Crkveni običaji i učenja i njihovo mnogobožačko i okultno poreklo
- Začetnik teme Laodikeja
- Datum pokretanja
Član
- Učlanjen(a)
- 26.02.2011
- Poruka
- 987
Ja slijedim Sina Božjega..čiji si ti sljedbenik ako nije tajna?
Najteže stanje je kad čoveku pokažeš pravo stanje a to se čini argumentima i on nema dokaz kojim bi osporio te dokaze i onda u želju da zadrži svoju neistinu a ujedno da pokuša zamenom teza pretvoriti istinu u ne istinu pribegava ataku na sagovornika i njime se baviti umesto da lepo uzme i napiše odgovor koji će stavku po stavku demantovati iz navedenog i vidnog.
Jadno stanje je kad čujete da se neko predstavlja iz sveg glasa vernikom a nije u stanju sastaviti tri rečenice kao argument iz kog bi se jasno videlo kako sve postavljeno nije u sastavu te organizacije.
To je kao kad uhvatitu nekog štakora i stanete mu za vrat i on i dalje cvili ali nema sredstvo za odbranu no svoj ne artikulisani krik.
Koliko sam samo puta na raznim forumima i temama tražio da pokažu da ono što tvrdim oni demantuju i nikad nisu ni pokušali. Jedino i uvek što su radili bavili su se lično mnome umesto temom i to uvek čine sve dok se pre svima ne otkrije i ispuni od Boga izrečeno.
Mislim da je kulturnije priznati ne znanje ili ćutati umesto ruženja sagovornika kojem niste u mogućnosti odgovoriti o temi. Samim tim se vidi slabost i ne znanje a i nemanje volje da se nešto nauči. A ko misli da zna eto mu prilike pa neka piše i pokaže i dokaže svoje znanje a znanje nikako ne može biti opadanje sagovornika već iznošenje dokaza o zajednici iz kojeg bi se moglo videti šta je istina ili ponuda ili demant.
Pošto toga nema a neće ni biti ostaje da svaki put kad se istina ponudi usledi bujica mržnje i tekstova uvrede lične prirode.
SVE što je Laodikeja ponudio stoji ali to nije sve što se još može ponuditi a i zašto bi još nudio kad ni na ovo nemaju odgovor niti kontra-argument.
Jadno stanje je kad čujete da se neko predstavlja iz sveg glasa vernikom a nije u stanju sastaviti tri rečenice kao argument iz kog bi se jasno videlo kako sve postavljeno nije u sastavu te organizacije.
To je kao kad uhvatitu nekog štakora i stanete mu za vrat i on i dalje cvili ali nema sredstvo za odbranu no svoj ne artikulisani krik.
Koliko sam samo puta na raznim forumima i temama tražio da pokažu da ono što tvrdim oni demantuju i nikad nisu ni pokušali. Jedino i uvek što su radili bavili su se lično mnome umesto temom i to uvek čine sve dok se pre svima ne otkrije i ispuni od Boga izrečeno.
Mislim da je kulturnije priznati ne znanje ili ćutati umesto ruženja sagovornika kojem niste u mogućnosti odgovoriti o temi. Samim tim se vidi slabost i ne znanje a i nemanje volje da se nešto nauči. A ko misli da zna eto mu prilike pa neka piše i pokaže i dokaže svoje znanje a znanje nikako ne može biti opadanje sagovornika već iznošenje dokaza o zajednici iz kojeg bi se moglo videti šta je istina ili ponuda ili demant.
Pošto toga nema a neće ni biti ostaje da svaki put kad se istina ponudi usledi bujica mržnje i tekstova uvrede lične prirode.
SVE što je Laodikeja ponudio stoji ali to nije sve što se još može ponuditi a i zašto bi još nudio kad ni na ovo nemaju odgovor niti kontra-argument.
U ono vrijeme Isus im je rekao: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a otkrio maloj djeci.
mudre izreke 12-
23 Pametan čovjek krije znanje svoje, a srce bezumnih razglašuje ludost svoju.
VIP
- Učlanjen(a)
- 14.07.2011
- Poruka
- 19.107
Pa i sami tviji adventisti su morali priznati da je Jelena prepisivala. Zašto su na 50 godina zapečatili raspravu koju su 1919. godine na GK ASD vodili o plagiranju Ellen White???
Ovo je gruba ne istina.
Ne postoje plagijati Ellen White koje je ona smišljeno namerno uradila - prepisivajući tuđa dela.
Postoji knjiga "Velika borba" u kojoj su opisani određeni istorijski podaci, i ona je pojedine citate preuzela iz istorijskih dela onoga vremena, i to je navela na kraju knjige - gde su postavljene reference iz kojih knjiga je preuzimala određene istorijske podatke.
Dakle, tu nema govora o plagijatima, jer i danas mnogi pisci koji pišu istorijska ili neka druga dela - citiraju druge pisce i njihove citate u svojim knjigama.
Za Isabeletu.
Laž ostaje laž - makar je prihvatio ceo svet.
Istina nasuprot tome ostaje istina - makar ne bilo čoveka koji bi je prihvatio.
Na sreću - danas ima ljudi koji prihvataju istinu, i hvala Bogu na tome.
- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.400
Ovo je notorna neistina. U izdanjima "Velike borbe" (Great Controversy) iz 1858. i 1884. godine nema nikakvih referenci na djela drugih autora iz kojih je Ellen White prepisivala dijelove teksta. Plagiranje je čak prelijepa riječ, prepisivanje tuđeg teksta bez navođenja referenci, zapravo je krađa. Ellen White je to činila u tolikoj mjeri, da je postala najveća literarna kleptomanka svih vremena. Što je još gore, ona je na ono što je ukrala od drugih potpisala sebe i Boga, i onda na prodaji toga zgrtala ogromne novce. Pogledajte, čak je Boga upregnula da što više zaradi na onome što je od drugih ukrala.
A pogledajte sada jedan drugi slučaj, obrnutu situaciju. 1905.god. dr. David Paulson pisao je Ellen White, tražeći dopuštenje da uzme citate iz njenih spisa, za svoj mjesečni časopis The Life-boat. Sin Ellen White, W.C. White, odgovorio je Paulsonu ovako: "Majka me upućuje da vam kažem da možete slobodno odabrati iz njenih spisa kratke članke za The Life-boat. Ili možete iz njenih spisa uzeti izvatke u svoje članke, u svakom slučaju dajući „odgovarajuću naknadu“.
