- Učlanjen(a)
- 25.08.2009
- Poruka
- 38.989
Putopis o Parizu
Putopis o Parizu
SrbijaNet 26.05.2010 17:39
Pariz je skup i to toliko odvratno skup da vam to često zagorča mnoge lepe trenutke provedene u njemu. Jer, ne možete samo šetati, šetati i šetati i gluvariti po njegovim trgovima i ulicama, pogotovo ako se sticajem okolnosti u njemu nadjete u februaru mesecu.
U intermecu između dve kišice kada se razvedrilo, a kišice su u februaru dosadne i traju skoro ceo dan, bio sam na Monmartu, nekada seocetu blizu Pariza, a već dugo, umetničkom prostoru mnogih slikara i boemskoj četvrti.
Od stanice metroa, koji uzgred dolazi do samog podnožja ove rekao bih najviše zemljišne tačke Pariza, pa do njegovog vrha na kojoj lebde kule bazilike Sakr Ker podignute krajem 19 veka, treba vam 25 min laganog hoda.
I ne očekujte da ćete naći splet ulica koje nude ne znam šta, one su više interesantne kao stambene jedinice ali mi smo turisti i jedva čekamo da vidimo taj trg, na kojem su mnogi slikari počinjali, a posle postali slavni.
Slikara ima, ali slika nema... mislim ima, ali takve kakve vidjam svakodnevno u prizemlju već ruiniranog starog "Merkatora". Velika većina slikara nudi prepoznatljivu uslugu sa svih svetskih trgova, koja im obezbedjuje preživljavanje za taj dan. Uslugu da nacrtaju olovkama, flomasterima ili već ne znam kojim pomagalima i kojom tehnikom, vaše lice. Za to će vam uzeti 30 evra i ponosno predati crtež koji ćete još ponosnije pokazati prijateljima kod kuće, a oni će vas upitati “Hm.. simpatična sličica, a ko je to na slici?“. Jer oni vas toliko ulepšaju da je to nepristojno.
A onda na tom čuvenom Monmartru susrećete još jednu vrstu “ umetnika” sada sa makazicama u rukama koji su prava napast i koji, dok ne shvatite šta žele, liče na ozbiljnu pretnju. Naime za par sekundi će vam ovi “krojači lica“, na parčetu belog papira makazama, iskrojiti vaš profil, a vama posle ostaje samo da ga nalepite na neki stari karton od cipela, naprimer.
Prisustvovao sam sceni kada mladom paru dva slikara “seku“ lice. Stoje tako na trgu, koji je u mojim mislima izmamljivao nežna osećanja za svetske slikare koji se na boemskom Monmartru bore za život i seku vam čelo, nos, usta i vrat...kada su stigli do vrata odjednom sam osetio njihove makaze na svom vratu kako mi režu glavnu arteriju... Iz tog stanja me je prenuo dodir i pitanje još jednog rezača hoću li i ja svoj profil...Hvala, NE.
Ako baš želite da vidite vrednije umetničke slike udaljite se malo i zadjite u neke ulice, tamo ćete verovatno naići na neku galeriju koja izlaže i prodaje mnogo lepša i interesantnija slikarska platna. Imao sam sreću da sam nabasao na galeriju gde su izložena platna slikara Marka Stupara koji se sa ovih naših prostora 1964 god. otisnuo prema Parizu i u medjuvremenu postao poznat i priznat. Cena njegovih slika se kreće izmedju 12.000 i 25.000 hiljada evra.
Sa stepenica crkve Sakr Ker pruža se veličanstven pogled na Pariz.. Na njima stotine posetilaca sedi, gleda prema Parizu i sluša muzičke numere uličnih muzičara. Jedan je doneo pojačalo, zauzeo centralno mesto na širokim stepenicama i svojom bučnom muzikom potpuno zaglušio ostale zabavljače, repertoarom Bitlsa, Gari Mura, Holisa. Očekivao sam šansone Edit Pjaf i Žilber Bekoa, Šarl Aznavura...
