Miroslav-Mika Antić

Član
Učlanjen(a)
28.09.2009
Poruka
856



Igrajuci se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
u susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budeš odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi još otkrio,
jer nisi ga ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.


Dodato posle 11 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

PLAVI ČUPERAK
Čuperak kose obično nose
neko na oku,
neko do nosa,
al' ima jedan čuperak plavi
zamisli gde?
U mojoj glavi.

Kako u glavi da bude kosa?

Lepo.
U glavi.

To nije moj čuperak plavi
već jedne Sanje iz šestog 'a'.

Pa šta?

Videćeš šta kad jednog dana
čuperak nečije kose tuđe
malo u tvoju glavu uđe,
pa se umudriš,
udrveniš,
pa malo - malo pa... pocrveniš,
pa grickaš nokte
i kriješ lice,
pa šalješ tajne ceduljice,
pa nešto kunjaš,
pa se mučiš,
pa učiš - a sve koješta učiš.

Izmešaš rotkve i romboide.
Izmešaš note i piramide.
Izmešaš leptire i gradove.
I sportove i ručne radove.
I tropsko bilje. I stare Grke.
I lepo ne znaš šta ćeš od muke.

Sad vidiš šta je čuperak plavi
kad ti se danima mota po glavi,
pa od dečaka - pravog junaka
napravi tunjavka i nespretnjaka.

Miroslav Antić
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
18.02.2010
Poruka
4.679
Ja ne razumijem ove žene. Zahvale se za temu i onda je ostave kao kuče na kiši. Žene, žene......
Summer svaka čast. Moj naklon i rukoljub.

 
Poslednja izmena od urednika:
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042

Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet krećeš.
Nemoj da mi nešto petljaš.
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
To je ono za čim može da se pati.
To je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
- moraš znati:
tu ćeš stati.
I ostati.

Očima se u svet trči.
Glavom rije mlako veče.
Od reke se dečak uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dečak uči
da zapara nebo sjajem
i od druma - da se muči
i vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija,
opasno je kao metak
kad u meni večno klija
i ćarlija moj početak.
A meni se u svet srlja.
Stisnem srce.
I zažmurim.
Al' kad pođem - neću stati,
jer jedino znam da žurim.
Ne znam kuda.
Ne znam zašto.
Ne znam šta se tamo skriva.
Znam jedino da ne mogu
tu, gde - kako pružim nogu -
vezuje me odmah neko,
zauzdava
i potkiva.

Opasno je kao munja.
Opasno je kao metak
kad u meni večno kunja
i muči me moj početak.
Zato bežim.
Trčim.
Tražim.
Stvaram zoru kad je veče.
Nek' od mene život uči
i da tepa i da teče.
Ja sam takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad krenem - krenem ludo,
nestrpljivo,
radoznalo...
Ne znam šta me tamo čeka
u maglama izdaleka,
al' ako se i pozlatim,
il' sve teško, gorko platim
ja ću uvek samo napred.

Nikad neću da se vratim.
 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
18.06.2010
Poruka
5.646
Mreza

I
Vredi li se upuštati u tumačenja stvari kojima
nismo u stanju da sagledamo obim?
milijarde su godina potrebne da se vratimo
u dubine strpljenja.
jer ogromna je starost
tog svojevrsnog čuda koje se zove: nas
dvoje.

u tami prastare prošlosti, baš kao i sad,
ovako, spusti mi polako glavu na neko
bivše rame, i zagledaj se pažljivo u plave
barice neba.

da se ti nisi rodila, neko bi morao biti voljen
na ovom mestu. da se ja nisam rodio,
neko bi umesto mene bio tu da te voli.
drugi bi primili poruku i drugi bi produžili to
što se zove beskrajno.

veruj mi, prva ljubavi, nemoguće je voleti
prvi put u ovoj večnosti.


II
neko vreme sam mislio da imam ogromnu
moć nad dušom večernjih voda. otkrio
sam to slučajno.
ništa ne činim silom. ništa ne činim namerno.
ni naučeno napamet. niti umem da
predvidjam.
jer ja budućnost ne slutim. to ona mene
naslućuje kao daleko proricanje.

jednog je jutra voda postala u jezeru nestvarna,
mekša od želatina.
i ja sam, nadnesen nad nju, umesto moga
lika video nešto čudno: lice jedne
devojčice.

bio sam prvo uznemiren, pa zbunjen i smeten,
pa uplašen, kad je ta slika počela uporno da se ponavlja.

napustio sam jezero i zašao u brda.
ništa se nije izmenilo.
lik se i dalje javljao.



