Oproštaj ili osveta?

[Blagojevica]

Uopsteno filozofiranje je jedno a zivot je drugo.Kada vam se zameri ili ucini nesto lose neko ko vam nista ne znaci ( u emotivnom smislu), lako je to i oprostiti eventualno zaboraviti ili jednostavno ignorisati.Zivot je suvise kratak za trosenje energije i vremena za osvetu.Ali ako vam ucini zlo bliska i draga osoba ,osoba od koje se to najmanje ocekuje,i to veliko zlo...Nikom ne zelim takvu vrstu razocarenja.Nisam ni zaboravila ni oprostila,niti cu.Nisam se svetila jer ,posle duzeg razmisljanja sam shvatila da adekvatna osveta ne postoji, a da takve ososbe ne bi o niti shvatile niti su u stanju nesto tako da osete.Svetila se nisam,ali oprstotiti necu.Nisam ni vernik,ali ipak mislim da karmicka pravda postoji

 

[waltasar]

Osveta donosi samo trenutni lazni osjecaj zadovoljstva. Osjetio bih se porazen kad bih vidio zadovoljstvo u tako niskim potezima... Sv, vladika Nikolaj je posvetio jednu besjedu u Prologu bas osveti i osvetniku, pocinje
''Ne sveti se, ne vraćaj zlo za zlo. Dosta je zla od susjeda tvoga. Ako mu vratiš zlo za zlo, udvostručit ćeš zlo na svijetu; ako li mu ne vratiš, on može svojim pokajanjem sagorjeti svoje zlo i tako ćeš i ti strpljenjem smanjiti zlo u svijetu''... A ako je vec cilj povrijediti onoga koji vam je ucinio nesto nazao, mislim da nema vece kazne za njega nego neki dobar gest s vase strane...

 

[The One Dollar]

Vrlo Interesantna tema, nisam pročitao sve postove, ali mislim da je teško ići tako daleko, kao Prolog, i očekivatwi to da će naše strpljenj, iako je to moćan mehanizam, ma kraju dovesti zloga, ako zaista čini zlo, u prosvetljenje te će se pokajati. Ja sam nasuprot uvidio, da se zlo čini sa veoma mudrom i smišljenom namjerom da se podređenoga učini podložnim i uslovljenim tako da ga se može koristiti radi vlastite dobrobiti. Ako bi trebao citirati onda bih se spomenuo riječi jednog jedinoga mejsije - reče učenicima, kada dođe svo zlo koje je bog pripremio po svojoj promisli Zemlji u one pošljednje dane - moraćete biti mudri kao zmije da bi ste nadvladali vašeg neprijatelja i izbavili se od njegove opačine. Neka je i sam bog u pomoći svima ... naravno mnogo se slažem i sa Waltazarom, naša nam dobrota pomaže, također i naša uviđavnost. Mi se ne smijemo svetiti, ali kako da čovjek pobjedi svoju sljepoću i najniže moguće zadovoljstvo , a to je tuđa patnja ili smrt u kojima je vinovnik gospodar tuđe sudbine. Ne razumijem kako se usuđujemo uzeti sebi to pravo. Ali činimo to kroz svu svoju istoriju.

 

[starx]

Oprostaj ili osveta? Svakako da se mnoge stvari ne mogu oprostiti. Ali ovoj temi nesto fali a to je kazna. Ne moramo se svetiti ali u mnogim slucajevima cemo kaznjavati.

 

[Jurivaka]

Oprostiti, ali ne zaboraviti? Smatrate li da je ova poruka Simona Vizentala, koju je izgovorio u vezi holokausta nad Jevrejima u drugom svjetskom ratu, a koju danas mnogi rabe u raznim prigodama gdje se govori o zločinima, i koja se može primjeniti i na individualno zlo ili uvredu koje vam je neko nanio, dakle, smatrate li da je takva poruka neodrživa i kontradiktorna? Naime, nositi u sebi sjećanje na neko zlo koje vam je učinjeno, znači istovremeno i hraniti traumu koju ste doživjeli tom prilikoma, pa samim tim i učiniti istinski oproštaj nemogućim.

 

[Barunica1]

Istinski oprost podrazumijeva i zaborav, sve ostalo nije oprost, već samo hrana za mržnju, koja će, prije ili poslije, ponovo eruptirati.

