- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.400
Kristova Crkva nije Kominterna
Već na sam dan očitovanja „duha Kominterne“, Kominterna (Komunistička internacionala) je imala svoje „nesveto pismo Kominterne“. Sve potrebne knjige tog pisma bile su unaprijed napisane i uredno složene – „Komunistički manifest i Lenjinove poslanice“. Zbog toga je posve razumljivo baratanje jednim istim i nedvosmislenim terminima svih kominterovaca, svi su te termine „sažvakali“ na večernjim kursevima partije.
Kristova Crkva, naravno, po svemu je suprotnost Kominterni. Isus svojim učenicima nije ostavio zapisanu niti jednu jedinu riječ. Također, niti jedan učenik nije ništa zapisivao tijekom vremena koje su proveli s Isusom dok je s njima boravio na Zemlji. Dakle, na dan silaska i očitovanja Duha Svetoga (dan Pedesetnice) Kristovi učenici nemaju zapisanu niti jednu jedinu riječ Radosne vijesti. Kristova Crkva je na dan Silaska Duha Svetoga rođena i počinje živjeti, a Radosnu vijest, pored propovijedanja kao svoje temeljne misije, apostoli i ostali Isusovi učenici zapisivat će u hodu i rastu Crkve.
Malo manje od čitavog stoljeća proći će vremena od rođenja Kristove Crkve do Ivanova Otkrivenja kojim se zaokružuje Novi zavjet. Jednako tako, u hodu i kroz određeni period, nastaje i formira se kršćanska (novozavjetna) terminologija, termini koje novozavjetni pisci sami iznjedruju i koriste kako bi što vjerodostojnije prenijeli novost Evanđelja i poruku Isusa Krista. Formiranje „kršćanske terminologije“ ne završava ni sa knjigom Otkrivenja, a najbolji primjer koji to potvrđuje je termin „Trojstvo“ i svi drugi izričaji kojima se Trojstvo predočuje čovjeku. Dakle, dok bismo „Komunistički manifest i Lenjinove poslanice“ mogli nazvati „Projekt Kominterne“, Novi zavjet je svojevrsni „Građevinski dnevnik Kristove Crkve“.
Napravit ću malu digresiju s obzirom na temu, jer naprosto imam potrebu napisati još jedno svoje viđenje kada smo već jednu uz drugu prislonili „Kominternu“ i „Kristovu Crkvu“.
Kominterna i Kristova Crkva dvije su ustanove, jedna ljudska i druga Božja, koje najzornije pokazuju svu suprotnost „čovjekova boga“ i pravoga Boga. Ja bih ovaj fenomen zbog njegove fascinantnosti naznačio kao „suprotnost u jednakosti“. Kominterovska, ljudska, ustanova, kako čitamo u „nesvetom pismu Kominterne“, naučava kako je dopušteno i kako treba ubiti bilo kojeg čovjeka radi „kraljevstva čovjekova“ - „kraljevstva proleterijata“. S druge strane, u Svetom Pismu nalazimo kako je jedan čovjek, Isus iz Nazareta, radi „kraljevstva Božjega“ svoj život na križu prinio za svakog čovjeka.
Što je u ova dva slučaja jednako? U oba slučaja čini se to radi čovjeka. A što je različito? Bog odlazi na križ, podnosi muku i umire za svakog ćovjeka. U drugom slučaju, jedni uzimaju moć, odlučuju koje treba ubiti, ubijaju ih i obznanjuju kako je to radi „kraljevstva čovjekova“.
Da čovjeku pamet stane – prvi put
Kada adventistima sedmog dana predočite citat iz Dj 20,7, koji govori o okupljanju kršćana u prvi dan tjedna sa svetim Pavlom na „lomljenje kruha“, zaista svašta možete čuti, bar sam se ja naslušao i načitao. Jedno od objašnjenja bilo je kako to nije nikakvo okupljanje kršćana na Euharistiju (lomljenje kruha). Pavao je ogladnio pa je otišao nešto pojesti, a eto, kada jede čovjek mora i kruh razlomiti, kažu adventisti. Eto, Luka vodi dnevnik Pavlovih ručaka i večera. Drugo objašnjenje adventista je kako su se kršćani svaki dan okupljali na lomljenje kruha, pa i ovo okupljanje u nedjelju (prvi dan) ništa ne znači. Točno, okupljali su se kršćani svaki dan na lomljenje kruha, piše u Djelima apostolskim, međutim, ne navode Djela apostolska ni jedno okupljanje ponedjeljkom, utorkom, srijedom, ... , a ni subotom. Zašto ipak Luka ono okupljanje Pavla s kršćanima u Troadi (Dj 20,7) datira? Zašto piše, „U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh ..“? Okupljali su se kršćani svaki dan na lomljenje kruha, ali okupljanja nedjeljom (u prvi dan) bila su brojnija i svečanija. Zbog toga sveti Luka navodi dan. Treći način na koji adventisti odgovaraju zapravo je papagajsko ponavljanje: „Bog je posvetio i blagoslovio subotu (sedmi dan), ali nije posvetio i blagoslovio nedjelju (prvi dan)“. Na moju primjedbu kako je Bog posvetio i blagoslovio i telad, adventisti su mi odgovorili kako je subotu Bog posvetio i blagoslovio „prije pada u grijeh“, još u raju. „Bože mi prosti“, kao da je Bog posrnuo i pao u grijeh, pa više ne vrijedi ni njegova posveta ni njegov blagoslov. Naravno da im je ovo objašnjenje nebulozno, jer tezu za ovo nemaju u Bibliji nego u spisima Ellen White.
