Otpad od Kristove vjere
poštovanje i pozdrav
mnogi se još uvijek pitaju zašto u kršćanstvu postoji toliko pravaca, zabluda
odgovor imate ovdje, pažlivo pročitajte-proučite
Otpad od vjere
U svojoj drugoj poslanici Solunjanima apostol Pavao je prorekao veliki otpad od vjere da »Krist neće doći dok ne dođe najprije otpad i, ne pokaže se čovjek bezakonja, sin pogibli, koji se protivi i podiže više svega što se zove Bog ili se poštuje tako da će on sjesti u crkvi Božjoj kao Bog, pokazujući sebe da je Bog.« Dalje apostol opominje svoju braću »da se već radi tajna bezakonja.« 2.
Solunjanima 2, 4. 7. Već u ono rano vrijeme apostol je vidio kako se u crkvu uvlače zablude koje će pripremiti put razvitku papstva.
Tajna bezakonja razvijala se malo po malo, najprije kradom i tiho, a kad je ojačala i zadobila vlast nad ljudskim umovima, pokazivala je sve otvorenije svoje lažno i bogohulno djelo. Neznabožački običaji su se skoro neosjetno uvukli u crkvu. Velika gonjenja, koja je crkva podnosila od strane neznaboštva, suzbijala su za neko vrijeme duh kompromisa i približavanja svijetu. Ali kada je gonjenje prestalo, i kršćanstvo ušlo u carske dvorove i palate, onda je ono zamijenilo skromnu jednostavnost Krista i apostola sa sjajem i gordošću neznabožačkih svećenika i vladara. Ono je na mjesto Božjih zahtjeva uvelo ljudske teorije i tradicije. Prividno Konstantinovo obraćenje, u početku 4. vijeka, izazvalo je veliku radost«, i tako je svijet ušao u crkvu prikriven plaštom pravde. Pokvarenost je brzo napredovala. Neznaboštvo, na izgled pobijeđeno, u stvari je postalo pobjednik. Njegov duh je zavladao crkvom. Njegova nauka, ceremonije i sujeverje uvukli su se u vjeru i bobosluženje onih koji su se smatrali Kristovim sljedbenicima.
Ovaj kompromis između neznaboštva i kršćanstva imao je za posljedicu pojavljivanje »čovjeka bezakonja«, koji je u proročanstvu predskazan kao onaj koji će se protiviti i uzdizati nad Bogom. Ovaj ogromni sistem lažne religije je remek–djelo sotonske sile, – spomenik njegovih nastojanja da sjedne na prijesto i da upravlja zemljom po svojoj volji.
Sotona je jednom pokušao da načini kompromis s Kristom. Pristupio je Božjem Sinu u pustinji kušanja i, pokazujući mu sva svjetska carstva i njihovu slavu, predložio je da će mu sve to dati ako bude htio da prizna vrhovnu vlast kneza tame. Krist je ukorio drskog kušača i primorao ga da se udalji. Ali, sotona je imao veći uspjeh kada je sa istim kušnjama prišao čovjeku. Da bi osigurala sebi svjetska blaga i počasti, crkva je počela da traži naklonost i podršku velikaša ove zemlje; i, odbacivši tako Krista, došla je dotle da je obećala vjernost predstavniku sotone, rimskom pontifeksu.
Jedna od glavnih nauka rimske crkve jeste da je papa vidljiva glava opće Kristove crkve i da on ima vrhovnu vlast nad biskupima i svećenicima svih dijelova svijeta. Papi se čak daju prave titule božanstva. Nazvan je »Gospod Bog Papa«, proglašen nepogrešivim, traži da ga svi poštuju. (Vidi Hist. dodatak.) Isti zahtjev koji je sotona iznio u pustinji kušanja, on ponovo iznosi preko rimske crkve; i veliki broj ljudi bio je spreman da mu se pokloni.
5 – Cardinal Wiseman, The Real Presence of the Body and Blod of Our Lord Jesus Christ in the Blessed Eucharist, Proved from Scripture, lucture 8, sect. 3, par.
26.
Ali, oni koji se boje Boga i poštuju ga odbit će ovaj drski prijedlog riječima kojima je Krist odbio pokušaj podmuklog neprijatelja: »Pokloni se Gospodu Bogu svojemu i njemu jedinome služi.« Luka 4, 8. Bog nigdje u svojoj Riječi nije napomenuo da će kojeg čovjeka postaviti za glavu svoje crkve. Nauka o papskoj prevlasti je suprotna nauci Svetog pisma. Papa ne može imati u Kristovoj crkvi vlast, osim ako je protivzakonito prisvoji.
