Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice. Trebali biste nadograditi ili koristiti alternativni pregledač.
Osvanuo prekrasan suncani dan. Vjetar je jak, valovi poveliki. Sreca da je dan odmora. Oporavka od duge plovidbe ometane valovima i vjetrom. Danas se ne plovi, danas se sreduje oprema, pere veš, odmara, ili se smjenjuju ekipe ucesnika na regati.
Obidoh malo kamp da vidim okolinu, Dunav, valove . . .
U kampu atmosfera na nivou. Društvo veselo, spremno za zafrkanciju. Pijemo rakijicu, kavu, VINJAK (namjerno stavih velika slova za one regataše koji znaju što je to, a koji ce tko zna koliko puta citati ovu reportažu).)
Promatram ekipu iz Madarske kako se sprema za povratak kuci. Nekako mi se želudac steže od spoznaje da stari prijatelji odoše. Tko zna gdje i na kojoj rijeci cemo se ponovo vidjeti, družiti, jesti, piti i zajedno pjevati.
Svjesni smo cinjenice i da se neki necemo nikada vidjeti. Tješi nas spoznaja da cemo ipak biti povezani. Kada god u bilo kojoj rijeci zamocimo veslo u vodu, rijeke ce nas povezati svojom vodom. Znati cemo da dok god žive sjecanja jednih o drugima, da smo tu, u rijekama, u vodi. Da smo zajedno.
Ispratismo prijatelje iz Madarske, a potom se uputih sa društvom razgledati grad Kladovo. Malo ugodno mjesto.
Pogledasmo štand domacih delicija, kojima nismo mogli odoljeti. Kupismo malo toga šarenila.
Obidosmo i tržnicu gdje se snabdjesmo vocem i povrcem . . .
. . . a potom se vratismo u kamp. U kampu se sprema ekipa iz Njemacke i Austrije da napusti regatu. Oprostismo se i od njih,
I kako to biva u svim bajkama, okupismo se zajedno, sjedosmo za stol, isukasmo noževe, razne caše postavismo pored sebe i navalismo na sve ono što postavismo ispred sebe na stol. Vodismo tako bitku sa sadržajima na stolu sve dok se ne nasitismo.
Poslije odosmo malo na odmor i podnevno dremuckanje svatko u svoj šator.
Popodne predstavnik organizacionoga odbora regate sazva kratki brifing na kome iznese sve negativnosti koje je primjetio na regati. Cilj takvih brifinga je da se ukaže na negativnosti i da se nastoji iste ubuduce izbjeci.
U predvecerje se opet uputismo do grada. Popismo u gradu koje pivce, prošetasmo ulicama grada . . .
. . . bacismo pogled prema Rumunjskoj obali . . .
. . . a najviše sa strepnjom gledasmo u Dunav. A Dunav kao da je odlucio da se igra sa nama. Razvio svoje valove na košavi koja se razbahatila.
Cak niti smiraj dana ne donese smiraj vjetra i valova. Nekako kao da se valovi i vjetar pojacaše.
Mnogi slušaše na radiju vremensku prognozu koja najavljuje vrijeme bez promjene, što bi za nas znacilo da cemo sutra imati i te kakvih problema pri plovidbi. Neki praviše planove da se kopnom prebace jedan dio sutrašnje dionice.
Ohrabri me jedino moj drugar Rade, stari regataš, koji glasno rece: " Šta se bre brinete, ovaj vetar i talasi ce da se nocas smire oko 2 sata".
Povjerovao sam mu znajuci da je veoma iskusan i da o Dunavu i vremenu na njemu zaista puno zna.
Osvanulo prekrasno jutro. Vjetar se oko 3 sata, tokom noći, smirio pa smo mogli Radu zezati da se prevario u prognozi za cijeli sat vremena. Bili smo sretni da je tako. Da se vjetar održao kao prethodnoga dana bilo bi velikih problema. Ove godine se dosta učesnika regate prevrnulo.
Jutarnje pripreme počele su odmorom od spavanja, čitanjem novina i pijuckanjem kave.
Nakon doručka potrpah stvari u kanu i zaplovih rijekom. Voda prekrasna za put, valovi jedva da se pojavljuju. Dan sunčan, gotovo bez vjetra.
Vrijeme omogućava prekrasne i jasne poglede prema Rumunjskoj.
Pogled prema naprijed je veličanstven. Na sredini rijeke velika riječna ada.
Plovim držeći se srpske strane rijeke. Obala pruža prekrasne scene.
U toku plovidbe susrećem se sa regatašima iz Njemačke i Austrije. Malo se osvježismo i popričasmo uživajući u zajedničkoj plovidbi mirnom rijekom.
Drugi pristaše na dunavske plaže da se malo ispruže i posunčaju.
Rijeka postaje kao ulje, mirna, gotovo bez ikakvoga vala na površini vode.