Slijedeći citat iz Svetog Pisma, zbog kojeg se adventisti transformiraju u najvrsnije školjke i „daruju“ neviđene bisere, je ovaj:
1 Kor 16,1-2: U pogledu sabiranja za svete, i vi činite kako odredih crkvama galacijskim. Svakoga prvog dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem.
Nanižete li bisere, koje su adventisti sve izrekli tumačeći ovaj Pavlov tekst, evo vam još jedne ogrlice. Jedan od vrijednih bisera iz te ogrlice, prema mome ukusu, iznjedrio je i Laodikeja baš ovdje, evo ga:
Citat Laodikeja: Ovde se radi o skupljanju priloga za siromasne. Apostol Pavle nalaze da se to radi u prvi dan. Da je on smatrao da je Nedelja dan kada se slavi Hristovo vaskrsenje i da je to dan odmora - on ovo nikako ne bi smeo da izrekne.
Ovdje se najbolje očituje „Ellen sindrom“ kod adventista sedmog dana. Kada bi Pavao zaista nedjelju držao danom slavljenja Kristova uskrsnuća (danom odmora), tvrdi Laodikeja, on ovo ne bi smio uopće izreći. Džaba adventistima sve što je Isus govorio, a pogotovo ono što je govorio o suboti. Evo, misli Laodikeja, kada bi bilo točno da kršćani ne moraju svetkovati subotu nego nedjelju, onda nedjeljom ne bi smjeli ni novčanu pomoć za siromašne skupljati. Ne vrijedi adventistima Isusovo, „Nije čovjek radi subote, nego subota radi čovjeka“, ni pišljiva boba, jer su im um umlatile i eutanazirale mantre – „subota, dan od odmora“ i „istina o pravoj suboti“. Doda li se ovome sustavno zastrašivanje kako će maljem dobiti žig na čelo, evo ih gdje jesu.
Treće mjesto u Svetom Pismu, gdje ćete od adventista također svašta čuti, je ono od kojega sam i krenuo, Otk 1,10. Evo ga:
Iv 1,10: Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje.
Iv 1,10: ἐγενόμην ἐν πνεύματι ἐν τῇ κυριακῇἡμέρᾳ, καὶἤκουσα φωνὴν ὀπίσω μου μεγάλην ὡς σάλπιγγος
Pazite sada reakciju adventista, u pravilu je ovakva: „To nije nedjelja, jer nigdje na drugom mjestu u Svetom Pismu nedjelja nije tako nazvana“, dočekaju vas adventisti. A što je onda ovaj „dan Gospodnji“ (κυριακῇ ἡμέρᾳ) u Otk 1,10, pitate ih. Subota, samo subota može biti dan Gospodnji prema Bibliji. Ali, i subota nije nikada ovako nazvana u Bibliji, kažete im. Nema veze, to može biti samo subota, odgovaraju adventisti. Nakon toga ponovo počnu „daviti“ kako je Bog samo subotu posvetio i blagoslovio, i to još u raju prije pada u grijeh. Pogledajte kako jednu istu činjenicu koriste potpuno oprečno. „Ivanov“ κυριακῇ ἡμέρᾳ (dan Gospodnji) javlja se prvi i jedini put u čitavom Svetom Pismu. Kada adventistima kažete da je to nedjelja, adventisti uzvraćaju: „Ne može biti nedjelja, jer prvi dan nije nikada prije u Svetom Pismu tako nazvan“. A kada na njihovu tvrdnju, da je dan Gospodnji u Otk 1,10 subota, kažete kako i subota nije nikada u Svetom Pismu tako nazvana, adventisti odgovaraju: „Nema veze“, to je ipak subota. Nedjelja nije, jer nije nikada tako nazvana, a subota je, iako nikada nije tako nazvana. Malo zbunjuje, ali od koga je nije ni čuditi se.
