Prepričana književna dela i njihova analiza

[Mr.Daky]

[h=1]Zlatarevo zlato - August Šenoa[/h]


Zlatarovo zlato prvi je roman Augusta Šenoe (1839-1881) napisan 1871. To je ujedno i prvi hrvatski povijesni roman, koji govori o zagrebačkoj povijesti u XVI. stoljeća (nakon Gupčeve Seljačke bune). Baziran na povijesnim činjenicama predstavlja sliku života u Hrvatskoj, posebice u Zagrebu. U njemu je Šenoa dao čitavu galeriju ličnosti - plemiće, svečenstvo i građanstvo. Okosnicu romana čine vječiti sukobi plemstva, koje propada, i građanstva koje polako prodire i preuzima ključne pozicije.

 

[Mr.Daky]

[h=1]Zapisi iz podzemlja - Fjodor Mihajlovič Dostojevski[/h]

[h=2]Bilješke o djelu
[/h] “Zapisi iz podzemlja” samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom “Zapisi iz mrtvog doma” – zbirke poznatog ruskog realista Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Novela “Zapisi iz podzemlja” u sebi sadrži mnoge ideje o čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvo. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku. Prema njegovim riječima čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće, nedolično biće te biće koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.
Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu. Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele, mogli bismo reći da radnja teče kronološki, a jedna od zanimljivosti vezana upravo za radnju je ta da je radnja izmišljena kao i sami zapisi.
U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.
Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua.
Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, on je zadovoljan svojim načinom života. Na samom kraju novele možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, ne voli ni samog sebe. Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da on u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čovjeku, no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više.
Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina. Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika, koji ga nije prihvaćao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovjek koji je sa zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih.
Gotovo sve to možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika - Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio novac, često su omaložavali glavnog lika, koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom, iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.
No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne osjećaje. To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmjeniti mišljenja o životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti već je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio, no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života.
Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:

”Ti si odavde?
Nisam.
Odakle si?
Iz Rige.
Njemica?
Ruskinja.
Jesi li već dugo ovdje?
Gdje?
U kući.“ Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica, kao npr. ”Tada sam pobijedio, ali se Zverkov, koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio – smijeh je ostao na njegovoj strani.” ili pak “Ta čovjek je glup, fenomenalno glup. Naime, uopće i nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja od njega”. Specifičnost ove novele je i početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice:

”Bolestan sam čovjek… Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek. Mislim da me boli jetra. Uostalom, nemam pojma o svojoj bolesti i ne znam pouzdano što me boli.”, a i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih: ”… Stanite! Dopustite da predahnem…”,​

”Pa zašto ste onda sve ovo pisali? – pitate me. Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli”.​

Osim ovih rečenica, Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada “(Slaba dosjetka, ali neću je prekrižiti. Napisao sam je, misleći da će ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan – namjerno je neću prekrižiti!). Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu:

”Bilo je tiho, pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po pločniku i pustoj ulici.”​

Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima – likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim, običnim mjestima (gostionica, malena sobica). U noveli možemo uočiti i opis interijera: ”U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama – bilo je posve tamno.”, čija je funkcija opisivanje i predočavanje socijalnog statusa likova, dok u jednom dijelu novele možemo uočiti i pozitivizam: ”Pa i uopće, dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i kalendarom, no, i… no, pa makar i za retortom, što se može, treba prihvatiti i retortu!”
Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza:

”a l’homme de la nature et de la verite”.​

Kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja:

1. Čovjek nije nikada sretan onime što ima
2. Svaki je čovjek kukavica
3. Čovjek nije savršeno biće
4. Društvo čini čovjeka čovjekom

 

[Mr.Daky]

[h=1]Zaljubljen do ušiju - Miro Gavran[/h]

U početku knjige Mario živi mirnim životom u Novoj Gradiški i misli da se samo slabići i kukavice zaljubljuju. Pošto su mu roditelji posvađani, on ih pomiruje i oni se sele u Zagreb da počnu ispočetka. On se tamo zaljubljuje u Lanu i misli da je ona zaljubljena u drugoga. Da bi privukao pažnju počinje namjerno dobivati jedinice. Nakon kazne on pomišlja da su svi okrenuti protiv njega i da ga nitko ne razumije. Zato bježi baki u Novu Gradišku i ostavlja Lani oproštajno pismo u kojem joj objašnjava da je voli i govori joj gdje je otišao i zašto. Roditelji ga traže te ga nalaze pomoću njegovog pisma. Ona mu šalje pismo po ocu u kojemu govori da ga je voljela od prvoga dana otkad je došao u njen razred i da će ga opet voljeti ako ispravi sve jedinice. On se vraća s ocem u Zagreb te ispravlja sve jedinice u rekordnom roku. Nakon što je sve ispravio Lana i on odlaze poslije škole u Botanički vrt te se tamo i poljube.

