene
- Dramska atmosfera i prizori
- Neobičnost između sna i jave
- Misao na vječnost i odsjaj uspomena
- Tragična uspomena iz mladosti, koja tiranizira psihu
- Opis dezorganiziranog života istrganog unutarnjim životom
- Uzrok: prošlost i živčana rastrojenost
- Prikaz ljudi labilne psihe i osjetljivih živaca, koji izlaze izvan granica realnoga i ulaze u prostore nadnaravnoga
- Strahuje od ponovnog susreta s prošlošću
Struktura djela: Novela sa simboličnim i psihološkim raščlanjivanjem lika i spajanjem
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te zaokupljenost vlastitom prošlošću i uspomenama. Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, te raščlanjivanje vlastite psihe.
Književna vrsta: Novela ( crtica )
Inspiracija iz sličnog djela: Tipično opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine
i prikazivanje nesretne generacije hrvatske inteligencije koja je već ponijela jaram
drugog Apsolutizma, Khuenovoga. Oslanjao se na stil pisanja ruskih realista kao Turgenjeva, te kada se pojavi junak obično traži smisao života, traži svoj poziv i na tom se putu spotakne o javne prilike i o ljubav. Leskovarov junak samo o ljubav. Kod Turgenjeva radnja često napreduje putem diskusija u društvu, kod Leskovara toga nema i njegovi su junaci samotnjaci do te mjere da nitko od njih nema ni brata ni sestre. Turgenjevi junaci igraju od želje da djeluju na prilike u domovini, Leskovar o tim prilikama govori površno, ne stapajući ih s djelom u koje ih je ubacio. Turgenjevljevi junaci obično pripovijedaju svoje ljubavi, Leskovar ne zna što će se s njegovima dogoditi, on nema Turgenjevljeva iskustva i svoje junake ostavlja u najdramatičnijem času i traži od čitaoca da pronađu zaključak. Turgenjev ima čitavu galeriju muških likova, dok su kod Leskovara muškarci gotovo identični, a sporedni nisu uopće umjetnički likovi.
Po načinu pisanja možemo ga usporediti sa Flaubertom koji je na svim svojim stranicama uzor stila. Ali njegov jezik nije posve čist. Leskovar je hrvatski pisao srcem, jer je taj jezik osjećao. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Osjeća se stil i analiziranje događaja po uzoru na Gjalskog, Kozarca, Kumičića i Kovačića i jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta.
Vrijeme radnje: 1891. godina.
Mjesto radnje: Radnja se događa u selu Druškovac.
Likovi:
Đuro Martić učitelj u selu Druškovac. Bijedan seoski učitelj, blijeda lica, mršavih ruku i nogu, ni zdrav ni bolestan, nesređen i često bi ga spopao nekakav jad i tuga, kojoj nije znao ni uzroka ni imena. Uzrok tom jadnom stanju i tjeskobi je njegova prošlost, a ime je živčana rastrojenost. On boluje od “misli na vječnost” , a vječnost i prošlost su jedno te isto. Njegov slučaj je naoko apstraktan, posve individualan i posrće pod težinom vlastite sadašnjosti, gubi um pod pritiskom vlastite prošlosti i vlastitog grijeha. Taj je grijeh samo Martićev i gotovo da nema nikakav socijalni značaj: privatan slučaj pojedinca. Došao je do strašne spoznaje, da se iz prošlosti ništa ne može izbrisati i zato Đuro Martić strahuje od ponovnog susreta s prošlošću. Njegov lik je društvena pojava, i lik je u kojem je autor našao tipičnost i smatrao da prikazuje nesretnu generaciju hrvatske inteligencije koja je već ponijela jaram drugog Khuenovog apsolutizma.

Sadržaj:
U selu Druškovu je živio učitelj Đuro Martić. Ljudi su smatrali da je bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjećao kao nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je točno izvršavao, a školski nadzornik je bio posve zadovoljan njime.
On nije bio pravi učitelj, ali je djeci bio dobar. Često ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti čitav dan i radije bi tada djecu pustio kući, ali to nije smio. Tada je bio nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod njega dešavalo zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje podučavati. Imao je vremena da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava. Tada bi mu se živci na vjeđama stali trzati, žile na sljepoočicama poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio da će ga svući i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti progovorio, premda je sam želio sna.
Prije četiri godine je prekinuo s naukom herbartovaca. Jedne večeri je legao i usnio kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noći vraća kući sa svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako nabujao od jesenjskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga oskliznula i nestao je u mutnoj i zablaćenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav sretan da je to bio samo san.
Slijedeći dan je došao seljak iz rodnog učiteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku. Od toga dana Đuro je vjerovao da mu snovi dočaravaju zbivanja iz dnevnog života. Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se često pitao je li to život ili san. Događali su mu se neobični snovi, u kojima se sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšim drugovima. U početku bi znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen, da nije znao dokle doseže san, a dokle stvarni život.
Jedan dan je bio pozvan na objed k susjednom vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i zabavilo. Stade mu se rađati smiješak na licu, a učiteljica iz susjednog sela mu je rekla da će iduće nedjelje doći u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom. Nešto ga je potaklo da se sutradan u crkvi iskaže. Počeo je svirati gajde, ali se na kraju sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjećao se kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom. Tako je jednoga dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kćerka da ga utješi u njegovoj tuzi. Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla gospodareva kćerka, da ga tješi i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je nervozno izašao van malo prošetati i tek se navečer vratio.
Vrata djevojčine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a on uđe nesvjesno. Dogodila se nesreća, sve je okolo bilo krvavo, a na grudima rupa od metka.
Prenio se iz sna, uplašio i počeo misliti da će opet morati sanjati otvorene crne oči, mrtvačku bijelu put poškrapanu krvlju. On je buljio i ta slika se nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom svemiru.
Drugi dan uistinu dođe u selo mlada učiteljica. Ona je već prije čula o tom učitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te ništa ili vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je nekakvi čudan osjećaj. Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da će se nešto dogoditi.
Pošla je u crkvu i čula kako sviraju orgulje. Već kod prvih akorda pritisnula ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična i opazila je da je gore Đuro zapjevao. U crkvi je nastala pomutnja i komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je bio Advent, a učitelj je pjevao uskrsnu himnu: “Halleluja”. Đuro Martić je poludio.
Podaci izvađeni iz: Matica Hrvatska, Zagreb, Izdanje Zora «Djela hrvatskih pisaca» Zagreb, 1953. godina
«Pet stoljeća hrvatske književnosti»
Epika, romani, novele Klasici hrvatske književnosti, Bulaja naklada, Zg – 1999. g.
“Književnost 3”, Dragutin Rosandić, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.

 

[Mr.Daky]

SLOBODAN NOVAK: MIRISI, ZLATO I TAMJAN

Bilješke o piscu:
Suvremeni je hrvatski pripovjedač, dramatičar i pjesnik. Rođen je u Splitu.
Pučku školu završava u Rabu. U klasičnu gimnaziju išao je u Splitu, a
završio u Sušaku. Nakon demobilizacije iz partizana 1945. odlazi studirati
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Među pokretačima je Krugova.
Dvije – tri godine živjet će u Splitu (1955. – 1958.), a nakon toga je
uglavnom u Zagrebu. Urednik je u izdavačkim poduzećima. Godine 1950.
tiskao je svoju prvu knjigu pjesama Glasnice u oluji. Nastavlja kao prozni
pisac, i to oduljom pripovijetkom (ili kraćim romanom) Izgubljeni zavučaj,

​

1955. U ono vrijeme bila je to česta tema u hrvatskoj književnosti. Kratki
roman (ili odulja pripovijest) Tvrdi grad (1961.) naslovom i sadržajno
asocira na onodobnu egzistencijalnu književnost u Hrvata. Književni ugled
ponajviše je stekao romanom Mirisi, zlato i tamjan (1968). Čovjeka u
izokrenutoj stvarnosti ironizira roman Izvanbrodski dnevnik (1977).
O djelu:
Roman Mirisi, zlato i tamjan jedno je od najboljih proznih djela suvremene hrvatske književnosti. Složena simbolika romana, na koju upućuje i referenca u naslovu, gradi se na stalnom miješanju sakralnoga i profanoga, doslovnoga i alegorijskoga. U središtu je radnje intelektualac, rezignirani humanist, koji ispašta grijehe i zablude prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način čisti se od naivne vjere i ideologijske zatucanosti, od bezbožništva i dogmatizma. U glavnom liku sabijeno je iskustvo cijele generacije koja je prihvatila utopijski projekt, pokušala srušiti tradiciju i povijest i zatim doživjela bolno otrežnjenje i deziluziju. No pravi “junak” djela je zapravo Ideologija, koja zarobljuje pojedinca, vlada njime i određuje njegovu egzistenciju. Novakov moralistički roman pisan je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjećaj u znaku je sartreovske metafore mučnine i gađenja prema svijetu.
Mjesto radnje:
Na otoku u sjevernom Jadranu