Pogledajte, Ellen White i od "svojih" traži novčanu naknadu samo zato što će u časopisu citirati nešto iz njenih spisa, a ona se toliko nakrala tuđih tekstova a da nikada ni centa nikome nije platila!? Zar Bog svoje proroke inspirira da kradu od drugih ljudi, a onda im još pomaže da to ukradeno dobro prodaju!?
Kada se navedu citati i njihovi izvori, onda se to zove citiranje, a kada se prepiše dio tuđeg teksta bez naznačavanja citata i bez izvora, onda se to zove krađa. Ellen White se služila ovim drugim, krađom.
P.S. Ti meni ipak nisi odgovorio na pitanje, zašto su ASD na 50 godina zapečatili raspravu koju su 1919. godine na GK ASD vodili o plagiranju Ellen White?
Najbolji primjer za ovu tvoju tezu upravo je plagiranje Ellen White. Makar svi adventisti sedmog dana tvrdili da je plagiranje Ellen White izmišljotina i laž, ipak je istina da je Ellen White najveća literarna kleptomanka svih vremena.
Na sreću - danas ima i ASD kojima je jasno da je Ellen White najveća plagijatorica, i hvala Bogu na tome.
- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.400
Daj da svi zajedno pogledamo. Kopiraj ovdje stranicu "Velike borbe" (Great Controversy) iz 1858. ili 1884. godine pa da vidimo gdje Ellen White navodi autore i djela iz kojih je prepisivala.
VIP
- Učlanjen(a)
- 14.07.2011
- Poruka
- 19.107
Evo referenci citata knjiga iz kojih je Ellen White uzimala pojedine citate.
Ponavljam, ovo postoji samo u knjizi velika borba, jer je se ta knjiga bavi istorijom Hrišćanske crkve.
Druga dela je ona pisala idsključivo po nadahnuću i iz svog ličnog iskustva.
Inače, Ellen White je danas priznata knjževnica svetskog domena.
HISTORIJSKI DODATAK
Strana 42. Papske titule. – Papa Inocentije III je tvrdio da je Petru povjerena ne samo cijela crkva već i cijeli svijet, te je prema tome papa, kao Petrov nasljednik, ne samo Kristov namjesnik već i Božji namjesnik. (L. E.
Froom, The Prophetic Faith of our Fathers, v. I, p. 671).
Ova teorija težila je da uzdigne papu iznad svjetovnih vladara. Papa Bonifacije VIII, prilikom jubilarne 1300. godine, sjedeći na Konstantinovu prijestolu, opasan carskim mačem i sa krunom na glavi, mahao je žezlom i klicao pred mnoštvom hodočasnika: »Ja sam Cezar – Ja sam car!« Flick, The Rise of Medeival Church, p. 413.
Strana 43. Obožavanje slika. – Prvi kršćani nisu u svojim molitvenim domovima imali nikakvih slika. Tek u trećem vijeku pojavljuju se u katakombama simboličke slike. Kasnije se pojavljuju slike koje predstavljaju sveta lica i biblijske događaje.
U toku IV vijeka u kršćanskoj crkvi dešavaju se duboke promjene. Pod utjecajem neznaboštva, a u težnji da neznabošcima olakšaju prelaz u kršćansku crkvu, crkvene vođe pretvaraju neznabožačke hramove u kršćanske crkve, a neznabožačke bogove u kršćanske svece. Najprije se u kršćanskim crkvama ovog razdoblja javljaju slike, i to u istočnim crkvama samo slike, a u zapadnim pored slika i kipovi.
»Narod je u slici (ikoni) gledao neposrednu blizinu Božju; vjerovao je da slike imaju čudotvornu moć. Bilo je čak svećenika koji su strugali boju sa ikona, pomiješali je sa svetom pričesti i tako pričešćivali one koji su to tražili; bilo je majki koje su uzimale ikone za kumove.« S. Srkulj, povijest srednjeg vijeka, str.
36.
Protiv obožavanja slika, relikvija i drugih zabluda koje su se počele uvlačiti u crkvu ustaju u 4. i 5. vijeku pojedini kršćani kao, na primjer, Vigilantije iz Liona, Jovinijan iz Rima, Helvedije, također iz Rima. Ovom protestu priključuje se u 9.
vijeku biskup Kladije iz Torina.
Protiv obožavanja ikona podigli su svoj glas naročito pavlikijani, radikalni kršćani, koji su zahtijevali povratak evanđeoskoj jednostavnosti. Oni su također odbacili obožavanje križa, kult Djevice Marije i svetaca.
U borbu za reformu crkve umiješali su se i bizantijski kraljevi. Borba protiv ikona, nazvana ikonoklazam, trajala je preko 100 godina.
Borbu protiv ikona otpočeo je car Lav III Isaurijski (717–741). On je 726.
prvi put otvoreno istupio protiv kulta ikona, a 17. januara 730. izdao je edikt protiv kulta ikona. (Vidi: G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, str. 17–172.) Lavov sin i nasljednik Konstantin V (741–755) bio je još vatreniji ikonoborac no njegov otac. Ovaj car je sazvao crkveni sabor u Hijereji, na Maloazijskoj obali. Sabor je počeo sa radom 10. februara 754. U saboru je učestvovalo 338 episkopa. Obožavanje slika, izjavili su episkopi, protivi se nauci Svetoga pisma, što se jasno vidi iz stihova; Ivan 4, 24; 1, 15; 20, 29; 5. Mojs. 5, 8–9; Rimlj. 1, 23; 10, 17; 2. Kor. 5, 7., itd.
Protiv odluka sabora ustalo je monaštvo na čelu sa igumanom Stefanom Novim. Car je pribjegao represalijama: naredio je da se zatvore manastiri i čak je dao pogubiti pomenutog igumana.
