Prepričana književna dela i njihova analiza

Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
SELMA LAGERLOEF: LEGENDE O KRISTU

Naslov djela: Sveta noć
Na početku priče spisateljica govori o svojoj baki. Govori kako je njoj i djeci pričala puno priča. Najžalosnije od svega je to što je njena baka umrla. Od tada više nikad nije čula njezine priče. Poslije 40 godina sjećala se samo jedne priče o Isusovu rođenju.
Bio je Božić. Baka i djevojčica su željele ići na ponoćku ali nisu mogle jer je jedna bila prestara a druga premlada. Te večeri je baka pričala jednu priču. Bio je jednom jedan siromašan čovjek koji je molio ljude za pomoć jer će mu se smrznuti djetešce i žena. Tako je išao do vrata svake kuće i svatko ga je odbio. Najednom vidi vatru u daljini. Ode tamo i vidi stado ovaca i tri psa. Ovce se nisu preplašile, a psi nisu lajali. Tada se probudi pastir i baci svoj šiljasti štap na čovjeka. Taj štap ne pogodi čovjeka nego pade u polje. Onda čovjek stane pred pastira i zamoli ga da mu pozajmi malo vatre. Pastir se sjeti da psi nisu lajali na čovjeka, da ovce nisu pobjegle i da ga štap nije pogodio. I on mu pozajmi vatru. Čovjek golim rukama uze žar vatre i ništa ga ne oprži. Tada ga pastir zaustavi i pita zašto je tako milosrdan. Siromašan čovjek mu kaže da on to mora sam shvatiti. Čovjek ode, a pastir ga pođe pratiti. Kada su došli do spilje pastir vidje gdje čovjek živi. Bilo mu je žao da se smrzne djetešce, pa dade vune čovjeku da pokrije djetešce. Anđeli dođu na brijeg, oko spilje, u spilju i pođoše pjevati. Pastir onda shvati zašto je sve večeras tako radosno.
Baka stane s pričanjem i kaže:
«Ono što je pastir vidio možemo i mi».
Baka položi svoju ruku na djevojčinu glavu i kaže:
«Upamti ovo, jer je to istina kao što ja tebe vidim i kao što ti mene vidiš».
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
LEGENDA O ALI-PAŠI ENVER ČOLAKOVIĆ


Vrsta djela:
Roman
Mjesto radnje:
Sarajevo

Vrijeme radnje:
Osmanska vladavina u BiH

Tema:
Tadašnji život hamala, pasa i begova u Sarajevu

Likovi:
Glavni likovi:
Alija leptir, Almasa, Mula-hasan dedo, Jesua, Irfan-Efendija, Ali-Efendija
Sporedni likovi:
Arifaga, Mehaga, Omeraga, Rifat, fra Anto, Zehra-hanuma, Safija, Ahmo
Pozitivci:
Alija leptir, Almasa, Mula-hasan dedo, Irfan-Efendija, Ali-Efendija, Arifaga,
Mehaga, Omeraga, Rifat, fra Anto, Zehra-hanuma, Safija, Ahmo
Negativci:
Jesua

Kratki sadržaj:
Knjiga «Legenda o Ali-Paši» Envera Čolakovića govori nam mnogo toga o životu i ljubavi, borbi, sudbini. Pisac nam na jedan veoma lijep način dočarava život siromaha – hamala, begova, pasa. Kako roman govori o životima, sa sobom nosi veoma mnogo poruka, koje uočimo čitajući roman. Pisac čitaoca uspijeva odvesti u prošlost, u vrijeme Turaka, pa čitajući sebi možemo stvoriti mnogo prelijepih slika iz tog doba. Naime, sam roman govori o Aliji leptiru, poznatom sarajevskom hamalu, koji posebnim trudom i radom postaje paša. Mnogo mi se sviđa to što Alijina borba završava uspjehom, čime pisac govori da svaku borbu koju započnemo trebamo i završiti, jer će nam se na kraju odužit.
Pisac također naglašava da Alija ništa ne bi uspio bez srca, ljubavi i poštenja, koje je pridavao svima. Naime, Alija se odriče i svoje ljubavi, kako bi pomogao drugima.
Stilska sredstva:
- Epiteti: hladni dan, sretna majka, nov rad, stari čovjek, lijep grad,
umorni pas, crne brčine, bolji svijet
- Personifikacije: čaršija je, dakle, živjela tiho; brige su bile svedene na
prepričavanja; crkve su pozivale na jutarnju molitvu;
gradske kapije se otvaraju.
- Metafore: blage i glupe oči; manjih prodaja; mirnim Sarajevom; čudni
vilajet; krupni glas.
- Onomatopeje: zvonjivom dozivale; melodiozno pjevali; pozdravljaju se
tihim glasom; glas mu se zaori; reče; zapita se.
- Usporedbe: našao je na cepenku kao i uvijek hamala Aliju; kapi padaju
brzo kao da se nadmeću; noge dršću kao lišće žalosne vrbe.
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
IVAN KUŠAN: KOKO U PARIZU
Bilješke o piscu:
Ivan Kušan, akademski slikar, književnik i prevodioc. Rođen je 1933.
godine u Sarajevu, a od 1939. godine živi u Zagrebu, gdje se i školovao.
Piše romane i novele za djecu i odrasle, te drame, kritike, filmske i TV
scenarije. Poznat je i po prevođenju sa engleskog, francuskog i ruskog
jezika. Najpoznatija djela za djecu i omladinu su mu: “Koko u Parizu”,
“Ljubav ili smrt”, “Zagonetni dječak”, “Domaća zadaća”, “Uzbuna na
Zelenom Vrhu”, “Koko i duhovi”, a od djela za odrasle značajnije su mu
knjige: “Razapet između”, “Zidom zazidani”, “Toranj” i “Trenutak
unaprijed”. Napisao je niz TV scenarija prema vlastitim djelima i dobitnik
je gotovo svih književnih nagrada za dječju i omladinsku književnost. Bio
je i nosioc hrvatske kandidature za Andersenovu nagradu, najveću
svjetsku nagradu za dječju književnost. Mnoge svoje knjige sam je
ilustrirao.
Tema:
Kriminalističko-pustolovna, zamršena priča o nestanku najpoznatije slike na svijetu i njen pronalazak uz niz smiješnih i opasnih dogodovština.
Pouka:
Prijateljstvo i odanost prijatelju u najtežim situacijama, pa čak i po cijenu vlastitog života. Poštenje i otpor prema svakoj vrsti kriminala.
Kratki sadržaj:
Koko se veseli putu u Pariz iako ga je Zlatko pomalo prestrašio svojim
pričama o tom gradu. Na aerodromu ih dočekuje slikar Poklepović, Zlatkov
ujak. Vodi ih u svoj skroman stan i pokazuje im sliku Mona Lisu, koju je
naslikao slavni talijanski slikar Leonardo da Vinci. Koko i Zlatko zbunjeno
gledaju u sliku, a slikar Poklepović ispriča im priču o filmskom redatelju
Allesu Worsonu i njegovom filmu koji se snima u Parizu i svojoj ulozi u
čitavom poslu. No o svom filmu Worson je dao intervju čuvenom pariškom
reporteru Marcel Cleveru i na taj način mnogi su se zainteresirali za
čuvenu sliku, pa čak i agenti osiguravajućeg društva koji su se prerušili u
brijače. Oko otmice slavne slike ispreplelo se mnoštvo uzbudljivih
događaja i Koko na kraju biva otet. Oteli su ga sinovi lažnih brijača Michel
i Jean. Zlatko spašava Koka i ispostavlja se da slika uopće nije ukradena,
a Koko se budi iz sna.
Analiza likova:
Koko
Trinaestogodišnjak iz Zagreba, pravog imena Ratko Milić. U njegovj glavi
rodio se san iz kojeg proizlazi čitava radnja. Koko ne voli učiti, a ni kupati
se. Često se češka lijevom rukom iznad desnog uha, a od jela jako voli
punjenu papriku. Iako nije osobito hrabar, ne bježi ni od najgorih
situacija. Želi da mu se prijatelji dive kao hrabrom i domišljatom dječaku,
a ne da ga drže kukavicom i slabićem.
Zlatko
Zlatko je Kokov prijatelj. Načitan je i pun znanja. Dobro pozna Pariz, a u
njegovom opisivanju jako pretjeruje. Koko mu slijepo vjeruje, jer je
zadivljen njegovim svekolikim znanjem. Zlatko je bistar i domišljat dječak
i nadasve veliki prijatelj.
Koko i Zlatko glavni su likovi priče. Osim njih tu su još Marie i Katsarida,
kći uglednog novinara i sin bogatog brodovlasnika.
Negativci Jean i Michel koji se žele proslaviti nekim “velikim” djelom i
njihovi očevi, nespretni brijači, zapravo agenti osiguravajućeg društva
Frederic i Charles.
Zlatkov ujak, slikar Poklepović zvani Pokle.
Otac od Marie, Marcel, pomalo umišljeni novinar, redatelj Worson i
brodovlasnik Somais predstavnici su imućnijeg sloja Pariza.
Bogalj sa drvenom nogom tajanstvena je ličnost u romanu, pojavljuje se
kad je najpotrebnije i na kraju se ispostavlja da je to sam Kušan.