Vrijeme radnje:
1965. – 1966.
Sadržaj:
- Pripovjedač sjedi u sobi, a iz druge sobe kreči Madona
- Draga (pripovjedačeva žena) njeguje Madonu
- Do njih je došao Doktor koji dolazi svakih 18 dana i čudi se kako
Madona ima puno godina, a dobro vidi i čuje
- Draga će putovati na kopno, a pripovjedač mora ostati sa Madonom
- Draga ga šalje po vode jer se želi okupati
- Pripovjedač odlazi po vode kod susjede Erminije
- Erminija je krenula s njim natrag jer ju je Draga zvala da je vidi
- Erminija mu putem priča da zna da će Madona umrijeti dok on bude
sam
- On joj nije vjerovao i ona je rekla da o tome ništa neće pričati Dragoj da
ne ostane kod kuće
- Kad je došla u kuću Erminija se ponovo upoznavala s Madonom koja je
zaboravljiva
- Madona je rekla da ima sto godina, a Erminija se nije složila s tim i
Madona se počela derati i vikati kako su joj sve uzeli pa sad hoće i
godine
- Erminija je ostala na večeri sa Dragom i pripovjedačem
- Poslije je Erminija otišla, Draga je dala Madoni večeru i otišla se kupati,
a pripovjedač je izašao van
- Uputio se uskim ulicama do svoga starog prijatelja s kojim je običavao
kartati
- Prijatelj je imao posla, crtao je parcele za katastarske izvode
- Njegova žena se raspitivala za Madonu, a on je rekao da je sve u redu
- Još je rekao da mu žena putuje na 18 dana i da će biti sam s Madonom,
a zatim je otišao kući
- U ponoć je brod otplovio i otplovila je Draga
- Pripovjedač se sjetio kako su prošlog ljeta Šveđanke dolazile u njegovu
sobu
- Njegovo tijelo je tražilo svoje jer je žena bila stalno umorna i bila je
Madonin rob
- 18 dana će on morati brinuti o Madoni
- Razmišljao je kako za iduće dane treba napraviti opsežan plan
- Razmišljao je i o tome kako će njegova Draga morati objašnjavati sve
svojoj majci, Kćeri i Sinu o tome kako se i zašto brinu za Madonu
- Tada je zavikala Madona i prekinula ga u njegovom snu
- Otišao je do nje i donio joj čaj koji je skuhao
- Madona je pitala za Dragu i rekla da se treba sakriti kad se vrati i
iznenaditi i prevariti
- Pripovjedač je ustao i izašao na terasu prema moru, a Madona je
zahrkala škljocajući kao plinomjer
- Drugo jutro došla je Erminija
- Rekla je pripovjedaču da će skuhati čaj i da Madona spava, ali otvorenih
očiju
- Dao joj je novac da kupi hranu u gradu
- Tada se javila Madona i tražila Dragu
- Pripovjedač je rekao Erminiji da ode do Madone, a Madoni je rekao da je
umro Dragin otac i da je zato Draga otišla samo da Madona više ne bi
pitala za Dragu
- Rekao joj je to, ali je rekao i da je ona spavala dok je Draga odlazila
- U tome je pogriješio jer ona ne priznaje da ikad spava – za nju je to zlo,
grijeh, lijenost
- Znao je da će mu biti teško s njom zato što je to rekao
- Pripovjedač se žali kako mu je teško i kako bi volio da ima slobodnog
vremena da može čitati i šetati po parku
- Erminija ga ne može zamijeniti jer je uprskala stvar i prestrašila
Madonu
- Jedini odmor za pripovjedača je kad Madona sama sa sobom razgovara
(str. 38 – 40.)
- Pripovjedač (Dragi) je invalid
- Otišao je do Madone iako ga ona nije pozvala i dao joj da popije čašu
hladne kamilice
- Madona se poslije toga počela derati i gušiti se samo da bi dobila
limunade
- Rekao joj je da će za večeru imati blitvu i ona je tiho pjevušila
“od straže jutarnje sve do noći” do večere
- Tri dana se Madona na njega ljutila
- Na badnjak je došao stari Tunina u posjet
- Madona ga se nije sjećala, ali su ipak zajedno pričali
- Donio je Tunina pijetla, ali je bio mršav i zato su svi krivili komunizam
- Pripovjedač se prisjetio nekadašnjeg Badnjaka
- Vidio je da Tunina još uvijek nosi istu odjeću kao i prijašnjih Badnjaka
- Ostavili su Madonu i pripovjedač je još neko vrijeme pričao s Tuninom u
kuhinji
- Došla je jedna djevojčica i donijela čisto rublje iz samostana;
pripovjedač ju je nazvao malom djevicom
- Pripovjedač i Tunina su se napili
- Zvala ga je Madona i Tununa ga je na to upozorio, pa je pripovjedač
otišao tamo i pričao joj o Hanibalu Luciću
- Ona nije znala zašto ga je zvala, ali mu je kad je izlazio iz sobe rekla da
pozdravi Lucića
- Erminija je švrljala u vrtu i išla za pijetlom kojeg je donio Tunina
- Pripovjedač (Dragi) je pazio na Madonu
- Otkrio je da su se poboljšali odnosi između njega i Madone i razmišljao
je o tome (str. 63 – 65.)
- Erminija, pripovjedač i Madona zajedno su se našli u Madoninoj sobi i
pjevali su jednu staru brojalicu
- Pripovjedač je poslije toga izašao van u šetnju
- Ispovijedio se moru (str. 70-71.)
- Kad se vratio rekao je Madoni da je bio u općini
- Došli su im u posjetu gospodin i gospođa, njegovi prijatelji, da im
čestitaju Božić
- Brzo su otišli i Madoni je postalo lošije jer joj je Erminija rekla da je
papa Pio 11. umro
- Madona nije umirala već je plakala
- Tada je Erminija otišla jer ju je pripovjedač poslao kući
- Madona je opet tražila da joj pripovjedač ispriča kako je išao na općinu
- Rodila se zla misao u glavi pripovjedača: o tome kako će jednog dana
reći Madoni da opet ima sve posjede i da je opet bogata i veselje će je
ubiti
- Smislio je kako će to učiniti – napit će se i sve joj reći (str. 81 – 83.)
- To popodne donijela je opet mala djevica voća i slatkiša iz samostana
- Madona i pripovjedač su tako sjedili i gostili se
- Retrospektivno se vraća u prošlost pripovjedač – kad je uoči Sveta tri
kralja stričeva sestra Icita došla stricu
- Madona priča kako se sjeća pripovjedača kao dječaka, anđela koji je
išao na pričest
- To je Icita došla priopćiti stricu
- stric je rekao da će pripovjedač doći sutradan spreman
- Icita je otišla, a stric je počeo čitati jedan roman i nesvjesno rekao da
će ga ubiti, nekog u romanu
- Teta i Štramacera su rekle da dijete, anđeo, možda neće preživjeti i
toga su se bojale, a i stric se toga bojao samo to nije pokazivao
- (Povezanost Madone i pripovjedača se saznaje u povratku u prošlost)
- Drugo jutro odveo ga je stric u crkvu
- Prošao je cijelu ceremoniju i ostao je živ, a pravi anđeli su umirali
- Povratak u sadašnjost – pripovjedač se pitao kako je nakon svih tih
blagdana opet tu gdje je
- Drugi dan pripovjedač radi i dolazi poštar i donosi čestitku
- Donio je pismo od Drage iz Zagreba i penziju
- Poštar je brzo otišao jer je Madona zvala i pripovjedač je morao otići k
njoj jer joj se začepio nos
- Otvorio je prozor u njenoj sobi i odčepio joj nosi (str. 118 -119.)
- Razmišljanje o bolesnim i zdravim ljudima (str. 119 – 120.)
- Podjela ljudi, tko više vrijedi (str. 120.)
- Vidio je da se Madona raspada i po Erminiji je pozvao Doktora
- Doktor mu je rekao da treba svaki da prati Madonu
- Doktor je želio vidjeti tavan i zanimalo ga je staro bakreno posuđe
- Doktor nije želio brzo otići jer je našao zanimljivih stvari, ali na kraju je
otišao
- Pošto se godina bliži kraju, pripovjedač je izvršio dužnosti i obveze
prema susjedima i prijateljima
- Sredio je da samostanske opatice opet šalju malu djevicu k njima; on je
želio da ona dođe
- Došla je Erminija i pripovjedač ju je htio zaklati nožem zbog izdaje –
zbog toga što ga je pred Doktorom prikazala kao ubojicu
- Erminija je rekla da ju ne ubije jer će Madoni svaki dan prati leđa i
masirati je
- Zatim je pripovjedač pričao s Madonom
- Mala djevica je konačno došla
- Pričao je s njom i mislio je da je derište, kako mu se činilo dok je bio
pod utjecajem rakije, ali je uvidio da je već žena
- Prije nego što je otišla rekao joj je da bi prvo trebala biti malo žena, a
onda neka se zaredi
- Doktor je došao po bakreno posuđe i srebrno sveto posuđe
- Madona je čula da netko lupa na tavanu, a pripovjedač joj je rekao da
je to samo štakor
- Kad je propao strop pod Doktorom, Doktor i pripovjedač su odglumili
pred Madonom da se strop srušio od starosti
- Doktor je htio kupiti starine na tavanu i pokušavao se dogovoriti s
pripovjedačem, ali je pripovejdač rekao da će razmisliti
- Draga se vraća za 6 dana
- Taman kad je pomislio da bi mogao otići na kartanje kod prijatelja,
došla je Erminija i htjela ga zamijeniti da on može otići malo van
- On se nije dao tako lako jer je trebalo Madoni leđa oprati; mislio je da
će to Erminija učiniti, ali ona nije htjela
- Nakon što je to pripovjedač učinio, otišao je izvan kuće
- Otišao je kod prijatelja na kartanje (prijatelja Line i njegove žene Olge)
- Pripovjedač ih je zvao “Olga i Lina” – po Zolinom romanu
- Kad se vratio kući, bila je već Nova godina
- Drugi dan je rekao Madoni da su joj oni iz općine sve vratili; rekao je to
samo da bi mu prošao dan
- Madona je taj dan bila mirna i zamišljena, u nekom stanju nirvane
- Tek kad joj je rekao da će bakreno i srebrno staro posuđe prodati, ona
je živnula
- Pripovjedač misli da je Madona zapravo svjesna svega i da prikriva
svoju amneziju (str. 169 – 170.)
- Madona se tada izderala da je sve što je rekao laž i da ne želi da joj
odnose bakreno posuđe i tjera ga van
- Pripovjedač je tada otišao do Taribe, koji je imao krčmu
- Tamo je susreo pijanca Franju Daska zvanog Decilitar i dao mu novaca
da si kupi piće
- Vratio se kući i ugledao malu djevicu u njegovom vrtu
- Pitao ju je zašto je došla, ali ona nije htjela reći
- Otkrio je da se zove Lucija i počeo ju je dirati, ljubiti i htio je spavati s
njom, ali nije mogao
- Otišao je po vode na Erminijin zdenac i Erminija se našla tamo
- Znala je što je on radio i nazvala ga sramotnikom
- Poslije je došao Doktor i pitao ga zašto je sve o čemu su se dogovarali
ispričao Erminiji
- Pripovjedač se branio govoreći da on nema što skrivati i rekao je da je
najbolje da sve zaborave, da on opet zatvori vrata i sam se brine za
Madonu
- Doktor misli da će ga pripovjedač ucjenjivati, ali neće
- Za tri dana dolazi Draga
- Odlučio je Madoni priznati da je sve što je rekao bila šala, a ona mu je
odbrusila da ne trpi uvredu od njegovih šala i da mu svaki put ne
vjeruje
- Sljedeća dva dana očekivao je Dragu i odlazio k moru u vrijeme dolaska
broda
- Treći dan je došla Draga i pitala ga kako je Madona
- Rekao joj je da je ostala sama kod kuće i da zna da je izašao
- Draga je na te riječi požurila kući
- Madona ju nije prepoznala te ju je ponovno upoznala i dobro prihvatila
misleći da je pripovjedačeva treća žena
- Draga je, pošto se naspavala, pričala pripovjedaču o svom boravku u
Zagrebu i kako se sve promijenilo
- Tada je došla i Erminija i divila se Draginom donjem rublju
- Draga i Dragi morali su otići po cijev za kanalizaciju
- Draga je putem zaplakala i pripovjedač je znao da mu nije sve rekla što
je radila u Zagrebu
- Pripovjedač je rekao Dragoj da dok Madona živi i njihov život ima
smisla, a kad ona umre njihov život će postati besmislen (str. 220.)
- Uzeli su cijev od 100 metara i ponijeli je kući jer nisu imali novaca za
dovoz
- Proveo je noć sa svojom ženom (trećom ženom, kako bi Madona rekla)
- Madona je imala vrućicu i nešto je buncala
- Ujutro su se probudili, Draga je vidjela rupu na stropu u Madoninoj sobi,
a pripovjedač je rekao da je išao čistiti prašinu na stropu i da je to tako
palo
- Don Vikica, svećenik, došao im je blagosloviti kuću
- Svećenik je uzeo tamjan i posuo po žeravici u kadionici
- Na pragu vrata napisao je “19G + M + B66″
- Kad je svećenik otišao, svi su se okupili u Madoninoj sobi i ona je rekla
da izgledaju kao dva anđela (str. 234.)
Naslov djela:
Mirisi, zlato i tamjan su zapravo pokloni koje donose tri kralja: Gašpar,
Melkior i Baltazar.
Likovi:
Madona Markantunova, Dragi (pripovjedač), Draga, Erminija – susjeda,
Lino i Olga – prijatelji, Tunina – stari prijatelj, Doktor, poštar,
Tariba – krčmar, i ostali.
Analiza glavnog lika:
Pripovjedač (Dragi)
Profesor, ima 45 godina kao i Draga.
“On je intelektualac, rezignirani humanist, koji ispašta grijehe i zablude
prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način čisti se od naivne vjere i
ideologijske zatucanosti, od bezbožništva i dogmatizma. U glavnom liku
sabijeno je iskustvo cijele generacije koja je prihvatila utopijski projekt,
pokušala srušiti tradiciju i povijest i zatim doživjela bolno otrežnjenje i
deziluziju”. Citat.
Glavni junak razmišlja o mnogim stvarima. U jednom trenutku misli da je
Madona svjesna svega i da prikriva amneziju.
Citat:
“I je li to moguće da je Madona toliko pri svijesti? Zar ono jednostanično
biće tamo oduvijek tako rasuđuje, a ja se samo zavaravam ponesen
svojom prividnom superiornošću, pokretnošću, snagom, pa ne uvažavam
njen razum, nego je ismijavam kao nerazumno dijete, kao tromu
životinjicu. Hoće li ona tako ubuduće ostati prisutna, kritična, svjesna
svega, sebe, onoga što hoću s njom, svjesna svega što se u meni
odigrava. Možda mi zato tako ništa ne uspijeva! Možda sam zato tako
smiješan. Jer se ona bori zamaskirana amnezijom, neuračinljivošću i
odsutnošću. Proučava me i opire se. Opire se potiho i kao slučajno, i što
joj je vještija mimikrija, to se ona čini nedužnijom i potrebnijom moje
pomoći i utjehe.” (str. 169 – 170.)
Život za pripovjedača ima smisla dok Madona živi, a kad umre nestat će i
taj smisao. (to govori svojoj Dragoj kada idu po cijev za kanalizaciju):
Citat:
“Mi smo bili svoji veliki preci; sad smo svoje degenerirano potomstvo!
Otkako si i ti uvidjela da nisi moj trabant, meni će biti lakše podnositi ovo
progonstvo, i počet ću možda Madonu kao voljeti. Jer ona je nešto što
pred svojom prošlošću smijem prezirati, što smijem osuđivati i odbaciti,
što smijem mrziti. Zato je moram voljeti. Dok ona živi, dotle ću osjećati
neposredno da smo nešto učinili, da smo u nešto uložili svoju mladost, da
smo nešto srušili što je padom prijetilo. Kad ona nestane, osjećat ću
samo bezbroj stvari kojima se protivim i kojima se odupire sva moja
duša. Onda što?! Ona neka živi madona, zar ne? Neka traje, da se njome
bavim! Neka vegetira ta prošlost kad je tako bezopasna i bijedna nspram
zala što smo ih sami stvorili. Ona je zaista nakaza; iako je pomalo i naše
djelo, ona je prava nakaza i bez nas, ona je vrlo dobar objekt da se u
njemu utjelovi mnogo toga što je čovjeka trovalo, što je trebalo zbrisati,
podesna je za prezir, pogodna je da bi se opravdali podvizi naše junačke
mladosti, naši pothvati u vjeri i u žrtvi i u radu, čak i naša
nepromišljenost i bahatost i čak nehotimična zlodjela!” (str. 220.)
Pripovjedač je taj o kome ovisi Madona i njen život. On je ujedno i taj
kojeg Madona iskorištava što je pisac vrlo slikovito prikazao.
Citat:
“Da nije sasvim tako, ja donekle znam. I možda sam, naprotiv, upravo ja
dokaz njezina postojanja. Jer, zar ona inače postoji, ako ne kroz mene?
Ja svakodnevno priznajem njeno postojanje: pokrećem je, hranim je,
čujem je, vidim. Kroz moje postupke potvrđuju se njezine želje, ostvaruju
njene riječi. Uspravljam njene izvrnute misli i tako oživljujem i
osmišljavam. Ja sam domodar jednome nametniku, ali će taj infuzorij,
krpelj i mješinac usuti s vremenom u moju dušu svoje ljigave ličinke, taj
fitoparazit saplest će moje žilje i krv moju svojim neraskidivim izdancima,
i ja ću od te trakavice presušiti u svojim najboljim sokovima, od ove ću se
gljive rastočen rasuti. I bit će istina. Bit ću đubre, postojat ću samo dok
me bude htjela piti.” (str. 86.)
Glavni lik je ujedno “snimatelj”:
Da se služio filmskim jezikom, Novak nam ne bi ni jedanput pokazao lice
glavnog junaka; jer junak je ujedno i “snimatelj”… On neprestano kruži
oko “okrivljenoga” i njegova čina; on već sve zna, a ipak postavlja
pitanja; jer u odgovaranju je prava bit ove čudesne, razorne, ubojite
ironije. Novakov bi se roman, površnu oku, mogao ukazati kao
artificijelan, “pravljen”, montiran; a kad se pozornije čita, postaje sve
očitije da je to zapravo bolna ispovijed jedne velike krize i grcaj jedne
duboke tuge.