 

[Mr.Daky]

[h=1]Zagrebačka priča - Blanka Dovjak Matković [/h]


Autentična zagrebačka atmosfera opisana je u njezinom jedinom romanu “Zagrebačkoj priči”. Taj roman zapravo je svjedočanstvo o zagrebačkom životu između dva rata. Osim što je prikazala preobražaj gradskog života uzrokovan krizom, autorica je dala i portrete malih ljudi – radnika, služavki, obrtnika, poduzetnika, seljaka, sirotinje predgrađa i malograđana, od kojih neki propadaju, a drugi se uzdižu. Ovo je priča o jednom djetinjstvu punom životne dramatike, ali i tragike. U centru priče, odnosno glavna kazivačica priče je djevojčica Kečkica.
Roman je podijeljen u dva dijela. Prvi dio sadrži poglavlja naslova : Milka, Mamica, Tatek, Pradjed, Kuća iz snova, Učiteljica, Persida i Nikada više; a drugi dio romana nosi naslov Kriza.
Prvi dio romana opisuje sretno razdoblje u Kečkicinu djetinjstvu. Okružena ljubavlju, živi u materijalnom bogatstvu, a vrata njihove kuće svima su otvorena. Majka obilno razdaje svoju veselost, rasipnost i plemenitost. Pomalo djetinjastim postupcima, prohtjevima i ponašanjem, snažno odskače od svoje izrazito pragmatične obitelji. Ostaje neshvaćena od svih članova obitelji, počevši od vrlo patrijarhalnog i krutog pradjeda do “ljubeće gradme” iz Amerike.
Majčina smrt se poklopila s prekretnicom u društvenom životu. Čini se da se ta nježna žena morala povući iz ovog svijeta, pred nadolazećim grubim vremenom, jer nije bila sklona kompromisima radi golog preživljavanja, bez slatkih dodataka životu, kao što su umjetnost, ljepota, zabava, sjaj i raskoš.
Majčinom smrću sve što je nekad bilo važno postaje beznačajno, suvišno. Otac postaje bespomoćan, bezvoljan. Mučna stvarnost zatrla je njegovu boemsku galantnost iz prve faze i navela ga na put sebičnosti, neuravnoteženosti, pijanstva, ćudljivosti i neobična ponašanja. U dobra je vremena otac, građevinski poduzetnik, sagradio vilu u Šestinskom dolu. Ta građevina je simbol vrhunca obiteljske moći. Izgubivši tu kuću, obitelj potpuno gubi identitet, raspada se.
Autorica se služi tehnikom naivnog pripovijedanja, postavivši dijete kao registrator događaja. Karakteri likova izražavaju se njihovim postupcima i dijalozima, a prisutna je i crno-bijela karakterizacija likova : Vesela, Fijačko i Dudić, te njihov nehuman, sebičan svijet, suprotstavljeni su beskrajnoj nesebičnosti i požrtvovnosti Kečkicine majke i priproste Zagorke Milke.
Usprkos nizanju tragičnih događaja, djelo nije potpuno pesimistično, dapače, roman završava nadom i željom Kečkice da što prije ponovno počne živjeti s bratom.
U ovom romanu nema uljepšavanja, idealiziranja i pedagogiziranja, karakterističnog za našu dječju stariju književnost, pa ni one nategnute vedrine obvezatne za dječji roman. Upravo obrnuto. Po Blanki Dovjak – Matković, život nije samo hod po zamišljenoj cvjetnoj livadi, nego nosi i svoje tamne mrlje, ima naličje, koje ne treba od djece skrivati.
U romanu nema dugačkih opisa pejzaža (u stilu starije književne škole), ali autorica vrlo subjektivno, u svega nekoliko rečenica, ocrtava Sveti Duh, Kuniščak, Šestinski Dol i druge zagrebačke gradske i prigradske ambijente.
Stvaranju izrazito zagrebačke atmosfere pridonose i dijalozi na zagorskoj, ali i specifično zagrebačkoj kajkavštini, koji ukazuju na autoričin istančan osjećaj za kajkavsku riječ.

