Guardiola, život posvećen snovima o Barceloni
Milion je odgovora na pitanje zašto biti navijač FC Barcelone. Biti dijelom jedne prelijepe priče koju gledamo, slušamo, koju živimo decenijama stvar je privilegije i sreće. Možemo slobodno reči da smo rođeni pod sretnom zvijezdom. Bez ikakve namjere da uvrijedim navijače drugih klubova, Barcelona je, bilo u fudbalu, košarci, rukometu, malom nogometu, sinonim za uspjeh i ljepotu. Osjetio je to i Narcís de Carreras, koji je u svom prvom govoru kao predsjednik FC Barcelone u januaru daleke 1968. godine upotrijebio slogan "
više od kluba". U to vrijeme, nogometni klub bio je simbol Katalonije, simbol otpora, slobode...
Od tada, klub je odrastao uz jedan novi imidž, vođeni nekim novim snagama, vizijom da klub pripada Kataloncima i kao takav on predstavlja svakog stanovnika ove španske autonomne pokrajine. Četiri decenije kasnije, pod vodstvom predsjednika Joana Laporte, moj i tvoj klub postao je ikona u svijetu sporta, primjer koji treba slijediti, ponos Katalonije, Španije, evropskog nogometa. Postali smo svjetski prvaci!
Danas svi znaju ko je i šta je Barcelona, klub gdje po defaultu igraju najbolji igrači svijeta. Svi znaju ko je Messi, Iniesta, svaki klinac zna čije lopte imaju oči, ko je Pedro Rodriguez, Busquets, ko je "El Capitan". Svi znaju koji klub je u jednoj sezoni osvojio šest titula. Neki ih nisu toliko osvojili u zadnjih deset, dvadeset, trideset godina... Sve ovo bilo bi nemoguće bez jednog čovjeka, prvog
Filozofa čije filozofiranja o životu i igri imaju i ime i prezime, i glavu i rep, početak i kraj.
Ovo je priča o Josepu Pepu Guardioli, igraču defanzivcu koji voli napadački fudbal, koji je negdje iz sehare ponovo izvukao
tiki taka igru. Ovo je njegova života priča. Ovo je priča o Barceloni, ljubavi, jednom novom stilu, ovo je jedna o bajki zbog kojih je naš klub to što jeste. Kada sam prije nekoliko dana pisao o Messiju i njegovom životu, kazao sam kako ne postoji nijedna slična priča u svijetu sporta. I ne postoji! Svaka bajka ima svoje likove, u ovoj bajci lik se zove Pep.
Sjena tuge prolazi kroz oči Dolors kad se sjeti 4. septembra 1984. godine.
- Plakali smo - zastaje joj pogled na jednoj od fotografija snimljenih u to vrijeme. Toga dana nogomet je iz njenih ruku "oteo" njihovog sina. Imao je samo 13 godina. Ime mu je Josep. Dan kada je u klub ušao slabašni dječak, blijed i sitan, sa proporcijama koje ga nisu svrstavale u red onih "razvijenijih" dječaka koji su u to vrijeme došli u La Masiju. Torba s kojom je ušao na vrata
Tvornice snova bila je veća od njega.
Došao je u pratnji roditelja i mlađeg brata Perea. Proveli su ga kroz La Masiju i odveli u njegovu sobu, na spratu. Tog jutra prozor je bio otvoren. Kad je ušao u sobu, prva rečenica koju je izrekao mali Josep bila je "Oh, mama, svaki dan kad otvorim prozor vidjet ću Camp Nou!".
Možete li zamisliti sreću na njegovom licu? Na tom mjestu, u tom trenutku, jedan dječački san počeo se ostvarivati. San koji će se kasnije pretvoriti u 16 naslova koje je je osvojio kao igrač Barce. San koji će Barcu izvuči iz dvogodišnje krize, san s kojim će osvojiti šest naslova u jednoj sezoni...
Toga dana Josep, kako su ga u njegovoj kući zvali, dobio je nadimak Pep.
Prošao je kroz sve mlađe kategorije Barcelone i nakon šest godina, Pep je 1990. godine protiv Cadiza debitirao za prvi tim,
Dream Team Johana Cruyffa.
"U svojoj prvoj sedmici na klupi Barcelone, Cruyff se niotkuda pojavo na „Mini“ stadionu gdje su trenirale mlađe ekipe i igrači Barce B. Prije poluvremena jedne od utakmica, Johan je prišao Rexachu, tadašnjem treneru omladinskog tima Barce, i upitao za ime mršavog dječaka koji igra po desnoj strani.
- To je Guardiola, dobar momčić – odgovorio je Rexach.