Roman izričaja:
Roman Mirisi, zlato i tamjan (1968.), taj nesumnjivo kapitalni rad u opusu
Slobodana Novaka, možemo odrediti kao roman izričaja, utoliko što u
njemu autor inzistira na pojmovnoj (izričajnoj, esejističkoj) obradi
stanovitog broja aktualnih, idejnih, društvenih i moralnih problema.
Podređena Novakovoj snažnoj potrebi izričitog formuliranja stavova,
predodžbeno-čilna struktura fabule služi kao okvir iliti kostur čitavom nizu
upečatljivih filozofijsko-spoznajnih eskapada. To je priča o osobi koja
razmišlja nad vlastitom sudbinom, zaustavljena u vremenu i prostoru, u
jednoj seansi intenzivnog produbljivanja smisla života. Pripovjedač,
zatočenik vlastite svijesti, ovdje polaže račune samome sebi, o svome
životnom putu, ali i o društvu i vremenu kojemu je svjedokom. Uzdižući
svoju gorčinu i ironičnost do značenja koja pripadaju čitavoj jednoj
generaciji, dakle poopćavajući svoju spoznaju u razmjerima koji nadilaze
puku privatnu osujećenost, Novak je ovdje nadmoćnom zrelišću dao idejni
zbir jedne epohe.