 

[Mr.Daky]

[h=1]Zagonetno pismo - Zlatko Krilić[/h]


Kištra je sam doma i otvara vrata nepoznatim ljudima. Ovi se predstavljaju kao specijalna policija, no kasnije se uspostavlja se da se zapravo radi o razbojnicima. Odnijeli su iz stana sve vrijedne stvari i odvezli se kombijem RTV servisa. Policija bezuspiješno traga za razbojnicima, a Kištra od kukavnog izdajice, koji je nogometnu ekipu svog razreda ostavio na cjedilu, postaje idol cijele škole. Njegovi dobri prijatelji bezuspješno su ga naime pozivali na važnu utakmicu, i ne sluteći u kakvoj se opasnosti nalazi proglasiše ga kukavicom i izdajicom. Jedino je zaljubljena Marina vjerovala u njega. Kištra često odlazi na policiju kako bi pomogao istrazi, a istovremeno priznaje Marini da je zaljubljen u nju i počinje njihova veza. Razgovarajući o razbojništvu u Kištrinu stanu došli su do spoznaje da je u cijelu pljačkašku akciju umiješan i poštar. Odnose između Marine i Kištre poremetila je Lili, lijepa djevojka iz njihove škole koja je pošto poto htjela hodati sa Kištrom. U trenutku kad je istragom razočarani inspektor Vidović shvatio da je nakon niza istovjetnih pljački ponovo ostao bez ikakvih dokaza Marina je primila preporučeno pismo. Otvorila ga je i shvatila da se nalazi u velikom problemu. Odmah je nazvala Kištru moleći ga za pomoć. Razljućeni Kištra ljutito je spustio slušalicu ne vjerujući joj, a prerušeni razbojnici dolaze u Marinin stan. Ona ih je odmah prepoznala, no nije uspjela spriječiti pljačku. Pljačkaši odlaze sa plijenom ali ne daleko. Kod kombija ih je čekala policija i inspektor Vidović. Iako ljut na Marinu Kištra joj je ipak povjerovao i odmah obavijestio policiju. Dok su policajci hapsili lopove Kištra je jurio u Marinin stan. Našao ju je vezanu i brzo je oslobodio. Kištra je bio junak dana i on i Marina započinju ponovo svoju vezu.

 

[Mr.Daky]

[h=1]Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić[/h]

Za vrijeme nevremena, u blizini Lučice Mato Bartolić i njegova posada doživjeli su brodolom. Uz pomoć mještana, a posebno Antonia cijela posada je spašena, a Mate se oporavlja u kući Šabarićevih. To je skromna obitelj koju čine otac Antun, majka Jela te Marija i Marko. Nakon nekoliko mjeseci Mate se je u potpunosti oporavio. Dok ga je njegovala, Marija se je sve više zaljubljivala u Matu, ali i on nju. U Mariju je zaljubljen i Antonio, nahod, kojeg su Šabarićevi uzeli u zaštitu. Osjeća se napetost i ljubomora Antonia prema Mati. Nasuprot ovoj skromnoj obitelji, ponad Lučice, u velikoj bijeloj kući žive imućnija porodica Saletti. Sinu staroga Salettija svidjela se je Marija te je on pokušava pridobiti silom. Uz vječitu zaštitu Antonia Marija uspjeva izbjeći opasnost, no sada opasnost prijeti Antoniu. Alfredo je platio svojim slugama Lovri i Luki da ga ubiju, ali ni to im ne uspjeva. Kada pokušaju napastvovati Mariju, Antonio i njegov prijatelj Joso uzimaju im puške i nanose sramotu. Marijin brat Marko koji se školuje u Beču potajno je zaljubljen u Elviru, sestru Alfreda Salettija. Njih dvoje tajno se sastaje u Elvirinom vrtu, a Antonio im čuva stražu. Jedne večeri za vrijeme sastanka dvoje zaljubljenih, Alfredo napada Antonia koji ga smrtno ranjava. Pobjegavši iz grada, Antonio nalazi utočište kod Josinog oca Martina. On mu otkriva istinu. Antonio nije nahod već sin Salettija i Martinove pokojne žene.
Žandari hapse Matu, Marka i tragaju za Antoniom koji se kasnije sam predaje. Ustanovivši nedužnost Marka i Mate puštaju ih na slobodu dok Antonio odlazi u zatvor na samo 4 mjeseca. Ubrzo je stigao i dan Marijina vjenčanja. Cijelo mjesto je bilo na svadbi, a iz Beča je došao i Marijin brat Marko. Nakon svadbe, kasno u noć Antonio se sastaje s Elvirom da bi je izvjestio o Marku. Otkrivši kako njegova kčer priča s nahodom stari Saletti ispali metak koji pogada Antonia u ruku. Iako ranjen, Antonio se uspijeva obraniti i ubije Salettija nožem. Nedugo zatim otkriven je smrznuti Antonio.