Rimskla crkva uporno optužuje protestante zbog »krivovjerja« i predbacuje im da su se hotimice osvojili od prave crkve. No ova optužba može se primijeniti najprije na samu rimsku crkvu. Ona je obeščastila Kristovu zastavu i odstupila od prave vjere »koja je jednom bila predana svetima.« Juda 3.
Sotona je dobro znao da će Sveto pismo omogućiti ljudima da upoznaju njegove prijevare i da se odupru njegovoj sili. Sam Spasitelj svijeta odupro se sotonskim napadajima pomoću Svetog pisma. Svaki napadaj Krist je dočekao štitom vječne istine, rekavši: »Pisano je!« Svakom nagovaranju neprijatelja suprotstavio je mudrost i silu Božje riječi. Jedini način za sotonu da uspostavi svoju vlast nad ljudima i da učvrsti papsku vlast je da održi svijet u neznanju u pogledu Svetog pisma. Biblija uzvisuje Boga i čovjeku određuje njegovo pravo mjesto; stoga je trebalo da njene svete istine ostanu skrivene i zabaranjene. Tu taktiku prihvatila je rimska crkva. Stotine godina bilo je širenje Biblije zabranjeno.
Narodu nije bilo dozvoljeno da je čita ili da je ima u svojoj kući; nesavjesni svećenici i biskupi tumačili su je tako da podupru svoje učenje. Tako je došlo do toga da papa bude opće poznat kao namjesnik Božji na zemlji, koji ima vlast nad crkvom i državom.
Pošto je odstranjena knjiga koja otkriva zablude, sotona je mogao po volji da radi. Proročanstvo je objavilo da će papstvo nastojati da »promijeni vremena i zakone« (Danijel 7, 25). Ono nije oklijevalo da otpočne to djelo. Da se obraćenima iz neznaboštva pruži zamjena za obožavanje idola i da ih se lakše privede kršćanstvu, u crkvu se postepeno uvodio kult slika i relikvija. Jedan opći crkveni sabor je uzakonio to novo idolopoklonstvo. (Vidi Hist. dodatak). Da bi dovršio bogohulno djelo, Rim se usudio da iz Božjeg zakona izbriše drugu zapovijest, koja zabranjuje obožavanje slika, a da bi broj zapovijesti ostao nepromijenjen, podijelio je desetu zapovijest, načinivši od nje dvije.
Duh kompromisa s neznaboštvom otvorio je put daljem preziranju nebeske vlasti. Posluživši se neposvećenim vođama crkve, sotona je uperio svoju strijelu protiv četvrte zapovijesti; pokušao je da odstrani staru subotu, dan koji je Bog blagoslovio i posvetio (1. Mojsijeva 2, 2. 3.), i da na njeno mjesto uzdigne praznik koji su neznabošci svetkovali kao »časni dan sunca.« Ta se promjena u početku pokušala izvesti tajno. U prvim vjekovima svi kršćani svetkovali su pravu subotu. Revnovali su za Božju čast, jer su bili uvjereni u nepromijenjivost njegovog zakona, i ljubomorno su pazili na njegova sveta načela. Ali da bi postigao svoj cilj, sotona je lukavo radio preko svojih oruđa. Da bi pažnja naroda bila skrenuta na nedjelju, ona je bila proglašena u čast Kristovog uskrsnuća. Tog dana se održavala vjerska služba, ili pak se on smatrao samo danom razonode, a subota se još uvijek smatrala svetom.
Da bi pripravio put za djelo koje je namjeravao da izvrši, sotona je naveo Jevreje, još prije Krista, da subotu opterete veoma strogim propisima, tako da je njeno svetkovanje postalo teret. Koristeći se lažnom svjetlošću u kojoj je sada prikazivao subotu, učinio je da se na nju gleda sa prezirom kao na jevrejsku uredbu. Dok su kršćani nastavili da slave nedjelju kao dan radosti, sotona ih je naveo da od subote načine dan posta, tuge i žalosti.