Za vrijeme nasljednika Konstantinovog Lava IV (775–780) vođena je umjerena politika, no pod utjecajem Lavove žene carice Irene, koja je bila vatrena pristalica ikona, počinje da jačaikonofilska stranka. Za vrijeme Lavovog nasljednika, maloljetnog Konstantina VI, mjesto koga vlada njegova majka carica Irena, došlo je do promjene stava prema ikonama. Carica Irena u dogovoru sa patrijarhom Terasijem sazvala je VII opći sabor u Nikeji. Pod predsjedništvom patrijarha Terasija, u prisutnosti oko 350 episkopa i velikog broja kaluđera, održano je ovdje, između 24. septembra i 13. oktobra 787. godine, jedna za drugom, sedam sjednica. Ukinuti su uaključci sabora od god. 754. i uspostavljen kult ikona . (Vidi: G. Ostrogorski, Id., str. 182 – 188).
Na zapadu Karlo Veliki i njegova francuska crkva nisu htjeli prihvatiti zaključke drugog Nikejskog sabora iz god. 787. Karlo Veliki je sazvao saboru u Frankfurtu 794. godine, na kome se izjasnio protiv obožavanja ikona i nazvao je obožavanje ikona idolopoklonstvom.
Sa istočnobizantijskim carem Lavom V Jermeninom (813–820) opet je obnovljena ikonoklastička borba. Duhovni vođa ove borbe bio je učeni Jovan Gramatičar. Sazvan je sabor u Svetoj Sofiji i taj sabor je ukinuo zaključke VII općeg sabora a potvrdio odluke ikonoklastičkog sabora iz 754.
Za vrijeme vladanja Mihajla II (820–829) nastupilo je u vjerskom sporu izvjesno zatišje. Mihajlov sin Teofilo (829–842) bio je protiv obožavanja ikona, a kad je 842. car Teofilo umro, ikonoborski pokret je doživio kraj. Pošto je Jovan Gramatičar umro i za patrijarha postavljen Metodije, marta 843. je zalaganjem carice Teodore proglašena restauracija ikona. Opet je jednim sinodom uspostavljeno obožavanje slika, i 11. mart 843. se slavio kao pobjeda pravoslavlja. Taj praznik je istočna crkva sačuvala do danas kao »nedjelju pravoslavlja.« (Vidi: G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, str. 204–219.).
Strana 44. Konstantinov zakon o svetkovanju nedjelje. – Car Konstantin je 7. ožujka 321. izdao zakon kojim propisuje svetkovanje nedjelje.
Evo sadržaja tog zakona:
»U časni dan sunca neka se svi gradski službenici, stanovnici gradova i zanatlije odmaraju. Samo oni koji se bave zemljoradnjom mogu slobodno obavljati svoje poslove, jer se dešava da drugi koji dan nije tako pogodan za sijanje ili obrađivanje vinograda. Ne smije se dopustiti da zbog neiskorišćavanja pogodnog vremena propadnu dragocjeni plodovi koje nam nebo šalje.« (Codex just. knjiga II, titr. 12, loi 3. – Vidi Mosheim, Histoire ecclésiastique, IV siécle, par.
II, srct. 5.)
Strana 46. Lažne decretalije. – Među glavne falsifikate, namijenjene da učvrste papsku vlast, treba ubrojiti Kontantinovu darovnicu i tekozvane Pseudo
– Izidorove dekretalije. U lažnoj Konstantinovoj darovnici se kaže da je već Konstantin I god. 331. kad je osnovao Carigrad, poklonio papi grad Rim i Ravenski egzarhat, te ga je postavio za duhovnu glavu nad četiri patrijarške stolice – nad Antiohijom, Jeruzalemom, Aleksandrijom i Carigradom (iako ova posljednja još nije bila osnovana) i »nad svim Božjim crkvama u svijetu«. Ovaj lažni spis se pojavio sredinom 8. vijeka.
Sredinom 9. vijeka pojavile su se Pseudo – Izidorove dekretalije. Tvrdilo se da ih je prikupio Izidor Merkator i da sadrže zbirku odluka svih ranijih sabora. Tim spisom se nastojalo dokazati da je rimski biskup (papa) od početka vršio vrhovnu vlast u cijeloj crkvi.
Stoljećima je papstvo temeljilo svoju vrhovnu duhovnu i svjetovnu vlast na ovim dvama magičnim stupovima.
Učeni humanist Lorenzo Val a je sredinom 15. vijeka dokazao da su pomenuti spisi obični falsifikati. (Vidi: E. Gibbon, Decline and Fal of the Roman Empire, chap. 49, vol. 5, pp. 573–574.)
Strana 48. »Grgurovo shvatanje o papskoj moći i ulozi papstva u svijetu izraženo je najbolje u spisu »Dictatus papae«. To shvatanje proizlazi iz pretpostavke: »Ako je Država odviše slaba da dijeli pravdu, onda treba Crkva da uzme svjetovnu vlast u svoje ruke. Papa ima vlast da svrgne vladare i da dade krunu kome hoće. To shvatanje izraženo je u spisu »Dictatus papae«, koji istina, nije pisan papinom rukom, ali najbolje odražava poglede Grgura VII. Ovaj spis potječe iz 1087. godine a sadrži 27 kratkih rečenica (Vidi A. E. Froom: The Prophetic Faith of our Fathers, vol. I, str. 669, 670.)
Strana 49. Čistilište – Nije rijetko danas vidjeti u katoličkoj crkvi ili u katoličkim domovima sliku koja predstavlja mučenje duša u čistilištu. U crkvi se poziva vjernike na molitvu za duše u čistilištu. (Vidi: Catholic Encyclopedia, art.
Purgatory.)
Strana 49. Oprosti – »Ovaj način izvlačenja novca pošeo se prakticirati oko god. 1100 za vrijeme pape Urbana II, veli Sarpi u svojoj »Histoire du Concile de Trente«, vol. I, liv. I, pp. 13–18, Oxford, 171. (Vidi o tome: Leopold de Ranke, Histoire de l’Allemagne au temps da la Réforme, 1839.).
Tekst odrješenja, koji je davao Tetzel kupcima oprosta objelodanjen je u članku »Oprosti«, u »Dictionnaire universel du XIX. siécle de P. Larousse«, vol.
IX.
Strana 49. Misa. – O nauci o misi vidi djelo kardinala Wisemana: »The Real Presence of the Body and Blood of our Lord Jesus Christ in the Blessed Eucharrist«.