 

[Mr.Daky]

EURIPID: MEDEJA

Bilješke o piscu:
Euripid se rodio godine 480. g. ili prema nekim podacima godine
485. g. prije Krista. Rodio se na otoku Salamini, a umro na dvoru
makedonskoga kralja Arhelaja u Peli, godine 406. prije Krista. O njegovom
životu postoji malo podataka, jer se nije bavio državnim poslovima.
Na Euripida je u njegovim mladim godinama utjecao njegov učitelj, filozof
Anaksagora, a u kasnijem Euripidovom duhovnom razvoju opaža se i jak
utjecaj sofista i tadašnje retorike. Stare vijesti pjesnika opisuju kao
ozbiljna i usamljena mislitelja i ljubitelja knjiga, a svi izvori Euripidu

​

pripisuju izvanredno obrazovanje i kulturu. Sačuvan je podatak da je prvi
imao privatnu biblioteku.
Euripid je u svojim tragedijama oživio helenski život svojega
vremena, s njegovim velikim nasljeđem prošlosti i predviđanjem
budućnosti. Nastojao je dotadašnjim obradama mitova dati i novu dušu,
pa je iz mitova obično uzimao goli sadržaj, dok je sve ostalo razrađivao na
novi način, i unosio misli i poglede na svijet. Zato je već u starini nazivan
scenskim filozofom.
S Euripidom je počela prevladavati kazališna, glazbena i tehnička
reforma. Tako se služi svim sredstvima izvan drame, primjerice prologom,
u kojem se gledatelji obavješćuju o prethodnim događanjima i upućuju u
budući razvoj radnje. Uveo je i deus ex machina, božanstvo, koje je
umjesto same umjetnički uvjerljive radnje raspletalo čvor tragedije.
Euripid je napisao osamdesetak tragedija, od kojih je, uz fragmente,
sačuvano 17 – “Hekaba”, “Hipolit”, “Orest”, “Feničanke”, “Medeja”,
“Alkestida”, “Andromaha”, “Pribjegarke”, “Ifigenija u Aulidi”, “Ifigenija na
Tauridi”, “Trojanke”, “Bakhantice”, “Heraklidi”, “Helena”, “Pobješnjeli
Heraklo”, “Elektra” i “Ion”, te jedna satirska igra – “Kiklop”. Nije naišao na
veliki odziv kod tadašnje publike, pa je za života na dramskim
natjecanjima ostvario samo četiri prve nagrade. Više razumijevanja i slave
nalazi potkraj života na dvoru makedonskoga kralja, a zasluženo priznanje
među svojim sunarodnjacima ostvario je tek poslije smrti.
Euripidov jezik je jednostavan i lijep, jednak dnevnom govoru
pjesnikovih suvremenika, a stil je providno jasan. Pjesnik je postao
uzorom mlađoj tragediji i novoj antičkoj komediji. Osobito je utjecao na
rimske pisce – tragika Seneku i pjesnika Ovidija, a i na brojne kasnije
europske pisce.
Obrada djela:
Tragedija “Medeja” je među najboljim Euripidovim dramskim
ostvarenjima, a u njoj je pjesnik iznio na uvjerljiv i potresan način
problematiku ljubavi i moralne odgovornosti u braku.
Mjesto radnje je Korint, a fabula je temeljena na mitu o Medeji i Jazonu.
Medeja, čarobnica, koja je spasila život Jazonu kad je krenuo po
zlatno runo, pobjegla je s njim, postala njegova žena i rodila mu dva sina.
Utočište su našli u Korintu, gdje se Jazonu pruža prilika za ženidbu s
Glaukom, kćerkom korintskoga kralja Kreonta. Medeja je očajna zbog
gubitka muža i njegove prijevare, pa proklinje kraljevu obitelj, zbog čega
je kralj šalje u progonstvo. Pretvarajući se da prihvaća kraljevu odluku, a
u duši snujući osvetu, Medeja kralja moli da s djecom u Korintu ostane još
samo jedan dan. Susreće Egeja, kojem obećava pomoć u njegovoj velikoj
želji da ima dijete, a on joj zauzvrat obećaje utočište u Ateni.
S pripremljenom odstupnicom, Medeja može pristupiti strašnoj osveti
Jazonu. Djecu šalje ocu, s poklonom za njegovu mladu – vjenčanim
vijencem i otrovanim plaštom. Glauka pogiba u mukama, a s njom i otac
Kreont koji ju pokušava spasiti. Medeja, ubivši Jazonu zaručnicu, ubija i
vlastitu djecu. Iz Korinta odlazi na zmajskim kolima, a slomljenom Jazonu,
koji je proklinje kao zločinku, proriče kobnu smrt.
Naslovni i glavni lik tragedije jest MEDEJA, žena velike i kobne
strasti. Zbog ljubavi prema Jazonu, pobjegla je iz vlastita doma i s mužem
i djecom živjela u Korintu kao prognanik. Tim više ju je pogodila Jazonova
izdaja koji se pripremao za vjenčanje s kćeri korintskoga kralja.
U svojevrsnom prologu, dadilja djece opisuje Medejino stanje:
“A nesretna Medeja, uvrijeđena tim,
uz glasan krik se sjeća zakletava svih
i bogove sve zone za svjedoke tom
na kakav način Jazon vraća ljubav njoj,
Bez hrane leži sama, raskida je bol,
a čitavo je vrijeme grozan guši plač.
Od kada ćuti da je bračni izda drug,
sve samo u tle bulji, pogled joj je tup,
a ako netko reče utješan joj glas
to sluša kao kam il’ kao morski val,
Tek tu i tamo kene bijel i bjelcat vrat
i sama za se plače dragog oca svog
i domovinu svoju i svoj rodni dom
što izdade ih slijedeć muža svoga put,
a toj joj nanije sad i sram i grdan rug.
U nesreći u svojoj sada spozna tek
što znači ostat lišen doma očinskog.
Dječake mrzi, neće ni da vidi njih,
a još od čega goreg mene hvata strah.
Žestoko joj je srce, ja je dobro znam,
otrpjet neće samo tako ovaj jad,
i bojim se da šutke srnut će u trijem,
u sobu gdje joj stoji bivši bračni log,
i u srce će nekom rinut oštar mač,
pa Jazonu il’ ženi žića presjeć nit,
a tim će jošte veća nesreća je snać.
jer strašna je, a onaj tko se zgrabi s njom
taj lako se podičit neće pobjedom.”
Medeja je strasna i teško povrijeđena žena, ali istodobno i majka.
Već u prvom činu vidljiv je njezin neobičan odnos prema djeci. Tako
dadilja upozorava odgojitelja da bi od osvetoljubive majke opasnost mogla
zaprijetiti i njezinoj vlastitoj djeci:
“A ti od majke djecu dobro sakrivaj
i nipošto ih ljutoj njojzi ne puštaj,
jer vidjeh već da zvjera kao bijesan bik
ko neko zlo da snuje. Neće proć je gnjev,
dok ne padne tu netko od nje oboren.”
Da su djeca doista u opasnosti, potvrđuje već u prvom činu i sama
Medeja, nakon što dadilja upozorava na njezino “srce rasrđeno,
nesmirljivo i bolno, teško povrijeđeno.” Tako Medeja u svojoj tužaljci
kaže:
“O prokleti sinovi nesretne majke,
crkli da bog da zajedno s ocem
i propao dom vam sav!”
Iako zbor korintskih žena smiruje Medeju, i mole je da ne poseže za
osvetom, jer će se nevjernom Jazonu osvetiti Zeus, Medeja, opirući se
uobičajenom položaju žene u grčkom braku, navješćuje osvetu i to
opravdava:
“…Ženu hvata strah
od mača, žena nije ni za kakav boj,
no dirne li joj netko bračni njezin spreg,
tad nećeš naći stvora krvožednijeg.”
Iako Medeji strast i želja za osvetom mrači razmišljanje, ona ipak
djeluje s predumišljajem. Tako se, dok Kreonta moli da joj progonstvo
odgodi za jedan dan, pravi popustljivom, ali si time zapravo otvara prostor
za ostvarenje svojega nauma. Tako zboru odaje:
“Mladoženju i mladu ljut još čeka boj,
a brige ne malene imat će i tast.
Zar misliš da bi govor meni bio blag
da nije sretnu varku smislio mi um,
prešutjela bih sve i ne rekla ni riječ.
Zaslijepih ga, a on je tako bio lud,
da izgonom ne razbi tajni naum moj,
već dopusti mi ostat jošte jedan dan,
i ja ću u to vrijeme postići svoj cilj:
pogubit oca, kćer i s njima muža svog.”
U ovom se citatu vidi da Medeja u tom trenutku želi ubiti Jazona, a
ne mu nanijeti bol ubojstvom djece. No, Medeja još nije odlučila kako
najuspješnije provesti svoj naum. Kao unuka boga sunca Helija, ne boji se
da neće uspjeti provesti ono što želi:
“Vještine ti ne manjka. Žena nije stvor
što postići će cilj u natjecanju kom,
no kada treba splesti kakve spletke splet
tad nema nikog što bi bio tako vješt.”
Medeja je ogorčena svojim položajem – mora napustiti Korint s
djecom. Kući ne može, jer je pomažući Jazonu izdala obitelj, ne može ni
do Pelijevih kćeri, jer su na njezin nagovor ubile oca. Zato ironično Jazonu
kaže:
“Mladoženji je ovo krasan svadben dar,
kad žena, što mu bješe zaštita i spas,