Već smo prije vidjeli kako se ovaj „Ivanov“ κυριακῇ ἡμέρᾳ (dan Gospodnji) javlja sva tri puta odjedanput u Svetom Pismu, prvi put, zadnji put i nikada više. Da je ovdje kojim slučajem zaista u pitanju subota (sedmi dan iz Dekaloga), bi li Ivan imao razloga ne nazvati je subota (σαββατα)? Samo hipotetski. U Ivanovu evanđelju subota se javlja 11 puta, i svih jedanaest puta Ivan je imenuje subota (σαββατα). Kako stvar stoji s ostalim novozavjetnim piscima i imenovanjem subote? Kod svih ostalih novozavjetnih pisaca zajedno, subotu nalazimo još 48 puta. I svih 48 puta imenovana je subotom (σαββατα). Koliko puta u Starom zavjetu nalazimo subotu? Ukupno 107 puta, i svih 107 puta ponovo je imenovana kao subota (hebrejski šabat, grčki σαββατα). Dakle, u čitavom Svetom Pismu nalazimo ukupno 166 subota, i svih 166 puta nazvana je subota (σαββατα)). Zaista je nevjerojatno da bi Ivan, nakon što je subota 165 puta nazvana subotom (σαββατα), subotu u Otk 1,10 nazvao dan Gospodnji (κυριακῇ ἡμέρᾳ). Ali, ako ne nađemo logično i ispravno objašnjenje za Ivanov dan Gospodnji, vratit ćemo se ovoj nevjerojatnosti.
Ako je „dan Gospodnji“ (κυριακῇ ἡμέρᾳ) u Otk 1,10 zaista nedjelja, kako to da je u svim prijašnjim novozavjetnim tekstovima nazvana jedostavno, „prvi dan“ ili „dan po suboti“. Subota (šabat - sedmi dan) je bila jedini dan koji su Židovi izdvajali od svih drugih dana. Bog im je preko Mojsija, između ostaloga, zapovijedio da svetkuju sedmi dan (Šabat). Zapovijed o sedmom danu sastojala se u obvezi Izraelaca da sedmog dana ne obavljaju nikakva posla. Bog im je toga dana zapovjedio počinak (odmor). Otuda zapravo dolazi i ime za sedmi dan, šabat = počinak. Svi drugi dani Židovima su bili jednaki i ni po čemu značajni. Kako je tjedan imao sedam dana, sve druge dane naprosto su označavali rednim brojem: prvi dan, drugi dan, treći dan, četvrti dan, peti dan, šesti dan, šabat. Tako i za nedjelju (dan po suboti) nalazimo jednostavno „prvi dan“.
Ako tvrdite da je dan Gospodnji u Otk 1,10 nedjelja, i ako tvrdite da se u Dj 20,7 radi o redovitom tjednom okupljanju kršćana u nedjelju, zašto onda i taj dan u Dj 20,7 nije nazvan Dan Gospodnji (κυριακῇ ἡμέρᾳ) kao u Otk 1,10, nego je nazvan prvi dan? - pitaju adventisti. Iz vrlo jednostavnog razloga. Praksa prvih kršćana (apostoli i „spašenici koje je Gospodin svakodnevno pridruživao“) počinje već na Dan silaska Duha Svetoga i kontinuirano se stvara i formira, dok se termini i terminologija za potrebe novonastale zajednice (zajednice kršćana) iznjedruju također u hodu, ali sa značajnim vremenskim zaostatkom u odnosu na praksu. Sljedbenici Kristovi kažu da su kršćani. Jesu li apostoli, zajedno s onih tri tisuće krštenih na dan Pedesetnice, deklarirali toga dana: Mi smo kršćani? Uopće nije postojala takva riječ, trebalo ju je najprije iznjedriti (izmisliti) a tek onda je bilo moguće koristiti je i širiti. U Svetom Pismu uopće nemate riječ „kršćanstvo“. Što ćete odgovoriti onome tko vas upita: „Kako možete pripadati kršćanstvu kada ta riječ uopće ne postoji u vašoj svetoj knjizi?“ Koliki su koji i danas kažu: „Citiraj mi Bibliju gdje piše Trojstvo“. Što ćete takvima odgovoriti? Ja vam kao odgovor predlažem sam naslov: Kristova Crkva nije Kominterna!
Kada ovako, na realan način i stavljajući sve okolnosti ondašnjeg vremena u potpuniji kontekst, sagledamo stvari tek onda nam postaje posve razumljivim kako to da se u jednom trenutku kršćani redovito sastaju nedjeljom na lomljenje kruha, a taj dan još uvijek nije nazvan dan Gospodnji. Praksa okupljanja kršćana u prvi dan već je duboko ukorjenjena, ali još uvijek zajednica (kršćani) nisu bili iznjedrili naziv dan Gospodnji (κυριακῇ ἡμέρᾳ). Tek će ga kasnije iznjedriti i zapisati sveti Ivan u Otkrivenju.