U doba reformacije bio je u Ženevu pozvan prof. Sorbonskog sveučilišta Guy Furbity da se bori protiv reformatora. On je izjavio:
»Svećenik koji posvećuje elemente pričesti je veći od Marije, jer ona je Kristu dala život jedanput, dok svećenik stvara Krista kad hoće… Oh, svećenik!
Njega treba ne samo pozdraviti već bi trebalo pred njime pasti na koljena.« Merle d’Aubigné, Histoire de la Réformation«.
Strana 54. Valdežanski prijevod Biblije. – Vidi: E. Petavel, la Bible en France; D. Lortsch, Histoire de la Bibli en France«, Paris 1910.
Strana 63. Edikt protiv Valdežana. – Prvi edikt protiv Valdežana izdao je papa Inocent VIII, 1487. (Vidi: Jean Léger, Histoire générale des Eglises vaudoises«; Chastel, Histoire du Christianisme«, vol. III. pp. 476–479.) Veliki progon valdežana bio je 1655, i naročito 1686/7.
Strana 70. Viklif. – Originalni tekst papine bule protiv Viklifa, s prijevodom na engleski, nalazi se u »Acts and Manuments«, vol. III, pp. 4–13., J.
Foxe.
Strana 86. Sabor u Constanci. – Vidi o tome Mosheim, »Ecclesiastical History«, book 3, part. 2, ch. 3; J. Dowling, »History of Romantism, bk. 6, ch. 2, par. 3; Neander, »History of the Christian Religion and Church«.
Sabor u Constanci sazvan je 1414. godine. Iduće godine je taj sabor osudio na smrt na lomači Jana Husa; a godinu dana kasnije Jeronima Praškog.
(Vidi: Mosheim, Ecclestial History, book 3, part. 2, ch. 3.).
Strana 195. Jezuiti. – Od svih oruđa kojima se papstvo služilo u borbi protiv reformacije najmoćniji su bili jezuiti. Osnivač jezuitskog reda je Ignacije Loyola (1491–1556.) Glavni cilj jezuita je bio da se bore protiv protestantizma, da pronalaze slaba mjesta u pozicijama protestanata, da povrate izgubljene teritorije i da prošire papsku svjetovnu dominaciju. Nastojali su da uzmu škole u svoje ruke kako bi mogli odgajati mlađa pokoljenja u katoličkom duhu. (Vidi L. E.
Froom, op. cit., vol. III, str. 446–470.)
Strana 195. Inkvizicija. – (Vidi: Catholic Encyclopaedia, čl. »Inkvizicija«, Vacandard, H’ Inquisition, Paris 1912; H. C. lea, Histoire de l’Inquisition au Moyen – Age, paris, 1900–1902.).
Strana 219. uzroci francuske revolucije. – Većina povjesničara s pravom drži da se uzroci francuske revolucije kriju u užasnom postupanju dvora i katoličkog klera prema protestantima i prema Božjoj riječi u toku 16. i 17.
stoljeća. (Vidi Lorimer, The Protestant Church in France; H. von Sybel, History of the French Revolution.).
U francuskoj literaturi valja istaći značajno djelo, pravu filozofiju povijesti, koje je napisao Edgar Quinet. Naslov je tom djelu: De dragonnades à la Terreur.
U tom djelu pisac opisuje grozote koje su protestanti Francuske morali podnositi od strane dragonera – vojnika Luja XIV, koji su mačem i ognjem »obraćali«
protestante na katoličku vjeru. God. 1685. je Luj XIV ukinuo Nantski edikt od god. 1598, kojim je Henri IV zajamčio slobodu protestantizma. protestanti, kojih je broj iznosio u Francuskoj 1.250.000, završili su svoj život u tamnicama, na lomačama, na galijama, a jedan dio njih usio je da se iseli u Englesku, Švicarsku i Holandiju. Francuska je na taj način izgubila njabolji dio svog naroda, ljude marljive i poštene. Od tog vremena zemlja je počela siromašiti, a nezadovoljstvo u samim katoličkim redovima povećavalo se iz dana u dan kako prema svećenstvu tako i prema razvratnom i rasipnom dvoru. Narod koji je posmatrao zvjerstva koja su vršili jezuiti nad protestantima počeo je polako gubiti vjeru u Boga. To je dovelo do ateizma koji se ispoljio za vrijeme francuske revolucije.
(Vidi: Chastel, Histoire du Christianisme, tome IV. strana 203.).
Strana 220. Rat protiv Biblije. – Edikt izdan u Tuluzu god. 1229.
uspostavio je inkviziciju za one koji bi tajno čitali Bibliju. Sve one koji su čitali Bibliju tajno i na narodnom jeziku progonilo se kao divlje zvijeri. ovaj edikt bio je praćen drugim sličnim ediktima u toku daljih 500 godina. Krv mučenika je tekla kao voda. (Vidi: Gaussen, le Canon des Saintes Ecritures, vol. II, ch. VII; Petavel, La Bible en France, ch. 2; D. Lortch, Histoire de la Bible en France, ch. II.).
Strana 228. Vlada terora. – O odgovornosti crkvenih i državnih vođa za prizore grancuske revolucije vidi W. M. Sloane »The French revolution and Religions Reform«. S. Smiles, The Hugenots after the Revocation, ch. 18.
Strana 231. Masa i privilegovani staleži. – O socijalnim prilikama prije revolucije vidi H. von Holst, »Lowel lectures on the French Revolution«; Taine,
»Ancient Régime«.
Strana 233. Odmazda. – O pojedinostima u pogledu osvetnog karaktera francuske revolucije vidi: T. H. Gil , The Papal Drama. bk. 10; E. de Prossensé, The Church and the French Revolution.
Strana 234. Zvjerstva vlade terora. – Vidi o tome M. A. Thiers, Histoire de la Revolution Française«. F. A. mignet, »Histoire de la Revolution Française«.
Strana 236. Širenje Svetog pisma. – Britansko i inozemno biblijsko društvo, osnovano 1804. godine, uspjelo je do danas proširiti u svijetu više od 500.000.000 primjeraka Biblije. Ono je dalo prevesti Bibliju u cjelosti ili Novi zavjet na više od 1000 jezika.
