Barcelona na tragu besmrtnosti
Leo Messi i Barcelona. Nekima su već dosadili hvalospjevi na njihov račun, nekima je dosadila i rezultatska dominacija. Nekima je, vjerujem, dosadila i ta igra Barcelone, s beskonačnim brojem dodavanja i ubijanjem u pojam pas igre svakog suparnika. I zato će se pronaći pokoji kritičar najzabavnije nogometne družine unatrag nekoliko desetaka godina...
Koliko je utakmica poput sinoćnje protiv Panathikosa odigrala ova Guardiolina Barcelona u zadnje dvije godine? 20? 30? Kada toliko puta odigrate utakmicu gdje protivniku uvalite 4, 5 ili 6 komada, onda je jedini problem što ljude na to naviknete. Pa su onda 1:0 pobjede već znakovi problema, a kiksevi poput domaćeg poraza od Herculesa ravni katastrofi.
Jasno je da, kao u slučaju svih velikih rivalstava, pola nogometnih zaljubljenika, onih kojima žilama teče "kraljevska krv", teško podnosi toliko komplimenata na račun omraženog protivnika, pa će se poslužiti više i manje dobrim argumentima contra ove Barcelone.
Mekani, dosadni, previše dodavanja. Ne odgovaraju dobro na agresivnu igru kakvu može odigrati momčad protiv Chelseaja. Jose Mourinho pokazao je da ima kriptonit za njih.
Ovo zadnje će Mourinho tek morati dokazati, jer, uz dužno postovanje superiornoj taktičko-psihološkoj pripremi portugalskog stručnjaka, prolazak Intera nije dokazao ništa novo, samo dobro poznatu činjenicu da u nogometu ne pobjeđuje uvijek bolji suparnik. Žao mi je što će navijači Intera skočiti na ovo kao vrućom vodom opareni, ali bez obzira na europski naslov, za njih niti jedan stručnjak ili igrač neće reći da su najbolja momčad na svijetu.
Jer, svidjelo se to nekome ili ne, ta titula je rezervirana za Barcelonu. Uostalom, da sutra opet igraju Inter (s Mourinhom) i Barcelona, tko bi bio favorit?
Barcelonu se može pobijediti. Učinio je to Inter, učinio je to i Hercules. Barcelona, također, mora imati sreće, pa i sudačke naklonjenosti da bi postala prvak Europe, kao što je imala protiv Chelseaja 2009., baš kao što je imao i Inter protiv Barcelone. Toga trebate na putu, čak i ako ste zaista sjajna momčad - trebalo je i Španjolskoj na SP-u, trebalo je Manchester Unitedu 1999., trebalo je Ajaxu 1995.
I zato su trofeji jedna stvar, posebno oni u natjecanjima kup formata poput Lige prvaka, jer u ligama se ipak kroz 10 mjeseci najčešće iskristalizira najbolja momčad.
No dojam je druga stvar, a dojam koji Barcelona ostavlja pod vodstvom Josepa Guardiole najčešće je briljantan.
Ok, netko ne voli 600 dodavanja na utakmici, preferira neki drugačiji nogomet - kontru ili direktan pristup ili duge lopte ili fizičku dominaciju ili Arsenalove kombinacije. No, takvih momčadi ima puno, razlika je samo koliko su dobri u tome što rade.
Barcelona je drugačija. Ono što radi Barcelona ne može nitko drugi, koliko god se trudio. Jednostavnost koja izgleda toliko lagana za kopirati nedostižna je svakoj drugoj momčadi.
Xavi do Inieste, Iniesta do Messija, Messi do Alvesa. Najčešće se radi o najjednostavnijim dodavanjima i najjednostavnijim primanjima lopte. Ili barem tako izgleda.
A opet, to nitko drugi ne može, osim donekle španjolske reprezentacije gdje uglavnom igraju isti igrači.
