nije točno da je luter izmislio novu vjeru
on je bio jedan od reformatora koji su se suprostavjali rimu i njihovom evanđelju, bogosluženju
cilj reformacije bio je vračanje boguslužja u dane Krista i Apostola, dakle u ono izvorno kršćanstvo
to je i učinjeno napokon
danas je kršćanstvo ponovo u potpunosti vraćeno na sam početak, držanje Božjeg Zakona i svetkovanje subote,
krštenje, obred poniznosti, euharistijsko slavlje
evo što piše ellen w. o Kristu, braći njegovoji odgovor na pitanje Ženo što imam ja s tobom
odlomak je dugačak ali vrijedi pročitati
Na svadbenoj svečanosti
Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 2,1-11.
Isus nije započeo svoju službu nekim velikim djelom pred Velikim vijećem u Jeruzalemu. On je otkrio svoju moć na obiteljskom skupu u malom galilejskom selu i tako pridonio radosti jedne svadbene svečanosti. Na ovaj je način pokazao svoju naklonost prema ljudima i svoju želju da služi njihovoj sreći. U pustinji kusanja On je sam ispio čašu patnji, a sad je došao pružiti ljudima čašu blagoslova i njom posvetiti veze ljudskoga života.
S Jordana Isus se vratio u Galileju. U Kani, malom naselju nedaleko od Nazareta, trebala se održati svadba; mladenci su bili Josipovi i Marijini rođaci pa je Isus, znajući za ovaj obiteljski skup, došao u Kanu i sa svojim učenicima bio pozvan na svečanost.
Ponovno je sreo svoju majku, od koje je neko vrijeme bio odvojen. Marija je čula o objavi Božje slave na Jordanu prigodom Njegova krštenja. Vijesti su stigle i do Nazareta i u njezinim mislima oživjele prizore koji su toliko godina bili sakriveni u njezinu srcu. Marija, zajedno s cijelim Izraelom, bila je snažno pokrenuta radom Ivana Krstitelja. Ona se dobro sjećala proročanstva danog prilikom njegova rođenja. Sada je njegova povezanost s Isusom opet podgrijala njezine nade. Međutim, do nje su također doprle i vijesti o Isusovu tajanstvenu odlasku u pustinju pa su je mučile mračne slutnje.
Od dana kad je u domu u Nazaretu čula objavu anđela, Marija je slagala u srce svaki dokaz da je Isus Mesija. Njegov mio, nesebični život uvjerio ju je da On ne može biti nitko drugi do Poslani od Boga. Ipak, na nju su nailazile sumnje i razočaranja i ona je čeznula za vremenom kad će se otkriti Njegova slava. Smrt ju je rastavila od Josipa koji je s njom dijelio spoznaju o tajni Isusova rođenja. Sad više nije bilo nikoga kome bi mogla povjeriti svoje nade i strahovanja. Dva protekla mjeseca bila su vrlo tužna. Bila je odvojena od Isusa u čijoj je sućuti nalazila utjehu; razmišljala je o Šimunovim riječima: “A tebi će samoj mač probosti dušu” (Luka 2,35); sjetila se trodnevne duboke duševne patnje kad je mislila da je zauvijek izgubila dječaka Isusa i kad je brižna srca očekivala Njegov povratak.
Na svadbenoj svečanosti srela je istog nježnog i poslušnog Sina. Ipak, nije bio isti. Njegov se lik izmijenio. Na Njemu su se vidjeli tragovi borbe koju je vodio u pustinji, a novi izraz dostojanstva i sile pružao je dokaz o Njegovom nebeskom poslanju. S Njim je skupina mladih ljudi, čije Ga oči prate s poštovanjem i koji Ga nazivaju Učiteljem. Ovi pratioci pričaju Mariji o tome što su vidjeli i čuli prigodom krštenja i na drugim mjestima. Oni zaključuju: “Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također!” (Ivan 1,45)
Kad su se gosti sakupili, činilo se kao da su mnogi bili zaokupljeni nekom vrlo zanimljivom temom. Prigušeno uzbuđenje prožimalo je društvo. U skupinama su se vodili živi ali tihi razgovori, a ispitivački su pogledi povremeno upućivani prema Marijinu Sinu. Kad je Marija čula svjedočenje učenika o Isusu, obradovala se da njezine najtajnije nade nisu bile uzaludne. Ipak, bila bi više no ljudsko biće da se s ovom svetom radosti nije pomiješalo i malo prirodnog ponosa nježne majke. Kad je vidjela mnoge poglede upravljene na Isusa, čeznula je za tim da Ga privoli na to da ovom društvu dokaže kako je doista Poštovani od Boga. Nadala se da će Mu se možda pružiti prigoda da pred njima učini neko čudo.