 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
HENRYK SIENKIEWICZ: KROZ PUSTINJU I PRAŠUMU

Bilješke o piscu:
Henryk Sienkiewicz, poljski pisac, rođen 1846. godine. Proputovao je
Europu, ali i Afriku i Ameriku pišući putopise ispunjene nestvarnim i
stvarnim događajima. Poznat je po romanima Kroz pustinju i prašumu,
Ognjem i mačem, Quo vadis? i dr. U romanu Kroz pustinju i prašumu
ispričao je uzbudljivu priču o putovanju dvoje mladih kroz Afriku. Godine
1916. je umro.
Mjesto radnje:
Afrika – Citat: „kako je glas o djeci stigao s one strane Afrike…“
Vrijeme radnje:
19. st. – Citat: „Takav se prorok javio godine 1881.“

Tema:
Putovanje Stasija (Staša) i Nelle (Nele) kroz Afriku.

Kratki sadržaj:
Jednog dana, pošto su očevi otišli na put, dođe Kamis i kaže djeci da su im
očevi poručili neka s njim otiđu za njima. Ali Kamis ih je prevario i odveo
ih je kod nekih ljudi koji su ih odveli (oteli) Mahdiju. Na putu su prošli kroz
pustinju i tamo je Stasio pokušao pobjeći, ali su ga uhvatili i nije uspio.
Kada su ih odveli do Mahdija, Stasio nije htio primiti njegovu vjeru, pa ih
je poslao na teški put, jer je znao da će djeca umrijeti. Ali naprotiv, Stasio
je ubio ljude koji su ih vodili i zajedno sa Nellom, Kalijem i Meom otišli
potražiti put kući. U toj prašumi su im se dogodile mnoge stvari: Nella se
razbolila, pripitomili su slona, susreli su gosp. Lndea koji im je dao kinina
za Nellu i puno oružja. Doputovali su do Kalijevog sela i vodili rat protiv
drugog plemena. Poslije tih dogodovština su došli u pustinju gdje su svi
skoro umrli od žeđi, ali spasili su ih neki vojnici i odveli ih očevima. Nakon
mnogo godina Nalla i Stasio su se vječali i sretno živjeli do kraja svog
života.
Analiza likova:
- Stasio: Hrabar, umišljen, snalažljiv, voli Nellu, požrtvovan, brižan.
- Nella: Mala, plašljiva.