U početku četvrtog vijeka car Konstantin je izdao dekret kojim je nedjelju proglasio općim praznikom cijelog rimskog carstva. (Vidi Hist. dodatak). Dan sunca poštovali su neznabožački podanici, a slavili su ga i kršćani; careva je politika bila da na taj način sjedini suprotne interese neznaboštva i kršćanstva. Na to su ga nagovorili biskupi crkve koji su, prožeti ambicijom i željom za vlašću, uvidjeli da će, ako kršćani i neznabošci svetkuju isti dan, to navesti neznabošce da formalno prime kršćanstvo, što će povećati silu i slavu crkve. Iako su mnogi pobožni kršćani počeli postepeno poštovati nedjelju kao dan donekle svet, ipak su još svetkovali pravu subotu kao svetu Gospodu i slavili je prema četvrtoj zapovijesti.
Veliki varalica nije dovršio svoje djelo. Odlučio je da sakupi kršćanski svijet pod svoju zastavu, i da svoju vlast ostvari preko svoga predstavnika, oholog pontifeksa, koji je tvrdio da je Kristov namjesnik. On je ovu svoju namjeru sproveo preko poluobraćenih neznabožaca, častoljubivih biskupa i svećenika, koji su voljeli svijet. Skoro na svakom od ovih sabora je subota, koju je Bog uspostavio, bila sve više potiskivana, dok je nedjelja bivala toliko više uzdizana.
Tako se napokon neznabožački praznik počeo poštovati kao božanska ustanova, dok je biblijska subota proglašena jevrejskim ostatkom, a njeni poštovaoci prokletima.
Veliki otpadnik uspio je da se podigne »više svega što se zove Bog, ili se poštuje.« 2. Solunjanima 2, 4. Usudio se promijeniti baš onu zapovijest Božjeg zakona koja jasno obraća pažnju cijelog čovječanstva na pravoga i živoga Boga.
U četvrtoj zapovijesti Bog se otkriva kao Stvoritelj neba i zemlje, čime se razlikuje od svih lažnih bogova. Kao uspomena na stvaranje, sedmi dan posvećen je kao dan odmora za cijelo čovječanstvo. On je bio određen da stalno podsjeća ljude na Boga kao na izvor života, kome smo jedino dužni da se molimo i da ga obožavamo. Sotona se bori da učini ljude nevjernima Bogu i neposlušnima njegovom zakonu; stoga je svoje napore upravio osobito protiv one zapovijesti koja ističe Boga kao Stvoritelja.
Protestanti danas tvrde da je Kristvo uskrsnuće u nedjelju učinilo taj dan kršćanskom subotom. Ali za to tvrđenje nema dokaza u Svetom pismu. Ni Isus ni njegovi apostoli nisu tome danu davali takvu čast. Svetkovanje nedjelje kao kršćanske uredbe ima svoje porijeklo u onoj »tajni bezakonja«, koja je počela svoje djelo već u Pavlovim danima. (2. Solunjanima 2, 7.) Gdje i kada je Gospod posinio ovo dijete papstva? Kakav valjan dokaz se može naći za jednu promjenu koju Sveto pismo ne odobrava?
U šestom vijeku se papstvo već jako učvrstilo. Prijesto njegove moći bio je postavljen u carskome gradu, i rimski biskup bio je proglašen glavom cijele crkve. Neznaboštvo je ustupilo mjesto papstvu. Aždaja je dala zvijeri »svoju silu, prijesto i veliku vlast« (Otkrivenje 13, 2). Sada je počelo 1260 godina papskog nasilja, predskazanog u Danijelovom proročanstvu i Otkrivenju. (Danijel 7, 25; Otkrivenje 13, 5–7). Kršćani su bili prinuđeni da biraju hoće li napustiti svoja načela i prihvatiti papske ceremonije i papsko bogosluženje, ili će svoj život završiti u tamnicama, na spravi za rastezanje, na lomači ili da im bude odrubljena glava. Sada su se ispunile Kristove riječi: »I predat će vas i roditelji, i braća, i rođaci i prijatelji; i pobit će neke od vas. I svi će omrznuti na vas imena mojega radi.« Luka 21, 16, 17. Otpočelo je veliko progonstvo vjernih, strašnije nego ikada ranije, i svijet je postao ogromno bojno polje. Tokom stotine godina Kristova crkva ja nalazila utočište u samoći i tami. Prorok kaže o tome: »A žena uteče u pustinju, gdje imaše mjesto pripravljeno od Boga, da se onamo hrani hiljadu i dvjesta i šezdeset dana.« Otkrivenje 12, 6.