III
ubrzo sam razumeo da nema smisla bežati.
ne prati ona mene, već ja idem za njom.
nadnesem li se nad lokve, bunare ili potoke,
već je čekala tamo.

danima sam se mučio da je noktima oljuštim
sa površine talasa. i nije mi uspevalo.
onda sam pokušavao da je dotaknem usnama
i na prevaru posrčem. i skoro sam
se udavio.

skakao sam u nju. i gnjurao se uzalud. pleo
sam mreže od trave, vrše od grabovih mladica i zabacivao udice.
gadjao sam je kamenjem, a kamenje se vraćalo
i tuklo me po licu.

i ma koliko se trudio da je odatle izvadim,
uvek bi na dlanu ostao njen izgužvani
osmeh, mokar kao celofan, i curio mi
kroz prste.
a lik je u vodi bio i dalje jasan i netaknut.


XIX

veruj mi, poslednja ljubavi, nemoguće je voleti
poslednji put u večnosti....
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
10.05.2010
Poruka
2.064
ROĐENDANSKA PESMA

Ja mislim da smo svi redom
iz lepe ljubavi rođeni,
ogromne, čudne i drhtave
kao jasike zelene.

Posle su došle kolevke,
cucle i zubi i ostalo.
I noći kad smo kmečali.
I pelene. Pelene. Pelene.

Svejedno je da li su oblaci
jesenjim nebom tumarali,
ili je košava bila,
ili je mećava bila,
ja mislim: oni su videli
sva sunca kad su nas stvarali.
Zato je kosa bebama
meka i topla k'o svila.

Ja mislim da su se voleli
i mislim da su zamišljali
najlepše usne za nas,
najlepše oko i dlan.
I želeli su da budemo
najbolji na ovom svetu.
Da li se ikad upitaš,
ličiš li na njihov san?

Mama i tata su stari već
i kažu: ljubav vene.
A ljubav njihova ostaje
i u nama se širi.
I nastavlja se. Nastavlja
u nekom malenom švrći
što će iz našeg srca
uskoro da izviri.


Školjka je žena...

Školjka je žena,
kneže moj.
A veruj: u svakoj ženi
postoji nešto hranljivo.
Neko ima ključ za nju
i otvara je u prolazu
- možda: bezazleno sasvim,
- možda: iz čiste obesti,
- možda: tek tako, iz zanata.
Onda je srče.
Onda je baca.
Jer šta će njemu ljuske.
I onda ode dalje za nekim novim školjkama,
jer on to tako jednostavno
i tako prirodno čini.

A neko nikad neće imati ključ.
Raskrvariće usta dok to otvara.
Izlomiće sve nokte.
I mučiće se.
I kad otvori školjku
i kad je napokon posrče,
vikaće:
nije to ta školjka.
Ljudi,
zar je to ono što sam hteo?

Neko baci školjku o kamen
i polupa je.
Gleda u njene krhotine
i kao da uživa u njenom ugibanju.
I ostavi je da se muči na suncu.
I ostavi je da se suši na suncu.
I da od njenog mekog tela
ostane malo gorke školjke.

A neko,željan školjki,
plaća svom svojom starošću
da mu ih drugi otvore i donesu.
Na nekom srebrnom poslužavniku,naravno.
U neko srebrno vreme.
Pred neku srebrnu smrt.

Neko ne voli školjke,
ali nema šta drugo da jede,
kneže moj,
i on ih jede dok drugi ozbiljno misle
da on u njima uživa.

Ti znaš da sam ja onaj koji školjke
prevari da su ptice
i kad se razmašu krilima svojih ljuštura
da polete,
– ulazim u njih precizno kao zrno.
I – mi zajedno trajemo.
I – mi se zajedno mučimo.
I – mi zajedno rađamo po malo bisera.
što obasjava svet.
Bolje da si mi doneo običnu mrvu peska.
Možda bih oko tog zrnca
sam sebi sagradio školjku
kakvu ti ne razumeš:
školjku neba i zemlje.
I možda bih oblagao to zrno dobrotom božanskog.
i možda bih ga ugojio u dragi kamen svog sna
i ne bih njime ukrasio
srce nijedne druge školjke.
Možda bih,
stvarno,
uz njega umeo samo da sanjam.
Ti ništa ne razumeš,
kneže moj.
Ja govorim o porodu.
Ja govorim o potomcima mog potomstva.



O CIRKUSU

Ujedi nekog
pre nego što odeš sa ovog sveta
i onda se izvini
uz bezazlen osmeh - samom sebi.
To je cirkus.

