Ivo Andrić

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
"Na Drini ćuprija" na hebrejskom

"Na Drini ćuprija" na hebrejskom

Istoričar, kulturolog i profesor Univerziteta u Tel Avivu Rami Dovrat poklonio je Spomen-biblioteci "Ivo Andrić" iz Višegrada knjigu "Na Drini ćuprija" na hebrejskom jeziku.

1.jpg

VIŠEGRAD - Istoričar, kulturolog i profesor Univerziteta u Tel Avivu Rami Dovrat poklonio je Spomen-biblioteci "Ivo Andrić" iz Višegrada knjigu "Na Drini ćuprija" na hebrejskom jeziku.
Knjigu je u biblioteku donela Olivera Todorović, direktor Turističke organizacije Višegrad.
- Profesor Dovrat je u septembru boravio u Višegradu kada je obilazeći kulturno-istorijske znamenitosti ovog grada posetio i višegradsku biblioteku i učionicu Ive Andrića. Tada je obećao da će se potruditi da u Tel Avivu nađe knjigu "Na Drini ćuprija" na hebrejskom jeziku i da će nam je poslati, što je evo i učinio - rekla je Todorovićeva.

U pismu koje je stiglo zajedno sa knjigom na adresu "Za Višegrad", Dovrat je naveo da je knjigu pronašao u jednoj antikvarnici u Tel Avivu i da je štampana 1959. godine.
Knjiga je izložena u Spomen-biblioteci "Ivo Andrić" koja broji 28 prevoda romana "Na Drini ćuprija" na svetske jezike.

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ivo Andrić - 38 godina od smrti nobelovca

Ivo Andrić - 38 godina od smrti nobelovca

Na današnji dan, pre 38 godina, u Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, preminuo je jedini srpski nobelovac, književnik Ivo Andrić.

1.jpg

Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austrougarskoj. U gimnazijskim danima bio je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je naprednom nacionalnom pokretu ''Mlada Bosna'' i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti.

Svoju prvu pesmu ''U sumrak'' objavio je 1911. godine u ''Bosanskoj vili''.
Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga je zatekao Prvi svetski rat. Po izbijanju rata vratio se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga je uhapsila i odvela u Šibenski, a potom u mariborski zatvor u kojem će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Za vreme boravka u mariborskom zatvoru, Andrić je intenzivno pisao pesme u prozi.


Po izlasku iz zatvora, Andriću je bio određen kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem je ostao sve do leta 1917. godine. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru - godine 1920 bio je postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi ''Nemiri'', pripovetke "Ćorkan i Švabica'', ''Mustafa Madžar'', ''Ljubav u kasabi“... Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti, a 1961. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost za roman ''Na Drini ćuprija''. Neke od njegovih najpoznatijih dela su - ''Nemiri'', stihovi u prozi (1920), ''Put Alije Đerzeleza'', (1920), ''Most na Žepi'', (1925), ''Anikina vremena'' (1931), ''Na Drini ćuprija'' (1945), ''Gospođica'' (1945), ''Prokleta avlija'', novela 1954....


U Galeriji RTS-a sutra će biti otvorena izložba ''Andrićeva lica'' povodom 38 godina od Andrićeve smrti, a isto sutra u Javnoj biblioteci Manuel Alvar, u Madridu biće otvorena izložba ''Ivo Andrić - pisac i diplomata''.

U času smrti imao je nepune 83 godine, a u Andrićevoj beležnici je ostao zapis: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..." Srbija je 2011. godine obeležila dva jubileja - 100 godina od objavljivanja Andrićevog prvog književnog rada (u časopisu "Bosanska vila") i 50 godina od kako je dobio Nobelovu nagradu, a u oktobru prošle godine i 120 godina od njegovog rođenja.

Izvor: Tanjug
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ivo Andrić uskoro u digitalnom izdanju

Ivo Andrić uskoro u digitalnom izdanju

Dela Ive Andrića do kraja marta 2014. godine istraživačima će biti dostupna i u digitalnom izdanju, predviđeno je potpisanim ugovorom između Filološkog fakulteta u Beogradu i Naftne industrije Srbije.

1.jpg
Andrićeva dela biće dostupna istraživačima i u digitalnom izdanju

Ugovor kojim će NIS finansirati digitalizaciju svih tekstova, rukopisa i lične prepiske Ive Andrića su na Filološkom fakultetu potpisali dekan te obrazovne institucije Aleksandra Vraneš i zamenik generalnog direktora NIS-a Dmitrij Fomenko.

Vraneš je na konferenciji za novinare rekla da će digitalizacija rukopisa Ive Andrića biti završena do marta sledeće godine i da će istraživači preko internet stranice digitalne biblioteke Filoškog fakulteta moći da ih koriste.

U elektronsko izdanje će biti prebačeni tekstovi, rukopisi i prepiska Ive Andrića iz njegovog ličnog fonda koji se čuva u njegovoj zadužbini i fondova Srpske akademije nauka i umetnosti, Narodne biblioteke Srbije i Univerzitetske biblioteke "Svetozar Marković", rekla je ona.

Istraživači koji žele da proučavaju delo Ive Andrića moći će do digitalnih rukopisa da dođu i preko linkova na internet stranicama njegove zadužbine i SANU. Vraneš je navela da će posebnim ugovorima biti preciziran način korišćenja Andrićevih rukopisa.