Dolazak rimske crkve na vlast označava početak mračnog srednjeg vijeka.
Što je njena moć više rasla, to je i tama postajala sve gušća. Vjera je sa Krista, koji je pravi temelj, prenijeta na rimskog papu. Umjesto da se za oproštenje grijeha i vječno spasenje obraćaju Božjem Sinu, ljudi su gledali u papu i na njegove opunomoćene svećenike i biskupe. Svećenstvo je učilo narod da je papa njihov zemaljski zastupnik, i da se samo preko njega mogu približiti Bogu; da je on Božji namjesnik, i zato su dužni da mu se bezuslovno pokoravaju. Odstupanje od njegovih naređenja je dovoljan razlog da krivac bude kažnjen najstrašnijom duševnom i tjelesnom kaznom. Tako su ljudske misli odvraćene od Boga i upućene na ljude podložne grijehu, zabludama i gnjevu, to jest na samoga kneza tame, koji preko njih vrši svoju vlast. Grijeh je bio pokriven plaštem svetosti. Kad se Sveto pismo gazi, i kad čovjek počne sebe da smatra vrhovnim bićem, onda možemo kao posljedicu toga očekivati samo prijevaru, laž i bezakonje. Sa uzdizanjem ljudskih zakona i ljudskih predanja pojavila se pokvarenost koja je uvijek posljedica odbacivanje Božjeg zakona.
Ovo su bili dani opasnosti za Kristovu crkvu. Vjernih Kristovih sljedbenika bilo je zaista malo. Iako istina nije ostala bez svjedoka, ipak je ponekad izgledalo da će prave religije nestati sa zemlje. Evanđelje je zanemareno, vjerski obredi su se umnožili, a ljudi su bili opterećeni strogim izvršavanjem vanjskih propisa pobožnosti.
Svećenici su učili ljude da ne gledaju samo na papu kao na svog posrednika već da se uzdaju i u svoja djela kao u sredstvo za očišćenje grijeha.
Duga hodočašća, djela kajanja, obožavanje relikvija, zidanje crkava, hramova i oltara, davanje velikih svota crkvi – takva i slična djela su se tražila kao sredstva koja mogu utišati Božji gnjev i osigurati njegovu naklonost; kao da je Bog sličan čovjeku koji se razgnjevi zbog sitnica, a može da se umilostivi darovima i djelima pokajanja!
Iako je porok zavladao čak i među vođama rimske crkve, ipak je njen utjecaj sve više rastao. Pri kraju osmog vijeka papine pristalice su tvrdile da su rimski biskupi u prvim vjekovima imali istu duhovnu vlast koju su pape sada sebi prisvojile. Da bi ovom tvrđenju dali izgled istine, morali su naći sredstva kojima će to postići; otac laži postarao se za to. Monasi su izmislili lažne stare rukopise.
Otkriveni su do tada nepoznati dekreti crkvenih sabora, koji su dokazivali svjetsku vrhovnu vlast pape od najranijih vremena. A crkva koja je odbacila istinu željno je prihvatila ovu laž. (Vidi Hist. dodataka).
Mali broj vjernika, koji su zidali svoju vjeru na pravome temelju, bili su zbunjeni i smeteni, jer je smeće lažnog učenja ometalo njihovo djelo. Slično graditeljima jeruzalemskih zidova u vrijeme Nehemije, neki su bili gotovi da kažu:
»Klonula je snaga nosiocima, a ruševina ima mnogo, ne možemo zidati zida.«
Nehemija 4, 10. Umorni od neprekidne borbe protiv gonjenja, prijevara, nepravdi i svih drugih smetnji koje je sotona izmislio da bi zaustavio njihov napredak, neki od vjernih graditelja su se obeshrabrili; za ljubav mira i sigurnosti svoga života i imanja napuštali su pravi temelj. Drugi pak, neustrašivi pred navalama neprijatelja, hrabro su govorili: »Ne bojte se. Pomenite Gospoda velikog i strašnog«, i nastavljali su posao, svaki opasan svojim mačem. Nehemija 4, 14; Efežanima 6, 17.
Isti duh mržnje i protivljenja istini inspirisao je u svako doba Božje neprijatelje, a od njegovih sljedbenika tražila se ista budnost i vjernost. Kristove riječi, upućene apostolima. važe i za njegove sljedbenike u posljednje vrijeme: »A što vam kažem, svima kažem: stražite!« Marko 13, 37.
