[h=1]
U registraturi - Ante Kovačić[/h]
U registraturi je najpoznatiji i najznačajniji roman Ante Kovačića, jednog od najznačajnih hrvatskih realista. Roman je u nastavcima izlazio tijekom 1888. godine i to u časopisu Vijenac. Prema kritičarima, ovaj je roman najznačajniji hrvatski roman XIX. stoljeća uz Šenoinu Seljačku bunu. Roman govori mladom i nadarenom seljaku, Ivici Kičmanoviću koji odlazi iz sela u grad da dovrši obrazovanje, no tu doživljava moralni pad koji će, nizom drugih okolnosti, na kraju završiti tragično.
[h=2]Kompozicija[/h] Roman je napisan u tri dijela nejednake duljine. Prvi, koji govori o Ivičinom djetinjstvu i početcima u gradu je najdulji, dok je treći dio najkraći i fabularno najsloženiji zbog niza paralelnih radnji koje se odvijaju. Drugi dio nam govori Ivičinom povratku na selo, ali i ponovnom odlasku u grad na završetak školovanja.
[h=2]Stil djela[/h] Kovačić je u ovom svom remek-djelu objedinio čak četiri književno-umjetnička stila i tako stvorio jedno od najsavršenijih romana hrvatske književnosti. Zanimljivo je kako, iako se ovaj roman smatra najboljim romanom hrvatskoga realizma, ne zauzima mjesto stilski i kompozicionalno najsavršenijeg romana hrvatskog realizma. To mjesto pripada romanu Posljednji Stipančići autora Vjenceslava Novaka, koji po svom stilu najbolje objedinjuje sastavnice kako europskog, tako i hrvatskog realizma. Četiri stilske cjeline romana su:
- Romantičarska cjelina: Manifestira se uglavnom kroz digresija o povijesti likova (Mecena, Laura) u djelu, raznoraznih spletki, urota i netipičnih fabule za realizam. Važan element romantizma u djelu je i misteriozna atmosfera i napetost koja se javlja u pojedinim djelovima (epizoda s babom Hudom, ljubavne spletke). Razlog ubacivanja romantičarskih elemenata u djelo hrvatskog realizma je ta što je Kovačić želio, zanimljivijim zapletom romana, privuči čitateljsku publiku. Središte ove cjeline zauzima upravo lik Laure.
- Realistična cjelina: Najsloženija i najopsežnija cjelina romana, najbolje prikazana kroz sam početak, odnosno djetinjstvo Ivice Kičmanovića. Taj se dio romana smatra najsavršenijim tekstom hrvatskoga realizma i zbog toga se često izdvaja iz knjige i tiska kao neovisna cjelina. Kovačić koristi standardne elemente realizma, začete još u Balzacovim djelima, i na taj način stvara jedno savršeno djelo. Koristi detaljistički opis i Balzacovu "teoriju opisa" u kojem opis prostora uvjetuje raspoloženje likova i samu radnju. Kakav je prostor, takvi su i likovi, te obrnuto. Kovačić također vrlo minuciozno analizira društvenu stvarnost i primijenjuje analitičku metodu, a fabularno se dosljedno drži načela tipičnosti. On detaljno analizira svoje likove i to psihološki, moralno i socijalno, stvarajuči tako vrlo složene likove. Kroz ovaj je sloj također vjerno prikazana razlika između sela i grada.
- Naturalistička cjelina: Najjači element romantizma je biološka determinacija likova koja je najočitija kroz likove Mecene i Laure. Mecena je plod preljuba i podle ljubavne spletke i time je, prema Zolinim načelima naturalizma, automatski predoređen da bude gad, što se i pokazuje u epizodi s Dorom. Iz te epizode, u kojoj Mecena siluje "gizdavu vilu Doricu", nastaje Laura, kojoj je porijeklo automatski odredilo i njezinu budućnost. Još jedan važan element naturalizma u djelu je i snažna primjena estetike ružnoće koja se najbolje ocrtava tijekom Kovačićeve destrukcije svojih likova u kojoj on do temelja uništava i poružnjuje svoje ženske likove. Ista ta estetika primijenjena je na liku Ferkonje, ali i na opisu ubojstava Laure i njezine bande hajduka.