Putopis o Parizu
SrbijaNet 26.05.2010 17:39
Pariz je skup i to toliko odvratno skup da vam to često zagorča mnoge lepe trenutke provedene u njemu. Jer, ne možete samo šetati, šetati i šetati i gluvariti po njegovim trgovima i ulicama, pogotovo ako se sticajem okolnosti u njemu nadjete u februaru mesecu.
U intermecu između dve kišice kada se razvedrilo, a kišice su u februaru dosadne i traju skoro ceo dan, bio sam na Monmartu, nekada seocetu blizu Pariza, a već dugo, umetničkom prostoru mnogih slikara i boemskoj četvrti.
Od stanice metroa, koji uzgred dolazi do samog podnožja ove rekao bih najviše zemljišne tačke Pariza, pa do njegovog vrha na kojoj lebde kule bazilike Sakr Ker podignute krajem 19 veka, treba vam 25 min laganog hoda.
I ne očekujte da ćete naći splet ulica koje nude ne znam šta, one su više interesantne kao stambene jedinice ali mi smo turisti i jedva čekamo da vidimo taj trg, na kojem su mnogi slikari počinjali, a posle postali slavni.
Slikara ima, ali slika nema... mislim ima, ali takve kakve vidjam svakodnevno u prizemlju već ruiniranog starog "Merkatora". Velika većina slikara nudi prepoznatljivu uslugu sa svih svetskih trgova, koja im obezbedjuje preživljavanje za taj dan. Uslugu da nacrtaju olovkama, flomasterima ili već ne znam kojim pomagalima i kojom tehnikom, vaše lice. Za to će vam uzeti 30 evra i ponosno predati crtež koji ćete još ponosnije pokazati prijateljima kod kuće, a oni će vas upitati “Hm.. simpatična sličica, a ko je to na slici?“. Jer oni vas toliko ulepšaju da je to nepristojno.
A onda na tom čuvenom Monmartru susrećete još jednu vrstu “ umetnika” sada sa makazicama u rukama koji su prava napast i koji, dok ne shvatite šta žele, liče na ozbiljnu pretnju. Naime za par sekundi će vam ovi “krojači lica“, na parčetu belog papira makazama, iskrojiti vaš profil, a vama posle ostaje samo da ga nalepite na neki stari karton od cipela, naprimer.
Prisustvovao sam sceni kada mladom paru dva slikara “seku“ lice. Stoje tako na trgu, koji je u mojim mislima izmamljivao nežna osećanja za svetske slikare koji se na boemskom Monmartru bore za život i seku vam čelo, nos, usta i vrat...kada su stigli do vrata odjednom sam osetio njihove makaze na svom vratu kako mi režu glavnu arteriju... Iz tog stanja me je prenuo dodir i pitanje još jednog rezača hoću li i ja svoj profil...Hvala, NE.
Ako baš želite da vidite vrednije umetničke slike udaljite se malo i zadjite u neke ulice, tamo ćete verovatno naići na neku galeriju koja izlaže i prodaje mnogo lepša i interesantnija slikarska platna. Imao sam sreću da sam nabasao na galeriju gde su izložena platna slikara Marka Stupara koji se sa ovih naših prostora 1964 god. otisnuo prema Parizu i u medjuvremenu postao poznat i priznat. Cena njegovih slika se kreće izmedju 12.000 i 25.000 hiljada evra.
Sa stepenica crkve Sakr Ker pruža se veličanstven pogled na Pariz.. Na njima stotine posetilaca sedi, gleda prema Parizu i sluša muzičke numere uličnih muzičara. Jedan je doneo pojačalo, zauzeo centralno mesto na širokim stepenicama i svojom bučnom muzikom potpuno zaglušio ostale zabavljače, repertoarom Bitlsa, Gari Mura, Holisa. Očekivao sam šansone Edit Pjaf i Žilber Bekoa, Šarl Aznavura...