Ujedi sebe
pre nego što ovaj svet iz tebe ode
i onda se izvini
uz bazazlen osmeh - nekom drugom.
To je cirkus.

Izvadi veštačke vilice.
Cilj cirkusa je da neću da ti pokažem
da već znaš
da sam ti se pokazao.

Zatim bez zuba načini poklon
i nasmej se bezazleno.
Drugi su platili ulaznicu.
Ti si platio izlaz.
To je cirkus.


KAD MI NEDOSTAJEŠ

Mislim tudje misli
Kradem svoje vreme
Provlačim ga
Izmedju oblaka, snova,
Daljine i snega...

Kada poželim
Da ti nedostajem
Odsanjam pesmu
Zatvorim oči
I na kaldrmi zamislim
Cvet beli.

Kada te nema
Jer tako hoću
Zaledim osmeh
U sebi kažem ime
Udahnem duboko
I pomislim
Tako mi nedostaješ...

''Samo ostatak nas u drugome i drugoga u nama, samo to nazivamo besmrtnošću smrtnih stvari.''
-Zamislite tu nesreću kad neko ne ume da bude ono što zaista jeste, i da u tome što jeste bude i svečan i uspravan,
nego vam stalno zavidi što ne zna da bude: "vi".Miroslav Antić
 
Član
Učlanjen(a)
18.06.2010
Poruka
5.646
EKSPRES ZA SEVER

Mozda niko nije umeo da te zeli ovako
kao ja nocas.

Tvoje ruke bele kao samoca.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voca.
Tvoj malo sustavi glas.

Sa nosom decackim prilepljenim
uz okno vagona,

nejasan samom sebi
kao oprostajno pismo padavicara,

i cudno uznemiren toplinom
kao razmazen pas,

putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu jos neslucene predele,
da drvecu pozelim najlepsu laku noc
na svetu,

da se vrtim kao lisce,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Kad bi jastuci progovorili

Kad bi jastuci progovorili
o tome sta neko sanja i krije,
kada bi zaista progovorili
o tome sta neko radi kradom,
o devojcici,
na primer,
sto imitira starije
i nesto spletkari... spletkari,
sva izbrljana pomadom,
ili o decaku
sto se tupim ziletom brije
- kao: kuburi covek s bradom,
i sve ostalo kad bi progovorili
o tebi
i o meni,
bilo bi da se place i smeje
i da se pocrveni.

Srecom: jastuci nista ne govore.
Cuvaju milion tajni u mekoj belini perja.
Oni su kao ladje,
velike bele ladje,
sto plove u nemoguce,
u snove,
u bezmerja.
Uvece te odvedu.
U zoru te dovedu,
I zna se: sve je u redu...
 
Član
Učlanjen(a)
10.05.2010
Poruka
2.064
Ovaj poeta nosio se mišlju da je i u ljubavi više davao nego što je dobijao. Žene su brzo osjetile da zanos nije dovoljan za brak. Da je to predigra, a za igru su potrebne realne stvari. Neka vrsta racija u svemu, pa i u osjećanjima. Poeta se sa time nije mirio.

Raskidao brakove čim su zapali u krizu. I uvijek se novom snu predavao. I tako bi to trajalo, da nije došla opaka bolest. Pa i nju je pjesnički prihvatao. Kao neumitnost. A to je umio, ponekad i sa ciničkom opaskom. Iako je dijagnoza bila crna, nije prestajao da piše. I da igra šah. Sa ljekarom koji ga je liječio, tražio je crne figure, koje su, govorio je, u dosluhu sa njegovom bolešću i sudbinom. Kad bi odnio pobjedu nad protivnikom, likovao je: Još se ne spušta moja zastavica!

Majka Melanija doživjela je sinovljevu smrt. Za života ga nije opominjala da umjerenije živi. Znala je za njegovu boemiju, rastave. Nikad ni riječi prigovora. To je Antić s ponosom isticao. To bi mu poništilo punoću života. Kako je majci bilo u srcu, druga je stvar Utjeha joj je bila što je iza njenog Mike ostalo šestoro djece.

Roditelji su bili učitelji i stalni selidbenici: Mokrin, Kikinda, Pančevo. U Pančevo se porodica doselila 1941. godine. Tu proživjela tamne okupacijske dane. Tu je napisao i prve stihove, prvi se put zaljubio.