Zamenik direktora NIS-a Fomenko je rekao da ta kompanija uglavnom sarađuje sa tehničkim fakultetima univerziteta u Beogradu i u Novom Sadu, ali je istakao da NIS kao srpska kompanija želi da pomogne u izučavanju srpske književnosti.

Izvor: Beta
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Gradska luda i nesrećna Jevrejka

Poznato je da je slavni nobelovac bio nenadmašni majstor slikanja ljudskih sudbina, onih malih, običnih ljudi čija istorija nije poznata za razliku od poznatih slavnih.Tako Andrić u najpoznatijem romanu samo nekoliko rečenica daje Mehmed-paši Sokoloviću, zadužbinaru ćuprije na Drini, ali zato višestruko veći prostor posvećuje gradskom skitnici Ćorkanu. Kritičari i poznavaoci dela Ive Andrića poslednjih godina tvrde da su mnogi junaci njegovih pripovedaka i romana zaista i postojali samo što ih je on oblačio u literarno ruho urezujući tako njihovo ime u kamen večnosti.


1_zpsc316f038.jpg

Porodica Celermajer sa Lotikom

Postojala je Lotika, vlasnica istoimenog hotela kod ćuprije na Drini, žena koja je obeležila razdoblje austrijske vladavine ovim gradom a čiji se grob sa skromnim natpisom nalazi na bregu Okolišta, iznad Višegrada.

O Ćorkanu je Andrić pričao piscu Ljubi Jandriću koji je zapisao mnoga piščeva sećanja, misli i zapažanja.

- Postojao je Ćorkan, kako da nije, pomalo nastran i siromašan čovek, poznat po celoj varoši. Čini mi se da sam ga najcelovitije dao u pripoveci "Mila i Prelac" - kazao je Andrić a zapisao Jandrić. Ćorkan je kao gradska luda, čovek kome se zbog njegovog izgleda, postupaka i naravi smejala čaršija postao sinonim za sve one, koji u svim vremenima, političkim sistemima i prilikama uveseljavaju dokone ljude a koji ih, na poseban način čuvaju i hrane i brinu" se za njihovo zdravlje.

2_zps492dd986.jpg

Lotika sahranjena na bregu Okolišta


Profesorka Srednje škole "Ivo Andrić" Divna Vasić je istraživala likove Jevreja u Anrićevim delima vezanim za Višegrad i došla do zanimljivih zapažanja. Santo Papo je bio čaršijski trgovac i imao je gvožđarsku radnju a iz Andrićevog romana ga pamtimo po čuvenoj rečenici "Rum za Ćorkana!"

Sudbina ovog višegradskog trgovca, koga pisac pominje u nekoliko poglavlja, jeste tragična. Stradao je zajedno sa ženom, dve ćerke i sinom u nemačkom logoru Belgenbenzer.

- Andrić je rekao da je postojala Rifka, mlada Jevrejka nesrećno zaljubljena u hrišćanskog vojnika. Pripadala je porodici Rajner. Da ne bi povredio uglednu porodicu, njen lik je smestio pod prezimenom Papo - napisala je Vasićeva.
U naučnom radu "Ljudi iz kasabe kao književni junaci u romanu "Na Drini ćuprija" lik gazde Pavla Rankovića (Branisavljevića) Vasićeva otkriva i identitet ovog lika kome je pisac promenio prezime.

Andrićev gazda Pavle Ranković, najugledniji srpski trgovac u višegradskoj čaršiji pojavljuje se u poglavljima koja govore o relativnom blagostanju i miru koji već neko vreme vlada u kasabi. To je period s kraja 19. i početka 20. veka; to je vreme kada je zemljom "stao da kruži novac u dotad neviđenim količinama i što je glavno, javno, smelo i otvoreno."

Vasićeva je došla do podataka da je Pavle Ranković u stvari bio Pavle Branisavljević čiji se dućan nalazio u blizini mosta, u srcu čaršije, gde su bile sve značajne srpske, muslimanske i jevrejske radnje, magaze i mehane i Lotikin hotel.

U ovom periodu uspona mijenjao se kao i sama kasaba - "ne nosi više narodno odelo, nego "tesno" građansko (...) na njemu je uvek košulja sa štrikanim grudima, tvrdom kragnom i okruglim manšetama na kojima beleži brojeve i privremene račune. On je već odavno uspeo da zauzme prvo mesto u višegradskoj čaršiji", napisao je o Pavlu Andrić
Vasićeva je utvrdila da je Pavle Branisavljević jedva preživeo Prvi svetski rat a posle toga je obnovio dućan u čaršiji. Umro je 1934. godine i sahranjen na gradskom groblju u Crnči u Višegradu.

- Već više od šezdeset godina niko iz porodice Branisavljević ne živi u Višegradu. Potomci su rasuti po celom svetu - zaključila je Vasićeva.

Na sadašnjim i budućim ljubiteljima dela Ive Andrića je da istražuju ko je bio Avdaga Osmanagić, da li je zaista postojala Fata Avdagina i Mustajbeg iz Nezuka...

Rabini iz kasabe


Davida Levia, rabina, Andrić pominje u poglavlju romana "Na Drini ćuprija" kada austrougarska vojska zvanično ulazi u kasabu. Prema istraživanju Vasićeve, članovi njegove porodice su najvećim delom finansirali kupovinu zemlje za gradnju sinagoge a nekoliko naraštaja Levi su bili rabini. David Cingler je bio lekar a njegova porodica se bavila hotelijerstvom.