Strana 236. Strana misija. – Vidi Dr. G. P. Fisher, Christian Missions, 1792. osnovano je Baptističko misionarsko društvo sa Careyom kao prvim misionarem. Godine 1812. osnovano je Londonsko misionarsko društvo. Godine 1812. osnovano je i Američko misionarsko društvo.
Strana 267. Proročki datumi – Historijske i kronološke činjenice koje se odnose na 8. i 9. glavu Danijelova proroštva, uključivši pouzdane dokaze da je god. 457. prije Krista polazna tačka ovog odsjeka, jasno su iznijete u raznim tumačenjima. (Vidi: Sir Isaac newton, »Observations upon the propheices of Daniel and the Apocalypse of St. John, ch. X. London 1733. – Uriah Smith, Thoughts an Danijel and the Revelation, par. 1. ch. 8. 9.) Strana 275. Pad turskog carstva. – Za dalje pojedinosti o padu turskog vcarstva u toku kolovoza 1840. vidi J. Litch, The Probability of the second Coming of Christ about A.D. 1843. (izašlo 1838.); J. N. Loughborough, »The Great Advenr Movement, pp. 129–132, izdano 1905.
Strana 304. Haljine za uzašašće – Protivnici adventista izmislili su da su adventisti god. 1844. načinili sebi specijalne haljine za uzašašće na nebo.
Adventisti su obećali nagradu onome koji bi mogao pružiti stvarne dokaze o takvim haljinama. Ali takvih nije mogao nitko dati. Nijedan adventista nije takva neznalica u pogledu Kristove nauke da bi mislio da su haljine koje bi ljudi načinili potrebne za Kristov dolazak. Jedina haljina koja je svetima potrebna da bi mogli susresti svog Spasitelja i uznesti se s njime na nebo jeste Kristova pravda. Otkr.
19, 8.
Strana 304. Proročka kronologija. – Vidi o tome članak Dr. Georges-a Bush-a u »Advent Herald and Signs of the Times Reporter«, Boston 6. i 13.
ožujak 1844. U tome članku pomenuti profesor hebrejskog i drugih orijentalnih jezika u njujorškom sveučilištu odaje priznanje adventističkim tumačima koji su ustanovili načelo da se jedna proročki dan ima smatrati jednom građanskom godinom. U tom računanju sa adventističkim tumačima slažu se i drugi komentatori: Mode, Sir Newton, Kibry, Scoth, Keith i mnogi drugi.
Strana 354. Trostruka anđeoska vijest. – Sadržaj vijesti prvog anđela dat je u Otkrivenju 14, 6. 7. Prorok dodaje: »I drugi anđeo za njim ide govoreći…
I treći anđeo za njim ide govoreći… Izraz »za njim ići« znači »slijediti«, »ići sa«,
»pratiti«. To je isti izraz koji nalazimo u Marko 5, 24: »I pođe s njim; i za njim iđaše naroda mnogo i turkahu ga.« Iz ovoga zaključujemo da misao izražena u Otkrivenju 14, 8. 9. ne znači samo da druga i treća evanđeoska vijest slijede jedna za drugom, kronološkim redom, već su jedna drugoj dodate i djeluju zajedno. Tri vijesti su u stvari jedna trostruka vijest. Tri su u pogledu svog postojanja, ali čim su se pojavile, onda idu zajedno i nerazdvojive su.
Strana 465. Abesinska crkva. – O svetkovanju biblijske subote u abesinskoj crkvi vidi: A. P. Stanley, Lectures on the History of the Eastern Church; Michael Geddes, Church History of Ethiopia; Gibbon, Decline and Fal of the Roman Empire, tome II, ch. 47, par. 37–39; A. H. Lewis: A Critical History of the Sabbath and the Sunday in the Christian Church, pp. 208–215.
Izvor - sajt: Ellen G. White
Ponavljam, ovo postoji samo u knjizi velika borba, jer je se ta knjiga bavi istorijom Hrišćanske crkve.
Druga dela je ona pisala idsključivo po nadahnuću i iz svog ličnog iskustva.
Inače, Ellen White je danas priznata knjževnica svetskog domena.
HISTORIJSKI DODATAK
Strana 42. Papske titule. – Papa Inocentije III je tvrdio da je Petru povjerena ne samo cijela crkva već i cijeli svijet, te je prema tome papa, kao Petrov nasljednik, ne samo Kristov namjesnik već i Božji namjesnik. (L. E.
Froom, The Prophetic Faith of our Fathers, v. I, p. 671).
Ova teorija težila je da uzdigne papu iznad svjetovnih vladara. Papa Bonifacije VIII, prilikom jubilarne 1300. godine, sjedeći na Konstantinovu prijestolu, opasan carskim mačem i sa krunom na glavi, mahao je žezlom i klicao pred mnoštvom hodočasnika: »Ja sam Cezar – Ja sam car!« Flick, The Rise of Medeival Church, p. 413.
Strana 43. Obožavanje slika. – Prvi kršćani nisu u svojim molitvenim domovima imali nikakvih slika. Tek u trećem vijeku pojavljuju se u katakombama simboličke slike. Kasnije se pojavljuju slike koje predstavljaju sveta lica i biblijske događaje.
U toku IV vijeka u kršćanskoj crkvi dešavaju se duboke promjene. Pod utjecajem neznaboštva, a u težnji da neznabošcima olakšaju prelaz u kršćansku crkvu, crkvene vođe pretvaraju neznabožačke hramove u kršćanske crkve, a neznabožačke bogove u kršćanske svece. Najprije se u kršćanskim crkvama ovog razdoblja javljaju slike, i to u istočnim crkvama samo slike, a u zapadnim pored slika i kipovi.
»Narod je u slici (ikoni) gledao neposrednu blizinu Božju; vjerovao je da slike imaju čudotvornu moć. Bilo je čak svećenika koji su strugali boju sa ikona, pomiješali je sa svetom pričesti i tako pričešćivali one koji su to tražili; bilo je majki koje su uzimale ikone za kumove.« S. Srkulj, povijest srednjeg vijeka, str.
36.
