Kana Galilejska
Prije svega, riječ za vino u tom tekstu (oinos) je u grčkom jeziku srednjeg roda. Ona se može odnositi na neprevreo sok od grožđa, ili može da se odnosi na prevrelo vino. Terminologija teksta ni na koji način ne doprinosi razriješavanju problema.
Ali, ni prisustvo soka od grožđa ne bi bilo u potpunosti suprotno očekivanju. Prije svega, ako je svadba održana u jesen (kad je obavljeno Isusovo krštenje, oko mjesec dana prije toga), u Palestini je bilo vrijeme berbe grožđa, pa se mogao dobiti svjež sok. Ali čak i ako se nije mogao dobiti, to vrijeme je poznavalo izvrsne metode za prezervaciju. Na primjer, sok od grožđa bi kuhali dok se ne zgusne. Dobijenu masu bi sipali u keramički sud, dok se ne izbaci sav zrak. Potom bi nalijevanjem tankog sloja maslinovog ulja odozgo sadržaj u sudu mogli da sačuvaju za period od više meseci ili čak godina. U nekom kasnijem terminu bi se sačuvani gusti sok mogao miješati s vodom za upotrebu i posluživanje. Krajnji proizvod bio bi takođe neprevreo. Ako je sok načinjen od konzerviranog činio najveći dio onoga što je služeno na svadbi prije toga, okolnost da je Isus stvorio svjež sok od grožđa zaista bi s razlogom izazvala onakvu primjedbu, spomenutu u tekstu.
Vjerovanje da je Isus na svadbi u Kani pretvorio vodu u fermentirano ili alkoholno vino bazira se na nekoliko osnovnih pretpostavki. Prva pretpostavka jeste da grčka riječ za vino „oinos“ označava jedino prevrelo, alkoholno vino. Pošto se upotrebljava riječ „oinos“ i za vino koje se potrošilo kao i za ono koje je Isus stvorio, zaključak je da oba vina moraju biti alkoholna. Druga pretpostavka kaže da Hebreji nisu znali kako da spreče fermentaciju grožđa. Neki dokazuju da je vrijeme vjenčanja bilo nešto prije praznika Pashe (2:13), što znači šest mjeseci poslije berbe, pa prema tome vino koje se koristilo na svadbi u Kani imalo je dovoljno vremena za fermentaciju. Treća pretpostavka polazi od opisa koja dolazi od „kuma“ koji je novo vino nazvao „dobrim vinom,“ misleći na visokokvalitetno alkoholno vino. I četvrta pretpostavka kaže da izjava „a kad se opiju“ u 2:10, korištena opet od strane „kuma,“ pokazuje da su se gosti napili jer su, prirodno, pili fermentirano, prevrelo alkoholno vino. Prema tome, vino koje je Isus načinio mora biti alkoholno.
Značenje riječi „oinos.“ Što se tiče pretpostavke da grčka riječ za vino označava samo alkoholno vino već je bilo riječi. Dovoljno je napomenuti da postoje brojni primjeri kako od kršćanskih autora tako i od nekršćanskih koji kažu da „oinos“ može označavati i prevrelo i neprevrelo vino. Može se kazati da je „oinos“ termin koji uključuje sve vrste vina, bilo prevrelog bilo neprevrelog. Prema tome, vrlo je labav i slab zaključak da je Isus pretvorio vodu u alkoholno vino, prosto iz razloga što nam sam termin ne pomaže puno da preciziramo o kakvoj je vrsti vina riječ. Reći da je u pitanju samo alkoholno vino i da riječ „oinos“ samo to znači stavlja nas u položaj isključivosti i pristrasnosti. Priroda vina kojeg je Isus pretvorio mora se odrediti unutarnjim dokazima i većom vjerovatnoćom nego što je navodna uporaba „oinosa“ isključivo za alkoholno vino.