 

[Talaba]

Naravno - osveta do trećeg i četvrtog koljena zbog greha otačkih....

 

[dumspirospero]

Oprostiti, ali ne zaboraviti? Smatrate li da je ova poruka Simona Vizentala, koju je izgovorio u vezi holokausta nad Jevrejima u drugom svjetskom ratu, a koju danas mnogi rabe u raznim prigodama gdje se govori o zločinima, i koja se može primjeniti i na individualno zlo ili uvredu koje vam je neko nanio, dakle, smatrate li da je takva poruka neodrživa i kontradiktorna? Naime, nositi u sebi sjećanje na neko zlo koje vam je učinjeno, znači istovremeno i hraniti traumu koju ste doživjeli tom prilikoma, pa samim tim i učiniti istinski oproštaj nemogućim.

Praštam, al' ne zaboravljam. Mozak se ne može ''isprati''.

Može se oprostiti, a ne zaboraviti, to znaju najbolje vernici i oni koji rade na sebi.

Možeš oprostiti nekom iako svesno znaš da ti je naudio. Ako te to ne opterećuje, ako ti to ne iziskuje pozitivnu energiju, a znaš da je ta i ta osoba ili taj i taj događaj promenio tvoj život ili ga na neki loš način obeležio, onda si sasvim oprostio , a i dalje si svestan onog što ti je neko naudio.

Ako želiš da praštaš, a sebi si dao za cilj da moraš uvek toga da se sećaš, onda to znači da ti čekaš na neki način revanš.
Ako jednostavno praštaš nekome, onda praštaš, bez obzira šta će biti onda si oslobođen tereta. Svakako si svestan učinjenog tebi, ali si prema tome ravnodušan.
Recimo da sam ovaj slučaj.

 

[Jurivaka]

Praštam, al' ne zaboravljam. Mozak se ne može ''isprati''.

Može se oprostiti, a ne zaboraviti, to znaju najbolje vernici i oni koji rade na sebi.

Možeš oprostiti nekom iako svesno znaš da ti je naudio. Ako te to ne opterećuje, ako ti to ne iziskuje pozitivnu energiju, a znaš da je ta i ta osoba ili taj i taj događaj promenio tvoj život ili ga na neki loš način obeležio, onda si sasvim oprostio , a i dalje si svestan onog što ti je neko naudio.

Ako želiš da praštaš, a sebi si dao za cilj da moraš uvek toga da se sećaš, onda to znači da ti čekaš na neki način revanš.
Ako jednostavno praštaš nekome, onda praštaš, bez obzira šta će biti onda si oslobođen tereta. Svakako si svestan učinjenog tebi, ali si prema tome ravnodušan.
Recimo da sam ovaj slučaj.

Naravno da se može oprostiti, iako "...svesno znaš da ti je naudio", kako ti kažeš, to i nije upitno. Upitna je ona sintagma: oprostiti a ne zaboraviti. Kao što sam rekao u prethodnom postu, mislim da je to nemoguće - da se nekome istinski oprosti, a da se istovremeno "gaji" sjećanje na razlog opraštanja. Takođe mislim da tu nema nikakve razlike između vjrnika i nevjernika, jer su ljudske emocije i osjećanja podjednako imanentni i jednima i drugima.
A kada postaneš ravnodušan prema nekom takvom "incidentu", onda je to posve siguran znak da si zaboravio, a u takvom slučaju nije problem oprostiti.

 

[dumspirospero]

Takođe mislim da tu nema nikakve razlike između vjrnika i nevjernika, jer su ljudske emocije i osjećanja podjednako imanentni i jednima i drugima.

Ma...Nema razlike, između vernika i nevernika, kada je u pitanju praštanje. Mogu oprostiti ili neoprostiti i jedni i drugi. No, vernici to čine uz pomoć molitvi, mogu lakše naći način kako rasteretiti sebe. Čovek koji radi na sebi svakako će sebi lakše pomoći i rasteretiti tereta.
Inače, nisam ni ja neki vernik da se razumemo. U prethodnom svom postu sam i rekla da je ravnodušnost znak oprosta. Da li do tog nivo može doći svako? Nisam baš sigurna. Neko i pored želje da oprosti ne može da se otarasi progona misli i žala za nečim što nije trebalo biti.
Po meni je najveći problem opraštanja, pronaći način kako oprostiti.