- Modernistička cjelina: Modernistički elementi djela najmanje su prisutni, ali opet iznimno značajni jer nisu služili kao ukomponiranje već postojećih stilova u roman, već kao najava stila koji će uslijediti. Upravo je u tome ležala Kovačićeva genijalnost, ali i genijalnost samog ovog djela. Modernizam se uglavnom manifestira kroz raznorazne retrospekcije u djelu, ali i vrlo nepravilan vremenski slijed romana, ali i preko neobične uokvirene kompozicije, te subjektivnog odnosa prema vremenu.
[h=2]Vrsta romana[/h] U registraturi je žanrovski iznimno kompleksan roman i vrlo je teško svrstati ga u jedan tip. On je isprva socijalni roman jer prikazuje i detaljno ocrtava društvenu stvarnost i iz socijalne, ali i moralne, perspektive uspoređuje stanje društva i svijesti na selu i u gradu. Likovi u djelu su socijalno karakterizirani, a važan doprinos socijalnome romanu je i snažna polarizacija imućnih i siromašnih likova.
Drugi žanr koji je dominantan u djelu je Stendhalov bildungsroman ili odgojni roman. Ovaj je žanr najbolje ilustriran preko đaka Ivice koji od neiskreavrnoh, nevinog i veselog seoskog dječaka započinje svoje obrazovanje, prvo institucionalizirano u školi, a kasnije, po dolasku u grad, nastavlja svoje životno obrazovanje, oblikuje svoje stavove i postaje zreliji, ali hladniji i moralno iskvareniji. Roman prikazuje odgoj i oblikovanje životnih stavova jednog od likova i stoga je iznimno dobar primjer odgojnog romana.
Elementi psihološkog romana manje su očiti nego kod recimo Dostojevskog i njegovog Zločina i kazne, ali su svejedno prisutni. Svi su likovi u ovoj ili onoj mjeri psihologizirani, ali Ivičini unutarnji monolozi, razmišljanja i vrlo detaljnja psihološka slika toga lika doprinose psihologiji samog romana, te na taj način prikazuju roman kao psihološki.
[h=3]Autobiografski elementi[/h] Iako autobiografski elementi nisu dominantni toliko da bi se roman mogao nazvati autobiografskim, njihova prisutnost nije zanemariva. Kovačić je, kao i Ivica, bio seosko dijete koje je bilo iznimno nadareno i zbog toga je, na poticaj lokalnih odgajatelja, poslan na obrazovanje u velika mjesta. Kovačić je svoj studij prava završio, a Ivica je godinama na tome radio. Ivica je do kraja svog života radio kao pravnički službenik, točnije registrator, dok se Kovačić vucarao po odvjetničkim uredima, nikada ne proalazeći pravo zadovoljstvo u svome poslu. Obojica "likova" završavaju svoj život nezadovoljno i tragično. Dok je Ivica izgorio među svojim dragim registrima, Ante Kovačić je završio u mentalnoj ustanovi u Stenjevcu. Kovačić je ovaj svoj roman, a tako i njegov kraj, dovršio 1888., samo godinu dana prije vlastitog odlaska u Stenjevac.
[h=2]Likovi[/h] Kao iznimno složen roman, U registraturi obiluje likovima različitog kalibra i tipa. Iako je svaki od likova u ovom djelu poseban, ono što je sam Kovačić želio naglasiti je snažna polarizacija likova sa sela i iz grada. Tako su njegovi seoski likovi uglavnom pozitivni, vrlo druželjubivi, no ipak imaju svoje mane od kojih je najočitiji upravo taj seoski moral. Kovačić je iznimno kvalitetno prikazao psihologiju sela kroz njegove pozitivne (druželjubivost, spremnost ka pomoći, svojevrsna doza nevinosti i naivnosti), ali i negativne (tračevi, zavist, svađe i interne spletke) strane i tako dobro ocrtao svoj vlastiti rodni kraj. Likovi iz grada uglavnom nemaju pozitivnih strana i Kovačić ih prikazuje kao moralno iskvarene "spodobe" željne samo vlastitog užitka i ne obazirući se na želje drugih kako bi to postigli.
