Nego mi ne odgovori ti sa početka zašto recimo ustaše i četnici koji su imali na usnama Isus Bog ipak klaše i ubijaše. Kako ih to nije zaustavilo u klanju? Možeš li mi odgovoriti? Iako su ispovedali tu dogmu, oni su činili zločinstva. Znači samo ispovedanje te dogme ne spasava jer vidimo ne donosi plod ljubavi
Nisi dokazao da su oni koji su vjerovali u Krista Boga klali druge, prema tome nemam ja što tebi odgovarati. A evo tebi ispod još o
klanju tvojih Titoista. Čak ni Youtube, s svima vama "
sotonskim fejk-čekerima" ne možete i
NEĆETE sakriti ovu istinu.
KAKO SU UBIJALI ZLIKOVCI IZ 26. DALMATINSKE DIVIZIJE (partizan Ivan Gugić olakšao savjest: Muhe, krv i plač žena silovanih prije smrti pred jamama…)
O zločinima partizana progovarali su i oni sami. Da je tome tako svjedoči ispovijest Ivana Gugića, partizana 26. Dalmatinske divizije u kojem se progovara o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog Roga.
Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske i civila. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek. Sutradan, 25. ili 26. svibnja 1945., krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika – vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Šentvid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom.
Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Hrvati i Slovenci.
Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak.
Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog. Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Večina su bili muškarci, ali manji dio žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana. Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih.
Glede žena mogu izjaviti, njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene;
silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin
Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski vojnici i kod Kočevja ubijeni. Žene su bile odjevene u građanska odijela. Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda
do 200 dječaka od 14-16 godina,
njih su potukli sve, svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.
--------------------------
Baš kao što su ovi zlotvori partizani mislili da će "
miniranjem u jamu zakopati i žrtve i tajnu", tako i ovaj ovdje
bešćutnik Jovan Prezviter misli da se
Istina može ubiti i zakopati tako da je Youtube-kanalizacija prikrije.
Čovjek bi pomislio da su ovi fejk-čekeri naivci, ali ipak se ovdje radi o luđacima koje je vlastita ludost otjerala u patološku mržnju.