Sličan je slučaj i vrlo interesantan za razumijevanje i ove teme koji imamo kod Svetog Pavla, pogledajmo:
1 Kor 11,20: Kad se dakle tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere...
Grčki: συνερχομένων οὖν ὑμῶν ἐπὶ τὸ αὐτὸ οὐκ ἔστιν κυριακὸν δεῖπνον φαγεῖν
Već je prije bilo riječi kako se pridjev „Gospodnji“, koji Ivan koristi u Otk 1,10, u Svetom Pismu javlja samo 2 puta. Jednom kod Ivana u Otk 1,10 i jednom kod Pavla u 1 Kor 11,20. Pavao ga naprosto „izmišlja“ i to za potrebe stvaranja potpuno nove sintagme u kršćanskoj terminologiji. Naime, Pavlu je naprosto trebala istoznačnica za „lomljenja kruha“, a iz koje će odmah biti vidljivo i jasno na koga se točno odnosi. Zato se Pavlov pridjev „Gospodnji“ (κυριακὸν) isključivoodnosi na Gospodina Isusa. Tako je potpuno isto i s pridjevom „Gospodnji“ (κυριακῇ) koji nalazimo u Otk 1,10. Riječ večera (gozba) je svakidašnja riječ u grčkom jeziku. Pavao tvori novi pridjev, „Gospodnji“ (κυριακὸν), stavlja ga uz imenicu „večera“ (gozba) i dobiva potpuno novu sintagmu u kršćanskoj terminologiji - „Gospodnja večera“ (κυριακὸν δεῖπνον). Ne postoji u Svetom Pismu „Gospodnja večera“ koja bi se odnosila na Oca, ona se uvijek odnosi na Sina. Ista je stvar kod Ivana u Otk 1,10. Ivan, najvjerojatnije preuzimajući ga od Pavla, pridjev „Gospodnji“ (κυριακῇ) stavlja uz općepoznatu grčku riječ „dan“ (ἡμέρᾳ) i također dobiva potpuno novu sintagmu u kršćanskoj terminologiji – „dan Gospodnji“ (κυριακῇ ἡμέρᾳ). Jednako kao što je u slučaju kod Pavla, tako se i ovdje kod Ivana pridjev „Gospodnji“ (κυριακῇ) odnosi isključivo na Sina. Dakle, dan Gospodnji u Otk 1,10 je neki dan koji se jednoznačno odnosi na Gospodina Isusa. Ne postoji u čitavom Svetom Pismu „dan Gospodnji“ (κυριακῇ ἡμέρᾳ) koji bi se odnosio na Oca. Svakako, to je dan Isusova uskrsnuća.
Dobro pazite, adventisti će vam pokušati podvaliti na sve moguće načine. U Biblijama u kojima je u Starom zavjetu Jahve prevedeno sa Gospodin, možete naći tri oblika posvojnih pridjeva, „Gospodnji“ ili „Gospodov“ ili „Gospodinov“. Adventisti će naći i citirati vam neka takva mjesta pokušavajući vam podvaliti, pa trebate znati slijedeće. Gospodin, kao zamjena za hebrejski JHWH, dolazi iz grčke verzije Starog zavjeta (Septuaginte) gdje je JHWH zamijenjeno sa Gospodin (grčki – Κύριος). Sva tri ova oblika posvojnih pridjeva u grčkom imaju oblik - Κυρίου. Mogu vam čak i ovakav tekst pokazati: 2 Sol 2,2: ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim pismom, kao da će sad-na Dan Gospodnji. Ovdje u grčkom imamo - ἡμέρα τοῦ Κυρίου, i uopće nije riječ niti o suboti niti o nedjelji, riječ je o Danu Suda. Evo nekoliko primjera iz Novog zavjeta:
Mt 1,20: Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji (ἄγγελος Κυρίου)ukaza u snu i reče:
Mk 11,9: I oni pred njim i oni za njim klicahu: "Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje (ὀνόματι Κυρίου)!
Lk 1,38: Nato Marija reče: "Evo službenice Gospodnje (δούλη Κυρίου), neka mi bude po tvojoj riječi!"
Iv 1,23: On odgovori: "Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji (ὁδὸν Κυρίου)!
Pogledajte, ovi posvojni pridjevi u grčkom uvijek imaju oblik - Κυρίου. Naći ćete ga u Novom zavjetu na desetinama mjesta, a u Starome, ako imate Jahve zamjenjeno sa Gospodin, naći ćete ga na stotine mjesta. Ni jedan od njih, niti u Novom niti u Starom zavjetu, ne označava ono što označava κυριακὸν kod Pavla u 1 Kor 11,20, niti ono što označava κυριακῇ kod Ivana u Otk 1,10. Pavao ga koristi da imenuje „Gospodnju večeru - κυριακὸν δεῖπνον“ (Euharistiju), a Ivan ga koristi da imenuje „dan Gospodnji - κυριακῇ ἡμέρᾳ“ (nedjelju).
Na koncu, što nam govori najelementarnija logika. Sveti Ivan je imao mnoštvo učenika i slušatelja. Svi oni koji su slušali Ivana, pa kasnije pisali i tako prenosili ono što su od Ivana čuli, izraz „dan Gospodnji“ (κυριακῇ ἡμέρᾳ) kasnije koriste da označe nedjelju. Ivan je stotine puta ponovio ovu sintagmu dok je govorio svojim učenicima i ostalim slušateljima. Je li moguće uopće zamisliti da je Ivan stotine puta govorio o suboti ili Danu suda, a svi njegovi učenici mislili kako im govori o nedjelji!?!?!? Hipotetski, moguće je i to. Ali koliko je vjerojatno? Vjerojatno je onoliko koliko je vjerojatno da sam ja sveti Ivan ili sveti Pavao.