Protiv obožavanja slika, relikvija i drugih zabluda koje su se počele uvlačiti u crkvu ustaju u 4. i 5. vijeku pojedini kršćani kao, na primjer, Vigilantije iz Liona, Jovinijan iz Rima, Helvedije, također iz Rima. Ovom protestu priključuje se u 9.
vijeku biskup Kladije iz Torina.
Protiv obožavanja ikona podigli su svoj glas naročito pavlikijani, radikalni kršćani, koji su zahtijevali povratak evanđeoskoj jednostavnosti. Oni su također odbacili obožavanje križa, kult Djevice Marije i svetaca.
U borbu za reformu crkve umiješali su se i bizantijski kraljevi. Borba protiv ikona, nazvana ikonoklazam, trajala je preko 100 godina.
Borbu protiv ikona otpočeo je car Lav III Isaurijski (717–741). On je 726.
prvi put otvoreno istupio protiv kulta ikona, a 17. januara 730. izdao je edikt protiv kulta ikona. (Vidi: G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, str. 17–172.) Lavov sin i nasljednik Konstantin V (741–755) bio je još vatreniji ikonoborac no njegov otac. Ovaj car je sazvao crkveni sabor u Hijereji, na Maloazijskoj obali. Sabor je počeo sa radom 10. februara 754. U saboru je učestvovalo 338 episkopa. Obožavanje slika, izjavili su episkopi, protivi se nauci Svetoga pisma, što se jasno vidi iz stihova; Ivan 4, 24; 1, 15; 20, 29; 5. Mojs. 5, 8–9; Rimlj. 1, 23; 10, 17; 2. Kor. 5, 7., itd.
Protiv odluka sabora ustalo je monaštvo na čelu sa igumanom Stefanom Novim. Car je pribjegao represalijama: naredio je da se zatvore manastiri i čak je dao pogubiti pomenutog igumana.
Za vrijeme nasljednika Konstantinovog Lava IV (775–780) vođena je umjerena politika, no pod utjecajem Lavove žene carice Irene, koja je bila vatrena pristalica ikona, počinje da jačaikonofilska stranka. Za vrijeme Lavovog nasljednika, maloljetnog Konstantina VI, mjesto koga vlada njegova majka carica Irena, došlo je do promjene stava prema ikonama. Carica Irena u dogovoru sa patrijarhom Terasijem sazvala je VII opći sabor u Nikeji. Pod predsjedništvom patrijarha Terasija, u prisutnosti oko 350 episkopa i velikog broja kaluđera, održano je ovdje, između 24. septembra i 13. oktobra 787. godine, jedna za drugom, sedam sjednica. Ukinuti su uaključci sabora od god. 754. i uspostavljen kult ikona . (Vidi: G. Ostrogorski, Id., str. 182 – 188).
Na zapadu Karlo Veliki i njegova francuska crkva nisu htjeli prihvatiti zaključke drugog Nikejskog sabora iz god. 787. Karlo Veliki je sazvao saboru u Frankfurtu 794. godine, na kome se izjasnio protiv obožavanja ikona i nazvao je obožavanje ikona idolopoklonstvom.
Sa istočnobizantijskim carem Lavom V Jermeninom (813–820) opet je obnovljena ikonoklastička borba. Duhovni vođa ove borbe bio je učeni Jovan Gramatičar. Sazvan je sabor u Svetoj Sofiji i taj sabor je ukinuo zaključke VII općeg sabora a potvrdio odluke ikonoklastičkog sabora iz 754.
Za vrijeme vladanja Mihajla II (820–829) nastupilo je u vjerskom sporu izvjesno zatišje. Mihajlov sin Teofilo (829–842) bio je protiv obožavanja ikona, a kad je 842. car Teofilo umro, ikonoborski pokret je doživio kraj. Pošto je Jovan Gramatičar umro i za patrijarha postavljen Metodije, marta 843. je zalaganjem carice Teodore proglašena restauracija ikona. Opet je jednim sinodom uspostavljeno obožavanje slika, i 11. mart 843. se slavio kao pobjeda pravoslavlja. Taj praznik je istočna crkva sačuvala do danas kao »nedjelju pravoslavlja.« (Vidi: G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, str. 204–219.).
Strana 44. Konstantinov zakon o svetkovanju nedjelje. – Car Konstantin je 7. ožujka 321. izdao zakon kojim propisuje svetkovanje nedjelje.
Evo sadržaja tog zakona:
»U časni dan sunca neka se svi gradski službenici, stanovnici gradova i zanatlije odmaraju. Samo oni koji se bave zemljoradnjom mogu slobodno obavljati svoje poslove, jer se dešava da drugi koji dan nije tako pogodan za sijanje ili obrađivanje vinograda. Ne smije se dopustiti da zbog neiskorišćavanja pogodnog vremena propadnu dragocjeni plodovi koje nam nebo šalje.« (Codex just. knjiga II, titr. 12, loi 3. – Vidi Mosheim, Histoire ecclésiastique, IV siécle, par.
II, srct. 5.)
Strana 46. Lažne decretalije. – Među glavne falsifikate, namijenjene da učvrste papsku vlast, treba ubrojiti Kontantinovu darovnicu i tekozvane Pseudo
– Izidorove dekretalije. U lažnoj Konstantinovoj darovnici se kaže da je već Konstantin I god. 331. kad je osnovao Carigrad, poklonio papi grad Rim i Ravenski egzarhat, te ga je postavio za duhovnu glavu nad četiri patrijarške stolice – nad Antiohijom, Jeruzalemom, Aleksandrijom i Carigradom (iako ova posljednja još nije bila osnovana) i »nad svim Božjim crkvama u svijetu«. Ovaj lažni spis se pojavio sredinom 8. vijeka.
Sredinom 9. vijeka pojavile su se Pseudo – Izidorove dekretalije. Tvrdilo se da ih je prikupio Izidor Merkator i da sadrže zbirku odluka svih ranijih sabora. Tim spisom se nastojalo dokazati da je rimski biskup (papa) od početka vršio vrhovnu vlast u cijeloj crkvi.
Stoljećima je papstvo temeljilo svoju vrhovnu duhovnu i svjetovnu vlast na ovim dvama magičnim stupovima.