Dojam o djelu:
Ovo djelo mi se svidjelo zato što ima puno događaja i vrlo je zanimljivo.
Opisi prirode su izvrsni.
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ: KAKO JE POTJEH TRAŽIO ISTINU
Kratki sadržaj:
U jedno vrlo davno doba, živio na bukovoj gori starac Vjest sa tri unuka
imenom Ljutiša, Marun i Potjeh. Jednoga dana pošalje djed unuke po med
u šumu, bilo je mračno te unuci počnu da pričaju o svijetu, no tada
shvatiše da nijedna od njih nije bio dalje od ove šume te da nemogu
pričati o tome. Zato počnu pjevati pjesmu o božiću Svarožiću da im podari
svjetlo. I dok su tako pjevali, ukaze se njima Svarožić i povede ih on po
svijetu i kaza im da nesmiju napustiti djeda dok mu ne uzvrate ljubav. No
kada ih Svarožić vrati na goru odokuda ih je uzeo, oni sve to zaboraviše te
nikako da se sjete što im je Svarožić rekao.
Bješe u šumi jedan zloduh Bjesmoar koji se jako želio riješiti starca. Zato
kada su se unuci vratili do djeda i ispričali mu priču o Svarožiću te ih djed
nato upita što im je rekao, Bjesmomar pošalje 3 bjesa, za svakoga unuka
jedan, da nagovaraju unuke što da kažu. Na nagovor bjesa, Ljutiša i
Marun kažu da im je Svarožić rekao da će biti najbogatiji odnosno najjači
čovjek na svijetu, no Potjeh koji je volio istinu nije se dao zavesti bjesovim nagovaranjima te je jednostavno rekao da nezna što mu je
rekao Svarožić. Tako su Ljutiša i Marun slušali svoje bjesove i radili sve
što su oni željeli, no Potjeha bjes nije uspio nagovoriti te je on odlučio da
potraži istinu.
Tako se Potjeh oprostio sa djedom i otišao u šumu, sjeo se ispod divlje
jabuke i pokušavao se sjetiti što mu je Svarožić rekao. No Potjehov bjes
nije odustajao, on ga je stalno ometao, te kada bi Potjehu pala nekakva
misao na pamet, bjes bi ga odmah omeo.
U međuvremenu, bjesovi Ljutiša i Maruna su dobro obavljali svoje
poslove. Tako su ih jednoga dana nagovorili da se rješe djeda. Ljutiša i
Marun su se noću prikrali djedovoj kolibi, zapalili je i otišli se šetati okolo
planine da ne gledaju djeda kako gori. Djed se u probudi i ugleda kuću
u plamenu, odmah shvati što se dogodilo i počne mirno čekati da ga vatra
uzme k sebi.
U tom istome trenutku malo podalje, Potjeh se budi i ukazuje mu se
Svarožić i kaže mu što mu je rekao i prvi put dok ga je vidio. Sav sretan
što je saznao istinu, Potjeh krene do zdenca da se umije, no slučajno se
previše nage te padne u zdenac i utopi se. Potjehov bjes, pun tuge počne
se derati i urlati iznad zdenca. Slučajno su tuda prolazili Ljutiša i Marun na
povrtaku iz šetnje te kada njihovi bjesovi čuju urlanje, oni brzo dođu do
njega te ga odnesu Bjesomaru.
Tada su dvoje potjehovih braće po prvi puta u godinu dana ostali bez
svojih bjesova. Ugledaju beživotno tjelo Potjeha te se sjete da su zapalili
djedovu kuću. Brzo potrče tamo i stižu u zadnji čas i spašavaju djeda iz
vatre i priopćuju mu smrt njegova najmlađega unuka. Djed im oprosti za
sve što su učinili te ih omah povede kroz jedan put u šumi gdje još nikada
nisu bili. Nakon nekoga vremena stignu do velikog, bijeloga oblaka na
kojemu je bio Svražićev dvorac a u njemu gozba. Ispred dvora sjedi
Potjeh i plače zato jer njega nisu pustili u dvor jer je zgrješio protiv djeda.
Djed mu polako priđe na oblak, zagrli ga te zajedno uđu u dvor. Ljutiša i
Marin, vidjevši to, vrate se doma, kasnije osnuju obitelji i žive u dobroti
dugo i sretno.
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Federico Garcia Lorca

Knjiga pjesama

(Izbor iz poezije F. G. Lorce)

Bilješka o piscu

F. G. Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15. 6. 1899 u Fuenteroquenosu, Andaluzija, umro 19. 8. 1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umjetnost. Godine 1921. izveden je u Madridu njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones 1927, godine i patriotskim komadom Mariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija (duh pučke poezije, kojim se nekada napajao Lope da Vega, i blistavu raskoš kojim se Gomgoneava jezika). Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe “Barroco” koja obilazi sve španjolske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište:
Don Cristobaldovo malo kazalište (1928); Čudesna obućarka (1930); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu…
U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias (1935). U augustu 1936. uhapsili su ga i streljali pripadnici Francove civilne garde. G. L. jedan je od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.
Podaci iz Enciklopedija leksikografskog zavoda,
Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1967












Analiza dijela
Konjikova pjesma
Cordoba.
Daleka i sama.
Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.
I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.
Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!
Cordoba.
Daleka i sama.
Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.
”Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe” -SLUTNJA SMRTI
“Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!”-STRAH
Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.
“Cordoba.
Daleka i sama. ”- PONAVLJA
“Kobila crna, velika luna…
… kobila crna, crvena luna”- IZMJENJENE SLIKE
“Smrt na me vreba onamo
s kruništa kula Cordobe…
… Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu. ”- GRADIRANO
Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: “Cordoba. Daleka i sama”. Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala “Daleka i sama”. Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji. Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.
Benasta pjesma
Mama,
hoću biti od srebra.
Sine,
bit će ti hladno.
Mama,
hoću biti od vode.
Sine,
bit će ti jako hladno.
Mama,
na jastuku me svom izvezi.
To da!
Ovog časa, sine!
Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako “benasta”. Srebro i voda su dragocijene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.


Portret Silvija Franconettija
Njegov krik bijaše strahotan.
starci
kažu da se kosa
ježila
i da se živa rastvarala
u zrcalima.
Prelazio iz tona u ton
a da ih ne razbija.
I biješe stvaralac
i vrtlar bje.
Stvaralac sjenica
tišina.
Sada njegova melodija
Sniva s odjecima.
Konačna i čista.
S posljednjim odjecima.
Conte jondo ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama sačuvao je bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi “Portret Silvija Franconettija”, iz svoje zbirke pjesama “Conte jondo” ocrtao pjevača andaluziskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.


Lorca o teatru…
U sjajnom i dubokom “Razgovoru o teatru”, održanom u Madridu 1935. , Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na tatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga “najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad”. “Narod”, kaže Lorca, “koji ne pomaže rast svoga tatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijelom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena. ”
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
PAVAO PAVLIČIĆ: KORALJNA VRATA