Izvor: Vesti online
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Nosite ih svuda sa sobom: Andrićeve misli o pameti, budali i fukari

99013886121277089372.jpg


Bio jedan od onih ljudi čije misli osvešćuju, a istina koju nose umeju da zaprepaste i postide.


Ivo Andrić (1892-1975) je umro na današnji dan pre 39 godina, a pre 53 je nagrađen Nobelom za roman ’Na Drini ćuprija’. Ne postoji čovek koji se ne može pronaći u njegovim mudrim rečima i iz ostalih romana (Znakovi pored puta, Ex Ponto, Prokleta avlija, Travnička hronika, Gospođica) i pripovedaka... Ovo su samo neke od Andrićevih misli i citata koje možete poneti svuda sa sobom. Uvek zatrebaju.


.......


Živimo! Da, gospodine, ali kako? Kao da smo na velikoj santi leda koja, sivim okeanom pod bezimenim nebom, plovi sve brže u nepoznatom pravcu, i sa svakim danom biva sve uža i tanja.


Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost, I kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrede i znače više nego čitavi dani i meseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohteva.(Njihova propinjanja su ćudljiva i nezdrava, njihova zadovoljenja nesigurna i kratkotrajna, sama sebi cilj i svrha!) A minut čiste radosti ostaje u nama zauvek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti.


Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočaranjem, pa ma kako teško ono bilo.


Čuvajte se onoga koji živi u vama i na kojeg zaboravljate, a koji često, pred veče, donosi brza rešenja zbog kojih se, te iste noći, budite kao od udarca i, obliveni vrelim znojem kao rastopljenim olovom, propadate od sramote zbog sinoćnih lakomislenih odluka.


Kod unutrašnjih borbi koje čovek vodi sa samim sobom i sa nepoznatim silama u sebi, važi više nego igde pravilo: ne predaj se nikad.


Dođu tako ponekad vremena, kada pametan zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati.


Što je više pazio šta će uraditi, sve se teže rešavao da uopšte nešto uradi, i sve je manje i radio.


Vrline jednog čoveka mi primamo i cenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima.


Nije najveća budala onaj koji ne zna da čita, već onaj koji misli da je sve što pročita istina.


Ja se ne bojim ljudi, već onog neljudskog u njima.


Nema te sposobnosti ni te dobre osobine koju mi ne bismo želeli da pripišemo sebi; samo što tu želju ućutkava u nama kontrola razuma, ali ograničeni i jednostavni ljudi ne umeju da je sakriju, nego govore o njoj otvoreno i javno se brukaju i čine smešnim.


Drskost i upornost su brat i sestra. Drski i uporni ljudi nikad se ne mogu popraviti u svojim manama i slabostima, jer oni, ne osetivši nikad rđave posledice svojih mana na sebi, i ne primećuju da ih imaju. I stoga treba od takvih ljudi bežati što dalje.


Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna i nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđanje.


Od straha su ljudi zli, podli i surovi, ali od straha mogu biti i darežljivi, pa čak i dobri.


Čovek, da ne bi stao i klonuo, vara sam sebe, zatrpava nedovršene zadatke novima, koje takođe neće dovršiti, i u novim poduhvatima i novim naporima traži nove snage i više hrabrosti. Tako čovek potkrada sam sebe i vremenom postaje sve veći dužnik prema sebi i svemu oko sebe.


Za život treba mnogo napora i za svaki napor nesrazmerno mnogo hrabrosti.


Toliko je bilo stvari u životu kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti.

Izvor: Bizlife.rs
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
ZNAMENITE SRPKINjE

Andrićeva žena koje nema

Milica Babić, naša prva školovana kostimografkinja. Posle smrti prvog supruga, udala se za jedinog srpskog nobelovca, sa kojim je dve decenije bila u tajnoj vezi

RGQRIEj.jpg


KADA je tog, 10. decembra 1961. godine, Ivo Andrić ušetao u svečanu salu Švedske kraljevske akademije, u kojoj će mu kralj Gustav VI uručiti Nobelovu nagradu za književnost, zasvirala je sevdalinka "Kad ja pođoh na Bembašu". Velikan od pera nije bio sam. Pod ruku ga je, u raskošnoj plavoj haljini, sa crnom mašnom na kosi, držala Milica Babić. U to vreme njihov bračni staž je brojao tri godine, ali se ljubavni merio decenijama, čak dve. Nobelovac više nije krio da je Milica zapravo "Jelena, žena koje nema", ona o kojoj je pisao dok su se tajno voleli, a ostali mogli samo da naslute ko ga je inspirisao na takve redove. Sada su svi znali da je ona njegova Lepa, kako joj je govorio. I da se u pismima koja joj piše, potpisuje sa "tvoj Mandarin, koji te nežno grli". Imala je Milica svoju priču i nezavisno od Andrića. Istorija je pamti kao prvu srpsku školovanu kostimografkinju, a njene kreacije su upotpunile sijaset velikih pozorišnih komada.