ko prosjak luta s djecom svijetom širokim.”
Medeja nekoliko puta podsjeća da je barbarka, a Jazon je upozorava
da mora poštivati običaje zemlje u kojoj živi:
“Po meni, prije svega, Grčka ti je dom
ne boraviš u zemlji divljoj, barbarskoj,
po pravu živiš, ne po sili surovoj.”
Da Medeja djeluje posve svjesno, s predumišljajem, potvrđuje i to
što si prije izvršenja djela priprema odstupnicu. Svjesna je da je nakon
što postane zločinka neće primiti i zaštititi ni jedan grad, pa joj rješenje
pruža slučajni susret s Egejem, atenskim kraljem. Navodi ga na zakletvu
da će joj u svakom slučaju pružiti zaštitu i time joj osiguran azil.
“U pravi čas je čovjek došao mi taj,
ko luka spasa, čvrsti pouzdani žal,
sa krme svoje konop ja ću bacit na nj
u Paladin kad stignem, u Atenin grad.”
Medeja je odlučila – otrovat će Kreontovu kćer, a u tome će joj
poslužiti vlastita djeca. Navodeći Jazona i Glauku da misle kako moli da joj
djeca ostanu u Korintu, poslat će otrovane darove Glauki. Osvetnica
Medeja svjesna je da time i svoju djecu šalje u smrt:
“No neću više o tom reći niti riječ,
jer kad se sjetim djela koje pripremam,
obuzima me plač, jer djecu činom tim
također ubijam. No nema stvora tog
što spasiti će njih. A Jazonu ću strt
i smrvit čitav dom, pa onda na put poć
i oplakivat svoje drage djece krv.”
Odlučivši o načinu osvete, Medeja hladnokrvno ostvaruje svoj naum.
Prije svega, Jazona uvjerava da se urazumila i moli ga da djecu zadrži u
Korintu.
“Ja vidim da je dobro, ponajbolje čak,
što izagnat me iz ove zemlje misli kralj,
jer – kao dušman ljuti tebi, a i njoj,
i kralju – samo smetam, pa ću rado poć.
No ti zamoli kralja da ne izgna njih,
nek djeca žive tu kraj ruku očinskih!”
Praveći se zahvalnom, Medeja nudi dar kraljevoj kćeri – otrovni
vijenac i plašt, koji će joj poslati po svojim sinovima. Djeca odlaze, i
Medeja, kad se vrate s odgojiteljem, saznaje da su obavila svoju zadaću i
kraljevoj su kćeri vlastoručno predala ubojite darove. Slijedi trenutak
Medejine duševne borbe. Kao svaka majka, Medeja voli svoju djecu, ali u
njezinoj ogorčenoj duši Medeja osvetnica prevladava nad Medejom
majkom.
“O što da radim, žene? Kad im oči zrem
i blistave i sjajne, sasvim protrnem
i klonem, te ne mogu naum svršit svoj.
Iz ove ću ih zemlje povest sa sobom,
ne želim da im oca zlom rastužujem
i sebi sama dvostruk bol da zadajem.
No što je sa mnom to? Zar zlo ne vratit zlim?
Zar dušmanima da se ja ne osvetim?
Kolebat neću već ko neki čovjek mek,
i nježna me i blaga neće svladat riječ.”
Medeja je također svjesna da su djeca u smrtnoj opasnosti jer su
svojim rukama donijeli otrovne darove, i zato bi se njima mogla osvetiti
kraljeva rodbina. Zato još jednom preispituje svoje srce:
“No, možda ipak ne! O srce moje, daj,
poštedi djec, pusti i ne ubijaj!
Nek u Ateni radost budu žiću mom!
Al’ osvetnog mi Hada, boga podzemnog,
ne mogu pustit djecu dušmanima im,
da muče ih i kinje, zlostavljaju njih.
Ta bolja im je smrt, a kad im je već mrijet,
nek vlastita ih majka pošalje u Had.”
Medeja je odlučila, i djeci je time potpisana smrtna presuda. Do
konačnoga izvršenja svojega zlodjela, oprašta se s djecom, u potpunosti
svjesna onoga što čini:
“O dođite joj jednom u moj zagrljaj,
da privinem ta tijela, slatki dahnem dah.
Pa idite, jer više ne snosi mi vid
da gledam vas, jer silan obuze me jad.
Ja svjesna sam da činim opak čin i klet,
no svladala mi razbor sverazorna strast,
što smrtnika će svakog odvest u propast,
što uzrokuje svako zlo i gnus i kal.”
Medejina osveta postigla je cilj – od otrovanih darova umrla je ne
samo Glauka nego i Kreont. Prije Medejina bijega, ostaje još samo jedan
strašan čin u krvavoj tragediji – djeca. Pravdajući se da ne želi da im tuđa
ruka zada smrt, Medeja se sprema ubiti oba svoja sina:
“Pa naprijed, srce moje, došao je čas
za strašan čin, no ipak tako potreban.
O jadna moja ruko, brže hvataj mač,
privedi tužnom kraju tužnog žića tijek,
i neću se kolebat, neću mislit sad
koliko mi je težak bio porođaj
i kako su mi dragi. Samo kratak tren
zaboravljam svoj porod – na smrt osuđen.
A poslije ću plakat svoga srca plod,
što ubih ga, o jao, jadan li sam stvor.”
Medeja ubija svoju djecu i ne osjeća kajanje zbog svojega strašnog
čina. Iz Korinta bježi na zmajevim kolima, i pri tome Jazonu odgovara:
“Ti kažnjen si što meni iznevjeri brak,
jer ne smjedoh da budem tebi smijeh i rug,
a kraljevna, i Kreont što ti dade kćer,
ispaštaju za izgon moj iz grada tog.
Pa zovi, ako hoćeš mene lavicom
i Skilom što u moru živi tirenskom,
ublažit nećeš ugriz oštrog zuba mog.”
Za vlastitu djecu koju je ubila, Medeja jedino može osigurati svečani
pogreb i mir njihovim grobovima, i zato Jazonu ne želi predati njihova
mrtva tijela:
“To ne, već pogreb njihov moja bit će skrb;
u posvećeni Herin odnijet ću ih hram,
da ne dira im dušman sveti grobni hum.
A tu u gradu ovom, gradu korintskom,
uspostavit ću nov i svečan obred svet
ko pokajničke žrtve za svoj zločin krut.”
JAZON je tragičan lik, unatoč tome što u usponu prema uspjehu
vješto koristi druge. Tako mu je Medeja pomogla u pothvatu sa zlatnim
runom, a napušta je i koristi Glauku kako bi se domogao vlasti i moći u
Korintu. Samoj Medeji svoju izdaju obrazlaže:
“Iz Jolkije kad amo morao sam prijeć
u nevoljama strašnim nemoćan i slab,
zar mogoh ko bjegunac bolju sreću nać
no uzeti za ženu samog kralja kćer?
Učinih to ne zbog tog što te bijah sit
i što me druge žene svladao je čar,
a što mi tako oštro tu spočitavaš,
ni zbog tog što bih htio porod rodit nov,
ta dosta imam djece, nije u tom stvar,
već zato da nam stvorim život dobra pun,
da oskudicu našu tešku uklonim,
jer bijedniku se s puta svaki klanja drug,
i još da djecu našu časno odgojim.
Pa ako tvojoj djeci još se koji brat
iz novog braka nađe, jednako ću njih
obasut pažnjom ja i združiti u rod
i sretno ću poživjet ovaj život svoj.
A što ćeš s djecom ti? Ja srcem želim svim
da buduća mi djeca ovoj budu štit.”
Jazon, smatrajući da postupa lukavo i korisno, ne samo za sebe već
i za svoju djecu, ne može shvatiti Medejinu povrijeđenost, niti njezine
optužbe da krši zakletve i božje zakone:
“No ti ne držiš svojih zakletava riječ,
i ne znam da l’ za tebe božji vrijedi red
il nosiš među ljude neki zakon nov,
kad kršiš svoju riječ, a jasna ti je svijest.”
Jazon u svojoj sebičnosti smatra da je prema Medeji postupio
pošteno – htio ju je zaštititi i pred bijesom kralja Kreonta:
“Kad god je kralja na te uhvatio bijes,
ljutinu mu stišavah, gasih srdžbe jar
u želji da sa djecom ovdje ostaneš.”
Za progonstvo koje je odredio Kreont, Jazon smatra isljučivo
odgovornom Medeju. Prihvaća to kao činjenicu i ne pokušava spriječiti
izgon svoje bivše žene i svoje djece, već nudi isključivo novčanu pomoć:
“Al kako bilo sad, ja ne zaboravljam
na dužnosti spram onog koji mi je drag,
pa dođoh k tebi ženo, jer me mori skrb
da l’ novaca ti treba ili drugog čeg
za tebe i za djecu. Jer ovakav put
što predstoji vam, nije podnipošto lak.”
Naivni Jazon prihvaća Medejinu ponudu da djeca ostanu u Korintu,
nadajući se da se Medeja urazumila. U idućem citatu pokazuje svu ljubav
prema svojim sinovima:
“A vi ćete mi, djeco, prva biti skrb,
uz božju ću vam pomoć život stvorit lijep,
i nadam se da u toj zemlji korintskoj
uz braću čeka vas i vlast i svaka slast.
Pa rastite! A drugo sve će otac vaš
i onaj stvorit bog što srcem nam je sklon,
pa jednog će mi dana sretan svanut čas
da ugledne i jak mognem vidjet vas.”
Jazon nikada neće gledati svoju djecu kako rastu. Nakon što mu je
poginula zaručnica sa svojim ocem, on dolazi u Medejin dom da od osvete