Sadržaj:
Krsto Brodnjak, filolog iz Zagreba, dolazi na Lastovo na poziv svećenika
koji je pronašao “baul” sa starim spisima. Brodnjak svoj dolazak na
Lastovo doživljava i kao bijeg od stvarnosti, sumorne svakodnevnice –
bolesna supruga, brak koji to više nije… Na putu k hotelu susreće dječaka
Irfana koji je pobjegao od kuće iz Banja Luke. Taj će susret obilježiti
čitavo njegovo putovanje na Lastovo. Odvodi ga sa sobom u hotel. Dječak
je ostavio majku koja živi s policajcem, nakon tragične smrti Irfanova oca.
“Bavul” je donio zaboravljene, u našoj književnosti izgubljene, spise u
plavim fasciklima uvezanim vrpcom: Kačića, Katančića, Palmotića,
Đurđevića i Gundulića. Na dnu bavula s mirisom lipe ležao je original
rukopis “Osmana”. Rukopis je bio cjelovit, nisu nedostajala pjevanja kako
se to u književnosti mislilo, koja je kasnije dopisao Mažuranić. U susjednoj
se sobi počela gušiti Tera, župnikova domaćica. Krsto je na brzinu spasi i
primjeti da je po njoj sve puno žutog lipovog praha kojim su bili prekriveni
spisi u bavulu. Irfan dovede doktoricu Zoru. Teri su takvi napadaji bili
česti, imala je tumor na mozgu velik kao jaje. No, nakon ovog napadaja
Tera je ozdravila, naglo i potpuno, na rengenskoj snimci tumora više nije
bilo.
Prah raspadnutih stranica Osmana koji je ostajao na rukama, bio je
ljekovit. A nakon što se slučajno našao u Tere, ona je poput virusa nosila
zdravlje i uskoro je čitavo Lastovo zahvatila epidemija zdravlja. Krsto i
Zora nisu ispočetka vjerovali “čudu”. Krsto je pokušao kod stare Filice
“likarke”, koja je u svojoj konobi čuvala taj baul, iznaći odgovor, no to je
bilo uzaludno. Filica nije o ljekovitom Osmanu znala ništa. Jedina bolesna
osoba u selu bio je Pelegrin, pomorac, s virusom AIDS-a. Mještani su
organizirali hajku na Pelegrina, no on im je uspio pobjeći. Oni nisu željeli
više ni jednu bolesnu osobu u blizini. No, bolesna su bila djeca, njih virus
zdravlja nije napadao. Nakon što je don Špiro imao napadaj perforacije
čira i poslan je helikopterom u Split, na Lastovo se vratio zdrav. Pred brod
kojim se trebao vratiti don Špiro, išli su Krsto i Irfan. Prišao im je i Onte,
bibliotekar u Zagrebu koji je nedavno došao kući na Lastovo potpuno
psihički rastrojen. Onte otkriva da mu je poznat Krstin dolazak na Lastovo
i da nije prvi, točnije već su mnogi dolazili zbog stare književnosti. “To su
sve bila važna otkrića i sve ih je pojeo mrak.” Bio je to prvi nagovještaj
negativnog.
Krsto i Zora postali su ljubavnici, dva urbana bića izgubljena u maloj
otočkoj sredini. Zora nije vjerovala u čuda, bila je praktične naravi. Nije
mogla objasniti promjene, ali u ljekovitog Osmana nije vjerovala, posebno
nakon analize praha koja nije pokazala ništa. Potom se Irfan razbolio i
Krsto i Zora su ga bezuspješno pokušavali izlječiti.
Onte je ponovo isplivao u stvarnost, pojavljuje se kao nečista savjest u
romanu. Zna da se radi o Gundulićevu Osmanu, ali tvrdi da ga cijelovitog
nitko nikad neće pronaći. Da je čitav, ep bi bio savršen. A na ovom svijetu
ne smije nita biti savršeno, pogotovo ne ljudsko dijelo. Približio bi se
Bogu, ne bi mu bilo mjesta na ovom svijetu, a onda, možda ne bi više bilo
ni svijeta. Don Kuzma je bio stari svećenik, jedan iz bratovštine koji je
znao sve o bavulu. On je rekao Onti da je sva istina oko njega, samo
treba znati gledati. A onda je Onte otišao u Zagreb. Krsto nije znao hoće li
on širiti virus AIDS-a ili zdravlja.
“Bez tradicije nema ničega, ne zato što se mora poštovati ono što je bilo,
nego zato što iz nje proizlazi ono što je sad.” Hrvatska književnost je
prihvatila Osmana s “rupom”. Zar ne bi i ona bila posve drugačija da je
Osman cijelovit? Ne bi li Hrvati bili drugačiji da se zasnivaju na cijelovitom
Osmanu? I što ako se to sad objavi? Hoće li on utjecati time na promjene?
Hoće li se pojaviti agresija? Ima li on ili itko drugi pravo na to? Takve
dileme muče pisca, a može se sve to shvatiti i šire: koliko je dobro uistinu
dobro?
Ljudi su bili sve zdraviji i to se čudo pojavljivalo sve više. Koliko je to
dobro i može li to postati i loše, biti toliko zdrav i tražiti da su svi oko tebe
zdravi.
Policajac je pozvao Krstu na drugi informativni razgovor. Irfanova majka
je svog milicajca ubila sjekirom na spavanju. Maloga još nije trebalo
vraćati u Banja Luku. Na razgovor ga je ustvari zvao don Kuzma koji je
otputovao u posjet sestri. Kuzma ga je upozorio da postoji razlog zašto ti
spisi nisu i prije objavljeni – odgovor leži u crkvi. Treba znati samo dobro
gledati.
Lastovčani su se pomamili ne samo za zdravljem, nego i za čistoćom. Sve
su dezinficirali i odlučili su protjerati s otoka sve bolesne, uključujući i
Pelegrina. Krsto odlazi u crkvu i pronalazi odgovor. Na slici spaljivanja
svetog Lovre, u plamenu iza njega, na slici su bila koraljna vrata i kroz
njih su provirivale nečiste sile. Virus AIDS-a, a možda preko Osmana i
virus zdravlja djeluje preko krvi. On kroz vrata krvi ulazi u tijelo, kroz
koraljna vrata, a iza tih vrata cere se demoni koji uzvisuju zdravlje i
progone invalide na osamljena mjesta. Na slici se jasno vidjelo da podno
svetog Lovre gore papiri sa stihovima:
“Proz nesreće sreća iznosi,
iz krvi se kruna crpe,
a oni kijeh se boje mnozi
strah od mnozijeh i oni trpe.”
Krsto razmišlja da li svatko tko pronađe Osmana završi kao sveti Lovro i
da li ta sudbina čeka i njega? Umro je don Kuzma tog poslijepodneva na
Lastovu. Krsto je u općinsku gustirnu ulio epruvetu s Pelegrinovom krvlju.
Kad ga već protjeruju s otoka, nek se i zaraze, bar malo jer su previše
zdravi.
Irfanovo zdravlje je bilo sve teže i Zora je odlučila pomoći mu s prahom.
Krsto nije htio jer je to virus, od toga ljudi pretjeruju. Filica je te noći
travama izvukla Irfanov život. Krsto ju je zamolio ne bi li uzela natrag
svoj bavul. Filica je to držala najnormalnijim i odmah rekla da će u konobi
na njemu rasprostrijeti trave.
Pokladni je utorak. Lastovčani u povorci idu, a na čelu je mesopust. Krsto
je osjetio potrebu za bijegom s Lastova. Zdravlje je bilo opasno, a možda
se već proširilo i na kopno. A ako savršenstvo zahvati zemlju, što će biti?!
S druge strane, zar ljudi ne tragaju izbezumljeno za bilo kakvim
savršenstvom, zar ne teže biti zdraviji, jači, moćniji… onda je zemlja
odavno zaražena. Pust je spaljen. Slika je asocijacija na sliku svetog Lovra
i Krsto baca u plamen original cjelovitog Osmana.
Oproštaj sa Zorom, ženom koju voli i koju će uvijek voljeti. Prah, pepeo
Osmana, sakupio je u džep (bio je to pijesak) i prosuo ga u more, u vjetar, s hidroglisera. A dolje na dnu nalaze se polja koralja, purpurna i
tiha.
“Neka pepeo potone do njih, i neka prođe, neka zauvijek prođe kroz
koraljna vrata.”
Krsto Brodnjak vraća se u Zagreb bez pronađenih pjevanja Osmana, u epu
i dalje ostaju dvije rupe, kao što se i on vraća s dvije praznine u srcu:
jedna je Irfan i na čas doživljen osjećaj očinstva, a druga je Zora,
pronađena i zabranjena ljubav.
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
AUGUST ŠENOA - Kako došlo, tako prošlo
1. Bilješka o piscu
August Šenoa je rođen 1838. godine u Zagrebu. S ocem, njemačkim kraljevskim slastičarom, nije se slagao, a majka, slovačka Mađarica, mu je umrla kad je imao osam godina.
Pučku je školu završio u Zagrebu, jedan razred gimnazije u Pečuhu, a ostalih sedam u Zagrebu. Studirao je u Zagrebu, Beču i Pragu. Iako je uvijek bio među najboljim učenicima nije završio studije.
August Šenoa je prvi u obitelji počeo pisati hrvatski svoje prezime Schönoa.
Pisao je lirske i epske pjesme, pripovijetke, povjestice, novele, romane, kritike i feljtone (Zagrebuljke). Teme svojih djela uzimao je najčešće iz hrvatske prošlosti, ali i iz suvremenih društvenih zbivanja. Više djela posvetio je Zagrebu, u kojemu je rođen i gdje je živio do smrti. Šenoa je prvi hrvatski pisac koji je književnu pozornost usmjerio na društvene slojeve – feudalce, građane, seljake. Zahvaljujući zanimljivosti tema, privlačnosti sadržaja i likova te živom pripovjedačkom jeziku, doslovce je stvorio i odgojio hrvatsku čitateljsku publiku.
Oženio se Slavom Ištvanić i imao sina Milana. Kako bi se riješio siromaštva i osigurao dobar život svojoj obitelji, radio je razne poslove. Bio je umjetnički ravnatelj kazališta, dramaturg, veliki gradski bilježnik, gradski senator, državni činovnik i radio kao uređivač časopisa “Vijenca”.
Kad je nakon potresa u Zagrebu 1881. godine, pomagao ljudima na ulici dobio je upalu pluća od čega je i umro.
Neka Šenoina djela:
a) Romani: “Zlatarovo zlato” (1871. g. ), “Čuvaj se senjske ruke” (1876. g. ), “Seljačka buna” (1878. g. ), “Diogenes” (1878. g. ) i “Kletva” (1882. g. )
b) Pripovijesti: “Prijan Lovro” (1873. g. ), “Prosjak Luka” (1879. g. ), “Barun Ivica”, “Branka”, “Karanfil s pjesnikova groba”, “Mladi gospodin”, “Turopoljski top”, “Kako došlo, tako prošlo” (1876. g. )…
c) Povjestice: “Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”, “Fratarska oporuka”, “Kugina kuća”, “Kameni svatovi”, “Grobovi Hrvata”…
d) Kritika i esejistika: “Naša književnost” i “Zašto pišemo
2. Protorealizam – Šenoino doba
Razdoblje hrvatske književnosti od 1849. g. , kada završava ilirizam, do Šenoine smrti 1881. g. , naziva se protorealizam ili Šenoino doba.
Od kraja ilirizma počela je ponovna germanizacija, te se ponovno postavlja pitanje nacionalne opstojnosti. Uveden je Bachov apsolutizam (1850. g. ) kojim hrvatska gubi sva ustavna prava koja je do tada imala. Ukidaju se feudalno-kmetski odnosi čime plemići ostaju bez posjeda, a oslobođeni sljaci su potpuno osiromašeni.
1860. g. objavljena je Listopadska diploma koja vraća u Hrvatsku parlamentarni život i nacionalno-političku aktivnost.
U Hrvatskoj počinju djelovati političke stranke. Narodnu stranku osnivaju nekadašnji ilirci Strossmayer, Mažuranić, Kukuljević, Rački i dr. Stranku prava traži teritorjalnu cjelovitost i potpuni suverenitet hrvatske države. Njen je vođa Ante Starčević, koji zastupa radikalno hrvatstvo, suprostavlja se ilirstvu, jugoslavenstvu i srpstvu.
Godina 1868. sklopljena je Ugarsko-hrvatska nagodba, prema kojoj kraljevine Ugarska, Erdelj, Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, čine istu državu.
Nagodba iz 1868. priznaje narod Hrvatske i Slavonije kao poseban politički narod, a Dalmacija i Istra pripale su austrijskom dijelu monarhije.
U Dalmaciji se vodi borba protiv talijanskih autonomaša i hrvatskih domoljuba, a u Istri započinje nacionalni preporod što ga predvodi biskup Juraj Dobrila, koji okuplja hrvatske svećenike koji šire hrvatsku nacionalnu svijest.
U kulturnom životu posebnu je ulogu imao Đakovećki biskup Josip Juraj Strossmayer. Na njegov poticaj osniva se Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti, Leksikografski savez, Sveučilište i Kazalište.
Što se tiče književnog života, Hrvatska je ostala bez književnog časopisa. Tek 1852. Mirko Bogović, pripovjedač, pjesnik i dramatičar, pokreće časopis Neven.
U tom razdoblju Ilirci se povlače iz književnog života, a novi književni naraštaj objavljuje u Nevenu. Osim Augusta Šenoe ističu se i: Mirko Bogović, Janko Jurković, Luka Botić, Adolf Veber Tkalčević, Josip Eugen Tomić, Ante Starčević i Franjo Marković. A za razvoj dramske književnosti i hrvatskog kazališta zaslužni su Dimitrij Demetrev i Josip Freudenreich.