 

[Mr.Daky]

[h=1]Zabranjena vrata - Zlatko Krilić[/h]

U bolnici postoje vrata za ženski odjel. Dugome je bolnica šašava, dešavaju mu se dogodovštine. Dugi svaku noć bježi na ženski odjel jer je tamo njegova ljubav, Lidija. Od tog Duginog stalnog bježanja na ženski odjel vrata su se počela zaključavati. Dugi je htio izaći iz bolnice na jedan dan da bi mogao ići na tulum, ali ga doktori nisu pustili. Denis je bio ljubomoran na Dugog i zato mu je bilo drago kada ga doktori nisu pustili da ide na tulum. Dugi je rekao Denisu da će on otići na tulum i pokazati će mu slike, ali ako mu to uspije onda će smjeti zapaliti Denisov bicikl. Drugi dan Dugi je donio slike sa tuluma, ali je rekao da će Denisu jednom iznenada zapaliti bicikl. Denis je stavio šalice iznad vrata i tako se osigurao. Dugi je tu istu noć došao, a šalice su popadale po podu i napravile veliku buku. Sestra Gertruda dolazi živčana sa dječjeg odjela da vidi kakva je to buka. Dugi opet kroz zaključana vrata bježi na ženski odjel. Zbog toga je sestra Ivanka dobila premještaj na dječji odjel, a Gertruda je prešla na rad sa mladeži. Dugi je rekao sestri Ivanki da će joj ispuniti tri želje jer je zbog njega dobila premještaj. Sestra Ivanka je rekla Dugome da pobjegne na ženski odjel kada dežurna sestra bude Gertruda. Tako je i napravio. Nabavio je fotoaparat, bocu vina, dvije čaše i tablete za spavanje. Sestri Gertrudi je podmetnuo tablete za spavanje u kavu, a u ruku joj je stavio polupraznu bocu i čašu, te je Anđelak sjeo kraj nje. Dugi ju je slikao i ostavio sliku na stolu. Tada je pozvao sve da idu na ženski odjel, te su još i proslavili Dugin odlazak iz bolnice. Sestra Ivanka je bila zahvalna Dugome jer su se sestra Gertruda i ona opet zamijenili za radna mjesta.

 

[Mr.Daky]

[h=1]Waitapu - Jože Horvat[/h]

U djelu Waitapu Jože Horvata prikazuje se dječak Iteo, koji sanja o prelaženju Waitapua, granice između naravnog i nadnaravnog postavljenu od bogova. Taj dječak na svome putu prema ostvarenju cilja nailazi na razne osobe i doživljava mnoge događaje. Veliku prepreku na njegovom putu činio je vrač Tefoto i njegov pomoćnik, Poluguz, ali i poglavica Ataito. Oni su raznim lažima i prevarama pokušali iz dječakove glave izbiti svaku misao o prelaženju crte. Na Iteovu sreću kraj sebe je uvijek imao Paranu, moćnog boga oceana prerušenog u starca. To nam pokazuje kako uz sebe uvijek moramo imati nekog tko će nam pomagati u našim naumima, nekoga tko će nas dizati kada padnemo, ali i s nama dijeliti sreću i tugu. Uz Paranu, Iteu je pomagao i lovac Sahi. Iako je prevrtljiva baka Orohiva bila navijač vrača, sve loše što je radila nije bilo radi želje da sputava unuka, već zabrinutosti da ga ne izgubi zbog istog razloga zbog kojeg je izgubila svu svoju djecu i unučad - Waitapua. Dječak Iteo unatoč svemu ostvaruje svoju želju te cijelu vječnost gleda onu stranu Waitapua uz društvo Paranove predivne kćeri Hine. Uz dobru fabulu, ovu knjigu krasi i iznman stil pisanja. Detaljnost i zanimljivost najbolje su dvije osobine koje krase ovo djelo. Ljepoti pridonose i pregršt izražajnih sredstva i pjesničkih slika. Ovo djelo me se veoma svidjelo radi skrivene poruke u njemu - da su granice tu da bi ih se prelazilo za dobro svih ljudi. U toj namjeri nas ne bi nitko smio sputavati.