spasi svoju djecu “da na njih ne bi pao osvetnički gnjev” kraljeve rodbine.
Stigao je prekasno da spasi djecu, ali i prekasno da se osveti Medeji, jer
ona već na zmajskim kolima, koje joj je postao djed Helij, spremna na
odlazak, pokazuje Jazonu mrtva dječja tijela. Jazon je slomljen,
upropašten, i proklinje Medeju:
“O rugobo, što ne znaš za stid ni za sram,
i ubojico djece, bježi s vida mog,
da tugujem i stenjem ostavljen i sam.
Nit nevjesta će mlada život sladit moj,
nit radovat se neću djeci rođenoj,
već nema ih i nikad neće čut mi glas.”
Iako je Jazon uništen čovjek, kojemu jedino preostaju kletve, on se
ne osjeća krivim zato što je Medeju izdao, već samo zato što ju je doveo u
Korint, što je “iz barbarske zemlje presadio strašan drač.” Medeja
primjećuje da su Jazona “minuli smijeh i obijest”, ali još nije završila s
njim, i stoga mu izriče konačno strašno proročanstvo:
“Dok tebe će po pravdi grozna stići smrt,
jer strašan čovjek mora strašnom smrću mrijet:
Još stoji stari “Argo”, istruli ti brod,
no past će i težinom zgnječiti te svom
to bit će jadan konac novom braku tvom.”
Jazon samo može gledati kako Medeja nestaje, ne ispunivši mu čak
ni molbu da još jednom dotakne svoje mrtve sinove, i svojom se
tužaljkom obraća bogovima:
“O Zeuse, da li čuješ okrutan joj zbor,
i patnje moje vidiš, stradanja i jad,
što zadaje mi ženska neman ta i zvijer,
čedomorka i krvnik djeci nejakoj.
Od svega srca plačem tu i naričem
i bozima se molim da mi čuju zov,
da budu mi svjedoci protiv gada tog
što djecu meni pobi i što ne da sad
da taknem ih se mrtvih, da im spremim grob.
O, da ih nikad na taj ne porodih svijet
i ne vidjeh gdje zakla ženski stvor ih klet!”
U tragediji “Medeja” važnu ulogu ima ZBOR žena Korinćanki, kao
promatrač i komentator zbivanja. Zbor najčešće progovara kroz usta
ZBOROVOĐE, a najzanimljivije je pratiti odnos zbora, odnosno
stanovnika Korinta prema Medeji. U početku, Medeju sažaljevaju, zbog
Jazonovog odnosa prema svojoj ženi:
“O jao, nesretna ženo,
nevoljna, jadna i bijedna!
Kamo ćeš poć, pod koji li krov,
u koju zemlju, gdje li ćeš nać
sklonište sebi i djeci spas.”
Zbor Jazona upozorava da nije smio ostaviti svoju ženu, ali nakon
što Medeja otkriva svoj strašan osvetnički plan, zbor ju zaklinje da ne
ubija vlastitu djecu:
“O jao, zar djeci smrt!
Dječju zar prolit ćeš krv?
O tako ti koljena tvog,
poslušaj vapaj naš.
I nemoj da djecu svoju
okrutno ubijaš.
Odakle smjelost i snaga
ruke i srca tvog,
o kćerko moja draga,
da latiš umorstva se tog?
Zar moći ćeš suha oka
dječju gledati kob?
No ne vjerujem tome
da krut izvršit ćeš čin,
kad koljenu padne tvome
jedan ti i drugi sin.”
Svjedok provedbe Medejina okrutnoga plana, zbor, u trenutku kad
djeca odlaze s ubojitim poklonima u kraljev dvor, sažaljeva kraljevnu
Glauku, i Jazona, ali i Medeju:
“I tebe žalim, nesretna majko,
što novi te nagnao brak
da proliješ dječju krv,
jer bespravno prijeđe ti muž
drugoj u naručaj.”
Kada je već Glauka mrtva, a s njom je žrtva posao i njezin otac
Kreont, zbor više ne sažaljeva Medeju, već zaklinje bogove da je spriječe
u ubojstvu djece:
“O, zašto ti u duši vrtloži se bijes
i u srcu ti tolik strašan bukti gnjev!?
Kad oduzme ti život krvom rodu svom,
tad mira neće naći ubojičin dom,
već zlom će ga obasut osvetnički bog.”
Zbor, koji iznosi stajalište autora, ne ostaje dužan ni Jazonu. U
trenutku kad nariče nad svojim mrtvim sinovima, u jednoj od replika, zbor
mu odgovara:
“Sad tepaš im i sada ljubio bi njih,
a kako bješe dosad?”
Zbor u tragediji izriče nekoliko pjesama u kojima su mišljenja o
braku i djeci, a u završnoj iznosi stajalište već viđeno kod starijih
dramatičara, o bogovima koji ravnaju sudbinom ljudi:
“Na Olimpu Zeus nam ravna sudbine,
koješta nam nenadno bogovi vrše:
kad si bez nade, dobro ti čine,
kad nadaš se, mnogu nadu ti skrše.
Takve su eto i sudbe njine.”
U analizi JEZIKA i STILA treba istaknuti da Euripid slika ne samo
događaj nego i duševna stanja i to izrazitom snagom. Od slutnje o nesreći
koja se skriveno pojavljuje na početku tragedije, prijelazi, puni opisa
Medejinih osjećaja, vode do jezovitoga prikaza pojedinosti Glaukine smrti:
“A tada klonu, pade stvor unesrećen,
iznakažen i tako strašno izmijenjen,
da jedva bi je otac prepoznao njen,
tu nema više zjena, obraz nesta lijep,
a s tjemena joj stalno rujna kaplje krv
i sve se miješa s ognjem koji plamti sveđ,
dok s kosti pada meso komad po komad
ko kad se s luči toči crne smole kap,
toliku ima snagu otrov onaj ljut.”
Suprotnost su tome posve lirski dijelovi pjesama zbora, primjerice
poznati dio o Ateni, u kojem zbor upozorava na mir i ljepotu toga grada, u
koji se sprema zločinka Medeja:
“Atenjani sjajni, rode Erehteju davnom,
potomci ste bogova blaženih,
dom vam u kraju je svetom i slavnom,
punom dobara netuđinskih.
Vječno vam cvate mudrosti cvijet
i vedar vam uvijek je nebeski svod,
gdje Muze na ovaj rodiše svijet
Harmoniju – svoj plavokosi plod,
a Kefisa tu je ljepotekog
Afroditu bistru zacrpla kap
i lahora ljupkoga dah
nad čitav dahnula kraj.
I ružino mirisno cvijeće
u svoj je uplela pram
i mudrost slala i ljubav
za pomoć i potporu vam.
Pa kako će onda grad
gdje vodama divan je tok,
kako će mili taj kraj
gdje u svemu vlada sklad,
primiti tebe što kaniš
djecu ubiti sad?”
U tim se stihovima pokazuje kontrast između sklada života u
suglasju s bogovima, i nesređenosti Medeje, koja se sprema počiniti
strašan zločin. Jezik je jednostavan, i Euripid koristi uobičajeni govor
svojih sunarodnjaka, a upečatljive slike postiže bez previše stilskih figura.
Dojam o djelu:
“Medeja” je djelo koje, unatoč starosti od gotovo dva i pol tisućljeća,
nikoga ne može ostaviti hladnim. Rušilačka strast i želja za osvetom koje
rezultiraju strahovitim zločinom glavna su značajka ove tragedije. Medeju
je teško razumjeti, posebice njezinu nesmiljenu osvetu nad vlastitom
djecom. Mislim da je Medeja imala i drugi izlaz, čak i nakon što se tako
strašno osvetila Glauki, jer mogla je djecu povesti sa sobom zmajskim
kolima. Euripid je s “Medejom” bio daleko ispred svojega vremena, a kroz
svoju junakinju pobunio se i protiv položaja žene u tadašnjem grčkom
društvu:
“Od svih stvorenja što ih svijetli resi um,
ja smatram ženu stvorom najnesretnijim:
u prvom redu moraš miraz doniet skup,
a drugo: tijelom onda ovlada ti muž,
što smatram gorim zlom od drugih zala svih.
A pitanje je uvijek veliko, to znaš,
da l’ nesretan il sretan tvoj će biti brak.
Za ženu razvod braka nije slavan čin,
nit može sama muža otjerati svog.
Za ženu ti u braku sve je zakon nov,
pa ako ne zna za njeg, mora biti vrač,
da zna unaprijed kakav brak će biti njen.
Pa prijeđemi li sretno preko zala tih
i muž nam rado snosi bračni s nama vez,
to blaženstvo je pravo, inače je smrt.
Muškarac kad u domu razljuti se čim,
u gradu negdje sebi utjehe će nać,
potražiti vršnjake ili druga kog.
A ženski jadni rod nek theši sebe sam.
I pričaju da oni kopljem biju boj
i nama štite život i nad glavom krov.
Budale! Triput više voljela bih štit,
no porođajne muke jednom osjetit.”
Euripid ipak slavi brak u kojem mora biti sklad muškarca i žene, i u
kojem je ljubav važnija od strasti. Medeja je prognanica, koja je zbog
Jazona izgubila obitelj i dom, i tu je začetak njezine tragične sudbine. Zbor
zato pjeva nježnu pjesmu o ljubavi prema domovini:
“Domovino, mili dome,
sretna sam u krilu tvome,
ne stigo me nikad jad
da izgubim rodni grad.
Neka nikad ne doživim
daljinama da se sivim
potucam kroz strani svijet.
Koliko mi oči glede
od tog veže nema bijede,
bolje mi je onda mrijet.”

