Samo sam razmišljao o onome sto si ti pisao i u jednom trenutku prihvatio, jer je bilo neuobicajeno ucenje.
Pogresio sam(Slap je u pravu kada je rekao, ti ces se preko noci vratiti starom verovanju), ne moze se ovo braniti Biblijom, jer tada bismo imali "dva Boga" a Biblija nije politeisticka knjiga.
Upravo me ovo ponuka reći nešto o svemu onome što sam uočio diskutirajući na teme i pitanja -
Jedan Bog,
Božanske Osobe,
Trojstvo. Ja sam katolik, što znači da prihvaćam autoritet Svetog Pisma i autoritet Tradicije, međutim, autoriteti Svetog Pisma i Tradicije su usklađeni, jer je Sveto Pismo samo jedan zapisani dio Tradicije. Ali ostanimo mi ovdje samo na Svetom Pismu, jer i mire izreče problem, "
ne može se ovo braniti Biblijom".
Svi koji pristaju Biblijom braniti određene (svoje) stavove nužno se moraju složiti o nekim
temeljnim kriterijima. Ja ću spomenuti neke koji mi se čine upravo takvima.
1. Potpuno jasno i nedvosmisleno definirati značenje termina ili pojma koji je predmet prijepora i diskusije
2. Nedvojbene izričaje u Svetom Pismu prihvatiti baš onakvima kako su izrečeni
3. Prijeporna mjesta u biblijskom tekstu razriješavati drugim mjestima koja odgovaraju i po kontekstu i po biti prijepora
Koliko je onda Bogova? Bog je jedan, složit ćemo se, jer je na mnoštvu mjesta u Bibliji to
jasno i nedvosmisleno izrečeno. U Bibliji susrećemo Isusa, koji se sam predstavlja
Sinom (Božjim sinom) i
Bogom. Isus, kao Sin, objavljuje nam Boga kao
Oca i komunicira s Ocem, obraća mu se. Isus apostolima obećaje Branitelja,
Duha Svetoga, i šalje ga na okupljene apostole na dan Pedesetnice. Nije eksplicitno napisano, kao za Sina, da je Duh Sveti Bog, ali zato imamo Isusovo upozorenje kako se hula i protiv Sina može oprostiti, ali hula protiv Duha Svetoga neće se oprostiti ni na ovom ni u budućem svijetu. Na koncu, Matejevo evanđelje završava Isusovim uputama apostolima da sve narode učine njegovim učenicima krsteći ih u ime "
Oca i Sina i Duha Svetoga".
Ovdje počinju "problemi" i prijepori. Oca nitko ne spori,
Otac je Bog. A Sin? Sam se predstavio Bogom, nije li onda zaista Bog? Pa u Isusa vjerujemo, moramo mu vjerovati i kada se predstavlja Bogom. Reagirajući "na prvu loptu", pitajući se kako sada još jedan Bog kad je Bog samo jedan, reagiramo baš onako kako su Židovi reagirali i rekli Isusu: "
Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti - čovjek - sebe Bogom praviš." (Iv 10,33). Židovi i jesu "izabrani narod" upravo po tome što su vjerovali da je
Bog jedan. Svi drugi vjerovali su u nekoliko ili čitavo mnoštvo bogova. Zato donekle možemo i razumjeti ove Židove koji "brane" jednog Boga. Računica je jednostavna, 1+1 = 2, a dva Boga su neprihvatljiva, to je Židovima najstrašnije Bogohuljenje. Međutim, koliko god paradoksalno, nevjerojatno i našem umu neprihvatljivo bilo da je i
Otac Bog i da je
Sin Bog, a da je ipak
samo jedan Bog, mi ne smijemo nikako ponoviti grešku Židova koji Sina nisu mogli prihvatiti Bogom. Mi imamo
nedvojbene izričaje u Svetom Pismu i da je
Otac Bog i da je
Sin Bog, a onda to
moramo prihvatiti. Jednako tako moramo prihvatiti da to
ne mijenja onaj prvi nedvojbeni izričaj u Svetom Pismu, dakle, da je
Bog samo jedan. Logika sa Duhom Svetim je potpuno ista.