Poslije slijede gimnazijski dani, fakultet, rad u listu ”Pančevac” gdje je pored novinskih tekstova i uređenja dječje strane pravio i strip, sa naslovom ”Bata iz Banata”. Poslije se na životnoj traci smjenjuju različita zaduženja i obaveze. U Beogradu i u Novom Sadu, gdje je proveo punih trideset godina kao slobodni reporter ”Dnevnika”.

U njegovom biću bio je usađen gen da se živi brže od života, ne ispuštajući iz vida same dubine života, koje je u pjesništvu otkrio. Antić se brzo od trauma oporavljao i pribrao. Poslije njih imao je veće nalete na stvaralačkom planu. Kad se njegova ličnost sagleda iz blizine, iz životnog i stvaralačkog ugla, uočavamo da je tempo strasti prelazio u nagle fortisime, u intenzitet najjače vrste. To je moralo naći odraza i na njegovo zdravstveno stanje.

U trenucima njegove bolesti, kada je stvarnost bila odveć maglovita, Antić se osvrnuo, u posljednjim časovima, na svoje vrijeme i njegove vrijednosti. To je bilo pri uručenju jedne književne nagrade u Novom Sadu. Evo doslovno tih riječi: ”Srećan sam što sam dobio pravo crveno priznanje. To je nagrada koja se dobija za čuvanje revolucije obrazom kao bombom, čašću kao puškom, dostojanstvom, slobodom i pameću. Ima jedna revolucija u kojoj sam živio u toku rata i u posleratnim godinama. Ovo naše danas je deo te revolucije. Čuvajte je.”

Kad je umirao rekao je da mu niko ne drži govor.

Tako je i bilo. Jedino u njegovom rodnom Mokrinu, na dan njegove smrti, održali su pisci književno veče u čast preminulog pjesnika. (Žarko Đurović)


Svetlosne reklame

Postovanje njihovoj lakomislenosti
od plave magle duse
i staklene koze

pa nije bas svako umeo u olujnim nocima
kad ga razbijaju ledom i komadima crepa

da zivi poslednji put
i umire poslednji put
namigujuci
miroslavanticxp4.gif



Deca imaju običaj da kvare svoje igračke,
jer traže u njima srce.

Vade lutkama oči da vide kako radi vid.
Izvrću pajace na naliče da opipaju obe strane
dodira.

Medvedima i tigrovima paraju plišane glave
da im otvore misao i razumeju namere.

Ona znaju majstoriju disanja unatraške,
od: posle smrti, do: pre rođenja.

Zato, kad kidaju oblik da dodju do njegovog unutra,
znači da, jednostavno, ne trpe završene stvari.

Deca u sebi imaju nešto od božijeg načina:
preveliku radoznalost početka.




Promašaj ili čarolija

Isto delo, gledano iz raznih pobuda,
može da bude promašaj ili da bude čarolija.
Ista daljina, merena raznim potrebama,
može da bude tu negde, ili da bude čak onamo.
Ista svetlost za nekoga je melem,
za nekoga opekotina.
Ne menjaju se gibanja, vreme i bezgraničnost.
Ne menjaju se reči, nego njihovo značenje.
_________________

Nosim u sebi prirodno pravo da se osećam slobodan.
Pre svega slobodan od grešne religije sebe,
sve više opranog na ivicama dostojanstva.
Zato i ne mogu da kleknem, bože. Izvini me.
Stojimo jedan prema drugom.
Ovo trgujemo nas dvojica mojom i tvojom nežnošću.
Evo ti. Daj mi. Pa ćemo na kraju sabrati.
Ovo je moja poslednja molitva.

Ti imaš vekovima sebe.
Pa šta još onda hoćeš?
Prestani da me proganjaš bar ovih nedelja,
ovde u Lenjingradu, i ostavi me na miru.
Lutam.
Tražim hotel "Angleter" gde se ubio Jesenjin.
Pričala mi je Julija Sonceva, supruga pokojnog Dovženka,
kako je Majakovski doživeo tu smrt.
Ne kao u pesmi sa posvetom.

Hotela "Angletera" nema.
Prekrstili su ga.
Moji pratioci izbegavaju da me tamo odvedu,
nego me vode kod Puškina.
Bože, pa njegova je radna soba bila prolazna.
Kao čekaonica na stanici.

Gospode, molim ti se, ostavi pesnike na miru i u životu i u smrti.
Dosta nas je nas samih.
Jedino, ako si bio u nekoj našoj budućnosti,
prišapni mi pošteno, priznaj mi kao čovek, ličimo li na sebe?