 

[Mr.Daky]

Pero Budak MEĆAVA

BILJEŠKE O PISCU:Rođen je 21. lipnja u Trebinju. Više je puta bio predsjednik Društva hrvatskih književnika . Dobitnik je više nagrada i priznanja( Gavellina nagrada 1971) . Dijela: Mećava, Potez kistom, Proljeće bez ljeta, Zaboravljeni, Svjetionik, Nakot Balabana, Klupko…
TEMA: Život ljudi u ličkom selu u vrijeme velikih migracija iz našh krajeva.
POANTAoanta je da i mećava može sreću donijeti: ˝Vidiš, stari, da more mećava i sriću donit. ˝
KOMPOZICIJA DJELA: Mećava se sastoji od četiri čina, radnja je razrađena kroz uvod, zaplet, vrhunac, rasplet.
U uvodu se iznosi socijalni položaj likova i problemi obitelji, a vremenski uvjeti nagovještavaju burna događanja.

Zaplet počinje pojavom mladog Perelje I nastavlja se na dramatičnim odnosima Maše, Perelje, Jolea, Mande i Ivanove obitelji.
Vrhunac je Pereljin i Jolin sukob i Ivanova spoznaja da Maša ne nosi njegovo dijete.

​

Rasplet je rađanje djeteta i Jolino mirenje sa životnom stvarnošću.
JEZIK I STIL:Likovi govore jezikom kakav se govori u južnom djelu ličkog polja. To je štokavska ikavica. Specifičnost tog govora je I izgovor rijeći sa glasom h. H se gubi se I na početku I u sredini I na kraj rijeći, a ponegdje se zamjenuje I a v: rana, prnuti, pra, muva, gluv umjesto hrana, prhnuti muha, gluh. Česta su I dodavanja, pa se tako glas j često stavlja ispred rijeći: jopet umjesto opet, a pojedinim rijećima dodaju se slogovi: ovdika, dolika, sadarce umjesto ovdje, dolje, sada.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MAŠA: Odrasla je bez oca . Emotivno je vezana uz majku, voli je I poštuje . Zaručena je kad joj je bilo petnaest godina za dečka kojeg zapravo I ne poznaje. Ljubav prema Perelji javlja se iznenada I ona se toj ljubavi potpuno predaje iako je svjesna strašnih posljedica.
JOLE: je postariji čovjek, povratnik iz Amerike. Život mu je bio mukotrpan a, teški fizički poslovi ostavili su trag na njegovom tjelesnom I mentalnom zdravlju. Snažan je čovjek koj ne trpi prigovore. Tip je seoskog gospodara kome se u kući svi moraju pogoravati I čija se rijeć mora poštovati.
MANDA:je tipična lička seoska žena. Pokorava se mužu u svim njegovim željma, shvaća njegove namjere, no stavlja se na stranu kćeri. Često ponavlja svoje uvjerenje : ¨Što š, ćerce, nema druge man šutit I trpit. ˝
PERELJA: je pravi seoski momak, snažan, ponosan, hvalisav, a u duši nježan. Uporan je svojim nastojanjima prema Maši, iskreno je voli.
U obračunu s Jolom ne želi ga povrijediti I to Jole iskorištava. Njegova se ljubav I upornost na kraju isplatila.
IVAN:je Markov sin, vraća se iz Amerike da bi oženio domaću djevojku jer voli svoj kraj I ljude I smatra da su domaće djevojke ljepše on stranih. Iako se vratio iz Amerike u duši je tradicionalan lički muškarac.
TOMO:je seoska šaljivčina. Pun je šala, naročito se voli šaliti sa ženama. Uvijek se nađe tamo gdje se nešto zanimljivo događa. Svi ga prihvačaju u društvu.

 

[Mr.Daky]

HENRIK IBSEN: NORA / LUTKINA KUĆA

Bilješke o piscu:
Henrik Ibsen rodio se 1828. g. u Skienu u Norveškoj, u religioznoj
građanskoj obitelji. Smatramo ga jednim od najvažnijih dramatičara druge
polovice 19. st. Nakon raspada obitelji Ibsen se seli u Grimstadt, gdje
pokazuje prve znakove sklonosti ka umjetnosti. Nakon nedovršenog
studija posvećuje se pisanju i postaje redatelj i dramaturg Norveškog
kazališta. Najveća njegova djela su: Katilina, Komedija Ljubavi,
Pretendenti, Brand, Perr Gynt, Stupovi društva, Nora / Lutkina kuća,
Sablasti, Divlja patka, Gospođa s mora.

​

Kratki sadržaj:
Radnja započinje oko Badnjaka gdje upoznajemo Noru – malu ženu
velikog muža; naizgled rasipnicu ali ustvari čuvaricu velike tajne. Dolazi
kući iz grada i priča s mužem o novcu. Uto netko dolazi. Dolaze njena
stara prijateljica i obiteljski prijatelj – Kristina i Rank. Kristina i Nora
pričaju o prošlosti, a Rank odlazi k Torvaldu. Nora otkriva Kristini kako je
posudila puno za put u Italiju, gdje se Torvald liječio. Nikom drugom to
nije rekla. Ulazi Krogstad i priča s Torvaldom, te odlazi. Torvald, Rank i
Kristina odlaze. Krogstad se vraća i prijeti Nori kako će odati da joj je
posudio novac i kako je ona za taj novac krivotvorila potpis svoga oca.
Traži od nje da namoli svog muža da ga ne otpusti iz banke gdje je Torvald šef. Krogstad odlazi. Torvald se vraća i otkriva da je Krogstad
ponovo dolazio. Nora ga moli za Krogstada ali on ne pristaje.
Pripreme za krabuljin ples. Kristina pomaže Nori oko haljine. Dolazi
Torvald. Ona ga opet moli, ali on otpušta Krogstada. Nora priča s Rankom,
ali dolazi Krogstad i ponovno je ucjenjuje, a u sandučiću ostravlja pismo
za Torvalda u kojem sve piše. Kristina odlazi razgovarati s Krogstadom,
ali on je otputovao. Nora i Torvald vježbaju ples. Kristina priča s
Krogstadom i kaže da se želi udati za njega. On to prihvaća i kaje se zbog
ucjene. Odlazi, a Nora i Torvald dolaze. Kristina želi da Torvald pročita
pismo. Ona odlazi. Torvald pročita pismo, naljuti se, dolazi pokajničko
pismo, pročita ga i želi se pomiriti, no Nora se osvećuje nakon osam
godina i odlazi iz kuće.

Analiza likova:
Odvjetnik Torvald Helmer
Lakovjeran i samouvjeren čovjek, koji nažalost ne shvaća da njegova žena
nije željna samo ušećerenih badema i novaca, već da traži svoju slobodu
koju nikako da dobije, i to ju na kraju natjera na odlazak. On na njezine
poteze gleda iz sasvim drugog stajališta, te ju zato ne gleda kao svoju
spasiteljicu, već kao osobu koja mu je kompromitirala čast i ugled u
društvu.
Nora
Ona je tetošena žena velikog upravitelja banke i kao takva osjeća se
ograničenom i ovisnom. Ona je simbol prkosa i dokaz da su prava žena
ugrožena. Ona je poprilično kontradiktoran lik jer u jednom trenutku je
djevojčica rasipnica, a udrugom ozbiljna žena koja se hvata u koštac s
realnim svijetom. Problem s Torvaldom se javlja u obliku Elektrinog
kompleksa, ona u mužu traži oca, iako u stvari ne želi biti njegova lutkica,
već svoja žena.
Doktor Rank
Dobar obiteljski prijatelj kojeg je život od aktera pretvorio u gledaoca.
Kristina Linde
Ogorčena i ostarjela Norina prijateljica koju je život tretirao potpuno
različito od Nore. Za razliku od Nore ona shvaća svijet realno, pa nema
Norinih problema.
Bilježnik Krogstad
Tamni lik u djelu koji doživljava preobražaj kada ga gospođa Linde
zaprosi. On je isto, kao i ostali likovi van Helmerove familije, tragičan na
svoj način. Njegov primjer pokazuje kako je društvo selektivno.
Helmerova djeca – Ervin, Bob i Emi

 

[Mr.Daky]

Ivan Kušan LJUBAV ILI SMRT


1. BILJEŠKA O PISCU
Ivan Kušan rođen je 1933. g. u Sarajevu. Pisac je mnogih romana i novela, kritika, drama, a i prevodi s nekoliko svjetskih jezika. Radi kao i urednik časopisa. U književnosti uglavnom piše romane za mladež od kojih su najpoznatiji “Uzbuna na Zelenom vrhu”, “Koko i duhovi”, “Domaća zadaća”, “Ljubav ili smrt” i dr. Nagrađen je dva puta “Nagradom grada Zagreba” i nagradom “Ivana Brlić Mažuranić”.
2. TEMA ROMANA : Kokove čudnovate zgode
3. IDEJA ILI PORUKA ROMANA : Treba biti domišljat i ustrojan i ne čekati da ti netko drugi riješi tvoje životne probleme

4. KRATAK SADRŽAJ
UVOD I POČETAK

Roman započinje tako da se mi, kao čitaoci, upoznajemo sa svakodnevicom u životu Ratka Milića, zvanog Koko. Susrećemo i Anu, Kokovu veliku ljubav i sudbinu te ostale njegove prijatelje i prijateljice.
ZAPLET

Radnja u knjizi postaje sve zamršenija dok se Koko i ostalo “društvo” pripremaju za finalnu utakmicu u nogometu. No, radnja se razvija i na drugom planu u životu glavnih likova. Ljubav Kokova života, Ana, nestaje i Koko postaje glavni osumnjičeni. No, on nastoji opovrgnuti te sumnje i sam kreće u potragu nestalom prijateljicom.