Učeni humanist Lorenzo Val a je sredinom 15. vijeka dokazao da su pomenuti spisi obični falsifikati. (Vidi: E. Gibbon, Decline and Fal of the Roman Empire, chap. 49, vol. 5, pp. 573–574.)
Strana 48. »Grgurovo shvatanje o papskoj moći i ulozi papstva u svijetu izraženo je najbolje u spisu »Dictatus papae«. To shvatanje proizlazi iz pretpostavke: »Ako je Država odviše slaba da dijeli pravdu, onda treba Crkva da uzme svjetovnu vlast u svoje ruke. Papa ima vlast da svrgne vladare i da dade krunu kome hoće. To shvatanje izraženo je u spisu »Dictatus papae«, koji istina, nije pisan papinom rukom, ali najbolje odražava poglede Grgura VII. Ovaj spis potječe iz 1087. godine a sadrži 27 kratkih rečenica (Vidi A. E. Froom: The Prophetic Faith of our Fathers, vol. I, str. 669, 670.)
Strana 49. Čistilište – Nije rijetko danas vidjeti u katoličkoj crkvi ili u katoličkim domovima sliku koja predstavlja mučenje duša u čistilištu. U crkvi se poziva vjernike na molitvu za duše u čistilištu. (Vidi: Catholic Encyclopedia, art.
Purgatory.)
Strana 49. Oprosti – »Ovaj način izvlačenja novca pošeo se prakticirati oko god. 1100 za vrijeme pape Urbana II, veli Sarpi u svojoj »Histoire du Concile de Trente«, vol. I, liv. I, pp. 13–18, Oxford, 171. (Vidi o tome: Leopold de Ranke, Histoire de l’Allemagne au temps da la Réforme, 1839.).
Tekst odrješenja, koji je davao Tetzel kupcima oprosta objelodanjen je u članku »Oprosti«, u »Dictionnaire universel du XIX. siécle de P. Larousse«, vol.
IX.
Strana 49. Misa. – O nauci o misi vidi djelo kardinala Wisemana: »The Real Presence of the Body and Blood of our Lord Jesus Christ in the Blessed Eucharrist«.
U doba reformacije bio je u Ženevu pozvan prof. Sorbonskog sveučilišta Guy Furbity da se bori protiv reformatora. On je izjavio:
»Svećenik koji posvećuje elemente pričesti je veći od Marije, jer ona je Kristu dala život jedanput, dok svećenik stvara Krista kad hoće… Oh, svećenik!
Njega treba ne samo pozdraviti već bi trebalo pred njime pasti na koljena.« Merle d’Aubigné, Histoire de la Réformation«.
Strana 54. Valdežanski prijevod Biblije. – Vidi: E. Petavel, la Bible en France; D. Lortsch, Histoire de la Bibli en France«, Paris 1910.
Strana 63. Edikt protiv Valdežana. – Prvi edikt protiv Valdežana izdao je papa Inocent VIII, 1487. (Vidi: Jean Léger, Histoire générale des Eglises vaudoises«; Chastel, Histoire du Christianisme«, vol. III. pp. 476–479.) Veliki progon valdežana bio je 1655, i naročito 1686/7.
Strana 70. Viklif. – Originalni tekst papine bule protiv Viklifa, s prijevodom na engleski, nalazi se u »Acts and Manuments«, vol. III, pp. 4–13., J.
Foxe.
Strana 86. Sabor u Constanci. – Vidi o tome Mosheim, »Ecclesiastical History«, book 3, part. 2, ch. 3; J. Dowling, »History of Romantism, bk. 6, ch. 2, par. 3; Neander, »History of the Christian Religion and Church«.
Sabor u Constanci sazvan je 1414. godine. Iduće godine je taj sabor osudio na smrt na lomači Jana Husa; a godinu dana kasnije Jeronima Praškog.
(Vidi: Mosheim, Ecclestial History, book 3, part. 2, ch. 3.).
Strana 195. Jezuiti. – Od svih oruđa kojima se papstvo služilo u borbi protiv reformacije najmoćniji su bili jezuiti. Osnivač jezuitskog reda je Ignacije Loyola (1491–1556.) Glavni cilj jezuita je bio da se bore protiv protestantizma, da pronalaze slaba mjesta u pozicijama protestanata, da povrate izgubljene teritorije i da prošire papsku svjetovnu dominaciju. Nastojali su da uzmu škole u svoje ruke kako bi mogli odgajati mlađa pokoljenja u katoličkom duhu. (Vidi L. E.
Froom, op. cit., vol. III, str. 446–470.)
Strana 195. Inkvizicija. – (Vidi: Catholic Encyclopaedia, čl. »Inkvizicija«, Vacandard, H’ Inquisition, Paris 1912; H. C. lea, Histoire de l’Inquisition au Moyen – Age, paris, 1900–1902.).
Strana 219. uzroci francuske revolucije. – Većina povjesničara s pravom drži da se uzroci francuske revolucije kriju u užasnom postupanju dvora i katoličkog klera prema protestantima i prema Božjoj riječi u toku 16. i 17.
stoljeća. (Vidi Lorimer, The Protestant Church in France; H. von Sybel, History of the French Revolution.).
U francuskoj literaturi valja istaći značajno djelo, pravu filozofiju povijesti, koje je napisao Edgar Quinet. Naslov je tom djelu: De dragonnades à la Terreur.
U tom djelu pisac opisuje grozote koje su protestanti Francuske morali podnositi od strane dragonera – vojnika Luja XIV, koji su mačem i ognjem »obraćali«
protestante na katoličku vjeru. God. 1685. je Luj XIV ukinuo Nantski edikt od god. 1598, kojim je Henri IV zajamčio slobodu protestantizma. protestanti, kojih je broj iznosio u Francuskoj 1.250.000, završili su svoj život u tamnicama, na lomačama, na galijama, a jedan dio njih usio je da se iseli u Englesku, Švicarsku i Holandiju. Francuska je na taj način izgubila njabolji dio svog naroda, ljude marljive i poštene. Od tog vremena zemlja je počela siromašiti, a nezadovoljstvo u samim katoličkim redovima povećavalo se iz dana u dan kako prema svećenstvu tako i prema razvratnom i rasipnom dvoru. Narod koji je posmatrao zvjerstva koja su vršili jezuiti nad protestantima počeo je polako gubiti vjeru u Boga. To je dovelo do ateizma koji se ispoljio za vrijeme francuske revolucije.