Izgledalo je da tama postaje sve gušća. Obožavanje slika postalo je nešto obično. Pred slikama su se palile svijeće i njima su se upućivale molitve.
Prevladali su najnerazumniji i najsujeverniji običaji. Ljudske misli su bile toliko prožete sujeverjem da je i sam razum izgubio svoju moć. Pošto su sami svećenici i biskupi voljeli uživanja i bili tjelesni i pokvareni, da li se moglo očekivati što drugo nego da i sam narod, koji su oni vodili, padne duboko u neznanje i porok?
Drugi korak u papskom častoljublju učinjen je kada je u jedanaestom vijeku papa Grgur VII proglasio da je rimska crkve savršena. Između ostaloga je izjavio da, prema Svetom pismu, crkva nije nikad pogrešila niti će pogrešiti, ali ovo tvrđenje nije bilo potkrijepljeno dokazima iz Svetog pisma. Oholi pontifeks tvrdio je također da ima vlast obarati i dizati careve, i da nitko ne može promijeniti njegovu odluku, dok on ima pravo da mijenja odluke drugih. (Vidi Hist. dodataka).
Upadljiv primjer tiranskog karaktera ovog zastupnika nepogrešivosti je njegov postupak s njemačkim carem Henrikom IV. Pošto se usudio da ne poštuje papski autoritet, ovaj vladar je bio isključen iz crkve i lišen prijestola.
Uplašen držanjem i prijetnjama svojih knezova, koje je papa ohrabrio da se pobune protiv svog gospodara, car je uvidio da se mora pomiriti s Rimom. Usred zime prešao je Alpe u pratnji svoje žene i jednog vjernog sluge da bi se ponizio pred papom. Kad je došao do dvorca u kome se papa nalazio, uveli su ga, bez njegove pratnje, u jedno vanjsko dvorište, i tamo, izložen jakoj hladnoći, nepokrivene glave, bosih nogu, obučen u bijedno odijelo, očekivao je dozvolu pape da smije izaći pred njega. Tek poslije tri dana posta i kajanja papa je pristao da mu oprosti. Čak i to je učinio pod uvjetom da car čeka naročito papsko odobrenje prije nego što se bude ukrasio znacima carskog dostojanstva i počeo vršiti kraljevsku vlast. Grgur, naduven svojim uspjehom, hvalio se da je njegova dužnost da ponižava gordost careva.
Kolike li upadljive razlike između drske oholosti ovog naduvenog pontifeksa i krotkog i blagog Krista, koji je prikazao sebe kako stoji pred vratima srca i moli da uđe, da donese oproštenje i mir, i koji je učio svoje učenike: »Koji hoće među vama da bude prvi, da vam bude sluga.« Matej 21, 27.
Slijedeći vijekovi svjedočili su o neprekidnom povećavanju zabluda koje je širio Rim. Još prije uzdizanja papstva nauka neznabožačkih filozofa bila je cijenjena i imala je utjecaj na crkvu. Mnogi, prividno obraćeni, još uvijek su se držali neznabožačke filozofije i ne samo da su nastavili da je proučavaju nego su je i nametali drugima kao sredstvo za širenje njenog utjecaja među neznabošcima. U kršćansku vjeru uvukle su se velike zablude. Jedan od glavnih je vjera u čovjekovu urođenu besmrtnost i o svjesnom stanju mrtvih. Ovo učenje je temelj na kome je Rim uzdignuo kult svetaca i obožavanje Djevice Marije.
Otuda je proizašlo lažno učenje u vječnoj muci nepokajanih, koje se rano uvuklo u papsko vjerovanje.
Ovim je bio pripremljen put za uvođenje još jedne neznabožačke izmišljotine, koju je Rim nazvao čistilištem i upotrebljavao da zastrašuje lakovjerno i sujeverno mnoštvo. Ovo lažno učenje tvrdi da postoji jedno mjesto muka u kome se muče duše onih koji nisu zaslužili vječnu propast, i iz koga one idu na nebo pošto se prethodno očiste od grijeha. (Vidi Hist. dodataka.) Još je jedna izmišljotina bila potrebna Rimu da bi se koristio strahom i grijesima svojih sljedbenika. To je bila nauka o oproštenju grijehova pomoću oproštajnica. Potpuno oproštenje prošlih, sadašnjih i budućih grijeha i oslobođenje od svih muka i zasluženih kazni obećano je onima koji budu sudjelovali u ratovima vrhovnog svećenika u cilju proširenja njegove vlasti, u kažnjavanju njegovih neprijatelja i istrebljivanju svih onih koji bi se usudili proricati njegovu duhovnu prevlast. Ljudi su također bili poučavani da se mogu osloboditi duše umrlih prijatelja, koje se muče u vatri čistilišta. Na taj način Rim je punio svoje kase i potpomagao raskoš, sjaj i poroke takozvanih predstavnika Onoga koji nije imao gdje glavu skloniti. (Vidi Hist. dodatak).