Kako ovo uopće pomiriti? Kako prihvatiti da je 1+1+1 = 1? Oni koji ne prihvaćaju Trojstvo kako ga je Crkva verbalno definirala, idu čak dotle da kažu kako ni sama riječ Trojstvo ne postoji u Bibliji. OK, u Bibliji ne postoji ni riječ kršćanstvo, što ćemo sada? Čitamo u Djelima apostolskim da se najprije oni u Antiohiji prozvaše kršćanima, znači li to da apostoli i oni koji se krstiše na dan Pedesetnice i svi naredni do ovih Antiohljana nisu kršćani? Naravno da ne znači, apostoli su od dana Pedesetnice kršćani,
apostoli su prvi kršćani. Tako je i sa Trojstvom. Nisu prvi "trojičari" oni koji su verbalno definirali Trojstvo, nego su ponovo apostoli prvi trojičari, jer su oni vjerovali i da je Otac Bog, i da je Sin Bog i da je Duh Sveti Bog.
Crkva do dana današnjega ima jedinstven stav o tome što znači Trojstvo, i upravo takvo Trojstvo propovjeda. S druge strane, onih koji ne prihvaćaju naučavanje Crkve o Trojstvu ima čitavo mnoštvo. Razumskom prosudbom, ovo samo po sebi još nije dokaz da je Crkva u pravu a svi ostali u krivu. Iako je mnoštvo razumijevanja koji ne prihvaćaju Trojstvo kako Crkva vjeruje i ispovjeda, jedno je svima njima zajedničko. Kažu da im razum nikako ne može prihvatiti da je 1+1+1 = 1. OK, ni moj razum ovo ne može prihvatiti i ne prihvaća kada zbrajam golove, kilograme, metre, ili bilo što drugo što mi je mjerljivo, dakle, mojim očima i mome razumu do kraja shvatljivo. Ali ovdje ne zbrajamo ono što nam je i očima i razumu do kraja shvatljivo. Ali, ne možemo Boga staviti na vagu, ne možemo Bogu izmjeriti visinu, ne možemo Bogu locirati poziciju i odrediti koordinate u svemiru, pa zašto onda mislimo da možemo matematički zbrajati Božje objavne osobnosti? Ne upadamo li u istu zamku u koju su, na primjer, još davno upadali ljudi koji su vidjevši munju i čuvši grmljavinu mislili da se radi o
dva različita "sudaranja oblaka"? Pitajući se kako je moguće da je 1+1+1 = 1, ne pokazujemo li zapravo svojevrsni "
sindrom ameba". Što mislite, kako bi mogla izgledati diskusija ameba na forumu
gdje bi amebe diskutirale o čovjeku? Neke od njih bi sigurno tvrdile, pa i ismijavale one druge, da su
sve stanice čovjekova organizma zapravo
jedna ista stanica, jer čovjek je, rekle bi te amebe,
jedna osoba. Iako se nama čovjek "objavio" kao onaj tko ima 100 bilijuna stanica, sve su te stanice zapravo
jedna te ista stanica jer znamo da je čovjek samo jedan, jedna osoba, argumentirale bi ove amebe. Ja ne znam kako bi argumentirale one druge amebe, ali vjerojatno bi bilo onih koje bi zagovarale da ipak nije u pitanju jedna jedina stanica iako se radi o jednom čovjeku. Ovolika je razdaljina, šupljina, u amebinu dokučivanju čovjeka, a kolika je razdaljina i šupljina u čovjekovu dokučivanju Boga? Prema tome, moramo biti svjesni i priznati da kada Trojstvo odbacujemo argumentom kako 1+1+1 ne može biti 1, to ne činimo Biblijom nego vlastitim razumom,
koji nažalost nije lišen "sindroma amebe".