[h=3]Važniji likovi[/h]
Ivica Kičmanović je glavni lik romana, mladi seoski đak koji odlazi u grad kako bi se obrazovao. Kao dijete, on je neiskvaren, naivan i optimističan. Najbolji je učenik u selu i zbog toga uživa simpatije učitelja i župnika. Po dolasku u grad njegovo obrazovanje pati pošto mora biti sluga Meceninom slugi, kumordinaru Žoržu. U gradu se Ivica moralno kvari, postaje zreliji, iskusniji i uviđa raznorazne strahote i grozote koje veliki grad nosi sa sobom. No, iako ga to moralno kvari, on do samoga kraja zadržava dozu nevinog seoskog dječaka, koja se ne ispoljava jedino zbog zasićenja i općeg nazedovoljstva pri samom kraju romana. Kroz Ivicu je Ante Kovačić iznio dobar dio svog vlastitog života. Ivica Kičmanović je također, što i jest simbolika njegovog imena, prikazan kao jedini "kičmenjak" među skupinom "beskičmenjaka", jedini koji uspijeva stvoriti vlastiti ideali vlastiti stav i njega se, u ovoj ili onoj mjeri, držati do kraja.
Laura je fatalna žena u djelu, glavni predstavnik gradske sredine i, uz Ivicu, najvažniji lik u djelu. Ona se prikazuje kao predivna žena, ideal ljepote i tijekom djela ona sama pokazuje tu svoju dominantnost. Ona je sposobna zavesti svakoga, te tako i sam Ivica, uz brojne druge likove, pada pod njezin utjecaj. Iznimno je kompleksan lik i do samoga kraja se ne otkriva njezino pravo stanje svijesti, čemu doprinosi činjenica da je izvrsna glumica. Jedini koji se uspio osloboditi tog njezinog utjecaja bio je upravo Ivica, čime se pokazuje snaga tog lika, što je izazvalo bijes i osvetničku želju kod, tada već, hajdučice Lare, koju će i ostvariti tijekom "krvave svadbe". Simbolika Laurinog imena dolazi još iz renesanse, iz Petrarcinog Kanconijera i njegove idealne žene Laure. Upravo je tako Kovačić zamislio svoju Lauru da bi ju na kraju, što u ovoj ili onoj mjeri radi sa svim svojim ženskim likovima, razorio do temelja.
Mecena je Ivičin dobrotvor, najpokvareniji lik u djelu. Rođen je kao plod bračnog preljuba i na taj je način biološki determiniran da bude "gad". Živio je u obilju i zbog toga je koristio sve što mu se pružalo, pa čak i ono što mu se nije prožalo (epizoda sa silovanjem Dore). U starosti se povlači u miran život i 10 godina za redom biva biran za predsjednika jednog dobrotvornog društva. Iako je glup i poprilično primitivan, svi imaju visoko mišljenje o njemu upravo radi njegovog statusa i imetka, što ponajviše govori o korumpiranom gradskom moralu i cjelokupnoj, truloj, društvenoj situaciji u gradu. Prema Ivci se odnosi s visoka i poprilično brutalno, te ga na koncu potjera iz svoga doma. Također služi i kao Laurin patron, ali se u nju zaljubljuje i ona mu postaje ljubavnica, jedna od mnogih. Nakon Ivičinog odlaska Laura, kako bi se oslobodila Mecene, stavlja otrov u njegov lijek i ubija ga. Kasnije saznaje kako je on njezin pravi otac.