3. Sadržaj
Šenoa započinje priču o Martinovom mlinu uspoređujući ga kakav je nekada bio s onim što je od njega danas ostalo. Mlin se nalazio sat hodanja udaljen od Zagreba, pokraj nekog potoka između stabala trešnja i šljiva. Bio je čist i bijel, a njegova su se dva kotača vrtila danonoćno. A danas stoji napušteni mlin ispucanih zidova, razlupanih vratiju, izgorjela krova i bez kotača kojih su odnjeli pastiri da se ugriju. Oko mlina voćke su posječene, a vrt izrastao travom i koprivama.
Prije trideset godina na tom je području došao mršavi siromah, zvan Martin, sa svojom mršavom kobilom i kolima na kojima je bilo pokrivača, lonaca, bačvica i slame. Gospoda iz sela dodjelila mu komad zemlje da se prehrani kako bolje zna. Martin je podigao daščaru, iščistio potok i napravio nekakav mlin. Iščupao je korjenje i posadio krumpira. Živio je jedeći kruh, luk, sir i jaja što su mu davali seljaci kojima bi samljeo žito i prodavanjem krumpira, povrća i drvenih žlica.
Jedne večeri ispred Martinova mlina pojavio se čovjek tražeći da ga primi unutra kako bi se sklonio od jake bure. Bio je to seljak Kranjc. Vraćao se sa sajma u Zagrebu gdje je prodao četrdeset svinja. Martin mu dopusti da uđe, popi malo rakije i prenoći. No čim je ovaj utonuo u dubok san, Martin ga konopcem uguši i uzme sav novac. Zakopao ga je u svojoj kući i o njemu se više nije znalo ništa.
Dvije godine Martin nije trošio novac i živio siromašno kao i prije. Nakon tog vremena počeo je polagano popravljati svoju dašćaru, kupio nove kotače, učvrstio tlo pod potokom, ogradio male vrt, kupio kravu i svinju, prestao prodavati žlice i mreže, te se oblačio čisto. Ljudi su mu se divili misleći da je sve to zaradio mukotrpnim radom. I dalje je Martin kupio nešto zemlje i sagradio staju. Kako bi mogao početi graditi novi, zidani mlin, Martin je iskopao Kranjčeve kosti i bacio ih u Savu. Sagradio Martin pokraj mlina i malen dućan i krčmu.
Martinu je trebala bilježnikova pomoć protiv seljaka, a tu je dužnost obavljao bilježnik Ugrinović:
“Ugrinović zalazio često u Martinovu kuću da pije i jede i da se dogovori o poslovih. Martin je toga čovjeka gledao kao psa svoga pred mlinom, al ga je trpio, davao mu badava jelai pila i uzajmljivao mu novaca na zadužnice. Martinu je često trebalo bilježnikove pomoći, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a Ugrinović, čovjek rutave duše i maloga poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu. ” (str. 440)
Na savjet bilježnika Ugrinovića, Martin se oženi bogatom udovicom koju su zvali Grgurinkom. Nakon nekoliko godina rodila mu ona sina Janka: “Da, bogati Martin imao je sinka Janka, lijepa mladića. Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga mučio knjigom ili molitvom. Dječak bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen. Ljudi po selu nijesu bili od njega sigurni. Svaki čas letio od Jankove ruke kamen u čiju glavu i čiji prozor, svaki čas podavio Janko čiju kokoš ili ustrijelio iz male puške čijega psa. A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po leđih, ej, kako se roditelji smijali vičuć: – Gle, gle! To će biti junak!” (str. 443)
Kad su došli Njemci na vlast seljaci su postali vlasnici zemlje na kojoj su živjeli. To je dobro došlo Martinu. Davao je u zajam ljudima žita, vina, rakije i novaca, ako potpišu kod bilježnika Ugrinovića. Sprijateljio se sa Njemcima i prijavljivao seljake koji su uzgajali duhan ili palili šljivovicu, te od njih dobivao novaca i posao na cesti. Seljaci su morali besplatno raditi na cesti za Martina kako bi mu vratili dugove, a kad nebi uspjevali vratiti dug Martin bi im oduzeo posjede.
Prolazile su godine, a Martin je bivao sve bogatiji. No kako su prolazile godine tako je raso i Janko i trošio Martinovo bogatstvo. Imao je vlastitog učitelja koj ga nije mučio učenjem, jer ga je i onako Martin dobro plačao. Nakon što su Janka protjerali iz škole, dali su mu da radi u trgovini. No Janko se rađe kartao i sladio lulom duhana. Putovao je od grada do grada sa mladom djevojkom koju je upoznao:
“Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je plaćao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na čelo. ” (str. 444)
Martin je polagano potrošio sav novac te se morao zadužiti kako bi platio Jankove dugove. Zbog silnih je dugova sud prijetio da će prodati Martinov mlin. Kad je i taj dan došao, Martin se smijao. No vidjevši da je to ozbiljno, Martin je zapalio krov mlina, viknuo da je za to kriv Kranjec i bacio se kroz prozor.
Mlin je izgorio, a zemljište je prodano sinovima onih seljaka od kojih je Martin krao. Slijedećeg jutra ispred mlina našli su seljaci odrpana i bosa, mrtva čovjeka. Bio je to Janko, ubila ga rakija:
“Tako stajaše mlin pust, prazan. Zato ljudi govorili o čovjeku nesretnu: – E, baš kao Martinov mlin! – Kako došlo tako prošlo! (str. 445)