Običaj onoga vremena bio je da svadbene svečanosti traju nekoliko dana. Ovom prigodom, prije no što se svečanost završila, utvrđeno je da je nestalo vina. Ovo je otkriće izazvalo veliku zbunjenost i žaljenje. Bilo je neobično da prilikom svečanosti ne bude vina, jer bi to upućivalo na nedostatak gostoljubivosti. Kao rođaka mladenaca, Marija je pomagala u pripremama za svečanost i stoga je kazala Isusu: “Nemaju vina.” Ovim Mu je riječima ona pokušala nagovijestiti da bi On možda mogao zadovoljiti njihove potrebe. Međutim, Isus je odgovorio: “Što hoćeš ti od mene, ženo? Zar moj čas nije već došao?”
Ovaj odgovor, premda se ćinio oštrim, nije izražavao hladnoću ili neljubaznost. Spasiteljev naćin obraćanja majci bio je u skladu s istočnjačkim običajima. On se upućivao osobama kojima se željelo ukazati poštovanje. Svako je djelo Kristovog zemaljskog života bilo u skladu s načelom što ga je sam dao: “Poštuj oca svoga i majku svoju.” (Izlazak 20,12) Na križu, u posljednjem djelu nježnosti prema svojoj majci, Isus joj se obraća na isti način, preporučujući je staranju svog najmilijeg učenika. I na svadbenoj svečanosti i na križu, ljubav — izražena bojom glasa, pogledom i postupanjem — bila je vjerni tumač Njegovih riječi.
U svoje dječačko doba, za posjeta Hramu, kad se pred Njegovim očima otkrila tajna Njegova životna djela, Krist je rekao Mariji: “Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” (Luka 2,49) Ove su riječi vjerno označile Njegov cjelokupni život i službu. Sve je bilo podređeno ovom djelu, velikom djelu otkupljenja, što ga je došao ostvariti svojim dolaskom na svijet. Sad je ponovio pouku. Marija je bila u opasnosti da povjeruje kako joj njezin odnos prema Isusu daje posebno pravo nad Njim, da u nekojoj mjeri upravlja Njime u Njegovu radu. Trideset godina On je njoj bio sin pun ljubavi i poslušnosti i Njegova se ljubav nije promijenila, ali sada je morao misliti na ono što je Njegova Oca. Kao Sina Najvišega i Spasitelja svijeta, nikakve Ga zemaljske veze nisu smjele odvratiti od Njegovog poslanja, ili utjecati na Njegovo ponašanje. On je morao biti slobodan da bi činio Božju volju. Ovo je pouka i za nas. Božji su zahtjevi iznad ljudskih veza. Nikakva zemaljska privlačna sila ne smije odvratiti naše noge sa staze na koju nas je On pozvao.
Jedina nada otkupljenja našeg palog ljudskog roda je u Kristu; Marija je mogla naći spasenje samo u Božjem Janjetu. Sama nije imala nikakve zasluge. Njezina je povezanost s Isusom nije postavljala u drukčiju duhovnu vezu s Njim od bilo kojeg drugog ljudskog bića. To su pokazale Spasiteljeve riječi. On je načinio jasnu razliku između svoje veze s njom kao Sina Čovječjega i kao Božjega Sina. Njihova je rodbinska veza nije postavljala u ravnopravan položaj s Njim.