Ideja da Hebreji nisu znali kako da spriječe proces vrenja te da je s toga svaki oblik vina podrazumjevao da je ono prevrelo danas je odbačena od strane mnogih stručnjaka. Sa sigurnošću možemo kazati da su Hebreji znali kako da čuvaju čist grođžani sok od procesa vrenja čak duže vrijeme, tako da je ono moglo postojati u tom obliku za vrijeme svadbe u Kani. Jedno takvo vino (to jest, grođžani sok) se moglo koristiti na svadbi kada se pojavio problem njegove nestašice. Druga bitna stvar jest da je takva vrsta neprevrelog vina bila, na osnovu svjedočanstava koje imamo iz onog vremena, kvalitetnija, cjenjenija i jednostavnija za očuvanje od bilo kog prevrelog vina.
„Dobro vino“ koje je Isus stvorio od vode i koje je „kum“ pohvalio da je bolje od „slabijeg vina“ ima prizvuk da je u pitanju visok sadržaj alkohola u njemu. Međutim, takva pretpostavka polazi od ukusa 20 i 21 stoljeća. Na primjer, Albert Barnes, veoma poznati novozavjetni skolar i komentator, upozorava da ne budemo prevareni izrazom „dobro vino,“ jer iako se taj termin upotrebljava da označi da je ono (vino) dobro u srazmjeri sa njegovom snagom i njegovom moći da opije, ipak u novozavjetno vrijeme taj izraz sigurno nije to označavao. Svjedočanstva iz doba antike nam jasno pokazuju da su najbolja vina ona u kojima je moć alkohola uklonjena kuhanjem ili filtracijom. Plinije, recimo, objašnjava da su vina najbolja onda kada se sva njihova snaga ukloni cijeđenjem ili presovanjem, to jest kada se ukloni sadržaj alkohola u njima. Slično njemu, Plutarh naglašava da je vino mnogo prijatnije piti kada se iz njega ukloni učestalim filtriranjem ono što nanosi sramotu pameti ili što uznemirava um i uzbuđuje strasti. Imajući u vidu ove i još neke antičke autore, možemo zaključiti da je za njih izraz „dobro vino“ bilo vino koje je zapravo bezopasno i bezazleno.
Prema tome, zaključak da je izraz „dobro vino“ na svadbi označavao vino koje je bilo kvalitetno u pogledu visokog sadržaja alkohola je sasvim pogrešan. Prije možemo reći da je zbog svoje bezopasnosti i bezazlenosti izraz „dobro vino“ označavao daleko kvalitetniji čisti grožđani sok od onog koji se čuvao i koji se pio pre njega. Drugim riječima, vino koje je Isus stvorio bilo je visokokvalitetno ne zbog njegovog alkoholnog sadržaja, već zbog toga što je ono bilo, kao što i Henri Morris kaže, novo vino, svježe stvoreno. Ono nije bilo staro, propadljivo vino, kao što bi bilo da je u pitanju alkoholno vino. Jednostavno, nije bilo vremena za proces fermentacije koji bi poremetio strukturu jednog takvog grožđanog soka i rastavio na alkohole.
Moralne implikacije. Još jedan razlog zašto se ne može prihvatiti pretpostavka da je „dobro vino“ koje je Isus načinio bilo alkoholnog sadržaja jeste zbog negativne slike koju bi mogli dobiti o samom Isusu. Ako bi bilo točno da se već pilo alkoholno vino na svadbi, Isusovo čudo (koje je proizvelo između 500-600 litara još boljeg vina takve vrste, kojeg su koristili muškarci, žene pa čak i djeca skupljeni zajedno na svadbenoj svečanosti) pokazuje da je Isus itekako moralno odgovoran za nastavak i porast njihovog opijanja. Na osnovu ovoga mogu se izvesti neki logični zaključci. Na primer, velika količina vina kojeg je Isus čudom stvorio pri kraju svadbene svečanosti dokazuje dvije stvari:
Prekomjerna upotreba alkoholnog pića je dozvoljena.
Vino u ovom slučaju je čist grožđani sok, bez prisustva alkohola. U skladu sa osuđivanjem upotrebe alkoholnog vina u Starom Zavjetu, jasno je da je u pitanju sok od grožđa.