Već na sam dan očitovanja „duha Kominterne“, Kominterna (Komunistička internacionala) je imala svoje „nesveto pismo Kominterne“. Sve potrebne knjige tog pisma bile su unaprijed napisane i uredno složene – „Komunistički manifest i Lenjinove poslanice“. Zbog toga je posve razumljivo baratanje jednim istim i nedvosmislenim terminima svih kominterovaca, svi su te termine „sažvakali“ na večernjim kursevima partije.
Kristova Crkva, naravno, po svemu je suprotnost Kominterni. Isus svojim učenicima nije ostavio zapisanu niti jednu jedinu riječ. Također, niti jedan učenik nije ništa zapisivao tijekom vremena koje su proveli s Isusom dok je s njima boravio na Zemlji. Dakle, na dan silaska i očitovanja Duha Svetoga (dan Pedesetnice) Kristovi učenici nemaju zapisanu niti jednu jedinu riječ Radosne vijesti. Kristova Crkva je na dan Silaska Duha Svetoga rođena i počinje živjeti, a Radosnu vijest, pored propovijedanja kao svoje temeljne misije, apostoli i ostali Isusovi učenici zapisivat će u hodu i rastu Crkve.
Malo manje od čitavog stoljeća proći će vremena od rođenja Kristove Crkve do Ivanova Otkrivenja kojim se zaokružuje Novi zavjet. Jednako tako, u hodu i kroz određeni period, nastaje i formira se kršćanska (novozavjetna) terminologija, termini koje novozavjetni pisci sami iznjedruju i koriste kako bi što vjerodostojnije prenijeli novost Evanđelja i poruku Isusa Krista. Formiranje „kršćanske terminologije“ ne završava ni sa knjigom Otkrivenja, a najbolji primjer koji to potvrđuje je termin „Trojstvo“ i svi drugi izričaji kojima se Trojstvo predočuje čovjeku. Dakle, dok bismo „Komunistički manifest i Lenjinove poslanice“ mogli nazvati „Projekt Kominterne“, Novi zavjet je svojevrsni „Građevinski dnevnik Kristove Crkve“.
Napravit ću malu digresiju s obzirom na temu, jer naprosto imam potrebu napisati još jedno svoje viđenje kada smo već jednu uz drugu prislonili „Kominternu“ i „Kristovu Crkvu“.
Kominterna i Kristova Crkva dvije su ustanove, jedna ljudska i druga Božja, koje najzornije pokazuju svu suprotnost „čovjekova boga“ i pravoga Boga. Ja bih ovaj fenomen zbog njegove fascinantnosti naznačio kao „suprotnost u jednakosti“. Kominterovska, ljudska, ustanova, kako čitamo u „nesvetom pismu Kominterne“, naučava kako je dopušteno i kako treba ubiti bilo kojeg čovjeka radi „kraljevstva čovjekova“ - „kraljevstva proleterijata“. S druge strane, u Svetom Pismu nalazimo kako je jedan čovjek, Isus iz Nazareta, radi „kraljevstva Božjega“ svoj život na križu prinio za svakog čovjeka.
Što je u ova dva slučaja jednako? U oba slučaja čini se to radi čovjeka. A što je različito? Bog odlazi na križ, podnosi muku i umire za svakog ćovjeka. U drugom slučaju, jedni uzimaju moć, odlučuju koje treba ubiti, ubijaju ih i obznanjuju kako je to radi „kraljevstva čovjekova“.
Da čovjeku pamet stane – prvi put
Kada adventistima sedmog dana predočite citat iz Dj 20,7, koji govori o okupljanju kršćana u prvi dan tjedna sa svetim Pavlom na „lomljenje kruha“, zaista svašta možete čuti, bar sam se ja naslušao i načitao. Jedno od objašnjenja bilo je kako to nije nikakvo okupljanje kršćana na Euharistiju (lomljenje kruha). Pavao je ogladnio pa je otišao nešto pojesti, a eto, kada jede čovjek mora i kruh razlomiti, kažu adventisti. Eto, Luka vodi dnevnik Pavlovih ručaka i večera. Drugo objašnjenje adventista je kako su se kršćani svaki dan okupljali na lomljenje kruha, pa i ovo okupljanje u nedjelju (prvi dan) ništa ne znači. Točno, okupljali su se kršćani svaki dan na lomljenje kruha, piše u Djelima apostolskim, međutim, ne navode Djela apostolska ni jedno okupljanje ponedjeljkom, utorkom, srijedom, ... , a ni subotom. Zašto ipak Luka ono okupljanje Pavla s kršćanima u Troadi (Dj 20,7) datira? Zašto piše, „U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh ..“? Okupljali su se kršćani svaki dan na lomljenje kruha, ali okupljanja nedjeljom (u prvi dan) bila su brojnija i svečanija. Zbog toga sveti Luka navodi dan. Treći način na koji adventisti odgovaraju zapravo je papagajsko ponavljanje: „Bog je posvetio i blagoslovio subotu (sedmi dan), ali nije posvetio i blagoslovio nedjelju (prvi dan)“. Na moju primjedbu kako je Bog posvetio i blagoslovio i telad, adventisti su mi odgovorili kako je subotu Bog posvetio i blagoslovio „prije pada u grijeh“, još u raju. „Bože mi prosti“, kao da je Bog posrnuo i pao u grijeh, pa više ne vrijedi ni njegova posveta ni njegov blagoslov. Naravno da im je ovo objašnjenje nebulozno, jer tezu za ovo nemaju u Bibliji nego u spisima Ellen White.