4. Lica
MARTIN
Plavokosi čovjek, sivih očiju i šiljastih zubiju. Znao je plesti mreže, izraditi drvene žlice i samljeti kukuruz, ali i graditi si bogatstvo na račun drugih. Bio je zle duše i tvrda srca.
“Martin bijaše mrk, čudan svat; vazda gledao pred sebe u zemlju, nikad se nije smijao, govorio kratko, malo, a za robu nije bilo š njim nikad pogađanja; što je tražio, to je valjalo platiti, drukčije pokupio robu pa otišao, ni da je komu rekao “zbogom”. ” (str. 436)
Mudro je iskoristio ukradeni novac, ali ga je njegova prevelika popustljivost prema sinu uništila.
KRANJAC
Seljak koji je na sajmu u Zagrebu vrlo dobro prodao svojih četrdeset svinja. Bio se uputio iz Zagreba u obližnje mjesto, na sud radi baštine, kad ga je spriječila jaka bura. Martin ga je primio u svoju dašćaru i ubio ga dok je spavao:
“Cestom nije bilo vidjeti žive duše do jednog jedincatog čovjeka – seljaka Kranjca pod malim klobukom, u visokih čizmah, koji je jurio i jurio boreći se s burom. ” (str. 436)
UGRINOVIĆ
Martinov bilježnik:
“Najviše je seljakom Martina hvalio bilježnik Ugrinović, čovjek crne kuštrave kose, crvena nosa, odjeven zelenim omazanim kaputom. ” (str. 440)
Obavljao je i prljave poslove za piće i hranu:
“Martinu je često trebalo bilježnikove pomoći, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a Ugrinović, čovjek rutave duše i maloga poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu. ” (str. 440)
JANKO
Martinov sin. Od malena su ga navikli na lak i bogat život.
“Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga mučio knjigom ili molitvom. Dječak bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen. ” (str. 443)
Nije mario učiti i raditi, jer mu je otac davao novac:
“Al Janko šupalj kao i prije. Janko se vukao od škole do škole, al kad je došlo na latinsku i grčku, ostadoše Jankova kola u blatu, i očev zlatni kolomaz ne bijaše od pomoći. Istjeraše ga iz škole, jer Latini i Grci ne znaju za šalu. Dadoše ga u trgovinu. I to je dobro, to jest, kad si dobar. Janku omilila fina šljivovica, šampanjsko vino. Pa šta? Martin je platio. Janko nosio se fino kao gospodčić, častio prijatelje. Martin je platio. Janko se kartao. Zašto ne bi? Jadno dijete! Kad se muči, neka mu je i malo zabave. Martin je platio. “ (str. 444)
Putovao je po gradovima sa djevojkom i trošio na Martinov račun. Njegova je prevelika rastrošnost dovela Martina do smrti.
5. Zaključak
Pripovijetka stvorena kao jednostavna priča o siromahu koji je stvorio svoje bogatstvo na račun drugih ljudi, ali obogačenom opisima tadašnjih vremena i navika ljudi:
“Iza nekoliko godina dođe njemačka vlada u našu zemlju, i sve da bude po njemačku. Bila su to zla vremena, jer šta će nijemština čovjeku koga je bog stvorio Hrvatom? Zašto čovjeku kratiti materinje mlijeko, svoj jezik, svoje običaje? Ali su bila vremena ponekle dobra. Nestalo robote, seljaci postali svoji na svojem. ” (str. 441)
“Nu mene duša boli kad gledam što Švabe od nas rade. Sve hoće oni prekrojiti na svoju. Preziru nas, grde nas, gledaju nas kao sluge, a ova zemlja kao da nije naša. Bože moji! Kad pomislim kako smo godine 1848. lijepo sanjali, a sada?” (str. 442)
Šenoa je privukao čitateljsku pažnju stavljanjem oštrih ironija u tekstu:
“Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je plaćao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na čelo. ” (str. 444)
“A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po leđih, ej, kako se roditelji smijali vičuć: – Gle, gle! To će biti junak!” (str. 443) i dok opisuje kako su seljaci hvalili Martina što im je posuđivao novac, zbog kojeg su morali zadužiti svoje posjede.

