Koga ćemo nasljedovati: apostole ili otpale učenike?
Jedan od prigovora upućenih Katoličkoj crkvi od strane protestanata je i doslovno razumjevanje Kristovih riječi zapisanih u šestom poglavlju Ivanovog evanđelja, u govoru o kruhu koji dolazi s neba. Prema njihovom tumačenju, te riječi se ne trebaju doslovno shvatiti. Svrha ovog članka je odgovoriti na tu tvrdnju.
U govoru na Gori, Isus je progresivno pojačavao svoje riječi da je on pravi kruh koji dolazi s neba i kojeg blagujući, učenici neće nikad umrijeti. To im je govorio kao ispunjenje starozavjetne slike o mani koja je padala u pustinji dok su Židovi bili na putu iz zemlje ropstva prema Obećanoj zemlji. Kad im je prvi put rekao:
“Reče im Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” Rekoše mu nato: “Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.” Reče im Isus: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.” (Iv 6,32-35)
Na to su okupljeni slušatelji odgovorili:
“Židovi nato mrmljahu protiv njega što je rekao: “Ja sa m kruh koji je sišao s neba.” (Iv 6,41)
Zatim Isus drugi put ponavlja što je i ranije rekao, samo ovaj put jače nego prvi put:
“Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.” (Iv 6,47-51)
I tu vidimo da Isus traži vjeru riječima koje govori. No, slušatelji umjesto da vjeruju, ponovno negoduju:
“Židovi se nato među sobom prepirahu: “Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?” (Iv 6,52)
I tada Isus treći put ponavlja, još jačim riječima nego prije, da treba jesti Njegovo tijelo i piti Njegovu Krv.
“Reče im stoga Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.” (Iv 6,53-56)
Ovaj put se Isus doista potrudio da ga svi slušatelji shvate doslovno. U recima 54, 56, 57 i 58 je u grčkom originalu čak upotrijebljen glagol “trogo” koji doslovno znači “žvakati”. I što se dogodilo? Dogodila se prva apostaza (otpadništvo), mnogi dotadašnji učenici su ga napustili jer im je Isusov govor bio pretvrda besjeda:
“Mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: “Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?”” (Iv 6,60)
“Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.” (Iv 6,66)
Kad su ga mnogi učenici napuštali, Isus se nije korigirao i nije ih zaustavio riječima da nije mislio doslovno, nego je, štoviše, i same apostole izazvao s riječima:
“Da možda i vi ne kanite otići?” (Iv 6,67)
No za razliku od onih otpalih učenika, Petar je povjerovao Isusovim riječima:
“”Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.” (Iv 6,68-69)
Od protestanata se može čuti da su otpali učenici otišli od Isusa zato što su krivo razumjeli njegove riječi, odnosno da nisu dovoljno vjerovali Isusu da pođu s njim i kasnije se uvjere da nije mislio ono što je rekao. No, problem s tom izjavom je što samo Pismo govori da se tu nije radilo o nerazumjevanju, nego baš o nevjeri Isusovim riječima.
“”A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.” Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati.” (Iv 6,64)
Osim toga, taj prigovor da su otpali učenici napustili Isusa zbog nerazumjevanja Kristovih riječi je zapravo optužba na Isusov račun da je svojim govorom namjerno otjerao ljude od sebe. Jer, ako ih nije zaustavio kad su ga napuštali, a znao je da ga napuštaju radi krivog razumjevanja, tada je odgovornost za njihov odlazak upravo na Isusu. No, naravno, to nije slučaj. Kad se radi o krivom razumjevanju Njegovih riječi, Isus ne dopušta da ljudi ostanu s krivim uvjerenjem nego ih redovito ispravlja, što se najbolje vidi u primjerima: (Mt 16, 5-12), (Iv 11, 11-14) te posebno u (Iv 3, 3-7) gdje ne dopušta da Nikodem ode od Njega sa krivim razumjevanjem Isusovih riječi (da čovjek mora doslovno ponovo ući u majčinu utrobu kako bi primo novo rođenje). S druge strane, kad slušatelji ne vjeruju onome što govori, Isus svoju tvrdnju ne povlači nego je ponavlja i pojačava, npr. (Mt 9, 2-7) i (Iv 8, 54-59).
Dakle, ono što je u ovom trenutku najvažnije uočiti je slijedeće: Apsolutno svi prisutni su Isusove riječi shvatili doslovno. Doslovno su ga shvatili i otpali učenici, ali i apostoli.
Druga stvar koju treba uočiti jest da je jedna grupa ljudi povjerovala u te doslovne riječi, a druga grupa ljudi je odbila vjerovati u to što je doslovno shvatila.
Dakle, između dvije grupe ljudi koji su doslovno shvatili Isusove riječi jedni su u njih povjerovali a drugi su odbili vjerovati.
1. Grupa ljudi koja je vjerovala u doslovne Isusove riječi su apostoli
2. Grupa ljudi koja je vjerovala da doslovne Isusove riječi ne mogu biti istinite su otpali učenici.
Sad dolazi pitanje: Koju grupu ljudi mi u svojoj vjeri trebamo nasljedovati? Apostole ili otpale učenike?
Ne zaboravimo, sam Isus je tražio da se vjeruje onome što govori i onome što se potrudio da ga svi doslovno shvate (Iv 6,47).
(D. Matijević)