Milica Babić je rođena 2. septembra 1909. godine u Bosanskom Šamcu, u domu imućnog trgovca Stevana i majke Zorke. Kako je od malena volela da crta, a drugi u tome prepoznavali talenat, otac ju je posle završene male mature poslao u Beč. Pet godina se usavršavala u Školi primenjene umetnosti Austrijskog muzeja za umetnost i industriju, a potom se specijalizovala za pozorišni i modni kostim. Zorica Janković, istoričarka i kustos Istorijskog muzeja Srbije, navodi da je Milica 1931. stigla u Beograd, gde je postavljena za slikara kostima, odnosno kostimografa Narodnog pozorišta.

- Vidno je napredovala radeći sa pozorišnim slikarima Jovanom Bijelićem, Stanislavom Beložanskim, ruskim emigrantima Vladimirom Zagorodnjakom i Vladimirom Žedrinskim, posle čega je postavljena za prvog predavača na predmetu Istorija kostima i perike, u tek osnovanoj Glumačkoj školi Narodnog pozorišta - kaže Zorica.

Negde u to vreme se udala za Nenada Jovanovića, uglednog novinara i prevodioca, sekretara Centralnog presbiroa, sa kojim se 1939. preselila u Berlin, kada je on postavljen za atašea za štampu. Milica nije mogla da bude samo nečiji "pratilac", žena bez profesije, pa je u Nemačkoj radila kao modni dopisnik Politike. Drugi Svetski rat je bio mučan za Nenada, jer je dobar deo proveo u logoru Dahau. A kada je zemlja bila oslobođena, pozorišni život u Beogradu je počeo da bukti. Otvorio se prostor za Miličin talenat. Ali, kako u opštoj nemaštini napraviti kostim? Od čega? Jedino od želje, mašte i kreativnosti.

- Za prvu posleratnu operu "Evgenije Onjegin", Milica je iskoristila džakove. Poslužila se i padobranskom svilom da bi iskrojila kostime za delo "Knez Igor" - kaže istoričarka, dodajući da je Milica pažljivo radila i na izradi onih za operu "Knez od Zete", balet "Ohridska legenda", "Aida", "Faust"...

Sarađivala je sa teatrima u Novom Sadu, Šapcu, Nišu, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju, Banjaluci, Ljubljani, Dubrovniku... Ime ove talentovane i markantne žene se nalazilo na gotovo svakom "zvučnijem" pozorišnom plakatu. Tri decenije rada u Narodnom pozorištu zaokružila je sa oko trista premijera, a poslednju kostimografiju uradila je 1961. za operu "Kockar" Sergeja Prokofjeva.

Dok je gradila karijeru, lepa Milica, kako su o njoj govorili, bila je Nenadova supruga. I tako je bilo do njegove smrti, 1957. godine. Za sve to vreme, Milica je bila Andrićeva inspiracija i ljubav. Pisao je da drugi čitaju: „Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!”. Nije prestao.

LQmJoMy.jpg


- Sve je počelo u predvečerje rata, kada su Ivo i Nenad Jovanović preuzeli diplomatsku dužnost u Berlinu. Starom i usamljenom momku, ambasadoru Andriću, sve je više prijalo društvo Jovanovića, zapravo Milice, pa je prijateljstvo vremenom prešlo u grešnu ljubav - navodi Zorica.

Autor knjige "Jelena u životu i delu I. Andrića", Dragoljub Vlatković piše da je to od samog početka velika i prava grešna ljubav i citira zapis našeg nobelovca: "Često mi se čini da sam gori i slabiji od poslednjeg među ljudima".

A Milica se, navodi Zorica, posle Nenadove smrti požalila prijateljici Heleni Jovanović da više ne može da bude sama. I nije bila. U opštini Stari grad, 27. decembra 1958, pred svedocima Aleksandrom i Julijanom Vučo, venčali su se Milica i Ivo. Veo tajne je skinut sa njihove priče. Narednu deceniju voleli su se sasvim javno, nadoknađujući trenutke u kojima im je to bilo uskraćeno. Odmarali su u domu u Herceg Novom, kada je 24. marta 1968. godine Milica imala srčani napad i umrla. Prva naša školovana kostimografkinja i jedina supruga našeg jedinog nobelovca, sahranjena je u Aleji zaslužnih građana na Novom Beogradu. Tamo će sedam godina kasnije biti položena urna Ive Andrića.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Erotski život Andrićevih junaka

Kod Andrića nema eksplicitnih scena, ali je erotizam i te kako prisutan u njegovim delima - navodi Tihomir Brajović autor studije, profesor Filološkog fakulteta.

II7cHNj.jpg

Andrić je bio jedan od najdiskretnijih pisaca

- Erotizam i umetnost Ive Anrića, evo teme u isti mah zavodljive i zazorne, obećavajuće i u izvesnom smislu obespokojavajuće - sažeto kazuje Tihomir Brajović u uvodnoj rečenici svoje treće knjige posvećene opusu nobelovca „Groznica i podvig: ogledi o erotskoj imaginaciji u književnom delu Ive Andrića“ („Geopoetika“).

- Ivo Andrić nije pisac koji potpuno eksplicitno i bez zadrške slika erotski život svojih junaka. Reč je, u stvari, o jednom od najdiskretnijih i najsmotrenijih pisaca u našoj književnosti koji je nešto od profesionalne diplomatske veštine unosio i u svoje pisanje - kaže Tihomir Brajović, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu.