Cruyff je ignorisao posljednji komentar i rekao Rexachu da ga u drugom poluvremenu pomjeri u sredinu terena, da igra kao pivot, vrlo tešku poziciju za adaptaciju, mjesto na terenu koje se baš nije forsiralo u tadašnjim španskim timovima. To je, ispostavit će se, bilo stvoreno mjesto za Guardiolu. Nekoliko sedmica kasnije, Pep je debitirao za prvi tim, postao okosnica Cruyffove igre, nogometnog „Dream Teama“. Ostalo sve znate, zlatne godine su uslijedile, pa su došle one loše... Guardiola je kao igrač u Barceloni proveo 11 godina. Nakon toga uslijedile su igre u Italiji (Brescia, Roma), Al Ahli pa sezona u meksičkom Doradosu.
Njegov dolazak na mjesto trenera ima posebnu priču. Na dan kada se prvi put spomenulo ime Guardiole kao trenera, Evarsit Murtra, član Izvršnog
odbora bio je kod zubara. Morao je staviti neke implantate, tako da je zakasnio na izlaganje Txikija Begiristaina o promjenama trenera u mlađim kategorijama gdje je Guardiola planiran za šefa svih trenera omladinskih timova Barce.
Murtra je malo zakasnio na ovo izlaganje i Laporta je zamolio Txikija da ponovi najznačajnije dijelove svog izlaganja. Murtra je saslušao skraćeno izlaganje. Znao je da Guardiola nije čovjek koji će šefirati drugima, nije čovjek za kancelarije već za nogometne terene. Kada je Begiristain napustio salu u kojoj su se donosile te važne odluke, Murtra je krenuo ka vratima, kao da će do WC-a. Sačekao je Txikija i rekao mu da prvo pozove Pepa i upita ga da bude trener B tima jer on nije za kancelarije, ponovio je Murtra.
Na kraju, Guardiola je napokon sjeo na klupu drugog tima Blaugrane. Na tom mjestu zaradio je povjerenje cijelog kluba, od tada pomalo skeptičnog predsjednika do zaposlenika koji su bili zaduženi za stanje travnjaka.
Njegov entuzijazam, njegova predanost i beskrajna predanost klubu i radu davali su svoje prve plodove. Prvom timu baš i nije išlo najbolje. Rijkaard je počeo gubiti konce. Trebala je promjena kojom će biti svi zadovoljni a koja će zadovoljiti apetite svih. Guardiola je bio prirodan izbor. Ali, nije sve išlo tako glatko.
Prva opcija bio je Jose Mourinho. Ali, na našu sreću, plan nekih članova Izvršnog odbora nije uspio. Postavljanje Guardiole za trenera prvog tima bio je veliki rizik. Imao je godinu trenerskog iskustva sa drugim timom. No, Pep je bačen u vatru. Bez pogovora, prihvatio je priliku koja se jednom desi u životu. Ili se nikad ne desi.
- Uvijek je korak ispred svih, to je čovjek koji zna ono šta radi. On je čovjek koji voli izazove, bio je intelektualno spreman na ovaj korak – kazao je Guillermo Amor, bivši saigrač Guardiole.
Bio je to kraj februara, kad je Laporta rekao Murtri da trebaju ručati sa Pepom. Tako je i bilo. U restoranu koji se zove Drolma, Laporta je kazao Pepu:
- Ako sve bude onako kako smo zamislili, Rijkaard će nastaviti kao trener. Ako ne, ti ćeš biti zamjena!
Rijkaard bi nastavio kao trener prvog tima da se Barca našla u finalu Lige prvaka. Tito Vilanova, pomoćni trener znao je za ovaj razgovor. Pep je bio nervozan i neko je morao čuti za ovaj sastanak. Povjerio se svom prijatelju Vilanovi.
- Ako Frank ode, žele da ja preuzmem prvi tim. Misliš li da smo spremni? – pitao je Guardiola.
- Ti se, zasigurno, spreman! – odgovorio je Tito. Bio je ubijeđen da model i stvari koje su primjenili na drugom timu vrlo lako može proći i kod prvog tima.
Dolors, Pepova majka, polako lista porodični album u svom domu u Sanpedoru. Na jednoj slici je Guardiola sa trofejom za najboljeg igrača turnira.
Guardiola je u suzama jer je taj dan promašio penal. Bio je bjesan na sebe.
Znala je Dolors da će Pep biti dobar igrač. Osjetila je to još dok ga je nosila u stomaku. Pep nije prestajao udarati. Valenti, Pepov otac, koji je radio kao zidar, sjeća se kako je beba Pep nogom razbio kolijevku svoje starije sestre. Sa svojom 5 godina starijom sestrom Pilar, Pep je počeo igrati lopte.
Guardiolina braća i sestre imale su strogo, ali iskreno obrazovanje.
- Bilo je prilično teško - kaže Pere, Pepov mlađi brat, sjedeći za upravljačem svog Audija.
- Djeco, ne želite prestati igrati loptom?
- Ne, mama, želimo igrati!
- Pa, učiniti ono što želite!
Lopta je postala dio obrazovanja, dio odrastanja, sa loptom se lijegalo i ustajalo, doručkovalo, išlo u školu, ručalo, večeralo pa opet lijegalo. Dok se sjeća svog djetinjstva i igranja lopte na obližnjim prašnjavim terenima, Pere nastavlja svoju priču:
- Uvijek je bio vrlo odgovoran. Kada nešto želi, teško mu je to izbaciti iz glave. On je odan, vjeran, iskren, poseban tip. On također ima neke svoje stvari, na neko vrijeme se otuđi, razmišlja... – priča Pere.