Nebo polako otežava od oreola jare.
Naslikam stazu do Piskarevskog groblja, odlutam tamo bos,
a noge mi u povratku ostavljaju pastelne tragove.
Odem ponovo.
Zalutam.
Nestanem.
I svi se užasavaju i dugo me oplakuju.

Onda polako počinjem da crtam daleke predele.
Naslikam sebi kolevku na onoj istoj stazi i vidim kako se vraćam ozaren i opet živ.

Pomagaj bože, kakva je to čarolija kojom umem da pomirim obadve opne ovog sveta?
Možda to nije snaga?
Možda je orijaško čuđenje koje se u nama javi
kad ipak konačno shvatimo da nismo usplahireni?

Oljušteno od magle, jutro je siromašnije od tišine.
Nedostaje mu, sigurno, moja uobrazilja da iz svakoga nestajanja put vodi u nastajanje.

Krila ne rastu iz tela, nego iz dubine duha.
Zašto se mučim da utvrdim da li postoji ili ne suprotno klupče svesti?

Ja nisam rođen hotimice, niti mi se taj oblik iznenada dogodio.
Ja sam nešto od sebe samog i polako se vraćam sebi potpuno prirodno,
kao što mi se vraća srce, čvrstina pršljenova ili dar disanja.
Bože moj, pomoli mi se sa ikone. Uslišiću ti moju molbu.
Isakijevski sabor, 1976
 
Poslednja izmena:
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Miroslav Antic o sebi

Miroslav Antic o sebi

"Rođen sam 1932. godine u severnom Banatu, u selu Mokrinu, gde sam išao i u osnovnu školu. U gimnaziju sam išao u Kikindi i Pančevu, a studirao u Beogradu. Živim u Novom Sadu. To je čista moja biografija. U stvari, ja svima kažem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih želeo, još nemam, i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio, dramskih tekstova, reportaža u novinama... Svakog jutra poželim da počnem jednu odličnu biografiju, koja bi poslužila, ako nikome drugom, bar đacima u školi, jer oni, nažalost, moraju da uče i život pisca.

Ja bih bio najgori đak, jer ni svoj život nisam naučio. A radio sam svašta. Bio zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, radio kompresorima, obrađivao drvo, umem da napravim krov, glumio u jednom lutkarskom pozorištu, čak i pravio lutke, vodio televizijske emisije, bio konferansije...
Imam i neke nagrade i priznanja. Dve "Nevenove". Jednu za životno delo u poeziji za decu. Goranovu nagradu. Nagradu Sterijinog pozorišta. Zlatnu arenu za filmski scenario. Nagradu oslobođenja Vojvodine. Sedmojulsku nagradu Srbije. Nosilac sam ordena zasluga za narod. Neko bi od svega toga mogao da napise bezbroj stranica. Recimo: uređivao list "Ritam" ili uređivao Zmajev "Neven"...

Najviše bih voleo da sami izmislite moju biografiju. Onda ću imati mnogo raznih života i biti najživlji među živima.

Ostalo, što nije za najavu pisca, nego za šaputanje, rekao sam u pesmi "In memoriam".
I u svim ostalim svojim pesmama."

 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Posle ljubavi

Oprastamo se,
oprastamo se i strasno dugim nogama
odlazimo u svet.

Ti u svoju mladost
onuda iza fabrika,
iza pristanista
i mosta,
niz raskrsca koja se razilaze kao posvadjani ljudi.

Ja u svoju mladost
onuda uz prugu,
gdje trava ima okus vode,
peska
i sunca.

Nikad vise necemo sedeti u istoj klupi
ni jedno od drugog prepisivati zadatke,
ni deliti uzinu na odmoru.
Nikada se vise necu smejati tvojim olinjalim lutkama
ni ti mom neukrocenom zvrku na temenu
za koji su me vecito cupkali
oni sto sede iza nas.
Nije ovo vise zavrsena samo jedna skolska godina.
Kazu:
gotovo je detinjstvo.
Jedno veliko detinjstvo danas je gotovo.

Kazu,
i svi su zajedno radosni
i kotrljaju se niz stepenice kao saka prosutih klikera,
i svi su smesni od zadovoljstva
kao plastelinske figure,
i svi su sareni i cudni
kao grad za vreme velikih praznika.

Samo ja znam:
nikada vise,
nikada vise ,
necemo se uhvatiti za ruke
ni hodati od ugla do ugla
i pokusavati uzalud da se setimo dok cutimo
necega vrlo vaznog,
necega toliko ogromno vaznog
cega se razdvojeni nikada vise necemo moci setiti.

 
Natrag
Top