Diskretni opisi

On dodaje da je Andrić, s druge strane, autor koji se nije libio prikazivanja erotskog dejstva i koji je to činio na kulturološki subverzivan način.

- Čitalac je, tako, uskraćen za neposredan prikaz telesne ljubavi hrišćanske devojčice i osmanlijskog zvaničnika u „Mari milosnici“, ali ova bliskost i privrženost mimo volje i običaja okoline ostavlja na njega neizbrisiv utisak. Isto važi i za pripovetku „Anikina vremena“, u kojoj, uprkos sablažnjivoj temi prkosne kurtizane što baca kasabu pod noge, u stvari nema nijedne eksplicitne ljubavne scene, a ipak svaki njen redak odiše neukrotivom erotičnošću koja suspenduje sve obzire, omogućavajući nam nesvakidašnji pogled na oveštale socijalne relacije - navodi Brajović.

Patnja

- Muškarci, sažeto kazuje Andrić u "Znakovima pored puta", uglavnom pate zbog toga što žene nisu onakve kakve oni žele da budu, a žene, obratno, pate baš zbog muškaraca onakvih kakvi oni zapravo jesu - kaže Tihomir Brajović.

Vrhunac u „Travničkoj hronici“

kqLOtcK.jpg

Tihomir Brajović

Autor „Groznice i podviga“ svojevrsni vrhunac takve veštine slikanja erotskog fenomena nalazi u „Travničkoj hronici“.

- U poglavlju koje u bokačovskom maniru s humorom i ironijom maestralno slika prenošenje erotske zaraze s domaćih na strance, s običnih ljudi na aristokrate i diplomate i tako ukrug, u jednom nerazmrsivom klupku što diskretno ali neizbežno briše iluzije, predrasude i predubeđenja svake vrste - dodaje profesor. Kakva je predstava žene/muškarca u onome što se označava kao palanači model sveta koji se raspoznaje u pripovetkama i romanima našeg kanonizovanog pisca?
- Kao kod svih značajnih pisaca, i kod Andrića postoji prepoznatljiva i osobena slika sveta i ljudi u njemu. Najvažnije, suštinski moderno obeležje te slike predstavlja sveprisutna represija mehanizama vlasti i moći nad pojedincima i njihovim životima. U takvom sticaju okolnosti sâm erotizam i njemu primerena erotska imaginacija pojavljuju se kao protivrečno polje slobode, kao svojevrsno utočište i mučilište u isti mah, jer se uticaj pomenutih mehanizama proteže čak i na čovekovu intimu - objašnjava Brajović

Ljubavnice

Glavni junaci Andrićevih pripovedaka i romana, najčešće muškarci koji na ovaj ili onaj način učestvuju u javnom životu (Alija Đerzelez, Ćamil iz „Proklete avlije“, Ćorkan iz „Na Drini ćuprije“, pripovedač „Jelene, žene koje nema“ i dr), neretko sanjare o idealnim ljubavnicama ili pak zbog „zajažene životne radosti“, kako veli sam pisac, podležu dejstvu erotske pomame koja zahvata takoreći sve, a koju donose kurtizane i javne žene („Ljubav u kasabi“, „Ćorkan i Švabica“ itd).

Izvor: Blic Online
 
UREDNIK
Učlanjen(a)
27.06.2011
Poruka
10.549
Ko je zaista bio Ivo Andrić?
“Za mene je najbolje kad ja pišem, a ne govorim i kad se o meni ne piše i ne govori.”


92662107557fb90c80f91e557528171_v4_big.jpg


Foto: Wikimedia Commons
Piše: Denis Derk

Tako je u autobiografskim zapisima ‘Znakovi pored puta’ uzalud govorio jedini naš književni nobelovac Ivo Andrić, koji će uoči Interlibera dobiti prvu hrvatsku monografiju nazvanu ‘Gospodar priče’ iz pera akademika Krešimira Nemeca, a u izdanju Školske knjige, piše Večernji.hr.

Ovaj portal piše o “opsežnoj i intrigantnoj knjizi”, kojom Školska knjiga zaključuje svoj veliki poduhvat, štampanje Izabranih dela Ive Andrića.

Nemec se potrudio da sklopi što je moguće precizniju Andrićevu biografiju iako su i tu neke nepoznanice ostale nepoznanice. Andrić je za života pažljivo skrivao svoju intimu, imao je malo prijatelja, vrlo uzak krug rođaka...

Otac mu je umro kada je imao samo pet godina (a pre toga je napustio Andrićevu majku Katarinu i sina), deda po majci Antun Pejić obesio se u sarajevskoj bolnici 1894. godine...

Rođenje Ive Andrića upisao je u matici rođenih Crkve Svetoga Ivana Krstitelja u Travniku župnik Juraj Pušek pod rednim brojem 70. Tu je zapisano da je Ivan Andrić, zakoniti sin upravnika Antuna Andrića (1863 – 1896.) i majke Katarine (rođene Pejić), rođen 9. aprila u Travniku u Ulici Zenjak br. 13, kršten u katoličkoj crkvi.

Andrić je bio i ponavljač sedmog razreda sarajevske Gimnazije, mason, diplomata, predsednik tajne đačke protivaustrijske organizacije Hrvatska napredna omladina, ali i član Stojadinovićeve Jugoslovenske radikalne zajednice, ambasador Jugoslavije kod Adolfa Hitlera, ali i predsednik Saveza književnika Jugoslavije nakon Drugog svetskog rata i član Komunističke partije, ali nikada Titov intimus poput Miroslava Krleže.