- On dolazi iz jedne porodice vrlo ponizne, skromne, ali i vedre i iskrene. Ništa nije utjecalo na njega kao njegova porodica – kaže pisac i režiser David Trueba, veliki prijatelj Guardiole. Trueba se kroz smijeh sjeća trenutka kad je Guardiola u polufinalu Lige prvaka napustio za trenere označen prostor i trčao, trčao kao dijete. Bilo je to na Stamford Bridgeu. Trenutak kada je Iniesta u 94. Minuti zabio gol za finale u Rimu.
- Na petnaest sekundi, on je zaboravio da je trener. Na petnaest sekundi ponovo je bio dječak, dok nije primjetio kravatu i kazao „ Do vraga, ja sam trener“. Pep još uvijek ima dušu dječaka koji je igrao lopte u svom selu – kaže Trueba.
O njegovoj sklonosti za čitanjem knjiga, za muziku i filmove, do sada su ispričani mnogi vicevi u programu TV3 Crackòvia. Za njegovo oblačenje zadužena je supruga Cristina Serra, čija porodica ima poznatu prodavnicu odjeće. Cristina je žena koja ima osjećaj za odjevanje, kojia voli putovati, zaljubljenica u fotografiju, u čitanje.
- Ona je spoj majke iz prošlosti i majke iz budućnosti. Moderna, koja govori nekoliko različitih jezika. Drugim riječima, prototip žene jednog nogometaša - kaže Manel Estiarte, španski vaterpolista i veliki prijatelj Guardiole. On je vrlo ponosan – kaže njegov brat.
Kada je pod pritiskom napustio Barcelonu i svoju sreću potražio u Italiji, kao nogometaš Brescie bio je optužen ua doping. Prvi koga je nazvo nakon ove optužbe bio je Estiarte koji je u isto vrijeme igrao vaterpolo za Pescaru.
- Trebam advokata – kazao je Pep Estiarteu.
Već sutradan, Estirate je bio na letu za Bresciu. Mislio je kako će ga pronaći depresivnog i tužnog. Međuti, iznenadio se kad ga je vidiio među papirima, vrlo živahnog i spremno na borbu.
- Bio je spreman braniti svoj ponos. Do zadnjeg daha. Opsesivan. To je riječ kojom bi ga opisao. Pogotovo ako se radi o njegovom ponosu – kaže Estiarte. Šest godina kasnije, u 2007. Guardiola je dobio pravnu bitku u svoju korist. Bilo je dugo i iscrpljujuće, ali se isplatilo.
- On je dizel – opisuje ga Evarist Murtra, potpredsjednik Barcelone iz vremena Josepa Lluísa Núñeza.
- Uvijek sam usvajao znanje od Pepa – kaže Xavi. Psihički je uvijek bio najbrži. Njegove kretnje na terenu, okreti, promjena pozicija i gledanje s jedne na drugu stranu teran. To je izgledalo kao da je imao jedno oko na drugoj strani glave. Kao da ima retrovizor na svojoj glavi. Guardiola je vidio igru i rasplet u napadu od bilo koga drugog.
Čini se kako je tu svoju igru prenio i na klupu. Rezultati govore za sebe.
- Analizira našu igru, govori nam gdje se može ući, dati tri pasa... i igrati.U njegovoj ekipi, odbrana napada, napadači se brane. Nastavio je tamo gdje je Cruyff stao, formacija 4-3-3, napasti, igrati loptom. Tako jednostavno i tako komplicirano. Za jednog nogometaša, ova igra predstavlja luksuz - govori Xavi.
Guardiola svoju kuću dobro poznaje. On je culé do srži. Izborio da ima svoj vlastiti tim tehničara, i sve ukazuju ne tačnost prethodne rečenice
- Znao sam da će uspjeti ako bude imao kontrolu nad svlačionicom - kaže njegov predstavnik, José María Orobitg.
- Okružen je odanim ljudima. On zna kako se postupa igračima. Sati rada, strasti i potrage. I opredjeljenje za drugi način razumijevanja nogometa. Ovo su neki od faktora koji pomažu objasniti njegov uspjeh – kaže Orobitg.
Pep je kroz svoj pristup nogometu pokazao i dokazao kako je grupa, u ovom slučaju tim iznad svakog pojedinca. Znaju to svi koji su ostali s njim, koji u ovom trenutku igraju u Barceloni.
Ovo je životna priča Pepa Guardiole. Još jedna posebna, u svakom svom dijelu, i svakoj rečenici.Ovo je pričao o Barceloni, ljubavi, jednom novom stilu, ovo je jedna o bajki zbog kojih je naš klub to što jeste,
više od kluba!
Jasmin Hadžiahmetović
Fan Club FC Barcelona BiH