Riječi “Zar moj čas nije već došao?” upućuju da je svako djelo u Kristovu životu na Zemlji bilo ispunjenje plana koji je postojao od vječnih vremena. Prije no što je došao na Zemlju, Isus je poznavao ovaj plan, savršen u svim pojedinostima. Međutim, dok je hodio medu ljudima, bio je korak po korak voden Očevom voljom. Kad je došao određeni trenutak, On nije oklijevao da djeluje. S istom je pokornošću čekao da nastupi to vrijeme.
Time što je rekao Mariji da Njegov čas još nije nastupio, Isus je odgovorio na njezinu neizrečenu misao — na iščekivanje što ga je gajila zajedno sa svojim narodom. Ona se nadala da će se On otkriti kao Mesija i preuzeti prijestolje u Izraelu. Međutim, vrijeme još nije došlo. Ne kao kralj, već kao “čovjek boli, vičan patnjama” Isus je prihvatio usud ljudskoga roda.
Premda Marija nije imala pravo razumijevanje o Kristovoj zadaći, imala je bezuvjetno povjerenje u Njega. Isus je odgovorio na tu vjeru. Prvo čudo učinio je da bi ukazao čast Marijinom povjerenju i ojačao vjeru svojih učenika. Učenici će se sresti s mnogobrojnim i snažnim kušnjama koje će ih voditi k nevjerstvu. Njima su proročanstva, nedvojbeno, jasno otkrila da je Isus Mesija. Očekivali su da će Ga vjerske vođe primiti s povjerenjem i većim od njihovoga. Objavljivali su narodu Kristova slavna djela i svoje povjerenje u Njegovu zadaću, ali su bili začuđeni i gorko razočarani nevjerovanjem, duboko ukorijenjenim predrasudama i neprijateljstvom prema Isusu koje su pokazivali svećenici i rabini. Prva Kristova čuda ojačala su učenike da se suprotstave ovom protivljenju.
Nimalo zbunjena Isusovim riječima, Marija je rekla onima koji su služili oko stola: “Što vam god rekne, učinite!” Na taj je način učinila ono što je mogla da bi pripremila put Kristovu djelovanju.
Kraj ulaza u kuću stajalo je šest velikih kamenih posuda za vodu i Isus je zapovjedio slugama da ih napune vodom. Oni su to učinili. Tada, budući da je vino bilo neodložno potrebno, On je rekao: “Sad zahvatite… i odnesite ravnatelju stola!” Umjesto vode kojom su posude bile ispunjene, poteklo je vino. Ni kum ni gosti nisu primijetili da je ponestalo vina. Kad su okusili ovo koje su sluge upravo donijele, kum je tvrdio da je ono bolje od svakog vina što ga je prije pio, a znatno se razlikovalo i od onoga koje se služilo na početku svečanosti. Obrativši se mladencu rekao je: “Svatko najprije iznosi dobro vino, a kad se ljudi ponapiju, slabije. Ti si čuvao dobro vino do sada.”
Kao što ljudi prvo iznose najbolje vino, a zatim ono lošije, tako čini i svijet sa svojim darovima. Ono što on nudi može zadovoljiti oko i opčiniti osjetila, ali to neće ispuniti čovjekove čežnje. Vino se pretvara u gorčinu, veselje u tugu. Ono što je započelo pjesmom i veseljem, završava se umorom i mučninom. Međutim, Isusovi su darovi uvijek svježi i novi. Svečanost koju On sprema za čovjeka uvijek daje zadovoljstvo i radost. Svaki novi dar povećava sposobnost primatelja da cijeni i uživa Gospodnje blagoslove. On daje milost za milost. Izvor blagoslova neće presušiti. Ako ostanete u Njemu, činjenica da danas primate bogati dar osigurava primanje još bogatijeg dara sutra. Isusove riječi upućene Natanaelu izražavaju zakon o Božjem postupanju prema djeci vjere. Sa svakim novim otkrivenjem svoje ljubavi, On izjavljuje srcu koje prima: “Vidjet ćeš još veće od toga!” (Ivan 1,50)
Kristov dar na svadbenoj svečanosti bio je znamenje. Voda je predstavljala krštenje u Njegovu smrt; vino — prolijevanje Njegove krvi za grijehe svijeta. Vodu kojom su napunjene posude donijela je ljudska ruka, ali joj je samo Kristova riječ mogla dati životvornu silu. Tako je i s obredima koji upućuju na Spasiteljevu smrt. Samo Kristovom silom koja djeluje kroz vjeru oni uspješno hrane dušu.
Kristova je riječ osigurala ono što je bilo potrebno za svetkovinu. Tako je obilno osigurana i Njegova milost kojom se brišu sva ljudska bezakonja i kojom se obnavlja i krijepi duša.
Na prvoj svečanosti na kojoj je bio nazočan sa svojim učenicima, Isus im je pružio čašu koja je predočavala Njegovo djelo za njihovo spasenje. Na posljednjoj večeri On ju je ponovno pružio, zasnivajući sveti obred koji je trebao i dalje upućivati na Njegovu smrt “dok on ne dođe”. (1. Korinćanima 11,26) Žalost učenika zbog rastanka sa svojim Gospodinom ublažena je obećanjem ponovnog sjedinjenja kad je rekao: “Od sada, kažem vam, sigurno neću više piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega.” (Matej 26,29)
Vino što ga je Krist stvorio za svetkovinu, kao i ono što ga je dao učenicima kao znamenje svoje krvi, bio je čisti grož-dani sok. Prorok Izaija misli na ovo kad govori o novome vinu “u grozdu” i kaže: “Ne uništavajte ga, u njemu je blagoslov!” (Izaija 65,8)
Krist je u Starome zavjetu upozorio Izraela: “Vino je pod-smjevač, žestoko piće bukač, i tko se njima odaje, neće steći mudrosti.” (Izreke 20,1) On sam nije se pobrinuo za takvu vrst pića. Sotona kuša ljude popuštanjem koje će zamagliti razum i otupjeti duhovna opažanja, dok nas Isus ući da podčinimo nižu prirodu. Njegov cjelokupan život bio je primjer samoodri-canja. Da bi slomio moć apetita, On je za nas izdržao najtežu kušnju koju ljudska priroda može izdržati. Krist je naredio da Ivan Krstitelj ne smije piti ni vino ni žestoka pića. On je naložio istu uzdržljivost i Manoahovoj ženi. On je izrekao prokletstvo nad čovjekom koji bi stavljao bocu na usne svoga bližnjega. Krist nije proturječio svom vlastitom nauku. Neprevrelo vino što ga je stvorio u svadbi bio je zdrav i osvježavajući napitak. Njegovo djelovanje trebalo je uskladiti ukus sa zdravim apetitom.
Kad su gosti na svečanosti uočili kakvoću vina, počeli su se raspitivati, što je potaklo sluge da opišu čudo. Društvo je neko vrijeme bilo toliko začuđeno kako bi razmislilo o Onome koji je učinio ovo čudesno djelo. Kad su Ga napokon potražili, utvrdili su da se On tako nečujno povukao da to nisu zamijetili ni Njegovi učenici.
Društvo je svoju pozornost sada usmjerilo na učenike. Oni su sada prvi put imali prigodu da iskažu svoju vjeru u Isusa. Oni su ispričali što su vidjeli i čuli na Jordanu, a to je u mnogim srcima rasplamsalo nadu da je Bog podignuo izbavitelja svome narodu. Vijesti o čudu proširile su se po cijelom kraju i stigle do Jeruzalema. Svećenici su i starješine s novim zanimanjem istraživali proročanstva koja su upućivala na Kristov dolazak. Pojavila se žarka želja da se više dozna o poslanju ovog novog učitelja koji se na tako nenametljiv način pojavio u narodu.
Kristova je služba bila u uočljivoj suprotnosti sa službom hebrejskih starješina. Njihovo poštovanje predaja i formalizma uništili su svaku stvarnu slobodu mišljenja i djelovanja. Živjeli su u stalnom strahu od oskvrnuća. Da bi izbjegli dodir s “nečistima” držali su se na odstojanju ne samo od neznabožaca već i od većine iz svog vlastitog naroda, ne želeći im biti od koristi niti zadobiti njihovo prijateljstvo. Baveći se stalno ovim pitanjima, njihov je um zakržljao i njihov se životni vidokrug suzio. Njihov primjer potkrepljivao je samoživost i netrpeljivost između svih narodnih slojeva.
Isus je započeo djelo reformacije svojim prisnim suosjećanjem s ljudskim rodom. Pokazujući najviše poštovanje prema Božjem zakonu, ukoravao je licemjernu pobožnost farizeja i pokušavao osloboditi narod od besmislenih pravila koja su ga vezivala. Želio je srušiti ograde koje su razdvajale društvene slojeve, da bi ljude mogao okupiti kao djecu jedne obitelji. Njegova nazočnost na svadbenoj svečanosti bio je osmišljeni korak prema ostvarenju tog cilja.
Bog je uputio Ivana Krstitelja da prebiva u pustinji, kako bi ga zaštitio od utjecaja svećenika i rabina i spremio za posebnu zadaću. Međutim, isposništvo i osamljenost njegova života nisu bili uzor za ljude. Sam Ivan nije usmjeravao svoje slušatelje da napuste svoje negdašnje dužnosti. On im je naložio da svojom vjernošću Bogu pruže dokaze svog pokajanja na mjestu na kome ih je On pozvao.
Isus je korio popuštanje samome sebi u svim njegovim oblicima, ali je po svojoj naravi bio društven. On je prihvaćao gostoljubivost svih društvenih slojeva, posjećujući domove bogatih i siromašnih, i obrazovanih i neobrazovanih, u težnji da uzdigne njihove misli od svakodnevnog na ono što je duhovno i neprolazno. On nije odobravao raspusan život i nikakva sjenka svjetovne lakoumnosti nije padala na Njegovo ponašanje; ipak, On je nalazio zadovoljstvo u prizorima bezazlene radosti i svojom je nazočnošću odobravao društvene skupove. Hebrejska svadba bila je dojmljiv događaj i njezina radost nije prouzročila nezadovoljstvo Sina Čovječjega. Svojom nazočnošću na svečanosti Isus je ukazao poštovanje braku kao božanskoj ustanovi.
I u Starom i u Novom zavjetu, bračnom vezom predstavlja se nježna i sveta zajednica koja postoji između Krista i Njegova naroda. Kristovo razumijevanje radosti svadbenih svečanosti upućuje na radost onoga Dana kad će On dovesti svoju zaručnicu Očevu domu i otkupljeni s Otkupiteljem sjesti na večeru svadbe Janjetove. On kaže: “I kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati. Neće te više zvati Ostavljenom… nego će te zvati Moja milina… jer ti si milje Jahvino.” “On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno.” (Izaija 62,5.4; Sefanija 3,17) Kad je Ivan primio viđenje o nebeskim događajima, zapisao je: “Uto čuh nešto kao glas golemog mnoštva, kao šum velikih voda, kao prasak jakih gromova: Alleluja! jer se domognu kraljevstva Gospodin, naš Bog, Svemogući. Veselimo se, kličimo od veselja i zahvalimo Bogu, jer dođe Janjetova svadba! Njegova se zaručnica opremila. Blago onima koji su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!” (Otkrivenje 19,6.7.9)
U svakoj duši Isus je vidio čovjeka kome treba uputiti poziv za Njegovo kraljevstvo. Dopirao je do ljudskih srca, krećući se medu njima kao Onaj koji im je želio blagostanje. On ih je tražio na gradskim ulicama, u obiteljskim kućama, u čamcima, u sinagogi, na obalama jezera i na svadbenoj svečanosti. Sretao ih je na njihovim svakodnevnim dužnostima pokazujući zanimanje za njihove svjetovne djelatnosti. Unosio je svoje upute u domove i dovodio obitelji u njihovim vlastitim domovima pod utjecaj svoje božanske prisutnosti. Njegova snažna osobna sućut pomogla Mu je da zadobije srca. Često se povlačio u brda da bi se u samoći molio, to je bila priprema za Njegov rad medu ljudima u aktivnom životu. Nakon toga vraćao se da pomogne bolesnima, da poučava neuke i raskine okove sa Sotoninih zarobljenika.
Isus je poučavao svoje učenike osobnom vezom i druženjem. Sjedeći medu njima na padinama planina, ponekad kraj mora ili hodajući s njima putem, poučavao ih je i otkrio im tajne Božjeg kraljevstva. On nije držao pridike kako to ljudi danas čine. Gdje god su srca bila otvorena da prihvate božansku vijest, On je otkrivao istine o putu spasenja. Nije naređivao svojim učenicima da čine ovo ili ono, već je rekao: “Hajde za mnom!” Na svojim putovanjima kroz sela i gradove vodio ih je sa sobom da bi mogli vidjeti kako poučava ljude. Povezivao je njihove interese sa svojim, i oni su se sjedinili s Njim u radu.
Kristov primjer u povezivanju s interesima čovječanstva trebaju slijediti svi koji propovijedaju Njegovu Riječ i svi koji su primili evanđelje Njegove milosti. Ne trebamo se odreći održavanja društvenih veza. Ne trebamo se ograditi od drugih. Da bismo dospjeli do svih društvenih slojeva, moramo ih pronaći tamo gdje se nalaze. Oni će nas rijetko svojevoljno potražiti. Srca ljudi nisu dirnuta božanskom istinom samo s propovjedaonice. Postoji jedno drugo polje rada; možda je ono skromnije, ali je i ono vrlo plodno, a nalazi se u domu običnih, kao i u raskošnim kućama velikih ljudi, za gostoprimljivim stolom i na skupovima za bezazleno društveno uživanje.
Kao Kristovi učenici, ne trebamo se miješati sa svijetom samo iz ljubavi prema zadovoljstvu, da bismo se u besmislicama sjedinili s njima. Takva druženja mogu donijeti samo štetu. Mi ne smijemo nikada odobravati grijeh svojim riječima ili djelima, svojom šutnjom ili prisutnošću. Kuda god išli, trebamo nositi Isusa u sebi, i otkriti drugima dragocjenost našega Spasitelja. Međutim, oni koji pokušavaju sačuvati vjeru krijući se unutar kamenih zidova gube dragocjene prilike da čine dobro. Društvenim vezama kršćanstvo dolazi u dodir sa svijetom. Tko god je primio božansko vidjelo treba osvjetljavati put onima koji ne poznaju Svjetlost života.
Svi trebamo postati Isusovi svjedoci. Moć društva, posvećena Kristovom milošću, mora se korisno upotrijebiti u zadobivanju ljudi za Spasitelja. Dopustimo svijetu da vidi kako nismo sebično obuzeti svojim osobnim interesima, već kako želimo da i drugi dijele naše blagoslove i prednosti. Neka vide da nas naša vjera ne čini nesuosjećajnima ili strogima. Svi koji ispovijedaju da su našli Krista, neka služe kao što je i On služio — na dobrobit ljudima.
Svijetu nikada ne trebamo pružiti lažan dojam da su kršćani turobni, nesretni ljudi. Ako su naše oči usmjerene na Isusa, vidjet ćemo suosjećajnog Otkupitelja, i svjetlost će nas Njegove pojave obasjati. Gdje god vlada Njegov Duh, tu prebiva mir. Tu će biti i radost, jer postoji blago, sveto povjerenje u Boga.
Krist je zadovoljan sa svojim sljedbenicima kad pokazuju, premda su samo ljudska bića, da sudjeluju u božanskoj prirodi. Oni nisu kipovi, nego živi muškarci i žene. Njihova srca, osvježena rosom božanske milosti, otvaraju se i šire k Suncu pravde. Svjetlost koja ih obasjava, odzrcaljuje se od njih drugima u djelima koja blistaju Kristovom ljubavlju.