Andrić “fratarsko dete”


Akademika Nemeca “Večernji” pita da li je utvrdio mesto piščevog rođenja i koje je pravo Andrićevo ime, Ivo ili Ivan?

“Mesto rođenja Ive Andrića ostaje i dalje neodređeno. Dovoljno je pogledati piščeve biografije i podatke po leksikonima ili enciklopedijama: podjednako se navode i Travnik (mahala Zenjak) i Dolac. Teško ćemo doći do prave istine, a možda je nije znao ni sâm Andrić. Možemo prihvatiti ono što imamo, a to je krštenica u kojoj piše da je rođen u Travniku. U restauriranoj kući u Travniku danas je, kao što je poznato, i piščev spomen-dom. Andrić je kršten kao 'Ivan', a to ime se navodi i u njegovim školskim svedočanstvima. Posle je 'Ivan' ostao samo za kućnu, porodičnu upotrebu, dok se kao javna osoba Andrić potpisivao kao 'Ivo'. Samo na naslovnici prvog izdanja knjige ‘Put Alije Đerzeleza’ stoji ‘Ivan Andrić’, zbog čega je pisac poslao beogradskom izdavaču Cvijanoviću protestno pismo iz Rima: ‘Pa ne znam ko mi nadenu novo ime Ivan (?!) kad se ja kao pisac i kao ukazno lice pišem Ivo.'

Ne znamo dovoljno ni o Andrićevom porodičnom poreklu. Istraživanjem Andrićevih korena najviše se bavio Miroslav Karaulac. On navodi da Andrićevi preci (po ocu) potiču iz jednog zaseoka na obroncima planine Čemerno, na samoj ivici Sarajevskog polja. Pritom se pozivao na prve pisane tragove prezimena Andrić u izveštaju kanonskih vikara koji su povremeno obilazili provinciju i popisivali katoličke porodice potvrđujući mirpomazanje. Međutim, novija istraživanja pokazuju da piščevo poreklo vodi od loze Mišića-Andrića iz sarajevskog naselja Zabrđe.

Naravno, treba spomenuti i problem „očinstva“, tj. često podgrevanu tezu da je Andrić zapravo “fratarsko dete“, piše “Večernji”.

Ona ipak ostaje u apokrifnoj zoni, smatra akademik Nemec, koji ističe da je od 1933. do 1939. Andrić išao u crkvu.

* Koju? Je li ostao katolik ili je prešao na pravoslavlje?

“Andrić nije prešao na pravoslavlje. U periodu koji pominjete odlazio je u franjevačku Crkvu Sv. Ante u Bregalničkoj ulici. Održavao je prisne kontakte s beogradskim franjevcima: Augustinom Čičićem, Ljubom Hrgićem i naročito Jozom Markušićem, pesnikom i gvardijanom beogradskog franjevačkog samostana. Beogradska čaršija zvala je Andrića ‘fra Ivo’, a posle rata ‘drug fra Ivo’. Postoji niz potvrda da je pisac slavio katolički Božić. Jednu indikativnu anegdotu prepričava i Andrićev prijatelj, diplomata i pisac Branko Lazarević, u ‘Dnevniku jednoga nikoga’: ‘Kad mu je (Andriću) jedan činovnik Ministarstva, pogrešno čestitao božićne praznike, osorno i jetko mu je odgovorio: ‘Ja sam katolik, ja nisam pravoslavni!’ To je, možda, jedino do čega drži. On je, ako je nešto, katolik.’ Posle rata Andrić je, kao što je poznato, pristao uz novu vlast, a kasnije je postao i član KP”, kaže Nemec.

* O Andriću se često govorilo kao o čoveku prevrtljivih političkih stavova. Zašto je Andrić, kao afirmisani diplomata kog je u diplomatsku službu uveo Tugomir Alaupović, njegov nekadašnji profesor književnosti iz Sarajeva, u osetljivom periodu uoči Drugog svetskog rata čak pristupio Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici kontroverznog Milana Stojadinovića?

“Andrić je bio politički oportunista. Vešto je skrivao svoje pravo lice; razvio je posebnu taktiku maskiranja i vešta prilagođavanja novonastalim prilikama. Služio je revnosno i kontroverznim političarima, poput Cincara Markovića ili Stojadinovića. U Jugoslovensku radikalnu zajednicu upisao se verovatno iz straha za posao i karijeru. Ipak, ni relacije sa Stojadinovićem ni članstvo u JRZ nisu bile prepreka da se posle rata stavi u službu komunističkih vlasti. Zapravo, nije teško otkriti korene Andrićevog političkog kameleonstva. On je vrlo brzo, već 1919, doživeo slom svojih mladobosanskih ideala, razočarao se u novostvorenu državu („prvu Jugoslaviju“) i kasnije je želeo samo udoban život kako bi mogao mirno da se posveti pisanju i književnosti. Zato je bio spreman na brojne i bolne kompromise. Tačno je jednom za njega rekao Đilas: ‘Andrić je bio potreban politici, a ne politika njemu’”, ističe Nemec.