Kumordinar Žorž (Jurić) je Ivičin rođak, seljak koji odlazi u grad i zapošljava se kao Mecenin sobar. Umišljen je i uvelike pati od društvenog položaja, tako da mu divljenje priprostih seljaka koje nastaje kada on u svojim jeftinim sobarskim odijelima dođe u selo iznimno godi. Odan je Meceni (kojeg naziva luštrišimuš), te tu svoju odanost pokazuje čak i nakon njegove smrti. Prema Ivici se odnosio poprilično brutalno i zanemarivao je njegove školske obaveze, učinivši ga svojim osobnim robom. Kasnije se poprilično mijenja i postaje puno prisniji s Ivicom, te ga čak udomljuje i nudi mu besplatan boravak (što ovaj doduše odbija) u svom novom domu. Lik kumordinara (što je zapravo iskrivljenica riječi kamerdiner - Žorž je ipak bio nepismen) je poprilično karikiran, te se uz lik "pojete" Šajkovskog javlja kao najkarikiraniji lik u djelu. Istovremeno je i tragičan (radi njegovog lažnog sjaja, deplarisane taštine i lažne nade o značaju), ali i komičan lik koji na koncu ipak pokazuje da je pripadnik sela, koje je pozitivnije ocrtano u djelo, a ne grada.
Jožica Kičmanović je Ivičin otac i lokalni muzikaš. Zbog njegovo veselog i, kako kaže Kanonik, neradničkog karaktera dobio je nadimke Zgubidan i Muzikaš. Jožica je inače vrlo brižan otac i brine se za svog sina u svakom trenutku, te ga, dok boravi u gradu, redovito posjećuje. Iako je u određenim trenutcima pokazao ljutnju prema Ivici i nekim njegovim postupcima, brzo mu oprosti, čime pokazuje neizmjernu ljubav prema njemu. Također je jedan od rijetkih seoskih "mužeka" koji pokazuje izniman respekt prema svojoj supruzi, koju također iznimno voli i cijeni. Tijekom "krvave svadbe" hrabro je stao u obranu svog sina i njegove supruge, no poginuo je od strane hajdučke puške, zajedno sa mnogim svojim prijateljima.
Kanonik je mali, debeli, nabijeni susjed obitelji Kičmanović koji živi na susjednom brdu. Konstantno se svađa s Jožicom, ali isto tako se i s njim miri. Jedan je od najnegativnijih primjera seoskog morala jer gotovo uvijek započinje tračeve i glasine koji štete ugledu njegovih susjeda i prijatelja. Jožica ga u tom svojstvu često spominje i kritizira. Sve nade položio je u priglupoga sina Mihu, te ga je i oženio Medonićevom kćeri Justom samo kako bi se domogao imetka. Veliki je ulizica, ali i oštar protivnik obrazovanja, te često kritizira Jožicu i podbada ga što je Ivicu poslao na školovanje u grad. Pogiba tijekom "krvave svadbe" tijekom hrabre obrane svoje kćeri Anice i njezinog supruga.
Ferkonja je najnakaradniji lik djela, ružni slijepac koji je bio Laurin "brat" dok je boravila s njegovom obitelji. Iako ju je ispočetka tretirao kao bezvrijedni predmet, počela mu se sviđati i promijenio je svoj odnos. Tijekom jednog "izleta" u šumu pokušao ju je silovati, ali ona mu je pobjegla. Ferkonja se djelo ponovo vraća kao Mihin poslovni partner i odmah nastavlja sa svojim naumom da Laura bude njegova. Vidjevši korist u svemu tome, Laura mu se poda, a ovaj joj zauzvrat pristane pomoći ubiti Mihu. Nakon toga su njih dvoje otišli u hajduke, te ga je Laura, dok su tražili Mihin novac kojeg su sakrili, ubila i tako se riješila još jednog problema.
[h=3]Ostali relevantniji likovi[/h]
- Obitelj Kičmanović sastoji se od majke i Ivičine braće i sestara. Obitelj je dosta povezana i puna međusobne ljubavi i razumijevanja, te neobičnog optimizma koji se ne gubi čak ni u najtežim trenutcima.