Golove kakve postiže Barcelona redovito - poput trećeg gola Panathinaikosu - druge momčadi postižu jednom godišnje. Osim ako su Uspinjača ili Mejaši - dakle malonogometaši. Čini se da to može svatko, ali ipak, kada to isto pokušaju Badelj i Rukavina, ne ispadne tako dobro. Čak ni kad pokušaju Gerrard i Kuyt ili Sneijder i Milito.
Barcelona je zadobila poštovanje svih rivala, protivničkih trenera i igrača. Čak i u Realu, najvećem svjetskom klubu, priznaju kako je Barcelona postavila standarde koje treba dostići. "Barca je najbolja na svijetu", kaže Realov Higuain. I još stotine nogometaša, poput Rooneyja, Torresa ili Aršavina. Arsene Wenger će reći da Barcelona izgleda kao na playstationu, šmekeri poput Robija Prosinečkog - navijača Reala - priznat će da je igra Barcelone neodoljiva. I legendarni novinar madridske Marce, Santiago Segurola, napisat će da nikada nije vidio bolju nogometnu momčad.
Rezultati potvrđuju dojam, posebno svih šest trofeja u šest natjecanja pretprošle sezone. I nova kruna u Primeri, s ogromnim brojem bodova i postignutih pogodaka, potvrdila je klasu, baš kao što su i brojni nastupi u Ligi prvaka. Od finala u kojem je odlični Manchester United ostao bez šanse, preko gaženja momčadi poput Bayerna i Arsenala, pa i do tog polufinala s Interom. Da, na kraju je minimalna pobjeda bila nedovoljna, no koliko dobri morate biti da igrače kvalitete Wesleyja Sneijdera i Estebana Cambiassa svedete na 10 dodavanja u utakmici. Zajedno!
Za mene će prvih 20 minuta na Emiratesu, iako u tom periodu Barcelona nije zabila pogodak, ostati simbolom nadmoći ove Barcelone. Momčad Arsenala, koja se diči kvalitetnim posjedom lopte, nije mogla izaći iz svog šesnaesterca. Topnici su, doslovno, izgledali kao skupina amatera koja je došla na megdan vrhunskim profesionalcima. Takve situacije više govore o Barceloni nego trofeji, jer trofeje osvajaju mnogi, a na takav način nadigravati vrhunskog protivnika može samo Barca.
Istom logikom, Uefa može proglasiti Diega Milita najboljim napadačem Lige prvaka, nagrađujući ga tako za sjajnu predstavu u finalu. I ne može se reći da je to nezasluženo, kao što je i Interova titula zaslužena.
No, i Diego Milito zna tko je najbolji igrač svijeta, i to ovoga trenutka - nedodirljivo.
Leo Messi - posebno ovaj Leo Messi iz Barcelone - čudesan je igrač kakvog svijet nije dugo vidio, i zato treba uživati u svakoj njegovoj utakmici. Tko zna koliko će dugo držati ovakvu razinu forme, tko zna hoće li i njega, ne daj Bože, pokositi kakav Taylor. Messijeve čarolije ne treba se ni truditi opisivati, treba ih samo gledati.
Guardiolina Barcelona je na putu prema nogometnoj besmrtnosti. Još pokoje španjolsko prvenstvo i jedna Liga prvaka učvrstili bi ovoj generaciji poziciju jedne od najboljih momčadi svih vremena. Po dojmu i rezultatima.
Izazovi su veliki, jer osim što svatko cilja srušiti Barcelonu, s ovakvom dominacijom lako se opustiti, a nogomet to ne oprašta niti protiv slabijih suparnika. Istodobno, u Madridu je svima dojadilo gledati Barcelonina slavlja, pa i ponižavanja Reala u derbijima, te vjeruju da s Mourihom imaju najbolju šansu prekinuti te negativne nizove.
Mourinho, međutim, može biti i dobar za Barcelonu, jer nema dvojbe kako će kod Katalonaca nabujati veliki motiv pobijediti portugalskog stručnjaka. A baš je motiv ono što ovoj Barceloni treba da nastavi istim tempom...
Preuzeto sa sportnet.hr