* Da li je skinut veo tajne s navodnih Andrićevih političkih tekstova objavljenih pod pseudonimom u časopisu “XX vek”, a u kojem je Andrić objavio i novelu “Poručnik Murat”, poslednju koju je napisao ijekavicom?

“U časopisu ‘XX vek’ objavljena je serija od dvanaest spoljnopolitičkih komentara potpisanih pseudonimom Patrius. U člancima se, recimo, pozdravlja Anšlus, veliča nemačka politika u Evropi, opravdava spoljna politika Milana Stojadinovića i pozdravlja njegova poseta Hitlerovoj Nemačkoj. Neki istraživači Andrićevih dela (Kalezić, Popović) su zastupali tezu da se iza serije tih članaka kao autor krije upravo Ivo Andrić. Pseudonim Patrius pripisuju Andriću i pouzdani analitičari književnih pseudonima: Davor Kapetanić i Miroslav Vaupotić. Nakon sprovedene lingvističko-tekstualne analize, tezu o Andrićevom autorstvu članaka osporio je Ivo Tartalja. Međutim, pitanje je koliko je lingvostilistika u takvim slučajevima pouzdana metoda. Andrić je 1939. po nalogu Milana Stojadinovića, a povodom posete grofa Ćana, italijanskog ministra spoljnih poslova, napisao i kontroverzni Referat o albanskom pitanju (objavio ga je i komentarisao Bogdan Krizman u „Časopisu za suvremenu povijest“ 1977. godine). Znamo pouzdano da je Andrić autor tog teksta, ali tekstualna analiza teško bi potvrdila da se prefinjeni stilista Andrić može tako vešto prilagoditi birokratsko-političkom diskursu, političkim frazama i formulama”, misli akademik Nemec.

Prijem kod Hitlera


U knjizi “Gospodar priče” Nemec opisuje i Andrićeva ambasadorska iskustva u Berlinu. Pomalo je neobično da je Hitlerova Nemačka prihvatila Andrića za jugoslovenskog ambasadora s obzirom na to da je Andrić bio pristalica atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda, pobornik ujedinjenja južnoslovenskih naroda i uvereni protivnik germanizacije. Ipak, Nemec piše da je Viktor vfn Hiren, šef nemačke ambasade u Beogradu, slao telegrame na više berlinskih adresa u kojima zagovara da se Andrićevo imenovanje prihvati. Andrića opisuje rečima: „On tečno govori nemački, ima oko 45 godina, neoženjen je, Hrvat je iz Bosne, pisac po zanimanju i uvek je bio smatran jednim od politički najsposobnijih rukovodilaca u diplomatskoj službi Jugoslavije. Za vreme svog dugog delovanja u Ministarstvu spoljnih poslova Andrić je uvek održavao vrlo prisne odnose s ambasadom Nemačke i u svim pregovorima pokazivao je duboko razumevanje zahteva i interesa nemačke politike. Svrha njegovog upućivanja u Berlin je da se pokaže koliko se velika važnost pridaje mestu predstavnika u Berlinu i kako postoji snažna želja da se naglasi kontinuitet sadašnje politike prema Nemačkoj. Andrić je dobio odlikovanje Grosskreuz nakon posete gospodina Nojrata Beogradu.“

Kako se navodi u Nemecovoj knjizi, Andrić je obučen u tamnoplavi frak izvezen zlatnim šarama, ogrnut pelerinom, s trorogim šeširom ukrašenim belim nojevim perjem na glavi, 19. aprila u prisustvu ministra spoljnih poslova Joakima fon Ribentropa predao diplomatsku notu nemačkom kancelaru Adolfu Hitleru. Nakon ceremonije održan je i prijem na kojem je Hitler bio domaćin. Kancelar je s Andrićem kurtoazno razgovarao o unapređenju nemačko-jugoslovenskih veza u nauci i kulturi. Dan nakon predaje diplomatske note Andrić je sedeo u počasnoj loži na velikoj paradi priređenoj u čast Hitlerovog rođendana, piše Nemec.

* A da li je raščišćena navodna Andrićeva ponuda da se za vreme Nezavisne države Hrvatske stavi na raspolaganje Anti Paveliću?

“O tome znamo malo i to uglavnom iz emigrantske štampe. Prema svedočenju Marka Čovića, Budakovog sekretara u Ministarstvu vera i nastave, Andrić je pokušao da uspostavi saradnju s NDH. Posrednik u tome bio mu je, navodno, prijatelj i kum Gustav Krklec ,koji je u to vreme živeo u Zemunu. Andrićevu želju da se preseli u Zagreb Krklec je prenio Čoviću, a ovaj je o tome razgovarao s ministrom Milom Budakom. Bio je to verovatno samo Andrićev ‘probni balon’ jer je, nakon povratka u Beograd 1941. godine, osećao strah i potpunu neizvesnost. Sve je ipak ostalo na tim površnim kontaktima; Andrić je brzo video da se ratna sreća okreće u korist saveznika”, tvrdi Nemec.

* Iako je Andrić privatni život skrivao kao zmija noge, u njegovoj biografiji, Nemec nije mogao da izbegne spominjanje njegovog izbacivanja iz masonske lože Preporod u koju je primljen 1925. zbog ljubavnog odnosa s Persidom Keršenijević, suprugom književnika Gustava Krkleca, kojem je Andrić bio venčani kum!? Uostalom, Andrić se i venčao sa udovicom prijatelja. Kakav je uopšte imao odnos prema ženama?