 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Bertolt Brecht - Kavkavski put kredom

Bilješke o piscu:
Bertolt Brecht, njemački književnik, rodio se 10. Veljače 1898. g. u Augsburgu, a umro je u Berlinu 14. kolovoza 1956. godine. Medicina i prirodne znanosti studirao je u Munchenu, ali odmah potom posvetio se kazalištu dje je radio kao režiser. Bio je dramaturg, pisac i nakladnik. Svoju dramsku djelatnost započeo je već 1922, a 1928/29. godine pohađa radničku marksističku školu. Najpoznatija djela su mu: Život Eduarda II kralja Engleske, Kavkavski put kredom, Stotinu pjesama, Spisi o kazalištu, Pjesme i popjevke, poslovi gospodina Julija Cesara…
O djelu:
Djelo je napisao Bertolt Brecht, univerzalni genij, dramaturg, pisac i pjesnik, režiser i teoretičar kazališta. Zaslužuje posebno priznanje jer se njegove drame gledaju i danas u kazalištima širem svijeta. Osnovne ideje njegovih djela kreću se u znaku socijalizma, pacifizma, i internacionalizma. Njegov sarkastičan stil, koji ga nikad ne napušta u djelima javlja se s toplim suosjećanjem prema siromašnima i slabima. U izgradnji svoga stila služio se tekovinama i temama od najstarije do moderne književnosti.
Djelo se sastoji od šest manjih djelova, a obuhvaća gotovo osamdesetak likova.

  1. dio naziva se spor do doline, među ruševinama kavkavskog sela sjede žene i stariji muškarci, te nekoliko vojnika. Piju vino, puše i razgovaraju o ljepoti svojih sela te o dobrim, ali sad već gotovo zaboravljenih života. Oni su iz sela Galinsk i Rosa Luxemburg. Sanjaju povratak na svoje ognjište.
Na kraju ovog djela pisac objašnjava temu stare priče Krug kredom koja će se odigrati u izmjenjenom obliku.

  1. Aristokratsko dijete – U početku nam pisac na ironičan način opisuje stvarnost. Opisuje nam kako gubernatora više zabrinjava ručak i posjet graditelja za uljepšavanje njegova nego ratna izvješća o poginulima i blizini ratnog bojišta. Dolazi do uzbune, kad se gubernator suočava sa istinom svejedno mu je za sve glavno da mu glava ostane čitava.
Simon ima zadatak čuvati gubernatorovu ženu, on je zaljubljen u njezinu sluškinju Grušu koju je u tom nesretnom trenutku zaprosio. Gubernatorica se sprema na bijeg pred neprijateljima.
U nemogućnosti da uzme svu željenu prtljagu brine se za ono što će uzeti. Nakon dugog premišljanja bježi zajedno sa slugama, a ostavlja svog sina Mihajla i jadnu Grušu. Gruša namjerava također pobjeći, odlazi po stvari, ali ne može ostaviti samo dijete pa ostaje s njim.

  1. Bijeg u sjeverne planine – Gruša bježi prema sjeveru sa dijetetom. Pokušava mu naći prenočišće tj. utočište jer se ona mora vratiti svom zaručniku. Pokušava ga ostaviti jednoj seljanki no ona u strahu za svojim životom izdaje Grušu. Gruša odlazi i nastavlja put prema planini. Prelazi preko uništenog mosta, te se ruga oklopnjacima koji nisu bili u mogućnosti prelaska mosta. Ispod je bio velik ponor. Pokušala se spetljati sa plemićima ali joj nije uspjelo zbog žuljeva na rukama.

  1. U planinama na sjeveru – Gruša odlazi svom bratu, koji se već oženio, a kako je živio na selu gdje je bilo mnogo ogovaranja Gruša nije mogla više ostati. Njezin brat dogovorio se sa sterom ženom koja je imala sina na smrtnoj postelji da će on oženiti Grušu, ali to ne bio pravi brak već samo na papiru u korist oboje. Gruša ni itko drugi nije znao da Jusup već Grušin muž samo glumi bolest.
    Prošlo je već nekoliko mjeseci kada je Gruša srela Simona.
On joj nije dao priliku da razjasni svoju situaciju, te je sve pogrešno shvatio.
Tada su došli oklopnici i uzeli Mihajla, smatrajući da je on sin gubernatora. Gruša je bila nervozna, pošla je u grad zaboravljajući opasnost od optužbe što je udarila jednog od oklopnika.

  1. Pripovjest o sucu – Sudac Azdah zapravo i nije bio pravi sudac, već također jedan od optuženika jako sretne ruke. Kako nisu bili zadovoljni starim sucem za kojeg kažu da je dosadan čovjek, Azdah je kao kaznu morao vršiti dužnost suca. Pomogao je u svojoj dužnosti siromašnima, a kažnjavao bogate. On je bio prvobitno optužen da je započeo rat, ali on je samo vršio dužnost vrhovnog zapovjednika. Na kraju ulomka njemu se obratila gubernatorova žena Natela koja zahtijeva da sluškinju koja je odvela njezina sina Mihajla optuži na smrt. Azdah obeća da će joj odsijeći glavu.

