Eno u Pavlovoj poslanici.
Samo raspadljivo ide u grob.
Fil 1,23-24:
Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas.
Ako si ti u pravu,
onda je Krist još uvijek u grobu. Pavao se nada
po smrti otići i biti s Kristom, a ti tvrdiš da da će Pavao u grob. Po tebi, dakle,
Krist je također u grobu i tamo će ga Pavao naći i s njim biti.
U pismu Filipljanima Pavao kaže. "Želja mi je otići i s Kristom biti jer je to
mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas." (Fil 1,23.24)
Dualisti ovaj tekst smatraju najjačim dokazom da smrću duša spašenih odlazi
neposredno pred Krista. Na primjer, Robert Morey tvrdi: "Ovo je najjasniji tekst u Novom zavjetu koji govori da vjernik poslije smrti odlazi da bude s Kristom na nebu. Sam kontekst govori o Pavlovoj želji da napusti zemaljski život u zamjenu za nebeski s Kristom. U ovom ulomku nema spomena ni aluzije na uskrsnuće."
Osnovni problem s ovim tumačenjem je propust prepoznati Pavlovu izjavu: "Želja mi je otići i s Kristom" kao relacijsku a ne antropološku tvrdnju. Time želim reći da je ovo izjava o odnosu koji postoji i nastavlja postojati između vjernika i Krista tijekom smrti, a ne izjava o "stanju" tijela i duše između smrti i uskrsnuća.
Helmut Thielicke ispravno ističe da se Novi zavjet ne bavi "stanjem" koje postoji između smrti i uskrsnuća, već odnosom koji vlada između vjernika i Krista za vrijeme smrti. Ovaj odnos "biti s Kristom" smrt ne prekida, pošto vjernik koji spava u Kristu nije svjestan proticanja vremena. Kako to objašnjava Thielicke: "Uklanjanje osjećaja vremena za one koji se bude znači da je duga noć smrti reducirana na matematičku točku i zbog toga je izostavljena iz života."
Pokušaji da se u Pavlovoj izjavi nađe podrška za vjerovanje u prijelaz duše na nebo nakon smrti, nisu opravdani jer, kako to Ray Anderson s pravom primjećuje, "Pavao nije smatrao da bi pitanje stanja čovjeka
između smrti i uskrsnuća bilo pitanje za razmatranje".
Razlog tomu je što za Pavla oni koji su "umrli u Kristu" zapravo "usnuše u Kristu" (1 Kor 15,18; 1 Sol 4,14 – DF). Njihov odnos s Kristom je neposredan, jer nisu svjesni proticanja vremena između smrti i uskrsnuća. Ono što doživljavaju mogli bismo nazvati "vječnim vremenom". Ali za one koji nastavljaju živjeti u ovom zemaljskom prolaznom vremenu, nema intervala između smrti i uskrsnuća. Problem je u tome što ne možemo sinhronizirati sat vječnog vremena sa satom našeg prolaznog vremena. Upravo je pokušaj da se to učini doveo do nesretnih nagađanja i sukoba oko razdoblja između smrti i uskrsnuća.
Izražavanjem želje da ode i bude s Kristom, Pavao nije izlagao doktrinu o tome što se zbiva smrću. On jednostavno izražava svoju želju da vidi kraj životu prepunom nevolja i bude s Kristom. Tijekom stoljeća iskreni su kršćani izražavali istu težnju, a da zbog toga nisu očekivali da će u trenutku smrti izići pred Krista. Pavlovu izjavu moramo tumačiti imajući u vidu njegovo jasno učenje o vremenu kad će se vjerni sjediniti s Kristom.