Slijedeći citat iz Svetog Pisma, zbog kojeg se adventisti transformiraju u najvrsnije školjke i „daruju“ neviđene bisere, je ovaj:
1 Kor 16,1-2: U pogledu sabiranja za svete, i vi činite kako odredih crkvama galacijskim. Svakoga prvog dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem.
Nanižete li bisere, koje su adventisti sve izrekli tumačeći ovaj Pavlov tekst, evo vam još jedne ogrlice. Jedan od vrijednih bisera iz te ogrlice, prema mome ukusu, iznjedrio je i Laodikeja baš ovdje, evo ga:
Citat Laodikeja: Ovde se radi o skupljanju priloga za siromasne. Apostol Pavle nalaze da se to radi u prvi dan. Da je on smatrao da je Nedelja dan kada se slavi Hristovo vaskrsenje i da je to dan odmora - on ovo nikako ne bi smeo da izrekne.
Ovdje se najbolje očituje „Ellen sindrom“ kod adventista sedmog dana. Kada bi Pavao zaista nedjelju držao danom slavljenja Kristova uskrsnuća (danom odmora), tvrdi Laodikeja, on ovo ne bi smio uopće izreći. Džaba adventistima sve što je Isus govorio, a pogotovo ono što je govorio o suboti. Evo, misli Laodikeja, kada bi bilo točno da kršćani ne moraju svetkovati subotu nego nedjelju, onda nedjeljom ne bi smjeli ni novčanu pomoć za siromašne skupljati. Ne vrijedi adventistima Isusovo, „Nije čovjek radi subote, nego subota radi čovjeka“, ni pišljiva boba, jer su im um umlatile i eutanazirale mantre – „subota, dan od odmora“ i „istina o pravoj suboti“. Doda li se ovome sustavno zastrašivanje kako će maljem dobiti žig na čelo, evo ih gdje jesu.
Treće mjesto u Svetom Pismu, gdje ćete od adventista također svašta čuti, je ono od kojega sam i krenuo, Otk 1,10. Evo ga:
Iv 1,10: Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje.
Iv 1,10: ἐγενόμην ἐν πνεύματι ἐν τῇ κυριακῇἡμέρᾳ, καὶἤκουσα φωνὴν ὀπίσω μου μεγάλην ὡς σάλπιγγος
Pazite sada reakciju adventista, u pravilu je ovakva: „To nije nedjelja, jer nigdje na drugom mjestu u Svetom Pismu nedjelja nije tako nazvana“, dočekaju vas adventisti. A što je onda ovaj „dan Gospodnji“ (κυριακῇ ἡμέρᾳ) u Otk 1,10, pitate ih. Subota, samo subota može biti dan Gospodnji prema Bibliji. Ali, i subota nije nikada ovako nazvana u Bibliji, kažete im. Nema veze, to može biti samo subota, odgovaraju adventisti. Nakon toga ponovo počnu „daviti“ kako je Bog samo subotu posvetio i blagoslovio, i to još u raju prije pada u grijeh. Pogledajte kako jednu istu činjenicu koriste potpuno oprečno. „Ivanov“ κυριακῇ ἡμέρᾳ (dan Gospodnji) javlja se prvi i jedini put u čitavom Svetom Pismu. Kada adventistima kažete da je to nedjelja, adventisti uzvraćaju: „Ne može biti nedjelja, jer prvi dan nije nikada prije u Svetom Pismu tako nazvan“. A kada na njihovu tvrdnju, da je dan Gospodnji u Otk 1,10 subota, kažete kako i subota nije nikada u Svetom Pismu tako nazvana, adventisti odgovaraju: „Nema veze“, to je ipak subota. Nedjelja nije, jer nije nikada tako nazvana, a subota je, iako nikada nije tako nazvana. Malo zbunjuje, ali od koga je nije ni čuditi se.