  1. Krug kredom – Gruša dolazi na sud, nadajući se da će izboriti za Mihaila. Natela ne želi sina zato jer su joj ga uzeli ili zato što joj nedostaje već zato što bez njega ne može uživati u bogatstvu pokojnog muža.
Suočavaju se Gruša i Natela, ali napetost se sve više povećava kada dođe do potrage za sucem Azdahom koji je pobjegao. Kad su ga našli, uzeli su mu sudačko odjelo te su ga htjeli objesiti.
No međutim dolazi glasnik Velikog kneza koji je odlučio novoimenovati novog suca Azdaha. Mučenje prestaje, a Azdah preuzima nanovo ulogu suca. Nakon dugog razmišljanja o slučaju, Azdah presuđuje u korist Gruše, te rastavlja Grušu i njezinog muža. Simon prihvaća Grušu i Mihajla.
Zaključak:
Dijelo ima sretan završetak, odnosno pozitivci pobjeđuju negativce. Azdah je te noći nestao, ali je još dugo to vrijeme ostalo zapamćeno u gruzijskom narodu kao vrijeme pravednog suđenja!
Djelo zapravo predstavlja dramu napisanu po likovima, daje dojam kazališta.
Djelo je ponuđeno zapravo iskrenom majčinskom ljubavi, a poruka pisca je da nije važno što imaš i da ne mariš da li ćeš sve to izgubiti, već je važno ono što njeguješ i za što će uslijediti borba te strah prema gubitku.
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Ephraim Kishon - Kod kuće je najgore

Na sliku i priliku
Tema: Dolazak obiterlji u prvi posjet novorođenćetu.
Zabilješke tjekom čitanja (duhovit ulomak): «Molim vas – upitah je (sestru) –a gdje je gospođa Kishon? – Koja gospođa Kishon? – Pa majka. Zar ovo nije sin gospođe Kishon? – Ovo? Ni govora. Ovo ovdje pripada gospođi Mizrahi. Osim toga to je djevojčica – reče sestra i odveze malo čudovište. »
Ovaj mi je ulomak duhovitiji zato što je rodbina prije toga raspravljala kome je djete najviše nalik. A sad im je sestra dala do znanja da to djete uopće nije u rodu s nikime od njih.
Kratak sadržaj: Autoru se rodio sin. Kad je dolazio prvi puta u posjet ženi i sinu doktor mu je rekao da dođe sam. On je poveo sve žive i ne žive koje je našao u blizini. Kad su došli u rodilište na hodniku su zatekli neko djete kako leži u kolicima. Odma su mu prišli i počeli raspravljati na koga je nalik. Nakon par minuta došla je sestra i rekla im da to uopče nije autorovo djete.
Opis lika: Autorova majka – baka kao i svaka druga. Čim je ugledala djete odmah se raznježila i počea mu tepati. Započela je raspravu kome je djete nalik. Opominjala ih je da nesmiju prilazti djetetu da ga ne bi zarazili, ali kad je ugledala «svog» (nečijeg drugog) unuka prva ga je podigla.
Šuti i plivaj

Tema: Kako otac pokušava naučiti sina plivati.
Zabilješke tjekom čitanja (duhovit ulomak): « – Kažite, molim vas, ovom mom sinu da li se tko može utopiti u ovom dječijem bazenu? – kako da ne – odvrati mu čuvar ispod slamnata šešira – Još kako da može!
Ovaj mi je ulomak duhovit jer je čuvar dao antiohrabrujući odgovor. Uobičajeno je da djelatnici neke ustanove pomognu roditeljima kod uvjeravanja djece. Ovaj čuvar je sasvim kontra djelovao.
Kratak sadržaj: U nekom bazenu otac je učio sina plivati. Uporno ga je uvjeravao da mu se u bazenu ništa ne može dogoditi. Pokušao je svge moguće načine ko što su ucjene, bezuspješni razgovor s čuvarom. . . Nakraju je rekao sinu da uđe u vodu ili večeras nema gledanja televizije. Ovaj je i dalje samo stajao kraj bazena i plakao. Otac mu je i dalje, zaboravivši na prjetnju, pokazivao kako je to jednostavno. Mašeš rukama i broji jedan, dva, tri. Kad je shvatio da od toga nema koristi uzeo je sina i držeći ga iznad vode govoriomu neka maše rukama. Na kraju je neki čovjek dovikunuo ocu da pusti djete na miru. Ovaj je ostavio djete na suhome i pokušao otplivati do toga koji mu je to viknuo. Nije uspio i počeo se topti. Čuvar je na kraju dodao kako takav čovijek može naučiti djete plivati kad to ni sam ne zna.
Opis lika: Sin- neko razmaženo derište koje se boji uči u vodu. Valjda bi se rastopio. Bez obzira na očeve prijetnje on ustraje u tome da ne uđe u vodu. To mi je malo bez veze, ali vjerojatno nije naučio da mu roditelji žele samo sve najbolje.
Kako je Napoleon izgubio bitku kod Vaterlooa

Tema: Kako je Napoleon odbijao doručkovati.
Zabilješke tjekom čitanaja (duhovit ulomak): Toga časa su Blucher i Wellington udružili svoje armije i tako su bitku kod Waterlooa dobila dva čovjeka koji su pošli u rat sami, ostavivši svoje odane žene daleko, daleko kod kuće.
To mi je fora ulomak zato što govori kao da je N. žena kriva za gubljenje bitke.
Kratak sadržaj: Napoleon je bio u svome ratnom prebivalištu s nekoliko generala i časnika. Raspravljali su o taktici bitke. Napoleonova žena ga je stalno napadala za doručak. Stalno je gunđala kako nema sluškinju, a stalno treba čistiti palaču. Kad je došao neki general ona ga nije htjela pustiti unutra bez da je on izuo čizme. I svi već prisutni generali bili su bosi. Kad je konačno Napoleon završio taktiku, otišao je u bitku. Izgubio je. Na kraju piše kao su ovi što su pobjedili bitku ostavili svoje žene daleko daleko kod kuće. Ko da je Napoleon izgubio zbog ženinog zanovjetanja.

Opis lika: Napoleon- raz mišlja samo o bitci, a ženi odgovara bez da uopće promisli. Sav je napet i baš ga briga kakvo će jaje žena ispeći. Pa naravno kad ga ne kani pojesti.

Dojam o djelu: Knjiga mi se sviđa jer su pričice kratke i bez puno detalja. Sve je jako šaljivo. Prikazani su događaji iz života na malo glupo-šaliv način. Ne može biti da je Napoleon izgubio bitku zbog žene, ili da netko nađe djete samo na hodniku u bolnici. . . .
 
Natrag
Top