- Miha Kanonikov je Kanonikov priglupi i primitivni sin koji postaje jedan od najuspješnijih trgovaca u selu. Oženi se Medonićevom Justom kako bi se domogao imetka, no ubrzo započinje aferu s Laurom koja je na koncu rezultirala njegovom smrću.
- Pero Kanonikov je Mihin mlađi brat, mlad, krhak i neobičan dječak. Bio je utjelovljenje dječje nevinosti i dobrote, te je, unatoč svojem neučenju i ravnodušnom stavu, pridobio simpatije učitelja (koji iz istog razloga nije volio Mihu). Njegovao je prijateljski odnos s Ivicom, no kada je Kanonik zabranio Ivici da se druži s njegovom djecom, Pero je poslušao svog oca, iako bi mu ponekad dobacio nekakav pogled koji bi značio što ćeš, tako je kako je. Preminuo je još kao dijete i njegov je sprovod prikazan kao jedan od najtužnijih trenutaka knjige.
- Anica Kanonikova je Kanonikova kći i Ivičina žena. Dok je bila dijete igrala se zajedno s Ivicom, a kasnije joj se počeo sviđati. Ivica joj je uzvratio ljubav i ubrzo ju zaprosio. Jedno je vrijeme služila kod Laure u "kapelici", no onda je otišla u grad gdje je završila kod jedne starice koja ju je prodala kao prostitutku. Igrom slučaja završila je u lokalu Žorža i njegove supruge, gdje ju je ova prodala jednom gostu koji ju je želio iskoristiti. Kako je tu boravio Ivica, tijekom noći je čuo njezine krikove i spasio ju, usput pošteno izudaravši tog starca i Žorževu suprugu. Ubrzo se vraća u selo i udaje za Ivicu, no Laura i njezini hajduci ju otimaju, kao osveta koju je Laura obećala Ivici. Laura ju je kasnije ubila, ostavila ispod hrasta i kao najbrutalniji čin cijele otmice, odrezala joj grudi. Anica je bila jedina djevojka koju je Ivica volio. Njegov odnos prema Lauri više se može pripisati njezinim sposobnostima i zapraavo je to bila čista opčinjenost Laurinom pojavom, dok je između Ivice i Anice izbila prava, iskrena i nevina ljubav koja je na koncu završila tragično.
- Dora je ženski lik koji se pojavljuje u epizodi iz Mecenine prošlosti. Bila je najljepša žena u selu i meta brojnih udvaranja, no na koncu je ipak izabrala radišnog seljaka Matu Zorkovića. Nakon toga su udvaranja prestala, no jedino je Mecena želio dobiti ono što je naumio, zaobilazivši nepisana seoska pravila. Namamio ju je kako bi joj pomogao, no na koncu ju je silovao, što je uzrokovalo njezin psihički slom. Kovačić je Doricu, od svih svojih ženskih likova, najviše uništio, uništivši ju prvo tjelesno (silovanje), onda psihički (ludilo) i na kraju fizički (ožiljak od požara). Dora je na koncu potpuno poludila i počela lutati selima. Iz tog je silovanja Dora i zatrudnjela, a plod trudnoće bila je Laura koja joj je oduzeta i predana drugoj obitelji.
- Crni Jakov je Mecenin sluga iz mladih dana. Bio je jedan od Dorinih udvarača, no ova ga je odbila, zbog čega se zakleo na osvetu. Sudjelovao je u kreiranju spletke kako bi namamio Doru kod Mecene, a kasnije ju je i sam silovao kako bi se osvetio zbog odbijanja. Pokazao se kao iznimno pokvaren i nizak, a njegov servilni odnos prema Meceni graničio je sa fanatičnom odanošću, ali jedino jer je u svemu tome vidio vlastitu korist i mogućnost vlastite osvete. Nakon ubojstva tata Mikule, sa sobom je nosio pušku, no ni to mu nije pomoglo jer ga je osveta seljaka Mate ipak na kraju dočekala.