(Vidi: Chastel, Histoire du Christianisme, tome IV. strana 203.).
Strana 220. Rat protiv Biblije. – Edikt izdan u Tuluzu god. 1229.
uspostavio je inkviziciju za one koji bi tajno čitali Bibliju. Sve one koji su čitali Bibliju tajno i na narodnom jeziku progonilo se kao divlje zvijeri. ovaj edikt bio je praćen drugim sličnim ediktima u toku daljih 500 godina. Krv mučenika je tekla kao voda. (Vidi: Gaussen, le Canon des Saintes Ecritures, vol. II, ch. VII; Petavel, La Bible en France, ch. 2; D. Lortch, Histoire de la Bible en France, ch. II.).
Strana 228. Vlada terora. – O odgovornosti crkvenih i državnih vođa za prizore grancuske revolucije vidi W. M. Sloane »The French revolution and Religions Reform«. S. Smiles, The Hugenots after the Revocation, ch. 18.
Strana 231. Masa i privilegovani staleži. – O socijalnim prilikama prije revolucije vidi H. von Holst, »Lowel lectures on the French Revolution«; Taine,
»Ancient Régime«.
Strana 233. Odmazda. – O pojedinostima u pogledu osvetnog karaktera francuske revolucije vidi: T. H. Gil , The Papal Drama. bk. 10; E. de Prossensé, The Church and the French Revolution.
Strana 234. Zvjerstva vlade terora. – Vidi o tome M. A. Thiers, Histoire de la Revolution Française«. F. A. mignet, »Histoire de la Revolution Française«.
Strana 236. Širenje Svetog pisma. – Britansko i inozemno biblijsko društvo, osnovano 1804. godine, uspjelo je do danas proširiti u svijetu više od 500.000.000 primjeraka Biblije. Ono je dalo prevesti Bibliju u cjelosti ili Novi zavjet na više od 1000 jezika.
Strana 236. Strana misija. – Vidi Dr. G. P. Fisher, Christian Missions, 1792. osnovano je Baptističko misionarsko društvo sa Careyom kao prvim misionarem. Godine 1812. osnovano je Londonsko misionarsko društvo. Godine 1812. osnovano je i Američko misionarsko društvo.
Strana 267. Proročki datumi – Historijske i kronološke činjenice koje se odnose na 8. i 9. glavu Danijelova proroštva, uključivši pouzdane dokaze da je god. 457. prije Krista polazna tačka ovog odsjeka, jasno su iznijete u raznim tumačenjima. (Vidi: Sir Isaac newton, »Observations upon the propheices of Daniel and the Apocalypse of St. John, ch. X. London 1733. – Uriah Smith, Thoughts an Danijel and the Revelation, par. 1. ch. 8. 9.) Strana 275. Pad turskog carstva. – Za dalje pojedinosti o padu turskog vcarstva u toku kolovoza 1840. vidi J. Litch, The Probability of the second Coming of Christ about A.D. 1843. (izašlo 1838.); J. N. Loughborough, »The Great Advenr Movement, pp. 129–132, izdano 1905.
Strana 304. Haljine za uzašašće – Protivnici adventista izmislili su da su adventisti god. 1844. načinili sebi specijalne haljine za uzašašće na nebo.
Adventisti su obećali nagradu onome koji bi mogao pružiti stvarne dokaze o takvim haljinama. Ali takvih nije mogao nitko dati. Nijedan adventista nije takva neznalica u pogledu Kristove nauke da bi mislio da su haljine koje bi ljudi načinili potrebne za Kristov dolazak. Jedina haljina koja je svetima potrebna da bi mogli susresti svog Spasitelja i uznesti se s njime na nebo jeste Kristova pravda. Otkr.
19, 8.
Strana 304. Proročka kronologija. – Vidi o tome članak Dr. Georges-a Bush-a u »Advent Herald and Signs of the Times Reporter«, Boston 6. i 13.
ožujak 1844. U tome članku pomenuti profesor hebrejskog i drugih orijentalnih jezika u njujorškom sveučilištu odaje priznanje adventističkim tumačima koji su ustanovili načelo da se jedna proročki dan ima smatrati jednom građanskom godinom. U tom računanju sa adventističkim tumačima slažu se i drugi komentatori: Mode, Sir Newton, Kibry, Scoth, Keith i mnogi drugi.
Strana 354. Trostruka anđeoska vijest. – Sadržaj vijesti prvog anđela dat je u Otkrivenju 14, 6. 7. Prorok dodaje: »I drugi anđeo za njim ide govoreći…
I treći anđeo za njim ide govoreći… Izraz »za njim ići« znači »slijediti«, »ići sa«,
»pratiti«. To je isti izraz koji nalazimo u Marko 5, 24: »I pođe s njim; i za njim iđaše naroda mnogo i turkahu ga.« Iz ovoga zaključujemo da misao izražena u Otkrivenju 14, 8. 9. ne znači samo da druga i treća evanđeoska vijest slijede jedna za drugom, kronološkim redom, već su jedna drugoj dodate i djeluju zajedno. Tri vijesti su u stvari jedna trostruka vijest. Tri su u pogledu svog postojanja, ali čim su se pojavile, onda idu zajedno i nerazdvojive su.
Strana 465. Abesinska crkva. – O svetkovanju biblijske subote u abesinskoj crkvi vidi: A. P. Stanley, Lectures on the History of the Eastern Church; Michael Geddes, Church History of Ethiopia; Gibbon, Decline and Fal of the Roman Empire, tome II, ch. 47, par. 37–39; A. H. Lewis: A Critical History of the Sabbath and the Sunday in the Christian Church, pp. 208–215.
Izvor - sajt: Ellen G. White
- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.400
Laodikeja, ovaj "HISTORIJSKI DODATAK" adventisti su naknadno počeli dodavati u knjizi "Velika borba". Ellen White ovo nije stavljala niti navodila ove reference. A zašto su naknadno počeli dodavati? Pa zbog toga da umanje sramotu njenog plagiranja. Ako je to uopće moguće.