Na jednome djelu puta ugledah i "spomenik" šumi, koja je nekada ovdje postojala a izgradnjom hidrocentrale Đerdap II, preplavljena je vodom i uništena. Kao uspomenu na te dane jedno deblo se ne da vremenu i vodi.
Iza toga "spomenika" puca daleki pogled prema riječnoj krivini i mjestu Milutinovac.
Očekivao sam da će uz obalu rijeke da bude nekakva birtija sa hladnime pivcem, pa da barem jednim hladnim ohladim motor kanua. Usput od riječnih ribara dobih informaciju da nema nikakav ugostiteljski objekat u mjestu koji je blizu obale rijeke. Čežljivo pogledah prema mjestu iz daljine i nastavih plovidbu.
Sa riječne krivine puca pogled prema mjestu Velešnica. Niti ovdje nema nikakve pivce.
Putem susresmo i našu pratnju iz Riječne granične policije. Priđoh im bliže, popričasmo. Prije dva dana su iz Dunava izvukli regataša Vasila iz Bugarske, Vjetar i valovi iza hidrocentrale su ga prevrnuli. Zahvaljujući ekipi sa fotofrafije sve je prošlo u najboljem redu, ali o tome ću jednom drugom prilikom.
Objasniše nam gdje možemo do hladne pivce, skuhaše i odličnu kavicu, odbiše ponuđenu rakijice, popričasmo, zahvalismo im se i nastavismo plovidbu.
Lagano ploveći susretoh i kolega iz Novoga Sada, Boru i Acu. Ustrajno i zajednički su se borili sa visokim valovima rijeke u proteklim danima. Zaplovih nedaleko njih.
Prema uputama Granične policije nađosmo mjesto na plaži gdje možemo pristati. Pristašmo i izvukosmo kanue iz vode . . .
Popesmo se na obalu i zauzesmo pozicije . . .
. . . i prihvatismo se jelenka da bi njime ohladili motore kanua i kajaka.
Nakon okrijepe, krenuso dalje. Plovim polagano uživajući u zadnjim kilometrima puta.
Dopuštam da me prestižu svi oni koji nastavljaju dalje s plovidbom od Brze Palanke. Ja ovdje prekidam put. Završavam Dunavsku bajku koju sam si priuštio, koju sam godinama maštao doživjeti.
Preko pramca kanua u daljini nadzirem završetak puta. Nekako me steže u želucu pomisao da dalje ne plovim, da je gotova za ovu godinu duga plovidba.
Kraj samo što nije došao. Mjesto Brza Palanka sve se jasnije vidi.
Na kraju pristadoh. Kraj. Izvukoh kanu iz vode . . .
Uđoh u kamp i pivcom ohladih motor kanua.
Odjavih se kod organizatora regate, domaćina iz Srbije. Zahvalih se za sve lijepe trenutke koje sam s njima proživio u proteklim danima.
Nenadano mi priđe i regataš iz Njemačke. Vidjevši da ovdje završavam plovidbu, poklonio mi je bočicu njemačkoga pića, kao znak zahvalnosti što sam ga ranije tokom plovidbe počastio rakijom koju sam imao u kanuu.
Oprostih se od svih regataša. Istrpah stvari iz kanua na obalu. Moje iskrcavanje bilo je praćeno radoznalim okom Kristine iz Niša koja je došla vidjeti što se događa na obali. Popričasmo dok sam iskrcavao stvari.
Reče da nikada nije plovila nijednom rijekom, a da bi to željela. Nakon iskrcavanja opreme iz kanua ponudih joj jedan krug plovidbe po Dunavu. Radosno je prihvatila. I tako zaplovih ponovo u oproštajnu plovidbu, sa osobom kojoj se možda toga trenutka rodila ljubav i želja da sama zaplovi. Bilo mi je drago da sam joj plovidbom razbio strahove koje je imala od vode.
Prošle godine u Novome Sadu pomogao mi je da isplovim sa plaže Jugoslav. Tada mu se rodila želja da i sam plovi i ove godine je krenuo sa izvora Dunava na plovidbu do ušća Dunava u Crno more. Sreo sam ga ove godine i zajedno smo plovili. Možda iduće godine negdje na rijekama sretnem i Kristinu. Tko zna?
Ukrcah stvari u automobil sa kojem je pred mene došao brat Milovan. Stavih kanu na krovne nosače vozila, Još jedan pogled prema kampu koji nastavlja daljnji riječni život.
Teška srca pođoh kući.
Što reći na kraju. Ispunio sam si još jedan san u plovidbama po rijekama. San kojega svakome preporučujem da proživi. Da se upusti u putovanje rijekama, da živi u prirodi i sa prirodom. Da je čuva i da se čuva.
Ja sam jedan san proživio u Dunavskoj bajci. Pokušao sam ga ovdje prenijeti vama koji ovo čitate. Krenite i vi u riječne snove, u riječne bajke.