 

[Mr.Daky]

[h=1]Večernji akt - Pavao Pavličić[/h]

[h=2]Problem i smisao djela[/h] Osnovni problem djela jest odnos ideološkog prema umjetničkom i umjetničkog prema stvarnom i društvenom Središnji i glavni (lajt motiv) djela jest FALSIFIKAT. Dakle, falsifikat je temelj čovjekova znanja o svijetu, povijesti, umjetnosti, vlastitom postojanju, razvoju društva i o onome što nas je dovelo do ovog trenutka. Smisao ''Večernjeg akta'': kada bi se falsifikat razotkrio, stvorile bi se pretpostavke o spoznavanju svijeta koje bi to i ostale jer sve što se defalsificira treba se interpretirati, objasniti, dati značenje i neki smisao, zatim ulogu i funkciju što dovodi do ponovnog falsificiranja i konačne ideje togdjela, a to je da se stvari u ''Večernjem aktu'' kriju i da se ne mogu spoznati. Sve što nam ostaje jest sumnjivo znanje i spoznaja s rezervom, odnosno relativizam i relativni pojmovi.
[h=2]Tema[/h] Život studenta likovne akademije kojem je misija napraviti apsolutno originalno djelo u okruženju punom falsifikata.

 

[Mr.Daky]

[h=1]Veli Jože - Vladimir Nazor[/h]


U gradu Motovunu živo je jedan kmet koji je bio velik kao div. Bio je veoma snažan, ali je služio i pokoravao se gospodi, a pomagao je i radnicima. Orao je po polju, vukao najveće terete, tj. radio je najteže poslove. Taj div zvao se Jože. Jože je zanosno obavljao svoje dužnosti dok nije došao providur i odveo ga brodom u Mletke. Na moru ih je uvatila bura i lađa se potopila, ali Jože se spasio. U toj lađi bio je zatvoren Galeat Ilija. On je bio div sa puno ruku, ali bez nogu. Također je bio i rob. Prije smrti rekao je Joži da ne dopusti nikom da mu gospodari, nego da bude slobodan čovjek. Pošto je Joži bilo jako žao Ilije, odlučio je poslušati njegov savjet. Nakon nekoliko dana Jože i kmetovi su pobjegli od svojih gospodara na neko brdo. Tamo su jako lijepo živjeli. Jednom prilikom dok su kopali, iskopali su gomilu zlata. Njihovi su im gospodari došli pomagati za zlatnike. Gospodari su radili svakojake poslove za svoje bivše sluge, a kući su se vraćali bogati. Došlo je vrijeme dijeljenja posijeda. Zbog svoje pohlepe, divovi su se posvađali. Jože je bio najžalosniji, jer nije dobio sve ono što je zaslužio. Osvetio se ostalim divovima tako što je spalio kolibu žita. Divovi su bili ljuti pa su progonili Jožu. Jože je našao svoj zaklon kod Civette. Civetta je postao vođa kmetova pa je on razdjelio posjede. Joži je dao najbolju zemlju. Jože je ubio dva diva. Divovi su bili žalosni i nisu znali što da rade. Pitali su Civettu za savjet. On im je rekao da ih je to Bog kaznio zato što su bili nepravedni prema Joži. Jože se vraćao svom Motovunu, a prije ulaska u grad sjetio se Ilijinih riječi pa je odlučio da više ne bude kmet nego slobodan čovjek. Napustio je Civettu i Motovun i više se nikad nije vratio.