“I o tom segmentu u Andrićevom životu znamo relativno malo, a mnoge stvari su ostale u sferi nagađanja ili trača. Andrić je pomno štitio svoj privatni svet, svoju intimu. Nikome nije dopuštao da u njega zaviri. Meša Selimović, Andrićev dobar prijatelj, navodi da je krio čak i naslove knjiga koje je čitao. Nema sumnje da je Andrić voleo žene i da su žene volele njega, ali i o pravoj naravi odnosa s, recimo, Eugenijom Gojmerac, Zdenkom Marković ili Isidorom Sekulić, znamo vrlo malo. I o ljubavnoj aferi s Krklečevom ženom saznalo se tek iz masonskih izvora. Andrić se oženio kasno, u 66. godini, s kostimografkinjom Milicom Babić. Ali, poznavao ju je od ranije. Kad je Andrić bio ambasador u Rajhu i Milica je boravila u Berlinu jer je njen suprug Nenad Jovanović tada bio šef jugoslovenskog Presbiroa. Družili su se i Andrić je često zalazio u njihov dom. Možda je već tada planula ljubav. Drugi važan segment su žene u Andrićevom opusu. Stvorio je niz magistralnih ženskih likova, od krhke Mare milosnice, preko fatalne Anike, emancipovane Lotike (Na Drini ćuprija), škrtice Rajke (Gospođica) do spiritualne, nestvarne, neuhvatljive, idealne Jelene, ‘žene koje nema’”, objašnjava Nemec.

* Vrlo je često, posebno u počecima svog književnog delovanja koji su vezani za Zagreb, Andrić izuzetno ružno pisao o tom gradu. Zašto?

“Andrić se u Zagrebu nije osećao dobro i nikako nije uspevao – kako sâm piše – ‘da uhvati korene’. Upisao je studije koje nije ni hteo ni voleo (prirodne nauke) jer je samo za tu studijsku grupu mogao da dobije stipendiju. Bio je stalno podstanar, vrlo siromašan, često na ivici gladi. Iz nekih privatnih pisama vidi se da je bilo trenutaka kad je pomišljao čak i na samoubistvo. Bio je i bolestan: pluća su mu bila ozbiljno ‘načeta’. Dobar deo zagrebačkog perioda proveo je u Bolnici Sestara milosrdnica u Vinogradskoj. Bile su to godine egzistencijalnih kriza, teskobe, nemira; našao se na životnom raskršću, nešto je morao da preduzme. Ipak i kad je otišao iz Zagreba i prihvatio diplomatsku službu (1919), on ni na svojim novim destinacijama nije bio srećan: nezadovoljstvo, teskoba i melanholija bile su njegove stalne pratiteljice. Vidimo to iz brojnih pisama iz Rima, Bukurešta, Trsta, Graca, Marseja… U odnosu na zagrebačko doba popravila mu se samo finansijska situacija. Danas u Zagrebu Andrić nema ni ulice ni trga. Njegovo ime nosi samo jedna osnovna škola u Sopotu. A ipak je ovde započeo svoju književnu karijeru, ovde su mu objavljene prve knjige, ovde je postao književno ime”, ističe akademik Nemec.

* A kako je Nemec sarađivao sa Zadužbinom Ive Andrića koja je vlasnik piščevih autorskih prava?

“Posao u vezi s autorskim pravima obavila je Školska knjiga; ja nisam sarađivao sa Zadužbinom. Zadužbina Ive Andrića osnovana je 1976. na osnovu usmenog testamenta. U prisutnosti dvojice svedoka, u sumnjivim okolnostima, sastavljena je 5. decembra 1974. ‘Poslednja želja Ive Andrića’. To je pravno neverodostojan i neoveren dokument; na njemu nema Andrićevog potpisa iako je on tada bio pri punoj svesti. U vreme Jugoslavije u Zadužbini su bili predstavnici svih republika; nakon rata ona je postala samo srpska, a tako se i ponaša trgujući Andrićevim autorskim pravima. Podsećam: Andrić je za života insistirao da njegova Sabrana dela objavljuju udruženi jugoslovenski izdavači (iz Zagreba, Beograda, Sarajeva, Ljubljane, Titograda i Skoplja). To jasno govori da nije želeo se svrstava samo u jednu nacionalnu ‘fioku’. Sapienti sat!”, veli Nemec.

* Da li je monografijom i Andrićevim Izabranim delima taj pisac konačno na velika vrata ušao u hrvatsku kulturu?

“Andrić nije Izabranim delima ‘ušao’ u hrvatsku kulturu jer iz nje nikada nije ni ‘izašao’. Uvek je bio popularan i rado čitan. Evo jedne zanimljive činjenice. U anketi ‘Moj najdraži pisac’, koju je 1970. organizovao Prosvetni odbor Hrvatske, među 40.000 srednjoškolaca u Hrvatskoj Andrić je dobio najviše glasova. Problem s Andrićem u Hrvatskoj nemaju čitaoci, nego, na alost, kulturna i akademska elita. Andrić je književna veličina prvog reda, njega treba zaslužiti. Vreme će pokazati da li smo zaslužili da bude (i) naš”, zaključuje Nemec.




Izvor: Večernji.hr
 
Natrag
Top