Oni čije srce pripada samo jednom klubu!
Postoji toliko različitih razloga, koje igrača mogu natjerati da promijeni klub. Visoke novčane ponude, manjak igranja, glad za uspjehom, sukobljavanje ega, žeđ za novim iskustvima itd. Ali, šta je to što jednog igrača uspije držati u jednom klubu cijelu karijeru?
Danas gledamo kako fudbaleri mijenjaju klubove tako često i brzo, skoro kao što mijenjaju čarape. Igrač koji je vjeran svom klubu tokom cijele svoje karijere je nešto što možemo jako rijetko vidjeti danas. Bio je tako jedan Paolo Maldini, koji je svih 25 godina svoje profesionalne fudbalske karijere proveo u AC Milanu, i tako je prozvan vođom nad svim vođama - ' Il Capitano '. Raul iz Real Madrida, kao i Raul Tamudo iz Espanyola, su također bili 'igrači samo jednog kluba' , ali su tu titulu prije nekoliko mjeseci izgubili, jer su i oni napustili svoj 'jedini' klub, u posljednjim godinama svoje karijere.
Naš trener, Pep Guardiola je za Barcelonu počeo igrati sa svega 13 godina, pa sve do 30. godine. Odigrao je tako 479 utakmica, i osvojio 16 trofeja. 24. Juna, Guardiola je odigrao svoju posljednju utakmicu za Barcu, u zadnjoj utakmici Lige, protiv Celtica. Tada je izjavio sljedeće:
-
Bio je ovo dug put za mene. Sretan sam,ponosan i sretan zbog načina na koji su se ljudi prema meni odnosili, i zbog mnogih prijateljstava koja sam ovdje sklopio. Ne mogu tražiti ništa više . Proveo sam mnogo godina u samoj eliti. Nisam došao ovdje da pišem historiju, ali sam došao ispisati svoju historiju.
Bile su to Guardioline posljednje riječi za Barcelonu, ali kao igrač. Želio je igrati fudbal van Španije, pa je tako otišao u Italiju, Katar i Mexico, prije nego što je završio svoju igračku karijeru. Iako se Pep vratio u Barcelonu, na poziciju trenera, ni on nije igrač koji je karijeru posvetio samo jednom klubu. Razumljivo je da je htio isprobati nešto novo, i tu nema ništa loše i treba podržati takve odluke.
Pitanje je da li će ijedan igrač modernog svjetskog fudbala, cijelu svoju karijeru provesti u jednom klubu ? I ako hoće, koji će biti razlog tome ?
FC Barcelona je poseban klub, 'mes que un club' u svakom pogledu. Da bi to mogli razumjeti oni koji to poriču, potrebno je samo pogledati tim, gdje 9 igrača nije igralo za neki drugi klub,osim Barcelone u toku svoje profesionalne karijere. 9 igrača, tako rijedak broj onih koji igraju za samo jedan tim, rijetko ali i prelijepo. Istina je, da su mnogi od tih igrača mladi i da će vjerovatno promijeniti klub u toku svoje karijere, ali postoje dva igrača koja za naš klub igraju vec više od 10 godina.
Carles Puyol (32) i Xavi Hernandez (30) su izrasli u nezamjenjive igrače iz La Masije, te su prošli kroz teške i one najljepše trenutke svog tima. Prošli su kroz razočarenje i uspjeh svoje Barce,ali vjerovali ili ne,više je bilo razočarenja nego uspjeha za njih. Obojica imaju ugovore, koje ih vežu za klub, do onog perioda kada se približi kraj njhove igračke karijere na Nou Campu. Ali šta je to što ih je zadržalo u Barci, do kraja njihove karijere ? Zašto nisu promijenili klub, kao skoro svi drugi fudbaleri? Mnogi kažu, da je njima lako, jer igraju za najbolji klub na svijetu, zašto bi uopšte mijenjali klub?
Sigurno je da trenutno žive svoj san u Barci, osvajajući sve i uživajući svaku vrstu uspjeha, ali razlika je u tome što tako u Barci nije bilo oduvijek. Kada je Carles Puyol podigao trofej Lige prvaka 2005. godine, bio je to prvi trofej koji je on osvojio kao profesionalac. Do tada je odigrao 6 godina za Barcin prvi tim. Za Xavija, koji je svoj prvi nastup za prvi tim upisao godinu dana prije Puyola, bio je to drugi trofej. Za 6 godina, nisu osvojili titulu, ali isto tako nisu ni napustili klub, čije boje su branili istim žarom svake godine. Obojica su prošli kroz te teške godine. Doživjeli su period nesuglasica u svlačionici, imali su nekoliko trenera, razne suigrače, ali i mnogobrojne ponude drugih klubova. Pored svega toga, Puyol za Barcu sada ima 334 nastupa za prvi tim u Primeri,a Xavi 357. Zašto su ostali, kad niko drugi to nije uradio ? Zašto su odustali od velikih novčanih ponuda, i novih iskustava? Zašto su ostali u Barci i sezonama kad nije ništa osvojila? Postoji sigurno više od jednog razloga za sve ovo. Prvo i najvažnije je ljubav koju osjećaju prema ovom klubu. FC Barcelona je klub, uz koji su Xavi i Puyol odrasli, i voljeli ga. Ovdje su naučili igrati onako, kako igraju sad. Ovdje su razvili strpljenje, svoj stav i skromnost. Ovdje su zajedno pobjeđivali i gubili. FC Barcelona je za njih više nego samo klub u kojem igraju. To je bio njihov dom, njihova škola, njihov posao. Nije istina da Xavi i Puyol nisu imali priliku osvojiti i dobiti više. Možda su nekad i nakratko pomislili da napuste klub, ali su uvijek činili ono što im je srce govorilo – uz sve napore, uvijek pokušaj pružiti vrhunsku igru, iz godine u godinu.
Bilo bi lijepo kada bi u današnjem svijetu fudbala postojali više igrača poput Puyola i Xavija. Više igrača koji su tako skromni, i hodaju tlom, oni koji razmišljaju srcem, onih koji ne dopuštaju da ih novac zaslijepi, oni koji uvijek igraju sa velikim ponosom i vjerom u svoj klub. Više onih 'igrača iz jednog kluba' . Naše Blaugrana srce bude ispunjeno kad god stave kapitensku traku i brane boje svog kluba svim srcem, iz utakmice u utakmicu,i nadam se da će takvih utakmica biti jos puno.
Jedno je sigurno, Barca je 'Mes que un club' i sigurna sam da već sada postoje igrači poput Xavija i Puyola, koji su odlučili svoju karijeru provesti u samo jednom klubu, klubu koji im je pružio tuge koliko i radosti i sreće. Mes que un club!
Ines Veseli
Fan Club FC Barcelona BiH