Biblijska uredba o večeri Gospodnjoj zamijenjena je idolopokloničkom žrtvom mise. Papski svećenici izjavili su da svojim nerazumljivim mrmljanjem pretvaraju običan kruh i vino u pravo »tijelo i krv Kristovu«. Bogohulnom naduvenošću su tvrdili da mogu »stvoriti« Boga, Stvoritelja svijeta. Od kršćana se tražilo, pod smrtnom kaznom, da vjeruju u ovo strašno krivovjerje, koje je hula na Boga. Mnogi koji su to odbili bili su osuđeni na smrt na lomači. (Vidi Hist.
dodatak).
U trinaestom vijeku uvedena je inkvizicija, jedno od najužasnijih papskih oruđa. Tu je knez tame radio zajedno sa vođama papske hijerarhije. Na njihovim tajnim sjednicama sotona i njegovi anđeli upravljači su umovima ovih zlih ljudi, dok je usred njih stajao neviđen Božji anđeo, koji je bilježio užasne zaključke njihovih bezbožnih odluka i pisao historiju djela koja su bila i suviše strašna da bi se mogla iznijeti pred ljudske oči. »Babilon veliki opijao se od krvi svetih.«
Iznakažena tjelesa i krv miliona mučenika vapili su Bogu za osvetom nad ovom otpadničkom silom.
Papstvo je postalo svjetski tiranin. Kraljevi i carevi klanjali su se odlukama rimskog biskupa. Izgledalo je kao da je sadašnja i vječna sudbina ljudi u njegovoj vlasti. Stotinama godina učenje Rima bilo je bezuslovno i općenito prihvaćeno, njegovi obredi su se sa poštovanjem vršili, a praznici svuda svetkovali. Njegovo svećenstvo poštovalo se i velikodušno podupiralo. Nikada kasnije nije rimska crkva dostigla veću čast, sjaj i moć.
Ali »podne papstva bilo je ponoć za svijet.«6 Sveto pismo bilo je nepoznato ne samo narodu već i svećenicima. Slično nekadašnjim farizejima, papske vođe su mrzile svjetlost koja je otkrivala njihove grijehe. Pošto su uklonili Božji zakon, mjerilo pravde, prisvajali su neograničenu moć i odavali su se neobuzdanom razvratu. Prijevara, lakomstvo i porok svuda su prevladavali. Ljudi nisu prezali ni (6J. A. Wylie, The History of Protestantism, knj. I, gl. 4. ) od kakvog zločina samo ako bi pomoću njega mogli doći do bogatstva i položaja. Palače papa i biskupa bile su mjesta najgorih razvrata. Neke pape odale su se tako niskim zločinima da su svjetski vladari pokušavali da obore ove crkvene velikodostojnike kao strašna čudovišta koja se ne mogu trpjeti.
Vjekovima Evropa nije postigla nikakav napredak u nauci, umjetnosti i civilizaciji.
Kršćanstvo je bilo pogođeno moralnom i intelektualnom paralizom.
Položaj u svijetu, pod rimskom vlašću, predstavljalo je strašno i porazno ispunjavanje riječi proroka Ozeja: »Izgibe moj narod, jer je bez znanja; kad si ti odbacio znanje, i ja ću tebe odbaciti da mi ne vršiš službe svećeničke; kad si zaboravio Boga svojega, i ja ću zaboraviti sinove tvoje.« »Nema istine, ni milosti, ni znanja za Boga u zemlji. Zaklinju se krivo, i lažu, i ubijaju, i kradu, i čine preljubu, zastraniše, i jedna krv stiže drugu.« Ozej 4, 6. 1. 2. Takve su bile posljedice odbacivanja Božje Riječi.
izvorni autor E.G.White iz knjige Velika Borba