​

VRHUNAC

Vrhunac romana događa se pred samu nogometnu utakmicu. Obje strane nešto skrivaju, Koko očekuje Anu, a i sama utakmica je vrhunac uzbuđenja svih sudionika. Koko i njegova momčad su pred pobjedom. Odjednom, Koko pogleda Anu i dolazi u trenutak kada treba birati između nogometa ili ljubavi. Prevladavala je ljubav. Pratio ju je do mjesta gdje se održavalo natjecanje jedrilica i gdje Koko doživljava svoje najveće razočaranje. Naime, Ana Moser daje poljubac pobjedniku natjecanja. U međuvremenu, momčad “Zelenog vrha” je izgubila utakmicu i Koko odlučuje da će se ubiti.

RASPLET

Koko se nakon jednog opće – razočarajućeg dana ipak nije ubio. No, odlučio je otići Ani Moser i sve joj ispričati. Međutim, ustanovio je da je Ana, sudbina njegovog života, zapravo jedna od njegovih prijateljica. Koko i njegova duga prijateljica Emica postaju svjesni svojih do tada neotkrivenih simpatija.
5. PSIHOLOŠKA I SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA GLAVNOG
LIKA
Koko je ustvari običan dječak iz obične obitelji što se tiče sociološkog porijekla i okolnosti pod kojim živi. No, što se tiče psihološke karakterizacije, Koko je ponešto drukčiji od ostalih likova. On je hrabar, neustrašiv i poduzetan, spreman učiniti bilo što da bi ostvario svoj cilj i da bi došao do rješenja. Spreman je “uvaliti” se u pravu zagonetku, kao što se vidi iz brojnih romana o njemu. No, istovremeno je i snalažljiv pa se tako može izvući iz gotovo bilo koje nevolje. Koko je domišljat, odlučan, slobodnog uma zna kako opstati i uporan dok ne istjera “stvari na čistac”.
6. NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU
Najzanimljiviji trenuci u ovoj knjizi su vezani uz tijek nogometne utakmice kad je obje jake momčadi suprotstavljaju, obje imaju skrivenu taktiku, no nitko ne zna kakvu. Istovremeno, glavni lik očekuje svoju Anu igrajući utakmicu svog života. On je zamislio kako će se Ana pojaviti kad će njezin djed, slavni golman, uručiti pehar pobjednicima, no ona se pojavljuje nakratko u publici i brzo nestaje. Koko se nalazi u situaciji životne odluke. Ovaj dio obilježava i vrhunac ovog “pustolovnog” romana. Napetost je tu najizraženija, a kroz uzbudljive događaje možemo odrediti osobine Koka i drugih likova. Trenuci kada Koko kreće za Anom također su napeti, jer napokon će ona ili zauvijek nestati ili će zauvijek ostati njegova.
“Svanula je ta nedjelja. Jedva sam čekao da se sve riješi. I utakmica, i moja sudbina. ”, citat, str. 83
7. DOJAM O KNJIZI
Roman Ljubav ili smrt govori o životu običnog dječaka koji se najčešće nalazi u neobičnim situacijama. Ovaj roman Ivana Kušana stvarno je napet ponajprije zbog toga što se, čitajući ga lako možemo uživjeti u njegov tijek i što se mogu zamisliti u ulozi Koka dok čitam stranicu po stranicu. Mislim da je pisac u ovome djelu izrazio svoje najjače osobine : dinamičnost, duhovitost i smisao za pustolovinu dok je čitaocima pokazao kako se može u jednom naoko dječjem romanu spojiti sve one događaje koje često s uzbuđenjem i napetošću gledamo u filmovima.

 

[Mr.Daky]

Fran Mažuranić - Lišće

Bilješka o piscu:
Fran Mažuranić rodio se 28. ožujka 1859. u Novom Vinodolskom. Svoj književni rad započeo je 1885. godine u “Vijencu” malim, duhovitom i dobro poantiranim crticama koje su izlazile pod skupnim naslovom LIŠĆE kroz dva godišta “Vijenca”. Četrdeset je crtica izdao u proljeće 1887. godine u knjizi, dodavši nekoliko novih, pod naslovom LIŠĆE Frana Mažuranića. “Vijenac” je popratio knjigu sljedećim prikazom:
“Tko u Hrvatskoj ne pozna “LIŠĆA”, ako uopće čita hrvatsku knjigu? Jamačno će se svaki prijatelj narodne knjige uzradovati, kad primi u ruke ovu doduše malenu, ali vrijednu knjigu. I dukat je novac! U Mažuranićevu “LIŠĆU” imade mnogo cvijeća, pa je samo čednost piščeva, što se zove “LIŠĆE”.
O djelima: U crticama se može prepoznati nekoliko tematskih krugova: čovjek i njegova svakodnevnica, obična a istodobno nevjerojatno potresna u svojoj težini: koliko god je se u životu tkogod nagleda, s njome se suoči, smrt je ipak uvijek jednako strašna, jednako nepredvidljiva i beznadna (Jedinac). Druga su bitna tema čovjek i njegove osobine, borba s mogućnošću samo svladavanja strasti (Miran igrač). Otkriva se u crtici U dan dvojbe mračna i strašna, nepredvidljiva, Poeovska strana ljudske psihe.Ima li objašnjenja? Nema. Samo konstatacija o usudu i nemogućnosti da se njemu izbjegne. Začuđenost mjesecom koji kao da prati malo biće prelazi u ironičan komentar i prispodobljenje svakodnevnoj životnoj situaciji, smiješno svakodnevnoj. Mjesec je nalik nevjernoj supruzi (Dijana). Djetinjim se očima crta izniman trenutak, realističan opis časa kad je dijete mislilo da će umrijeti (Što sam mislio umirući). Djetinjstvo se direktno ili indirektno poziva na više mjesta (Djetešce). U crtici (Gospodin učitelj) sjeća se svojega učitelja, “dobrog starog Frana”, kasnijega županijskoga školskog nadzornika.
Što sam mislio umirući

O djelu: Govori nam kako se sagradila luka. Djeca su se igrala, a pisac odjednom pade u vodu. U tom trenutku kad se utapljao prohujaše mu misli o cijelom svom životu. Na kraju ga izvukoše.
Osjećaji koje pobuđuje crtica: Crtica pobuđuje vrlo jake osjećaje. Dijete koje misli da će umrijeti je realističan opis časa. Vrlo me dirnula njegova zadnja misao: “Idem u pakao”; i zadnje riječi u crtici: “Izvukoše me”- a čemu. Mislim da bih te riječi vrlo teško mogao objasniti, ali siguran sam da imaju jako značenje u piščevom srcu.
Misli na koje nas potiče: Potiče me na smo jednu misao, a to je: Što je svrha života.
Dijana

O djelu: Govori nam o dječjoj radoznalosti i mašti, ali pri kraju crtice govori i o nevjernoj supruzi Dijani koja za trojicom ide – uz gospodina muža.
Osjećaje koje pobuđuje: Pobuđuje osjećaje koji su zasnovani na dječjoj mašti. Dok sam čitao tu crtucu sjetio sam se kako je biti mali i opet to poželio biti jer bih onda mogao izmišljati kao naprimjer u ovoj crtici kad mjesec ide za dvojicom prijatelja,a oni se čudom čude. Na kraju crtice složio sam se s piscem o mjesecu: “To mi je večeras munulo glavom kad sam – idući kući – opazio da je mjesec rogat.”

​

Misli na koje nas potiče: Sretne u djetinjstvu, ili ružne kod odraslih ljudi, ja mislim da ipak naono prvo, ljubav i djetinjstvo.

Djetešce

O djelu: Crtica koja nam govori kako je pisac stupio u bečku vojsku i kao nije kontaktirao s vanjskim svijetom. Tek nakon otprilike četiri mjeseca izašao je ponovo u grad. Sve mu je bilo nekako čudno, bio je zbunjen. Stao je iposlušao, čuo je plač malog djetešca i suze mu navrvješe na oči. Sjetio se da i male djece na svijetu ima.
Osjećaje koje pobuđuje: Mislim da ovom crticom pisac želi izreći kako bi više volio da vlada mir nego rat. Osjećaj koji me je obuzeo bi je jako tužan. Također mislim da se prevario kad nije četiri mjeseca izašao van. Osjećaj koji je htio izraziti pisac mislim da je bio ovaj: “Započeh stojeć, a svrših – klečeći”, to dokazuje kako ga je djetešce raztužilo poslije one okrutne vojske.
Misli na koje nas potiče: Potiče me na puno misli. Jedno od tih je mir, ljubav i tuga. Kad je izašao van iz vojarne, mislim da je htio uzeti djetešce koje ga je rastužilo i zagrliti ga.
Gluhonijemi

O djelu: Govori nam o jednom barunu koji je imao gluhonjemog slugu. Našao ga je prije dvije godine kako prosjači, svidi mu se te ga uzme. Znao je svaku zapovijed svog gospodara, mig oka ili okret ruke – zapovijed na život i smrt. Često je svog gospodara od koga odvraćao, jer je neki put vido tko mu je prijatelj a tko ne.
Osjećaje koje pobuđuje: Pobuđuje jedan vrlo lijepi osjećaj dobrote, kako i gluhonjemi čovjek može biti od koristi i pomagati jednako dobro kao i čovjek koji nije gluhonjem.
Misli na koje nas potiče: Mislim da svaki čovjek ima pravo živjeti, mora biti prihvaćen i u društvo. Jer nema razlike između npr. bjelca i crnac; gluhog i čovjeka koji nije gluh, jer svi su oni isti osim možda boje ili sluha.
Vlastiti dojmovi: Pisac pokazuje erudiciju i poznavanje svjetske književnosti.
Svaka je crtica cjelina vješto ispričana, dokraja koncizno, jasno poantirana. svaka se osvrće na bitan detalj čovjekova unutrašnjega ili vanjskoga svijeta. Jedino što mi se ne sviđa jest što neke crtice počinju veselo, a završe tužno.