- Školnik je učitelj koji dolazi u selo kako bi obrazovao djecu. Iako nudi dobro obrazovanje, strog je i kažnjava neke od svojih učenika. Vrlo je rano uočio Ivičinu nadarenost i poticao ga je na daljnje učenje, te ga je na koncu i otpratio u grad. Tijekom Ivičinog boravka u gradu napustio je, zajedno sa tadašnjim župnikom, selo i otišao u nepoznati kraj.
[h=3]Ostali likovi[/h] Osim ovih likova, u romanu se pojavljuje niz drugih likova koji nemaju toliko značajnu ulogu u djelu kao likovi, ali njihova prisutnost doprinosu u ocrtavanju nekih dijelova i shvaćanju nekih pojavnosti. Kao likovi seoske cjeline ističu se ostala Kanonikova djeca kroz koje se uglavnom prikazuje odnos Ivice i Kanonikove obitelji, Jožičini muzikaši koji prikazuju seoske običaje, te obitelj Medonić koja predstavlja simbol imućnosti, ali brojnih tračeva. Medonićeva kći Justa, ružna, ali gorda djevojka, udat će se za Mihu, te ubrzo poginuti pod misterioznim okolnostima, dok će sam Medonić postati Mihin polovni mentor. Uz njegovu drugu suprugu i obiteljskog slugu Stipu bili su vezani brojni seoski tračevi. Važni su likovi župnika koji se pojavljuju u djelu i koji vrlo realistično prikazuju odnos seljaka prema crkvi, crkvenim dužnosnicima, ali i strahopoštovanje koje posjeduju prema istima. U selu se pojavljuje još nekoliko obitelji koje uglavnom služe kako bi ocrtale onaj niski i pokvareni, odnosno negativni seoski moral. Ovoj skupini podjednakovo pripadaju Mecenina majka, njezin suprug i Mecenin otac, vlastelin.
Gradsku cjelinu, osim već navedenih likova, sačinjavaju brojne sluge preko kojih se ilustrira odnos imućnijih građana prema siromašnim i najčešće neukim seljacima koji u grad dolaze radi posla. Ujedno isti ti sluge, koji se okupljaju kod Žorža, služe za prikazivanje nekih od najnižih ljudskih strasti koji se, kako Kovačić to prikazuje, javlaju samo u gradskoj sredini. Poseban lik je lik "pojete" Šajkovskog koji se pojavljuje samo kratko, ali dobro prikazuje lažni moral i lažni ugled koji se ugradu dobiva iskljućivo položajem i društvenim vezama, a ne iskazanim uspjehom. Ferkonjina obitelj, Žorževa supruga i slični likovi uvedeni su kako bi se još vjernije ocrtao najniži sloj (moralno i socijalno) gradske sredine i kako bi se jednako tako vjerno prikazalo najgnjusnije ponašanje "građana". Jedini lik koji odudara od Kovačićevog prikaza gradske sredine je Laurin "otac" koji se do samoga kraja, unatoč slabom srcu i stravičnoj imovinskoj situaciji, kao samohrani otac iznimno dobro brine za Lauru i čini sve kako bi ju zaštitio i kako bi njezin život učinio što ljepšim.
Poseban lik u djelu, koji je spada ni u gradsku ni u seosku cjelinu je lik babe Hude. Huda je samotnjak i živi negdje daleko u šumi, poprilično udaljena od bilo kakve naznake civilizacije. Kod nje se okupljaju razni bolesnici i nakaze kako bi im ona, pomoću magije i raznoraznih čarobnih pripravaka, dala lažnu nadu u oporavak. Ona pronalazi i spašava Lauru iz šume, te se brine za nju na određeno vrijeme, kada ju šalje jednoj svojoj poznanici, koja ju na koncu dovodi u Meceninu kuću. Lik babe Hude najmisteriozniji je lik u cijelom djelu i pozadina tog lika jako je šturo objašnjenja, što ovaj lik čini jednim izrazito romantičarskim likom. Baba Huda je tajanstvena i zatvorena, što nije tipično za detaljno ocrtane likove realizma, već za misteriozne, pomalo demonske likove prisutne u skoro svim djelima romantizma.