Teško je zamisliti i protivno je moralnim principima Svetog Pisma (pa i razuma) pretpostaviti da je Isus, Stvoritelj dobrih stvari (Postanje 1:4,10,12,18,21,25) ispoljio Njegovu natprirodnu moć da dovede u postojanje opojno i alkoholno vino koje samo Sveto Pismo osuđuje i naziva ga „podsmjevač“ i „nemirnik“ (Priče 20:1).
Što se tiče glagola "metusko" odnosno „opiti“ u 2:10, neki smatraju da ovaj grčki glagol jednostavno znači „napiti se,“ u pasivu „biti pijan.“ Prema tome, to je još jedan neosporan dokaz da je vino koje je Isus stvorio u Kani zapravo – alkoholno vino, jer glagol metusko se nikada ne koristi za „opijanje“ bilo kog drugog pića osim alkoholnog.
Međutim, iako je tačno da glagol metusko, metuskomai znači „piti, opiti se, napiti se,“ on nužno ne podrazumjeva da je u pitanju upotreba bilo kog opojnog odnosno alkoholnog pića. Glagol metusko može značiti „zasititi se od pijenja“ bez bilo kakvog prisustva alkohola. Prema tome, zaključak bi bio da, kada su gosti već bili zasićeni od pijenja starog grožđanos soka, Isus, što je neuobičajeno za običaje onoga vremena, kako i sam „kum“ kaže, čini čudo i od vode stvara svjež grožđani sok koji je „dobar,“ ili bolji od starijeg soka od grožđa.
Drugim riječima, metusko u 2:10 jednostavno označava zasićenost, ukazuje na obiman kvantitet vina koji se generalno koristio na svadbenim proslavama, bez bilo koje naznake za njegova alkoholna dejstva. Oni koji inzistiraju da je vino na svadbi bilo alkoholno i da je Isus takođe stvorio alkoholno vino, kvalitetnijeg od prethodnog, navode na zaključak da je Isus obezbjedio ogromnu dodatnu količinu alkoholnog vina tako da se svadbena proslava mogla nastaviti u nepromišljenom popuštanju. Jedan takav zaključak ruši cjelokupan moralni integritet Kristovog karaktera, sa čim se sigurno ni jedan konzervativan kršćanin ne bi mogao tako lako složiti.
Sva Kristova čuda su bila uvijek usmjerena ka milosrdnom i dobronamernom kraju. Isus nije došao da uništi nego da spasi čovjeka. To je očito i u pokazivanju Njegove slave na svadbenoj svečanosti u Kani Galilejskoj. Prvi znak Njegovog božanstva bilo je upravo pretvaranje vode u vino – novo, svježe vino koje je simboliziralo božansku prisutnost, Njegovu slavu i moć. Kako bi Isus mogao stvoriti bilo šta što je raspadljivo, trulo, pokvareno – a da u isto vrijeme pokazuje Svoju slavu.
Uzimajući u obzir hebrejski običaj da se u predvečerje Pashe iz domova ukloni svaki kvasac (2. Mojsijeva 12,15.19; 13,7), može se sa sigurnošću kazati da je na Gospodnjoj večeri bio upotrijebljen beskvasni kruh. Osim toga, Pavle izjednačuje kvasac sa grijehom (1. Korinćanima 5,7., kojih nije bilo u Kristu. Upravo zato, beskvasni kruh – koji se spravljao od pšeničnog brašna pomiješanog sa uljem, vodom i solju – treba da se upotrebljava na obredu Gospodnje večere kao simbol Gospodnjeg tijela, žrtvovanog za sve koji ga vjeruju, bez obzira na vrijeme i mjesto.
Opis Gospodnje večere i u sinoptičkim Evanđeljima i u Pavlovim spisima upotrebljava izraz "čaša" i "rod vinogradski" za piće koje predstavlja Kristovu krv. Riječ "vino" se ne pojavljuje. Alkohol je proizvod raspadanja i smrti, neprikladan da simbolički predstavi Kristovu otkupiteljsku krv. Prema tome, upotreba prevrelog soka ili alkoholnog vina prilikom obreda Gospodnje večere nije u skladu s Biblijom. Istisnuti sok grožđa pravilno predstavlja Kristovu krv, prolivenu za spasenje mnogih, za oproštenje njihovih grijeha.