Već smo prije vidjeli kako se ovaj „Ivanov“ κυριακῇ ἡμέρᾳ (dan Gospodnji) javlja sva tri puta odjedanput u Svetom Pismu, prvi put, zadnji put i nikada više. Da je ovdje kojim slučajem zaista u pitanju subota (sedmi dan iz Dekaloga), bi li Ivan imao razloga ne nazvati je subota (σαββατα)? Samo hipotetski. U Ivanovu evanđelju subota se javlja 11 puta, i svih jedanaest puta Ivan je imenuje subota (σαββατα). Kako stvar stoji s ostalim novozavjetnim piscima i imenovanjem subote? Kod svih ostalih novozavjetnih pisaca zajedno, subotu nalazimo još 48 puta. I svih 48 puta imenovana je subotom (σαββατα). Koliko puta u Starom zavjetu nalazimo subotu? Ukupno 107 puta, i svih 107 puta ponovo je imenovana kao subota (hebrejski šabat, grčki σαββατα). Dakle, u čitavom Svetom Pismu nalazimo ukupno 166 subota, i svih 166 puta nazvana je subota (σαββατα)). Zaista je nevjerojatno da bi Ivan, nakon što je subota 165 puta nazvana subotom (σαββατα), subotu u Otk 1,10 nazvao dan Gospodnji (κυριακῇ ἡμέρᾳ). Ali, ako ne nađemo logično i ispravno objašnjenje za Ivanov dan Gospodnji, vratit ćemo se ovoj nevjerojatnosti.
Ako je „dan Gospodnji“ (κυριακῇ ἡμέρᾳ) u Otk 1,10 zaista nedjelja, kako to da je u svim prijašnjim novozavjetnim tekstovima nazvana jedostavno, „prvi dan“ ili „dan po suboti“. Subota (šabat - sedmi dan) je bila jedini dan koji su Židovi izdvajali od svih drugih dana. Bog im je preko Mojsija, između ostaloga, zapovijedio da svetkuju sedmi dan (Šabat). Zapovijed o sedmom danu sastojala se u obvezi Izraelaca da sedmog dana ne obavljaju nikakva posla. Bog im je toga dana zapovjedio počinak (odmor). Otuda zapravo dolazi i ime za sedmi dan, šabat = počinak. Svi drugi dani Židovima su bili jednaki i ni po čemu značajni. Kako je tjedan imao sedam dana, sve druge dane naprosto su označavali rednim brojem: prvi dan, drugi dan, treći dan, četvrti dan, peti dan, šesti dan, šabat. Tako i za nedjelju (dan po suboti) nalazimo jednostavno „prvi dan“.
Ako tvrdite da je dan Gospodnji u Otk 1,10 nedjelja, i ako tvrdite da se u Dj 20,7 radi o redovitom tjednom okupljanju kršćana u nedjelju, zašto onda i taj dan u Dj 20,7 nije nazvan Dan Gospodnji (κυριακῇ ἡμέρᾳ) kao u Otk 1,10, nego je nazvan prvi dan? - pitaju adventisti. Iz vrlo jednostavnog razloga. Praksa prvih kršćana (apostoli i „spašenici koje je Gospodin svakodnevno pridruživao“) počinje već na Dan silaska Duha Svetoga i kontinuirano se stvara i formira, dok se termini i terminologija za potrebe novonastale zajednice (zajednice kršćana) iznjedruju također u hodu, ali sa značajnim vremenskim zaostatkom u odnosu na praksu. Sljedbenici Kristovi kažu da su kršćani. Jesu li apostoli, zajedno s onih tri tisuće krštenih na dan Pedesetnice, deklarirali toga dana: Mi smo kršćani? Uopće nije postojala takva riječ, trebalo ju je najprije iznjedriti (izmisliti) a tek onda je bilo moguće koristiti je i širiti. U Svetom Pismu uopće nemate riječ „kršćanstvo“. Što ćete odgovoriti onome tko vas upita: „Kako možete pripadati kršćanstvu kada ta riječ uopće ne postoji u vašoj svetoj knjizi?“ Koliki su koji i danas kažu: „Citiraj mi Bibliju gdje piše Trojstvo“. Što ćete takvima odgovoriti? Ja vam kao odgovor predlažem sam naslov: Kristova Crkva nije Kominterna!
Kada ovako, na realan način i stavljajući sve okolnosti ondašnjeg vremena u potpuniji kontekst, sagledamo stvari tek onda nam postaje posve razumljivim kako to da se u jednom trenutku kršćani redovito sastaju nedjeljom na lomljenje kruha, a taj dan još uvijek nije nazvan dan Gospodnji. Praksa okupljanja kršćana u prvi dan već je duboko ukorjenjena, ali još uvijek zajednica (kršćani) nisu bili iznjedrili naziv dan Gospodnji (κυριακῇ ἡμέρᾳ). Tek će ga kasnije iznjedriti i zapisati sveti Ivan u Otkrivenju.
Sličan je slučaj i vrlo interesantan za razumijevanje i ove teme koji imamo kod Svetog Pavla, pogledajmo:
1 Kor 11,20: Kad se dakle tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere...
Grčki: συνερχομένων οὖν ὑμῶν ἐπὶ τὸ αὐτὸ οὐκ ἔστιν κυριακὸν δεῖπνον φαγεῖν
Već je prije bilo riječi kako se pridjev „Gospodnji“, koji Ivan koristi u Otk 1,10, u Svetom Pismu javlja samo 2 puta. Jednom kod Ivana u Otk 1,10 i jednom kod Pavla u 1 Kor 11,20. Pavao ga naprosto „izmišlja“ i to za potrebe stvaranja potpuno nove sintagme u kršćanskoj terminologiji. Naime, Pavlu je naprosto trebala istoznačnica za „lomljenja kruha“, a iz koje će odmah biti vidljivo i jasno na koga se točno odnosi. Zato se Pavlov pridjev „Gospodnji“ (κυριακὸν) isključivoodnosi na Gospodina Isusa. Tako je potpuno isto i s pridjevom „Gospodnji“ (κυριακῇ) koji nalazimo u Otk 1,10. Riječ večera (gozba) je svakidašnja riječ u grčkom jeziku. Pavao tvori novi pridjev, „Gospodnji“ (κυριακὸν), stavlja ga uz imenicu „večera“ (gozba) i dobiva potpuno novu sintagmu u kršćanskoj terminologiji - „Gospodnja večera“ (κυριακὸν δεῖπνον). Ne postoji u Svetom Pismu „Gospodnja večera“ koja bi se odnosila na Oca, ona se uvijek odnosi na Sina. Ista je stvar kod Ivana u Otk 1,10. Ivan, najvjerojatnije preuzimajući ga od Pavla, pridjev „Gospodnji“ (κυριακῇ) stavlja uz općepoznatu grčku riječ „dan“ (ἡμέρᾳ) i također dobiva potpuno novu sintagmu u kršćanskoj terminologiji – „dan Gospodnji“ (κυριακῇ ἡμέρᾳ). Jednako kao što je u slučaju kod Pavla, tako se i ovdje kod Ivana pridjev „Gospodnji“ (κυριακῇ) odnosi isključivo na Sina. Dakle, dan Gospodnji u Otk 1,10 je neki dan koji se jednoznačno odnosi na Gospodina Isusa. Ne postoji u čitavom Svetom Pismu „dan Gospodnji“ (κυριακῇ ἡμέρᾳ) koji bi se odnosio na Oca. Svakako, to je dan Isusova uskrsnuća.
Dobro pazite, adventisti će vam pokušati podvaliti na sve moguće načine. U Biblijama u kojima je u Starom zavjetu Jahve prevedeno sa Gospodin, možete naći tri oblika posvojnih pridjeva, „Gospodnji“ ili „Gospodov“ ili „Gospodinov“. Adventisti će naći i citirati vam neka takva mjesta pokušavajući vam podvaliti, pa trebate znati slijedeće. Gospodin, kao zamjena za hebrejski JHWH, dolazi iz grčke verzije Starog zavjeta (Septuaginte) gdje je JHWH zamijenjeno sa Gospodin (grčki – Κύριος). Sva tri ova oblika posvojnih pridjeva u grčkom imaju oblik - Κυρίου. Mogu vam čak i ovakav tekst pokazati: 2 Sol 2,2: ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim pismom, kao da će sad-na Dan Gospodnji. Ovdje u grčkom imamo - ἡμέρα τοῦ Κυρίου, i uopće nije riječ niti o suboti niti o nedjelji, riječ je o Danu Suda. Evo nekoliko primjera iz Novog zavjeta:
Mt 1,20: Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji (ἄγγελος Κυρίου)ukaza u snu i reče:
Mk 11,9: I oni pred njim i oni za njim klicahu: "Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje (ὀνόματι Κυρίου)!
Lk 1,38: Nato Marija reče: "Evo službenice Gospodnje (δούλη Κυρίου), neka mi bude po tvojoj riječi!"
Iv 1,23: On odgovori: "Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji (ὁδὸν Κυρίου)!
Pogledajte, ovi posvojni pridjevi u grčkom uvijek imaju oblik - Κυρίου. Naći ćete ga u Novom zavjetu na desetinama mjesta, a u Starome, ako imate Jahve zamjenjeno sa Gospodin, naći ćete ga na stotine mjesta. Ni jedan od njih, niti u Novom niti u Starom zavjetu, ne označava ono što označava κυριακὸν kod Pavla u 1 Kor 11,20, niti ono što označava κυριακῇ kod Ivana u Otk 1,10. Pavao ga koristi da imenuje „Gospodnju večeru - κυριακὸν δεῖπνον“ (Euharistiju), a Ivan ga koristi da imenuje „dan Gospodnji - κυριακῇ ἡμέρᾳ“ (nedjelju).
Na koncu, što nam govori najelementarnija logika. Sveti Ivan je imao mnoštvo učenika i slušatelja. Svi oni koji su slušali Ivana, pa kasnije pisali i tako prenosili ono što su od Ivana čuli, izraz „dan Gospodnji“ (κυριακῇ ἡμέρᾳ) kasnije koriste da označe nedjelju. Ivan je stotine puta ponovio ovu sintagmu dok je govorio svojim učenicima i ostalim slušateljima. Je li moguće uopće zamisliti da je Ivan stotine puta govorio o suboti ili Danu suda, a svi njegovi učenici mislili kako im govori o nedjelji!?!?!? Hipotetski, moguće je i to. Ali koliko je vjerojatno? Vjerojatno je onoliko koliko je vjerojatno da sam ja sveti Ivan ili sveti Pavao.
Poslednja izmena:
