Momo Kapor

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
KEVA

Keva8cdfc4c9e54266ff.jpg


I oni kojima nije majka, zovu je Keva!
Kevo, dodaj ono! Kevo, opeglaj ovo! Ostavi, to će posle Keva!
Za one koji to ne znaju, treba reći da su keve postarije i podeblje žene niskog rasta (danas, nažalost, vrsta u izumiranju) koje prebivaju, uglavnom, po kuhinjama, držeći poput polumitskih ličnosti na svojim plećima čitavu kuću, porodicu, život, svet...
Otkako ih znamo, odevene su uvek isto, u kućne haljine od jeftinog tamnog cica ili porheta bezobličnog kroja: ne zbog toga što nemaju šta drugo, već što im je potpuno svejedno kako izgledaju.
U džepovima njihovih šlafroka su raznobojne pilule za jetru, želudac, glavobolju i one ružičaste, za visok pritisak... Na stubastim nogama proširenih vena, ižvakane patofne od kariranog filca koji je već odavno izgubio i boju i oblik. Kevama retko ko donosi poklone. Svi znaju - Kevi ništa ne treba!
Samo da smo joj živi i zdravi! I kad joj donesemo sto grama kafe (nemlevene) mi joj je i popijemo.

Ko ima sreće da u kući ima Kevu, ješće najtajanstvenija, već odavno iščezla jela, za koja mnogi danas i ne znaju.
Keve su poslednja stvorenja u Beogradu koja umeju da kuvaju flekice sa kupusom, grenadir-marš ili papazjaniju, da ne govorimo o knedlama sa šljivama ili bunar-kiflama, koje su to čudno ime dobile po testu što je nekad moralo da se drži izvesno vreme u bunaru, da nakisne...
Poznato je da keve još uvek ne veruju kupovnim korama za gibanicu i da ih same ''razvijaju'' po čitavoj kući; čak i za rezance u goveđoj supi!
I pored svih naučnih dokaza o štetnosti, keve uporno dan-danas završavaju sva kuvana jela zaprškom od brašna i aleve paprike. One su pravi majstori za ajvar - taj ''srpski kavijar'' (kako ga je lepo opisao jedan francuski putopisac), a paprike peku po dvorištima na starim limenim šporetima.
Donedavno, tamo su pekle i pekmez od šljiva, a za vreme rata pravile sapun od loja i žive sode, pa ga posle žicom sekle na kocke. Zbog ajvara keve nikada ne bacaju tegle, dunst-papir i gumice. One će vam od sveg srca pokloniti slatko od dunja, samo pod uslovom da im posle vratite teglu!

Zanimljivo, Keva retko kada jede sa ukućanima za stolom, a opet ima problema sa težinom.
To je, verovatno, zbog toga što, boraveći čitavog života u kujni iznad šporeta, neprestano udiše hranljiva isparenja, gricka i proba jela da bi postigla idealan ukus.
Kad im se razbole unuci, keve odmah bacaju antibiotike u đubre čim ode lekar.
Temperaturu skidaju komovicom, projinim brašnom i vinskim sirćetom; zauške leče slaninom iza ušiju; za lečenje upotrebljavaju i ''mast (propuštenu) kroz devet voda'', a u ormanu čuvaju čitavu zbirku čajeva. Beli slez, kamilica, žalfija, nana, majčina dušica... Već sama imena ovih čajeva leče svojim magijskim, utešnnim zvukom.
Keve su poslednje osobe na svetu koje će zakrpiti sve ono što nijedan krojač ne prima. Zbog toga uvek imaju kolekciju raznobojnih ''ibrišima''.
Keve su najtolerantija bića. Šiptar Abdulah, mada je često sedeo sa nama za stolom, uvek je dobijao jela koja je Keva kuvala posebno za njega, jer mu je religija zabranjivala našu hranu.
U vreme ramazanskog posta, ni Keva nije pred njim jela, da ga ne povredi.
Jedini Kevin kalendar bio je - crkveni! Jedini izlazak za godinu dana, onaj na groblje - za Zadušnice.
Pa i tada, dok smo mi ostali jeli za pokoj duša, ona je neprestano služila pokojnike pod zemljom.

I makar da ste već prevalili pedesetu, Keva nikada neće zaspati dok se ne vratite kući.
U kuhinji će vas, mada ste već večerali, čekati poklopljeno vaše omiljeno jelo iz detinjstva - spanać sa faširanim šniclama. Ko tome da odoli?
Keve, te sveštenice i čuvarke jednog davnog, iščezlog vremena kada se živelo mirno, pošteno i udobno, nažalost, nisu nikome uspele da prenesu svoje male tajne.
Tek kada nas napuste, ostavivši iza sebe dopisani "Patin kuvar" i kutiju za cipele punu naših fotografija iz mladosti, shvatimo da i dalje žvaćemo, ali da su jela potpuno izgubila svoj ukus.

(MOMO)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ne treba se plašiti samoće. Ona je plemenita, ona je deo našeg života, baš kao i okupljanje. Ali nju ne može svako da izdrži! Ona nije za slabe, koji neprestano moraju da budu okruženi drugima da bi zaboravili koliko su slabi. I ne može svako iz svoje samoće, poput školjke, oblikovati biser i pokloniti ga drugima. Jer, poznato je: ne pravi svaka školjka biser. Najveći broj njih služi samo za jelo.

MOMO KAPOR, Skitam i pričam
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BUREK

Postoji jednа stvаr pred zoru, kojа se ne može nаći nigde nа svetu sem u Beogrаdu; uzаlud je trаžiti i po pаriskom Klinjаnkuru, rimskom Trаstevereu i po gаstronomskom kvаrtu u Briselu pokrаj Grаn plаsа – to je burek!
Običаn burek sа sirom koji se u zoru jede stojeći, iz mаsne hаrtije kod privаtnih pekаrа po čuburskim strаćаrаmа ili u mrаčnoj Sаrаjevskoj ulici – burek s kojim se ulаzi u novi dаn, vreo i mаstаn, iz čijih korа u hodu ispаdаju grudvice istopljenog sirа, pomoću kojih ćemo se uskoro poput Ivice i Mаrice, vrаtiti do pekаre u koju smo ušli rаzgrnuvši аlkoholne mаgije.
Trebаlo bi jedаnput popisаti nаjboljа mestа nа kojimа se izjutrа može jesti burek sа sirom u društvu zаjаpurenog bunovnog pekаrа i dаmа u ružičаstim plаstičnim bundаmа boje pаpаgаjevog perjа i otežаlih, bezvoljnih pozornikа nogu oteklih u čizmаmа. No jedno se pouzdаno znа: ni nаjboljа ekipа “Mišlenovog vodičа” ne bi uspelа dа popiše sve beogrаdske buregdžinice, jer se one rаđаju potpuno neočekivаno i nepredvidljivo nа nаjrаzličitijim mestimа.
Jedno je provereno: onаj ko ne poznаje Beogrаd ne bi trebаlo dа kupuje burek jedino nа onim mestimа kojа više liče nа butike zа testo nego nа pekаre, tаmo gde u izlogu vidi kroаsаne i frаncuske bаgete, hleb koji liči nа kolаče i izаfektirаne kifle, tаmo, gde pored burekа, čаk ni hаrtijа nije mаsnа, kаo što Bog zаpovedа.
A hаrtijа je veomа vаžnа. U buregdžinici vаm postаvljаju uvek čuveno hаmletovsko pitаnje: “Zа ovde ili zа poneti?” Ako kаžete zа ovde, ondа jedete burek nožem i viljuškom iz plаstičnog tаnjirа koji pаmti i bolje dаne, аli kаd kаžete zа poneti, ondа uživаte u veštini dа jedući burek nа ulici ne pojedete i mаsnu hаrtiju.
Burek sа sirom! Kаkаv burek sа sirom, pitаće Bosаnci, koji su burek nаsledili od Turаkа, а ovi od Persijаnаcа. Ono što mi u Beogrаdu zovemo burek sа sirom, zа njih je pitа sirnicа. Imаju još i pitu zeljаnicu, pitu krompirušu, bundevаru i pitu “nаko”, što znаči prаznu pitu sаmo od jufki, iliti korа. A burek je, znа se, burek. Sve su pite pite, а burek je pitаc i on je od mesа.
Rаfinirаni Turci imаju cigаr-burek, smotаk testа i mesа, ne veći od “hаvаne” i on se ne služi kаo glаvno jelo, već kаo predjelo uz piće. Srbijаnci i prečаni, opet, neguju gibаnicu, kojа se nаlаzi između pite sirnice i neke vrste lаzаnje.
Ali, burek nije sаmo jelo; on je više od togа: on je rituаl, tip životа, nostаlgični komаd ukusа koji nećete nаći nigde sem u svom grаdu i kogа ni nаjboljа domаćicа neće moći dа ispeče, mа koliko bilа veštа. Burek je jutаrnjа poezijа; jeli smo gа i kаd smo bili nаjsiromаšniji, а dа nаm se nije ogаdio, а jedemo gа i od kаd smo se okućili i od kаdа nаm lekаri zаbrаnjuju nešto tаko mаsno.
On je nаš sаn dаleko u tuđini, а i nаš povrаtаk kući, jer nаm gа već prvog jutrа, kаdа se probudimo u Beogrаdu i sednemo zа stаri kuhinjski sto kevа donese od buregdžije sа ćoškа i to u mаsnoj ‘аrtiji, jer znа dа to volimo.

MOMO KAPOR
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Jeste li možda zaboravili na naše mane i vrline, pa vas podsećam ovim malim pismom kakav smo mi narod i kako nam je nemoguće udovoljiti.
Kod nas, naime, nikada ništa nije normalno kao kod ostalog sveta. Evo, na primer, slušao sam najmanje dve-tri godine kako Beograđani kukaju što se klima promenila i što više zima nije zima, a leto leto, i kako nema prelaznih perioda, nego pravo iz majica u džempere!
Stari Beograđani se sa nostalgijom sećaju nekadašnjih snegova, koji bi toliko napadali da se išlo kroz prave bele tunele. Pri tom zaboravljaju da su u to vreme bili mali i da su snežni zidovi bili viši od njih. Ali, svejedno! Evo, sad kada najzad pada sneg, nastade prava panika; saobraćaj u kolapsu, kao da su u pitanju snežne lavine, a ne svega tridesetak centimetara snega; lede se vodovodne cevi, a spikeri sa lokalnih radio-stanica upozoravaju Beograđane da ne izlaze napolje bez preke potrebe. Jednom rečju — katastrofa!
Klinike pune onih što su polomili noge na ledu ili onih drugi, kojima su ledenice sa krova pale na glavu. Gradske komunalne službe zaprepašćene i zatečene snegom u februaru koga niko nije očekivao, svi kukaju kako im je hladno i kako će se posmrzavati do proleća. Kod nas postoji čak i jedno selo, zove se Šavnik, koje je svake godine zatrpano smetovima i odsečeno od sveta da bi voditelji televizijskog dnevnika imali čim da počnu najvažnije vesti. Srbi sede ispred ekrana i ogovaraju sopstvenu zemlju. Neki, koji su bili u Švajcarskoj i Nemačkoj, zažareno govore kako su tamo i usred najvećih zima putevi čisti kao da imaju podno grejanje, a vidite, kako je kod nas! — zaključuju, zaboravljajući da Švajcarsku nije pravio njihov deda, nego švajcarski.
Onda dočekamo nekako leto, kad ono vrućine — dva meseca ni kapi kiše, takođe katastrofa. Suša će nam uništiti sve živo, ovo je potpuno nenormalno!
E onda počnu kiše, ali to nisu one kiše što padaju po normalnim zemljama, nego naše, srpske. To nije kiša, nego elementarna katastrofa, opšti potop. Seljaci sede na dimnjacima svojih kuća, deca se brčkaju po plićacima, a krave plivaju leđno sa sve četiri noge uvis. Čudo.
Isto tako je bilo i u socijalizmu za vreme koga smo čeznuli za kapitalizmom, pa da malo i mi živimo kao ostali svet. Ali, đavola, kad nam dođe dugo sanjani kapitalizam, to ni izbliza nije bilo ono što smo očekivali. Bitange se obogatiše preko noći, a po ulicama započe pucnjava kao u filmovima o Čikagu iz dvadesetih. Nove gazde pokupovaše sve živo i pootpuštaše pola zemlje: jednom rečju — katastrofa!
"Dođu vremena — pisao je Ivo Andrić — kad pametni zaćute, budale progovore, a fukara se obogati." Ima li išta tačnije od toga? Jednom rečju, emisija Tražili ste, gledajte! Ili što reče jedan: "Da prođe i ova demokratija, pa da živimo ko ljudi!"

MOMO KAPOR
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sudeći po tome koliko se Beograđanke žale, nigde na svetu ne živi toliko edipovaca, kao u našem belom gradu! Ako je to, zaista, tačno, onda je to, verovatno, zbog toga, što se nigde na svetu samohrane majke ne namuče toliko da izvedu sinove na put, kao kod nas, pa im posle teško pada što se uvek pojavi neka grozomornica, koja nije ni prstom mrdnula, a odvede im jedinca.

Kako prepoznati sina edipovca?

U početku, dok vas osvaja, drage moje, on deluje savršeno normalno i vi ste zapanjene kako ga već ranije nije otkrila neka druga srećnica. Uskoro, kada se udate, videćete već, zbog čega nije!

Nikada nećete skuvati punjene tikvice bolje od njegove mame.
Pasulju će uvek nedostajati ono nešto posebno, možda, lovorov list ili malo šargarepe, ne znam?
Za razliku od vas, njegova mama mu je uvek peglala crtu na rukavima košulje.
I baš onda, kada najzad imate slobodan dan, on će morati da vodi mamu na specijalistički pregled.
Ona će, naravno, uvek biti bolesna kada god je pritisnete u ćošak sa logikom, a nadživeće sve oko sebe, najmanje četvrt veka!
Bože me oprosti, kao da je jedva čekala da joj muž-bekrija umre, pa da najzad ostane sama sa svojim mezimcem.
Ona će, naravno, mrzeti vašu kratku suknju i odbijaće da razgleda fotografije sa letovanja, gde se pojavljujete bez gornjeg dela kostima.
Ona će bolje od vas znati kako se vaspitava vaše rođeno dete!
Siroti edipovac će, tako, biti stalno izeđu dve vatre.
Na kraju, pašće i čuveno pitanje: ili ona ili ja?
Šta mislite, za koju će se od vas dve odlučiti?
A onda ćete i vi jednog lepog dana dobiti snaju ...

(Momo Kapor)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
PRIČA MOME KAPORA U KOJOJ ĆE SE PREPOZNATI SKORO SVAKA ŽENA: Kada vas pitaju čime se bavite OVAKO im odgovorite!

Momo-kapor-498384092384-e15067560411588a26d4d7f8ed132b.jpg


U jednoj od svojih priča Momo Kapor obratio se ženama koje nemaju posao na koji odlaze svakoga dana, već je njihov posao kuća i sve oko nje. Njegov razgovor između zaposlene i nezaposlene žene, kako smo slikovito opisali ovu priču, mogao bi zvučati baš ovako.

Ovu priču Mome Kapora prenosimo u celosti:


U međuvremenu, postalo je nepristojno da žena za sebe kaže da je domaćica. Na pitanje: „Čime se Vi bavite, gospođo?“, ona će se snebivati, zastati jedan dugi trenutak, pa tek onda izgovoriti to poražavajuće priznanje da je domaćica i da ne radi ništa drugo.

U vreme kada su žene menadžeri, sekretarice, ministarke ili u najmanju ruku pi-arovi kojih ima mali milion, biti domaćica, koja ne radi ništa drugo, poražavajuće je priznanje o uzaludnosti života. A ima li ičega svetijeg od tog najčešćeg zanimanja u našim krajevima, od tog žrtvovanja karijere i taštine, da bi se služilo bližnjima s ljubavlju koja je sve ređa u našim životima?

Odlaziti na pijacu, birati prstima najbolje voće i povrće, smišljati za svaki dan nove obroke koji se neće ponavljati, a uz to voditi računa da se što manje potroši, kuvati, prati i peglati, čistiti kuću, držati je uvek blistavom i udobnom, plaćati račune za struju, vodu, grejanje i telefon, tražiti od muža sa nelagodom svakog dana pare za sve to, biti sekretar i pi-ar porodice, a često i lekar i negovateljica, a pritom reći društvu da se ne bavite ničim..

Zato, drage moje domaćice, kada vas one osobe dugih, lakiranih noktiju, pitaju čime se bavite, slobodno im recite da se bavite onima koje volite!

(Izvor: piplmetar.rs)

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kao da nikada nije otišao

Večeras promocija knjige „Najlepše priče Mome Kapora” satkana od priča koje je Momo objavljivao nedeljom u „Politici”

kapor_kalenic-slika-f-nne240dafcab279d3a.jpg

Момо Капор: Букет са Каленића пијаце, уље на платну, 2006.

Navršava se deset godina od smrti Mome Kapora. U Svečanoj sali opštine Vračar u večeras u 19 sati, održaće se veče posvećeno Momi Kaporu, a biće promovisana i knjiga „Najlepše priče Mome Kapora" koju će pratiti izložba slika i crteža.
Knjigu je priredila supruga Mome Kapor, Ljiljana koja kaže da joj se čini da, iako je prošlo deset godina od smrti, Momo nikada nije otišao.
„Obnavljaju se knjige, bile su izložbe, pet velikih izložbi, u Politici nedeljom izlazi kolumna a često čujem 'šta bi Moma sada rekao', često ga citiraju. Ima trg, ulicu i u ovoj eri brzog života, interneta, Moma se često pominje", rekla je Ljiljana Kapor, gostujuću u Beogradskoj hronici RTS-a.
Kada je reč o izboru priča Ljiljana Kapor kaže da svako ima svoju najlepšu priču.

Momo-Kapor-akcija-Politike-ulica-na-Vracaru-ssse19d5aa745245a7a.png

Momo u redakciji omiljenog lista

"Ljudi se lako poistovećuju, pronalaze u njegovim pričama. On se bavio sitncama, atmosferom i kroz njegove priče osetite i ukus i miris a to je najteže. Da od sitnica napravite knjige, priče, slike", objašnjava Ljiljana Kapor
Priređujući knjigu „Najlepše priče Mome Kapora" Ljiljana kaže da je pošla od izbora Milisava Savića i zbirki priča koje je birao sam Moma. Uzela sam i napravila neki moj izbor najlepših priča uz jednu prelepu Mominu sliku", rekla je supruga Mome Kapora.
Nije lako živeti sa umetnikom ali je Moma bio jedinstven.
„Umetnici su zaista takvi i umeju da budu teški kada su u nekom svom stvaralačkom zanosu. Ali je Moma za sebe sam rekao da je najlakši za održavanje. Ja živim u prostoru gde smo zajedno živeli, čuvam zajedničku energiju", rekla je Ljiljana Kapor.
Veče posvećeno Momi Kaporu i sećanju na njega kao pisca i slikara, održaće se u Svečanoj sali Opštine Vračar sa početkom u 19 časova, a promociju knjige "Najlepše priče Mome Kapora" pratiće izložba slika i crteža, koja će biti postavljena do 24. marta u galeriji Opštine, navodi RTS.

(Politika)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978

10 činjenica koje niste znali o Momu Kaporu

Jedan od najpoznatijih i najčitanijih srpskih pisaca Momo Kapor paralelno sa književnim radom bavio se i slikarstvom, a u isto vreme je i ilustrovao gotovo sve svoje knjige. Podsetimo se najzanimljivijih epizoda iz njegovog dinamičnog života.

foto-FB.jpg


10. Sa četiri godine majka mu je svojim telom spasla život

Tokom bombardovanja Sarajeva, aprila 1941. godine, Momova majka Bojana je poginula, zaštitivši telom četvorogodišnjeg Momu i tako ga spasla sigurne smrti. Tada je poginulo 40 ljudi koji su boravili u istoj kući, čak i mače koje je mali Momo držao u rukama.

9. Televiziju je gledao samo u hotelu

Prvi književni radovi mladog Kapora su televizijske kritike, koje su objavljivane dvaput mesečno u Književnim novinama (od 1964. do 1969. godine). Međutim, Kapor nije imao televizor, jer je tih godina TV bio luksuz u mnogim kućama. Odlazio bi u „Plavi salon“ tadašnjeg hotela „Metropol“, gde je bio jedan televizor i gde je moglo da se sedi uz čaj.

8. Izbačen je iz dve škole

Kada su ga izbacili iz Treće muške gimnazije u Beogradu, njegov otac Gojko ga je prebacio u Sarajevo, u Prvu mušku gimnaziju gde je sedeo u istoj klupi kao i Ivo Andrić. Kako Momo piše u svom autobiografskom delu „Ispovesti“, bio je najgori đak u čitavoj gimnaziji, toliko loš da su ga izbacili u sedmom razredu na godinu dana iz svih škola u Jugoslaviji.

7. Kao gimnazijalac je počeo da se bavi novinarstvom

Novinarstvom je počeo da se bavi kao gimnazijalac u Sarajevu, u listu Naši dani. Kasnije, krajem 60-ih, počeo je da piše za najznačajnije beogradske listove i magazine. Biti novinar u to vreme i naplaćivati svoj rad podrazumevalo je pronaći stranicu na kojoj vam je bio odštampan tekst, sići na blagajnu i primiti novac na ruke, pošto vas blagajnica s crvenim, dugim, lakiranim noktima pronađe na spisku. To je bilo vreme pre nego što su „pronađeni“ bankovni računi i porezi na prihode.

6. Bio je među prvim TV zvezdama

Momo je bio voditelj na Drugom programu Radio-televizije Beograd i jedna od prvih televizijskih zvezda. Vodio je emisiju „Studio 3“ gde je prvi put uvedena forma intervjuisanja gostiju uživo u studiju. Takođe, bio je i radijski voditelj, jedan od urednika-voditelja čuvene emisije „Krug dvestadvojkom“ radija Beograd 202.

5. Propustio je priliku života u Njujorku

Na Momovoj izložbi školica u Njujorku, početkom 80-ih, došao je čuveni njujorški diler slika, koji je prvi kupio Vorholove Campbell’s Soup Cans. Dopale su mu se Momove slike i hteo je da bude njegov diler i pitao ga je da li ostaje u Njujorku. Kada je Momo zatražio 15 minuta da razmisli, on mu je zapanjeno odgovorio: „Čoveče, imaš čitav ostatak života da razmišljaš!“ Tako je počela i završila se Momova međunarodna slikarska karijera.

4. Princeza Jelisaveta bila mu je inspiracija za roman

Na zabavi kod Nine Rozenvold na Petoj aveniji, gde se okupljao njujorški džet-set, Moma je upoznao princezu Jelisavetu, koja mu se predstavila kao Elizabeta Karađorđević, jugoslovenska princeza, kojoj je bilo zabranjeno da se vrati u svoju domovinu, kao i svim njenim rođacima Karađorđevićima. Bila je to 1976. godina. Posle tog poznanstva napisao je roman „Zoe“.

3. Radio je intervjue sa svetskim facama

Dok je boravio u Njujorku, napravio je i veliki intervju s Erikom Džong, koja je tih godina napisala i objavila planetarni književni bestseler „Strah od letenja“. Takođe, uradio je intervjue s Pjerom Kardenom i velikim američkim piscima Bernardom Malamudom, dobitnikom Pulicerove nagrade i Solom Belouom, dobitnikom Nobelove nagrade za književnost.

2. Bio je jedan od scenarista „Valtera“

Malo je poznato da je Kapor napisao mnogo scenarija za kratke igrane filmove kao i brojne sinopsise za dokumentarne filmove. Jedan je od scenarista za film „Valter brani Sarajevo“, koji je bio i ostao najgledaniji jugoslovenski film svih vremena. „Zelena čoja Montenegra“, jedan je od najboljih srpskih romana druge polovine 20. veka, prvo je nastao kao scenario za film koji nikada nije realizovan, a tek kasnije objavljen u formi romana.

1. Najtiražniji pisac stare Jugoslavije

Momo Kapor je jedan od retkih i slikara i pisaca u istoriji srpske umetnosti. Pored njega, ta dva talenta su negovali još Đura Jakšić i Mića Popović. Kapor je bio poznatiji kao pisac, i to kao najtiražniji pisac stare Jugoslavije, čiji su tiraži bili veći od 100.000 primeraka. Kao slikar je najviše izlagao po svetu i svega nekoliko puta u domovini.

Izvor: Mondo.rs
 
Natrag
Top